Grad u kojemu se ova kratka priča odvila bio je od onih gradova koji naizgled i nisu gradovi – ako se pod “grad” misli na mjesto koje čovjek naziva svojim domom – već čitavi jedni novi svjetovi. Bio je to onaj grad, naime, u kojemu oko ljudsko vazda pada na beton i asfalt, na automobil i užurbanost. Ne znamo koji je to točno grad bio, jer vrlo lako možda nikada nije ni postojao, ali sve to i nije toliko bitno. Ono što jest bitno je da grad o kojemu govorimo, taj svijet koji je on predstavljao, iako nov, i iako čudesan, mnogima čiju je zbilju sačinjavao i nije bio baš po volji.
Jedan od takvih, ili možda ipak ne, već nešto slično tomu, ili se barem takvima on našao okružen pa je na trenutak njihov izgled poprimio, bio je i naš pjesnik. Pjesnik ove priče. Jedan od ove priče dva junaka.
Ako bi ga pokušali opisati, mi bi naprosto morali prvo napomenuti da je to bio mlad čovjek, ne stariji od dvadeset i pet, dvadeset i šest godina, povisok, oštrih crta lica, čak pomalo iskrivljena nosa i neobrijan, crnih očiju, gustih obrva, umorna pogleda. Bio je odjeven skromno, štoviše odjeća mu je na par mjesta bila izdrapana i isprljana, kao što mu zapravo bijaše isprljano i samo njegovo lice i uopće koža. Bio je on od sunca pomalo opaljene kože, da, ali uz tu opaljenost vidjela se i tama prašine i blata. Njegovi nokti isto bijahu prljavi, a osim toga i neobično dugi. Hod mu je bio spor, umoran takoreći kao i njegov pogled, a hodao je pognut, gotovo vukući noge u starim cipelama po tom blijedom betonu; gotovo se skrivajući pod svojim dugim, blijedo-crnim kaputom.
Kao što je čitatelj možda dosad i shvatio, pjesnik o kojemu govorimo bio je pjesnik prosjak, a put kojim se zaputio što se njega ticalo nije vodio nikuda.
I tko zna koliko dugo bi taj čovjek tako hodao, okružen visokim sivim zgradama, napadan zvucima mnogih ljudskih koraka i brujanja automobila, gazeći prljave lokvice vode pod svojim nogama kao da i ne postoje, i svojim čak već i ribljim očima i upijenim licem promatrajući taj svijet i u njemu se gubeći… da u jednom trenutku nije začuo:
-Hej, mladiću! Stanite!
Pjesnik se isprva na te riječi ne obazre, iako ih je jasno mogao čuti, jer odavno on već svojim osjetilima nije vjerovao, i držao je taj glas pukom uobraziljom, a čak i da je bio stvaran, čitavo njegovo biće govorilo mu je da se glas taj ne obraća njemu, pa makar u tom trenutku on bio i jedini komu se obratiti mogao. Čitavo njegovo biće, naime, govorilo mu je da se glas vjerojatnije obraća i podu, ili smeću na podu, ili baš ničemu, već je vlasnik tog glasa u deliriju – sve samo ne njemu. Ali ono u što ga glas uvjeriti nije mogao, dodir tog čovjeka po njegovoj ruci jest.
-Hej, stanite, kud žurite?-, hrapavi je glas nekog niskog i nasmiješenog muškarca tada dodao, dok su mu prsti doticali nadlatkicu našeg pjesnika. -Nemojte žuriti. Zastanite na trenutak. Trebam vas. Baš vas trebam, iako je to možda čak i nevjerojatno.
Tu se pjesnik zaustavio i polako svoj pogled spram čovjeka okrenuo. Bio je to prosjak. Stvarni prosjak, za razliku, možda bi čitatelj pomislio, od pjesnika, koji radi njegove mladosti ako ni radi čega već drugoga vjerojatno je bio kud i kamo udaljeniji od tog pojma. Prosjak bijaše prosijede duge brade i raščupane kose, očiju plavih, obješenih vjeđa podno njih i zuba iako ne rijetkih, a ono bolesnih i trulih.
-Trebam vas da s vama razgovaram.-, prosjak je uskoro dometnuo. -Ne, ne, ostanite, inzistiram. Razgovarajmo!
