Grad Saviun djelovao je prostrano, štoviše je svojom veličinom imponirao, i čovjek nije mogao a da se njegovom vedutom ne divi. Građevina on bijaše prepun, svih redom podignutih od kamena i krovova ili od škriljevca ili od slame. Mnoge imahu korbale koji su se nadvijali nad ulicom, a nije bilo rijetko vidjeti ni ornamentaciju, sjajnu i bogatu. Kao na pladnju, s desne strane glavnog puta između zamka i ulaza u grad nalazile se na desetine kuća, velike i male, nanizane naspram puta okomito. Te nizove kuća većinom su sačinjavali razni obrti, no na par mjesta tu bijahu i sjajni domovi plemića. Plemići bijahu jedini koji su tu mogli obitavati. Ostali građani živjeli su u kućama uklesanim u planini, do kojih se dolazilo stepeništima što su se strmim zidom planine granala poput žila, negdje vodeći u visinu i kilometar. Sa druge strane bulevara bio je podignut hram, do kojeg su se nalazila dva kompleksa, jedan od kojih je pripadao svećenicima a drugi vojsci. Također se tu nalazilo još domova kraljevih službenika, kao i par kuća Učenjaka.
Tlo je Saviuna bilo sačinjeno od klesanjem fino poravnate i ulaštene granitne površine same planine, tek bulevara i još par mjesta sačinjena od oblutaka. Imao je grad Saviun i tri vrta, kao i groblje, sve od čega bijaše stvoreno dovođenjem zemlje izvana. Mihael je u to bio upućen, jer iz knjiga Utvrde redovnika je o Saviunu imao prilike naučiti štošta.
Sići niz stepenice za njegovu je nogu bio test. Ako će mu problem predstavljati tih par stepenica pred dverima, držao je, uspinjati se kilometar uza zid do galerija bit će tek puka sanja. Ali taj test najposlije on je ipak prošao, i to bez nekakve pretjerane boli.
Uskoro se stoga Mihael našao okružen ljudima, većinom tu pred zamkom dvoranima i svećenicima, dok se on šećući oko sebe suptilno osvrtao tražeći put do stepenica zidova. Ljudi ga prepoznavahu tek tu i tamo, radi čega mu je bilo drago jer sa nepoznatim prolaznicima razgovarati nije imao namjere. Lako je u njegovoj vanjštini bilo prepoznati nekoga visoka roda, čak i člana kraljevske obitelji, no činilo se da su se u Saviunu običaji razlikovali od erionskih, jer dok bi mu u Erionu prilazili, pozdravljali ga i spuštali glave, ovdje su građani jedva davali do znanja da i postoji. Koliko je shvatio, to ne bijaše plod nepoštovanja, već je u Saviunu bilo kulturno gledati da se drugim ljudima što manje smeta.
Miris ljudi, kao ni životinja ili dima zapaljenih vatri ovdje se gotovo nije ni osjetio, što bi se možda dalo očekivati u takvom jednom velikim dijelom zatvorenom prostoru. Kamen, kao i možda nešto drveno, nešto starinsko, bijaše sve što je njuh čovjekov ovdje mogao osjetiti.
Nije prošlo mnogo prije nego je Mihael pronašao put do mjesta gdje je jedno od stepeništa doticalo tlo; tek je morao prošetati par stotina metara trgom, a zatim i između obrtničkih uskih kamenih kućica. Tu su ljudi, često u pratnji životinja, prolazili i mimoilazili se, neki odlazeći u gornji grad, a neki se spuštajući dolje. Stepenište na nekim mjestima bijaše široko toliko da je rame uz rame tu stalo i pola tuceta ljudi; na nekim pak jedva bijaše prohodno i jednoj osobi. Rukohvati negdje postojahu, negdje ne, negdje bijahu prava kamena ograda, a negdje izrađeni od željeza. Sve to ovisilo je o vrsti ljudi koja je tu obitavala, kao i novcu, te mogućnostima koje je planina na određenim mjestima pružala. Prva stotina metara stepeništa je bila široka, bogato ukrašena i debele kamene ograde, ali sve iznad toga osim glavnog puta bilo je relativno lako prohodno samo onima koji su ondje živjeli. Oni što su s lakoćom preskakivali i po dva-tri gazišta i trčkarali na mjestima koja bi i najhrabrijim ljudima utjerala strah u kosti obično bijahu djeca, koju se često dalo vidjeti kako se igraju ili sjede opasno blizu rubovima litice čak i odavdje, iz donjeg grada. Mihael se inače visine bojao onoliko koliko je ograda koja ga je od nje dijelila bila stabilna. Inače o tomu uistinu nije razmišljao.
