SAMUEL GIDE

Broj stranica: 157 (I.izdanje), 160 (II. izdanje)
Korice: tvrde
Tisak: 2018. (I. izdanje), 2022. (II. izdanje)
Žanr: filozofski roman
Ilustracija naslovnice: Željko Matuško
ISBN: 9789539911773 (I. izdanje),  9789534869369 (II. izdanje)

Kontekst nastanka: knjiga Samuel Gide je pisana od jeseni 2013. godine, kad je autor imao 16 godina, do proljeća 2017. godine, kad je imao 20 godina. Knjiga je otiskana u ljeto 2018 godine, kad je autor imao 21 godinu. To je njegov prvi filozofski roman i četvrta objavljena knjiga.

Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.”
“Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati…”
“Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu.
Djevojčica na to kimne.
“Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan…”

                                                                                    * * *

Samuel Gide je priča o polaganom propadanju i mentalnom nestajanju čovjeka zarobljenog ponavljajućim, intruzivnim idejama i mislima, a njezina radnja traje čitav jedan ljudski vijek. Smještena u Francuskoj, a kasnije u zemljama sjeverne i istočne Europe početka i sredine 20. stoljeća, ova knjiga prati odrastanje i život nahoda Samuela.

Njegov prvi filozofski roman, Samuel Gide naznačava prekretnicu Baranova književna stvaralaštva iz fantastike u filozofiju te je svojevrstan preludij njegovih kasnijih romana avangarde.

Naslovnicu potpisuje Željko Matuško.

ANALIZA

“U čitavoj mojoj bibliografiji, djelo Samuel Gide je ono kojemu se, čini mi se, ipak mora pristupiti sa najvećom pažnjom – jer bez konteksta, to je pseudofilozofska, benava, ljubavna knjiga sa opsjednutim likom prepuna aforizama koji na prvu izgledaju lijepo, a na drugu i treću i stotu odbojno, odvratno, čitava knjiga postaje jedno neugodno iskustvo pa se onda pitamo što je poanta.

Kako neka knjiga može biti snažna i slaba istovremeno, izgledati nam drugačije ovisno o stanju duha u kojem se mi nalazimo? Kad smo sretni, Gide nam je odbojan, naprosto glupa, patetična knjiga; pak kad smo nesretni, nekako je oštro točna, logična, Gide ipak pronalazi riječi kojima se definira žuč koja nam smeta, njegovo konstantno prenemaganje se u čitatelju tada odražava kao liječnički “Boli li te ovo? A ovo možda? Idemo pronaći gdje točno boli…”, a u tom smislu, to nije knjiga za sretne i zdrave – kako najzad, zdravoj osobi je u zavoju samo vruće.

Primijetio sam da ljudi koji su u trenutku čitanja u velikoj boli najčešće uporno i konstantno osjećaju da im je Gide dobar, pače odličan, fenomenalan, a kao autor te knjige, imam određenu dužnost objasniti zašto je tome tako; zašto dvije osobe vide isto djelo tako drastično drugačije?

Samuel Gide je zaista filozofski roman. Počet ću od toga. Ali nemojmo biti lijeni pa zaključivati kako filozofija dolazi od aforizama ili neprestanih misli lika, jer ne dolazi. Gide je filozofski roman stoga što se odvojen od fabule može izraziti kao filozofski traktat. To je prvi kontekst i zamka djela. Filozofija ne dolazi od likova, nego od suzvučja, atmosfere, odnosa čitatelj-fabula; knjigu sam hotimice napisao slojevitu, a slojevi nisu nužno vezani. Nažalost, ovo je djelo kod kojega se mora uzeti mnogo toga u obzir prije nego mu se pristupi.

