MORD DUR'AGEMSKI, dio prvi

knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, dio prvi

Broj stranica: 380
Korice: meke
Tisak: 2019.
Žanr: epska fantastika
Ilustracija naslovnice: Željko Matuško
ISBN: 9789539911797

Kontekst nastanka: knjiga Mord Dur’agemski, dio prvi je pisana od proljeća 2012. godine, kad je autor imao 15 godina, do proljeća 2015. godine, kad mu je bilo 18 godina. U ljeto 2015., kao osamnaestogodišnjak, autor objavljuje knjigu Mord Dur’agemski, dio prvi kao e-knjigu. To je njegova druga objavljena knjiga.

Hinnor Kessyrski, kralj Hil’guma i direktan nasljednik Azroha, gospodara čijim je sjedanjem na kessyrsko prijestolje započelo Doba Krvi i ujedinjenje Hil’guma u homogeno kraljevstvo, uslijed problema većim od sebe našao se svakim danom manje dostojan imena svojih predaka.
Pred njegovim očima moć je Vijeća gotovo prevazišla onu Kraljevstva. Kneževine sa čijim su gospodarima njegovi preci ratovali rame uz rame danas su sve udaljenije. Sam narod u Kessyr gubi vjeru, i to toliko da se često dižu i bune…
Sve to uzrokovano pukim povećanjem broja ljudi na otoku sa ograničenim resursima.

Bilo je stoga potrebno radikalno razmišljanje. Za riječi svećenstva i učenjaka što su govorile da je more kojim je Hil’gum okružen beskrajno trebalo je biti gluh. Drznuti se bilo je potrebno uvrijediti samu religiju u Troje Božanstava i poslati brodove u potragu za novom zemljom.

Mnogo je godina brodovlje novo tlo tražilo, i mnogo godina vraćalo se sa razočaravajućom vijesti. A onda… devet ljeta nakon što je sa njega došlo posljednje pismo, jedan od tih brodova, odavno otpisan kao potopljen u divljem moru, imena Znatiželjno jedro, neočekivano se vratio, i to sa onime što je Hinnor toliko očekivao čuti.

Znatiželjno jedro pronašlo je novo tlo, drugačije od svega ljudskim okom viđenog, široko, zeleno i plodno. Ali ono nije bilo bez gospodara. Ta zemlja bila je domom demona, od kojih su ovi jedva pobjegli.

Svaki je od demona po snazi bio ravan tisućama ljudi, i otići u njihovu zemlju bilo je samoubojstvo. Ali Hinnor si nije mogao priuštiti pitanje o slanju vojske. On se radije pitao: tko će tu vojsku na demone voditi?

Srećom po njega, na kessyrskom dvoru tada se nalazio jedan mladi pukovnik. Pukovnik koji će ući u legendu.

CITATI

“… ima ljudi čiju slobodu ne može zadržati ni najjača užad, jer naime su oni slobodni unutar sebe.”

“Nikada neću negirati da sam blato… ali zadat ćeš mi uvredu ako po meni kao blatu ne hodaš i ne ideš onuda kamo ja kao blatnjavi put vodim.”

“Hajde, reci, odgovori mi na to jer ja moram znati, što si to stvorio? Što si to ostavio iza sebe a da nečemu uistinu i vrijedi…?”

