Napisano: 23.12.22.
—————-
Zadnjih se dana postavlja jedno interesantno, pomalo mračno pitanje, a ono se tiče sposobnosti umjetne inteligencije zamijeniti umjetnost. Inteligencija kao takva je proces smislenog kombiniranja nakupljenih informacija; umjetna inteligencija, po tomu, isti je proces, samo postignut ljudskom rukom, recimo, zasad, proces koji je nebiološki. Kao književnik, odnosno, kao netko tko je proveo 13 godina svakodnevno bruseći umijeće pisanja, i sam se možda nalazim pred trenutkom kada će neki kompjuter moći moj stil imitirati te stvoriti neko djelo slično mojem, ali umjesto za tri godine koliko meni treba, radije kroz par sekundi. Kompjuter će to moći, a književnost će umrijeti, to je baza straha.
Međutim, dozvolite mi staloženo argumentirati suprotno. Vidite, osnovna razlika između kognicije životinje i čovjeka jest ta da životinja nikada nije postavila pitanje. Doista, nikada. Čovjek ih postavlja svaki dan, ali životinja – još uvijek ne. Možda će jednoga dana moći, ali sada, njezin je maksimum ponavljati. Isto je sa umjetnom inteligencijom. Ona ponavlja stare, ustaljene misli, ona ne kreira ništa novo onom nietzscheanskom iskrom ideje koja dolazi onda kada “ona hoće”, a ne kada mi to želimo, kompjuter nema kapacitet čuditi se, a ukoliko i postavi programirano pitanje, ono se ne bazira na želji za znanjem, ne bazira se na nikakvoj želji, iza pitanja nema ničega, tek je u pitanju tekst ili zvuk ili slika, dakle proizvod. Nema ideje.
Dalje, čovjek, osim što se pita, u određenim rijetkim trenucima zaista je sposoban na pitanja i odgovarati, naime, govorim o geniju, o izumitelju; čovjek, doduše rijedak čovjek, ima sposobnost izumljavati, on može izumiti na osnovu ničega, tartinijevski đavo mu može u snu svirati na prsima i on se ujutro prisjeća melodije; na osnovu čega se to bazira, tko zna, možda je to neka genijalna iskra kolektivne memorije, možda nešto treće, ali je tu: čovjek ima kapacitet biti izumitelj. Umjetna inteligencija ga nema.
Najbolji program kojeg nazivamo danas umjetnom inteligencijom je recimo sposoban napisati priču dickensovim stilom, ali ako ga upitamo “Izliječi nam rak” ili “Riješi nam problem Teorije svega ili Hladne fuzije ili WARP pogona”, nećemo dobiti ništa. Čovjek da ima najmanju frakciju resursa umjetne inteligencije, recimo, da ima koeficijent inteligencije 400, bio bi vjerojatno sposoban riješiti sve navedeno, štoviše, kladio bih se da znanstvenici koji doista riješe te probleme u budućnosti neće biti “genijalni” čak ni po tom kriteriju. Tek će biti “bistri”, “školovani”, “normalni” ljudi koji će timskim radom, nastavljajući rad prošlih sličnih ljudi, doći do rješenja. To je ono što umjetna inteligencija zasad ne može i zato tvrdim – ona nije inteligentna. To je jedan veliki rudnik, ali rudar ne postoji.
Što nas onda čeka sa umjetnom inteligencijom po pitanju umjetnosti? Prvo, ponovimo što umjetna inteligencija jest; ona je nebiološki proces smislenog kombiniranja nakupljenih informacija. Glede umjetnosti, recimo slikarstva, ona je proces kombiniranja dijelova ranije naslikanih slika. S obzirom da je manje-više svaka slika živog autora zaštićena autorskim pravima, kroz par godina možemo očekivati da će se autori udružiti, možda uz pomoć ministarstava kulture, te ishoditi zabranu A.I. referiranja na djela kojima nisu istekla autorska prava. Vjerojatno će postojati mjesto na internetu gdje će autori postavljati svoja djela, a koje će A.I. koristiti za reference kreiranja pa svaki put kad iskoristi dio nečijeg djela, autoru će tog djela morati monetarno platiti. Po pitanju djela kojima su istekla autorska prava, predmnijevam da će se na njih moći referirati bez teškoća.
