GOSPODIN AUGUST
Broj stranica: 159
Korice: tvrde
Tisak: 2021.
Žanr: filozofski roman
Ilustracija naslovnice: Željko Matuško
ISBN: 978-953-48693-4-5
Kontekst nastanka: knjiga Gospodin August pisana je od 2019. godine, kad je autor imao 22 godine, do 2021., kad su mu bile 24 godine. To je njegova šesta objavljena knjiga.
“Recite mi”, gospodin će August rastrojeno, za tlapnje ne nalazeći više desetinu sekunde, “koji su to zvuci koje upravo slušam, kako se naziva ansambl ovih lususa čarobnih što nam vječnošću čarobiraju jer mi se čini, a vi možda jeste dijete pa mi ne možete slučiti suviše stameno, da su to odjeci i drhtaji raspadajućeg svijeta, i svijetu mi se čini da je kraj, a kraju ni meni ni vama, utvari, mome dželatu. Koji je uzrok tomu, kolika mu je izmjerena težina?”
“A vi bi i mjerili to?”, dječak će ne dižući pogleda. “Sraz mene i vas, kao da je sraz uopće to što se odvija i kao da su dvije individue u pitanju… Na meni je samo da vas odražavam, pravim vam društvo, a ovo je zbilja vaša soareja, bal za vas i vama određen, vi ste mu garant, definicija ste mu baš vi, vi, a nikako ja…”
* * *
Gospodin August je priča o tri čovjeka koja su izašla iz ritma opstojnosti i njihovu povratku u taj ritam. Jedan će se vratiti kajanjem, drugi razumijevanjem, a treći se dokle je svijeta neće vratiti. Taj treći je August.
Baranova šesta objavljena knjiga, Gospodin August je njegovo zasad najkvalitetnije djelo. Ovo je filozofski roman ali i djelo avangarde. Slojevito, pomno pisane proze, usporedivo sa malo toga. Svakako djelo koje se čita polako. Naslovnicu potpisuje Željko Matuško.
CITATI
“Ali kao i kod svega, mi ovdje imamo formu života koja ne zna što joj življenje omogućava, ne zna što zbilja vrijedi i u kojem smjeru valja izgorjeti – jer življenje i jest kao kratko izgaranje, smuđivanje svijeta svojom kratkotrajnom i prljavom čađi, a opet, forma ta života nema ni vremena kako bi išta od toga istražila. Vremena joj nedostaje. Vremena ona nigdje ne može naći.”
“Povijest, otkrio sam moj prijatelju, a zbilja te… ovaj… sada već smatram i prijateljem… povijest nekada mora umrijeti ako želimo ikakvu budućnost. A što se mene tiče, Anatolij, ja puštam da umre i bez žaljenja.”
“Stvarnost je zubima ugrizao.”
“Učinjeno je bilo. Sve je bilo učinjeno, a ostalo je samo živjeti.”
ULOMCI
Dažd pljušti po makadamu. Oštar i mrzao. Šuškor se lijepi o bijele kamenčiće, pucketajuće, tvrde. Slijevajuća voda maltene vijavica, brišući vidljivost svijeta, čineći sve odrtim, u pogotovu kako se sada miješala sa nadolazećom noći. Ulične lampe nisu postojale. Tek stabla lijevo i desno, ogoljena, kao sadra očajno odsjevna. I daščare neke. Kućerak ili dva. Na ulici nikog živog. Tek taj neki čovjek, stisnut u kabanici, sa malim ruksakom na leđima, vukući bolesno spori korak, vrludajući sada u sivilu. Ovdje-ondje bi zastao. Ovdje-ondje bi kleknuo, od ispod kapuljače kao pljunuo nešto; zatim bi polako ustao, nastavio, a kiša bi sa kamenjara ispirala krvavu bljuvotinu. Teški vonj isparavajućeg smetlišta. Hladna kiša ga je takvog toplog podizala. Nagrizajućeg, flagrantno otrovnog, nesmiljenog i bez odabiranja koga će trovati. Ovdje je bilo smetlište, kao brdo neko, jedva vidljivo sada iza bijela pljuska i magle i predvečerja, iza suhih krošnji. Ali bilo je tu. Anton je to osjetio. Čak ga je fasciniralo, i ovakvog bolesnog, kao mjesto vlastita konca.
“Bilo bi šteta tu ne umrijeti…” drhtureći čitavim tijelom, osmatrajući vrhove svojih tamnih, promočenih cipela koji su sada bili a sada nisu bili tu kako je činio korak za korakom, zapinjući o kamenčiće, ravnotežu niti poznajući već sve kao na obmanu, praveći se da hoda i nadajući se da mu tijelo ne zna da on ne zna više kako se hoda, mladi je taj čovjek promrmljao, sa okusom povraćotine u ustima, sa prikusom tog odurnog mu, gorkog klorokina. To je izgovorio u jedan čas, čim je izgovorio već se nije sjećao koji čas, a nije bio načisto već sekundu poslije je li uopće išta od tog i rekao jer tom se čovjeku spavalo. Silno mu se spavalo i činilo se, eto, da će zaspati na svakom koraku, svaki korak da mu može biti posljednji, a snivati na kamenjaru, mokar i pod pljuskom, i uronuti naposljetku u mrak, nije mu se to toliko strašnim činilo kao što bi neki promatrač možda mogao pomisliti. Mnogo mu je strašnija bila budnost. I ovo tjeranje na bolni hod. Uskoro je počelo sijevati. Prije treska grmljavine, bljesnulo bi sporadično bijelo svjetlo i osvijetlilo pred njim put. I one kuće. I ono smetlište daleko u noći. Podrhtavanje neko. Je li tlo? Je li daleka grmljavina? Ali jest nešto kao podrhtavalo. Anton je to osjetio, čitavim tijelom koje je ležalo na kamenju. Naskoro malo snažnije svjetlo. I podrhtavanje, zatim, postane mu kao dodir. Ono ga kanda zgrabi za nadlakticu, okrene ga, a kroz kišu mu Anton ugleda i lice.