Zamka druga – smatranje da je Samuel Gide priča. Ne. To je djelo koje sam napisao ja (I.B.), u kojem fantomski autor (I.V.) piše konfabulirajući o životu čovjeka na kojem se jedino usudi odraziti ono što zaista osjeća. Samuel Gide je dakle i samoanaliza sa fabulom, svojevrsni odražaj traume fantomskog autora. U toj samoanalizi, fantomski autor pomoću lika svoga djela pokušava doći do optimuma vlastitih osjećaja, do ataraksije. Taj pristup, ako me se pita, u ono je doba bio razlogom zašto sam Gidea držao svojim najboljim djelom – naime, baš zato što ako se uzme knjiga u obzir cjelovita, svaka njezina nespretnost ju samo čini bogatijom, ona samo naglašava taj fakt da postoji fantomski autor, a on je literarno loš, upravo i stoga što je duševno rasijan.

To sam činio zbog treće zamke: smatranja da je Samuel Gide proizvod zrelog i komfornog književnika koji trabunja. Nažalost, ne. Gidea sam pisao od 16. do 20. godine, u krajnjoj, ekstremnoj bijedi i besparici; većina opisa bijede Gidea su opisi moga svakidašnjeg života. Znao sam se rušiti u nesvijest od gladi, jeo bih svakih deset dana, zimi bih dobivao ozebline, bilo je zeznuto… Gidea nisam imao resursa napisati bolje, a u tom kontekstu, stvaranje djela sa fantomskim autorom je bila nužnost. Djelo je zato moglo biti ili loše ili loše na prvi pogled. Ja sam odabrao potonje.

Time dolazimo do četvrte zamke: ideje da Gide, ako već i nije priča, a ono makar ima funkciju priče. Opet nažalost ne, Gide je u trenutku stvaranja imao praktičnu vrijednost. Intimnu, preveliku vrijednost za mene kao autora; tko je upoznat sa mojim životom, vjerojatno će razumjeti zašto sam imao potrebu iskoristiti jednu makar knjigu u svrhu vlastite introspekcije. Samuel Gide je djelo u svrsi samoanalize fantomskog autora koliko i mene samoga. Na taj način, Samuel Gide je bila ne moja literarna prekretnica, već moja prekretnica; tom sam knjigom analizirao, pronašao i uklonio jedan otrovan dio sebe.

Novi sloj, aforizmi. Što je pak to? Samosvjesni literarni pristup upravo kako bi se naglasilo fantomskog autora. Naime, ja sam razumio čak i onda kako su aforizmi zapravo često odraz nekog plitkog razumijevanja okolnosti, odraz amaterstva. Zato sam u njima ustrajao jer fantomski autor jest amater, to je najviše što on može, knjiga je konstantno unutar limita jednog neurasteničnog, umornog bolesnika. Nije toliko važno što će netko iznijeti, već da je to njegov maksimum, svojevrstan dokaz da je subjekt u neprestanom konfliktu sa samim sobom, on je nezadovoljan sadašnjicom, pokušava, probija se – u kontekstu Gidea, naš je fantomski autor pacijent u bolnici, na lijekovima, izgubljen, jedva učen, jedva skoncentriran, neki plitak aforizam je najviše što on može iznijeti, ali ga iznosi, a baš u tomu se nalazi težina djela!…

Sljedeća zamka. Iz perspektive fabule, smatranje da je Samuel Gide glavni lik. To sam u pogovoru knjige iz 2018. objasnio detaljnije – glavni lik knjige, pisano mojim tada rudimentarnim izumom tehnike impliciranja, jest Joanne Beckett. Nju je fra Maxime zlostavljao, ona je pobjegla iz sirotišta, a čitatelj se našao uz Gida, uz savanta koji odrastajući nikako da se dosjeti da bi odsustvo Joanne moglo biti vezano uz nešto drugo osim površnih čuvstava.Niti u jednom trenutku se Gide, a ni čitatelj (!) ne stavlja u poziciju Joanne i postavlja si pitanje – Zašto je zapravo pobjegla?