Pak što se tiče književnosti, na pitanje što će se sa njom dogoditi, možemo reći da je već odgovorila šahovska igra; naime, kompjuter se ne trudi, nema što izgubiti, ne boji se, ne osjeća, i stoga je svaka njegova odluka tek stvar hladne kalkukacije, a ta kalkulacija najčešće ljudskom oku zapravo nije zanimljiva i očita mu je kao djelo kompjutera. Šah je odličan primjer. Premda su igre kompjutera superiorne glede točnosti, one od ljudi su mnogo zanimljivije; ljudi uživaju u igrama Capablance, Tala, Morphyja, primjećuju estetiku igre, ritam, osjećaju se uključeno kad vide njihova žrtvovanja figura, dokle ako gledaju igre kompjutera, cijeli doživljaj im je suhoparan, hladan, sterilan.
Zašto je to tako? Jer kompjuter nema što izgubiti, jasna stvar, on ako žrtvuje, on ne “žrtvuje” zapravo, već zna da je pobjeda sigurna. Čovjek kad žrtvuje, stvar nije tako očita; često, čovjek blefira, kocka se, slijedi instinkte i estetiku, kad Capablanca žrtvuje, pobjeda nije sasvim sigurna, dapače, manje je sigurna nego da nije žrtvovao, ali – ukoliko pobijedi, ona će biti estetski ljepša, “vrijedit” će više, i zato igre koje igraju kompjueri ostaju u sjećanju par minuta, dokle se igre velikih majstora proučavaju stoljećima poslije. Pak se igraju mnogo češće međuljudske igre, čovjek protiv čovjeka, a ne čovjek protiv kompjutera, kompjuter još uvijek “ne paše” čovjeku, a “ne paše” mu jer ne pada na trikove, nije podložan psihologiji, ne osjeća nervozu, nema defekte, neće pogriješiti.
Primijenjeno na književnost, kompjuter može pisati kao Dostojevski, ali vrlo brzo tu se vidi bezidejnost, osjeti se ono suprotno od žara, vidi se kako autor (kompjuter) nije pisao gladan, u hladnom sobičku, polubolestan, kako ga nitko ne ganja zbog dugova, nema traume od Sibira, nema želje uspjeti, biti netko i nešto, poboljšati svoj život i živote ostalih. Nema želja. Samo hladno slaganje rečenica. Zatim, nema namjernih pogrešaka. Vrhunac umjetnosti nije u eliminiranju pogrešaka, već razumijevanju kada se one baš moraju činiti. Nekada je pogreška ono što djelo treba, a to je kompjuteru nedopustivo, ironično, s obzirom da govori ljudsko biće, kompjuter je previše tvrd, previše nasilan za umjetnost. Sve što čini, sigurno je. Dokle ipak, ljepota je u nesigurnosti.
Međutim, i pored svega navedenog, očekujem da će se A.I. repozitoriji prije ili kasnije iscrpsti i da će kod stvaranja slika, teksta i glazbe doći do prevelikog broja sličnih stvorenih djela. To se neće vidjeti odmah, ali kako se s vremenom internetske tražilice budu referirale na ta djela, kod upisivanja u Google tražilicu recimo “kralj sjedi na tronu” ili “grad u noći”, pred korisnikom će se pokazati kolaž sličnih A.I. generiranih slika koje bi na bilo kojoj akademiji bile podložne prijavi za plagijat. Dogodit će se da će osoba upisati u Google “grad u noći”, a pred njom će se pokazati više desetaka A.I. generiranih slika sa istim ili sličnim stilom slikanja, tonovima boja, subjektima na slici, perspektivom i sl.
Kod primjera “kralj sjedi na tronu”, kad osoba to bude upisala u Google tražilicu, pred njom će se pokazati više desetaka slika sa kraljem koji sjedi na tronu, ali iz sličnog ili istog kuta gledanja. Logika toga je sljedeća: kod specifičnih zahtjeva, A.I. se može referirati samo na mali broj originalnih slika (Google može ponuditi možda par desetaka originalnih fotografija ili slika kraljeva koji sjede na tronu), te slike imaju ograničeni kut gledanja (većinom promatrač gleda u kralja ispred sebe, a ne sa strane ili 20cm lijevo ili 22cm desno itd.), zbog tog će stvorene slike prikazivati subjekt iz istog ili sličnog kuta gledanja, a kad se stvore takve A.I. slike i završe na internetu, one će postati referenca za buduće A.I. kreacije i stvorit će se “feedback loop”.
