Mord Dur’agemski, dio prvi, knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 16-20

Poglavlja 16-20 knjige Mord Dur'agemski, knjige druge Ciklusa Crnih Knjiga

Poglavlje 16

Otvorivši oči, Mord je uvidio da se i dalje nalazi u onoj istoj šumi iz koje je i nestao. Sada se nije mogao prisjetiti ni sekunde sna kojeg je doživio, ali o svemu tomu on nije razmišljao mnogo, jer daleko je bitnije bilo ono usred čega se zatekao:

Čitav jedan krug širok dvadesetak koraka oko njega više nije imao ni pahulje snijega na sebi, a umjesto snijega sada je tu bila samo crna, vruća i suha zemlja isprljana na nekoliko mjesta sa krvlju, za koju Mord nije znao je li došla od njega ili od vepra. Sam je vepar pak mrtav ležao par koraka od Mordovih ispruženih nogu, poluspaljene dlake. Ustavši i šepesajući se približivši mrtvoj životinji, Mord se naježi ugledavši da leš nema glave, a bacivši na nekoliko trenutaka pogled nešto dalje, izvan vrućeg zemljanog kruga, našao je i glavu. Glavi je bila iščupana vilica, a vilica je ležala na snijegu par pedalja dalje.

Sve je bilo u redu dok se Mord nije upitao kako li se to dogodilo. Tada se sjetio pogledati i u svoje tijelo. Učinivši to, on uvidi da je ono, baš kao i zemljani krug u kojem je Mord stajao, bilo ispečeno. Njegova prsa, bez obzira što su bila probodena veprovom kljovom, sada su bila neozlijeđena, ali svejedno je upravo na tom mjestu gdje ga je vepar probio osjetio najveću bol. Osjećaj je podsjećao na doticaj sa usijanim željezom. Upravo to se i događa pod mojom kožom, pomislio je. Ogrlicu je vepar udario, i ona je poradi toga bila uzrok svemu ovomu.

Ali ipak, iako rane od probadanja kljovom na njegovim prsima nije bilo, čitavim onim putem gdje se pod njegovom kožom pružala zlatna ogrlica, sada su se nalazile gadne crne opekline i spaljene otvorene rane, a ona koža koja nije završila u potpunosti istopljena sada je bila smežurana i vrlo gadna za vidjeti.

Promotrivši svoje tijelo još koji trenutak zaključio je i da su mu dva prsta na lijevoj ruci slomljena.

Iz nekog razloga, ostatak njegova tijela nije bio ni približno gadan za vidjeti kao njegova prsa, jer čak su mu i opekline po ostatku tijela bile daleko blaže, a ni kosa i brada nisu mu bili u potpunosti istopljeni.

Prođe čitavih desetak minuta u tom transu tokom kojeg je Mord pokušavao shvatiti mnoštvo toga što zapravo nije bilo moguće shvatiti, nakon čega u konačnici on ipak odustane i sjedne nasred onog kruga suhe zemlje. Primijetio je u tom trenutku da je na nekoliko mjesta zemlja prekrivena nekom sluzi, no od toga se prisilio odvratiti pažnju.

“K vragu…” pokušao je promrmljati, no iz njegova grla izađe jedva približno sličan glas onom njegovom. To ga na trenutak uplaši, no on se onda sjeti da je zapravo samo vrlo žedan, a da mu je grlo suho. Došavši do tog zaključka, bez daljnjeg razmišljanja on je ustao i pošao do najbližeg čistog snijega, kojeg je odmah potom nagrabio šakama i stao trpati u usta. Snijeg mu je tažio žeđ, a nakon što ga je počeo stavljati i na najteže opečena mjesta svoga tijela, pomogao mu je i istrpiti bol.

Mord nije znao bi li se vratio praznih ruku do logora da zatraži pomoć svojih prijatelja da prenesu ulov, ili da ostane i pričeka ih, jer svako je malo očekivao da će začuti njihove glasove; negdje u to doba, Thargelion, Myron i Neurij već su trebali biti na nogama – a s obzirom da on nije bio kraj njih, i poći ga tražiti.

Tokom jutra uopće nije padao snijeg, tako da je Mord bio i više no siguran da su njegovi duboki tragovi u snijegu ostali i dalje vidljivi.

Razmišljajući neko vrijeme, najposlije se ipak odlučio na ono što mu se jedino i dalo činiti u tom trenutku: sjeo je kraj svog ulova, ogrnuo se svojim krznom koje je trenutak prije bio pronašao nedaleko od koplja i veprove otkinute glave, i naslonio se na mekana poluspaljena leđa velike usmrćene životinje.

Bilo je podosta hladno tamo u šumi, bez obzira što je Mord bio pun opeklina. Ali Mord se, ugnijezdivši se pokraj veprova tijela, ipak uspio ugrijati.

Štoviše, nakon nekoliko je trenutaka čak uspio i zaspati, ali ovaj puta to nije bio san ispunjen onim teškim, jedva izdržljivim snovima. Ne, sada je u pitanju bio puki predah. Dakako, svako malo isprekidan boli sa njegove ispečene kože.

* * *

Probudilo ga je drmanje, nakon čega je otvorio oči i ugledao lice Myrona koji je držao položenu ruku na njegovu ramenu.

Myronovo lice bilo je zabrinuto, jer kao i svatko drugi, u jednom je trenutku prilazeći usnulom Mordu mislio da je ovaj mrtav. Uvidjevši naposljetku da Mord ipak samo spava, briga je sa njegovog srca na trenutak u potpunosti nestala. No vratila se dvostrukom snagom uz pomisao da je Mord ranjen već sekundu kasnije.

“Je li ozlijeđen?”, Thargelion je upitao još dok je prilazio Mordu i Myronu probijajući se kroza snijeg van kruga suhe zemlje.

Mord nešto promrmlja što Myron odmah ne shvati, te položi ruku iza leđa na krzneni but vepra i stade se pridizati. Myron mu pomogne osoviti na noge. U tom trenutku Myron je ugledao i spaljeni dio Mordovih prsa, a ugledavši sve to on se naježio. “Jesi li još negdje ozlijeđen?” upita ga tiho, pazeći da ostane pribran bez obzira koliko mu teško bilo promatrati ranjena prijatelja.

“Ne.”, Mord odgovori. “Ali ne brini; ne peče suviše jako.”

Neurij je stajao postrance, no nije bio ništa manje zabrinut. Zapravo, prijatelji su prvi puta ugledali Morda jedva pola minute prije toga, a prije čega su pješačili šumom čitav sat tražeći ga. Uvidjevši da je Mord manje–više dobro, Myron ga stade propitkivati: “Koji se vrag dogodio ovdje? Zašto je sve izgoreno?”

Pomisao da kaže prijateljima i svome bratu istinu i prepriča im svoj san, a samim time i sve doživljaje koji su se događali godinama prije toga, a bez kojih bi sam san bilo nemoguće objasniti, Mordu nije ni pala na pamet, već je gotovo istog trena, ne kolebajući se, iznio neistine: bacio je pogled na vepra, kojeg kao da su tek tada ovi primijetili, te rekao: “Napao me i gotovo da me ubio, jer ostao sam bez koplja, a kratki mač nisam ni ponio, tako da je jedino što sam mogao bilo braniti se bakljom.”

U tu je priču svatko gotovo istog trena povjerovao, a nakon toga stali su se i diviti Mordovu ulovu, na trenutak ipak postavljajući u svojim umovima pitanja: Kako je mogao bakljom otopiti snijeg? Zašto je i sam ispečen? Zašto je uopće pošao sam u lov? ali ipak na ta pitanja ne mareći suviše.

U pitanju je bio velik vepar. Vrlo velik, po njihovoj procjeni, koja se istinabog i nije mogla na mnogočemu temeljiti (jer doprije su prijatelji mogli vidjeti samo pečenu veprovinu u Citadeli, a ona bi na platama gotovo uvijek bila raskomadana, tako da na osnovu toga i nisu mogli izvući mnogo zaključaka).

Kad je čitav taj događaj manje–više splasnuo i kad ih je Mord uvjerio da opekline na njemu nisu nepodnošljive, prijatelji su se počeli pitati kako da odnesu ulov do logora. Vepar je bio vrlo blizu po težini osrednjem konju, tako da nositi ga nije ni dolazilo u obzir, a vući ga, opet, bilo je praktički nemoguće radi dubine snijega.

U konačnici, nakon nekoliko trenutaka provedenih u dogovaranju, zaključili su da bi vepra ipak bilo najbolje prenijeti vučom. “Ali konj neka vuče vepra.” zaključili su. Taj plan smatrali su najboljim jer jedan od konja kojeg su poveli i bio je namijenjen za nošenje usmrćenog ulova do Kessyra, a pak što se ticalo dubine snijega, ako konj bude dovoljno jak, držali su, ona ne bi trebala predstavljati toliki problem.

“Ali hoće li jedan konj biti dovoljno jak?”, Neurij, koji je odlučio biti taj koji će poći do logora po konja, je upitao. “Snijeg je dubok, a vepar težak…”

“U pravu si.”, na to mu je rekao Myron već sekundu kasnije. “Poći ću s tobom; dovesti ćemo i mog konja da pomogne vući.”

Kako je Myron rekao, tako je i bilo: nešto više od pola sata kasnije, nakon što su se njih dva vratila iz logora svaki vodeći jednog konja za uzde, konji su bili povezani užadima za tijelo ubijene životinje, i odvlačenje vepra do logora je započelo.

Kako je ispalo, Neurij je doista imao pravo, jer tokom prenošenja veprova tijela prijatelji su uvidjeli da čak i dva konja jedva ispunjavaju taj zadatak. Vepar je bio kud i kamo teži nego što se na prvi pogled činio, a snijeg po kojemu su ga vukli pod svojom je površinom krio mnoge prepreke; rupe, kamenje, grmlje i granje tjerali su ih da se zaustave svako malo.

Kad su napokon uz pomoć konja ubijenog vepra dovukli do logora – a to bijaše čitava dva sata nakon što su prijatelji pronašli onesviještenog Morda – došlo je vrijeme za predah.

Predah se većinom sastojao od ispijanja vina i doručkovanja preostalih ispečenih komada ona dva ulovljena zeca, ali za Morda, koji nije osjećao želju ni za jednom od tih stvari, ono se uglavnom sastojalo od promatranja Myrona dok mu je pregledavao i čistio opekline na prsima i trpljenja boli poradi svega toga. Pak što se ticalo Myrona, on je odbio samo hranu, dok je vino i dalje svako malo iz čuture ispijao.

Čitava su prsa Mordova bila crna, a spaljena koža bila je ispečena i smežurana. Krvi nije bilo, ali rane su bile tu i, bez obzira što je mnogo vremena već prošlo od njihova nastanka, one su bile vruće i topile su snijeg kojim je Myron napunio oblog lakoćom jednakom kao što bi i one sekunde kad ih je zahvatio plamen.

Thargelion zapali jedva primjetnu vatricu i stavi nad nju mali kotao sa snijegom, u kojega je kad se otopio i stao ključati umiješao suho lišće nekog čaja. Pehare koje su imali u bisagama Thargelion ubrzo izvuče te ih napuni čajem.

Mord sada nije bio ogrnut ničime, jer više mu nije bilo hladno. On se jedva mogao micati, i toga je bio bolno svjestan, jer na svaki pokret zategnuta koža na njegovom ispečenom trupu htjela je popucati.

“Kako ćemo do Kessyra?” Mord u jednom trenutku upita i položi dlan na svoju kosu, za koju sada shvati da je također dobrim dijelom spaljena (iako ne u potpunosti), pa više nije crna kao ugalj, već smećkasta, istopljenih dlaka.

“To je barem lako, s obzirom da nemamo više od jednog izbora.”, Myron će na to uz blagi smiješak odgovoriti. “Isto ćemo do Kessyra kao i do logora, ali upregnuti ćemo više konja. Sve, zapravo.”

“Ali nije li snijeg na putu do grada dublji no ovdje?” Mord upita pognuta pogleda, jer nije htio da itko vidi njegove izraze boli koji bi mu tu i tamo pobjegli.

“Baš zato i kažem da upregnemo sve konje.”, dometnu Myron. “Druga je opcija, dakako, da netko odjaše do Kessyra i vrati se s ljudima, ali to bi umanjilo tvoj pothvat”, nastavi pogledavši u Morda, “i ljudi bi možda počeli sumnjati u tvoje zasluge.”

“Razumijem.” Mord odgovori, svim silama pokušavajući odagnati misli od svojih opeklina.

“A što te uopće tjeralo da ideš u lov sam, i to bez mača?” Neurij nešto dalje od njih upita, glasa koji je govorio da je već neko vrijeme imao namjeru to upitati.

“Da sam vas probudio”, Mord je na to odgovorio, “vepar bi me čuo i pobjegao. Jednako bi bilo da sam uzeo mač iz šatora. Ovako sam imao koplje…”

“I baklju.” dometnu Neurij.

“Da, i baklju.” Mord prihvati.

Thargelion je tada poslužio čaj, koji se dosad već kud i kamo ohladio. Mord je svoj pehar pažljivo obuhvatio prstima, te ga je udaljio od svoga tijela kojeg je sada ispečenog i najslabija para mogla ozlijediti.

Nastupila je tišina, koja nije dugo trajala, ali čiji je ambijent ipak ispunjavalo neko novo blaženstvo i mir. Ljudi su uživali u čaju i toj tišini, pa su se ubrzo čak stali i veseliti.

Mord se prvi nasmijao uz riječi: “Ta jel’ vi vidite što smo ulovili?”

“Ti si to ulovio!” netko mu na to dobaci, ali Mord ne uvidi odmah tko.

“Mora da će biti veliko slavlje zbog toga…” Mord nastavi.

“Naravno da hoće”, sada se javi Neurij, no ton njegova glasa veselje iznenada utiša. “ali moramo prvo uopće preživjeti putovanje. Ta pogledajte”, reče mahnuvši rukom kroza zrak ispunjen pahuljama snijega, “još prije pola sata nije padao.”

Ostali su se bojali da je Neurij u pravu, jer ako bi se samo bacio pogled u daljinu, mogli su se vidjeti čitavi brežuljci snijega – i još su svejednako rasli.

Nova tišina u njihova srca uvuče novi strah, pa tako prisnici požure sa čajem, nakon čega su spremili sve stvari i šatore na konje, pomučili se uprežući na njih i mrtvog vepra, te uzjahali. Sve se to dogodilo prilično brzo.

Uzjahati konja Mordu je predstavljalo problem, pa je čak ispustio suzu kad je svojim ranjenim prsima zagrebao po tvrdom sedlu i time si jednu od rana jedva primjetno, no vrlo bolno, raskrvario.