Samo da je to čitatelj učinio, razumio bi odmah 1. Gide je očito savant; prema njemu ćemo biti strpljivi. Pokazat ćemo mu neograničenu empatiju (otuda praktična vrijednost knjige; odgovor na fikciju je u buđenju naših stvarnih, ljudskih toplih osjećaja), 2. Svaka pomisao Gidea je samo njegovo mišljenje; ono nije istina fabule. 3. Sa Gideom se često slaže i narator, dakle se ne može vjerovati ni njemu, odnosno, mnogo toga što se odvija u knjizi, ne možemo smatrati da se događa zapravo. 4. Narator i Gide nas udaljavaju od istine, a to čine jer se očito istine boje. 5. Na kraju knjige, Joanne govori Gideu da je ona njega čekala i tražila.

Od svega toga slijedi da je unutar fabule Joanne bila zlostavljana, zatim je pobjegla iz sirotišta, vratila se, ali Gidea ondje više nije bilo. Otada počinje njezina havarija. U predgovoru knjige Samuel Gide, upoznavajući se sa naratorom (I.V.), čitatelj doznaje i da je Joanne zapravo majka od naratora, usto, čitatelj doznaje da je Joanne stara i umire. Kako je čitav predgovor jedno pismo liječniku u kojem narator objašnjava da je fabula tek odraz njegovih čuvstava, čitatelj ovdje može zaključiti kako je sve što se odvija unutar fabule – prije svega odnos Gide-Beckett – vrst samoanalize naratora pomoću koje se pokušava suočiti sa odnosima između sebe i umiruće majke.Time smo istražili praktičnu vrijednost fantomskom autoru. Međutim, na kraju iza svega ostajem ja, I.B., kojemu je fantomski autor služio istom kao pufer zona, tako da moja introspekcija ne bude toliko očita. Praktična vrijednost Gidea primijenjena na moj život je jasna već na prvi pogled onomu tko i najmanje poznaje moj život, ali kako sam rekao da nisam imao resursa ja stvarati knjigu bez slojeva kroz koje smo prošli, knjiga svejedno nije mogla biti stvorena bez mene kao njezinog resursa.

Zbog toga je Gide možda dobar nesretnim ljudima – jer žuč u njemu je stvarna. Gide je prije svega iskren roman.

Mogao bih o ovoj knjizi, opet nažalost, pisati još mnogo, ali mislim da je i ovo previše. Najzad, prošlo je od pisanja njezine prve stranice skoro desetljeće. Ja sam sada druga osoba, sa drugim idejama.

I. Baran

CITATI

“Zanimljivo je to, kako su sve ideologije zapravo krhke, i kako nestaju kao da ih nikada nije ni bilo jednom kad se pred čovjekom umjesto snova kojima je godinama bio okružen pojavi stvarnost. Kad stvarnost pritisne čovjekova prsa i izbije mu zrak iz pluća, malo slogana njegova usta mogu izreći.”

“Okrutno je očekivati ljudskost od onih koji ju sami nisu dobili.”

“Postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja.”

“Jer mir sa sobom je opasan. Oprostiti sebi graniči sa sujetom. Barem u današnjem svijetu, gdje je sve sterilno ljubav, a sve iskreno opsesija…”

“Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu… Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali… i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale… I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove… Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda… Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.”
“Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati…”
“Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu.
Djevojčica na to kimne.
“Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan…”
“Samuele…” konačno, ona šapne.
“Znam.”, on odgovori. “Ne brini se… Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro…”



