TAME HIL'GUMA
knjiga treća Ciklusa Crnih Knjiga
Broj stranica: 380
Korice: meke
Tisak: 2021.
Žanr: epska fantastika
Ilustracija naslovnice: Željko Matuško
ISBN: 9789534869338
Kontekst nastanka: knjiga Tame Hil’guma je pisana intermitentno od proljeća 2012., kad je autor imao 15 godina, do 2021. kad su mu bile 24 godine. To je njegova peta objavljena knjiga.
Smrću Thorona, ezerunskog kralja, tisućnik Gorymus suočava se sa krizom vlasti Gotha i Gavoa, a sve izgldniji su i novi sukobi na zapadu. On stoga žuri kraljevstvo stabilizirati, znajući da si još uvijek ne smije priuštiti računanje na išta sa onu stranu rimmarionske zemlje.
Još manje o tom dijelu Enzolarta zna sam princ Eriona, čovjek više mrtav nego živ, čiji je usud napuštanjem kraljevstva Saviun svakoga dana manje svijetao. Princ Mihael, zajedno sa Barbarskim kraljem i princom Saviuna putuje ka Bargu, mjestu odakle je sve počelo, a dok ondje ne stigne, o budućnosti Eriona pa i o budućnosti njega samoga, ne vrijedi mu ni razmišljati.
Pak se u Stehhimu događa nešto neobično; Pripovjedač je u zatvoru, njegov učenik mrtav, ali učitelju i nije do žalopojki. Jer sve što se oko njega događa već ranije se odvijalo u njegovim i planovima gospodara Magisa.
A gospodar Magisa? On osmatra kako mu jedan po jedan plan polako pada u vodu. Gwath je prestar, izgleda, precrna duha, i to sa sobom vuče pogreške. No uz njega je Bohhar, njegov štićenik, a na njega se Gwath oslanja više nego ovaj može i shvatiti. Svakoga dana Gwathu se povratak u Magis čini manje izgledan i sve više on nadu toga grada vidi u Bellowu, svojoj desnoj ruci.
No kad bi Bellow imao samo Magis kao svoju brigu, uistinu bi mu brige bile deset puta manje. On je u Bergh Hivi, izgubljen u slojevima stvarnosti, u doticaju sa Svekolikosti i pred raspadanjem vlastita sepstva. Jednako izgubljeni su i njegovi suputnici, Kalg i Tharon; hoće li im Bergh Hiva pomoći u izazovima što dolaze?
Najzad, Thar Pukovnik. Njegova je briga neprestajuće pitanje je li odlaskom u Dvorac Pet Vrhova poslao sebe i svoje vitezove u smrt. Ali dugi je put d Dvorca Pet Vrhova, a dok se ondje ne dođe, svako propitkivanje čini se gubljenjem vremena.
Tame Hil’guma je pretposljednja knjiga Ciklusa Crnih Knjiga i djelo stvarano 8 godina. Kronološki, radnja ove knjige je nastavak Enzolarta i uvod u Vrhunac, posljednju knjigu Ciklusa Crnih Knjiga.
Kao i kod ostalih naslovnica Ciklusa Crnih Knjiga, ilustraciju naslovnice Tame Hil’guma potpisuje slikar Željko Matuško.
CITATI
“A da je moguće ići nekim drugim putem, ne bih li već na njemu bio?”
“Malošto u životu jednog čovjeka zaštitit će ga od samoga sebe tako nježno i cjelovito kao pomračenost uma.”
Zato što činjenjem onoga što ne razumijemo mi se možda prepuštamo ludosti, a možda i genijalnosti kakvu spoznati ne mogu ni najmudriji.”
“Posljednji udah nam se šulja,
svakoga dana za dah bliže
kao dijete što puza po podu…
sad života ima… sad ga nema više.”
“Žerava tinja,
dahom zažizana
kao jara, uvlači,
grije ona zrak
hladni, što me
steže dok krvarim
na mokrom jutru…”
ULOMCI
U zoru svi bijahu umorni. Vitezovi su tada sišli sa ceste i zašli dobar strelomet u šumu, ondje bliže sigurnosti klisura. Tamo su rasteretili i nahranili konje, gdje-gdje zapalili vatru, podigli šatore i polijegali odmoriti se. Na malenu zaravan najbliže klisure vojnici su se dogovorili periodično uspinjati kako bi stražarili svatko po jedan sat.
Ser Tarrob je imao svoj maleni šator, kojeg mu je podigao jedan iskušenik netom što je završio sa podizanjem vojničkih. Za to je vrijeme zapovjednik uz vidarevu pomoć pažljivo skinuo bisage sa djetetom, dozvolio vidaru da maleno storenje previje i očisti još jedanput, a onda sa njim do sebe legavši u šator dijete nahranio kiselim mlijekom.
Zorom je ovaj predio šume bio vlažan i hladan, vjetra blagih zapuha i fićukajućeg između stijenja dok se polako na obzoru dizalo sunce i bez žurbe uklanjalo spomen na sinoćnju kišu. Tek sporadično, tonući u san abadao je svojim sluhom Ser Tarrob ptice koje su jutrom počele pjevušiti. Ali ni te ptice, kao ni vlaga ni hladnoća kraljevim ljudima nisu onemogućavale zaspati. Jer u njihovim šatorima bilo je toplo i suho, neobično ugodno na četinama pokrivenoj, mekanoj zemlji.
Uz usnulog viteza Tarroba spavalo je i dijete, umotano u svojim krznima duboko u bisagama. Djetetu je da zaspe trebalo koliko i zapovjedniku, poslije čega se satima kako je prijepodne odmicalo dalo čuti tiho disanje malenih njegovih usta, gotovo tiše od samog vjetra što im je obojici mreškao kosu.
Kada je podne najzad došlo, Ser Tarrob je polako otvorio oči i iz bol se u tijelu ogrtačima i krznima šatora protegnuo. Mnogi od ostalih kraljevih ljudi, uključujući i Ser Hrawa, tada već bijahu budni, u hodu svojim verižnjačama zveckajući dočim su spremali stvari i pripremali se za nastavak putovanja. No nisu svi bili u žurbi; neki vitezovi iskušenici desetak koraka od Tarroba sjedili su oko palucajuće vatre ispijajući u tišini čaj. Izašavši uskoro iz šatora i navukavši čizme, Ser Tarrob je osvrnuvši se primijetio da ni sam Ser Hraw nije bio na nogama. Zapovjednik je sjedio na onoj zaravni klisure desetak metara ponad zemlje, zajedno sa jednim mladim vojnikom, i pušeći iz lule osmatrao kroz krošnje krajolik.
“Stolisnik, gospodaru.” prilazeći sa pušećom drvenom šalicom uskoro se jedan vojnik Ser Tarrobu obratio dok je ovaj još stezao remenje čizama.
“Zahvaljujem.” uspravivši se, vitez odgovori i šalicu prstima prihvati.
