Napisano: 23.12.22.
—————-
Zadnjih se dana postavlja jedno interesantno, pomalo mračno pitanje, a ono se tiče sposobnosti umjetne inteligencije zamijeniti umjetnost. Inteligencija kao takva je proces smislenog kombiniranja nakupljenih informacija; umjetna inteligencija, po tomu, isti je proces, samo postignut ljudskom rukom, recimo, zasad, proces koji je nebiološki. Kao književnik, odnosno, kao netko tko je proveo 13 godina svakodnevno bruseći umijeće pisanja, i sam se možda nalazim pred trenutkom kada će neki kompjuter moći moj stil imitirati te stvoriti neko djelo slično mojem, ali umjesto za tri godine koliko meni treba, radije kroz par sekundi. Kompjuter će to moći, a književnost će umrijeti, to je baza straha.
Međutim, dozvolite mi staloženo argumentirati suprotno. Vidite, osnovna razlika između kognicije životinje i čovjeka jest ta da životinja nikada nije postavila pitanje. Doista, nikada. Čovjek ih postavlja svaki dan, ali životinja – još uvijek ne. Možda će jednoga dana moći, ali sada, njezin je maksimum ponavljati. Isto je sa umjetnom inteligencijom. Ona ponavlja stare, ustaljene misli, ona ne kreira ništa novo onom nietzscheanskom iskrom ideje koja dolazi onda kada “ona hoće”, a ne kada mi to želimo, kompjuter nema kapacitet čuditi se, a ukoliko i postavi programirano pitanje, ono se ne bazira na želji za znanjem, ne bazira se na nikakvoj želji, iza pitanja nema ničega, tek je u pitanju tekst ili zvuk ili slika, dakle proizvod. Nema ideje.
Dalje, čovjek, osim što se pita, u određenim rijetkim trenucima zaista je sposoban na pitanja i odgovarati, naime, govorim o geniju, o izumitelju; čovjek, doduše rijedak čovjek, ima sposobnost izumljavati, on može izumiti na osnovu ničega, tartinijevski đavo mu može u snu svirati na prsima i on se ujutro prisjeća melodije; na osnovu čega se to bazira, tko zna, možda je to neka genijalna iskra kolektivne memorije, možda nešto treće, ali je tu: čovjek ima kapacitet biti izumitelj. Umjetna inteligencija ga nema.
Najbolji program kojeg nazivamo danas umjetnom inteligencijom je recimo sposoban napisati priču dickensovim stilom, ali ako ga upitamo “Izliječi nam rak” ili “Riješi nam problem Teorije svega ili Hladne fuzije ili WARP pogona”, nećemo dobiti ništa. Čovjek da ima najmanju frakciju resursa umjetne inteligencije, recimo, da ima koeficijent inteligencije 400, bio bi vjerojatno sposoban riješiti sve navedeno, štoviše, kladio bih se da znanstvenici koji doista riješe te probleme u budućnosti neće biti “genijalni” čak ni po tom kriteriju. Tek će biti “bistri”, “školovani”, “normalni” ljudi koji će timskim radom, nastavljajući rad prošlih sličnih ljudi, doći do rješenja. To je ono što umjetna inteligencija zasad ne može i zato tvrdim – ona nije inteligentna. To je jedan veliki rudnik, ali rudar ne postoji.
Što nas onda čeka sa umjetnom inteligencijom po pitanju umjetnosti? Prvo, ponovimo što umjetna inteligencija jest; ona je nebiološki proces smislenog kombiniranja nakupljenih informacija. Glede umjetnosti, recimo slikarstva, ona je proces kombiniranja dijelova ranije naslikanih slika. S obzirom da je manje-više svaka slika živog autora zaštićena autorskim pravima, kroz par godina možemo očekivati da će se autori udružiti, možda uz pomoć ministarstava kulture, te ishoditi zabranu A.I. referiranja na djela kojima nisu istekla autorska prava. Vjerojatno će postojati mjesto na internetu gdje će autori postavljati svoja djela, a koje će A.I. koristiti za reference kreiranja pa svaki put kad iskoristi dio nečijeg djela, autoru će tog djela morati monetarno platiti. Po pitanju djela kojima su istekla autorska prava, predmnijevam da će se na njih moći referirati bez teškoća.
Pak što se tiče književnosti, na pitanje što će se sa njom dogoditi, možemo reći da je već odgovorila šahovska igra; naime, kompjuter se ne trudi, nema što izgubiti, ne boji se, ne osjeća, i stoga je svaka njegova odluka tek stvar hladne kalkukacije, a ta kalkulacija najčešće ljudskom oku zapravo nije zanimljiva i očita mu je kao djelo kompjutera. Šah je odličan primjer. Premda su igre kompjutera superiorne glede točnosti, one od ljudi su mnogo zanimljivije; ljudi uživaju u igrama Capablance, Tala, Morphyja, primjećuju estetiku igre, ritam, osjećaju se uključeno kad vide njihova žrtvovanja figura, dokle ako gledaju igre kompjutera, cijeli doživljaj im je suhoparan, hladan, sterilan.
Zašto je to tako? Jer kompjuter nema što izgubiti, jasna stvar, on ako žrtvuje, on ne “žrtvuje” zapravo, već zna da je pobjeda sigurna. Čovjek kad žrtvuje, stvar nije tako očita; često, čovjek blefira, kocka se, slijedi instinkte i estetiku, kad Capablanca žrtvuje, pobjeda nije sasvim sigurna, dapače, manje je sigurna nego da nije žrtvovao, ali – ukoliko pobijedi, ona će biti estetski ljepša, “vrijedit” će više, i zato igre koje igraju kompjueri ostaju u sjećanju par minuta, dokle se igre velikih majstora proučavaju stoljećima poslije. Pak se igraju mnogo češće međuljudske igre, čovjek protiv čovjeka, a ne čovjek protiv kompjutera, kompjuter još uvijek “ne paše” čovjeku, a “ne paše” mu jer ne pada na trikove, nije podložan psihologiji, ne osjeća nervozu, nema defekte, neće pogriješiti.
Primijenjeno na književnost, kompjuter može pisati kao Dostojevski, ali vrlo brzo tu se vidi bezidejnost, osjeti se ono suprotno od žara, vidi se kako autor (kompjuter) nije pisao gladan, u hladnom sobičku, polubolestan, kako ga nitko ne ganja zbog dugova, nema traume od Sibira, nema želje uspjeti, biti netko i nešto, poboljšati svoj život i živote ostalih. Nema želja. Samo hladno slaganje rečenica. Zatim, nema namjernih pogrešaka. Vrhunac umjetnosti nije u eliminiranju pogrešaka, već razumijevanju kada se one baš moraju činiti. Nekada je pogreška ono što djelo treba, a to je kompjuteru nedopustivo, ironično, s obzirom da govori ljudsko biće, kompjuter je previše tvrd, previše nasilan za umjetnost. Sve što čini, sigurno je. Dokle ipak, ljepota je u nesigurnosti.