Suprotno od opraštanja je truljenje.

Oprostiti ne znači pravdati. To je radije intimna, skrivena odluka za koju nitko ne zna, a koja nas oslobađa od izjedajuće mogućnosti mržnje.

U mržnji je strah (Nietzsche), i zato kad opraštamo, kad time odbacujemo mržnju uopće kao opciju, mi zapravo definiramo vlastitu snagu i suverenost. Nitko nas ne može kontrolirati ukoliko smo sposobni odbaciti mržnju.

“Opraštam” ipso facto znači “Nemaš kontrolu nada mnom.”, to je izjava snage – u nekim slučajevima ekstremne snage – a ne slabosti.

Čin oprosta je neovisan o drugoj strani; druga strana može zaista biti emocionalno nezrela, zlobna, naslađivati se… ali time ustvari samo postaje očito koliko je slaba, malena, nevrijedna straha. Čin oprosta u tom slučaju je tek pomogao razgolititi ju kao nešto bijedno.

Sumirano, dakle, neprijatelj čovjeka ne dolazi izvana. “Moj neprijatelj” nije onaj koji me povrijedio – on me nije dostojan, uopće je izvan slike, to je neodraslo zeleno agresivno dijete – već su “neprijatelj” otrovna čuvstva ukorijenjena u meni; njima je potrebno ovladati, a prvi i glavni korak u tom smjeru jest čin oprosta.