“Želite li da pozovem vidara?” vojnik upita, pogledavši spram punih bisaga u šatoru.
“Učini tako.”, Ser Tarrob odgovori. “Neka ga on smjesti na konja, a onda reci momcima da šator spreme. No, kuda su se oni popel… aha, vidim, vidim…” vitez promrmlja okrenuvši se spram klisure.
“Ja sam se onim stablom verao.” vojnik se kratko osvrnu, pokazavši spram čvornate neke, visoke krošnje što je dijelom doticala rub zaravni klisure.
Ser Tarrob kimnu. Ne znajući točno zašto, on je tada osjetio potrebu i sam na stijenu se uspeti. Bila je ta ideja opasna jer koliko se mogao uzdati u svoje tijelo bilo je tom vitezu i više no upitno. Ali opet, jednako koliko je bio slab uspinjati se bio je slab i o tomu razmišljati pa nije prošlo još mnogo a Ser Tarrob je pošao crnom zemljom tih tridesetak koraka do stabla, odložio ondje šalicu sa čajem i prihvativši staru koru granja počeo se verati.
Hrapavo je granje visoka, snažna stabla pod vitezovom težinom škripalo, šuškajući lišćem krošnje visoko gore. Prvotni zazor od uspinjanja u Ser Tarrobu je brzo nestao, a zamijenila ga je samopouzdanost uslijed uviđanja da su mu ruke još uvijek snažne a hvat mu još uvijek siguran. Koliko je mjesto stražarenja na klisuri bilo visoko nad tlom Ser Tarrob je shvatio tek kad se približivši ondje putem tuceta još debelih grana osvrnuo spram istog tog tla. Konji se sada činjahu strašno slični psima, a odrasli ljudi malenoj djeci.
Svaki pomak njegova tijela ovdje je stvarao osjećaj kao da se cijelo stablo ljulja. Ali lica priljubljena uz posljednju granu pomoću koje je htio doći do zaravni klisure, vitez se spram toga nije suviše osvrtao, i približivši se klisuri za još jedan korak, pa za još jedan… on se najzad našao obgrljujući neko isavijano, čvornato drvo što izbijaše iz kamena na rubu zaravni. Tu mu se približio onaj vojnik, zgrabio ga za ruku i povukao ga svom snagom tako da mu se tijelo preko kamene površine prevalilo.
“Uf…!”, zapuhan će Ser Tarrob, na leđima se osvrnuvši prema ljuljajućem stablu preko kojeg se uspeo na klisuru. Osjetivši kako mu srce brzo lupa, on kaza: “Postoji razlog zašto mladosti dajemo da se pentraju…”
“Znao sam da će te uputiti tim stablom.”, mirno će Ser Hraw. “A rekao sam im…”
“Što, ima bolji put?” još uvijek se ne odvažujući osoviti na noge, Ser Tarrob upita.
“Ne suviše, ali da. Ono kamenje; ne vidiš odavdje, no da… onuda ćemo se svakako spustiti.”
“Ne želiš iskušati stablo?” Ser Tarrob će osmjehnuvši se.
“Kakvi.”, zapovjednik odgovori. “Hoćeš duhana? Možeš ustati?”
“Mogu, mogu… Ovaj… daj ako imaš. No, nemam lulu kod sebe.”
“Pa rekoh ti da sam znao da ćeš doći.”, Ser Hraw će Ser Tarrobu kad je ovaj ustao i dotičući jednom rukom stijenu do njega pošao. “Ponijeli smo.”
“Čije su ovo stvari?”
“Ma vidim… Lonci, čuture, ovo ni ne znam što je; neka špaga… Što ti je to?” Ser Hraw se obrati vojniku.
“Nije moje. Ali mislim da je za sreću nešto, amulet valjda…”
“Mogli su i konja popeti gore…”, Ser Hraw promrmlja. “No dobro, jelte, nije naša briga. Deder čovjeku lulu. A dao si mu već…? Drži, Tarrobe…” nagnuvši se spram zapovjednika sa kožnom vrećicom duhana on kaza.
Vitez Tarrob prihvati duhan od svog prijatelja. Ispunivši lulu on ju pruži Ser Hrawu da joj u bubanj pretrese dio užarena sadržaja iz svoje, a onda ju uzevši natrag u prste iz nje udahne dim. Bio je to odvratan neki duhan, mirisa i okusa poput trula lišća, ali Ser Tarrobom je vladao poriv kojeg je eto i takvošto ipak moglo zadovoljiti.
“Vidiš ga?” Ser Hraw uskoro upita, piljeći pogledom naprijed, ponad krošanja i daleko prema horizontu osvijetljena razbijenom svjetlošću tu srebrnom a tu zlatnom.
“Dur’agem?”
“Aha.”, Ser Hraw kimnu i protrlja prstima krajeve usta. “Ima još do njega, ali mu prilazimo. Znaš ti, prijatelju moj, zašto tako bljeska?” on se obrati vojniku koji je sada sjedio na kamenu par koraka dalje.
“To je neko kamenje, što li?”
“Biserni toranj.”, Ser Hraw odgovori. “Ali u tom tornju ima bisera koliko u ovom duhanu ima duhana.”
“Ima bisera, ali malo…”, Ser Tarrob preuze. “barem koliko se ja sjećam. Toranj Obina hrama, ako nikad nisi bio u Dur’agemu…”
“Sa Budercem razgovaraš.” nasmiješivši se kaza Ser Hraw. “Daleko je taj od Dur’agema.”
“Buder?”, iznenađen upita Ser Tarrob. “Vidiš i to mjesto ne vidjeh ima koliko… Bogovi, tada je i kralj Bron bio živ. Kako je sad tamo?”, on se obrati vojniku kratko se spram njega okrenuvši. “Još uvijek nisu našli rješenje rasputicama?”
Vojnik odmahnu glavom.
“Rasputice? Sezone blata, misliš?” Ser Hraw upita. “Govorili su mi…”
“Imaš sreće što su ti samo govorili.”, Ser Tarrob odvrati, a onda iz lule udahnu dim. “Bogovi, nikome ne bih poželio da se nađe tamo. Možeš zamisliti brzac sa kojim smo se jučer patili, ali da je od blata. Nije to rasputica, u biti, ali tako ju zovu. Ovo je nešto gore. Neka mješavina svega što zdrav čovjek ne želi na pameti; te gromovi te pljuskovi te blato… ali neko široko i duboko blato, i u pokretu, baš poput onog brzaca. A ako se nađeš na nekom niskom mjestu… Zapneš. Utoneš. Kao živo blato, ali rjeđe… Dva teklića su mi se utopila kad sam ih poslao u Kessyr. Zato pitam, govorili su da će popločiti te ceste teškim kamenjem, podići možda oko njih suhozide… Jer svakih par godina blato je brisalo ceste. Možeš zamisliti to, blato se sasuši a cestu ne možeš više pronaći.”