“Gospodine…! Gospodine, jeste li dobro…!”
Anton je drhturio čitavim tijelom. Bio je nag osim donjeg rublja koje nije bilo njegovo. Nalazio se u nekom sobičku, u krevetu, pokriven sa tri-četiri deke, kroz vlažne oči osmatrajući bijeli zid većma potamnio od loženja, strop od greda, dasaka i plave i crvene i crne plastike, celofana nekakvog, gume možda, i pantljika koje tu i tamo višahu. Nasred kreveta, povrh mu stomaka, sjedila je neka crno-bijela mačka. Mogao ju je samo promatrati, težak sada kao zemlja i preznojavajući se. Jesu li mu zbog nje suzile oči? I jesu li to uopće bile suze ili pak znoj koji nije imao kuda pobjeći jer mu je i kosa slijepljena o čelo već suviše bivala natopljena? To se on nije pitao jerbo mu je glava bila bez ijedne misli. Kad bi uopće pokušao misliti, činilo mu se sada, u glavi bi osjetio takvo osobito žarenje da bi poželio zavrištati – a on, jao, bio je nesposoban već i vrištati. Je li bio nepokretan? Nijem? Vjerojatno. Osim ako bi došlo do nečeg izvanrednog; recimo da je tu neko dijete a dogodi se požar, on bi morao, bio je siguran, prisiljen bi već nekako bio pobacati i deke i mačku, izvrnuti se na pod i kako god već odgmizati kako bi dijete spasio. Ali izvan izvanrednog, van osnovnog ćudoređa? Prilično je prikovan. Prilično je ovisan o pomoći drugih pa bilo to i takvo neko dijete.
A on se spominjao djeteta – ne putem razmišljanja, opet, već čineći to osjećajem, takoreći samim svojim bitkom – jer je bivao uvjeren da se u tom sobičku, ili makar u širem dijelu te… potleuše? Možda, malo pristojnije, kućerka? Da, da se u širem makar dijelu tog kućerka već i nalazilo neko dijete. Žensko dijete, čak je smatrao, a koje mu je pomagalo, mijenjalo mu obloge, prinosilo mu vodu ustima. Anton se nije sjećao njezina izgleda, samo je osjećao da je bila tu za njega; njezina djela je ćutio, i tu nociju da će ipak sve biti u redu, da svemu usprkos nema opasnosti, jer ne može biti, jer se zbiti ne može drugačije, ali da je on, ovaj… već pomalo i umoran…
A to je bila šteta, jer jednom kad je zaklopio oči i našao se u nemogućnosti opet ih otvoriti baš mu je doticaj na čelu otkrio da one suze, ili znoj onaj, zapravo nisu bile nijedno. Možda djelomice, ali najvećim dijelom ipak kapi vode sa vlažna obloga. Mačku je tada netko podragao, a Anton nije vidio tko.
Možda sljedeći dan…
Ali nije došao sljedeći dan. Došla je noć, rano jutro radije, a tijelo se bolesna čovjeka počelo grčiti. Deke su se porušile po podu. Usta mu bijahu puna bljuvotine. Netko je upalio svjetla. Netko je dohitao do njega. Muške neke, snažne ruke, okrenule ga pa se sva bljuvotina slila po podu, a pluća mu iznovice dobila zraka i Anton opet uspije prodisati…!
A minutu kasnije, opet isto. Opet noć. Još jednom mačka na krevetu, samo mu sada na boku leži. Jastuci su ga održavali porebarke. Na podu, odmah mu ispod lica, nalazila se u ovaj čas prazna kanta.
Što će mi kanta? Anton se upita. Pa ono je bilo jednom i nikad više…
Ali jedva zaklopi oči, jedva ih otvori, vidje iza zastora kako sunce prodire, a kanta – već isprskana bljuvotinom.
“Ne brini zbog tog…”, u jednom je trenutku čuo glas neke žene, jedra premda i nježna blagozvučja. “Opere se to začas… Jesi li bolje?”
Anton ju nije vidio. Samo dijelom tek; suknja sa cvjetovima. Papuče. Slagala je nekakvu odjeću. Drhturavo, Anton se natjera duboko udahnuti.
Potom je izgovorio, tiho kao da je izdahnuo bez izgovaranja:
“Ne znam…”
“Oh? Govorimo? Ako se pitaš gdje ti je odjeća – oprana je i suši se. Ruksak nismo otvarali ali smo ti u kabanici našli bočicu. Antimalarik, piše. Davali smo ti ga smrvljenog u vodi…”
“Hvala…”
“Ako trebaš ijedan drugi lijek, samo reci.” žena je dodala, približivši se isprva krevetu na par koraka, a zatim mu prišavši sasvim; namjestila mu pokrivače, uklonila mačku sa kreveta, kantu sa bljuvotinom podigla.
“Vratit ću ju, samo da isperem…”
Anton nije mogao mnogo više nego izdahnuti tihu zahvalu. Jest, u ovaj je čas bio pri svijesti, ali na isto mu je došlo kao da je i nije imao. I dalje je drhturio. I dalje mu je bilo trenutak vruće trenutak ledeno. On je htio biti od koristi, nije mu bila namjera ovako, kao biljka nekakva, kao teret, a osim toga još i strancima, ljudima kojima nije znao ni imena… Žena mu se niti u jednom trenutku nije predstavila, a Anton je bio preslab u nekakvoj pristojnoj, kordijalnoj rečenici iznijeti tko je on, kako se zove, odakle dolazi te zašto, najzad, se upravo nalazi njima na milost i nemilost, a do jučer ili tko zna kada jer se nije sjećao koliko je dugo ležao, do toga dana nije ni znao da oni postoje. Samo je disao i drhturio, iščekivao ponovni dolazak vrućice.