Naš pjesnik radi tih riječi nije bio začuđen, jer ono što je tada osjećao naprosto se čuđenjem nazvati nije moglo. Radije je bio umoran, polumrtav ako se pitalo njega, ili barem pun težnje za prestankom življenja a opet preslab da bi se toj težnji u potpunosti prepustio. On je stoga ostao, iako je lako mogao odandje otići, jer sigurno, sasvim sigurno svakom bi se promatraču ondje i tada činilo da je njegov sugovornik, taj nepoznati mu čovjek što mu je nakratko u život ušao, zapravo neki lud čovjek, čovjek bolesna i tijela i uma, možda čak i pakostan, bljutavih nekih namjera, i da bi odandje svakako bilo najbolje što prije otići, što prije pobjeći. Ali njegov ostanak nije se ticao mogućnosti da njegov sugovornik od njega nešto oduzme, već nepostojanja ičega u njemu samome što se oduzeti više i moglo.
-O čemu…-, pjesnik je izustio te zastao, da bi zatim nastavio ni sam ne znajući zastajkivanju svoga glasa uzroka. -… o čemu bi vi sa mnom razgovarali?
Tu prosjak na trenutak pritisnu usne i pronicljivo pogleda u mladića pred sobom. Jedanput polako trepnu, jedanput polako kimnu glavom i izdahnu, a onda nešto tiše progovori: -Ja se ispričavam. Vidim da ste vi isti kao i ja. Mislio sam da ste od onih, onih tamo-, pogledao je u udaljenu točku iza pjesnikova ramena, -onih što prosvjeduju. Ali niste. Žao mi je što vam vas tako zaustavio. Možete nastaviti, ako želite.
Ali pjesnik se s mjesta maknuo nije. Iz tko zna kojeg razloga, umjesto toga on je rekao: -Nisam ni znao da netko danas prosvjeduje.
-Prosvjeduju, ali već se vidim polako i razilaze.- prosjak je odgovorio, a glas mu iznenada postane kanda hladan i odsutan.
Odustnost ta njegova glasa pjesnika ne obeshrabri. Štoviše, on joj se tada pridruži i sam, i dopusti svemu da na nekoliko kratkih trenuaka postane tišina. A onda, kad je osjetio da je sekundi prošlo dovoljno, on gotovo šaptom progovori: -O čemu ste htjeli razgovarati sa prosvjednikom?
-Htio sam ga natjerati da ugleda granicu svog znanja.-, prosjak je rekao, i vratio pogled na pjesnikove oči. -Htio sam mu pokazati da se prosvjedovati nema čemu.
Naš pjesnik za to nije imao snage, ali nešto ga je tada ipak natjeralo da o onomu što je čuo pomalo razmisli. -Volio bih kad bih mogao reći da ste u krivu.-, konačno, on je odgovorio. -Ali i meni se čini da je tako; mijenjanje svijeta znači mijenjanje sebe. Čim su tu drugi ljudi, svijet se više ne mijenja, ili ako se mijenja, to više nije mijenjanje na bolje. Razumijevanje nema veze sa masom, slažem se s vama. A prosvjedovati… možda bi i funkcioniralo kad bi čovjek mogao prosvjedovati protiv samoga sebe.
Sve to on je izgovorio tiho, i to toliko tiho da je dolazilo u pitanje je li ga uopće i sam njegov sugovornik čuo. Ali jednom kad je to rekao, odgovor je došao:
-Ne razumijete, mladi čovječe.-, popraćene blagim smiješkom, prosjakove riječi su glasile. -Nisam protiv prosvjeda jer prosvjedovanje ne funkcionira, već zato što ono protiv čega prosvjeduju upravo jest nešto što funkcionira. Štoviše, što je jedno dokazano kao nešto što djeluje.
Te riječi pjesnika na trenutak začude, ali on im odluči na put ne stati. Radije, on dopusti svom sugovorniku nastaviti:
-Nisam načisto, da vam priznam, u vezi čega su točno ovi prosvjedovali. Neke kemikalije, neke tvornice, nešto je od tog bilo… ali svaki prosvjed vam je isti, i to je ono spram čega ja gledam. Svaki prosvjed u osnovi se tiče kapitalizma. Zbog kapitalizma oni su prosvjedovali, razumijete? I u vezi toga ja sam htio sa jednim od te mladosti porazgovarati. Da vidi kako je zelen i neuk. Moram vam reći-, on doda pogledavši na trenutak u tlo, -da mi je to posljednjih godina postao čak i porok, raspravljati sa mladosti o kapitalizmu. Možda i dužnost, s obzirom na to da gdje god pogledam nitko da je dovoljno zreo razmišljati…
-Vi znate nešto o kapitalizmu?- pjesnik je upitao, uistinu se za temu tog razgovora ne zanimajući, ali ipak gledajući da ga pažljivo održava, da ga održava pažljivo kao da je on jedino ono što mu je preostalo.
