Objavljeno 28.11.22.
—–

Možda i do nekakve mlačne mučnine se odvija zapravo ta jedna tajanstvena scena u postojanju nas kao slijepih subjekata na ovom ostavljenom komadu prastarog bazalta kojeg zovemo uostalom našim jedinim domom, ustvari to da smo u strahu od stvarnosti, pak u strahu od nerazumijevanja što sama stvarnost jest, uporno i konstantno fokusirani u svojim individualnim, posve kratkim životnim priviđenjima o neke tlapnje i sanje te nagrizajuće težnje najposlije isto tako sasvim beskorisne, mi trošimo živote na multipliciranje misaonog smeća, na ispraznosti, goni nas mrak, a mi ga još uvijek uopće ne razumijemo, kao da kolektivno čak pregaramo uporno stvarajući ono što će opravdati našu samu opstojnost, a sujetno odbijamo tu mogućnost da je nekada odgovor tek u zaustavljanju, u nedjelovanju, u odlučnom prihvaćanju totalne tišine.