“Dva čovjeka, dakle?”
“Kao dva interesantna čovjeka, nas dvojica sada, samo što je bila noć, a ceste stegnute u slani; izašli su iz zgrade, i bam-bam, nema ih. Ali vidjela ga je susjeda. To je bilo dovoljno za dvije godine bježanije. U našoj vigiliji, prije nego je jutrom pošao do keja pištolj baciti u rijeku, objasnio mi je razloge. Bio je uvrijeđen. Ta su dvojica morala umrijeti.”
“Kako to?”
“Čitao je određene filozofe, znate, određene idealiste i uz pomoć si njihovih riječi odredio novog čovjeka; oduševljeni su si ljudi odlučili čovjeka kao meso, jelte, staviti na vagu, pitati “Je li ovo čovjek?”, “Je li čovjek ono ondje?” pa su došli do zaključka da je sve to ipak meso, a individua, dakle vrijednost, dakle svetost čovjeka je u njegovu ophođenju sa svijetom. Usporedili su to sa ogledalom; ono je takvo dokle odražava svijet – jer je takvo definirano, maltene ontološki, a kad ga prestane odražavati, zaključili su, smeće je za otpad. Tako i osoba, ona odražava svijet putem odnosa, govora, impliciranja… najobičnijim, makar lažnim ali ljubaznostima, znate, smjernostima; one se jedna drugoj uklanjaju s puta, skidaju kapu, klanjaju, davaju si darove i uzdarja, otpozdrave i pozdrave, kao svjetlost među ogledalima koja ih uzajamno definira, međuljudske srdačnosti uzajamno govore: “Da, ovo je ljudsko biće! Ovaj je vrijedan standarda!”… No eto, možete zamisliti što se dogodilo kad je takav jedan ushićen, uzdignut, ponosan i novi, prije svega novi mladi čovjek prošao kraj dva starija čeljadeta, rekao im “Dobra večer!” a oni mu nisu odgovorili.”
“Zbog tog?”
“Samo zbog tog, jer mu nisu odgovorili na pozdrav, jer je rekao “Ovo je ljudsko biće” bezdanu, bez da mu se išta vrati, odlučio je da tako može i pucati u bezdan. To vam je impresija. I mene je začudilo dokle vam to sve može odvesti mlado čeljade ali u drugu sam ruku i razumio, doduše prešutno, ako umjetnik ne odredi linije djela prije nego ga počne bojati, boje će biti posvuda. O svetosti mi je govorio, principima, vrhunaravnom a opet ne božanskom; lažno vrhunaravnom, možete li zamisliti? Bez pretenzija o spoznavanju zbiljskog, već je o odluci govorio, o momentu određivanja bitnog, a zatim pronalaženju osnove u slijeđenju tog bitnog, poštivanju vlastitih, makar krnjih, a krnjih jer su ljudske, zapovijedi. Stvar postoji dokle je garantirana, a garantirana je dokle je netko spreman isprašiti metak u glavu onome tko kaže da nije, to vam je Anatolij Ledov, čovjek toplija prezimena od srca, a koji me popravio.”
“Popravio vas je?”
“Da nije, ne bih bio tu. Jer ponos je, dragi moj”, tanjura već poluprazna, gospodin je August odgovorio utvari, “ime deserta kojeg jedemo, a vi, premda sam ja moje pojeo dopola, svoje niste ni dotaknuli. Što je protuteža ponosu ako nije kajanje, a kajanje, kao netko suviše čist, protuljudski, bezličan, nisam siguran jeste li sposobni osjetiti pa time i dotaknuti svoje jelo.”
Sa druge je strane gospodina Augusta sjedio dječak lica nevidljiva od dumana, omalen, tek kudrave crne kose što je provirivala iza stola; prstima se igrao sa resama od šifona, vezivao ih, pleo, njišući čizmicama ponad asfalta. Izgledalo je kao da je zamišljen, okupiran nečim nebitnim, nezanimljvim, čak glupim, budeći u starom čovjeku strah da je sve ove nonilijune godina zapravo proveo iznoseći najveće svoje misli nekome tko ih nije ni slušao, dakle sebi, šumi ovoj i cesti, psetu što se smucalo po šipražju preiscrpljeno da si doji štenad. A dijete je šutjelo, gluho čak za tonove pijana, za kabaret što je odzvanjao iz restorana, i oduševljene uzdahe, mrmljanja, sporadični i kratki aplauz, nenije su sada zvuci dolazili sa pozornice, dezvijno se u travestiji iz devera rastapajući u terevenku; smijeh se miješao sa naricanjem, lupanje čaša sa lupanjem o prsa, lice, istresanjem suza o stol nad pokojnikom i ta mješavina, odurna, hunska, neosjetljiva, u publici je raspaljivala salve smijeha, a u Augustu i u dječaku što mu je sjedio nasuprot – tišinu.
“Recite mi”, gospodin će August rastrojeno, za tlapnje ne nalazeći više desetinu sekunde, “koji su to zvuci koje upravo slušam, kako se naziva ansambl ovih lususa čarobnih što nam vječnošću čarobiraju jer mi se čini, a vi možda jeste dijete pa mi ne možete slučiti suviše stameno, da su to odjeci i drhtaji raspadajućeg svijeta, i svijetu mi se čini da je kraj, a kraju ni meni ni vama, utvari, mome dželatu. Koji je uzrok tomu, kolika mu je izmjerena težina?”
