Ego je socijetalno sistematizirana kvalija, svijest o sebi unutar društveno-ekonomskog sistema; bez društveno-ekonomskog sistema, makar na primitivnoj razini, do ega neće doći.
Jer da bi došlo do potrebe za preživljavanjem, mora postojati društveno-ekonomska referenca koja će sugerirati individuumu da je u nepovoljnoj situaciji te da je zbog tog potrebno djelovanje.
“Promjena ega”, stoga, tiče se promjene društveno-ekonomskog sistema, a ono što nazivamo aberacijom ili zlom zapravo je samo plod sistema koji je neprirodan, neovisno o incentiviziranosti.
Međutim, svaki sistem je neprirodan jer jedina stabilnost je smrt, odnosno nepostojanje. Sam fakt života destabilizira stvarnost, tako da svaki aplicirani sistem ipso facto mora biti nestabilan, bez obzira bio to mikrosistem (jedna osoba) ili makrosistem (mnogo osoba).
————
Konkluzija: Lakše je na bolje promijeniti 1 svjetski sistem nego 8 milijardi ljudi, a “ego” u etičko-moralnom i društvenom smislu je najčešće irelevantan. “Ljudi su zli” ne znači ništa; pozivanje na “buđenje”, i k tome nemati striktnu definiciju što to buđenje implicira, je uglavnom beskorisno.