Rezultat: za par godina, kad odete u knjižaru i pogledate naslovnice knjiga, vidjet ćete da su naslovnice istih ili sličnih tonova, slikane iz sličnog kuta gledanja, imaju sličnu perspektivu i prikazuju slične subjekte u sličnim pozama. A.I. može složiti sliku na osnovu djela na koje se referira, ali A.I. ne zna što čini, ne razumije prostor, korisniku poslužuje ograničeni broj uglova gledanja i ne daje mu mogućnost to mijenjati. Jedan slikar recimo može naslikati ljudsko uho iz beskonačno mnogo uglova, (milimetar bliže, lijevo, nagnute perspektive za 120 stupnjeva, 0,1 stupanj više, 0,3 stupnja lijevo itd.), dok A.I. može sprijeda, straga, iz profila, odozgo, odozdo, i to je to; ne možete A.I. reći “E, ovakva slika, ali korak bliže subjektu i pola koraka desno, sa malo nagnutom kamerom prema dolje i zarotiranom nalijevo u osi”. Slikar odmah shvaća i slika, ali A.I. ne jer jedno je biće 3D prostora, a drugo je kolaž 2D piksela. Zato, opet, doći će do prevelike količine A.I. slika kod kojih će se jasno vidjeti da su slične, i A.I. generirane slike bit će smatranje dijelom novog šunda.
To će trajati neko vrijeme, a onda će vjerojatno tražilice poput Googlea šutke početi uklanjati A.I. generirane slike iz svojih rezultata jer će ljudi, u želji za pronalaskom stvarnih fotografija i slika, početi koristiti druge web stranice. Ako Google ne počne uklanjati A.I. slike, dogodit će se da će neko dijete za par godina upisati “krokodil” u tražilicu i dobiti samo A.I. kreirane prikaze krokodila, bez ijedne fotografije stvarne životinje. Zato će cijele generacije možda odrasti a da neće nikada vidjeti fotografije stvarnih životinja, nego samo A.I. kreacije, koje će, usput budi rečeno, biti na razini detalja anatomski netočne. Ali očekujem da će takve firme, kao što je Google, to prepoznati mnogo ranije i stvar preventirati uklanjanjem A.I. slika iz svojih rezultata ili će stvoriti novu sekciju pokraj Google slika, a zvat će se možda A.I. slike.
Pak što se tiče književnosti, istina je da A.I. može napisati rečenicu kao Dostojevski ili kao Matoš, ali A.I. forsira određene beletrističke sintakse kojima se takvi književnici ne bi koristili, sa kratkim rečenicama jednoličnog ritma, suhoparne proze, bezidejnim scenama i dijalozima. A.I. prepoznaje dostojevskijanski tekst kao onaj tekst koji sadrži riječi poput “vrućica”, “grozničavo” itd., ali to je siromašno shvaćanje dostojevskijanske rečenice.
Primjer 1:
Upitao sam Google Bard u 3 različita navrata: “Napiši rečenicu stilom Dostojevskog”, “Napiši rečenicu stilom Krleže”, “Napiši rečenicu stilom Prousta”. Rezultati su ovi:
–U dubinama duše čovjeka krije se beskrajno more patnje i radosti, u kojem se lome valovi nade i očaja, a vjetrovi sumnje bore se s olujom vjere. (Dostojevski)
–U vrtlogu života, pod sivim nebom provincije, isprepliću se sudbine malograđana, ukletih u labirint društvenih normi i vlastite apatije. (Krleža)
–U vrtlogu sjećanja, isprepliću se mirisi lipovog cvijeća i zvuci dječje igre, evocirajući davno prohujale ljetne dane u Combrayu. (Proust)
Označio sam bojom, ali jasno se i bez tog vidi:
1. Sve tri rečenice počinju sa “U…”, u dvije piše “u vrtlogu”, u dvije “isprepliću se”, dvije sadrže dva, a jedna tri zareza; dvije imaju ravno 19 riječi, a sve tri manje od 30 riječi. Sve tri rečenice su niz klišeja koje autori ne bi koristili (Dostojevski je poznat po figurama, recimo, neka dama pada u nesvijest, ali to čini namjerno i sa dozom satire).