Pet konja vuklo je vepra, koji je sve dublje za njima propadao u snijeg, pa ga tako u jednom trenutku nisu mogli ni vidjeti, da bi već sljedećeg opet izronio, i činilo se da im to nije predstavljalo veliki problem. Koliko su prijatelji bili ponosni na Morda – jer tako jašući prema gradu imali su vremena doista razmisliti o Mordovu podvigu – toliko je Mord bio ponosan i na sve njih, i jedva je čekao stati pred kralja…

Ne, pomisli nakon nekoliko trenutaka. Pred vidara.

* * *

Kralj se iskreno brinuo za svog sina, a i njegove prijatelje također, pa je čak pomislio i poslati određenu grupu konjanika po njih ako ih je kojim slučajem zahvatilo kakvo zlo, no sa tom je odlukom odlučio pričekati, bez obzira što je snijeg u međuvremenu stao još više padati, jer naime, njegov bi se sin u tom slučaju kući vratio kao kukavica.

Njegovo je pogrbljeno tijelo sjedilo na tronu i bacalo pogled kroz blagu mrenu na čitavu dvoranu pred njim bez ijednog dvorjanina, osim ako se dvorjanima mogla nazvati straža i jedan pisar. Nekadašnja crna kao najcrnija vrana, ali sada sijeda, njegova kosa zaklanjala je njegovo naizgled strogo kraljevsko lice, puno bora i smežurane kože koja kao da je bila isklesana, i to kao za potrebe definiranja riječi “mudrost”.

U svome je srcu kralj bio mek čovjek, i čovječje ćudi, nikako stroge, zapravo. Ali koliko je dobrota bila dar, bila je i prokletstvo, i kralj je taj dio sebe morao skrivati kako ga mnogi ljudi zlih namjera ne bi iskoristili, i to je činio uspješno.

Kralj Hinnor bio je ponosan na svog sina. I više no drugi očevi na svoje sinove, mislio je, jer ja sam Neurija dobio u svojoj starosti. Nakon jedne kćeri i nijednog sina. Bila je to sramota, nemati sina, no sva je sreća bila da je kralj izdržao ne osvrćući se na kritike drugih (a kojih je zasigurno bilo!), jer strpljenje se u konačnici isplatilo.

Poštenje njegovo, pak, bila je stvar za sebe, jer neki su govorili: “Naš kralj je pošten i dobar”, a neki “On je tiranin!”. Kralj Hinnor nije osjećao zadovoljstvo slušajući ijednog od njih, jer kako o samim ljudima, tako se i o njihovim jezicima mnogo moglo reći.

Hinnor je sada pio pivo, što je za kralja bilo neuobičajeno, ali on nije mnogo mario za običaje. Njegova je pozornost bila usmjerena na njegova sina. Moglo bi se reći da se poradi toga nervirao.

Najednom prekine šutnju: “Ta dobro, gdje su više!” i ustane, te počne koračati amo–tamo velikom dvoranom kessyrskog dvora. Na zidovima bijahu freske koje su prikazivale bogove, planine i prošle kraljeve od kojih su većina bili neprijatelji njegovih predaka, ali freske su odmarale oči, pa ih kralj nije dao skinuti. Smirivale su ga i sada, dok se uzrujavao.

Nasreću, uzrujavanje nije dugo trajalo, jer već je pola sata nakon što je dovršio onaj pehar piva što ga je ispijao sa trona, a kasnije sa središta dvorane, pred njega došao jedan stražar te rekao: “Vaše Veličanstvo, upravo smo sa zidina ugledali vašeg sina i njegove prijatelje koji se vraćaju iz lova. Prilaze na konjima, neozlijeđeni čini se.”

To kralju razvedri srce, ali ipak on ostane u dvorani ne mičući se, jer time je na mjestu ostajala njegova veličina u tuđim očima. Kralj kojemu je potrebno mnogo da bi bio zadivljen – takvog kralja narod hoće.

“Osigurajte da ih se dostojno dočeka.” Hinnor je rekao.

Kralj je pričekao nekoliko minuta, a onda je izašao iz velike dvorane i, prošavši hodnikom, izašao na dvorište Citadele. Hladnoća mu nije smetala, jer alkohol u njegovoj krvi ga je grijao. Zapravo, taj izlazak iz Citadele kralj je smatrao i ugodnim, jer čak je i on morao priznati da je ondje provodio previše vremena. Vani je po očišćenoj kaldrmi dvorišta Citadele padao novi snijeg, i nošene vjetrom što ga je vrtložio njegove su pahulje padale po svemu, a kraljeva kosa i brada nisu bili izuzezak.

“Vrijeme je prekrasno, nije li?” kralj se obratio jednom od dvojice stražara što su stajali povrh stepeništa, na samom ulazu u Citadelu.

“Jest, gospodaru.”, stražar je odgovorio. “Ugodno je.”

Stražar je bio neki srednjovječni oklopljen čovjek ogrnut teškim krznom koji je ljevicu držao položenu na balčak mača za pasom, a desnicom se naslanjao na dugo koplje. Izgledao je umoran, ali Hinnor je znao da bi i na najmanju kraljevu zapovijed istog trena spremno pošao da to izvrši.

Sve je to čudno, mislio je kralj. Čudno je kako neki ljudi nisu stvoreni da vladaju, već da služe, a opet drugi žive kako bi vladali. A jednako dišu, jednako se znoje, jednako se rađaju i napokon… jednako će u konačnici umrijeti. Evo, ja sam kralj. Ja vladam svime i sve je ovo moje. Čak i život tog stražara. Da drugom stražaru naredim da ubije ovog prvog, on bi to učinio, jer ja sam tako naložio. A opet, kad malo razmislim: nije li nam svoj trojici jednako hladno na ovom snijegu? Zašto jedan slijedi zapovijedi drugoga, a drugi trećeg? Nikada mi to neće biti jasno… Ah, a evo i Neurija! pomislio je ugledavši pedesetak metara dalje pet konja sa četiri jahača na sebi kako korakom prilaze Citadeli.

“Gospodaru”, jedan sluga, koji je prišao kralju prije jahača, je rekao, “došli bi i ranije, ali konji su im bili upregnuti, pa su konjušari na ulazu u grad morali životinje osloboditi.”

“Ulov?” kralj je upitao.

Sluga pomisli odgovoriti, ali umjesto njega to učini Neurij, koji je na konju sad bio na manje od dvadeset koraka od kralja: “Ulovili smo vepra, oče! Upravo su ga odveli u kuhinju.”

Vijest je kralja razvedrila. “To je divno! Divno!” rekao je Hinnor najednom nasmijan. Kralj, koji je bio skoro za glavu višlji od svakog prisutnog, tada je raširio ruke, čekajući da Neurij sjaše s konja, a čim je to princ učinio, odmah je pošao i da ga zagrli.

“Vi ste vrhunski mladići, vrhunski, kažem vam!” govorio je kralj grleći sina.

Neuriju poradi toga nije bilo neugodno, jer po zadahu je oca znao da je ovaj pripit, pa mu nije zamjerao. “No čekaj”, rekao je Neurij. “Jedan od nas je ranjen.”, pokazao je na Morda. “Valja mu pomoći.”

“Svakako, svakako!” kralj je odgovorio, i dalje nasmiješen, nakon čega se obratio stražarima: “Osigurajte mladom gospodaru vidara u njegovoj odaji.”

“Zahvaljujem…” Mord je šapnuo sa konja, jer u ovom trenutku jedva da je i pri svijesti bio. Je li ga kralj čuo ili ne, to je bilo upitno.

“Zapravo”, dodao je kralj osvrnuvši se i pogledavši bolje svakog od jahača, “osigurajte im svima kupelj, vidara, odaju i čistu odjeću. Neka budu spremni do večeri, jer večeras slavimo!”

Odmah potom, kralj ih je osobno sve uveo u Citadelu, gdje se na ulazu u dvoranu sa njima rastao. Sluge, koje su se niotkuda pojavile, otpratile su mladiće do kupelji, a kralj je, pozvavši jednog stražara da mu bude pratnja, odlučio poći do kuhinje.

“Moram vidjeti tog vepra.” rekao je vedro.

Kuhinja se nalazila unutar Citadele, i tek ju je jedan zid dijelio od dvorane sa Hinnorovim tronom, ali iako je kralj svo vrijeme bio u Citadeli, on ljude koji su unijeli vepra unutra nije mogao vidjeti, jer glavni su hodnik na kojemu je on stajao koristili samo dvorjani. Posluga je, naime, koristila sustav hodnika unutar zidina.

Kralj je u društvu stražara došao do kuhinje unutar Citadele niti minutu kasnije, i stao je pred ubijenog vepra, a učinivši to ostao je u tišini promatrajući lešinu nekoliko minuta.

Tišinu nitko nije prekidao, jer nitko ju se nije usudio prekinuti. Svi su čekali da kralj progovori.

A kad je napokon progovorio, kralj se tiho obratio stražaru: “Znaš li gdje je Alakon?”

“Učenjak Alakon, gospodaru? Mogu ga pronaći.”

“Odlično. Želim da dođe i izmjeri ovu životinju.”, kralj je rekao. Proveo je još nekoliko trenutaka promatrajući mirno i masivno veprovo tijelo, a onda je dodao: “Jer iako znam odgovor, ipak želim da mi Učenjaci odgovore na pitanje: je li ovo najveći vepar ikada ulovljen?”

* * *

U kupelji je zapjenjena voda bila vrlo vruća, a bile su ih pet – svaka udaljena jedna od druge za dugi ljudski korak – tako da su prisnici odmarali svoja umorna tijela u njih četiri. Princ je dakako imao svoju vlastitu kupelj, i to u svojoj odaji, par metara od kreveta, no on je inzistirao sada koristiti ovu javnu, kako bi mogao biti uz svoje prijatelje.

Sreća je bila na svačijem licu, pa i na Mordovom, koji se kupao nešto pažljivije od ostalih, jer onaj vidar za kojeg je kralj naložio da ga čeka u njegovoj odaji, novim je Neurijevim nalogom došao u prostoriju sa kupelji, pa je tako dok se Mord opuštao do pasa uronjen u vruću vodu pregledavao i čistio rane na njegovu torzu.

Vidar je, nakon što je pregledao dio po dio Mordova tijela, zaključio da Mord nije suviše ozlijeđen, ali da su mu zglobovi na rukama i nogama dobrim dijelom iščašeni. Također je imao mnoštvo masnica i posjeklina, a pak što se ticalo one velike opekline posred prsa, ona se ipak naposljetku nije pokazala toliko velikom; zapravo, samom Mordu bilo je čudno što je barem pola prijašnje rane nestalo, tako da sada koža na tim mjestima ne samo da nije više bila smežurana i puna ispečenih otvorenih rana, nego je bila i gotovo savršeno ravna i zdrava. Ali to neobično otkriće Mord je odlučio zadržati za sebe. Vidar mu je očistio ono preostalo opeklina, koje su prekrivale površinu ne veću od tri spojena dlana posred njegovih prsa, i dva kratka dijela ispečene kože kod obje lopatice na leđima.

Ispečena koža bila je smećkasto–grimizna i smežurana, i pokrivala je samo onaj dio gdje je Mord znao da mu se pod kožom nalazi ogrlica od zlata. A na tim mjestima, točno ondje gdje mu se pod kožom nalazila ogrlica, Mord je osjetio veliku bol.

Nakon što mu je očistio rane, vidar ih je namazao mašću, zavio platnom i nepropusnim trakama, tako da je Mord nakon toga bez straha mogao ući u vodu uronjen do ramena. No on to ipak nije odmah učinio, već je prije toga zadao nekom sluzi da mu škarama popravi kosu. Naime, petina sve kose na Mordovoj glavi bila je spržena, pa je te istopljene dijelove Mord dao odsjeći. Bila je sreća da je imao mnogo kose, jer nakon što mu je sluga uklonio svu kosu što je bila spaljena, on je i dalje ostao sa dobrih pola pedlja dugom kosom. Pak što se ticalo Mordove brade, ona je također bila skraćena, ali njeno skraćivanje trajalo je daleko brže.

Kad je sve to napokon bilo učinjeno, prisnici su sluge i vidara otpustili.

Dok su se kupali svaki u svojoj kupci, naga tijela skrivena mirišljavom pjenom, prijatelji su sa zadovoljstvom razgovarali o proteklim danima i uspješnom ulovu. Iako je svatko znao istinu, pa čak i sužnji koji su im svako malo donosili vina, Neurij je prihvatio riječi Morda da je on, a ne Mord, uhvatio vepra. To je povećavalo Neurija u očima njegova oca, kralja, strahovito mnogo, i zbog toga je Neurij bio vrlo zahvalan Mordu.

Njihovi razgovori nisu se ticali samo lova, već i onoga što ima uslijediti nakon toga; sada, kako su se vratili iz lova kao pravi lovci, mnoge će djevojke na njih drugačije gledati, mnogi mladići će u njima vidjeti uzore, a suparnici samo suparnike vrjednije osvrta. U pitanju nije bio samo laskavi uspjeh, nego i jedna nova odgovornost, a provevši neko vrijeme u razgovoru oko toga, oni su zaključili da tu odgovornost prihvaćaju. Mada, zapravo, drugog izbora nisu ni imali.

Naposljetku, kad su zaključili da su čisti, jedan po jedan izašli su iz svojih kupki te su zašli nešto dalje – dok su sužnji svakoga od njih zaklanjali od pogleda raširenim platnima – gdje su svaki preko sebe izlili kantu čiste tople vode bez ikakvih dodataka koja je isprala pjenu sa njihovih tijela. Nakon toga, osušili su se čistim ručnicima i obukli odjeću dostojnu kraljevskih ceremonija, te pošli do dvorane.

A u dvorani su zatekli mnogo slugu koji su pripremali tu prostoriju da doliči gozbi koja predstoji. Kralj je jedva prikrivajući svoje ozareno lice prekriveno sijedom gustom bradom sjedio na tronu i sve to promatrao, a kad su prijatelji ušli, svu ih je četvoricu pozdravio, usput ustavši sa trona i raširivši ruke. Sužnjima je pak što su išli za njima svakom naosob kimnuo glavom, što su oni dakako primili kao vrhunski kompliment.

Kralj je je prišao Neuriju. “Vjerujte mi i ti i tvoji prijatelji kad kažem da bih najradije htio da gozba započne odmah sad, ali kuhari uporno tvrde da vepra ne mogu pripremiti tako brzo. Marinirati treba, kažu… Ali ima vremena za to. Hoćete li što popiti?”

