MORD DUR'AGEMSKI, dio drugi

knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, dio drugi

Broj stranica: 380
Korice: meke
Tisak: 2019.
Žanr: epska fantastika
Ilustracija naslovnice: Željko Matuško
ISBN: 9789534869314

Kontekst nastanka: knjiga Mord Dur’agemski, dio drugi je pisana od proljeća 2012. godine, kad je autoru bilo 15 godina, do ljeta 2016. godine, kad mu je bilo 19 godina. U ljeto 2016., kao devetnaestogodišnjak, autor objavljuje knjigu Mord Dur’agemski, dio drugi kao e-knjigu. To je njegova treća objavljena knjiga.

Rimus je nekoć bio na nebu, desna ruka bogova i omiljena kreacija Obe, vrhovnog božanstva. Tada je svaki njegov korak bio zveket kovanja svetosti. Ali već su tisućljeća od tog prošla, i on je odavno tek demon, protjeran sa nebesa u zemljani mrak, tragajući za iskrom kojom bi zapalio požar svoga povratka. 

Svjedočeći toku vremena i opasnosti zaborava na Bijeloj zemlji, u reminiscentnom lutanju Rimus se podsjećao na prošlost koja ga je činila; u nadi da će time stvoriti bića dovoljno snažna pomoći im u pobuni protiv Svekolikosti, Troje Božanstava poklonilo je ljudima magiju. Ali magija je ljude izopačila, zatrulila im je misli, odvojila ih od čistoće. Sve što je mogao, Rimus je stoga učinio kako bi bogove nagovorio od ideje odustati. To bijaše ono što je dovelo do njegova protjerivanja. 

Protjeran, u tami je svoga jeda Rimus zatrovane ljude odlučio iskoristiti. Njihovu magiju on je oblikovao, poboljšao, a ljude okrenuo ka nebu kako bi ga osvojio. U tomu Rimus nije uspio, ali njegov je bijes privukao pažnju Svekolikosti. 

Svekolikost je imala drugačiji naum. Veći. Izniman. Neshvatljiv ikome što živi pa čak ni onima između života i smrti kakav je bio Demon Bez Vojske. A kad se Svekolikost pomiče, ljudi umiru. 

Sve je to bilo na rubu Rimusova shvaćanja. Koprene tajni postojanja nalazile su se već nadohvat njegovih prstiju, spremne da se otkriju i učine od njega svršetak svega. Ali Rimus im je došao prekasno. Njegovo razumijevanje uznemirio je dolazak jednog gosta. Gosta u pratnji brodova. Brodova punih vojnika spremnih njegovu Bijelu zemlju osvojiti. 

Ovo je drugi i posljednji dio knjige Mord Dur’agemski, priče o osvajaču zemlje Enzolart i podizanju onoga što će postati enzolartska kraljevstva. Pisan gotovo 5 godina, Mord Dur’agemski je kardinalni dio Ciklusa Crnih Knjiga, knjiga koja objašnjava povijest, religije, legende, politiku i etos Enzolarta i Hil’guma, ispričana iz perspektive ljudi i Bića Bijelog Carstva na prekretnici dva doba. Radnje dulje od 30 godina, Mord Dur’agemski je jedno od onih djela u kojima se čitatelj može izgubiti, putujući drevnim i čarobnim svjetovima – od granitnih gradova Hil’guma, njegovih zamaka podignutih na hridinama divljeg mora pa do davno zaboravljenih monolita Renwh rebira – ali je to i slojevito djelo, kompleksnih i mnogobrojnih karaktera i duboke prirode stvarnosti. Najdulja i možda najkvalitetnija epska fantastika Ivana Barana, Mord Dur’agemski knjiga je neočekivanog.

CITATI

“… ima ljudi čiju slobodu ne može zadržati ni najjača užad, jer naime su oni slobodni unutar sebe.”