ULOMCI

Lutao je i spavao u onim ulicama koje su bile daleko od crkve u kojoj se nalazio fra David, a od sirotišta pak još i dalje. Smrzavati mu se i gladovati nije bilo teško. Nije bilo niti lako. Onako je bilo kako je oduvijek bilo. I kako će, svako mu je malo nešto um tjeralo da pomisli, uvijek i biti.Tri noći spavao je na klupama, svake noći na nekoj drugoj, i tri jutra on se budio uz zvuke prolaznika i automobila. Sloboda, nazvali su to. Sloboda, bilo je ono radi čega je na tim klupama sanjao krv.Možda, ako se pita svijeta. Ali ako se pita mene, ako išta klekne do mene i upita, sve što ja činim, činim za Joanne…Bila je to besmislica, znao je to, i besmislica ta sada se približavala svome kraju. Jer on je znao zašto voli. Znao je kako voli. Sve je on to znao, bio svjestan čitavog tog prirodnog procesa, svih tih kemijskih reakcija koje vode do pomisli jedne osobe da voli neku drugu. Nije bio lud, mada sam sebi u tomu nije vjerovao, i vidio je jasno svaku nit tapiserije ljubavi. Ali nije mogao drugo već biti tomu žrtva, to promatrati, tom divljom rijekom bivati nošen, i gledati njenu obalu satkanu od godina ograničena, i suviše ograničena i nedovoljna broja.Najveća tiranija tiranija je ludosti, a najveća ludost nadanjem je potpirivati snove za koje znamo da su beznadni. Ali ima ludosti veće čak i od te najveće ludosti, naime kada se čovjek više ni ne nada, a opet ustraje.Srećom možda, u tomu on nije bio sam. Bio je tu još netko. Netko njemu nepoznat, i u budućnosti i prošlosti, bio je siguran, a koga je on ugledao prolaziti nekoliko, možda dva, možda tri puta, a koji mu je svojim činom pokazivao da ipak nije sve izgubljeno, jer i izgubljeni, ako ih je više, često samom spoznajom da nisu sami osjećaju da su izgubljeni kud i kamo manje. Taj netko bio je neki siromašni čovjek, gotovo već prosjak, još jedan u dugom, dugom nizu – ali od drugih, ovaj se razlikovao jer je uz njega uvijek bilo neko dijete. Ovaj, za razliku od drugih, činilo se, bio je otac.Otac je hodao uz dijete kroz snijeg, pazeći dobro da mu ne pokaže istinu, da ne pokaže da je i on tek jedno dijete, napadnuto, izgubljeno, i skrivao je u svojoj velikoj ruci njegovu malu ručicu, čuvajući ju kao najveću svoju vrijednost. Vodio je on dijete, znajući da ga neće voditi još dugo, kao što je i njegov otac vodio njega i onda prestao biti od onih što dišu, jer uvijek je tako; djeca kojima su očevi najpotrebniji bez njih ostaju rano. On je to znao, a to je znalo i dijete. I u tom znanju, oni su se probijali kroz snijeg.Samuel je to tek krajičkom oka vidio, tek na tren, i sve je spoznao, sve razumio, makar o njima nije znao ništa. Jer jedan pogled bio je i više nego dovoljan.U svome umu Samuel Gide izmišljao je na desetke priča u vezi to dvoje ljudi, u vezi ta dva malena života što su u njegov život nakratko ušla. Kanda je to njegov posao bio, njegova dužnost, iznova i iznova on je samome sebi o njima pripovijedao, nazivajući nekada oca herojem a nekada djeteta, jer jednom je jedan ustrajao za drugoga, a drugi puta drugi za prvoga, i u tim pričama on se sa njima povezivao kako se samo čovjek bez ičega može povezati sa drugim čovjekom bez ičega. Oni su bili heroji njegova uma, svijetla točka njegova crnila, fokus svekolikosti, dvije osobe koje nikada