“A vi bi i mjerili to?”, dječak će ne dižući pogleda. “Sraz mene i vas, kao da je sraz uopće to što se odvija i kao da su dvije individue u pitanju… Na meni je samo da vas odražavam, pravim vam društvo, a ovo je zbilja vaša soareja, bal za vas i vama određen, vi ste mu garant, definicija ste mu baš vi, vi, a nikako ja, a ovo vaše jelo, desert ovaj kojeg ste dopola pojeli, zašto mislite da ga ne mogu pojesti i sam? Ta odraz sam vam, kud vi tud i ja; evo!” utvara izgovori, odvoji vilicom komad šarene želatine i desert si gurne u nevidljiva usta, lica od iste koprene.
“No, to su trikovi… Ja vas, najzad, i ne vidim…”
“A želite li!” utvara se raspali i ustane, rukama se snažno oslonivši o stol, osloncem između pristojnog i nasilnog. “Jeste li vi zbilja, vanredno, posvemašnje na to odlučili! Jeste li spremni za to i umrijeti, odreći se svega utapanjem u mastilu a sve kako bi me tim mastilom opisali?”
“Smirite se, najdraži gospodine, vi ste to uznemireni… Ja vam, znate, vašu vehementnost ne pozdravljam…”
“Zar vehementnost!” August poviče, ne obazirući se na to što više nije bila utvara već on taj što stoji, objema rukama oslonjen o stol, dokle je utvara smirujući ga sjedila. Ni samome mu nije bilo jasno zašto je bivao bijesan, bagrenih obraza, usana blijedih, ali mu je govoriti bilo, iznijeti stvari na vidjelo: “Ne! Ja niti sam ljut niti bi bilo pravedno to reći ali me muči nepravda, ovo mučenje koje niti sam zaslužio niti bi zaslužio itko pa da je sav pasjaluk svijeta izvršio; vi me tu mučite! Gdje je ovomu mučenju kraj? Je li ova večer beskrajna, hajde, hajde, odgovorite mi na to, iznesite dokaze pa da se sporimo!”
“Gospodine, najdraži moj prijatelju i gospodine, cijenjeni, hej, nemojte tako, sjednite, ta zar pristoji? Je li dostojno vas?”
“Dostojno ili ne, iznesite mi to…!”
“A što to?”
“Odrednice, zapovijedi, naloge, jer ovdje sam i protiv svoje volje… da! Zar mislite da ne vidim? Zar vam se čini da mi je strpljenje mjerljivo u brojkama sa trideset i pedeset i stotinu nula? Jer evo kraja, evo i svemiru kraja a vašoj soareji kraja nigdje. Čak smo i desert pojeli! A što nakon deserta, opet zakuska, možda čaj, možda čaj još jedan pa još jedan i još tri pa pet pa milijardu deserata…! ”
“Ali gospodine…”
“Što gospodine? Što gospodine? Hoćete li mi sada iznebuha reći da svoje jelo nisam ni dotaknuo, zeca izvaditi iz šešira, lakrdijaša učiniti od mene i harlekina, a ja ću to prihvatiti, bratski zagrliti kao da se ništ-“
“… vi vaše jelo još niste ni dotaknuli.”
I ovdje preko lica gospodina Augusta prijeđe kao neko iznenadno shvaćanje, osnovno, ljudsko, pa on osjeti čak i stid, tiho usklikne: “Vidite zbilja…!”, te primijetivši kako mu je jelo uistinu cijelo dočim je utvara svoje već skoro dovršila, doda: “Ja se, ovaj, znate, ispričavam…”
“Nema potrebe za tim.”
“Ne, ne, ja se stvarno, najiskrenije…” August ustraja ali onda utihnu pa se bez riječi spusti na stolicu. Zbunjen, sasma uvjeren da ovo nije moglo biti ali za ikakav šeret ne nalazeći dokaza, čak ni empirijska; on se ogledavao, mjerio, tražio, ispitivao, ali dokaza nigdje. Ne, namah je zaključio, ovo je bilo njegovo jelo a utvara, najveći mu od saveznika, govorio je istinu. Čak se drznuti tvrditi drugačije, i najmanje pokušati dovesti utvarinu čast u pitanje, od ovog je časa, sada, danas, značilo stati i protiv gospodina Augusta, i to je on htio dati do znanja svima, i ovoj šumi i nebu i cesti, a kako je do te spoznaje došao, spram utvare je pogledao ganuto, bratoljubivo nekako i ataraksično; on je i gledao u nekoga komu nije bio ravan, koji je bio veći od njega ma koliko se trudio pokazati mu se jednakim. Ne, finalno ne, August je tu jednakost negirao baš kao što se svaki barbarizam negira – utvara je bio ideal i starješina i sam bog, a August – tek grinja neka za stolom.
“Vi me to vašim… neću reći izvještačenim, a još manje ću reći lažnim uzdizanjem zapravo ispitujete i sa te strane; možda sam lomljiv na visini?” utvara uskoro zapita.
“Zar ja…?”
“Da, vi. Vi me ne poštujete koliko ja poštujem vas. Pa to užežete, slijepi za vlastitu furiju, blješćete poštovanjem kao svjetlom svjetionika, nadajući se da će me vaš menisk kanda sam moljac kakav… privući i spaliti, da. Ali pazite: odraz sam vam; vaše drolerije su i moje.”
“Vi stoga ne samo da dovodite moju čestitost u pitanje nego me i vrijeđate…?”
“O ne!”, utvara će velepristojno, namjesti si frak pa se srdačno nasmiješi. “Ja si to uzimam za pravo kao najveći vaš saveznik, baš najvjerniji vaš vikar i poklisar i neću, dakako, reći mentor, koji vas iscrpljenog vraća na put, a vi jeste, zbilja, pomalo skrenuli.”
-iz knjige Gospodin August