“Nikada neću negirati da sam blato… ali zadat ćeš mi uvredu ako po meni kao blatu ne hodaš i ne ideš onuda kamo ja kao blatnjavi put vodim.”

“Hajde, reci, odgovori mi na to jer ja moram znati, što si to stvorio? Što si to ostavio iza sebe a da nečemu uistinu i vrijedi…?”

ULOMCI

Na izlasku iz broda susreo je Mord barem tucet ljudi, od kojih je jedan bio Učenjak Alakon, kojeg je pozdravio vrlo srdačno, kao što je i ovaj njega. Brod se njihao nešto snažnije, a daske su škripale glasnije, jer puhali su nešto jači vjetrovi, koji su nagovještavali nevrijeme.

Izašavši iz broda preko savitljive pasarele što je vezala ulaz u brod i plažu i pogledavši prema nebu, dolazak nevremena se Mordu i potvrdio, jer oblaci na nebu koje je vidio bili su sve samo ne vedri. No bila je sreća što je u pitanju bilo nevrijeme niti približno ozbiljno kao mnoga druga koje je u životu imao prilike vidjeti.

Mnogo je posla bilo za obaviti tog novog dana, a Mord je pažljivo isplanirao svaki od njih. Valjalo je prvo reći Jarezu za doručkom da je Magis u njegovim rukama, zatim je valjalo otići sa Učenjakom Alakonom do glavnog skladištara i proučiti popise sveg karga, poći odmah potom do stotnika da mu se daju najbolji ljudi spremni za istraživanje Enzolarta, te odmah i poslati iste te ljude na put, i tu posao, dakako, nije bio gotov. Sljedeće i najvažnije bilo je poručiti Perpu istinu, a nakon toga, ako mu Perp oprosti, postiđeno poći do Morryse i reći i njoj ne samo da mu ona nije bila prva djevojka, već i da će po prošloj nazvati svoje dijete ukoliko bude žensko, s obzirom da je takva želja Myronova.

Sa Učenjakom Alakonom oprostio se uz molbu da mu dovede tokom sljedećeg sata bilo kojeg stotnika da se za doručkom na palubi najjužnijeg broda sastanu i dogovore u detalje u vezi poslova. Također je pozvao i samog Alakona, na što je ovaj obradovan pristao.

Prilično jednostavna posla će me zapasti danas, čini mi se, kiselo je Mord pomislio kad se nakon toga zaputio pješčanom plažom ka najbližim stablima. Dapače, ništa lakše. Naravski, kao i sve što me zapadalo tokom života…

U šumarak je otišao radi svojih ljudskih potreba, što će reći da se nije zadržao ondje duže od par minuta te, također, da je otišao do mora odmah potom i zaplivao ondje među brodovima. Plivao je u tankim hlačama koje su mu sezale jedva do gležnjeva, a, iako se činilo da će to učiniti, nije plivao suviše daleko od obale. Razlog tomu bili su valovi koji su bili sve veći što bi dalje odmicao, tako da su već nakon jedva pedeset metara prosječni valovi sezali do visine od preko dva metra.

Osjetivši se čistim te se vrativši natrag na plažu gotovo pola sata kasnije i također osjetivši silnu glad, Mord je pošao natrag do svog broda i ondje se zaputio na samu palubu, točno ondje gdje se nalazio onaj stol za kojim je ranije uvijek vrijeme provodio sa prisnicima, te Jarezom, Gossahom i njegovim sinom. Sada su ga tu čekali samo Jarez, Perp ranjene ruke umotane u zavoje, i Učenjak Alakon, zajedno sa onim stotnikom po kojega je poslao.

“Dobro jutro…” Mord je pozdravio ljude što su sjedili skriveni od pogleda baš svih ljudi kraj nadgradnje podno stupa spuštenih i svezanih jedara. Njegov pozdrav bio je tim snuždeniji što za stolom nije zatekao Morrysu.
Ljudi mu, sjedeći za drvenim stolom, odzdrave te kimnu glavama u znak poštovanja, a onaj stotnik ustane i pruži ruku Mordu da se oni upoznaju.