Na to pitanje prosjak se nasmiješi. -Vidite onu zgradu?-, on upita kimnuvši spram građevine nasuprot njih čiji je vrh parao nebo. -Deset godina ondje sam bio direktor. Tvrtka koju sam vodio okretala je milijune. A od škole sam završio pravo i ekonomiju. Najbolji u generaciji… Stoga da, moglo bi se reći da o tomu nešto znam.
-A ostali ste bez svega?
-Jesam, ali kakve to veze… Ne, to je bila moja krivica. Odbio sam otpustiti radnike pa nismo dobro poslovali. Stoga sam uskoro sam otkaz dobio. Bila je kriza, pa je to tako… a jednom kad dobiješ otkaz sve ide nizbrdo. Prvo te napusti žena i uzme ti pola stvari. Nisam ni znao da je imala drugog čovjeka. Mlađa je od mene gotovo dvadeset godina i svi su mi govorili da je sa mnom zbog novca. Nisam im vjerovao, a sada… No, sad već konfabuliram. Ali neka, kao da je bitno… Kad ti žena uzme pola stvari, drugu polovicu uzima banka. Moja je krivica, jer nisam plaćao… Mislim, tada sam počeo i piti, pa je i bilo za očekivati. Dopustio sam stresu da me nadvlada. Ali moja je krivica, razumijete li, i to je ono što stalno govorim.
Očito je bilo da je prosjak više govorio sebi no svom sugovorniku, ako je svom sugovorniku uopće i govorio. Dok je on tako u poluludilu riječi izgovarao, naš pjesnik se vjerojatno i intuicijom tjeran počeo oko sebe polako osvrtati i letimice promatrajući okolinu razumijevati gdje se točno sa tim prosjakom nalazio. To jest ne gdje, već kakva bijaše ta okolina on je počeo uviđati. Ali ako bi čitatelj možda pomislio da je on to činio kako bi makar na neki način od prosjakovih riječi pobjegao, valjalo bi nam napomenuti da bi ta pomisao bila kriva, jer štoviše, ne samo da on promatrajući okolinu nije od prosjakove priče bježao, već je okolina bila ta koja je činila da on njegovu priču još bolje razumije.
A taj prosjak nije bio jedini prosjak te ulice, jednom kad se osvrnuo naš pjesnik je shvatio. Bila su tu još najmanje trojica, od kojih je jedno bilo dijete jedva desetak godina staro. Ono im je bilo najbliže; pokriveno nekim pokidanim kišobranom ono je ležalo kraj lokve vode jedva trideset koraka udaljene.
-… jer ljudi ne razumiju, shvaćate li, da kad bi bilo moguće da je svijet bolji, da bi bio bolji. Ne bi bio takav kakav jest. To je čista uobrazilja, ludost, pokoravanje njihovim smiješnim iluzijama i utopijskim idejama. Postoji sustav, to je ono što godinama toj djeci govorim, i taj sustav valja. I tko je god nesretan u njemu nesretan je zbog svoje krivice. A i taj dječak…-, on nastavi primijetivši da pjesnik promatra ono dijete koje je stisnuto uza zid pokušavalo usnuti. -… da je pametan ne bi ovdje bio. Da je pametan, otišao bi odavno, i stoga je on taj koji je svojih nesreća uzrok. Razumijete li, ne sustav, već on sam, on je taj koji svoj jad iznova i iznova odabire… Nego, vratimo se mi na vas.
-Na mene?- pjesnik ponovno prosjaka pogleda u oči.
-Na vas, da. Recite mi tko ste vi. Predstavite mi se. Jer ja sam eto vama ispričao svoj život, unatoč tomu što ste me prevarili i pokazali mi se kao nešto što niste. Ja vas isprva nisam prepoznao kao još jednog beskućnika i stoga sam pošao da s vama razgovaram. A vi me ne prekidate, i dopuštate mi da se uništavam govorom čak i sada… No, tko ste vi, recite mi, molim vas…
-Kako ste znali da sam beskućnik?
-Ha, to je barem lako! Niste otišli. Sa onim koji nema ništa razgovarati će samo onaj koji nema ni to.
Pjesnik to nije smatrao odgovorom, kao što svoje pitanje on nije smatrao pitanjem. Bile su to tek riječi, tek zvukovi i ispunjavanje tišine koje su se oboje, sada je bilo i više no jasno, oni tako plašili, jer tišina ih je naime tjerala na razmišljanje, a razmišljanje… ono je bilo preskupo.