“Dajte da pomognem…” tek je u jednom trenutku skupio snage izgovoriti. Ali te su riječi samo dozvale tihi osmijeh, nježni odgovor: “Samo ti odmori…” a onda je zatvorio opet oči, opet ih otvorio i više nije bilo jutro, već večer.
Kanta je opet bila isprljana bljuvotinom.
Ponovno je bio mrak, i Anton je iznovice bio sam. Mačka… opet na njemu. Ali sada, osjetio je, ako bi se potrudio, ako bi pokušao, mogao ju je otjerati. Ili podragati. Ili štogod jer sada je, bio je uvjeren, mogao pomaknuti ruku. Mogao se okrenuti, i tijelo i lice, ćutjeti tamu oko sebe, vlastiti dah, mačke disanje, kapanje sporadično vode sa crjepova izvan kućerka. Jer kao da se mogao prisjetiti… od jutra je kiša samo rominjala; to su se oblaci kondenzirali u one posljednje kapi vode. Nevrijeme, činilo se, je prošlo.
Udah… izdah… Mrak je bio kao čelik, težak, čvrst, nepromjenjiv, a Anton – još teži od njega, kao pokisla gomila blata, mokar, natapajući deke, čineći ih smrdljivima. Smrdio je samome sebi. Često i gnjusnije nego ta kanta povraćotine što mu se kraj glave nalazila. Da ga bar istjeraju… Da ga barem nisu ni dovukli ovdje, već ga pustili da umre na kamenjaru, čist i ispran kišom, hladan i bez vonja, kao čovjek koji vrijedi, a ne ovako… ovako…
Prostoriju zapljusne žuta svjetlost. To je netko svjetlo upalio. Anton žarulji začuje trepetanje; vidje isprljanu kantu, ugleda mačku na sebi, zaklonjeni prozor sučelice krevetu, stol pod prozorom, pun teglica i demižona, košara, odjeće nekakve…
Natjera se okrenuti na leđa. Istog trenutka kad to učini, svijet se zavrti a stomak mu poželi potjerati sadržinu van ali Anton stegnu vilicu, prisili se umiriti i takav staložen pogleda u smjeru osobe koja je u prostoriju ušla.
Mršavo, usko, dugih tankih udova u povelikoj odjeći, bilo je to neko dijete što je nosilo pladanj sa čajnikom i jednom šalicom. Žensko dijete; put joj nešto tamnija, oči sasma crne sada pod slabom svjetlosti, kosa crna, ravna. Stajala je mirno, bez riječi, kao da nije očekivala da će Anton biti budan.
Potom je prišla njegovu krevetu, kleknula i pladanj položila na pod. Anton će ovdje šapnuti: “Reci mi…”
“Što da kažem?” jednako tihi šapat uto mu odvrati.
“Reci mi…”, Anton opetuje pa se načas zaustavi i zaklopi oči. Prostorija mu se vrtjela. Čitavo tijelo mu je govorilo da je došlo vrijeme umrijeti. Ipak, otvori tada oči i nastavi riječima tišim od disanja: “… tko je ta vila koja mi donosi čaj i onda kad me se svijet otarasio? Je li ti ime… Ivonne?”
Dijete se iznenadi. “Kako znate?”
“Samo sam zapamtio…”
Anton se ovdje poželi nasmiješiti ali lice mu ostane bezizražajno, naprosto odbojno jer i studeno mu je namah postalo. Toliko studeno da to nije mogao objasniti nikome. Znoj mu je sada leden, probada ga svojiim ledom, steže mu se oko tijela kao da i nije znoj već inje, kano ga se sada moglo hitnuti golog u snijeg a on ne bi razliku ni osjetio. Tresao se i u sebi, pod kožom, oko kostiju; nije mu to samo disanje drhturilo. Znojem je obliven čitav. Istim znojem za kojeg je znao da će uskoro postati žeravica, osmuditi ga, učiniti da gori
“Gospodine…! Gospodine, jeste li dobro…!”
Anton je drhturio čitavim tijelom. Bio je nag osim donjeg rublja koje nije bilo njegovo. Nalazio se u nekom sobičku, u krevetu, pokriven sa tri-četiri deke, kroz vlažne oči osmatrajući bijeli zid većma potamnio od loženja, strop od greda, dasaka i plave i crvene i crne plastike, celofana nekakvog, gume možda, i pantljika koje tu i tamo višahu. Nasred kreveta, povrh mu stomaka, sjedila je neka crno-bijela mačka. Mogao ju je samo promatrati, težak sada kao zemlja i preznojavajući se. Jesu li mu zbog nje suzile oči? I jesu li to uopće bile suze ili pak znoj koji nije imao kuda pobjeći jer mu je i kosa slijepljena o čelo već suviše bivala natopljena? To se on nije pitao jerbo mu je glava bila bez ijedne misli. Kad bi uopće pokušao misliti, činilo mu se sada, u glavi bi osjetio takvo osobito žarenje da bi poželio zavrištati – a on, jao, bio je nesposoban već i vrištati. Je li bio nepokretan? Nijem? Vjerojatno. Osim ako bi došlo do nečeg izvanrednog; recimo da je tu neko dijete a dogodi se požar, on bi morao, bio je siguran, prisiljen bi već nekako bio pobacati i deke i mačku, izvrnuti se na pod i kako god već odgmizati kako bi dijete spasio. Ali izvan izvanrednog, van osnovnog ćudoređa? Prilično je prikovan. Prilično je ovisan o pomoći drugih pa bilo to i takvo neko dijete.