1.1. Redom: a) Prva rečenica je možda andrićevska, kakvu bi Andrić ne bi napisao ni u lošim danima, ali koja sliči na Andrića ako se čitatelj nadrogira i napije; ostale dvije su beletrističke i nijedan od navedenih autora ih ne bi koristio jer su slabe. b) Od tri autora, samo bi Dostojevski pisao rečenice sa manje od 30 riječi. Prosječna rečenica Krleže i Prousta ima više stotina riječi. c) Nijedna A.I. rečenica ne govori što se događa, nego stvaraju “ugođaj”. Dostojevski ne piše takve pseudoepske* ugođaje, nego stvara opisni preludij i “prelazi na stvar”; Krleža pak opisuje ugođaj, ali kad to čini, stvari prilazi sa dugim, ritmičnim, snažnim i originalnim stilom od više stotina riječi; on je taman, a cinizam mu je siv i stvaran, ne forsira ga i ne izgleda kao amater koji urliče “Zbogom okrutni svijete!”; Proust kad opisuje ugođaj, to je rijeka od stranicu-dvije; on je slikar sa ogromnim platnom, tekst koji je stvorio A.I. je kao čaša koja pokušava prihvatiti kubik vode. Nijedna rečenica ne zadržava, ne ograničava autora kojeg navodno emulira, a ponajmanje ova od Prousta. Ta rečenica je kao da Proustu stavimo lisičine od šećera na ruke, koje će ovaj pokidati bez problema. Iskreno, pomalo je uvredljivo reći da je prva rečenica dostojevskijanska, druga krležijanska, treća proustijanska, jer time se ili navedene autore naziva amaterima (“Evo, ovako Proust piše!” kažemo gledajući u rečenicu kakvu bi sastavilo dijete), ili sebe reduciramo na needucirane osobe.
* Pseudoepski: Dostojevski da želi, pisao bi epski. Epski se ili piše ili se ne piše. On odlučuje ne pisati. Ali kad bi pisao, ne bi pisao tako jeftino i slabo. Odlika šunda je što pokušava opisati nešto “epski”, a ne može, nego se ruši u klišeje.
2. Nijedna rečenica ne kazuje ništa novo. Nema nijedne ideje, novog pristupa, eksperimenta, nema ničeg. Tekst je zbilja kao namijenjen TV-reklami za kakvu kladionicu.
3. Sve tri rečenice su niz klišeja kakve ćemo naći u svakoj petparačkoj “Ninđa” i “Orka – kit ubojica!”, “Tajni špijun!” književnosti.
Čisto za usporedbu, evo stvarnih autora uspoređenih sa njihovim A.I. emulacijama:
Dostojevski:
“Odjednom mi je opet sve izašlo pred oči, baš kao da se ponovilo: stoji on preda mnom, ja izmahujem i udaram ga ravno po licu, a on drži ruke na šavovima hlača, glava mu uspravna, izbečio oči kao da stoji u stroju, zadršće od svakog udarca, ali ne usuđuje se ni ruke podići da se zakloni – dotle su dotjerali čovjeka, tako čovjek tuče čovjeka! Kakav zločin! Kao da mi je oštra igla probola srce. Stojim kao da sam šenuo pameću, a sunce sja, listići se raduju, blistaju, a ptičice, ptičice Boga hvale…” (Braća Karamazovi)
A.I. “Dostojevski”: U dubinama duše čovjeka krije se beskrajno more patnje i radosti, u kojem se lome valovi nade i očaja, a vjetrovi sumnje bore se s olujom vjere.
Proust:
“I kao u onoj igri kojom se Japanci zabavljaju spuštajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće dotad bezličnog papira koji se, netom se skvase, istežu, savijaju, boje, mijenjaju, pretvarajući se u cvijeće, kuće i određene prepoznatljive osobe, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta i iz Swannova perivoja, svi lopoči s rijeke Vivonne i oni dobri ljudi sa sela, njihovi mali domovi, i crkva, i sav Combray s okolicom, sve što ima svoj određeni oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, sve je to izišlo iz moje šalice čaja.” (U potrazi sa izgubljenim vremenom)
A.I. “Proust”: U vrtlogu sjećanja, isprepliću se mirisi lipovog cvijeća i zvuci dječje igre, evocirajući davno prohujale ljetne dane u Combrayu
Krleža:
“U blagoj rosnatoj tmini plazi zmijuljasta svjetlost vagonske svjetiljke po nasipu uz prugu, obasjavajući intenzivno tamnozeleno lišće kržljavih kukuruza uz šikaru, teče mračnim prostorom preko livada kao odsjaj osvijetljenog prozora kroz dim i paru, uz lelek i lomljavu gvožđa, u barjacima dima, ,,a svega nestaje, sve odmiče u tmini, a tu, pokraj njega, u srednjem naslonjaču, uvijek u smjeru vožnje, sjedi nervozna mama, u sivom engleskom kostimu, u svilenoj plisuri bogato nabrane bijele bluze. Napudrano blijedo lice pod gustom svilenom koprenom, nervozno podignutom na čelo, da bi maramicom otrla suzu, spustivši ponovno koprenu i nestavši iza one mistične svilene orijentalne zavjese kao fantastična odaliska.” (Zastave)
A.I. “Krleža”: U vrtlogu života, pod sivim nebom provincije, isprepliću se sudbine malograđana, ukletih u labirint društvenih normi i vlastite apatije.