Tekst je napisan 31.03.2024.
Politika je kao koncept star koliko i alkemija, i kao što je Nietzsche jednom rekao “Ja negiram moral kao što negiram alkemiju”, ja bih rekao “Ja negiram politiku kao što negiram alkemiju” kad bih zaista alkemiju negirao. Ali ne negiram ju. Negiram politiku, ali alkemija još ima nečeg korisnog i za ponuditi.
Kao koncept, politika označava nepostojeći, i zato pseudo-epifenomen društva i formu koja može služiti jedino samoj sebi, ona je casus ili vektor ili medij djelovanja onih vrsta individua koje možemo svrstati u nekoliko ni najmanje korisnih grupa.
Prva grupa, malograđanski političari. To bi dakle bili oni ljudi koji se bave politikom kako bi si osigurali plaću. Njima je politika posao i zato im je ona kruh. Oni ako ne dođu “na vlast”, isto im je kao nekom drugom čovjeku “dobiti otkaz”. Oni moraju biti “na vlasti” jer inače kako će otplaćivati kredit, plaćati režije, o čemu će im supružnici razgovarati kod frizera? Ikakva retorika na kojoj se bazira njihova individualnost samo je paravan u službi dolaska do plaćene pozicije, oni ne vjeruju u ono što govore, osim ako su baš cerebralno oštećeni. Kad ne bi imala monetarne koristi od pozicije, ta osoba ne bi bila političar.
Druga grupa, malograđanski političari – sebeljubi. Kudikamo opasniji, ljudi koji se bave politikom jer si žele osigurati pristojan život, ali i zato što vole tapšanje po ramenu i kakvu god već moć nad drugima mogu dobiti. Oni jako vole moć. Ogrezli su u jeftino, materijalno i lažno mijenje da postoji “ja” i “onaj drugi”, i da sam “ja” iznad tog drugog. Ti ljudi su na granici psihoze i trebaju psihijatra.
Treća grupa, neuki benevolentni fanatici. Neće vidjeti vlasti i zaista su zalutali u krivu granu djelovanja. Misle da se hrđa i trulež globalnog sistema mijenjaju lokalno i to poštenjem i ljubavlju. Ne mijenjaju se. Takvi ljudi djeluju po inerciji srca, i zato će na srce i oboljeti. Njima nije mjesto među kokošarima, to nije njihovo društvo, oni su zalutali. Ako slučajno vide vlasti, pretvorit će se u članove jedne od prvih dvaju grupa.
Četvrta grupa, sebeljubi. Osobe koje se bave politikom jer su ju prepoznali kao vektor dolaska u medije. Ti ljudi su primijetili da narod boli briga za išta osim politike i karnevala, a s obzirom da je za karneval potrebna doza učenosti i vještine, za samopromociju preostaje politika.
Peta grupa, neuki malevolentni fanatici. To su najčešće osobe četvrte grupe koje su se uvjerile u ono što govore. Osoba koja govori besmislice i vjeruje u to što govori, a k tome su besmislice agresivne i perniciozne. Premda se često vole nazivati vjernicima, takvim ljudima uz psihijatra ipak je ponekad potreban i egzorcist.
Politika je dakle stara više tisuća godina, nastala kada i pljuvanje na ranu i otprilike jednako toliko funkcionalna. Politika ne postoji kao takva; to je kao bajka. Grupe ljudi se infantilno natežu oko toga čija bajka je manje fiktivna, čija bajka će izliječiti bolesti, a sve praćeno što glasnijom, što uočljivijom jeftinom retorikom u koju sami obično ne vjeruju, poput svinja u blatu od riječi, samo kako bi ih novinar zapazio.
Bolest se liječi lijekovima, a ne bajkama. I to je sve stoga jedan gubitak vremena, pa je i cijeli ovaj nebitan mali tekst ustvari isto to.