Neuriju je na pamet na kratki trenutak palo da ponudu odbije, jer on i njegovi prijatelji nisu voljeli piti nigdje drugdje no u Suhom prutu, ali on je spriječio tu svoju misao brzo, znajući ona ne bi bila mudra, odgovorivši: “Zašto ne?”

Myron je u kralja – ali to bi bilo samo kad bi kralj u njega pogledao, jer on sam ipak je izbjegavao gledati u smjeru njegova lica – gledao osjećajući strahopoštovanje, jer kralj je dobro znao (ili se samo Myron tako nadao) da je Myron Neurijev osobni sluga, a kao takav bi ipak trebao imati manja prava od ostalih prisutnih ljudi. No, začudo, kralj nije ništa činio glede toga već je i na Myrona, kao i na svakoga drugoga od njih, gledao sa jednakim poštovanjem.

Myron nije mogao ne primijetiti da je kralj gotovo za pola glave višlji od svakoga od njih, bez obzira na njegovu starost, što je doista govorilo o njegovoj pojavi. Ovako, sa zlatnim žezlom u rukama s kojim se više igrao no što ga je ozbiljno nosio, teškim crnim plaštom i ulaštenim lakim oklopom, izgledao je stravično i veliko u svačijim očima, i ne pridodajući tomu njegov dugi teški mač za pasom i krunu od zlata optočenu rubinima i safirima na njegovoj glavi. Bila je teška ta kruna, ali kralj ju je tog dana odbijao skinuti.

U jednom trenutku dok su koračali prema jednom od dugačkih teških drvenih stolova, kralj susrevši nekog sužnja kaže: “Vrč piva i vrč vina. Pehare također, ali meni ne; ja svoj već imam.” dometnu pokazavši prstom na svoj pehar, a sluga, neki mršavi niski mladić ne mnogo stariji od samog Neurija, obučen u sužanjsku odjeću, no nikako prljavu ili poderanu, tu zapovijed prihvati te hitro pođe da ju izvrši.

Dvorana je bila osvijetljenja kao samim suncem pod onim mnoštvom lustera punih svijeća, koji su se svojom snagom pridruživali svjetlosti sa baklji poredanih duž zidova. Sve to činilo je da je u dvorani bilo vrlo toplo iako vatre u četiri kamina što su promatrali prostoriju iz dva najduža zida dvorane nisu bile upaljene. To su bili kamini od kamena, ugrađeni u debele zidove još tokom njihove gradnje, čiji je početak u nekim ljetopisima bio spomenut još pedeset i treće godine nakon dolaska Massora iz Bijelih prostranstava, popločeni crnim mramorom i ukrašeni bijelim zlatom. Ti su se kamini zapravo rijetko kad palili, pa čak i zimi, jer sama je dvorana bila okružena hodnikom i nizom odaja s druge strane tog hodnika u kojima su se peći ložile, pa je tako dvorana bila grijana takoreći samim tim odajama.

Prijatelji i kralj sjednu za stol, koji još nije bio postavljen. Bio je to masivan stol izrađen od hrasta, a dužina mu je premašivala stotinu koračaja. Bio je pak dovoljno širok da su četvero najširih ljudi Hil’guma mogli bez i najmanje guranja sjesti jedno pored drugog za njegovo čelo. No trenutno je kralj Hinnor sjedio za čelom, dok su se sa njegove desne strane nalazili Neurij i Mord, a s lijeve Thargelion i Myron. Samo je kralj sjedio na stolici, dok su pak ostali sjedili na dugačkim klupama koje su se pružale duž stola.

Kralj odmah započne sa razgovorom, glasa sada nešto tiša: “Shvaćate li da osim što je vaš veliki osobni uspjeh, ovo ima i veliki politički značaj?”, kralj je rekao. “Hil’gum se čini mirnim mjestom, ali znate dobro da to nije tako. Mnogi već sada u Vijeću govore kako sam nesposoban vladar. Ali lako za mene. To ima veze s tobom, Neurij, jer na tebe oni ciljaju kao mog nasljednika. Ja sam kralj, ali Dvorana vijećanja ujedinjena ima puno veću moć od mene. Oni čak drže i polovicu vojske.”

Neuriju je sve to bilo poznato, i nije mogao da se ne pita zašto mu se otac takvih osjetljivih tema baš sada dohvatio, i to pred ostalima, ali ipak ga se nije usuđivao prekinuti u njegovu govoru. Napokon, mislio je princ, on je kralj, i stoga zna što čini.

“Sa ovim što ste učinili”, kralj nastavi pogledavši na trenutak svakoga od njih, “poklonili ste i meni vremena, pa time znajte da ste učinili mnogo više od ulova najvećeg vepra ikada. A i taj vepar… djeco, jeste li ga uopće pobliže pogledali?”, uz smiješak je dodao. “Ta živina je ogromna! Zaslužili ste i više no gozbu u svoju čast, a siguran sam da ste svi zaslužili jednako, a ne samo moj sin…”

Mordu je bilo i više no drago što su njegovi prijatelji i brat njegov svo vrijeme šutjeli o tome da je zapravo on ubio divlju svinju, jer nije htio biti u središtu nikakve pozornosti, a kamoli ovakve pred kojom je kralj sve to odlučio predstaviti: pozornost svih najmoćnijih ljudi u Hil’gumu, koji su svi redom bili pozvani na gozbu da svjedoče tom najvećem ulovljenom vepru ikada.

Inače, svoju relativno slabu političku moć kralj Hinnor dugovao je svojim precima. On, naime, nije imao nikakve krvne veze sa Massorom iz Bijelih prostranstava, već je bio unuk Berh’usa Ogavnog, koji je kraljevanje započeo otrovavši prošlog kralja, također krvno nepovezanog sa Massorom iz Bijelih prostranstava, koji je osim toga bio znan i kao Kralj Ubojica, jer je i on ubio prošlog kralja, Azroha. A Azroh je bio prvi kralj nakon Tamnog doba bezvlađa i ratovanja koje je trajalo od stotinu trideset i druge godine do četiri tisuće četiristo i četrnaeste godine. Zapravo, posljednji kralj koji jest bio u krvnom srodstvu sa Massorom iz Bijelih prostranstava, a time imao i apsolutnu moć, bio je Ozaris, znan i kao Zadnji prije tame. Ozaris je bio unuk Tyrronimusa, Massorovog unuka.

Povijest kraljevanja Hil’gumom bila je mračna, tako da se nije često o tomu govorilo. Zapravo je sam Hinnor bio prvi zakoniti kralj nakon više od četiri tisuće godina, ako se pod “zakonit” gledalo da u pitanju, kad već nije u krvnom srodstvu sa Massorom, nije ubojica ili sin ubojice.

“Ah, a evo i pića!” Hinnor je niti tiho, niti glasno uskliknuo kad je ugledao sužnja sa pladnjem u rukama koji im je prilazio. Na pladnju je bilo sve što je Hinnor zapovjedio da im se donese.

Kad je sluga poslužio ljude i otišao, Hinnor je napunio svoj pehar, nakon čega je nastavio, obrativši se sada ne svome sinu, već samo njegovim prijateljima: “Ovo što sam vam sada svima rekao informacije su kojima raspolaže samo najuži krug ljudi Kraljevstva, a sada kad ih i vi posjedujete preporučam vam da njima raspolažete mudro. Pak ako se pitate zašto sam vam ih uopće izrekao, to je stoga što vas odsad smatram svojim najbližim ljudima.”, rekao je kralj ozbiljna glasa. Neko vrijeme nakon toga proveo je šuteći, da bi u konačnici tu tišinu prekinuo sa: “Nego, sada kad sve znate, možete se vratiti čekanju gozbe. Ona je u vašu čast. Samo… kad počne, molim vas, nemojte previše popiti i učiniti kakvu glupost.”

* * *

Gozba je počela gotovo pet sati kasnije.

Prisnici su uzeli riječi kralja zaozbiljno, i nisu se suviše doticali alkohola, mada im to namjera nije ni bila. Nije u pitanju bila velika gozba, jer sveukupno jedva da je bilo prisutno stotinu gostiju. Tu je bila većina članova Dvorane vijećanja, neki najbogatiji trgovci i najcjenjeniji vitezovi, među kojima su se mogli vidjeti čak i Ser Kolhos i Ser Raah. Bili su tu i mnogi Učenjaci, kao i ostali dvorjani vrijedni osvrta. Mnoge mudre glave, okupljene samo radi četiri mladića.

Prvo su se dakako poslužili alkohol i plate narezanog suhog mesa i sira, a zatim puni kotlići juhe od gljiva i povrća. Kad su sluge unijele desetak pečenih prašćića, već je prošao čitav sat od početka gozbe. Tek je još pola sata i nakon posluživanja tih prašćića na red došlo ono što su gosti i očekivali: vepar.

Njegov je miris pobio sav ostali kad su ga sužnji, kojih je radi njegove težine bilo petnaestak, na svojim ramenima posluženog na dodatno ojačanoj, ogromnoj plati unijeli u dvoranu, i gotovo je svatko u tom trenutku utihnuo. Kratku tišinu, dakako, popratio je gromoglasan pljesak odmah potom.

Kad su položili vepra na oslobođeni dio stola, kralj je tada ustao i raširenih ruku stao glasno govoriti svim prisutnim gostima: “Ovo je uhvatio moj sin zajedno sa svojim prijateljima! Ovo je dokaz njegove veličine!” Njegov je duboki glas sa lakoćom ispunjavao prostoriju, i svatko je jasno mogao čuti što je kralj rekao. Nastade trenutak popraćen ničim do li tišinom, a zatim se začuju kraljeve posljednje riječi: “Poslužite se!”

Glazbe nije bilo, jerbo se od opće larme ne bi ni čula, ali je zato neki poetičar u jednom kutu dvorane zainteresiranima čitao svoje šaljive pjesmice, koje bi uvijek bile popraćene salvama smijeha. Mord je sjedio kao što je sjedio i ranije tog dana, do Neurija, prekoputa Thargeliona i Myrona. Sa te je strane dvorane pak vladao zanimljiv razgovor kralja i nekoliko članova Vijeća o Znatiželjnom jedru poslanom da traži nove zemlje. Taj brod još se nije vratio, i već je odavna ta ekspedicija bila proglašena neuspješnom.

“Poslati ćemo još jedan brod, ili dva. To ne bi trebalo biti suviše skupo.” kralj će u jednom trenutku.

“Nije stvar u novcu, već u resursima. Ali da, za još dva broda ne moramo se brinuti.” neki vrlo star član Vijeća, vjerojatno jedan od najcjenjenijih, neki knez, odgovorio je kralju. Svojim nastupom vrlo je jasno davao kralju do znanja da mu je svojim utjecajem ravan. O tomu je dosta govorio i način na koji su se članovi Dvorane vijećanja uopće obraćali kralju: rijetko tko je dovorio “Veličanstvo”, “Gospodaru” ili “Kralju” tokom razgovora, već samo što nisu prešli na “ti”. U pitanju je bila velika uvreda, ali kralj se morao tomu prilagođavati.

Razlog prilagođavanju bile su priče da bi Vijeće moglo tražiti odcjepljenje od Kraljevstva, pa bi se Hil’gum time podijelio na dva dijela, a to kralju Hinnoru nikako nije bilo u interesu, pa je prelazio preko mnogo toga samo da takvo što izbjegne.

Nakon Znatiželjnog jedra, razgovori su se prebacili na cestu što je povezivala Kessyr i Ri’gorm. Naime, ta cesta od kaldrme prije zime je upila toliko kiše da je blato kaldrmu takoreći progutalo. Već su se deseci seljaka bunili da su im zapela kola i ne mogu se izvući, a i konji u posjedu samog Kraljevstva su u opasnosti ako prolaze onuda, pa je stoga na kralju bilo da osigura novac za materijal i radnike da se kaldrma ponovno napravi. Kralj je vrlo dobro znao da takve stvari nisu neozbiljne, jer još prije dva mjeseca stigla mu je vijest da su se dvoje ljudi – neke žene što su na mulama nosile mlijeko – doslovno utopile u blatu.

No ta je problematična cesta oduvijek zadavala glavobolju kraljevima, tako da je sadašnji već imao iskustva sa njom. Već isprobani i, moglo se reći, vrlo uspješni recept bio je odugovlačiti što dulje. Novac će već stići. No kad bi barem i ostali bili toliko mirni oko toga kao ja… kralj je mislio.

Već je odavno gozba iz slavlja radi uspjeha kraljeva sina prešla u politička nadmetanja skrivena iza nasmiješenih lica, kad je Mordu prišla jedna djevojka i ponudila mu vrč s vinom.

“Želi li gospodar da mu dopunim pehar?”

Okrenuvši se, Mord se na trenutak ukoči. U pitanju je bila pojava ugodnija Mordovim očima od bilo čega što je on ranije u svom životu ugledao. To je bila djevojka duge zlatne kose i rumeno–bijela lica glatkih crta, na kojemu se nalazio ravan mali nos i dva zelena oka vrlo tamnih šarenica. U pitanju je bila sluškinja nešto bogatije odjevena od ostalih, sva u grimizu i svijetlo–zelenoj boji, što je govorilo da je bila ili prinčeva, ili kraljeva sluškinja. Njezin je niski stas sasvim odgovarao tihom i blagom glasu koji je oblikovao njen govor, pa tako u jednom trenutku Mordu bude neugodno kad je ugledao teški vrč u njenim rukama, jer mislio je da je nemoguće da takvo maleno stvorenje uopće može nositi vrč vina. On istog trena na njeno pitanje odgovori potvrdno, ali usput upita treba li joj pomoć, na što djevojka odmahne glavom uz smiješak.

Mord bijaše u najmanju ruku očaran, ali poradi toga ništa nije mogao činiti. Tako je barem mislio, krivo zaboravljajući svoj položaj u odnosu na položaj te djevojke. Djevojka odmakne od njega, a on vrati pogled na kralja.

“Sviđa ti se djevojka?” bio je princ koji ga je to tiho upitao nakon što ga je dotaknuo laktom te se nasmiješen nagnuo prema njemu. Kralj se pravio da to ne primjećuje.

“Ako kažem: “da”?”

“Tada ću ti odgovoriti: to je sestra Myrona.” Neurij reče, nakon čega prisloni pehar usnama u namjeri da sakrije smiješak od članova Vijeća, koji bi time mogli pomisliti da princ za važnom gozbom razgovara o nedoličnim stvarima.