-Volio bih… volio bih kad bi vam mogao reći tko sam. Ali već odavno ja sam tek pjesnik. Pjesnik koji nije napisao nijednu pjesmu. To je sve što ja jesam. Da ste me zaustavili prije samo tri mjeseca ja sa vama ne bih progovorio ni riječi, jer tada sam naime još bio i živ. Pjesme sam tada pisao. Živio ih… jer tada je živjela i moja ljubav. A onda je umrla. Jedna djevojka koju sam volio, naime, ona je umrla. I sa njom sam umro ja. Moje pjesme, vidite, one su bile napisane njoj, a napisane su bile samo u mom pogledu, tisuće njih… A sada tek odjekuju. Zato sam pjesnik, jer još me odjeci ti prate. Ni tada nisam imao ništa, ali kad sam ostao i bez nje ostao sam bez razloga da išta činim, da za išta živim pa čak i da za išta umrem, i otada me eto na ulici.
-Vi ste ju poznavali…?- prosjak je tiho upitao.
-Nisam. Štoviše, nije mi znala ni ime, a ja sam ju volio. Sreli smo se možda dva puta; dva možda puta ona me je pozdravila. I to je bilo sve. Volio sam ju više od svega… sanjao ju toliko puta kako hoda trotoarom, kako namješta kosu… ali nikada joj nisam prišao. Možda je bila i udata, zapravo. Ne bih znao. To je ono što me čini pjesnikom. I bili ste u pravu. Imao sam ništa, a sada nemam ni to.
Posljednje pjesnikove riječi prosjak nije sasvim ni čuo, jer on nije zapravo riječi svoga sugovornika ni slušao. Njegovo biće, naime, sprječavalo ga je u tomu čak i da je to on htio, jer snage za to, snage on imao nije.
-Znate li zašto sam vas zaustavio?- konačno, on je upitao.
-Ako bih morao pogađati, rekao bih da ste tražili još jednog čovjeka kojemu ćete dokazati da ste krivi vi zbog svog života. Da ste na dnu jer ste vi tako odabrali a ne svijet ni sustav u kojemu živimo. Ali vi sustav ne branite jer ga volite, meni se čini, već ga koristie kao izliku jer se bojite suočiti sa samim sobom. Bojite se reći “Ja ipak tek sam čovjek. Ja ipak sam ne mogu. Ja ipak trebam druge ljude”. I uspjevalo vam je to mnogo vremena, izgleda, to uvjeravanje ljudi u vlastitu krivicu. Ali vidite, sada ste naletjeli na nekoga tko nema ni sebe. Kako meni možete reći da ste krivi vi zbog svoje nesreće?
-Mogu vas zamoliti da mi lažete.- osmjehnut, prosjak je odgovorio.
-Ne morate me to moliti. Složiti ću se sa vama i bez toga. Ja, naime, preslab sam za išta više.
-Znači-, prosjak upita, -vi se slažete da tko god pati u nekom sustavu, da je kriv on a ne sustav? Da tko god uopće i pomisli “Čekaj, pa mi možemo bolje”, bi se trebao goniti u Rusiju ili gdje god…? Jer kapitalizam i komunizam su dvije jedine alternative i trećega nema, i uopće i pomisliti da treće postoji je plod afekta i tantruma?
-Naravno. Ne vidim zašto ne…- pjesnik naš je odgovorio.
-A onaj dječak? Želite li da se i on s nama slaže?
Pjesnik na to svog sugovornika dotakne po ramenu i doda: -Žao mi je, ali dalje ne mogu…
-Ne mogu ni ja. Odavno već ne mogu. Ali recite mi, molim vas, odgovorite mi na to. Želite li da se i dijete to s nama slaže?
Pjesnikove oči nisu bile ukrašene suzama. Umjesto toga, one su sada još više pocrnile. Još više postale tamne.
A onda on šaptom reče: -Nikada. I ne tražite toga od mene. Jer ne vjerovati sebi je lako, ali gasiti nadu u druge… to je previše.
-Ali vi znate da je to iluzija, i da to krvari licemjerjem, jer vi padate na koljena a očekujete od drugih da nastave dalje…
-Ja to znam.
-Zašto je onda to tako? Zašto obojica to činimo…?
To pitanje ostalo je neodgovoreno. Jer razgovor prosjaka i pjesnika tu je završio.