nije ni poznavao – a zašto? Jer bol onoga što se sa njim događalo bila je prestrašna da bi svoj život okrenuo spram toga.Bio je to čak jedan ep, taj niz priča njegovih misli o dvoje nepoznatih mu ljudi, ep bez ijedne jedine riječi, ali dug i težak baš kao najveći epovi. Niz priča, a niti jedna priča povezana sa drugom. Ep taj, činilo se, kraja nije imao, niti je uopće izgledalo da je moguće nazreti vrhunac nečemu što se od vrhunaca sastoji. Ali… Samuel je njegovu kraju došao.Bio je to taj posljednji dan njegova čekanja, posljednji dan promatranja, kada je otac ipak Samuela primijetio i prišao mu.Čovjekov korak bio je spor, a njegovo disanje ujednačeno i mirno, ali i dovoljno glasno da ga je Samuel mogao čuti.“Imate li šibice?” čovjek je upitao.Glas mu bijaše hrapav, jednako težak i spor kao i njegov hod. Opojni osjećaj tmurnosti, izgubljenosti i straha pružao je njegov glas. Samuel provjeri u svojim džepovima. Znao je da je imao šibice, jer sjećao se da ih je jednom opipao. Nikada ih nije koristio, doduše, i nikada mu mu nisu bile od koristi, ali bile su tu.Čovjek šibice uzme kad mu ih Samuel pruži. Maglici njegova daha uskoro se pridruži dim cigarete.Nije se zahvalio, barem ne nikakvom riječi. Kimnuo je glavom, ako je to bilo od nekakva značaja. Jedva primjetno, gotovo bolno sporo i kanda uopće ne Samuelu, no kimnuo je. Ali sa mjesta on se potom micao nije.Tresao se je čovjek pred Samuelom. To je on primijetio kad mu je ovaj šibice svojim blijedim prstima vratio, ali i da mu nije vidio prste, njegova izgubljenost i vonj beznađa bili su naprosto očiti. Vidjelo se, osjetilo, da je osoba pred njim prazna, gotovo već bez ičega, i svakog trena spremna da konačno pukne.Štoviše, da Samuel i nije gledao, ili da to nije mogao primijetiti, svejedno bi u to bio upućen, jer sam čovjek uskoro je progovorio:“Nećete me upitati što se dogodilo?”Pitanje to uzrokuje trenutak tišine. Bijaše to kratka tišina, ali ipak dovoljno duga da bi promatrač pomislio da će čovjek osjetiti nelagodu i odandje svaki čas otići. No on se nije pomaknuo. Samuela, pak, njegove riječi nisu ostavile iznenađenim. Isprva on pomisli podići glavu, ali to ipak ne učini. Pogled čovjeka pred sobom mogao je zamisliti i bez da ga gleda u oči; oči njegove bile su sjajne, na rubu suza, onakve kakve su obično oči ljudi koji odavno već ne mogu plakati, a opet se ne sjećaju kada su zadnji put proveli dan bez poriva za tim.“Što se dogodilo?” Samuel konačno upita.Nije ga zanimalo, tim više što je znao odgovor i prije nego je pitanje postavio. Istina, to znanje bilo je plod puke slutnje i zapravo nije bilo znanje uopće, ali svijet se nažalost činio dovoljno nesretnim mjestom da bi se ta slutnja znanjem mogla nazvati. To pitanje, stoga, nije bilo pitanje, već poklon. Taj čovjek, naime, težio je za tim da ga netko to pita. Samuel je taj osjećaj i suviše dobro poznavao.