“Zbilja?” Mord se iznenadio čuvši to. Nije imao pojma da Myron ima braću ili sestre, a nikada se nije sjetio pitati, bez obzira što je Myrona smatrao svojim najvećim prijateljem (ta se povezanost njih dvoje dogodila otkako je Mord raskrstio sa Alverom).

“Da, ali koliko sam shvatio, Myron se baš i ne trudi da doznamo za nju… Moguće je da uopće ne želi da za nju znamo.”

“A kako si ti doznao?” Mord je upitao.

“Kao princ moram znati mnogo toga o drugima. Nije mi namjera, ali tako mora biti.”

Mord tada na trenutak razmisli o svim onim stvarima koje je on držao u tajnosti: činjenica da je ubio vlastitog očuha nikada nije u potpunosti nestala iz njegovih misli, već se uvijek tu skrivala, i uvijek bi Mord i nju uzeo u obzir prilikom donošenja svake svoje odluke, ma koliko beznačajna ta odluka bila. Dalje je tu bilo prokletstvo tri bijela kipa, za što još uvijek nije bio siguran je li u pitanju bila stvarnost ili tek san. Pomisao na te kipove tjerala bi ga da se istog trena naježi, pa je izbjegavao misliti o tomu. Napokon, nije ni morao misliti, jer tu je bio jedan drugi stalni podsjetnik, koji ga je pekao pod njegovom kožom svake sekunde njegova života poput ognja: ogrlica.

Kad su mu misli došle do ogrlice, Mord je iznenada prestao misliti, jer osjećao se suviše slabim da bi o njoj razmišljao ijednu sekundu. Spram nje nije znao što da osjeća, a doista nije ni htio znati. Konstantan, jedva izdrživ osjećaj žarenja u grudima bio mu je sasvim dovoljan.

“Morde?”, najednom začuje glas Neurija. “Nećeš valjda zaspati?”

“Ne, nisam toliko pijan.”

Umjesto da se osmjehne, to Neurija natjera da tiho upita: “Zar si pijan? Ta upozorio nas je otac da moramo sa tim paziti! Vidi”, pokazao je unutrašnjost svog pehara, u kojemu je Mord morao vidjeti crvenu tekućinu za koju bi se zakleo da je vino, “ja svo vrijeme pijem sok od višnje. Daj, i ti tako čini, jer ovo je bitno. Ako učinimo kakvu glupost, odlazimo svi k vragu…”

“Ta nisam jako pijan, ali dogovoreno.”, Mord odgovori i ispije u jednom dugom gutljaju sve iz svog pehara. Pruži ga Neuriju pod stolom odmah potom i kaže:“Sipaj.” na što Neurij tako i učini, jer pod stolom je držao skriveni ćup sa sokom.

Triježnjenje je trajalo presporo, jer kraljeva i prinčeva predviđanja ispala su točna, pa je tako Mord bio nekoliko puta upitan od nekog starijeg člana Vijeća o nekim težim političkim pitanjima na koja nije znao odgovoriti, što ga je gotovo osramotilo. Kad bi bio upitan jednim takvim pitanjem, Mord bi odgovarao sa protupitanjima i kojekakvim šalama, kupujući time vrijeme. Ali to je i dalje bilo suviše blizu sramoti, pa je tako Mord ubrzo prestao piti sok od višnje, i počeo sa vodom. Pio je običnu vodu kao najžedniji čovjek i to dok mu se nije smučilo, ali i dok nije postao sasvim trijezan. A jednom kad se sasvim otrijeznio, više ga nijedno pitanje nikojeg člana Vijeća nije moglo oboriti, pa je tako ubrzo prestao biti propitkivan.

Jedini problem, ako se to tako uopće moglo nazvati, bio je što je poradi svega toga često odlazio do nužnika.

Pitanja koja su članovi Vijeća upućivali, a koja su često znala dirati i u osobne stvari sugovornika, kako je noć odmicala postajala su sve žešća. Oni, njih desetak, iz nekog su razloga tako htjeli znati osjeća li kralj i dalje žalost zbog smrti kraljice (dogodilo se to kad je Neurij imao tri godine, dakle davno), misli li naći novu suprugu i osjeća li se još uvijek zdravim i sposobnim učiniti takvo što. To je bila jedna od njihovih omiljenih tema, jer sa njom su postojale najveće šanse da kralj izgubi strpljenje, pa time učini nešto nepromišljeno. Tako je u jednom trenutku jedna žena iz redova članova Vijeća, što je u kralju izazvalo ogroman bijes, drsko upitala bi li nju odabrao za kraljicu. Kralj na to pitanje nije odgovorio, već se tek kiselo osmjehnuo.

Sve to što se događalo polako je drmalo kraljevu imunost na provokacije, a to je primijetio i njegov sin Neurij, čije je uplitanje u razgovor u tom trenutku vrlo vjerojatno spasilo kralja od mnogih neželjenih djela (naime, kralj će kasnije samome sebi priznati da se tokom tih trenutaka pod stolom već mašio za mač, jer imao je namjeru u par zamaha svoje sugovornike raskomadati).

Neurij je tada iznenada stao govoriti o ljepotama planina na sjeveru Hil’guma, kojima je imao svjedočiti tokom lova na vepra (na kojega se, uzgred, sada i zaboravilo). Njega se nitko nije usudio prekidati, ali jasno su svojim zmijskim pogledima davali do znanja da im je njegovo pripovijedanje dosadno (netko je u jednom trenutku čak i zijevnuo). No, unatoč tomu, Neurij je kao iz inata nastavljao biti sve dosadniji razgovorom, pa i samome sebi, čime je kupovao vrijeme i sebi i ocu, tokom kojeg je smišljao nešto pametnije što će reći. Ali ništa pametno na njegovu pamet nije htjelo pasti, tako da se činilo da će sve pasti u vodu.

No u tom trenutku riječ je preuzeo Myron, kojemu pak nešto na pamet ipak jest palo. On se obratio tada članovima Vijeća: “Ali dosta, gospodo, o Kraljevstvu. Recite, što Vijeće ovih dana za slobodnog čovjeka čini, a da je dobro? Vidite, kralj ima namjeru regrutirati mnoštvo nezaposlenih ljudi u jednu službu u kojoj će živjeti pristojno, a koja će sve napore uložiti u čuvanje Kessyra. U pitanju je djelomice tajna skupina ljudstva naoružanog i oružjem i znanjem, a da privrženost kralju ne spominjem… dakako, u pitanju nije toliko cilj da se brani Kraljevstvo i uočavaju i najmanje greške svakojakih neprijatelja, već omogućavanje života dostojnog čovjeka onima koji novca nemaju.” Myron je to izgovorio bez ijednog treptaja, ali Mord je iz nekog neobičnog razloga znao da mu ruke skrivene pod stolom drhte, bez obzira što ih nije mogao vidjeti.

Nikada prije nije taj čovjek imao potrebu lagati, tako da ostali nisu znali koliko li je u tome dobar, ali ovaj je nastup izazvao divljenje i u Mordu, i Neuriju i Thargelionu. Za kralja se pak postavljalo pitanje je li bijesan. On je pak mirno promatrao Myrona i dok je ovaj govorio, i kad je završio sa govorom. Njihovi su se pogledi u jednom trenutku sreli, ali niti jedan od njih time nije htio ništa odati, pa tako nisu imali pojma u konačnici što li se događa.

Svatko se od onih koji su znali što se događa u tom trenutku pitao: Smije li se u ime kralja blefirati? I, dakako: Kolika je za to hrabrost potrebna?

No ipak je bio najbitniji učinak. Naime, članovi Vijeća su se strašno uplašili Myronovih riječi, jer to je značilo da je svaki njihov korak bio popraćen pogledom oka nekog uhode. Jedan se od njih čak i osvrnuo oko sebe, vjerojatno misleći da će nekog od tih ljudi ugledati. Tišina ubrzo zamre:

“A kako sigurnost Kraljevstva pomaže slobodnim ljudima?” ona je ista žena koja se ranije obraćala kralju upitala. A upitala je upravo Myrona, tako da je on imao i odgovoriti:

“Zar nije sigurnost Kraljevstva isto što i sigurnost slobodnih ljudi? Kraljevstvo jest narod.” odgovorio je Myron.

“Svakako… Nego, kad govorimo o brojkama… Koliko bi se, otprilike, moglo reći da će naroda na taj način dobivati svoj kruh?” neki starac dometnu.

“Vidi mene…”, tu se Myron tobože prisjeti nečega što je zaboravio, “… ja sam potpuno smetnuo sa uma da je taj projekt već odavno počeo. Desetine ljudi, gotovo stotina, su u pitanju trenutno. A naravno, kad kažem “trenutno”… zadnji sam puta popis pogledao prije godinu dana…” Myron je nastavio nizati laž za laži. S time je njegov ili blagoslov, ili kazna u očima kralja rastao, a što je od tog dvoje bilo, nitko osim samog kralja nije znao.

“A odakle Kraljevstvu novac za takvo što?”

Odavde je moć Myronova manipuliranja izgubila svoju snagu, ali dalje je kralj mogao nastaviti sam, pa je prije no što je Myron išta odgovorio, kralj gotovo povikao: “Kamen! A zašto mislite da sam momke poslao u planine? Zar mislite da bi ih samo poslao u lov na vepra? Nikako…! Oni”, baci pogled na četiri prijatelja, “su pošli u planine da istraže stare kamenolome. Mnogo se metala i kamenja tamo pojavilo otkako su zadnji puta taj dio prije”, zamahne rukom, “mislim sedamsto godina, radnici raskopali. Dakako, još sam prije dvije godine – toga se barem možete prisjetiti (kralj doista jest prije dvije godine otvorio na sjeveru Hil’guma nekoliko kamenoloma, ali oni su bili potpuni promašaj, jer je tamo vladao jak vjetar, koji bi rušio svaku podignutu konstrukciju) – podigao kamenolome blizu tog mjesta, i došlo je vrijeme da se kamenolomi prošire, ali nisam imao namjeru išta podizati prije provjere. A, naravno, tko bi bolje mogao provjeriti teren od mojih najbližih suradnika?”

“To je istina.”, jedan je od članova Vijeća morao priznati. “A i dvostruka se dobit ostvarila, jer vam je sin, princ Neurij, ulovio najvećeg vepra ikada!”

“Doista…”

“I to doista najvećeg! Osobno sam dao provjeriti u svim knjigama gdje su se takve stvari zapisivale.” član je Vijeća nastavio.

“Zar je doista tako…?” kralj upita.

“Jest, gospodaru Hinnoru, stvar je provjerena.” javio se odnekud Učenjak Alakon.

S tim potezom članova Vijeća jedva primjetno, no itekako osjetljivo nadmetanje je prestalo. Dalje se gozba nastavila nešto mirnijim tokom, što je značilo da se opet pozornost ljudi za stolom vratila mnogim međusobnim razgovorima, kao i slušanju onog poetičara sa njegvim šaljivim pjesmicama.

Taj je poetičar svo vrijeme čitao iz nekakvih prljavih, samo puku smiješnih djela, što su se ismijavali sa svime. Kralju to nije smetalo, ali nije se moglo reći niti da je suviše obraćao pažnju. On je zapravo mislio samo o tomu kako će li se maknuti od stola, a da sa njim pođe i Myron, sa kojim je žarko želio razgovarati.

Napokon mu je u jednom trenutku palo na pamet reći: “Ispričavam se, moram do nužnika. Ali tako me je uhvatio grč u nozi da nisam siguran bi li…”

Na njegove riječi gotovo po nalogu od stola ustanu Neurij i Mord, njemu najbliži, nudeći se da mu pomognu hodati. Ali kralj je svoj pogled držao prikovan na Myronu, koji je primijetio njegov znak. “A bi li vaš dobri prijatelj, sluga moga sina, čija čast neće biti ukaljana zadatkom, pošao radije sa mnom? Dakako, bio bih zahvalan…”

Tako Myron, kimnuvši glavom, ustane od stola i priđe kralju, kojeg odmah potom oprezno uhvati pod ruku, te sa njim pođe do nužnika.

Kad su odmaknuli i zašli u prvi hodnik, kralj stade tiho govoriti:

“Dobro je, sada možeš pustiti. Ne vide nas one zmije.”

“Želite sa mnom razgovarati?”

“Da. Pođimo do nužnika, jer doista moram pišati, ali na putu imamo vremena. Reci mi, za početak, zašto si stao onoliko lagati ljudima?”

To Myrona ne uplaši, jer sve to bilo je itekako očekivano. “Žao mi je ako sam učinio nešto loše, ali držao sam da vam je potrebna pomoć, pa sam stao ispred vas. Laž koju sam izrekao doista jest ogromna, ali dobili ste na vremenu… Osim toga, koliko sam upućen, moj gospodaru, vaša moć je daleko veća od zapošljavanja stotinu ljudi u jednom danu, a, dakako, imate na raspolaganju mnogo dana pred sobom…”

“Zadovoljan sam odgovorom, neću lagati. I doista imaš pravo, u pogotovu ako si imao dobre namjere. Ali mene nešto drugo zanima: Stao si govoriti sve to iako si znao kakva je kazna. Zašto?”

“Svjestan sam kazne, moj kralju, i mogu reći da sam ju spreman prihvatiti. Ali nešto se moralo učiniti, i ja sam bio spreman stati ispred vas.”

“Zbilja?” Kralj je namjestio ljutito lice, ali unutar sebe on je bio sretan jer je dobro znao da gleda u jednog od najvjernijih mu ljudi u čitavom Hil’gumu, bez obzira što mu nije znao ni ime. “Ako je tako…”

Myron polako kimne glavom, misleći da će ga ovaj osuditi na smrt, ali kralj je rekao usred njegova kimanja: “… tada ću te učiniti mojim osobnim savjetnikom, svojim najbližim suradnikom.” Iako to promatrač možda ne bi primijetio, iza te kraljeve odluke nalazio se jedan čvrsti temelj, jer on je naime Myrona pratio već dugo vremena, i morao je priznati da mu se način razmišljanja, kao i sama učenost tog mladića, sviđala, i na tom polju, kralj je držao, Myron je ispunjavao sve uslove da bude njegov savjetnik. Ali ono što je u ranijoj kraljevoj odluci ipak nedostajalo bio je dokaz da je taj mladić spreman žrtvovati se za dobrobit Kraljevstva – a taj dokaz on je dobio upravo sada.

Pak za to vrijeme, Mord je pogledom potražio Myronovu sestru. Ona se nalazila kraj poetičara, kojega je nudila vinom. To i jest bio čitav njen posao te noći, zapravo. Tek će kasnije uslijediti čišćenje stolova, podova i pranje suđa (poslovi koje ona kao višlji sluga ipak nije morala činiti, ali je svojevoljno inzistirala na njihovu izvršavanju), takoreći čitavi sati posla nakon gozbe jer do jutra je dvorana imala biti savršeno čista.