A on se spominjao djeteta – ne putem razmišljanja, opet, već čineći to osjećajem, takoreći samim svojim bitkom – jer je bivao uvjeren da se u tom sobičku, ili makar u širem dijelu te… potleuše? Možda, malo pristojnije, kućerka? Da, da se u širem makar dijelu tog kućerka već i nalazilo neko dijete. Žensko dijete, čak je smatrao, a koje mu je pomagalo, mijenjalo mu obloge, prinosilo mu vodu ustima. Anton se nije sjećao njezina izgleda, samo je osjećao da je bila tu za njega; njezina djela je ćutio, i tu nociju da će ipak sve biti u redu, da svemu usprkos nema opasnosti, jer ne može biti, jer se zbiti ne može drugačije, ali da je on, ovaj… već pomalo i umoran…
A to je bila šteta, jer jednom kad je zaklopio oči i našao se u nemogućnosti opet ih otvoriti baš mu je doticaj na čelu otkrio da one suze, ili znoj onaj, zapravo nisu bile nijedno. Možda djelomice, ali najvećim dijelom ipak kapi vode sa vlažna obloga. Mačku je tada netko podragao, a Anton nije vidio tko.
Možda sljedeći dan…
Ali nije došao sljedeći dan. Došla je noć, rano jutro radije, a tijelo se bolesna čovjeka počelo grčiti. Deke su se porušile po podu. Usta mu bijahu puna bljuvotine. Netko je upalio svjetla. Netko je dohitao do njega. Muške neke, snažne ruke, okrenule ga pa se sva bljuvotina slila po podu, a pluća mu iznovice dobila zraka i Anton opet uspije prodisati…!
A minutu kasnije, opet isto. Opet noć. Još jednom mačka na krevetu, samo mu sada na boku leži. Jastuci su ga održavali porebarke. Na podu, odmah mu ispod lica, nalazila se u ovaj čas prazna kanta.
Što će mi kanta? Anton se upita. Pa ono je bilo jednom i nikad više…
Ali jedva zaklopi oči, jedva ih otvori, vidje iza zastora kako sunce prodire, a kanta – već isprskana bljuvotinom.
“Ne brini zbog tog…”, u jednom je trenutku čuo glas neke žene, jedra premda i nježna blagozvučja. “Opere se to začas… Jesi li bolje?”
Anton ju nije vidio. Samo dijelom tek; suknja sa cvjetovima. Papuče. Slagala je nekakvu odjeću. Drhturavo, Anton se natjera duboko udahnuti.
Potom je izgovorio, tiho kao da je izdahnuo bez izgovaranja:
“Ne znam…”
“Oh? Govorimo? Ako se pitaš gdje ti je odjeća – oprana je i suši se. Ruksak nismo otvarali ali smo ti u kabanici našli bočicu. Antimalarik, piše. Davali smo ti ga smrvljenog u vodi…”
“Hvala…”
“Ako trebaš ijedan drugi lijek, samo reci.” žena je dodala, približivši se isprva krevetu na par koraka, a zatim mu prišavši sasvim; namjestila mu pokrivače, uklonila mačku sa kreveta, kantu sa bljuvotinom podigla.
“Vratit ću ju, samo da isperem…”
Anton nije mogao mnogo više nego izdahnuti tihu zahvalu. Jest, u ovaj je čas bio pri svijesti, ali na isto mu je došlo kao da je i nije imao. I dalje je drhturio. I dalje mu je bilo trenutak vruće trenutak ledeno. On je htio biti od koristi, nije mu bila namjera ovako, kao biljka nekakva, kao teret, a osim toga još i strancima, ljudima kojima nije znao ni imena… Žena mu se niti u jednom trenutku nije predstavila, a Anton je bio preslab u nekakvoj pristojnoj, kordijalnoj rečenici iznijeti tko je on, kako se zove, odakle dolazi te zašto, najzad, se upravo nalazi njima na milost i nemilost, a do jučer ili tko zna kada jer se nije sjećao koliko je dugo ležao, do toga dana nije ni znao da oni postoje. Samo je disao i drhturio, iščekivao ponovni dolazak vrućice.
“Dajte da pomognem…” tek je u jednom trenutku skupio snage izgovoriti. Ali te su riječi samo dozvale tihi osmijeh, nježni odgovor: “Samo ti odmori…” a onda je zatvorio opet oči, opet ih otvorio i više nije bilo jutro, već večer.
Kanta je opet bila isprljana bljuvotinom.
Ponovno je bio mrak, i Anton je iznovice bio sam. Mačka… opet na njemu. Ali sada, osjetio je, ako bi se potrudio, ako bi pokušao, mogao ju je otjerati. Ili podragati. Ili štogod jer sada je, bio je uvjeren, mogao pomaknuti ruku. Mogao se okrenuti, i tijelo i lice, ćutjeti tamu oko sebe, vlastiti dah, mačke disanje, kapanje sporadično vode sa crjepova izvan kućerka. Jer kao da se mogao prisjetiti… od jutra je kiša samo rominjala; to su se oblaci kondenzirali u one posljednje kapi vode. Nevrijeme, činilo se, je prošlo.
Udah… izdah… Mrak je bio kao čelik, težak, čvrst, nepromjenjiv, a Anton – još teži od njega, kao pokisla gomila blata, mokar, natapajući deke, čineći ih smrdljivima. Smrdio je samome sebi. Često i gnjusnije nego ta kanta povraćotine što mu se kraj glave nalazila. Da ga bar istjeraju… Da ga barem nisu ni dovukli ovdje, već ga pustili da umre na kamenjaru, čist i ispran kišom, hladan i bez vonja, kao čovjek koji vrijedi, a ne ovako… ovako…
Prostoriju zapljusne žuta svjetlost. To je netko svjetlo upalio. Anton žarulji začuje trepetanje; vidje isprljanu kantu, ugleda mačku na sebi, zaklonjeni prozor sučelice krevetu, stol pod prozorom, pun teglica i demižona, košara, odjeće nekakve…
Natjera se okrenuti na leđa. Istog trenutka kad to učini, svijet se zavrti a stomak mu poželi potjerati sadržinu van ali Anton stegnu vilicu, prisili se umiriti i takav staložen pogleda u smjeru osobe koja je u prostoriju ušla.
Mršavo, usko, dugih tankih udova u povelikoj odjeći, bilo je to neko dijete što je nosilo pladanj sa čajnikom i jednom šalicom. Žensko dijete; put joj nešto tamnija, oči sasma crne sada pod slabom svjetlosti, kosa crna, ravna. Stajala je mirno, bez riječi, kao da nije očekivala da će Anton biti budan.