“A teklići su pronađeni?”
“Jesu.”, Ser Tarrob odgovori. “Sahranjeni su. Petsto-šesto metara od ceste neki je pastir na njih nabasao.”
“Koliko sam čuo”, najzad se javi vojnik sa svoje stijene, “jeftinije je predviđati kada će blato nego dovlačiti kamenje i slagati zidove. Ne znam, nešto su o kamenolomima govorili, da se ruše valjda konstrukcije sjevernih kamenoloma odakle je bliže dovlačiti pa se mora skuplji kamen kupovati odavdje.”
Ser Tarrob je znao o čemu ovaj govori. “Vjetar.”, kratko kaza, a onda se ogleda po horizontu. “Nisam bio tamo, ali su mi govorili… Tokom noći porazbija konstrukcije. No da… Hrawe, misliš da će vas knez preuzeti kad dođemo u Dur’agem?”
“Zašto bi to učinio?”
“Pitam samo. Jer su govorili još u Kessyru da bi kralj mogao…”
“Neće.” Ser Hraw odvrati. “Ne vjerujem barem. Rečeno mi je za kastrum samo, ondje da ćemo ostati dok se sve ne uskladi. Ali i taj kastrum, k vragu, ne bih se čudio da potraje. Ali nemoj se veseliti”, zapovjednik se ovdje obrati vojniku, “jer vi biste u tom slučaju za Kessyr, ako se mene i iskušenike zadrži.”
“Što se mene tiče, zapovjedniče, bio Kessyr il’ Dur’agem, samo da se maknemo više od ovakvih mjesta. Što smo ovaj tjedan samo prošli…”
“Daj, daj, mani se toga…!”, iznebuha će Ser Hraw, što vojnika pomalo začudi. “Nego vidim da nas ovi dolje već čekaju. Spusti se ako si odmorio sa ovim krznima i… čekaj da ustanem prvo. Možeš Tarrobe?”, reći će Ser Hraw osavljajući se na noge. “A nas dva ćemo dolje stijenjem.”
Vojnik ustane i pođe učiniti po zapovijedi. “Vaš mač, zapovjedniče.”
“Njega ću ja. Daj mi ga sa… da, sa svime, sa svime. To sve ide na remen, vidiš… Evo… No, Tarrobe, idemo.”
Silazak niz hridinu činio se mnogo lakši od uspinjanja stablom, premda ni ovuda prolaziti ne bijaše najsigurnije ili imalo ugodno. Oštro kamenje ukrašeno pukotinama ovdje je bilo zaraslo trnjem, a silazeći čovjek nije bio načisto na koji se kamen smije osloniti, a koji je klimav i vodi u provaliju. Hvatajući se za stijenje, ovdje-ondje Ser Tarrob je pogledavao prema vitezovima na tlu; primijetivši da se zapovjednici spuštaju, oni se požuriše i posljednje stvari pokupiti i prebaciti preko sada već osedlanih konja, a mnogi su konje za to vrijeme i uzjahali. Ser Tarrobovu životinju za uzde je držao vidar, stojeći tako blizu bisagama da je u njih mogao gledati.
“Pazi na ovu kamenčinu.”, pozornost mu u jednom trenutku privuče Ser Hraw, koji se spuštao ne osvrćući se. Udarivši u neki kamen nogom, on pokaže da se ovaj klima. “Ha!”, za sebe se potom zapovjednik nasmije. “Zamisli nam slave kad bi sada poginuli.”
Kad su se napokon našli na zemlji, zapovjednici su pošli do svojih životinja i naložili dvojici iskušenika da odjašu do ceste provjeriti kakvo je stanje. Preuzevši i sam od vidara uzde i uspevši se na konja, Ser Tarrob je na životinji ostao na mjestu par minuta, čekajući da daljnje naloge kaže Ser Hraw, ali i čisteći ispražnjenu lulu od garotine.
U jednom mu se trenutku vidar vratio, noseći njegovu šalicu čaja koju je ostavio pored stabla. Zahvalivši se, Ser Tarrob tekućinu brzo otpije i šalicu ovomu vrati. Tek još koji trenutak poslije toga, kad je iza sebe mogao čuti da su dva-tri vojnika spustila i pospremila sve stvari sa klisure, Ser Tarrob uvidje da je povorka polako krenula jer su se iskušenici vratili. Kao i ostali, on tada udari lagano stremenjem i konja potjera naprijed, za Ser Hrawom koji je polako se udaljavajući jahao na čelu.
Poslije toga prošli su mnogi sati, provedeni u jednakom prozaičnom hodu, dokonom, dosadnom i bez mnogo razgovora. Isprva se vlažna cesta od usitnjena bijela kamenja pod suncem isparavala, ali ni omorina nije potrajala dugo pa su se kraljevi ljudi uskoro našli jahati u ugodnom danu, ugodnijem od mnogih prije toga
Ser Tarrob je imao svoj maleni šator, kojeg mu je podigao jedan iskušenik netom što je završio sa podizanjem vojničkih. Za to je vrijeme zapovjednik uz vidarevu pomoć pažljivo skinuo bisage sa djetetom, dozvolio vidaru da maleno storenje previje i očisti još jedanput, a onda sa njim do sebe legavši u šator dijete nahranio kiselim mlijekom.
Zorom je ovaj predio šume bio vlažan i hladan, vjetra blagih zapuha i fićukajućeg između stijenja dok se polako na obzoru dizalo sunce i bez žurbe uklanjalo spomen na sinoćnju kišu. Tek sporadično, tonući u san abadao je svojim sluhom Ser Tarrob ptice koje su jutrom počele pjevušiti. Ali ni te ptice, kao ni vlaga ni hladnoća kraljevim ljudima nisu onemogućavale zaspati. Jer u njihovim šatorima bilo je toplo i suho, neobično ugodno na četinama pokrivenoj, mekanoj zemlji.
Uz usnulog viteza Tarroba spavalo je i dijete, umotano u svojim krznima duboko u bisagama. Djetetu je da zaspe trebalo koliko i zapovjedniku, poslije čega se satima kako je prijepodne odmicalo dalo čuti tiho disanje malenih njegovih usta, gotovo tiše od samog vjetra što im je obojici mreškao kosu.
Kada je podne najzad došlo, Ser Tarrob je polako otvorio oči i iz bol se u tijelu ogrtačima i krznima šatora protegnuo. Mnogi od ostalih kraljevih ljudi, uključujući i Ser Hrawa, tada već bijahu budni, u hodu svojim verižnjačama zveckajući dočim su spremali stvari i pripremali se za nastavak putovanja. No nisu svi bili u žurbi; neki vitezovi iskušenici desetak koraka od Tarroba sjedili su oko palucajuće vatre ispijajući u tišini čaj. Izašavši uskoro iz šatora i navukavši čizme, Ser Tarrob je osvrnuvši se primijetio da ni sam Ser Hraw nije bio na nogama. Zapovjednik je sjedio na onoj zaravni klisure desetak metara ponad zemlje, zajedno sa jednim mladim vojnikom, i pušeći iz lule osmatrao kroz krošnje krajolik.