Čovjek se i dalje nije micao s mjesta. Njegova cigareta polako je izgarala između njegovih prstiju, a on ju nije prinosio ustima.Snijeg pod njegovim nogama polako se pretvarao u bljuzgavicu kad je čovjek započeo: “Hvala vam… Hvala vam što me pristajete to upitati… Zbilja… Znam, mislite da se ne bih trebao zahvaljivati, a možda vam je čak i čudno, ali vjerujte mi… Vrijedno je hvale. Mnogi ljudi žele to, znate, taj jedan kratki trenutak u kojemu će ispričati potpunom strancu svoj život. Svejedno kojem. Makar ga ovaj i ne slušao. Ali taj govor, ta ispovijed… koja i nije zapravo ispovijed, jer nikoga nema da sudi… Malo ljudi priliku za to dobiva. Zato se zahvaljujem. Jer mnogo toga žel… Ne, moram reći. Vidite, ja nisam običan čovjek. Volio bih da jesam. Volio bih kad bih se mogao predstaviti sa “Ja sam običan maleni čovjek, nitko i ništa”, ali kad ja nisam ni to. Ja sam tek zemlja. I vi ste zemlja. Žao mi je to reći, ali kad znate da je tako… No, kako rekoh, i ja sam zemlja… bio. Do jučer. Sada… sada sam ja zemlja i vama. Sada sam ja zemlja zemlji. Od ove bljuzgavice, gospodine”, on pogleda u tlo podno svojih cipela, “ja se ne razlikujem…”Ostao je tako promatrati, naizgled duboko zamišljen, nekoliko sekundi blatnjave i vodene ostatke snijega pod svojim nogama, a onda je nastavio:“Dijete sa kojim ste me vidjeli da hodam svako jutro… To je moj sin. Moje jedino dijete. Ima dva tjedna, gospodine – mislim da je dva; vrlo lako može biti i manje – otkako mi je žena umrla. Živjeli smo u malenom stanu, ona, naš sin i ja. Starao sam se za njih. Godine smo tako proveli. Nije mi bilo teško. U tvornici sam radio. Ujutro odlazio, navečer se vraćao… Ali ona se razboljela. Umrla. Morao sam platiti sahranu, znači još više raditi, a bio sam i u dugovima radi lijekova. U tvornici, ondje sam radio, još od prvog rata. Moj sin bojao se ostajati sam u stanu nakon njene smrti (ne zamjeram mu, i samoga me je bilo strah) pa je išao sa mnom na posao. Ta jutra vi ste vidjeli. Vidjeli ste nas kad smo prolazili. I ja sam vas vidio, ali žurio sam. Žao mi je, da nisam žurio možda bih vas i pozdravio. Jer nemam predrasude prema takvima kao vi. Možda ste mislili, je l’… No, da… Djeci je zabranjeno ulaziti u tvornicu, znate. Morao mi je sin vrijeme provoditi u perivoju ispred nje. Čekati me, četrnaest-petnaest sati, nekada i više. Ali čekao je strpljivo. Bez ikakva pogovora. Čak i onda kad sam izgubio posao.”Samuel nije izgovorio niti jednu riječ, već je dopuštao čovjeku pred njim da u polušaptu neprekidno govori. On se silio, ne da sluša, već da smogne snage ustati i otići odandje zauvijek, da pobjegne prije nego dozna razlog zašto mu je čovjek prišao. Imao je osjećaj, moglo se reći da je slutio razlog tomu – a ono što je slutio nije mislio da je imao snage izdržati. Čovjek pred njim bio je čovjek bez nada. To se osjetilo unatoč njegovoj volji da govori. I puknuće njegovo, konačni krah njegov mogao se dogoditi svakog trenutka. Ali pobjeći Samuel nije mogao.“Nisam htio dijete uznemiriti, znate… Nisam mu mogao reći da sam dobio otkaz. Ne nakon smrti njegove majke. To bi bilo previše. Jer oslonio se na mene, na svog oca, od svih ljudi svijeta, jer samo sam mu ja mogao pomoći… A onda mu je svijet uzeo i to. Svijet ovaj, gospodine, ne dopušta da se dijete osloni na svog oca. Bez obzira što nema ništa drugo. Bez obzira što nema ni pet godina.” dok je govorio, niz blijedo lice tog čovjeka sklizne jedna suza i nestane među dlakama njegova neobrijana lica. “Svijet je zvijer… a zvijer ne osjeća milost prema onima koji ju služe. A služio bih ju!”, doda nešto glasnije. “Borio bih se i radio! Dao bih život svijetu. Bez obzira što je nepravedno. Bez