XXII. poglavlje knjige Gospodin August

A utonuo u san najposlije i jest, crni, sve crnji, i tako crni da se u tom crnilu izgubio, utopio kao u crnu jezeru čitav i zanos ga je odnio već je odavno bilo nepoznato gdje. Nepoznato gdje, ali poznate strahotnosti, i u toj strahotnosti on je lutao, gušio se, tresao čitavim tijelom, a najzad i bez tijela, tek kao dolozna prisutnost, ali onakva koja je ipak osjećala hladnoću i izgubljenost i težinu same sebe, koja premda je bila ništavna, nije imala zaštitu od žileta i bridova svijeta kao što bi ništavilo imalo, jer ništavilo se nije moglo ozlijediti a njega jest; ništavnost je uvijek bila tu a njemu se činilo da je bio smrtan, ne kolosalan u nebitku, već bijedan. Studen. Stezala mu je kožu, ubadala ju, stiskala, prijetila ju rezati a kod stopala ju i režući kako je stao na staklo razbijene boce. Urvine uma i dalje su bile tek čađa, ljigava, sluzava čađa a što je hodalo, tko je hodao i je li te čime se to uopće odvijalo – sluzava, crna čađa, uz hladnoću, osjet betona, uz miris cigle i osuto, oštro inje.
Te glas u noći:
“Auguste! Ta Auguste!” a eto i režuće, neobično žute svjetlosti uličnih lampi koja ga probijajući se kroz najcrnji magloviti mrak zasljepljivaše, zadavaše mu migrenu, tešku kao tona blata, tjerajući mu suze na oči što su ga pekle. “Auguste!” još jednom je začuo, uz brzo lupkanje potpetica, a zatim i čvrsti stisak na svojim mišicama.
Na golim mišicama, ljubičastim od hladnoće. Kao što mu je čitavo tijelo bilo ljubičasto, kao što mu je čitavo tijelo bilo golo, izderano ovdje na trotoaru.
“Brzo!”, čuo je glas Anatolija Ledova, studenta psihijatrije, koji ga je uto povukao svlačeći si kaput. “Brzo, ogrni se ovim…”
I gospodin August izgubi ravnotežu; ukočena već svoja, naga tijela osjeti kako ga nešto teško i toplo ogrće, a onda uz stisak povlači za sobom, korak po korak, ne dozvoljavajući mu srušiti se i razbiti o beton, dok je tumarao, naginjući se cijelom težinom. “Četiri (kvadrilijuna godina je prošlo, najdraži moj prijatelju) ujutro je, Auguste. A još si i gol. Što je ovo…! Jesi li ozlijeđen?”
Gospodin je August tek disao, brzo, hroptavo, a pogleda kao mrtva dok je piljio u mrazom okovani beton pod vlastitom si izgubljenom osobom. Bos je hodao po ledu, po crnoj, kašastoj skrami, sad usirenoj, tu staklenoj, oštroj, koja mu je i krv puštala dokle umrtvljenim si tijelom taj čovjek to ne bi ni osjetio. A krvario je; imao je par već otvorenih rana i to je student što ga je pridržavao primijetio. “Hajde, blizu smo, još dvije ulice samo… Četiri (kvadrilijuna godina je prošlo, najdraži moj prijatelju) ujutro je, sreća, sreća pa nema nikoga. A i da sam se probudio… Bože, što je ovo…! Da sam prespavao pa da si umro na ulici…”
Gospodin je August disao, disao, disao, borio se za dah, razjapljenih usta a najzad počeo i mrmljati: “Ali ne… ne… nemoj sada… ja inzistiram, ne…”
“Četiri (kvadrilijuna godina je prošlo, najdraži moj prijatelju, zašto još uvijek pokušavate?) ujutro je, spavaju svi, tiho budi, molim te…!”, pod rukom bi si uto začuo tihi, svesrdan glas. “Još malo samo, još malo samo…!”
I taj zanos, ta težina, kao ukočena gomila ljudskog mesa, uvrećena u ljudskoj koži, stisnuta i bezosjećajna od hladnoće, taj apsolut jednog bića, jedva i bića, arhe naime, apeiron, iskon, nadir, i slina i bljuvotina koja mu se slijevala niz usta, pa nagnuće još jedno, i još jedno, i udar o drvena vrata, toplina hodnika pa vrelina sobe, još vrelija, najvrelija, ognjena, paklena vrućina sobe i bukteća štednjaka, usijana, izvor svjetlosti u sobi neupaljena svjetla, i teturanje do kreveta, rušenje na njega. Tu ga student ogrne jednom pa još jednom i još dvije deke, baci sve to na njega, vrati se do ulaznih vrata, zalupi ih, zaključa, do sobe se vrati, zatvori i njihova vrata, dohita do kuhinje, uzme neku krpu, dojuri do gola, hiperventilirajuća čovjeka razrogačenih očiju, i počne mu brisati lice.
“Da… da… da… ponad svega da, najdraži moj, najveći od svih prijatelja i uzroče samog mi postojaja, četiri kvadrilijuna godina je prošlo, ulmiš ih satrasmo u bezvjetricu pa pitam ljubopitno: kako je to moguće, i u čemu je uzrok toga pa da vi i dalje ne odustajete već ste ovo kužno, kržljavo pseto i grebuckate mu nožicama, tražite iznova i iznova i iznova i previše i zamorno puta iznova rješenje toga čemu rješenja nema jer u pitanju i nije problem, nije rastrojstvo i razbluda krivde već vrhunaravnost jedna, ritam, sklad, bogovjetan sklad i ritam, ne krešendo nego i fortissimo već, u svojoj božanstvenosti, ineranciji, apsolutnoj, determiniranoj opstojnosti, a vi to ni da čujete! Ni da čujete, negirate čak, pljujete, dovodite jedan randevu svrhe i smisla do kraste i rane, sukrvice i bljuvotine, a to je ne samo skurilno, ne samo uvredljivo i tužno već vi, već vi, ovaj… Ja zbilja sada… A to nam kelner donosi desert?”

-iz knjige Gospodin August

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.