“Stolisnik, gospodaru.” prilazeći sa pušećom drvenom šalicom uskoro se jedan vojnik Ser Tarrobu obratio dok je ovaj još stezao remenje čizama.
“Zahvaljujem.” uspravivši se, vitez odgovori i šalicu prstima prihvati.
“Želite li da pozovem vidara?” vojnik upita, pogledavši spram punih bisaga u šatoru.
“Učini tako.”, Ser Tarrob odgovori. “Neka ga on smjesti na konja, a onda reci momcima da šator spreme. No, kuda su se oni popel… aha, vidim, vidim…” vitez promrmlja okrenuvši se spram klisure.
“Ja sam se onim stablom verao.” vojnik se kratko osvrnu, pokazavši spram čvornate neke, visoke krošnje što je dijelom doticala rub zaravni klisure.
Ser Tarrob kimnu. Ne znajući točno zašto, on je tada osjetio potrebu i sam na stijenu se uspeti. Bila je ta ideja opasna jer koliko se mogao uzdati u svoje tijelo bilo je tom vitezu i više no upitno. Ali opet, jednako koliko je bio slab uspinjati se bio je slab i o tomu razmišljati pa nije prošlo još mnogo a Ser Tarrob je pošao crnom zemljom tih tridesetak koraka do stabla, odložio ondje šalicu sa čajem i prihvativši staru koru granja počeo se verati.
Hrapavo je granje visoka, snažna stabla pod vitezovom težinom škripalo, šuškajući lišćem krošnje visoko gore. Prvotni zazor od uspinjanja u Ser Tarrobu je brzo nestao, a zamijenila ga je samopouzdanost uslijed uviđanja da su mu ruke još uvijek snažne a hvat mu još uvijek siguran. Koliko je mjesto stražarenja na klisuri bilo visoko nad tlom Ser Tarrob je shvatio tek kad se približivši ondje putem tuceta još debelih grana osvrnuo spram istog tog tla. Konji se sada činjahu strašno slični psima, a odrasli ljudi malenoj djeci.
Svaki pomak njegova tijela ovdje je stvarao osjećaj kao da se cijelo stablo ljulja. Ali lica priljubljena uz posljednju granu pomoću koje je htio doći do zaravni klisure, vitez se spram toga nije suviše osvrtao, i približivši se klisuri za još jedan korak, pa za još jedan… on se najzad našao obgrljujući neko isavijano, čvornato drvo što izbijaše iz kamena na rubu zaravni. Tu mu se približio onaj vojnik, zgrabio ga za ruku i povukao ga svom snagom tako da mu se tijelo preko kamene površine prevalilo.
“Uf…!”, zapuhan će Ser Tarrob, na leđima se osvrnuvši prema ljuljajućem stablu preko kojeg se uspeo na klisuru. Osjetivši kako mu srce brzo lupa, on kaza: “Postoji razlog zašto mladosti dajemo da se pentraju…”
“Znao sam da će te uputiti tim stablom.”, mirno će Ser Hraw. “A rekao sam im…”
“Što, ima bolji put?” još uvijek se ne odvažujući osoviti na noge, Ser Tarrob upita.
“Ne suviše, ali da. Ono kamenje; ne vidiš odavdje, no da… onuda ćemo se svakako spustiti.”
“Ne želiš iskušati stablo?” Ser Tarrob će osmjehnuvši se.
“Kakvi.”, zapovjednik odgovori. “Hoćeš duhana? Možeš ustati?”
“Mogu, mogu… Ovaj… daj ako imaš. No, nemam lulu kod sebe.”
“Pa rekoh ti da sam znao da ćeš doći.”, Ser Hraw će Ser Tarrobu kad je ovaj ustao i dotičući jednom rukom stijenu do njega pošao. “Ponijeli smo.”
“Čije su ovo stvari?”
“Ma vidim… Lonci, čuture, ovo ni ne znam što je; neka špaga… Što ti je to?” Ser Hraw se obrati vojniku.
“Nije moje. Ali mislim da je za sreću nešto, amulet valjda…”
“Mogli su i konja popeti gore…”, Ser Hraw promrmlja. “No dobro, jelte, nije naša briga. Deder čovjeku lulu. A dao si mu već…? Drži, Tarrobe…” nagnuvši se spram zapovjednika sa kožnom vrećicom duhana on kaza.
Vitez Tarrob prihvati duhan od svog prijatelja. Ispunivši lulu on ju pruži Ser Hrawu da joj u bubanj pretrese dio užarena sadržaja iz svoje, a onda ju uzevši natrag u prste iz nje udahne dim. Bio je to odvratan neki duhan, mirisa i okusa poput trula lišća, ali Ser Tarrobom je vladao poriv kojeg je eto i takvošto ipak moglo zadovoljiti.
“Vidiš ga?” Ser Hraw uskoro upita, piljeći pogledom naprijed, ponad krošanja i daleko prema horizontu osvijetljena razbijenom svjetlošću tu srebrnom a tu zlatnom.
“Dur’agem?”
“Aha.”, Ser Hraw kimnu i protrlja prstima krajeve usta. “Ima još do njega, ali mu prilazimo. Znaš ti, prijatelju moj, zašto tako bljeska?” on se obrati vojniku koji je sada sjedio na kamenu par koraka dalje.
“To je neko kamenje, što li?”
“Biserni toranj.”, Ser Hraw odgovori. “Ali u tom tornju ima bisera koliko u ovom duhanu ima duhana.”
“Ima bisera, ali malo…”, Ser Tarrob preuze. “barem koliko se ja sjećam. Toranj Obina hrama, ako nikad nisi bio u Dur’agemu…”
“Sa Budercem razgovaraš.” nasmiješivši se kaza Ser Hraw. “Daleko je taj od Dur’agema.”
“Buder?”, iznenađen upita Ser Tarrob. “Vidiš i to mjesto ne vidjeh ima koliko… Bogovi, tada je i kralj Bron bio živ. Kako je sad tamo?”, on se obrati vojniku kratko se spram njega okrenuvši. “Još uvijek nisu našli rješenje rasputicama?”
Vojnik odmahnu glavom.
“Rasputice? Sezone blata, misliš?” Ser Hraw upita. “Govorili su mi…”
“Imaš sreće što su ti samo govorili.”, Ser Tarrob odvrati, a onda iz lule udahnu dim. “Bogovi, nikome ne bih poželio da se nađe tamo. Možeš zamisliti brzac sa kojim smo se jučer patili, ali da je od blata. Nije to rasputica, u biti, ali tako ju zovu. Ovo je nešto gore. Neka mješavina svega što zdrav čovjek ne želi na pameti; te gromovi te pljuskovi te blato… ali neko široko i duboko blato, i u pokretu, baš poput onog brzaca. A ako se nađeš na nekom niskom mjestu… Zapneš. Utoneš. Kao živo blato, ali rjeđe… Dva teklića su mi se utopila kad sam ih poslao u Kessyr. Zato pitam, govorili su da će popločiti te ceste teškim kamenjem, podići možda oko njih suhozide… Jer svakih par godina blato je brisalo ceste. Možeš zamisliti to, blato se sasuši a cestu ne možeš više pronaći.”