Mord namjesti zavoje na prsima pod svojom odjećom, nekako poput kakvog raka ustane i odmakne se od stola, te pođe, a da je prije toga ponio prazan pehar, do Myronove sestre. Njegov hod prešao je u hod plemića odmah nakon što je ustao od stola, i ljudi su se doista mogli zakleti da nema gotovo nikakve mane na njemu, a kamoli da je pod odjećom ispečen. Čak se ni po njegovoj glavi nije dalo reći da je došao u sukob s vatrom, jer sluge kojima je dao da mu odsijeku spaljene dijelove kose i brade učinili su dobar posao. Jedino što se doista dalo primijetiti, čak i sa velike udaljenosti, bile su modrice i posjekline po njegovu licu, ali na njih se nitko nije obazirao.

On u konačnici priđe zlatokosoj djevojci, nešto mlađoj od njega, u njenoj dugoj grimizno–zelenoj haljini, i pruži polako pred nju svoj pehar. Ona ga je vidjela još ranije kako joj prilazi, pa je tako i ona pošla prema njemu. A tamo gdje su se napokon sastali, nasreću, niti jedan luster ili baklja nije bacao svoju svjetlost, tako da ih gotovo nitko nije mogao vidjeti.

“Kakvo ti je ime?” Mord upita još prije no što djevojka pruži ćup prema njegovom peharu.

“Morrysa.”, ona odgovori. “Ali ti me znaš. Ja sam sestra Myrona, tvog prijatelja.”

“Kako to da te nikada prije nisam ugledao?”

“Zato što živim na dvoru. Ja sam sluškinja.”

Mord polako kimnu, da bi zatim skupio hrabrosti i stao pričati zašto joj je zapravo prišao. Bez i najmanje oklijevanja, Mord joj je stao govoriti da u životu nije vidio ljepšu osobu i da bi rado učinio sve što treba da više vremena provedu zajedno. Objasnio joj je da se uz nju na neki način osjeća mirnije, da mu srce udara sporijim udarcima, a da je sve što osjeća u sebi samo čista sreća. Morrysa ga je mirno i znatiželjno slušala, promatrajući ga svojim zelenim očima kanda zamišljeno. Na trenutke se osmjehivala, ali ni u kojem trenutku nije pokazivala ništa drugo do li dragosti poradi Mordova prisustva.

Između njih se tada probudila jedna nova povezanost, koju nisu osjetili u svojim životima nikada prije. A, iako oni te večeri možda i nisu znali bi li to tako nazvali, stotinama godina kasnije mnogi će povjesničari tu povezanost nazvati samo jednom riječju: ljubav.

Poglavlje 17

Myron se dakle gostima zajedno s kraljem vratio kao kraljev osobni savjetnik. Iznenada, ne radi svog novog čina, već radi sigurnosti samoga kralja koji mu je najednom postao prisniji, Myron je osjetio navalu odgovornosti i brige spram sigurnosti svoga gospodara. Začudio se samome sebi kako najednom ljude koje je donedavno promatrao gotovo bezosjećajno, sada gleda uz mnogo više sumnje .Kralj je dakako duboko razmislio o tomu prije nego je donio odluku, tako da je nakon što je rekao to što je imao njegov duh bio miran.

Mord je, pak, uznapredovao sa Morrysom, i u trenutku kad ih je Myron ugledao zajedno, vjerojatno misleći kako Mord još ne zna da je Morrysa njegova sestra i da ne treba zbog toga brinuti, oni su se otvorili jedno drugome, ako ne u kakvom ljubavnom smislu, a ono bar prijateljskom. Ništa više nije bilo bitno za Morda, pa ni glas koji mu se uporno javljao u glavi, uz riječi: Pamti, Morde…!

Kralj se za to vrijeme prihvatio vina, po prvi put te večeri, jer svo vrijeme prije toga, isto kao i Mord i Neurij, on je pio vodu. No za razliku od Morda i Neurija, on to nije spomenuo nikome. On si je sada dopustio prestati se brinuti, jer iako se pokraj novog savjetnika Myrona nije osjećao ni najmanje sigurnim od mogućih novih provokacija Vijeća, on se svejedno osjećao suviše umornim da bi nastavio dalje trijezan.

Neko vrijeme se pitao zašto ipak nije dao ubiti mladića, ali onda je pomislio: Ah, sad je gotovo… te se vratio vinu, a učinivši to, više nije nijednu sekudnu proveo u razmišljanju o Myronu ili članovima Vijeća.

On se naslonio na svojoj stolici koja je bila nešto višlja od ostalih, i uzevši lijevom rukom komad mesa kojeg je stao jesti između svakog otpijenog gutljaja vina, napokon je počeo doista uživati u ponosu spram Neurija. Njegov je sin ubio najvećeg vepra ikada, i to nikako nije bila mala stvar. Dapače, to je gotovo više od svega što sam ja kao kralj ikada učinio.

Kako se ubrzo opio, tako je stao i govoriti o vepru i njegovoj veličini. Govorio je o svom moćnom sinu i njegovoj silnoj snazi tijela i uma; prava snaga usmjerena u pravom smjeru. Savršeni nasljednik! Nadugo i naširoko je stao prepričavati svaki mogući pothvat svoga sina kojeg se mogao sjetiti, ali ipak bi se uvijek vratio na priču o vepru. Neurij se poradi toga znojio, jer dobro je znao da nije on bio taj koji je uhvatio životinju, ali zbog toga svega se nije usudio buniti, već bi samo tu i tamo tiho dobacio svom ocu: “Dobro je, oče, nije vrijedno spomena…” Ali to ne bi smirilo njegova oca, već bi ovaj nakon toga nastavio i sa: “Vidite, još je i skroman! Skromnost je vrlina, koliko znam, a…” i tako se nastavilo neko vrijeme, sve dok kralj nije sa uzdizanjem svoga sina došao do spuštanja drugih ljudi, pa je tako u jednom trenutku rekao: “A vidite ovog prijatelja moga sina.”, rekao je pokazavši na Morda. “Velik čovjek, doista, ali ni približno kao princ Kessyra. On, vjerujem, ne bi mogao učiniti desetinu onoga što je moj sin učinio, i to čak i ako se ne osvrnemo na vepra, komu, uzgred, ne mislim da bi uopće mogao i rep podići sa zemlje. A moj sin ga je čitavog…”

“Oče, dosta! Zbilja, nije više potrebno o meni. Molim te, govorimo o nečemu drugome.” Neurij se javi, ali to je bilo prekasno, jer u očima Morda (u koga je kralj, uzgred, svo vrijeme gledao) ugledao je bijes i razočaranje, i to bijes i razočaranje koji nisu uopće bili usmjereni spram kralja, već spram samog Neurija, a Neurij nije imao namjeru izgubiti prijatelja. Shvativši to, Neurij se okrenu prema kralju i tiho reče: “Oče, moramo razgovarati!”

“Zašto?” upitao ga je kralj, iskreno svojim pripitim umom ne shvaćajući poradi čega mu se sin ljuti.

“Molim te…”

“U redu, u redu, biti će tako…” kralj je pristao.

Nakon toga je prošla jedva čitava minuta, kadli je kralj glasno rekao: “Ah, čini mi se da moram do nužnika!” nakon čega je ustano i odmaknuo od stola, usput pogledavši svoga sina u oči, davši mu time do znanja da je dobio svoju priliku za razgovor.

Neurij tada također ustane, i slično Myronovoj isprici, reče: “Oče, idem i ja, da ti pomognem hodati.”

Odgovor kralja bio je upućen onima koji su gledali: “Vidite kakav princ je to: on pomaže i starom ocu… A da znate da me i dalje onaj grč nije u potpunosti prošao…”

Kad su odmakli od velike dvorane nekoliko trenutaka kasnije, Neurij i on zaustavili su se nasred hodnika. Ondje je Neurij prišao svome ocu vrlo blizu, te mu šapnuo: “Nisam ja taj koji je ulovio vepra.”

Njegovog oca to iznenadi i smrzne na mjestu. U tom jednom trenutku on kanda da se otrijeznio; čitave one planine ponosa pale su u vodu sa samo tih par riječi. “Ali kako…?”, kralj šapnu u nevjerici. “Ta ti ne znaš o čemu govoriš. Da, mora da je to! Ta svi su rekli da si vepra uhvatio baš ti, a čak su i tvoji pratitelji tako govorili, a oni su bili ondje u šumi s tobom…!”

“Lagali su.”

Kralj na to ne učini ništa, već pogleda mirno prema stropu. Njih dvoje stajali su niti dva koraka od upaljene baklje na zidu, i ona je tjerala da im se obojici oči cakle. “Znači, hoćeš reći da ti je netko od tvojih prijatelja pomogao uloviti životinju?” nakon par sekundi tišine, kralj je progovorio.

“Hoću reći da ja nisam niti sudjelovao u lovu. Nije mi nitko pomogao, jer vepra uopće nisam ja ulovio.”

“Ti si pomogao njima onda?”

“Njemu. Mordu Dur’agemskom, mom prijatelju. On je u rano jutro dok smo svi spavali odmaknuo od logora i ulovio životinju. Gotovo je i sam poginuo, jer vatra kojom je ubio vepra ozlijedila je i njega.”

“Vatrom je ubio vepra usred snijegom pokrivene šume? Sumnjam da je takvo što uopće i moguće. To mora onda da je laž! Priznaj, ti si ubio vepra!”

“Nisam. Doista je Mord ubio životinju vatrom, i usput je zaradio nekoliko opeklina. Zapravo, večeras nije trebao niti sudjelovati u gozbi, jer je ranjen; ima teške opekline po sebi. Ti ih nisi danas vidio jer ih je prekrivala odjeća.”

“Kako mogu vjerovati tomu?”, kralj upita samoga sebe tiho i zamišljeno. On se pitao što bi rekli članovi Vijeća da doznaju da su svi komplimenti upućeni princu te večeri bili upućeni krivoj osobi. Ne bi li to bila najveća sramota od sviju?

Prošlo je desetak sekundi, a sin je strpljivo čekao oca da razmisli, nakon čega je otac rekao: “Pozvati ćeš tog tvog prijatelja pa ću vidjeti ima li opekline po sebi. Ako ima, tada ću ti vjerovati. Također, tada ću mu se morati i ispričati…”

Kralj je tako već sljedećeg trenutka ostao sam u hodniku, jer Neurij je kimnuo glavom i pošao do velike dvorane, u kojoj je zatekao Morda kako i dalje razgovara sa Morryson, sestrom Myrona. Neurij im priđe i prekine njihov razgovor, rekavši tiho: “Morde, kralj te treba.”

“Naravno, naravno.”, Mord odgovori. “Morrysa, vidimo se kasnije.” reče Myronovoj sestri te se okrenu.

“Zašto me treba? Je li nešto ozbiljno?” na putu je šapnuo Neuriju.

“Vrlo. Doznao je za vepra.”

Mord se zaustavi. “Zašto si mu rekao?”

“Kralj je morao znati. Osim toga, uzdižući mene, počeo je vrijeđati tebe. I sam sam vidio tvoj pogled dok je o tomu govorio. Nije ti bilo pravo.”

“Da, ali smirio sam se niti minutu kasnije! Oprostio sam mu!”

“Bez obzira.”, Neurij odgovori, nakon čega oni nastave. U hodnik u koji se ulazilo iz velike dvorane nije se ulazilo kroz vrata, jer nikakvih vrata nije ni bilo. Tu je samo bio kameni prolaz u obliku luka. Taj je hodnik bio vrlo prostran i dugačak, a okruživao je čitavu veliku dvoranu. Uz veliku dvoranu, on je vodio i do odaja kralja, princa, vrhovnog svećenika, najbližih kraljevih vitezova, vrhovog starješine Vijeća, odaja kraljevih štićenika, nužnika, oružarnice, odaje ključara i stražarnice, jer sve su te odaje također okruživale veliku dvoranu, a dijelio ih je hodnik. Sveukupno su se prostorije nalazile na samom sjeveru zamka, koji je zapravo bio okrugla citadela spojena sa zamkom. Citadela je bila podignuta na nešto višljem terenu od ostatka Kessyra, jer pod njom se nalazilo brdo pedesetak metara visoko.

Nakon što su ušli u hodnik i njime prošli dvadesetak koraka, Mord i Neurij sreli su kralja. On je mirno stajao i gledao u njihovu smjeru.

“Ti si Mord?” kralj upita.

“Taj sam.”

“Pokaži mi opekline.” kralj reče odmah prešavši na stvar.

Mord je učinio kako mu je ovaj rekao: spustio je ovratnik svoje duge halje tako da je kralj mogao vidjeti čitav gornji dio njegovih prsa omotan bijelim zavojima, te se nagnuo naprijed. “Da maknem zavoje?” Mord je upitao.

“Ne.”, pogledavši u pokrivenu ranu, kralj odgovori. “Ovo mi je dovoljno.”

Mord popravi svoju halju.

Kralj tada nastavi: “Zašto nisi odmah rekao da nije Neurij ulovio vepra?”

“Meni ne znači mnogo, ali princu bi takvo postignuće bilo od velike važnosti.”, Mord odgovori. “A što bih ja činio? Hvalio se po gostionicama da sam ubio najvećeg vepra za kriglu besplatnog piva? Osim toga, i sam sam ga slučajno ubio, što je prvi razlog zašto si to postignuće ne pripisujem.”

“A drugi razlog?”

“Nas je četvero bilo u lovu. Vepar je naš zajednički ulov. Princ je uhvatio životinju isto koliko i ja. Također, bez da je Neurij zajedno sa ostalima pronašao mene u šumi, ja bih zasigurno umro od hladnoće i iskrvarenja.”

Kralj je slušao u početku namrštena pogleda, da bi mu zatim, kako je Mord nastavio, pogled postao neobično smiren. Mladić pred njim činio mu se pošten i bistar. “Čiji si ti?” upita naposljetku.

“Sin sam viteza Tarroba Dur’agemskog. Služio vam je svojevremeno.”

“Mislim da ga znam…”

“No, mrtav je.”, Mord će kratko. “Moj brat Thargelion i ja došli smo u Kessyr prije više od deset godina. Bili smo posinci Ser Horma, koji je također umro.”

