Nemam televizor, ali sjećam se filma iz djetinjstva.
Znam samo da ga ni tada nisam baš volio jer sam vidio u njemu nešto ružno, nešto okrutno i veoma nehumano… Ako bih si dopustio pretjerati, danas bih rekao da je u pitanju čak okrutna kapitalistička propaganda, jedna normalizacija agresije prema sirotinji, takoreći klasni film.
Naravno, to je samo film i k tome film za djecu, ali probajmo izanalizirati malo njegovu poruku…
Imamo dakle dva jadnika u jednostavnoj odjeći, prljavi su, smrzavaju se, vjerojatno ne mogu naći posao tako stari i odbačeni od društva. Ne znamo imaju li kakve probleme, kakva im je pozadina, kroz što su prošli – i oni upadaju u vilu od 300 kvadrata s 10 soba čiji ćaća ima novaca da plati cijeloj obitelji put u Pariz. Oni bi sigurno htjeli biti u svojim domovima, kraj svoga kamina, odmarati, a ne se baviti kriminalom – ali imaju li taj luksuz? Kroz što su prošli pa da na Božić moraju uokolo krasti? Je li taj upad u kuću jedino što im je preostalo?
U kakvim bih ja morao biti problemima ili moja obitelj pa da bih pristao tako upasti nekome u kuću? Da mi je bolesno dijete? Da mi je bolestan supružnik? Da sam i sam bolestan a nemam više za lijekove?
Ljudi su dakle svedeni na to da moraju krasti. Oni će to učiniti, u redu, neka bude. Odabiru li onda nekoga ubiti pa ga opljačkati? Ne, imaju savjesti opljačkati praznu kuću. Odabiru li opljačkati kuću nekog siromaha? Ne, odabrali su kuću lokalnog moćnika, čovjeka koji ima.
Da je taj moćnik u Hrvatskoj, rekli bi da je član stranke, da je vlasnik tvornice u kojoj su ova dvojica radila godinama u neljudskim uvjetima, možda su dobili otkaz pred mirovinu pa sada nemaju za lijekove, nemaju za kruh, nemaju ništa. A lokalni moćnik je nagrabio dovoljno za vilu i put u Pariz.
Lopovi dakle upadaju u kućerinu, ali u njoj je sin lokalnog moćnika. Dakle osiromašeni radnici hrvatske tvornice upali su u vilu direktora i tajkuna, ali u toj vili je tajkunov sin. I što sin radi? Osuđuje ih na smrt. Na licu mjesta on odlučuje da ta dvojica moraju umrijeti, da svijet nema mjesta za njih dvojicu. Oni moraju umrijeti i to na najokrutniji mogući način. Oni nisu ljudi nego štakori i kao takve potrebno ih je potrovati, deratizirati. Njihov život je neželjena anomalija.
Kuća postaje mučilište u kojem jadnim proleterima sa svojim kanticama boje i vatrom i staklom sin buržuja pokazuje gdje im je mjesto: “Natrag u septičku jamu, sirotinjo! Mrš iz moje vile! To je moje zlato! Umrite!”
To je film pa su ljudi preživjeli, ali da je stvarnost, roditelji bi se vratili u kuću i zatekli mrtva tijela.
Bitna je poruka: smiješ mučiti čovjeka koliko god želiš putem strukturalnog nasilja, smiješ ga svesti na prosjački štap i ulicu, a ako se ikada pobuni, onda ga slobodno ubij.
Da je Tolkien stvorio taj film, lopovi bi bili Bilbo Baggins, a dječak bi bio zmaj Smaug koji pohlepno čuva svoje zlato. Krleža bi pak dječaka nazvao Domaćinski.
U knjizi Na rubu pameti, Domaćinski je lokalni tajkun koji se otvoreno hvalio da kad su mu na imanje upala četiri pljačkaša, on je uzeo pušku i pobio ih kao četiri bijesna psa. Protagonist knjige, koji je tada prvi puta u životu odlučio iznijeti svoje mišljenje, ustao je i glasno rekao da je to primjer običnog hladnokrvnog ubojstva; da to nije nikakvo herojstvo, nego obični kriminal.
Ali na to je Domaćinski odgovorio: “U tom slučaju, žao mi je što nisam ubio i vas.”
Poruka je ista: ako mi ikada preskočite tarabu, pobit ću vas kao pse.
Zanimljivo je da dječak smije biti zatečen s 2 mrtva tijela na kraju. U pitanju su ionako žohari za koje je svejedno jesu li živi ili mrtvi; jedino je važno da smo ih prije toga dobro sadistički izmučili. Da smo muhama otrgnuli krila. Dječak je heroj. On se obranio od prljavih ruku šljama s dna kace i nitko mu neće ništa. Da je pobio ljude iz višeg staleža, onda bi bio problem. Ovako je sve u redu.
To je odnos snaga: na strani dječaka je policija, društvo, moral pa i sam kršćanski Bog, kako se kroz cijeli film provlači motiv Božića. Bog se rađa i taj Bog ti daje za pravo uništavati nepravednike pred tobom. Tko ti preskoči tarabu, ubij ga. “Dajem ti njihove živote u ruke.” (na pamet mi pada jedna država koja isto tako smatra da je Bog na njezinoj strani pa tko joj preskoči tarabu da ga se smije ubiti).
Koga kriminalci imaju? Jedan drugoga. Pitam se, što ako onaj niski ima bolesnu sestru ili brata kojima je hitno potreban neki lijek? Što ako je onaj visoki ustvari mentalno bolestan, a onaj manji brine za njega? Strukturalno nasilje jednog običnog čovjeka može izmučiti i srušiti na to.
Jednom sam napisao: “rat je plod straha, neukosti, bolesti i siromaštva“. Prije nego osudimo kriminalce na smrt, pitajmo se ne spadaju li u neku od tih kategorija.
Mislim da u ovom slučaju imamo tragediju. Ne u obliku filma, nego u obliku simpatija spram nasilja nad dehumaniziranim individuama. Tragediju u obliku normaliziranja agresije spram beznadnih.
A film mislim da počinje puno prije početka. Neadekvatan ekonomski sistem u kojem novac gravitira jednoj individui dokle drugi imaju sve manje, i kako imaju sve manje, žive sve manje ljudski, sve više moraju prihvaćati da ako žele živjeti, moraju kršiti zakone.
Film me podsjeća na onu rečenicu “Kad siromasi ostanu bez kruha, jest će bogataše.”, i kao takav bih rekao da je vrst poruke od strane bogataša toj istoj sirotinji: “Ako nas pokušate pojesti, ako nam preskočite tarabu, pobit ćemo vas kao pse.”