obzira što je besmisleno. Ali bih! I to ni radi kakvog inata, i ni uz kakvu čak pomisao da se ja radi nečega žrtvujem. Učinio bih to tek stoga jer je takva situacija. No… eto…”, pokušao je naći prave riječi, “Strašno je, znate, kad se robu oduzme pravo i da kleči…No, da… Išli smo svejedno do tvornice svakog jutra, sin i ja. I on bi ostao u perivoju, a ja bih ušao u zgradu i izašao kroz stražnja vrata. Tražio sam posao sve vrijeme dok je dijete čekalo u parku. Danima sam tražio, molio svakoga koga bih ugledao, spuštao se do crva; govorio da ću prvih mjesec dana raditi nizašto. Prva dva mjeseca, ma tri mjeseca ako treba…! Ali posla nije bilo. Baš nigdje. Nikomu nisam bio potreban… A dana je bilo sve manje. Dugova sve više. I… to je to.”“To je to?” Samuel upita.Čovjek kimne glavom. “Izgubio sam sve.” rekao je. Tada mu opet stanu teći suze, ovaj puta mnoštvo njih, dok je pognute glave promatrao Samuela. Na suze se on nije obazirao. Nije ih čak ni brisao. Tek je dopuštao da kapaju po bljuzgavici.“Imam osjećaj da znam zašto ste mi prišli.”, Samuel tada mirno progovori. “I sam sam tamo bio. Ali nemojte to činiti. Bespotrebno je, uvjeravam vas. Lako za novac, lako za siromaštvo, i posao i svijet i sve to. To sve ide i ide i odlazi. Ništa od toga nije stvarno. Doći će novac već, a ako i ne dođe, kao da je bitno… Ono što je bitno je da imate sina. Radi njega ne smijete odustajati. Njemu ste potrebni… Molim vas, nemojte to činiti…”“Ne razumijete, gospodine.”, čovjek je odgovorio. “Ne razumijete…”Ali Samuel je ustrajao: “Ostanite živjeti… Nemojte odlaziti… Znam da je život težak, ali radi djeteta, radi njega… ostanite… Lako za novac…” Samuel nije znao što bi drugo rekao. Njegove riječi, bio je toga svjestan, bile su puko buncanje, niz jedva povezanih riječi, vrlo vjerojatno i suprotna djelovanja no što je htio… Ali to je bilo sve što je imao.Mnogi koji odgovaraju druge od samoubojstva često govore samima sebi. Samuel je to znao, jer doživio je to mnogo puta. Ali sada je bilo drugačije. Ono što je nudio ovom čovjeku kao razlog da živi bilo je ono što on sam nikada nije imao: obitelj. Ili tek posljednju krhotinu onoga što je nekoć obitelj bila.“Ne razumijete, gospodine… moje dijete je jučer poginulo.”Poput udarca, naglo i kanda odzvanjajuće, Samuela te riječi najednom zaustave. Mirne, tihe, nježne, a opet tako snažne i divlje, divlje i nepredvidljive poput zvijeri bile su te riječi. Neočekivane, bolne, opasne za čuti.Samuel htjedne nešto upitati. Čovjek htjedne nešto nadodati. Oboje ostadohu nepomični šutjeti.“Ostavio sam ga u parku, jedanput više nego sam smio. Dok sam tražio posao, udario ga je automobil…”, čovjek je rekao, glasa bezbojna i prazna kao zvuk napuštene kuće bez i vjetra da fićuka u njoj. “I eto, gospodine, to je ono što mi se dogodilo.”To nisu bile riječi razgovora, i Samuelov sugovornik nije očekivao odgovor. Napokon, on ga nije imao snage ni dati.Sve što se dogodilo tokom sljedećih sekundi bilo je ono jedino što se dogoditi moglo. Samuel je ustao, jer konačno, nakon čitavog života čekanja, pronašao je čovjeka vrijednog klupe na kojoj je on sjedio, i čak niti pogled mu više poklonivši, ali kraj njega ipak ostavivši onaj novac namijenjen za Joanne, od njega i njegovih demona odšetao.
Shopping Cart