“Ah, poznavao sam Ser Horma!”, kralj klikne, prisjetivši se starog prijatelja. Trenutak je prošao tokom kojeg je kralj imao namjeru započeti razgovor o tim davnim vitezovima, kad se ponovno sjetio incidenta s veprom: “No, da… Slušaj: Rečeno je da je Neurij ubio vepra i sada svi tako misle. Što je, tu je. Bilo bi vrlo riskantno mijenjati u ovakvoj klimavoj situaciji čitavu priču, jer bi Kraljevstvo moglo biti ismijano, a, vjeruj mi, Vijeće će se potruditi da se sramota proširi do svakog uha u Hil’gumu. Znači, samo vas dvoje zna za vepra?”

“I Myron i Thargelion također. Oni su isto sudjelovali u lovu.” Mord reče.

“U redu, onda. Mogu li računati i na njihovu tišinu?”

Mord nije znao bi li odgovorio, i u tom trenutku se čak pitao poznaje li dovoljno tu dvojicu svojih prisnika da im pokloni toliko povjerenje, no umjesto njega Neurij je već odgovorio: “Naravno.”

Kralj kimnu. “Tada mi ostaješ samo ti.”, obrati se Mordu. “Tebi sam nepravedno uzeo od časti i još te stao vrijeđati posred velike dvorane (Ne, ne, ne pravi se da nisi primijetio), tako da ti moram vratiti nečime. Reci: vitez si?”

“Ima neko vrijeme da jesam.”

“Tada je odlučeno: od danas si pukovnik.”

Mord nije stigao ništa niti reći, jer jezik mu je ionako bio spetljan od takve informacije, a kralj je već žurno rekao: “Moramo se vratiti na večeru. Ovi će se pitati gdje smo, a kakvi su govoriti će tko zna što.”, pogledao je u Morda, te dodao: “Što se mene tiče, moja je savjest odsad u vezi tebe čista.”

Mord i dalje nije mogao ništa odgovoriti, tako da je samo potvrdno kimnuo i nastavio sa njima do velike dvorane, gdje ga je čekala Morrysa. Ali on je već tokom tih trenutaka i zaboravio na nju, jer njegovim umom, naime, svo su vrijeme odjekivale riječi, poput otkucaja srca:

Pukovnik! Pukovnik! Veliki Pukovnik Mord Dur’agemski!

Poglavlje 18

Mordu se činilo da sanja, a taj ga je osjećaj pratio još dugo vremena. Nije bilo kraja njegovoj sreći kada je čuo kraljeve riječi bez obzira na to koliko se trudio ostaviti svoje lice bezizražajno. Unutar sebe, on je izgarao od želje da zagrli kralja, ali da je to učinio mogao bi se odmah oprostiti sa činom pukovnika, a možda i, nevjerojatno ni najmanje, samim svojim životom.

U početku, nakon što su se vratili u dvoranu, Mord se plašio da mu kralj nije dodijelio titulu u trenutku svoga pijanstva, pa se sutradan neće niti sjećati što je učinio, što bi značilo da je donio nevažeću odluku koju bi tada mogao povući, ali strah mu je uklonio Neurij, koji ga je ponosito, kako samo prijatelj prijatelja može promatrati, gledao i tapšao po ramenu, čestitajući mu. S obzirom da nisu znali o čemu se radi, i Myron i Thargelion su se iznenadili kad su čuli kakvu je čast kralj učinio Mordu, a u njima nije bilo niti trunke mržnje ili ljubomore!

Te se večeri još nastavljao voditi zanimljiv i ne toliko bitan razgovor o Znatiželjnom jedru, za koga je kralj odlučio da ga se ipak proglasi uništenim brodom neuspješne ekspedicije, što je sa sobom nosilo i zadatak da se svim ženama poginulim mornarima da onoliko srebrnjaka na koliko je već procijenjen ljudski život (a još su davno Učenjaci izračunali da je jedan čestit čovjek jednak dvadeset i osam srebrnjaka). Kralj nije znao koliko je točno Znatiželjno jedro imalo mornara i koliko ih je bilo spareno sa ženom, no kako je još ranije računao da će se taj razgovor voditi, on je zapovjedio da se odvoji na stranu petnaest zlatnika još prije nekoliko dana.

Iako se činilo da je uranio sa donošenjem odluke o tome, kralj je zapravo još i vrlo kasnio, jer od dolaska posljednjeg pisma sa Znatiželjnog jedra prošlo je nešto više od devet godina. Doista, toliko su godina čekale žene tih mornara na novac.

Nakon toga, jedini preostali posao bio je stvaranje malene vojske od stotinu ljudi jer je Myron, njegov novi savjetnik, slagao Vijeću da je takva vojska već okupljena. Kako bi mladić otkupio taj svoj grijeh što je blefirao u ime kralja bez njegova dopuštenja, kralj je taj zadatak predao upravo njemu, a to je Myron učinio već sljedećeg dana.

Tri dana nakon gozbe, zlatnici su bili pretvoreni u srebrnjake i poslani ženama poginulih mornara. Mord i Morrysa za to su se vrijeme upoznali gotovo onoliko koliko se Mord imao prilike upoznati sa Alverom. Myron na to nije gledao ni sa simpatijom, ni sa prezirom, već je prihvaćao sve, ma što god da se dogodilo.

Kao pukovnik – a bio je jedan od gotovo trideset pukovnika u Hil’gumu – Mord je sada imao vrlo mnogo posla na svojim ramenima. Nije mu mnogo trebalo da shvati kako mu kralj zapravo nije udijelio nikakvu milost učinivši ga pukovnikom, već je zapravo spojio ugodno s korisnim, pa je tako Mordu dodijelio čin ne iz prijateljstva ili isprike koliko iz puke potrebe za još jednim pukovnikom.

Jedan od Mordovih poslova bio je izviđanje sela oko Kessyra u potrazi za pobunjenicima. To je činio uz vod koji je brojao jedva dvadesetak konjanika, a na čijem je čelu on jahao. Bio je to vraški dosadan posao, pun snijega, kiše i ledenog vjetra, ali Mord ga je izvršavao pokorno kralju, bez obzira što njegove rane koje je zadobio u lovu na vepra nisu u potpunosti zacijelile. Konjanici, koji su svi redom bili stariji od njega, slušali su ga pozorno kad bi govorio, i činili su sve u skladu sa njegovim zapovijedima bez obzira na njegovu mladost. Možda je tomu pridonosilo to što je od svakoga od njih bio višlji i širi, ali Mord je volio misliti da je u pitanju ipak bilo čisto poštovanje na koje nije utjecalo ništa. Povorka bi putovala po čitave dane od sela do sela tražeći pobunjenike, ali nisu nalazili ništa. Zapravo, ono što bi ugledali u tim selima ne bi bili nikakvi bijesni barbari sa mačevima u rukama, već običan polugladan i jadan narod. Poradi toga Mord nije znao što bi mislio, ali bio je siguran da je kralj svakako svega toga bio savršeno svjestan, i da će njegovi potezi u vezi toga biti mudri i promišljeni.

Uistinu, Mord o svemu tomu nije suviše ni razmišljao, jer sve spram čega su njegove misli bile usmjerene, zapravo, bila je Morrysa. Ta djevojka mu je neobično snažno nedostajala, a dabome da je i on nedostajao njoj. Trenutci kad bi se njih dvoje sastali, s obzirom da su Mordovi pohodi selima znali trajati i po tjedan dana, bili su posebni, i onda kada ne bi bili zajedno upravo su ih oni tješili.

Činilo se da će se stvari vratiti svojim tokovima, i već su se svi spremali na onu jednoličnost kakvu vrijeme pruža, kadli se dogodilo i to, za što Mord nikada ne bi rekao da će se desiti: Stigle su neobične vijesti iz Teoma.

Naime, nakon gotovo deset godina odsutnosti, Znatiželjno jedro uplovilo je u luku.

* * *

“Naložio sam Učenjaku Alakonu da pošalje pismo u Teom.”, rekao je kralj jedne večeri kad se u zaključanoj velikoj dvorani Citadele sastao sa Myronom, Neurijem, Thargelionom i Mordom. “Ali držim da bi bilo najbolje da vas četiri odjašete ondje osobno, te mi dovedete mornare što prije.” Na trenutak je utihnuo, da bi zatim nastavio nešto tiša tona: “U pitanju je ozbiljna stvar. Znatiželjno jedro uopće ne bi smjelo postojati! Ako ti mornari nisu šarlatani, i ako su oni doista posada Znatiželjnog jedra, vjerujte mi da će Vijeće to iskoristiti na što gadniji način moguć!”

Mord, čije su rane još uvijek bile u zavojima ali koji je ipak mogao izvršavati svoje pukovničke dužnosti, sada je proveo trenutak razmišljajući na koji bi to način Vijeće moglo iskoristiti Znatiželjno jedro. Kako nije dolazio ni do kakve ideje, ubrzo je odustao od razmišljanja, i prepustio taj dio onima koje je smatrao mudrijima od sebe.

Princ tada upita: “U Teom ulazimo neprimjetno?”

“Naravno. Neprimjetno i odlazite iz Kessyra. Neka nitko ne sazna da ste napustili Kessyr, je li to jasno?”

“Svakako.” nešto udaljeniji od kralja odgovorio je Thargelion, koji je uspravno stajao u svome viteškom oklopu sa čašom crvena vina u rukama. Kao i sve Neurijeve prijatelje, kralj je zavolio i tog mladića. Štoviše, moglo bi se reći da je Thargeliona zavolio kud i kamo više od ostalih, pa stoga nije zamjerio njegovoj opuštenosti dok je zamišljeno promatrao crveno vino u svojim rukama.

“Što se mornara tiče”, kralj je nastavio, “za njih će sa vama poći tri kočije. Držim da je to dovoljno za dvadeset i jednu osobu. Morde”, obratio se mladom pukovniku sa svoga trona, “ti ćeš otići u konjušnicu po kočije. Ako nema slobodnih kočija, zaplijeni ih u moje ime.”

“Biti će učinjeno.” Mord se složio.

“Oče”, javio se sada Neurij, “iako znam da su male šanse… što ako mornari ne pristanu poći s nama?”

Kralj o tomu ne odluči promisliti niti sekunde, već reče: “Poubijajte ih. Neka ne ostane niti jedan živ. Svakako, pokušajte prije toga izvući što više informacija iz njih, ali onog trenutka kada ne budete više mogli ništa, poubijajte ih, jer bolje je da su mrtvi, nego da daju informacije Vijeću.”

“Moći ćemo protiv dvadeset i jednog mornara…?” promrmljao je savjetnik Myron upitno.

“Neće u pitanju biti kreševo.”, objasnio mu je Mord. “Već držim da će nam Alakon pripremiti mješavinu arsena i cijanida.”

“Dobro si zaključio, Morde.”, potvrdio je kralj sa svoga trona, nakon čega im se svima obratio: “Ako bude došlo do toga, da, usmrtiti ćete ih otrovom. A ako baš ne budete imali drugog izbora, tada izvucite mačeve. U svakom slučaju izbor mornara mora biti ili da dođu u Kessyr, ili da izgube živote.”

“U redu.” gotovo u isti glas tada su se javila četiri prijatelja. U najvećem od njih, Thargelionu, visokom i snažnom čovjeku duge riđe kose i brade, dalo se vidjeti da bi on ipak radije htio da živote mornara uzima mačem nego otrovom. Pak što se ostalih ticalo, oni nisu imali namjere uzimati ničije živote ako za tim nije bilo potrebe.

“Budite spremni do ponoći”, rekao je kralj. “U ponoć krenite.”

Te riječi prijatelji su shvatili kao posljednje kraljeve upute za tu večer, pa su, nakon što je on uzeo svoj pehar i stao iz njega piti pod treperavom svjetlošću baklji na zidovima i svijeća što su visjele na lusterima, polako stali prilaziti izlazu iz dvorane.

Ali kad su došli niti na pola puta do zaključanih vrata, kralj im je dobacio: “Kad odete, molim vas, pošaljite mi po Učenjaka Alakona. Želim znati koliko mi žene mornara duguju novaca.”

“Oče?” Neurij je upitao ne shvaćajući kralja u potpunosti.

“Novac koji sam poslao ženama mornara”, kralj je kratko objasnio, “želim ga natrag.”

Na to je princ samo kimnuo glavom te se okrenuo spram vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, sada sa otključanim vratima, kralj je ostao sjediti u velikoj dvorani sam, osim nekoliko sužanja što su ušli nakon što su ovi otključali vrata, ni sa kim drugim unutra.

* * *

Gotovo tjedan dana kasnije, mornari su bili dovedeni na dvor.

Četiri prijatelja nije bio preveliki problem to učiniti, jer bez obzira koliko kralj mislio da će biti suprotno, Vijeće nije u sve to suviše uplitalo svoje prste, a jednom kad su došli u Teom i susreli se sa njima, prijatelji su učinili da mornari pođu u Kessyr gotovo bez nagovaranja. Stvar je, zapravo, bila u tomu što se baš nitko u Hil’gumu od obična puka nije usuđivao suprotstaviti se kraljevoj naredbi, pa tako ni mornari.

U međuvremenu se Hil’gumom proširila glasina koja je doprla do kralja i prije samih mornara, a koja je govorila o posadi Znatiželjnog jedra. Naime, glasina da iako su bili odsutni gotovo deset godina, da mornari nisu ostarili ni dana. To je kralju poručio Učenjak Alakon, odmah nakon čega mu se ispričao jer mu prenosi takve “baljezgarije i bapske priče”, kako je Alakon rekao, “ali veličanstvo ima pravo znati sve”. Kralj to nije htio komentirati, već se samo zahvalio Alakonu na informaciji i ostavio u jednom kraju svoga uma zapamćeno kao stvar koju će svakako, jednom kad mornari dođu, provjeriti.

Mornari su na dvor dovedeni jedne vrlo kasne večeri, i kralj se te večeri potrudio biti posebno odmoren i priseban, pa je tako prije njihova konačna sastanka čak i odspavao nekoliko sati. Iako je htio da sastanak bude što tajniji, on je ipak naložio sužnjima da pripreme i posluže mnoga jela duž jednog od stolova pred njegovim tronom, pa je tako mornare i četiri prijatelja u dvorani dočekala obilna večera veoma ugodna mirisa. Od pića su pak tu bili puni ćupovi vina, piva i medovače.

Pod bakljama čija su plamenja plesala i osvjetljavala veliku i toplu, zaključanu kamenu dvoranu, uz večeru je sastanak kralja i mornara započeo. Oni su se posluživali sami, jer sužnjima nije bilo dozvoljeno biti prisutnima.

“Gospodo, kako ste putovali?” započeo je kralj jednom kad je dvorana bila zaključana a oni se svi smjestili za stolom. “Čuo sam da je bilo kišno…”

“Oštra kiša i snijeg koji se otapa, da.” kimnuo je princ glavom.

