Stisnut, jer su se u nekom kasnom času – ili ranom, ako se gledalo iz ugla jutra – vjetrovi okrenuli i zapuhali svojim naročito hladnim dahom zaboravljenim ovim, šumovitim ozemljem, i gurajući dlanove pod ruke, osjećajući kako gubi osjet kože nogu pod kratkim hlačicama, ali i mokar većma bivajući kako su ga pažljivo doticali upravo rosni listovi, dječak je naskoro počeo drhturiti, onaj bijeli dah što mu je izlazio pred usta gubio je, izdisao ga nepravilno, sad rijetko sad gusto, korak sporo korak brzo pa se sve manje čvrsti, opipljivi dijelovi stvarnosti oko njegova bića činjahu takvi, takvi naime da je on mogao o njih osloniti svoje sepstvo, smatrati ih od onoga što je tu, na čemu može odmoriti, zaspati uza što može, bez osjećanja one ideje, crne, vruće, sparne, a koja je kazivala da se ukoliko to učini, nikada neće probuditi.
I to, taj rasap svega dojučerašnjeg okruživao ga je, otimao mu dah, potapao ga dokle je i sam dječak potapao njega jer sam dječak je polako postajao jedan rasap. O tomu je ovisio. U ovoj šumi, koja je zamjenjivala sav dojučerašnji valer, to mu je jedino ostajalo a da se za to uhvati, nada naime da se iza urušavanja svega ipak rađa nešto novo, neukaljano, od onoga što vrijedi.
-iz knjige Gospodin August
