Tekst je napisan 14.02.23.
——–
Prije par tjedana, u svijetu je broj ljudi premašio brojku od osam milijardi jedinki. To je tisuću milijuna, puta osam, za pojedinca nebrojeno, nezamislivo, a to je osam milijardi glava, snova, pogleda na svijet, strahova; svaka od tih glava ima i usta, koja urliču, nečujna, u prenapućenoj pustolini, u zemlji pustoj od individue, more beskrajno od bezimene mase…
A to je i geneza agresije.
Ljudsko je biće sposobno osjećati empatiju i planirati budućnost samo vezano uza dvije stotine ostalih ljudi. To je najveći broj ljudi za koje čovjek može iskreno htjeti da ostanu živi, čija sreća ga može istinski ispuniti. Ostala čeljad su stranci, brojevi, apstrakcija.
Jer ljudi su skoro cijelu svoju povijest proveli u miroljubivim, egalitarnim društvima, u obiteljima od po deset, dvadeset, pedeset individua, raštrkanim po Zemlji na velikim udaljenostima. To je povijest čovjeka – obitelj. A onda je došla agrikultura, hrane je bilo sve više, ljudi još više, ponicali su prvi gradovi, zbog sortiranja hrane došla je matematika, uz nju i protopismo, zbog gradova zakoni…
Obitelj razvodnjena u tisuće i desetke tisuća ljudi, kasnije milijune, prestala je biti empatičnim vezivom društva. Bila je dovoljna prva suša, prvi loš usjev, prva glad, kako bi gradska obitelj od više tisuća ljudi došla do ideje i prihvatila ju kao evidentnu – napasti drugu obitelj i oteti njezinu hranu.
Tako je došao rat. Jednostavan, dakle, ekonomski odgovor na manjak resursa zbog nepravilnog upravljanja – a poslije rata, mržnja, zazor, strah, folklor u funkciji trajnog plašenja novih generacija, naime, nastala je uto država.
I to se nastavljalo, istom je broj ljudi rastao, hranu je zamijenio neki drugi resurs, a strah je inspirirao filozofiju i poeziju, kulturu, empiriju, oružja su se mijenjala, države rasle, širile se, izjedale jedna drugu, najveći dio ih je nestao…
Čitava inercija djelovanja čovječanstva je došla do točke kada je i sve to ustaljeno zapravo ostalo na samrti, i kultura i znanost i država, pa čak i rat – jer tako će doći moment finalnoga rata, poslije kojeg čovječanstva više neće ni biti – a pojedinac je živa utvara, ona hoda po groblju živih ljudi preglasnih i bespomoćnih, baš kao što zrno pijeska na jednoj strani pustinje ne može pomaknuti ono na drugoj strani… I to je otprilike odraz onoga u čemu jesmo.