“Mnogo blata, gospodaru.” dodao je jedan mornar.

Kralj se nije osjećao dobro pitajući ih tako nebitna pitanja, ali nije imao namjeru biti nekulturan. Čak i u ovakvim trenutcima kakvi jesu, čovjeku ne bi valjalo izgubiti dostojanstvo, mislio je kralj.

A razloga za zaboraviti na kulturu, barem za kralja, doista i jest bilo. Naime, kako je on osobno prije gotovo deset godina ispraćao Znatiželjno jedro na njegovu isplovljavanju, imao je tada prilike vidjeti i naosob svako lice od njegovih mornara, jer u to vrijeme – po savjetu Učenjaka Alakona – on je odlučio iskazati čast svakom mornaru tako da se rukovao sa njim. Bilo je to formalno učinjeno prije tih deset godina i kralj lica mornara tada zasigurno nije upamtio. Ali jednom kada je ponovno ove večeri ugledao te ljude, njihovih se lica iznenada ipak sjetio.

A njihova su lica danas bila potpuno jednaka.

“Oče, ti ne jedeš?” upitao ga je tiho Neurij, njegov sin, ugledavši da kralj samo promatra neku praznu točku pred sobom i duboko razmišlja.

Kralja je njegovo pitanje lagano trgnulo: “Ne”, odgovorio je kralj, “ovaj, da. Jesti ću, dakako… Samo…”, sada je nastavio nešto glasnije, više se ne obraćajući svome sinu, već mornarima, “Čuo sam za te glasine ranije, ali nisam im pridavao suviše pažnje…” započeo je kralj tako da ga je svaki mornar mogao jasno čuti. Na te njegove riječi, još i prije nego je on završio sa tim što je imao reći, mornari su već znali na što je kralj mislio, pa je baš svaki od njih pogledao u kralja savršeno znajući što li će ovaj sljedeće upitati. No, bez obzira što su znali koje će mu biti riječi, oni su ga pustili da nastavi:

“Ali, iako bih se mogao zakleti da sam vas sve pozaboravljao, upravo sada kada smo se ponovno sreli ja sam se prisjetio svih vaših lica. Ne znam sjećate li se, ali ja sam vas osobno prije deset godina ispraćivao i poznajem vam lica… Doista niste ostarili ni dana. Kako je to moguće?”

Nakon kraće tišine, koja je bila tu zato što su mornari htjeli biti sigurni da je kralj završio jer mu nikako nisu htjeli upadati u riječ, jedan od njih je rekao:

“O tomu i jesmo sa vama kao najmoćnijim čovjekom u zemlji razgovarati, kralju. Svi koje smo poznavali, svi naši prijatelji, rekli su nam da smo odsutni deset godina, ali to nije tako, barem ne za nas. Mi smo bili odsutni oko pola godine. Tri mjeseca izračunali smo da je trajalo putovanje do nove zemlje, zatim smo mjesec dana ondje obitavali, i još tri mjeseca trebalo nam je da dođemo natrag. Sedam mjeseci, dakle, smo najviše smo mogli biti odsutni. Postoje dnevnici, kralju.”, rekao je mornar nakon čega je neki drugi iz svog dugog kaputa izvukao nekoliko gusto smotanih pergamenata te ih položio na stol. “Kad smo čuli za tu priču sa neslaganjem vremena pomislili smo da je u pitanju ozbiljan problem pa smo sakrili dnevnike od svih koji su nas to u Teomu tražili, jer htjeli smo ih dostaviti isključivo vama.”

“Mudro je to što ste učinili”, rekao je kralj. “Ostaviti ćete dnevnike tu. Moj savjetnik, pisar i ja pregledati ćemo ih što prije.”

“A što se tiče susreta s vama”, neki treći mornar je započeo, blago nasmiješen, “taj susret je za nas nemoguće zaboraviti. Ako vas itko poštuje u ovoj zemlji, to su onda ljudi od mora.”

“Zahvalan sam vam na tome.” odgovorio je kralj. “Nego, pričajte mi sada o putovanju, zapravo, o svemu značajnom sa putovanja, i o toj zemlji koju ste otkrili… Kakva je i valja li? I je li sigurno doći ondje ponovno? A što se tiče ovog incidenta sa neslaganjem vremena, potruditi ću se, ako nikakva druga rješenja ne bude, da na dvor dovedem ponajbolje filozofe i mistike da daju tomu objašnjenje – dakle za taj se dio nećemo suviše brinuti…”

“Kako velite, kralju.” složili su se mornari.

Razgovor se odmah potom, kako je kralj i htio, okrenuo spram novootkrivene zemlje. Mornari su o njenoj ljepoti tada, poradi posluženog alkohola pomalo i pripiti, stali pripovijedati nadugo i naširoko. Zemlja je ta, govorili su, neizmjerne ljepote, načinjena od planina na jednom dijelu koje su parale nebo, a na drugom od stepa i šuma koje kanda su se pružale u beskonačnost. Bilo je tu i mnoštva pitke vode, jezera i rijeka, i gdje god bi čovjek bacio pogled sa desecima kilometara duge pješčane plaže spram te zemlje, sve je bilo zeleno, od trave do krošanja, i nevjerojtno plodno i živo, i čovjek bi se ondje doista stao pitati je li doista u kakvoj zemlji ili je pak stigao u sam raj.

Divljači je u novootkrivenoj zemlji bilo u izobilju, ali raznovrsnog je voća svih mogućih okusa ondje po krošnjama bilo toliko da mornari nisu imali potrebe dirati životinje. Čak se poradi topline ni stabla za vatru nisu morala rušiti, već su mornari noći provodili spavajući na od danjeg sunca zagrijanom pijesku plaže bez ijednog upaljenog plamena.

“Ali zemlja, kralju, nije bila sama. Ona ima već stanovnike!” rekao je tada jedan od njih. Na same te njegove riječi gotovo svi ostali mornari kao na zapovijed promijenili su svoje raspoloženje u tmurno, jer očito da sa tim stanovnicima novootkrivene zemlje nisu bili u pozitivnim odnosima.

“Stanovnici?” kralj je upitno promrmljao.

“Bijela bića. Od neke nove rase. U pitanju nisu ljudi.”, odgovorio je isti onaj mornar. “Susreli smo ih odmah prvog dana, jer oni su nas i dočekali.”

“Bili su miroljubivi?” upitao je sada princ.

“U početku jesu, kasnije ne. Bili smo uljudno dočekani i pobrinuli su se za sve naše potrebe poput najboljih domaćina. Teško je opisati ih, prinče, njihove načine ophođenja i uopće njihov izgled, jer u potpunosti su drugačiji od nas… Vidite, njihova koža u potpunosti je bijela i kanda svijetli…”

Princ je slušao pažljivo što mu je mornar govorio, ali nije se usuđivao u njegove riječi vjerovati. Nije u pitanju bila tek nevjera da postoje takva nadnaravna bića koja mogu isijavati svjetlost, već je tu daleko više posrijedi bio strah da ako su takva bića doista stvarna, da bi mogla biti gadan neprijatelj Kraljevstva. Za razliku od njega, kralj je vjerovao svakoj mornarevoj riječi. Što se njega ticalo, on je osobno bio svjedok ne starenja mornara iako je prošlo deset godina, pa je držao da ako je moguće takvo što, zašto ne bi bilo i da negdje na kraju mora postoje bića čija koža svijetli?

“Nitko kome smo dosad to rekli nije nam u vezi toga vjerovao.” dodao je jedan mornar.

“A ispričali ste to mnogo ljudi?” Prije ikoga drugoga, jer doista su svi od prisutnih ljudi sa dvora u tom trenutku pomislili isto, upitao je Mord.

“Nekolicini. U gostionici u Teomu…” glasio je odgovor.

“Dobro, što je tu je.”, preuzeo je sada riječ kralj. “Nastavite dalje. Što se dogodilo da su prestali biti uljudni? I koliko neuljudni su postali?”

“Zapalili smo vatru, gospodaru.”, onaj mornar što je spomenuo gostionicu je odgovorio. “Zapuhao je hladni vjetar za zapada i mi smo naložili vatru. Od točno tog trenutka bijela bića postala su poput demona. Više prestala je svijetliti, a na njima se nije dalo vidjeti nikakve više prijaznosti. Sjećam se toga dobro, čim je drvo pred nama planulo, iste te minute oni su usmrtili prvoga među nama. Bez ikakva oružja, znate…”, pokušavao je objasniti mornar, “Već golim rukama. Njihove su ruke snažne, toga se dobro sjećam. Jedan udarac dovoljan je bio i da najveći među nama odlete na desetke metara daleko. Ti jadnici završili su zdrobljenih prsnih koševa odmah, a oni koji bi dobili udarac po licu bili bi na mjestu mrtvi.”

“Pošli su vas poubijati?” Mord je upitao. On nije ništa ni jeo ni pio za vrijeme razgovora, baš kao ni itko drugi od njegovih prijatelja, jer htio je um držati što bistrijim.

“Jesu, da.”, rekao je mornar. “I uvidjevši to, potrčali smo prema Znatiželjnom jedru. A tokom tih trenutaka, dok smo prevalili tih tridesetak metara do broda, od nas sedamdeset na životu nas je ostalo koliko nas upravo vidite, dvadeset i jedan.”

“Toliko su moćna bijela bića…?”

“Proveli smo oko mjesec dana sa njima iz nekog razloga bez ikakve potrebe za vatrom, pa je stoga bio mir među nama, ali niti u jednom trenutku tokom tih mjesec dana nismo ni u snu mogli pomisliti da bi mogli… jer oni razgovaraju, znate, govore naš jezik i pokazali su nam osobno ljepote svoje zemlje… Vatra im je kanda promijenila umove, a možda i čitave njihove osobe. Doista… mogu reći samo da su bili poput demona.”

“Jeste li se branili? Znam da su mornari Znatiželjnog jedra nosili kratke mačeve uza se.” upitao je Thargelion, napokon odlučivši da se i on pridruži razgovoru.

“O, itekako jesmo. Ali mač na njima nije imao nikakva učinka, i oni koji su prvi nasrnuli mačevima i nalaze se među onih četrdeset i devet poubijanih. Kao kakva gadna čarolija se sve odvijalo; nevjerojatno brzo oko nas ljudi su ostajali bez života, a iako su se protiv gotovo pedeset mačeva sukobili, od bijelih bića nije pao nijedan. Sumnjam da smo uopće i ranili ikoga od njih. Bilo kako bilo, jednom kada smo se našli na brodu i odriješili užad, napad je prestao, a mi smo brže bolje otvorili jedra i pošli za Hil’gum.”

“To je doista neobično…”, promrmljao je kralj. Sekundu kasnije, dodao je nešto blaža glasa: “Žao mi je radi vaših poginulih prijatelja i svih nesreća koje ste doživjeli. Iskreno žalim…”

Točno tog trenutka, još dok je kralj privodio svoje riječi kraju, među nekima je od mornara Myron, njegov savjetnik, primijetio jednu jedva primjetnu tmurnost i neodobravanje.

“Moj kralju?” tiho se obratio Myron kralju kad je kralj namjerno dopustio svome sinu da dalje vodi riječ.

“Primijetio si i ti? Žao mi je, ali zlato ne možemo vratiti.” kralj je tiho odgovorio samo ga da savjetnik može čuti.

“Razumijem.” Myron, koji je tek tada shvatio o čemu se radilo tokom onog neodobravanja, je odgovorio. U pitanju je, dakako, bilo zlato koje je trebalo biti podijeljeno ženama mornara kao odšteta jer su ovi poginuli, a koje se jednom kad su se mornari ipak pojavili živi zatražilo natrag Kraljevstvu. Za taj su potez Kraljevstva mornari od nekoga očito tokom putovanja čuli, i to – barem oni oženjeni kojih se to ticalo i koji su poradi toga marili – su smatrali vrlo nepravednim.

Znam da je nepravedno, mislio je kralj tokom tih trenutaka, jer i njegov je um isto pitanje stalo kopkati, ali poradi svega onoga što sada znaju, mornare bih trebao još dati i usmrtiti, a ne im zlato davati. Tako da sama činjenica da sam ih poštedio govori da im ne dugujem ništa. A nekoliko sekundi kasnije, pomislio je i: U politici, onaj koji u jednom trenutku prizna da je učinio grešku, ma koliko zanemariva ta greška bila, odmah je priznao da je počinio sve druge greške, i velike i male, i svoje i tuđe, i grijehe je čitave zajednice prepisao na sebe. Zato se ne smije odvajati od svojih riječi nikada, niti na jednu sekundu, jer posljedica je njegov politički pad.

Razgovor dvorjana i mornara u zaključanoj dvorani kako je dalje tekao sve se manje doticao novootkrivene zemlje i uopće putovanja Znatiželjnog jedra, a sve više sadašnjeg života tih mornara. Gotovo kod svake njihove rečenice kralj je očekivao da će spomenuti one zlatnike oduzete njihovim suprugama, ali bez obzira na njihovu opijenost oni si ipak nisu dozvoljavali to učiniti. A ono što se reklo još o novootkrivenoj zemlji tek se ticalo broja bijelih bića, čiji je broj po procjeni mornara premašivao stotinu tisuća duša, veličine te zemlje, koja je bila manje–više kao dva Hil’guma, i kraljevog rješenja za sve one nadnaravne probleme koji su se nje ticale, a koje je glasilo da će na dvor što prije tokom sljedećih dana dovesti mistike i filozofe svih vrsta da razjasne stvari.

No kraljeve i misli mornara svejedno bi se uporno vraćale na one zlatnike. Njih je, po kraljevu mišljenju i mišljenju Myrona bilo netaktično ponovno udijeliti, bez obzira na kraljevu suosjećajnost, jer Vijeće ako bi za to doznalo na sva bi zvona razglasilo kako kralj donosi odluke kojih se ne može pridržavati ni tjedan dana, a to bi mu uništilo toliko ugled da bi njegovi vlastiti ljudi mogli izgubiti povjerenje u njega. Takvo što zasigurno bi dovelo do kakvog građanskog rata i konačne propasti Hil’guma. Ne sumnjam ni najmanje da kad bi rat počeo večeras, da bi mi već ujutro dvoranu napunili mačevi u službi Vijeća i pobili sve moje nenaoružane ljude, baš kao i mene, mislio je kralj.

