Neki pijetao…

Neki pijetao je zakukurikao, izgledalo je. Bisir ovdje osjeti hladnoću jutra i žaljenje jer se ničime nije pokrio. U tami svoje hladne odaje on se okrenu potrbuške, obriše rukom lice a onda naćulivši uši začuje kukurikanje još jedanput.
Četiri ujutro, redovnik je pomislio.
Zbog nekakve vlage u zraku njegov je nos curio, zbog čega se Bisir par puta od buđenja uhvatio kako šmrca. Ne otvarajući oči, on se stisnu u svoj habit još čvršće a onda okrenu lice na jastuku i namjesti u udobniji položaj.
Ako govorimo o abrogaciji svijesti pred umorom… njegov um je polako tonući u san uskoro počeo buncati. I ako… zaspemo…
Bisir nije bio siguran na koliko je dugo zaspao jednom kad se na jastuku okrenuo. Mogao je taj san biti dug tek par otkucaja srca ali i gotovo sat vremena. Svakako, ono što je bilo bitno jest da je san bio prekinut, i to onda kad je Bisir osjetio nježnih par lupkaja na svome ramenu.
“Gospodaru, gospodaru…” nečiji šapat je govorio.
“Da?”
“Probudite se. Poslan sam da vas probudim.”
“Da?” Bisir ponovi još jedanput, jer riječi ovoga nije ni čuo.
“Probudite se…”
Tek je sada Bisir smogao elana otvoriti oči i tijelo si gurnuti da se svom težinom okrenu na drugu stranu, u smjeru osobe što ga je budila. “Reci…”, on je sada promrmljao, rukavom si brišući oči. “Reci tko te je poslao.”
“Zvonar.”
Za Bisira je to bilo dovoljno. Na odgovor je tek kimnuo glavom, promrsio: “Dobro, dobro, evo sam već na nogama…” a onda se počeo iz kreveta izvlačiti. Bila je sreća, jednom kad mu se sposobnost razmišljanja vratila on je zaključio, što je zaspao sasvim odjeven, jer ako je zvonar taj koji je u ovakav sat po njega poslao, tada jedini koji na njega negdje vani čega može biti Pripovjedač.
A ako Pripovjedač na mene čeka… pomislio je, pruživši potom ruku zvonarevu pomoćniku da mu pomogne ustati.
Jednom na nogama, Bisir pođe do stola, osmotri sve sa njega pod slabašnim svjetlom pomoćnikove svijeće, uzme sa njega neke sitnice – knjigu neku i par spisa koje odmah spremi u habit – a onda dotaknu ovoga po ramenu i šapnu: “Idemo.”
U mrak hodnika Bisir je za zvonarovim svjetlom pošao isprva krotko, sanjivo se dotičući nabora svoga habita od darovca, ali već na pragu on se sabrao, zijevnuvši i kriomice se protresavši se još više razbudio a onda se osvrnuvši po odaji još jednom kako bi provjerio je li što zaboravio zatvorio tiho za sobom vrata i namjestio ih na način kakav je samo on poznavao, tako da ostanu nezakračunata, ali da naizgled izgledaju tako. Bisir je tako učinio jer se vrata izvana nisu mogla zaključati, a opet nije htio da itko u odaju ulazi barem neko vrijeme.
Pošavši lijevo duž kamenog hodnika osvijetljenog sada tek tračcima rukom pokrivene svijeće, dva su se božja čovjeka zaputila do prolaza koji je vodio u jedan širi hodnik, a na čijem kraju se dalo ući u jedan od tri transepta hrama. Koraci su ljudi bili gotovo sasma zatomljeni ispod njihovih debelih habita, a škripa otvaranja i zatvaranja vrata jedva da se i čula.
U hramu nije bilo nikoga, jerbo je izviđati hram i održavati božanstvenu vatru svakih pola sata i bio zadatak zvonarova pomoćnika. Osim pucketajuće božanstvene vatre ponad beme, ovo je sveto mjesto osvjetljavalo i šest kandila, svaki postavljen u jedan od dva krajnja ašlarna zida ona tri transepta, gdje su bacajući trepetava svjetla po reljefima zidova ispuštala i mirise svojih svetih ulja. Svetilište se nalazilo nasuprot vrata hrama, te masivne i debele, drvorezom ukrašene sandalovine sada zatvorene sa nekoliko željeznih zasuna. Otvarati glavna vrata hrama sada je bilo teško ukoliko se nije htjela privući pažnja na brod. Zbog toga su Bisir i zvonarov pomoćnik pošli iza svetilišta, do skrivenog jednog prolaza što je vodio do stražnjeg izlaza.
Prolaz iza svetilišta bio je dugačak dvadesetak koraka, a spajao se sa dva uska i hladna kuloara. Tiho se tuda potom provukavši, uz miris kamena i svjetlost svijeće, oni se uskoro nađu pred drvenim vratima. Ta se vrata tada uz tihu škripu otvore, a Bisir na svome licu osjeti zapuh i miris jutarnjeg vjetra.