Stotnik bijaše srednjovječan i opaljena lica, smeđih očiju, a nosio je kratke kožne hlače i vrlo kratak otvoreni prsluk koji je otkrivao većinu njegova torza, a koje je bilo gotovo čitavo u zavojima. Za razliku od Morda, nije nosio čizme, no to Mord nije ni primijetio. Mača pak za pasom nije imao, kao ni kakvog noža, jer tako mu je najvjerojatnije savjetovao Alakon, poručivši da možda ne bi bilo najmudrije stati naoružan pred trenutnog gospodara Enzolarta.
Gospodar u Enzolartu, odlaskom Neurija, Mord doista i jest postao, ili su ga takvim barem smatrali, bez obzira na njegov vlasiti (dakako, negativni) stav o tome. Tako je bilo najjednostavnije, da pukovnik preuzme vlast nad zemljom, barem dok ne dođe sama zapovijed od kralja Hinnora.

Stotnik se predstavio kao Ser Gorzen, i to se predstavio najuljudnije što je mogao.
“Mord Dur’agemski.” Mord je na to odgovorio, blago nervozno se osmjehnuvši kad se sjetio da tu informaciju znaju baš svi (osim možda stražara, kako je mogao primijetiti). “Ispričavam se što nisam bio u prilici upamtiti vam ime ranije, iako sam sasma siguran da smo se ranije već i upoznali…” tada je dodao – jer doista, on kao da je pamtio tog Ser Gorzena kao nekoga sa kim mora da se ranije upoznao pa čak i ratovao uz njega, no eto mu dosad jednostavno nije zapamtio ime.
“Ne morate se ispričavati, pukovniče, jer”, Mord primijeti da se ovaj kanda koleba izreći sljedeće riječi, “istina je da se niti nismo dosad upoznali. Vjerujte, upamtio bih dobro trenutak kada bih dobio čast stisnuti ruku Mordu Dur’agemskom… No nema veze, jerbo je stotnika ovdje ionako stotinu.”
“To je istina.” prihvati Mord, sretan radi tako prijateljskog tona Ser Gorzena.

Mord sjedne, a njegova stolica bijaše kraj one samog Perpa. Tu je, bacivši oko na površinu stola, vidio kako su se mornari potrudili da poslože sve po njemu točno onako kako i priliči ljudima visoka roda, jer takvim su ga sada smatrali. Iako je u pitanju bio doručak, neki se kuhar potrudio ubiti neko mlado pile i ispeći ga zajedno sa najfinijim travama, te ga poslužiti uz nekakav umak od – kako je dometnuo Učenjak Alakon, svojim točnim okom primijetivši – sušene borovnice. Sa tom piletinom, posluženom na jednom velikom pladnju od sjajna porculana, na stolu je bio poslužen i maslac, zajedno sa tvrdim isprženim kruhom, te u nekoliko posuda i med, te nekakav ljubičasti džem. Također, Mord je na stolu mogao vidjeti i jednu bocu vina, dvije nešto manje boce sa medovačom i travaricom, te jedan pun lončić kuhane kave, kraj kojega je bio i još jedan, nešto manji, sa mlijekom.
Mord htjedne upitati zašto je tako vrhunski doručak poslužen baš tog jutra od svih ostalih, no to ipak ne učini iz dva razloga: prvi je bio pogled Alakonov koji je govorio da takva primjedba ne bi bila mudra, a za koji Mord nije mario ni najmanje, a drugi je bila silna glad, jer Mord se doista nije mogao sjetiti kada je zadnji puta nešto prigrizao.
Upravo stoga, daleko više šutke no što je mislio da će biti, prionuo je jelu, sa jednom jedinom namjerom: da se najede do sita.