ULOMCI

U zoru svi bijahu umorni. Vitezovi su tada sišli sa ceste i zašli dobar strelomet u šumu, ondje bliže sigurnosti klisura. Tamo su rasteretili i nahranili konje, gdje-gdje zapalili vatru, podigli šatore i polijegali odmoriti se. Na malenu zaravan najbliže klisure vojnici su se dogovorili periodično uspinjati kako bi stražarili svatko po jedan sat.
Ser Tarrob je imao svoj maleni šator, kojeg mu je podigao jedan iskušenik netom što je završio sa podizanjem vojničkih. Za to je vrijeme zapovjednik uz vidarevu pomoć pažljivo skinuo bisage sa djetetom, dozvolio vidaru da maleno storenje previje i očisti još jedanput, a onda sa njim do sebe legavši u šator dijete nahranio kiselim mlijekom.
Zorom je ovaj predio šume bio vlažan i hladan, vjetra blagih zapuha i fićukajućeg između stijenja dok se polako na obzoru dizalo sunce i bez žurbe uklanjalo spomen na sinoćnju kišu. Tek sporadično, tonući u san abadao je svojim sluhom Ser Tarrob ptice koje su jutrom počele pjevušiti. Ali ni te ptice, kao ni vlaga ni hladnoća kraljevim ljudima nisu onemogućavale zaspati. Jer u njihovim šatorima bilo je toplo i suho, neobično ugodno na četinama pokrivenoj, mekanoj zemlji.
Uz usnulog viteza Tarroba spavalo je i dijete, umotano u svojim krznima duboko u bisagama. Djetetu je da zaspe trebalo koliko i zapovjedniku, poslije čega se satima kako je prijepodne odmicalo dalo čuti tiho disanje malenih njegovih usta, gotovo tiše od samog vjetra što im je obojici mreškao kosu.
Kada je podne najzad došlo, Ser Tarrob je polako otvorio oči i iz bol se u tijelu ogrtačima i krznima šatora protegnuo. Mnogi od ostalih kraljevih ljudi, uključujući i Ser Hrawa, tada već bijahu budni, u hodu svojim verižnjačama zveckajući dočim su spremali stvari i pripremali se za nastavak putovanja. No nisu svi bili u žurbi; neki vitezovi iskušenici desetak koraka od Tarroba sjedili su oko palucajuće vatre ispijajući u tišini čaj. Izašavši uskoro iz šatora i navukavši čizme, Ser Tarrob je osvrnuvši se primijetio da ni sam Ser Hraw nije bio na nogama. Zapovjednik je sjedio na onoj zaravni klisure desetak metara ponad zemlje, zajedno sa jednim mladim vojnikom, i pušeći iz lule osmatrao kroz krošnje krajolik.
“Stolisnik, gospodaru.” prilazeći sa pušećom drvenom šalicom uskoro se jedan vojnik Ser Tarrobu obratio dok je ovaj još stezao remenje čizama.
“Zahvaljujem.” uspravivši se, vitez odgovori i šalicu prstima prihvati.
“Želite li da pozovem vidara?” vojnik upita, pogledavši spram punih bisaga u šatoru.
“Učini tako.”, Ser Tarrob odgovori. “Neka ga on smjesti na konja, a onda reci momcima da šator spreme. No, kuda su se oni popel… aha, vidim, vidim…” vitez promrmlja okrenuvši se spram klisure.
“Ja sam se onim stablom verao.” vojnik se kratko osvrnu, pokazavši spram čvornate neke, visoke krošnje što je dijelom doticala rub zaravni klisure.
Ser Tarrob kimnu. Ne znajući točno zašto, on je tada osjetio potrebu i sam na stijenu se uspeti. Bila je ta ideja opasna jer koliko se mogao uzdati u svoje tijelo bilo je tom vitezu i više no upitno. Ali opet, jednako koliko je bio slab uspinjati se bio je slab i o tomu razmišljati pa nije prošlo još mnogo a Ser Tarrob je pošao crnom zemljom tih tridesetak koraka do stabla, odložio ondje šalicu sa čajem i prihvativši staru koru granja počeo se verati.
Hrapavo je granje visoka, snažna stabla pod vitezovom težinom škripalo, šuškajući lišćem krošnje visoko gore. Prvotni zazor od uspinjanja u Ser Tarrobu je brzo nestao, a zamijenila ga je samopouzdanost uslijed uviđanja da su mu ruke još uvijek snažne a hvat mu još uvijek siguran. Koliko je mjesto stražarenja na klisuri bilo visoko nad tlom Ser Tarrob je shvatio tek kad se približivši ondje putem tuceta još debelih grana osvrnuo spram istog tog tla. Konji se sada činjahu strašno slični psima, a odrasli ljudi malenoj djeci.