Potom je prišla njegovu krevetu, kleknula i pladanj položila na pod. Anton će ovdje šapnuti: “Reci mi…”
“Što da kažem?” jednako tihi šapat uto mu odvrati.
“Reci mi…”, Anton opetuje pa se načas zaustavi i zaklopi oči. Prostorija mu se vrtjela. Čitavo tijelo mu je govorilo da je došlo vrijeme umrijeti. Ipak, otvori tada oči i nastavi riječima tišim od disanja: “… tko je ta vila koja mi donosi čaj i onda kad me se svijet otarasio? Je li ti ime… Ivonne?”
Dijete se iznenadi. “Kako znate?”
“Samo sam zapamtio…”
Anton se ovdje poželi nasmiješiti ali lice mu ostane bezizražajno, naprosto odbojno jer i studeno mu je namah postalo. Toliko studeno da to nije mogao objasniti nikome. Znoj mu je sada leden, probada ga svojiim ledom, steže mu se oko tijela kao da i nije znoj već inje, kano ga se sada moglo hitnuti golog u snijeg a on ne bi razliku ni osjetio. Tresao se i u sebi, pod kožom, oko kostiju; nije mu to samo disanje drhturilo. Znojem je obliven čitav. Istim znojem za kojeg je znao da će uskoro postati žeravica, osmuditi ga, učiniti da gori
“Dva čovjeka, dakle?”
“Kao dva interesantna čovjeka, nas dvojica sada, samo što je bila noć, a ceste stegnute u slani; izašli su iz zgrade, i bam-bam, nema ih. Ali vidjela ga je susjeda. To je bilo dovoljno za dvije godine bježanije. U našoj vigiliji, prije nego je jutrom pošao do keja pištolj baciti u rijeku, objasnio mi je razloge. Bio je uvrijeđen. Ta su dvojica morala umrijeti.”
“Kako to?”
“Čitao je određene filozofe, znate, određene idealiste i uz pomoć si njihovih riječi odredio novog čovjeka; oduševljeni su si ljudi odlučili čovjeka kao meso, jelte, staviti na vagu, pitati “Je li ovo čovjek?”, “Je li čovjek ono ondje?” pa su došli do zaključka da je sve to ipak meso, a individua, dakle vrijednost, dakle svetost čovjeka je u njegovu ophođenju sa svijetom. Usporedili su to sa ogledalom; ono je takvo dokle odražava svijet – jer je takvo definirano, maltene ontološki, a kad ga prestane odražavati, zaključili su, smeće je za otpad. Tako i osoba, ona odražava svijet putem odnosa, govora, impliciranja… najobičnijim, makar lažnim ali ljubaznostima, znate, smjernostima; one se jedna drugoj uklanjaju s puta, skidaju kapu, klanjaju, davaju si darove i uzdarja, otpozdrave i pozdrave, kao svjetlost među ogledalima koja ih uzajamno definira, međuljudske srdačnosti uzajamno govore: “Da, ovo je ljudsko biće! Ovaj je vrijedan standarda!”… No eto, možete zamisliti što se dogodilo kad je takav jedan ushićen, uzdignut, ponosan i novi, prije svega novi mladi čovjek prošao kraj dva starija čeljadeta, rekao im “Dobra večer!” a oni mu nisu odgovorili.”
“Zbog tog?”
“Samo zbog tog, jer mu nisu odgovorili na pozdrav, jer je rekao “Ovo je ljudsko biće” bezdanu, bez da mu se išta vrati, odlučio je da tako može i pucati u bezdan. To vam je impresija. I mene je začudilo dokle vam to sve može odvesti mlado čeljade ali u drugu sam ruku i razumio, doduše prešutno, ako umjetnik ne odredi linije djela prije nego ga počne bojati, boje će biti posvuda. O svetosti mi je govorio, principima, vrhunaravnom a opet ne božanskom; lažno vrhunaravnom, možete li zamisliti? Bez pretenzija o spoznavanju zbiljskog, već je o odluci govorio, o momentu određivanja bitnog, a zatim pronalaženju osnove u slijeđenju tog bitnog, poštivanju vlastitih, makar krnjih, a krnjih jer su ljudske, zapovijedi. Stvar postoji dokle je garantirana, a garantirana je dokle je netko spreman isprašiti metak u glavu onome tko kaže da nije, to vam je Anatolij Ledov, čovjek toplija prezimena od srca, a koji me popravio.”
“Popravio vas je?”
“Da nije, ne bih bio tu. Jer ponos je, dragi moj”, tanjura već poluprazna, gospodin je August odgovorio utvari, “ime deserta kojeg jedemo, a vi, premda sam ja moje pojeo dopola, svoje niste ni dotaknuli. Što je protuteža ponosu ako nije kajanje, a kajanje, kao netko suviše čist, protuljudski, bezličan, nisam siguran jeste li sposobni osjetiti pa time i dotaknuti svoje jelo.”
Sa druge je strane gospodina Augusta sjedio dječak lica nevidljiva od dumana, omalen, tek kudrave crne kose što je provirivala iza stola; prstima se igrao sa resama od šifona, vezivao ih, pleo, njišući čizmicama ponad asfalta. Izgledalo je kao da je zamišljen, okupiran nečim nebitnim, nezanimljvim, čak glupim, budeći u starom čovjeku strah da je sve ove nonilijune godina zapravo proveo iznoseći najveće svoje misli nekome tko ih nije ni slušao, dakle sebi, šumi ovoj i cesti, psetu što se smucalo po šipražju preiscrpljeno da si doji štenad. A dijete je šutjelo, gluho čak za tonove pijana, za kabaret što je odzvanjao iz restorana, i oduševljene uzdahe, mrmljanja, sporadični i kratki aplauz, nenije su sada zvuci dolazili sa pozornice, dezvijno se u travestiji iz devera rastapajući u terevenku; smijeh se miješao sa naricanjem, lupanje čaša sa lupanjem o prsa, lice, istresanjem suza o stol nad pokojnikom i ta mješavina, odurna, hunska, neosjetljiva, u publici je raspaljivala salve smijeha, a u Augustu i u dječaku što mu je sjedio nasuprot – tišinu.
