Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek.
Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete… Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije… naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste… ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju… toplinu. Ti vjerojatno nisi tu… ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim.
Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao… Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: “Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.”. To su mi govorili… Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno… boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste… ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda… možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.”
Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.
-iz knjige Gospodin August