“A teklići su pronađeni?”
“Jesu.”, Ser Tarrob odgovori. “Sahranjeni su. Petsto-šesto metara od ceste neki je pastir na njih nabasao.”
“Koliko sam čuo”, najzad se javi vojnik sa svoje stijene, “jeftinije je predviđati kada će blato nego dovlačiti kamenje i slagati zidove. Ne znam, nešto su o kamenolomima govorili, da se ruše valjda konstrukcije sjevernih kamenoloma odakle je bliže dovlačiti pa se mora skuplji kamen kupovati odavdje.”
Ser Tarrob je znao o čemu ovaj govori. “Vjetar.”, kratko kaza, a onda se ogleda po horizontu. “Nisam bio tamo, ali su mi govorili… Tokom noći porazbija konstrukcije. No da… Hrawe, misliš da će vas knez preuzeti kad dođemo u Dur’agem?”
“Zašto bi to učinio?”
“Pitam samo. Jer su govorili još u Kessyru da bi kralj mogao…”
“Neće.” Ser Hraw odvrati. “Ne vjerujem barem. Rečeno mi je za kastrum samo, ondje da ćemo ostati dok se sve ne uskladi. Ali i taj kastrum, k vragu, ne bih se čudio da potraje. Ali nemoj se veseliti”, zapovjednik se ovdje obrati vojniku, “jer vi biste u tom slučaju za Kessyr, ako se mene i iskušenike zadrži.”
“Što se mene tiče, zapovjedniče, bio Kessyr il’ Dur’agem, samo da se maknemo više od ovakvih mjesta. Što smo ovaj tjedan samo prošli…”
“Daj, daj, mani se toga…!”, iznebuha će Ser Hraw, što vojnika pomalo začudi. “Nego vidim da nas ovi dolje već čekaju. Spusti se ako si odmorio sa ovim krznima i… čekaj da ustanem prvo. Možeš Tarrobe?”, reći će Ser Hraw osavljajući se na noge. “A nas dva ćemo dolje stijenjem.”
Vojnik ustane i pođe učiniti po zapovijedi. “Vaš mač, zapovjedniče.”
“Njega ću ja. Daj mi ga sa… da, sa svime, sa svime. To sve ide na remen, vidiš… Evo… No, Tarrobe, idemo.”
Silazak niz hridinu činio se mnogo lakši od uspinjanja stablom, premda ni ovuda prolaziti ne bijaše najsigurnije ili imalo ugodno. Oštro kamenje ukrašeno pukotinama ovdje je bilo zaraslo trnjem, a silazeći čovjek nije bio načisto na koji se kamen smije osloniti, a koji je klimav i vodi u provaliju. Hvatajući se za stijenje, ovdje-ondje Ser Tarrob je pogledavao prema vitezovima na tlu; primijetivši da se zapovjednici spuštaju, oni se požuriše i posljednje stvari pokupiti i prebaciti preko sada već osedlanih konja, a mnogi su konje za to vrijeme i uzjahali. Ser Tarrobovu životinju za uzde je držao vidar, stojeći tako blizu bisagama da je u njih mogao gledati.
“Pazi na ovu kamenčinu.”, pozornost mu u jednom trenutku privuče Ser Hraw, koji se spuštao ne osvrćući se. Udarivši u neki kamen nogom, on pokaže da se ovaj klima. “Ha!”, za sebe se potom zapovjednik nasmije. “Zamisli nam slave kad bi sada poginuli.”
Kad su se napokon našli na zemlji, zapovjednici su pošli do svojih životinja i naložili dvojici iskušenika da odjašu do ceste provjeriti kakvo je stanje. Preuzevši i sam od vidara uzde i uspevši se na konja, Ser Tarrob je na životinji ostao na mjestu par minuta, čekajući da daljnje naloge kaže Ser Hraw, ali i čisteći ispražnjenu lulu od garotine.
U jednom mu se trenutku vidar vratio, noseći njegovu šalicu čaja koju je ostavio pored stabla. Zahvalivši se, Ser Tarrob tekućinu brzo otpije i šalicu ovomu vrati. Tek još koji trenutak poslije toga, kad je iza sebe mogao čuti da su dva-tri vojnika spustila i pospremila sve stvari sa klisure, Ser Tarrob uvidje da je povorka polako krenula jer su se iskušenici vratili. Kao i ostali, on tada udari lagano stremenjem i konja potjera naprijed, za Ser Hrawom koji je polako se udaljavajući jahao na čelu.
Poslije toga prošli su mnogi sati, provedeni u jednakom prozaičnom hodu, dokonom, dosadnom i bez mnogo razgovora. Isprva se vlažna cesta od usitnjena bijela kamenja pod suncem isparavala, ali ni omorina nije potrajala dugo pa su se kraljevi ljudi uskoro našli jahati u ugodnom danu, ugodnijem od mnogih prije toga
Neki pijetao je zakukurikao, izgledalo je. Bisir ovdje osjeti hladnoću jutra i žaljenje jer se ničime nije pokrio. U tami svoje hladne odaje on se okrenu potrbuške, obriše rukom lice a onda naćulivši uši začuje kukurikanje još jedanput.
Četiri ujutro, redovnik je pomislio.
Zbog nekakve vlage u zraku njegov je nos curio, zbog čega se Bisir par puta od buđenja uhvatio kako šmrca. Ne otvarajući oči, on se stisnu u svoj habit još čvršće a onda okrenu lice na jastuku i namjesti u udobniji položaj.
Ako govorimo o abrogaciji svijesti pred umorom… njegov um je polako tonući u san uskoro počeo buncati. I ako… zaspemo…
Bisir nije bio siguran na koliko je dugo zaspao jednom kad se na jastuku okrenuo. Mogao je taj san biti dug tek par otkucaja srca ali i gotovo sat vremena. Svakako, ono što je bilo bitno jest da je san bio prekinut, i to onda kad je Bisir osjetio nježnih par lupkaja na svome ramenu.
“Gospodaru, gospodaru…” nečiji šapat je govorio.
“Da?”
“Probudite se. Poslan sam da vas probudim.”
“Da?” Bisir ponovi još jedanput, jer riječi ovoga nije ni čuo.
“Probudite se…”
Tek je sada Bisir smogao elana otvoriti oči i tijelo si gurnuti da se svom težinom okrenu na drugu stranu, u smjeru osobe što ga je budila. “Reci…”, on je sada promrmljao, rukavom si brišući oči. “Reci tko te je poslao.”