“Recite mi”, gospodin će August rastrojeno, za tlapnje ne nalazeći više desetinu sekunde, “koji su to zvuci koje upravo slušam, kako se naziva ansambl ovih lususa čarobnih što nam vječnošću čarobiraju jer mi se čini, a vi možda jeste dijete pa mi ne možete slučiti suviše stameno, da su to odjeci i drhtaji raspadajućeg svijeta, i svijetu mi se čini da je kraj, a kraju ni meni ni vama, utvari, mome dželatu. Koji je uzrok tomu, kolika mu je izmjerena težina?”
“A vi bi i mjerili to?”, dječak će ne dižući pogleda. “Sraz mene i vas, kao da je sraz uopće to što se odvija i kao da su dvije individue u pitanju… Na meni je samo da vas odražavam, pravim vam društvo, a ovo je zbilja vaša soareja, bal za vas i vama određen, vi ste mu garant, definicija ste mu baš vi, vi, a nikako ja, a ovo vaše jelo, desert ovaj kojeg ste dopola pojeli, zašto mislite da ga ne mogu pojesti i sam? Ta odraz sam vam, kud vi tud i ja; evo!” utvara izgovori, odvoji vilicom komad šarene želatine i desert si gurne u nevidljiva usta, lica od iste koprene.
“No, to su trikovi… Ja vas, najzad, i ne vidim…”
“A želite li!” utvara se raspali i ustane, rukama se snažno oslonivši o stol, osloncem između pristojnog i nasilnog. “Jeste li vi zbilja, vanredno, posvemašnje na to odlučili! Jeste li spremni za to i umrijeti, odreći se svega utapanjem u mastilu a sve kako bi me tim mastilom opisali?”
“Smirite se, najdraži gospodine, vi ste to uznemireni… Ja vam, znate, vašu vehementnost ne pozdravljam…”
“Zar vehementnost!” August poviče, ne obazirući se na to što više nije bila utvara već on taj što stoji, objema rukama oslonjen o stol, dokle je utvara smirujući ga sjedila. Ni samome mu nije bilo jasno zašto je bivao bijesan, bagrenih obraza, usana blijedih, ali mu je govoriti bilo, iznijeti stvari na vidjelo: “Ne! Ja niti sam ljut niti bi bilo pravedno to reći ali me muči nepravda, ovo mučenje koje niti sam zaslužio niti bi zaslužio itko pa da je sav pasjaluk svijeta izvršio; vi me tu mučite! Gdje je ovomu mučenju kraj? Je li ova večer beskrajna, hajde, hajde, odgovorite mi na to, iznesite dokaze pa da se sporimo!”
“Gospodine, najdraži moj prijatelju i gospodine, cijenjeni, hej, nemojte tako, sjednite, ta zar pristoji? Je li dostojno vas?”
“Dostojno ili ne, iznesite mi to…!”
“A što to?”
“Odrednice, zapovijedi, naloge, jer ovdje sam i protiv svoje volje… da! Zar mislite da ne vidim? Zar vam se čini da mi je strpljenje mjerljivo u brojkama sa trideset i pedeset i stotinu nula? Jer evo kraja, evo i svemiru kraja a vašoj soareji kraja nigdje. Čak smo i desert pojeli! A što nakon deserta, opet zakuska, možda čaj, možda čaj još jedan pa još jedan i još tri pa pet pa milijardu deserata…! ”
“Ali gospodine…”
“Što gospodine? Što gospodine? Hoćete li mi sada iznebuha reći da svoje jelo nisam ni dotaknuo, zeca izvaditi iz šešira, lakrdijaša učiniti od mene i harlekina, a ja ću to prihvatiti, bratski zagrliti kao da se ništ-“
“… vi vaše jelo još niste ni dotaknuli.”
I ovdje preko lica gospodina Augusta prijeđe kao neko iznenadno shvaćanje, osnovno, ljudsko, pa on osjeti čak i stid, tiho usklikne: “Vidite zbilja…!”, te primijetivši kako mu je jelo uistinu cijelo dočim je utvara svoje već skoro dovršila, doda: “Ja se, ovaj, znate, ispričavam…”
“Nema potrebe za tim.”
“Ne, ne, ja se stvarno, najiskrenije…” August ustraja ali onda utihnu pa se bez riječi spusti na stolicu. Zbunjen, sasma uvjeren da ovo nije moglo biti ali za ikakav šeret ne nalazeći dokaza, čak ni empirijska; on se ogledavao, mjerio, tražio, ispitivao, ali dokaza nigdje. Ne, namah je zaključio, ovo je bilo njegovo jelo a utvara, najveći mu od saveznika, govorio je istinu. Čak se drznuti tvrditi drugačije, i najmanje pokušati dovesti utvarinu čast u pitanje, od ovog je časa, sada, danas, značilo stati i protiv gospodina Augusta, i to je on htio dati do znanja svima, i ovoj šumi i nebu i cesti, a kako je do te spoznaje došao, spram utvare je pogledao ganuto, bratoljubivo nekako i ataraksično; on je i gledao u nekoga komu nije bio ravan, koji je bio veći od njega ma koliko se trudio pokazati mu se jednakim. Ne, finalno ne, August je tu jednakost negirao baš kao što se svaki barbarizam negira – utvara je bio ideal i starješina i sam bog, a August – tek grinja neka za stolom.
“Vi me to vašim… neću reći izvještačenim, a još manje ću reći lažnim uzdizanjem zapravo ispitujete i sa te strane; možda sam lomljiv na visini?” utvara uskoro zapita.
“Zar ja…?”