Svaki pomak njegova tijela ovdje je stvarao osjećaj kao da se cijelo stablo ljulja. Ali lica priljubljena uz posljednju granu pomoću koje je htio doći do zaravni klisure, vitez se spram toga nije suviše osvrtao, i približivši se klisuri za još jedan korak, pa za još jedan… on se najzad našao obgrljujući neko isavijano, čvornato drvo što izbijaše iz kamena na rubu zaravni. Tu mu se približio onaj vojnik, zgrabio ga za ruku i povukao ga svom snagom tako da mu se tijelo preko kamene površine prevalilo.
“Uf…!”, zapuhan će Ser Tarrob, na leđima se osvrnuvši prema ljuljajućem stablu preko kojeg se uspeo na klisuru. Osjetivši kako mu srce brzo lupa, on kaza: “Postoji razlog zašto mladosti dajemo da se pentraju…”
“Znao sam da će te uputiti tim stablom.”, mirno će Ser Hraw. “A rekao sam im…”
“Što, ima bolji put?” još uvijek se ne odvažujući osoviti na noge, Ser Tarrob upita.
“Ne suviše, ali da. Ono kamenje; ne vidiš odavdje, no da… onuda ćemo se svakako spustiti.”
“Ne želiš iskušati stablo?” Ser Tarrob će osmjehnuvši se.
“Kakvi.”, zapovjednik odgovori. “Hoćeš duhana? Možeš ustati?”
“Mogu, mogu… Ovaj… daj ako imaš. No, nemam lulu kod sebe.”
“Pa rekoh ti da sam znao da ćeš doći.”, Ser Hraw će Ser Tarrobu kad je ovaj ustao i dotičući jednom rukom stijenu do njega pošao. “Ponijeli smo.”
“Čije su ovo stvari?”
“Ma vidim… Lonci, čuture, ovo ni ne znam što je; neka špaga… Što ti je to?” Ser Hraw se obrati vojniku.
“Nije moje. Ali mislim da je za sreću nešto, amulet valjda…”
“Mogli su i konja popeti gore…”, Ser Hraw promrmlja. “No dobro, jelte, nije naša briga. Deder čovjeku lulu. A dao si mu već…? Drži, Tarrobe…” nagnuvši se spram zapovjednika sa kožnom vrećicom duhana on kaza.
Vitez Tarrob prihvati duhan od svog prijatelja. Ispunivši lulu on ju pruži Ser Hrawu da joj u bubanj pretrese dio užarena sadržaja iz svoje, a onda ju uzevši natrag u prste iz nje udahne dim. Bio je to odvratan neki duhan, mirisa i okusa poput trula lišća, ali Ser Tarrobom je vladao poriv kojeg je eto i takvošto ipak moglo zadovoljiti.
“Vidiš ga?” Ser Hraw uskoro upita, piljeći pogledom naprijed, ponad krošanja i daleko prema horizontu osvijetljena razbijenom svjetlošću tu srebrnom a tu zlatnom.
“Dur’agem?”
“Aha.”, Ser Hraw kimnu i protrlja prstima krajeve usta. “Ima još do njega, ali mu prilazimo. Znaš ti, prijatelju moj, zašto tako bljeska?” on se obrati vojniku koji je sada sjedio na kamenu par koraka dalje.
“To je neko kamenje, što li?”
“Biserni toranj.”, Ser Hraw odgovori. “Ali u tom tornju ima bisera koliko u ovom duhanu ima duhana.”
“Ima bisera, ali malo…”, Ser Tarrob preuze. “barem koliko se ja sjećam. Toranj Obina hrama, ako nikad nisi bio u Dur’agemu…”
“Sa Budercem razgovaraš.” nasmiješivši se kaza Ser Hraw. “Daleko je taj od Dur’agema.”
“Buder?”, iznenađen upita Ser Tarrob. “Vidiš i to mjesto ne vidjeh ima koliko… Bogovi, tada je i kralj Bron bio živ. Kako je sad tamo?”, on se obrati vojniku kratko se spram njega okrenuvši. “Još uvijek nisu našli rješenje rasputicama?”
Vojnik odmahnu glavom.
“Rasputice? Sezone blata, misliš?” Ser Hraw upita. “Govorili su mi…”
“Imaš sreće što su ti samo govorili.”, Ser Tarrob odvrati, a onda iz lule udahnu dim. “Bogovi, nikome ne bih poželio da se nađe tamo. Možeš zamisliti brzac sa kojim smo se jučer patili, ali da je od blata. Nije to rasputica, u biti, ali tako ju zovu. Ovo je nešto gore. Neka mješavina svega što zdrav čovjek ne želi na pameti; te gromovi te pljuskovi te blato… ali neko široko i duboko blato, i u pokretu, baš poput onog brzaca. A ako se nađeš na nekom niskom mjestu… Zapneš. Utoneš. Kao živo blato, ali rjeđe… Dva teklića su mi se utopila kad sam ih poslao u Kessyr. Zato pitam, govorili su da će popločiti te ceste teškim kamenjem, podići možda oko njih suhozide… Jer svakih par godina blato je brisalo ceste. Možeš zamisliti to, blato se sasuši a cestu ne možeš više pronaći.”
