Ovdje se zvuci pijana malo ubrzaju; uz njih, ubrzaju se i točke izvođača na pozornici pa time i mrmljanja i zanos, sam elan nevidljive publike; čak neki violinist zasvira suitu, poznatu Augustu ali nečujnu čim bi se na nju usredotočio i stoga naročito bolno nepoznatu i poznatu, kao da se u snu sve odvija, himerično i nepojmljivo, upitnog samog odvijanja – je li tlapnja ili to stvarno netko svira… a to ubrzanje, taj nedohvatljivi ritam i strujanje kao mrzla voda, mrzlo se baš salije preko Augusta, ispere ga notama i ponese, odmakne od najotrovnijih, najvećih mu misli koje je sažeo a kojima bi zasigurno, apsolutno razbio ovaj san, oslobodio se i pobjegao, pa on umjesto njih, gušeći se sada u notama, izgovori:
“Recite mi…”, progovorio je, znajući da je ovo već upitao ali samo u ovim riječima nalazeći zraka, “… koji su to zvuci koje upravo slušam? Jesu li to odjeci i drhtaji raspadajućeg svijeta…? Moga… svijeta?”
“To su drhtaji i odjeci automobila što nam prilazi, najdraži moj prijatelju.”
“Automobila? Ja sam, znate, još prije dva sekstilijuna rođenih i umrlih sunaca i zaboravio zašto smo tu. Podsjetite me… kojeg automobila?”
“Vaš sin.”
PRASAK gume, razbijanje, zveket, drobljenje i lom stakla i plastike, sve se osu po Augustu i utvari, gosti u publici zavrište, pozornica se sruši, svjetla, glasovir se razvali, vika, galama, halabuka; August skoči, potrči prema smrvljenu automobilu, tragu krvi kojeg je ostavljao, krvi kinja i gostiju kabareta, preskoči polomljene stolove, tijela, požuri u zanosu, dispnoičan, gušeći se, zapinjući; vidje da je to netko ispao iz automobila. Anton! Njegov sin Anton, da…! To je on, mora biti, sjeća ga se, nadasve se sjeća da je baš Anton njegov sin i njegov smisao i spas, potrči prema njemu, pokuša mu povikati ime ali ne nađe daha, davilo ga je nešto, umor, trčanje, trčanje, “AN…!” mu se tek iz grla otme, a on pohita još brže, spotičući se, padajući na ruke, dižući se, nastavljajući: “ANTONE!”
Ali ga sin nije čuo. Smrvljeni je automobil bio zabijen u stablo, ovaj mu se usadio u haubu, a mladić je tek ustajao, omamljen, raskrvaren, teturav. “ANTONE!” gospodin je August ponovio, hitajući, stezan strahom i suzama i mrakom.
“Ne dozvolite mu ustati.”, tek se iza gospodina Augusta moglo čuti, poznato, tako poznato strašno i neljudski, “Ako ode do automobila, dogodit će se odron pa će poginuti zajedno s vama.”
Zemlja se dizala, isparavala se, trovala ga, gušila, stezala mu sam život u valovima tako sličnim moru; bočatom, zrcalnom i teškom, beskrajno teškom što se pred njim ustalasano pružalo dok je sjedio na zlatnom pijesku plaže. Raskopčana fraka je sjedio, šaka zarivenih u pijesak, vrući, razliven žeravom sunca; iza mu leđa njišuće palme, rijetke i guste, šumarci, vodopada šum, kaskada, šum trave, pjesme daleke. To su bili svjetovi koje je stvorio za ovih nesnosnih nonilijuna godina postojanja, stvorenja raznih oblika i osobnosti, čitavih života, jezike njima dižući, običaje i vjere, po lidou ovom carstva bezbrojna; to je neki bubnjar udarao o doboš, gazio glazbom pijesak i kalmu; dam da da dam da da dam da razbije svijet od jednoličnosti, probudi ga, Augusta probudi, koji je u njemu pronašao svoj konac, zakopao se u njega, sjedeći sada pred bezgraničnim morem, pod zlatom i zlatom i još vječno zlata osipajućeg sa sunca nebeskog.