“Da, vi. Vi me ne poštujete koliko ja poštujem vas. Pa to užežete, slijepi za vlastitu furiju, blješćete poštovanjem kao svjetlom svjetionika, nadajući se da će me vaš menisk kanda sam moljac kakav… privući i spaliti, da. Ali pazite: odraz sam vam; vaše drolerije su i moje.”
“Vi stoga ne samo da dovodite moju čestitost u pitanje nego me i vrijeđate…?”
“O ne!”, utvara će velepristojno, namjesti si frak pa se srdačno nasmiješi. “Ja si to uzimam za pravo kao najveći vaš saveznik, baš najvjerniji vaš vikar i poklisar i neću, dakako, reći mentor, koji vas iscrpljenog vraća na put, a vi jeste, zbilja, pomalo skrenuli.”
“Kao dva interesantna čovjeka, nas dvojica sada, samo što je bila noć, a ceste stegnute u slani; izašli su iz zgrade, i bam-bam, nema ih. Ali vidjela ga je susjeda. To je bilo dovoljno za dvije godine bježanije. U našoj vigiliji, prije nego je jutrom pošao do keja pištolj baciti u rijeku, objasnio mi je razloge. Bio je uvrijeđen. Ta su dvojica morala umrijeti.”
“Kako to?”
“Čitao je određene filozofe, znate, određene idealiste i uz pomoć si njihovih riječi odredio novog čovjeka; oduševljeni su si ljudi odlučili čovjeka kao meso, jelte, staviti na vagu, pitati “Je li ovo čovjek?”, “Je li čovjek ono ondje?” pa su došli do zaključka da je sve to ipak meso, a individua, dakle vrijednost, dakle svetost čovjeka je u njegovu ophođenju sa svijetom. Usporedili su to sa ogledalom; ono je takvo dokle odražava svijet – jer je takvo definirano, maltene ontološki, a kad ga prestane odražavati, zaključili su, smeće je za otpad. Tako i osoba, ona odražava svijet putem odnosa, govora, impliciranja… najobičnijim, makar lažnim ali ljubaznostima, znate, smjernostima; one se jedna drugoj uklanjaju s puta, skidaju kapu, klanjaju, davaju si darove i uzdarja, otpozdrave i pozdrave, kao svjetlost među ogledalima koja ih uzajamno definira, međuljudske srdačnosti uzajamno govore: “Da, ovo je ljudsko biće! Ovaj je vrijedan standarda!”… No eto, možete zamisliti što se dogodilo kad je takav jedan ushićen, uzdignut, ponosan i novi, prije svega novi mladi čovjek prošao kraj dva starija čeljadeta, rekao im “Dobra večer!” a oni mu nisu odgovorili.”
“Zbog tog?”
“Samo zbog tog, jer mu nisu odgovorili na pozdrav, jer je rekao “Ovo je ljudsko biće” bezdanu, bez da mu se išta vrati, odlučio je da tako može i pucati u bezdan. To vam je impresija. I mene je začudilo dokle vam to sve može odvesti mlado čeljade ali u drugu sam ruku i razumio, doduše prešutno, ako umjetnik ne odredi linije djela prije nego ga počne bojati, boje će biti posvuda. O svetosti mi je govorio, principima, vrhunaravnom a opet ne božanskom; lažno vrhunaravnom, možete li zamisliti? Bez pretenzija o spoznavanju zbiljskog, već je o odluci govorio, o momentu određivanja bitnog, a zatim pronalaženju osnove u slijeđenju tog bitnog, poštivanju vlastitih, makar krnjih, a krnjih jer su ljudske, zapovijedi. Stvar postoji dokle je garantirana, a garantirana je dokle je netko spreman isprašiti metak u glavu onome tko kaže da nije, to vam je Anatolij Ledov, čovjek toplija prezimena od srca, a koji me popravio.”
“Popravio vas je?”
“Da nije, ne bih bio tu. Jer ponos je, dragi moj”, tanjura već poluprazna, gospodin je August odgovorio utvari, “ime deserta kojeg jedemo, a vi, premda sam ja moje pojeo dopola, svoje niste ni dotaknuli. Što je protuteža ponosu ako nije kajanje, a kajanje, kao netko suviše čist, protuljudski, bezličan, nisam siguran jeste li sposobni osjetiti pa time i dotaknuti svoje jelo.”
Sa druge je strane gospodina Augusta sjedio dječak lica nevidljiva od dumana, omalen, tek kudrave crne kose što je provirivala iza stola; prstima se igrao sa resama od šifona, vezivao ih, pleo, njišući čizmicama ponad asfalta. Izgledalo je kao da je zamišljen, okupiran nečim nebitnim, nezanimljvim, čak glupim, budeći u starom čovjeku strah da je sve ove nonilijune godina zapravo proveo iznoseći najveće svoje misli nekome tko ih nije ni slušao, dakle sebi, šumi ovoj i cesti, psetu što se smucalo po šipražju preiscrpljeno da si doji štenad. A dijete je šutjelo, gluho čak za tonove pijana, za kabaret što je odzvanjao iz restorana, i oduševljene uzdahe, mrmljanja, sporadični i kratki aplauz, nenije su sada zvuci dolazili sa pozornice, dezvijno se u travestiji iz devera rastapajući u terevenku; smijeh se miješao sa naricanjem, lupanje čaša sa lupanjem o prsa, lice, istresanjem suza o stol nad pokojnikom i ta mješavina, odurna, hunska, neosjetljiva, u publici je raspaljivala salve smijeha, a u Augustu i u dječaku što mu je sjedio nasuprot – tišinu.
“Recite mi”, gospodin će August rastrojeno, za tlapnje ne nalazeći više desetinu sekunde, “koji su to zvuci koje upravo slušam, kako se naziva ansambl ovih lususa čarobnih što nam vječnošću čarobiraju jer mi se čini, a vi možda jeste dijete pa mi ne možete slučiti suviše stameno, da su to odjeci i drhtaji raspadajućeg svijeta, i svijetu mi se čini da je kraj, a kraju ni meni ni vama, utvari, mome dželatu. Koji je uzrok tomu, kolika mu je izmjerena težina?”