“A teklići su pronađeni?”
“Jesu.”, Ser Tarrob odgovori. “Sahranjeni su. Petsto-šesto metara od ceste neki je pastir na njih nabasao.”
“Koliko sam čuo”, najzad se javi vojnik sa svoje stijene, “jeftinije je predviđati kada će blato nego dovlačiti kamenje i slagati zidove. Ne znam, nešto su o kamenolomima govorili, da se ruše valjda konstrukcije sjevernih kamenoloma odakle je bliže dovlačiti pa se mora skuplji kamen kupovati odavdje.”
Ser Tarrob je znao o čemu ovaj govori. “Vjetar.”, kratko kaza, a onda se ogleda po horizontu. “Nisam bio tamo, ali su mi govorili… Tokom noći porazbija konstrukcije. No da… Hrawe, misliš da će vas knez preuzeti kad dođemo u Dur’agem?”
“Zašto bi to učinio?”
“Pitam samo. Jer su govorili još u Kessyru da bi kralj mogao…”
“Neće.” Ser Hraw odvrati. “Ne vjerujem barem. Rečeno mi je za kastrum samo, ondje da ćemo ostati dok se sve ne uskladi. Ali i taj kastrum, k vragu, ne bih se čudio da potraje. Ali nemoj se veseliti”, zapovjednik se ovdje obrati vojniku, “jer vi biste u tom slučaju za Kessyr, ako se mene i iskušenike zadrži.”
“Što se mene tiče, zapovjedniče, bio Kessyr il’ Dur’agem, samo da se maknemo više od ovakvih mjesta. Što smo ovaj tjedan samo prošli…”
“Daj, daj, mani se toga…!”, iznebuha će Ser Hraw, što vojnika pomalo začudi. “Nego vidim da nas ovi dolje već čekaju. Spusti se ako si odmorio sa ovim krznima i… čekaj da ustanem prvo. Možeš Tarrobe?”, reći će Ser Hraw osavljajući se na noge. “A nas dva ćemo dolje stijenjem.”
Vojnik ustane i pođe učiniti po zapovijedi. “Vaš mač, zapovjedniče.”
“Njega ću ja. Daj mi ga sa… da, sa svime, sa svime. To sve ide na remen, vidiš… Evo… No, Tarrobe, idemo.”
Silazak niz hridinu činio se mnogo lakši od uspinjanja stablom, premda ni ovuda prolaziti ne bijaše najsigurnije ili imalo ugodno. Oštro kamenje ukrašeno pukotinama ovdje je bilo zaraslo trnjem, a silazeći čovjek nije bio načisto na koji se kamen smije osloniti, a koji je klimav i vodi u provaliju. Hvatajući se za stijenje, ovdje-ondje Ser Tarrob je pogledavao prema vitezovima na tlu; primijetivši da se zapovjednici spuštaju, oni se požuriše i posljednje stvari pokupiti i prebaciti preko sada već osedlanih konja, a mnogi su konje za to vrijeme i uzjahali. Ser Tarrobovu životinju za uzde je držao vidar, stojeći tako blizu bisagama da je u njih mogao gledati.
“Pazi na ovu kamenčinu.”, pozornost mu u jednom trenutku privuče Ser Hraw, koji se spuštao ne osvrćući se. Udarivši u neki kamen nogom, on pokaže da se ovaj klima. “Ha!”, za sebe se potom zapovjednik nasmije. “Zamisli nam slave kad bi sada poginuli.”
Kad su se napokon našli na zemlji, zapovjednici su pošli do svojih životinja i naložili dvojici iskušenika da odjašu do ceste provjeriti kakvo je stanje. Preuzevši i sam od vidara uzde i uspevši se na konja, Ser Tarrob je na životinji ostao na mjestu par minuta, čekajući da daljnje naloge kaže Ser Hraw, ali i čisteći ispražnjenu lulu od garotine.
U jednom mu se trenutku vidar vratio, noseći njegovu šalicu čaja koju je ostavio pored stabla. Zahvalivši se, Ser Tarrob tekućinu brzo otpije i šalicu ovomu vrati. Tek još koji trenutak poslije toga, kad je iza sebe mogao čuti da su dva-tri vojnika spustila i pospremila sve stvari sa klisure, Ser Tarrob uvidje da je povorka polako krenula jer su se iskušenici vratili. Kao i ostali, on tada udari lagano stremenjem i konja potjera naprijed, za Ser Hrawom koji je polako se udaljavajući jahao na čelu.
Poslije toga prošli su mnogi sati, provedeni u jednakom prozaičnom hodu, dokonom, dosadnom i bez mnogo razgovora. Isprva se vlažna cesta od usitnjena bijela kamenja pod suncem isparavala, ali ni omorina nije potrajala dugo pa su se kraljevi ljudi uskoro našli jahati u ugodnom danu, ugodnijem od mnogih prije toga
Shopping Cart