Pred njima se nalazila alura, kruništem obrubljena, što je spajala hram i njegov zvonik, služeći usput kao jedan od dva masivna kamena upornjaka. Ponad tla skrivena u tami i rijetkoj magli ona se uzdizaše desetak metara, a zlaćani njezin pješčenjak sada bijaše preliven srebrom i bjelinom svjetlosti mjesečine.
Bisir ovdje zvonarova pomoćnika otpusti i propusti ga vratiti se u hram. Sam potom on pođe strmim stepeništem do vratašca visoke kule, u građevinu uđe i mrakom se njezinim stade uspinjati sve više i više ka vrhu. Par minuta on je tako uskim i strmim hodnikom stepeništa kule pružao nogu pred nogu i osjećao kako mu kamenje obla zida grebe ruku. Najzad, tako je došao do novih vrata, a iza tih vrata i odaje.
“Bisire.” zvonar mu je tiho rekao kad se ovaj napokon našao u njegovoj odaji u koju je ušao bez prethodna kucanja. Ova je prostorija bila sva od drveta, podignuta na samu vrhu kamene kule i tek drvenim stropom odvojena od velikog brončanog zvona što je visjelo sa krovnih greda, a do kojeg se moglo doći ljestvama na kraju odaje. Zvonarovu odaju grijala su tri mangala puna žari jer ovdje peći nije bilo. Krevet se nalazio odmah do njih, kao i stol i ormarići sa rancima punih kojekakvih spisa.
“Ponio si sve?” zvonar je upitao odmaknuvši se od stola. Na jednom mangalu fićukao je samovar, čekajući na korijenje maslačka od kojih su ovih dana redovnici često pravili čajeve.
“Ponio sam.” Bisirov odgovor bio je zatomljen tihim zveketom kad je zvonar taj samovar odmaknuo, ubacivši uzgred u njega bilje.
“Mislim da stigneš čaj popiti. Ima još do jutra…”
“Ne, ne mogu.” redovnik tu brzo odvrati. No svejedno se pucketavom rogožinom za par koraka mangalima približio jer naime su zvuci vjetra koji su se sada mogli čuti sa onu stranu drvenih zidova činili da ga prolaze žmarci.
“Možda imaš pravo.”, zvonar uto promrmlja, a onda se ovomu približi te kaza još tiše: “Sjeveroistočna kurtina, tako su mi rekli. Sjeveroistočna kurtina, kod stare branič-kule. Deva te ondje čeka, kao i stvari za polazak…”
“Straža?”
“Dvojica. Plaćeno im je sinoć. Ali budi brz jer grad je na nogama otkako je Pripovjedač… No, evo”, zvonar kaza i podignu sa ruba kreveta neki komad bijele vrpce kojeg odmah potom zaveza oko Bisirove nadlaktice, “ovo je da te prepoznaju.”
“On je vani?”
“Van zidina će te dočekati, da. Nije mi rečeno hoće li ići s tobom.”
Spustivši pogled na hasuru pod svojim čizmama, a onda letimice osmotrivši drvene ljestve što stajahu uza zid a kojima se odlazilo do potkrovlja i obješena zvona, Bisir izdahnu: “U redu…”
“Ovo mi je rečeno da ti dam.”, zvonar tada reče. Podigavši spram njega pogled, Bisir vidje kako ovaj odlazi do kraja odaje i iz jednog ormarića punog svitaka izvlači nešto poput kožne omotnice. Kad se do Bisira vratio i redovniku omotnicu predao, rekao je: “Saviun.”
“Za mene?”
“Ovo je znak kuće Gerbetusove. U Stehhimu se takav ne predaje nikomu osim tebi. Ovdje je došlo… kroz uobičajene ruke. No”, on će omahnuvši brzo prstima, “sakrij ga, sakrij. Bit će vremena za pismo van Stehhima. Molim te samo, ako te uhvate…”
“Ide u vatru, jasna stvar. To je sve?”
“Sve ostalo je kod Pripovjedača. Dođi, ti imaš bolji vid…”, Bisirov je sugovornik promrmljao pošavši do malenog, izmrljanog prozora drvena ragastova. “Svijetli li ono ondje ili mi se čini?”
“Kod akvadukta?”
“Da. Trebaju gorjeti tri baklje.”
“Hmm…”, obrisavši rukavom prozor kako bi bio siguran, Bisir promrmlja. “Tri su, da.”
“Tada ti je put čist. Možeš do kurtine. Spreman si, Bisire?”
Potapšavši sada još jedanput spise pod svojim habitom i pogledavši u smjeru grada gdje su se nalazile tri upaljene baklje kako bi bio siguran, Bisir se okrenu spram zvonara, podignu obrve i kaza: “Koliko samo mogu biti. No…”, on nastavi, kimnuvši blago glavom i pogledavši u pod, “sudeći po svemu, povratak mi i neće biti baš zajamčen, tako da, eto… ako sam te ikada ičime uvrijedio, sada na rastanku da napomenem, ispričavam ti se zbog toga.”

-iz knjige Tame Hil’guma

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.