“A vi bi i mjerili to?”, dječak će ne dižući pogleda. “Sraz mene i vas, kao da je sraz uopće to što se odvija i kao da su dvije individue u pitanju… Na meni je samo da vas odražavam, pravim vam društvo, a ovo je zbilja vaša soareja, bal za vas i vama određen, vi ste mu garant, definicija ste mu baš vi, vi, a nikako ja, a ovo vaše jelo, desert ovaj kojeg ste dopola pojeli, zašto mislite da ga ne mogu pojesti i sam? Ta odraz sam vam, kud vi tud i ja; evo!” utvara izgovori, odvoji vilicom komad šarene želatine i desert si gurne u nevidljiva usta, lica od iste koprene.
“No, to su trikovi… Ja vas, najzad, i ne vidim…”
“A želite li!” utvara se raspali i ustane, rukama se snažno oslonivši o stol, osloncem između pristojnog i nasilnog. “Jeste li vi zbilja, vanredno, posvemašnje na to odlučili! Jeste li spremni za to i umrijeti, odreći se svega utapanjem u mastilu a sve kako bi me tim mastilom opisali?”
“Smirite se, najdraži gospodine, vi ste to uznemireni… Ja vam, znate, vašu vehementnost ne pozdravljam…”
“Zar vehementnost!” August poviče, ne obazirući se na to što više nije bila utvara već on taj što stoji, objema rukama oslonjen o stol, dokle je utvara smirujući ga sjedila. Ni samome mu nije bilo jasno zašto je bivao bijesan, bagrenih obraza, usana blijedih, ali mu je govoriti bilo, iznijeti stvari na vidjelo: “Ne! Ja niti sam ljut niti bi bilo pravedno to reći ali me muči nepravda, ovo mučenje koje niti sam zaslužio niti bi zaslužio itko pa da je sav pasjaluk svijeta izvršio; vi me tu mučite! Gdje je ovomu mučenju kraj? Je li ova večer beskrajna, hajde, hajde, odgovorite mi na to, iznesite dokaze pa da se sporimo!”
“Gospodine, najdraži moj prijatelju i gospodine, cijenjeni, hej, nemojte tako, sjednite, ta zar pristoji? Je li dostojno vas?”
“Dostojno ili ne, iznesite mi to…!”
“A što to?”
“Odrednice, zapovijedi, naloge, jer ovdje sam i protiv svoje volje… da! Zar mislite da ne vidim? Zar vam se čini da mi je strpljenje mjerljivo u brojkama sa trideset i pedeset i stotinu nula? Jer evo kraja, evo i svemiru kraja a vašoj soareji kraja nigdje. Čak smo i desert pojeli! A što nakon deserta, opet zakuska, možda čaj, možda čaj još jedan pa još jedan i još tri pa pet pa milijardu deserata…! ”
“Ali gospodine…”
“Što gospodine? Što gospodine? Hoćete li mi sada iznebuha reći da svoje jelo nisam ni dotaknuo, zeca izvaditi iz šešira, lakrdijaša učiniti od mene i harlekina, a ja ću to prihvatiti, bratski zagrliti kao da se ništ-“
“… vi vaše jelo još niste ni dotaknuli.”
I ovdje preko lica gospodina Augusta prijeđe kao neko iznenadno shvaćanje, osnovno, ljudsko, pa on osjeti čak i stid, tiho usklikne: “Vidite zbilja…!”, te primijetivši kako mu je jelo uistinu cijelo dočim je utvara svoje već skoro dovršila, doda: “Ja se, ovaj, znate, ispričavam…”
“Nema potrebe za tim.”
“Ne, ne, ja se stvarno, najiskrenije…” August ustraja ali onda utihnu pa se bez riječi spusti na stolicu. Zbunjen, sasma uvjeren da ovo nije moglo biti ali za ikakav šeret ne nalazeći dokaza, čak ni empirijska; on se ogledavao, mjerio, tražio, ispitivao, ali dokaza nigdje. Ne, namah je zaključio, ovo je bilo njegovo jelo a utvara, najveći mu od saveznika, govorio je istinu. Čak se drznuti tvrditi drugačije, i najmanje pokušati dovesti utvarinu čast u pitanje, od ovog je časa, sada, danas, značilo stati i protiv gospodina Augusta, i to je on htio dati do znanja svima, i ovoj šumi i nebu i cesti, a kako je do te spoznaje došao, spram utvare je pogledao ganuto, bratoljubivo nekako i ataraksično; on je i gledao u nekoga komu nije bio ravan, koji je bio veći od njega ma koliko se trudio pokazati mu se jednakim. Ne, finalno ne, August je tu jednakost negirao baš kao što se svaki barbarizam negira – utvara je bio ideal i starješina i sam bog, a August – tek grinja neka za stolom.
“Vi me to vašim… neću reći izvještačenim, a još manje ću reći lažnim uzdizanjem zapravo ispitujete i sa te strane; možda sam lomljiv na visini?” utvara uskoro zapita.
“Zar ja…?”
“Da, vi. Vi me ne poštujete koliko ja poštujem vas. Pa to užežete, slijepi za vlastitu furiju, blješćete poštovanjem kao svjetlom svjetionika, nadajući se da će me vaš menisk kanda sam moljac kakav… privući i spaliti, da. Ali pazite: odraz sam vam; vaše drolerije su i moje.”
“Vi stoga ne samo da dovodite moju čestitost u pitanje nego me i vrijeđate…?”
“O ne!”, utvara će velepristojno, namjesti si frak pa se srdačno nasmiješi. “Ja si to uzimam za pravo kao najveći vaš saveznik, baš najvjerniji vaš vikar i poklisar i neću, dakako, reći mentor, koji vas iscrpljenog vraća na put, a vi jeste, zbilja, pomalo skrenuli.”