Mudrac je sjedio kraj Augusta, u orukvicama i ogrlicama i prstenju, lica i tijela skrivena iza skerletnih i crnih boja, krvlju ornamentiran, ljudskom krvlju i smrću. Mudrac je rekao:
“Ustani.”
A gospodin je August ustao, sam na plaži, lica bezlična, odijela izderana, najzad, najzad (!) više bez ijednog, i najmanjeg zrna straha pa je takav osmotrio svoje more, sunce razliveno po njemu, preteško, izrazbijano.
Spram mora je pošao, bosonog i spor, kao more težak, zbunjen, razuma u mraku, drhtureći silno a opet straha ne poznavajući. Do vode je doklipsao, u vodu je ušetao, mutljag joj zadigao, osjetio joj studen, kov mu njezin po tijelu ali hladnoća tog čovjeka nije zaustavljala.
Voda mu do bedara, zanosi ga, daleki su valovi bijeli i pjene se, razbijaju se o kolosalne hridine čiji tek tamni vrhovi vire iz vode; već mu je dno pobjeglo, on to pliva, probija se naprijed u vodi, naprijed do dubina; valovi ga udaraju, prevrću, zatrpavaju, a on im se prepušta. Udiše ih, u njima nestaje. Vode, vode da mu je pa da je svemu konačno kraj. Već su mu pluća puna, već mu je jastvo na granici tame, ali vode, samo još malo, makar još kap pa da ga više nema…
Ali vode nigdje, ni kapljice; pluća mu prepuna, ne stane više, a on na samom rubu života i podzemlja. Guši ga to, ne da mu disati, no ni umrijeti mu ne dozvoljava sveđ. “Vodu…”, gospodin je August vapio, “najobičniju vodu tražim.”
A more ga je drobilo, otuđivalo ga od svakog traga čovjeka, gazilo, pušljivo i pljesnivo i staro, nije mu disati dozvoljavalo, kanda mu je netko otrov prosuo po površini, kano je peć dimila a dim mu baš ponad madraca, guši ga, guši; “Vode!”, August usklikne razrogačivši oči, izvrne se sa madraca na pod, odgurne se od njega, otkotrlja sav mokar od znoja, tresući se od studeni šamanova kućerka. “Vode”, usklikne, “makar kapi ako ima…!”
Starac stariji od svijeta sjedio je za stolom nepomičan. “Nema.”, odvratio je. “Treba ju izvući iz bunara i otkuhati ju. Prljav je bunar, ovdje se bunarska voda kuha…” Ali gospodin August to ne čuje sasma; tek se odgurne, osovi, otklati iz kućerka van na mraz, pod sunce, jutro i led. Oteturao je travom iza kuće, slijep za sunce i potražio bunar. Eno ga! Smrznut kao i vjedro mrazom slijepljeno za tvrdu zemlju. Došetao je do vjedra, otkinuo ga od zemlje, ubacio u bunar; komoštre zaštropotaju, kanta pljusne negdje na dnu. Voda se zagrabi. August ju kolom počne izvlačiti…
“Hajde, hajde…!” mrmljao si je u bradu, iščekujući tu posljednju kaplju pa da se svijeta oslobodi. “Hajde…”
Najposlije, eto i vjedra; mrzla mu se voda zrcali pod suncem, oblake odražava, jutro i nebo. August ju u vjedru zadigne na krunu, po kamenu ju isprolijevajući, istraži ju, prouči, zagrabi blijedim prstima, djetinje, zatravljeno na prstima podiže, opazi kako sjajna odsijava, diže ju, diže prema suncu; no kaplja mu po kaplja biserna sa prstiju sklizne, kapnu kaplje natrag u vjedro pa spozna gospodin August da je ipak od žeđi daleko.
Vjedro tek izvrnu natrag u bunar. Nezainteresiran više, dolus ćuteći; tako je učinio i takav je, vlastit, budan prije svega, pošao opet u Ziusudrinu kuću.

-iz knjige Gospodin August 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.