“Zvonar.”
Za Bisira je to bilo dovoljno. Na odgovor je tek kimnuo glavom, promrsio: “Dobro, dobro, evo sam već na nogama…” a onda se počeo iz kreveta izvlačiti. Bila je sreća, jednom kad mu se sposobnost razmišljanja vratila on je zaključio, što je zaspao sasvim odjeven, jer ako je zvonar taj koji je u ovakav sat po njega poslao, tada jedini koji na njega negdje vani čega može biti Pripovjedač.
A ako Pripovjedač na mene čeka… pomislio je, pruživši potom ruku zvonarevu pomoćniku da mu pomogne ustati.
Jednom na nogama, Bisir pođe do stola, osmotri sve sa njega pod slabašnim svjetlom pomoćnikove svijeće, uzme sa njega neke sitnice – knjigu neku i par spisa koje odmah spremi u habit – a onda dotaknu ovoga po ramenu i šapnu: “Idemo.”
U mrak hodnika Bisir je za zvonarovim svjetlom pošao isprva krotko, sanjivo se dotičući nabora svoga habita od darovca, ali već na pragu on se sabrao, zijevnuvši i kriomice se protresavši se još više razbudio a onda se osvrnuvši po odaji još jednom kako bi provjerio je li što zaboravio zatvorio tiho za sobom vrata i namjestio ih na način kakav je samo on poznavao, tako da ostanu nezakračunata, ali da naizgled izgledaju tako. Bisir je tako učinio jer se vrata izvana nisu mogla zaključati, a opet nije htio da itko u odaju ulazi barem neko vrijeme.
Pošavši lijevo duž kamenog hodnika osvijetljenog sada tek tračcima rukom pokrivene svijeće, dva su se božja čovjeka zaputila do prolaza koji je vodio u jedan širi hodnik, a na čijem kraju se dalo ući u jedan od tri transepta hrama. Koraci su ljudi bili gotovo sasma zatomljeni ispod njihovih debelih habita, a škripa otvaranja i zatvaranja vrata jedva da se i čula.
U hramu nije bilo nikoga, jerbo je izviđati hram i održavati božanstvenu vatru svakih pola sata i bio zadatak zvonarova pomoćnika. Osim pucketajuće božanstvene vatre ponad beme, ovo je sveto mjesto osvjetljavalo i šest kandila, svaki postavljen u jedan od dva krajnja ašlarna zida ona tri transepta, gdje su bacajući trepetava svjetla po reljefima zidova ispuštala i mirise svojih svetih ulja. Svetilište se nalazilo nasuprot vrata hrama, te masivne i debele, drvorezom ukrašene sandalovine sada zatvorene sa nekoliko željeznih zasuna. Otvarati glavna vrata hrama sada je bilo teško ukoliko se nije htjela privući pažnja na brod. Zbog toga su Bisir i zvonarov pomoćnik pošli iza svetilišta, do skrivenog jednog prolaza što je vodio do stražnjeg izlaza.
Prolaz iza svetilišta bio je dugačak dvadesetak koraka, a spajao se sa dva uska i hladna kuloara. Tiho se tuda potom provukavši, uz miris kamena i svjetlost svijeće, oni se uskoro nađu pred drvenim vratima. Ta se vrata tada uz tihu škripu otvore, a Bisir na svome licu osjeti zapuh i miris jutarnjeg vjetra.
Pred njima se nalazila alura, kruništem obrubljena, što je spajala hram i njegov zvonik, služeći usput kao jedan od dva masivna kamena upornjaka. Ponad tla skrivena u tami i rijetkoj magli ona se uzdizaše desetak metara, a zlaćani njezin pješčenjak sada bijaše preliven srebrom i bjelinom svjetlosti mjesečine.
Bisir ovdje zvonarova pomoćnika otpusti i propusti ga vratiti se u hram. Sam potom on pođe strmim stepeništem do vratašca visoke kule, u građevinu uđe i mrakom se njezinim stade uspinjati sve više i više ka vrhu. Par minuta on je tako uskim i strmim hodnikom stepeništa kule pružao nogu pred nogu i osjećao kako mu kamenje obla zida grebe ruku. Najzad, tako je došao do novih vrata, a iza tih vrata i odaje.
“Bisire.” zvonar mu je tiho rekao kad se ovaj napokon našao u njegovoj odaji u koju je ušao bez prethodna kucanja. Ova je prostorija bila sva od drveta, podignuta na samu vrhu kamene kule i tek drvenim stropom odvojena od velikog brončanog zvona što je visjelo sa krovnih greda, a do kojeg se moglo doći ljestvama na kraju odaje. Zvonarovu odaju grijala su tri mangala puna žari jer ovdje peći nije bilo. Krevet se nalazio odmah do njih, kao i stol i ormarići sa rancima punih kojekakvih spisa.
“Ponio si sve?” zvonar je upitao odmaknuvši se od stola. Na jednom mangalu fićukao je samovar, čekajući na korijenje maslačka od kojih su ovih dana redovnici često pravili čajeve.
“Ponio sam.” Bisirov odgovor bio je zatomljen tihim zveketom kad je zvonar taj samovar odmaknuo, ubacivši uzgred u njega bilje.
“Mislim da stigneš čaj popiti. Ima još do jutra…”
“Ne, ne mogu.” redovnik tu brzo odvrati. No svejedno se pucketavom rogožinom za par koraka mangalima približio jer naime su zvuci vjetra koji su se sada mogli čuti sa onu stranu drvenih zidova činili da ga prolaze žmarci.
“Možda imaš pravo.”, zvonar uto promrmlja, a onda se ovomu približi te kaza još tiše: “Sjeveroistočna kurtina, tako su mi rekli. Sjeveroistočna kurtina, kod stare branič-kule. Deva te ondje čeka, kao i stvari za polazak…”
“Straža?”
“Dvojica. Plaćeno im je sinoć. Ali budi brz jer grad je na nogama otkako je Pripovjedač… No, evo”, zvonar kaza i podignu sa ruba kreveta neki komad bijele vrpce kojeg odmah potom zaveza oko Bisirove nadlaktice, “ovo je da te prepoznaju.”
“On je vani?”
“Van zidina će te dočekati, da. Nije mi rečeno hoće li ići s tobom.”
Spustivši pogled na hasuru pod svojim čizmama, a onda letimice osmotrivši drvene ljestve što stajahu uza zid a kojima se odlazilo do potkrovlja i obješena zvona, Bisir izdahnu: “U redu…”
“Ovo mi je rečeno da ti dam.”, zvonar tada reče. Podigavši spram njega pogled, Bisir vidje kako ovaj odlazi do kraja odaje i iz jednog ormarića punog svitaka izvlači nešto poput kožne omotnice. Kad se do Bisira vratio i redovniku omotnicu predao, rekao je: “Saviun.”
“Za mene?”