Najzad se pokazalo da je Hurrib bio u pravu; kad je Mihael stepeništu što je vodio u gornji grad prišao i njime se uspeo deset-dvadeset stepenica, on je uvido da su gazišta sporadično pokrivena slojem leda. Doduše većma smrvljena leda i ovdje-ondje istopljena u kakvu lokvicu vode, ali ništa manje razlogom da se princ prvom prilikom uhvati kamene ograde i napreduje prema gore pažljivo.
To je možda bilo smiješno kakvom djetetu što bi ga primijetilo iz daljine, ili čak kakvom odraslom prolazniku s obzirom da je u ovim krajevima vidjeti snažna čovjeka tako se polako uspinjati je obično značilo da je ovaj netom napustio gostionicu, no kad se osoba nađe u poziciji u kojoj je bio princ, teško joj je obraćati pažnju na misli i ideje nebitnih joj ljudi. I štoviše, tek je desetak još možda minuta prošlo – tokom čega se Mihael uspeo sada već i trećinu strelometa ponad krovova, imajući skoro čitav već grad pred sobom kao na dlanu izložen – kadli je u svemu tomu on počeo nalaziti vrst ugode i odmora.
Je li to bio hrapavi kamen pod njegovim prstima, bršljanom i mahovinom pokrivenih ornamenata isklesanih tko zna kada, je li to bio povjetarac – sada ni hladan ni topao, već tek svjež i mirisa mrzle bunarske vode, što mu je draškao kosu, čistio mu pluća… ili je sve to bilo od pravog omjera umora, vrst vježbe tijela osobe koja je tjedne provela sjedeći na konju – tko bi to znao? Ali princ je u tomu vidio dobro. I nešto je u tomu vidio za što nije ni znao da mu je bilo potrebno, a bilo mu potrebno jest.
Premda je dobrim dijelom sebe bio siguran da će tako prije ili kasnije biti, princ niti u jednom trenutku nije požalio što je osakaćene noge pošao u šetnju tom kilometar visokom mrežom stepenica. Zapravo, u više je navrata osjetio i da mu to godi, ta neka nova bol što je pulsirala novim mu, travestivnim oblikom lista noge. Dapače, Mihael se čak nije ni uznojio; niti u jednom trenutku njegovo lice nije bilo ukrašeno makar i najmanjom graškom znoja.
Sve je to bilo neobično, a u toj neobičnosti stvarno, uistinu i lijek njegova bića. Ali najposlije je prestalo, a prestalo je onda kad je konačno, nešto više od devet stotina metara ponad grada čiji su se stanovnici sada činili sitni poput mrava, naime u saviunskoj galeriji, Mihael ugledao nju, princezu Lenyu.
Odjevena u debeli, zeleno obojani sirkot ukrašen šuvalima nebrojenih uzoraka princeza je Saviuna stajala oslonjena o bijelu balustradu gradske galerije, osmatrajući nešto u daljini. Prilazeći joj, princ se tek letimice osvrnuo spram toga što je ona promatrala; stotinama metara dalje, na jedva pola koraka od litice, neki je čovjek stepenicama gonio natovarenog magarca.
Usko stepenište kojim su čovjek i životinja prolazili – tek jedno od mnogo stotina njih što su poput vena ukrašavali to stijenje sa druge strane provalije – bilo je u rijetkoj magli i zametano vjetrom. Vrativši pogled na Lenyu, princ uvidje da je jednaka magla, doduše nešto slabija, obavijala i galeriju, i jednaki vjetar mreškao je i ovaj prizor, halju princeze, rukave njezine, njezinu kosu.
-iz knjige Tame Hil’guma
-iz knjige Tame Hil’guma