“Ovo je znak kuće Gerbetusove. U Stehhimu se takav ne predaje nikomu osim tebi. Ovdje je došlo… kroz uobičajene ruke. No”, on će omahnuvši brzo prstima, “sakrij ga, sakrij. Bit će vremena za pismo van Stehhima. Molim te samo, ako te uhvate…”
“Ide u vatru, jasna stvar. To je sve?”
“Sve ostalo je kod Pripovjedača. Dođi, ti imaš bolji vid…”, Bisirov je sugovornik promrmljao pošavši do malenog, izmrljanog prozora drvena ragastova. “Svijetli li ono ondje ili mi se čini?”
“Kod akvadukta?”
“Da. Trebaju gorjeti tri baklje.”
“Hmm…”, obrisavši rukavom prozor kako bi bio siguran, Bisir promrmlja. “Tri su, da.”
“Tada ti je put čist. Možeš do kurtine. Spreman si, Bisire?”
Potapšavši sada još jedanput spise pod svojim habitom i pogledavši u smjeru grada gdje su se nalazile tri upaljene baklje kako bi bio siguran, Bisir se okrenu spram zvonara, podignu obrve i kaza: “Koliko samo mogu biti. No…”, on nastavi, kimnuvši blago glavom i pogledavši u pod, “sudeći po svemu, povratak mi i neće biti baš zajamčen, tako da, eto… ako sam te ikada ičime uvrijedio, sada na rastanku da napomenem, ispričavam ti se zbog toga.”
-iz knjige Tame Hil’guma
“Brže, Brže, vidite da se svijet okuplja…!”, kroz neki je mrak dopirao zadihani, ozbiljni glas popraćen zveckanjem metala i škripom ovdje-ondje odlomljenih kamenčića pod čizmama. “A to nitko ne želi pa ni vi…”
“Moćnog mi Obe, da mi je samo netko rekao kako ću i vas sresti u našoj luci…”, nešto je stariji glas potom dodao. “Da, drži ga. Vidiš da ne može. Tako, tako. Pa jaki ste k’o mazge, nema potrebe zaustavljati…”
“Mali, slobodno im pomozi. Neće ti uzeti mač. Vitezovi su to, nema tu ičega do li harnosti… Nego zašto čitavo pristanište smrdi po crkotini? Je li prije dva dana još bilo naređeno da se čisti dalje niz obalu? Pa zar se moramo brukati i pred neprijateljem…?”
“Gospodine…”
“Hajde, hajde, kasnije ćemo to. Do kola sada, do kola pa u pritvor. Bježi nam dan…”
Zadah crkotine kojeg je stariji stražar spomenuo Hator je isprva mogao osjetiti jedva, ali kako su se tom dijelu pristaništa molom približavali on ga je i ovakav na samom rubu svijesti svakim korakom mogao osjetiti sve jače. Bile su to čitave utrobe izvučene iz rasparanih lešina i prosute u more, odakle su doplutale do kamene sprudi i ljuljajućih čamčića vezanih za molove. Sabljarke, kako je u jednom trenutku neki od stražara rekao, par dana stare podsjećale su Hatora na neizdrživi smrad sušenja kostrijeti u Stehhimu.
“Brže, brž… Pazi! Bogovi gdje je bandit prosuo ljuske. U ovim godinama trebam polomiti noge! A vidi, još i ose privuklo… Daj pošutaj to u more, a ako vidi… Hej, ako vidite ovdje nekoga da odvezuje čamac, uhitite ga odmah. Vidi se da sa ljudima ne možeš bez stege.”, rekao je najstariji onaj činovnik, za kojeg je Hator dosad već zaključio da je zapovjednik straže. “Tako nije kod vas u Erionu, a moji momci? Šutite, šutite… dobro je i to. Iza rešetaka ćete govoriti.”
“Ostavio je osti, gospodine. Da ih ponesem pa ga natjeramo otkupiti ih?”
“Ne, nemoj ipak. Tko zna kakav je i to siromah… A mi smo pošteni. Mi smo poštena čeljad, mali moj.”
U tomu što je zapovjednik rekao Thar je Pukovnik vidio dosta istine. Suprotno očekivanom, ni on ni njegovi vitezovi nisu bili vezani a molom su smjeli hodati uspravno. Čak je, ne obazirući se suviše na prostodušna, gotovo ni najmanje jetka zapovjednikova dobacivanja Thar Pukovnik hodajući mogao neometano promatrati plovila, ljude, more i naselje. Ipak, on se sa tim zatonom što je povezivao more i Dvorac Pet Vrhova upoznavao tek ovlaš, jedva primjetno, par sekundi nakon čega bi uvijek vraćao pogled na dva stražara ispred sebe što su nosila Prvog Učenjaka.
Ovo je bio posljednji mol bio što je odjeljivao luku od otvorena mora, kao i popločena i uređena pristaništa od kamenitih žalova što grebenje povezivahu sa makijama. Samo jednim kratkim pogledom čovjek je ovdje mogao vidjeti na desetine dokova sa uplovljenim barkentinama, kogama i brikovima na čije su se palube mornari i trgovci uspinjali i silazili sa njih, plovila ovdje utovarajući a tu ih istovarajući. Bilo je tu i čamaca, stotine njih, neki od kojih su u ribolov odlazili a neki se upravo vraćali sa njega, od težine ulova utonuli i nagnuti. Na par se mjesta kamene rive gdje je razmak između molova bio nešto veći čak mogao vidjeti i poneki glomazni drveni kraj. Odavdje gledajući oni ne samo da podsjećahu na trebušete, već ih je nekolicina vitezova isprva za njih i zamijenila.
“I eto, ako se već ranije niste ovuda smucali, ovo vam je naša lijepa varoš na rušenju čijeg mira vi i takvi kao vi radite sa takvim elanom. Ovo je mjesto mog ćaće, i njegovog ćaće, a dabome… ne, njegov ćaća nije odavdje. On je iz Gijama.”, govorio je zapovjednik kad su ta dva tuceta ljudi sačinjena od vitezova i stražara mol napustila i zašla na rivu od vruća bijela kamena punu kormorana i golubova. “Nisam nikad razumio takve kao vi, znate, ali… Marš tamo!”, bacio je on komad kamena na neku pticu pred sobom koja tada uz lepet krila poletje, “ali i ne moram. Jer vidite, zakon je tu da čovjek ne mora puno misliti, a zakon kaže sa neprijateljom u zatvor pa neka odandje šalje zamolbe. Valjda znate pisati, vi Erionci?”
“Koliko i vi, cijenjeni gospodine.” Ser Mitur je na to odvratio.
“Ipak se govori? I to mudrujući… Pa… bolje govoriti nego ratovati. Ako znate pisati koliko i ja, gospodo”, zapovjednik kaza prišavši Ser Mituru i položivši mu ruku na rame zaškiljivši spram sunca, “tada ovo pržeće smeće nećete vidjeti veoma dugo. ‘Ajmo sada u kočije, brže, brže molim!”
Desetak minuta kasnije, vitezovi su se zajedno sa stražarima u tri kočije vučene svaka sa dva konja truckali duboko u uskim, kaldrmom popločenim ulicama naselja, daleko od pristaništa i trgovčeva broda.
“Nisam imao nekog iz Eriona dugo vremena, mogu ti reći.”, u jednom je trenutku započeo zapovjednik sjedeći nasuprot Tharu Pukovniku. Dok je govorio on je Thara pronicavo pogledavao ravno u oči, puneći na koljenu u isto vrijeme lulu. “Ili vas je bilo, ali vas ja nisam prepoznao. Koliko vas je? Ili i to mora izlajati ono dijete? Uzgred… čiji je taj?”
“Dječak je trgovčev.”
“Trgovčev…?”
“Ali trgovac nije znao tko smo.”
“Nije znao, a sin da mu zna! Znao je, znao… nego…” on zausti ali zastane kako bi lulu upalio sa žari u rogu kojeg mu je pružio jedan od stražara, zbog čega riječ preuze Thar:
“Nije znao ni on ni sin mu do prije nekoliko sati. Jutros mislim su otkrili. Inače jamčim da su nedužni.”
“Ha!”, povukavši dim zapovjednik uskliknu. “Držati za riječ jednog zapadnjaka…”
“Nije svaki zapadnjak i vitez, gospodine.”
“Niti je svakom vitezu potrebno dijete kako bi mu se doznao čin. A znate”, nešto će tiše sada zapovjednik, “i to odmah da razjasnimo, nije dječak kriv. Postavili su mu moji ljudi dva-tri pitanja i popustio je. Pošten mu je otac, izgleda, kad ga je naučio ne lagati. Mada…”
“O tome ćemo nakon odgovora iz Dvorca Pet Vrhova. Obećali ste nam goluba. To je za nas jedino bitno.”
“Zbilja?”, zapovjednik povuče dim i upita. “A pritvor? A kazna…? To što sam vas pustio hodati bez lanaca ne znači da ne idete u jedne.”
“Lanci i kazna ne tiču nas se.”, Thar Pukovnik odvrati. “Jer dostojan je čovjek, znate, dostojan i u lancima. Ako moramo, pomoći ćemo vam sa poslovima oko pritvora. Taman će nam dani brže proći. Ali golub za Dvorac Pet Vrhova, krevet za mog prijatelja… to je ono do čega nam jest stalo.”
“Stari? Što mu je?”
“Ne znamo zasad.”, umjesto Thara odvrati Ser Parksus. “Ali ništa dobro, po svoj prilici.”
Zapovjednik načas ostane u tišini, pogledavajući tek ovdje-ondje jednog od svoja dva skutrena čovjeka što su sjedili na čelu kočije pokraj kočijaša. Uvuče još jedan dim iz lule, a onda izdahne: “Dobit će krevet. Vidara mu ne mogu dati jer ga već par dana nemamo, ali krevet će dobiti. Vidite?”, iznebuha on podignu tada glas spram one dvojice na što se oni trgnu. “Tako raspravljaju čestiti ljudi. Evo onaj”, on pokaže spram Ser Parksusa, “sjedi kraj tvog noža već dvadeset minuta a niti da ga dotakne. Mogao te izbosti dosad pedeset puta, pa bi govorili “Posjeo ga je preblizu…”. Ali ne brini, hej, ne maši se odmah za pas, neuljudno je. Neće te. Je l’ da da nećeš? Da je htio mogao je odavno. Jer ja vidim… Ne, ne, ja sam ima već deset minuta uvjeren čovjek da ste vi ljudi od riječi… Što je sad?” zapovjednik tu dobaci kočijašu koji je načas kočiju zaustavio.
“Ser Parksus.”, tu tiho vitez šapnu mladom stražaru što je prestravljena lica do njega sjedio, gledajući sad u viteza sad u svoj nož. “Stojim na usluzi.”
“Moramo pričekati, gospon.”, krzmajući se kočijaš dobaci. “Utovaraju.”
Zapovjednik na to naglo ustane i pogleda preko kočijaševe prosijede glave, bijelim znojem isprljanih leđa dva mišićava alata te dalje još preko popločene uske ulice, spram sama njezina kraja. Tu, gdje se ulica križala sa sljedećom, nalazila se tandara, jednostavno podignuto mjesto u koje je zalazilo ono pučanstvo nevoljnijih i vazda sivih dana – nadničari i ribari, tabaci iz štavionice prekoputa, kopači i zidari, a dabome i pokoji vojnik… – a kojima je ona te dane, ako već ne popravljala a ono pomagala im privesti ih kraju.
Sada su dva mlada pivara, sve čeljad koju je zapovjednik poznavao, na kaldrmu posložene neke teške drvene škatulje jednu po jednu u tandaru unosili.
“A ništa.”, zapovjednik reče. “Pričekajmo ih.” Kad je najzad sjeo i uklonio sa vidjela svoj sijedi podvoljak, dodao je nešto tiše: “Naravno, u uobičajenim okolnostima bih im naredio pomoći, jer stražar na dobru glasu stražar je od kojeg se malošto krije, ali… jel… ovo nisu uobičajene okolnosti. Nego, ja vidim da ste vi”, on se obrati Tharu Pukovniku, “glavni u vašoj maloj skupini. Sumnjao sam na vas”, brzo je dodao Ser Mituru koji je sjedio na klupi do njega tako blizu da su im se doticala ramena, “ali mržnja u vašim očima… Smirenost, to je odlika vođe, ne želja za…”
“Glavni je starac za kojeg sam tražio krevet.”, Thar Pukovnik tu upadne zapovjedniku u riječ. “Ali dok on nije pri sebi… ja sam.”
“A vaše ime nije toliko bitno pa mi ga ne iznosite za čitava ova puta?”
“Zovem se Thar. Vitez kraj vas…”, Thar pokaže dlanom, “jest Mitur. Do mene je Parksus.”
“A starac…?”
“Hator.”
Zapovjednik uvuče dva-tri kratka dima iz lule, poslije čega podignu pogled na vapnom pobijeljene visoke kuće što su obrubljivale kaldrmu, spuštene rebrenice na većini njihovih prozora i bokore što su im sa visjeli sa okana. “Cijenim to, Thare Erionski. I vas dva… Zbilja, možda smo neprijatelji, ali cijenim. Možemo dalje?” iznenada je dobacio konjušaru.
Konjušar ne odgovori. U toj se tihoj uličici potom tek začuje udar stremenjem, a onda uz koloparanje i drndanje kola nastave dalje.
“U svakom je slučaju lakše, mislim, kad ti zatvorenik ima neko ime. Jer imali smo ih par koji…”, niz ulicu se mogao škripanjem i lupkanjem kočije čuti zatomljeni glas. “Pa im davaj nadimke pa…”