Valjalo je, dakle, udobrovoljiti mornarima na neki drugi način, a jednom kada se tihim šapatima posavjetovao sa Myronom koji je sjedio do njega, do tog je načina i došao, pa je tako par minuta kasnije napokon progovorio:

“Što se tiče vašeg smještaja ovdje u Kessyru, dok ne pođete natrag u Teom moj će vam savjetnik još večeras onogućiti pristup slobodnim kućama u rukama Kraljevstva što se nalaze pokraj Dvorane vijećanja. Ondje ćete moći ostati koliko god budete htjeli, ali vi ćete najvjerojatnije otići što prije, jer u Teom ćete sa sobom nositi i dokumente, svaki od vas dvadeset i jedan, na kojima ćete imati moj potpis da dobivate od Teoma mirovinu do kraja života. Što se tiče putovanja i samog Znatiželjnog jedra, dati ćete mi riječ da ćete se potruditi ako ne zaboraviti na sve to, a ono barem da više nikome u životu o tomu ništa ne govorite. Jer u pitanju je krajnje osjetljiva tema. Ako budete prekršili riječ, dakako, biti ćete najstrože kažnjeni.”, kralj je rekao. “Nadam se da ste zadovoljni odlukom.”

Mornari nisu odgovarali, mada se na njihovim licima ipak dalo vidjeti da im se odluka sviđa. A uspješna kupnja njihove tišine još se više sviđala i kralju.

Odlučivši pokloniti svoje povjerenje Myronu da će zapamtiti sve njegove večerašnje odluke i još ih izjutra sprovesti u djela, kralj je tada, po prvi puta te večeri, uzeo prazan kalež i napunio ga pićem. Tek tada za kralja je večer imala započeti.

* * *

Kako je uz kralja proveo gotovo čitavu večer, Myron je ujutro pošao izvršiti sve zadatke koje mu je ovaj zadao, niti jednog trenutka prethodno iskoristivši da se odmori.

S obzirom da je Myron posjedovao jednaku moć kao i Vrhovni starješina Vijeća, mogao je zapovijedati unutar Kessyra kome god je htio osim samome kralju, princu ili ikome iz Vijeća, i upravo stoga, jednom naletjevši na Učenjaka Alakona, nakon što su se uljudno pozdravili, dao je nalog:

“Izvolite dnevnike plovidbe Znatiželjnog jedra”, rekao je izvukavši iz unutrašnjosti kaputa gusto smotane pergamente koje je još tokom noći uzeo sa stola iz Velike dvorane, “pročitajte to i proučite što temeljitije, a onda pergamente spalite. Pak ako bude bilo dovoljno vremena, one najbitnije dijelove možete prepisati, kriptirati i sakriti. Ovo je vrlo bitno da učinite.”

“Razumijem.” odgovorio je Učenjak Alakon.

“Dalje”, Myron je umorno nastavio, žmirkajući svojim neispavanim očima bjeloočnica prošaranih sa crvenim kapilarama, “napisati ćete na dvadeset i jedan pergament zahtjev za dobivanje mornarske mirovine i odnijeti ćete to u Veliku dvoranu da ih potpišu mornari i kralj jednom kada se i sam kralj probudi.”

“Njegovo veličanstvo još nije ustalo? Obično u ovo vrijeme…” promrmljao je začuđeno Alakon.

On je to upitao Myrona zato što je Myron, kao kraljev savjetnik, sada stanovao kralju daleko bliže no Alakon, pa je na osnovu straže pred vratima mogao znati je li kralj u odaji ili ne. Pak ako bi Alakon pokušao istim tim dijelom hodnika proći, bio bi zaustavljen.

“Spava, da”, odgovorio je Myron pomalo iznerviran takvim nerelevantnim pitanjem. “Potrebno je odmoriti mu se, jer mnogi su se problemi za današnji dan pojavili za koje bi se valjalo biti što bistrija uma kako bi se riješili.”

Još i prije nego se Alakon uspio složiti sa njegovim riječima, Myron je dodao: “Nego, jednom kada učinite to što sam rekao, pođite u knjižnicu i potražite popis svih bitnih ljudi Hil’guma, te iz njega izdvojite najbolje filozofe i mistike. Svakome od njih odmah potom pošaljite pismo da što prije dođe na dvor, i to pod prijetnjom bičevanjem ako odbiju doći.”

“Biti će učinjeno.”, Učenjak je kimnuo glavom. “To je sve?”

“To je sve.”, Myron je rekao. Oni su se tada pošli rastati, kadli se Myron okrenuo spram Učenjaka i dodao: “O, i još jedna stvar, Učenjače. Nemojte danas napuštati Citadelu već budite dostupni svo vrijeme. Ako se ne varam, biti ćete potrebni tokom čitavog današnjeg dana.”

“U redu…” Učenjak je na to kimnuo glavom, te nastavio dalje hodnikom.

Myron je nakon rastanka s Učenjakom odlučio poći do Suhog pruta, za kojeg je bio siguran da ga ondje čeka Thargelion. Uz Myrona bi obično iz Citadele pošli i Mord i Neurij, ali kraljev je savjetnik bio siguran da je njima dvojici ipak potrebno nešto više sna, jer dan koji slijedi, kao i mnogi dani nakon njega, biti će pun raznoraznih, a možda i nemogućih zadataka. Pak što se ticalo Thargeliona, njegov odabir da kraljevo inzistiranje da i on stanuje u Citadeli odbije sada se Myronu činio vrlo mudrim, jer problemi su kanda bili udaljeniji od njega, koji je sada stanovao u kući pokojnog Ser Horma, pa je on imao nešto više slobodnog vremena od ostalih.

Thargelion je obično dane provodio sam u toj velikoj kući, sjedeći uz knjige njegovog pokojnog očuha i uz vino ih polako čitajući. Tu i tamo došla bi mu ona djevojčica što je godinama ranije donosila pečeni kruh Ser Hormu, sada već odrasla djevojka, i onda bi oni provodili noći zajedno. Začudo, jedno prema drugome oni nisu osjećali nikakvu požudu, već su gotovo poput brata i sestre ili starih dobrih prijatelja trošili sate sjedeći na jednoj velikoj fotelji i čitajući djela hil’gumskih velikih autora. A kada djevojke te nije bilo, i kada mu nije bilo do čitanja, Thargelion bi vježbao hrvanje Ser Raaha, svoga davnog učitelja, ponavljajući u noći nasred prostorije mnoge Raahove poteze poput kakvog očaravajućeg plesa. Doista, Thargelion ih je znao sve napamet i svi su mu oni bili dragocjeni, jer Ser Raah, čovjek koji ga je tomu naučio, bio je majstor kakvog se u povijesti rijetko kada da naći, i doista je bila čast posjedovati njegovo znanje…

Myron se susreo sa Thargelionom u Suhom prutu manje od pola sata kasnije, koliko mu je trebalo da od Citadele do gostionice dopješači, i njih su dvoje tada uz pivo započeli razgovor.

“Krasan dan, Thargelione.”

“Doista.”, vitez je odgovorio umorna glasa. “Mada nisam spavao gotovo čitavu noć. Čovjek bi rekao da ćemo se nakon onolikog puta odmoriti pošteno…”

“Ah”, Myron se kiselo na to nasmiješio, “barem smo riješili sve poslove.”, na trenutak je stao nakon što ga je Thargelion ironično pogledao. “Dobro, nekoliko njih.” nasmiješivši se, dodao je.

“Ha, meni se čini da smo si ih sinoć još nekoliko navalili na vrat, a kamoli da smo išta riješili.” Thargelion se grohotom nasmijao. Dalje je nastavio šaptom: “Ako oni mornari prave kralja budalom, onda se ne trebamo čuditi što nam Vijeće staje na žulj. A ako pak ne, to će svakako činiti bijela bića… Uzgred, vjeruješ li ti u to?”

“U bijela bića i zemlju? Iskreno, pojma nemam što da mislim.”, Myron je odgovorio, nakon čega je prestao govoriti kako bi platio gostioničaru Buci za pivo koje im je upravo tada on donio. Pivo je sada bilo točeno u željeznim kriglama, hladno, zlatno i puno pjene, koja samo što se nije prelijevala preko rubova krigli. Nakon što je Buco uzeo novac i napustio ih, Myron je, otpivši jedan dugi gutljaj, nastavio: “Moj ti um ovako čini: raspolažem sa onim što imam.”

“Objasni.” rekao je Thargelion.

“Evo, kad bi mi netko dao, na primjer, vrećicu sa bakrenjacima i rekao “Odi kupiti jaja”, ja bih otišao kupiti ta jaja računajući da je u vrećici točno onoliko bakrenjaka koliko mi je taj koji me je poslao rekao. Nema potrebe da provjeravam vrećicu i zbrajam bakrenjake, ili gledam ima li ih uopće. Jednostavno odem i učinim kako mi je rečeno.”

“Shvaćam te. Ali zar to nije opasno?”

“Upravo suprotno, Thargelione.”, rekao je Myron glave manje od pola metra udaljene od krošnje mlade lipe, jedne od tri koje je Buco zasadio u gostionici, koja je sada bila puna zelenkastih listova, što je uz onaj zidić od kamena što je služio kao još jedan šank, a koji je Myrona i Thargeliona sakrivao od pogleda većine drugih gostiju, činilo jedno kanda dražesno ozračje koje je odmaralo, barem Myronovu, dušu. “Ne mareći za toliko mnogo sitnih detalja oko sebe, ja svoj um držim odmornim i pripremnim za mnogo veće, daleko bitnije probleme što imaju doći. Kod mornara me ne zanima govore li istinu kad govore od bijelim bićima, već me zanima ako već i jesu ona stvarna, koliko kvalitetno i brzo ja mogu odreagirati poradi toga, jesam li bespomoćan ili se pak i drugi mogu osloniti na mene…”

“Ali ako bijela bića nisu stvarna, tada je čitava ta reakcija uzaludna.”

“Ne, već sam se tada samo našao pred novim problemom, koje ga će moj um, poradi toga što je odmoren i spreman, također riješiti bez nekih težih problema.”

Thargelion se tada ogledao po gostionici. Bila je to ista ona stara gostionica Suhi prut u kojoj su prijatelji godinama provodili slobodno vrijeme i pod niskom ali bujnom lipom što je rasla pokraj stola polako odmarajući se ispijali pivo. Iako proljeće jedva da je i započelo, a snijeg se nije mislio povlačiti, kessyrske ulice ipak su bile udarane onim oštrim zimskim suncem pod kojim, ma koliko hladno vani bilo, u kaputu čovjek nije mogao ostati duže od nekoliko desetaka minuta bez da se počne znojiti kao usred ljeta. Upravo stoga ljudi Thargelionova kova su se sklanjali sa ulica, a takvima se ne bi bilo ni u koju drugu građevinu ugodnije skloniti no u Suhi prut. Godinama je tako bilo i, promatrajući unutrašnjost gostionice u kojoj je bilo toliko ugodno toplo da čovjek nije ni trebao kaput, Thargelion je držao da će još mnogo godina tako i biti.

“Slažem se s tobom, Myrone.”, već zaboravivši, zapravo, o čemu su njih dva razgovarala, Thargelion je rekao. I rekavši to, nastavio je činiti ono što mu je u gostionici i bila namjera: uz piće opustiti se.

Jer dabome da će sve biti u redu, pomislio je.

* * *

Mnogo se mistika javilo u narednom tjednu, i ubrzo se u Kessyru doista našla barem čitava stotina kojekakvih mudraca, filozofa i mistika dugih brada i pronicavih pogleda. Oni su svi redom nosili duge halje, i mnogi su bili u pratnji svojih učenika. Jedni na druge ti su takozvani mudraci gledali sa prijezirom, kao i, uostalom, na sve što bi njihov pogled uopće i uhvatio. To su bili ljudi iz tog soja kojeg kralj nije volio ni najmanje, naime soja toliko pametnih ljudi da im je pamet zamijenio čisti cinizam, pa su pljuvali po svemu po čemu se dalo pljuvati (jer valja znati, kao što je kralj znao, da čak i pamet u velikim količinama djeluje poput otrova, a sujeta u kombinaciji sa tom pameću čini da sve to skupa i nije pamet već smeće kojeg je um jadnika prepun). Ali istrpjeti ih je morao, jer ipak je on tako odlučio, a on je bio kralj. Kao utjeha, služila mu je misao koju je stvorio u svome umu još i prije nego je prvi mudrac pozvan na dvor: Ako me ijedan uvrijedi, sve ću ih dati poubijati.

Svatko je znao da su većinom u pitanju bili puki prevaranti, no ipak je kralj trebao usluge mudraca pa su tako on i njegovi najbliži ljudi (što će reći Myron, Mord, Thargelion i Neurij) po čitave dane primali na dvor jednog po jednog mudraca kako bi sa njima razgovarali.

Kako je kralj i držao da će biti, većina potrošenog vremena na te ljude bilo je doista vrijeme bačeno u vjetar. Na njegova ozbiljna pitanja o magiji, oni su odgovarali sa podsmijehom, tvrdeći kako je magija dječja izmišljotina, a sve ono što se sa mornarima dogodilo puka laž nevrijedna njihova vremena. Oni su svi radije govorili o “čistom” znanju, o definicijama već poznatih stvari, kao što su bili zakoni matematike i fizike, i jednom kad bi započeli govoriti o tome kralju pokušavajući ga naučiti tomu po njima jedinom znanju vrijednom osvrta on, iako je iz uljudnosti slušao, umirao je od dosade. Baš svaki od tih staraca dugih brada tako je činio, prenoseći svoje znanje na kralja i njegove ljude, ali znanje koje su oni kao neuki ljudi već poznavali, samo na daleko manje bespotrebno kompliciran način.

Kako je tjedan prolazio, kralj je sve više gubio strpljenje, pa se tako na nekoliko desetaka razgovora nije ni pojavio. Uvečer bi tek, kad bi ugledao princa, upitao: “Jeste li danas našli onoga koga tražimo?”, ali i to bi upitao pukim izdahom, jer znao je i sam kakav će odgovor biti, a on je bio: “Ma i danas ista starčad sa previše znanja o ničemu…”

Vrijeme je prolazilo odvratno sporo, baš kao što su i svi ti starci sporo govorili jednom kad bi kralja zapala nesreća slušati njihove govore. Svakoga dana kralj se morao tjerati da ipak ne izda zapovijed o ubijanju tih mudraca, a kako su prolazili dani on ne samo da je počeo osjećati gađenje spram njih, već bi gotovo odmah izgubio strpljenje kad bi ugledao ijednu drugu staru osobu na dvoru, pa makar to bio i neki od sužanja.

“Ne znam koliko ću to još moći izdržati…” u jednom si je trenutku promrmljao u bradu oznojen sjedeći na dvoru.

“Što?” zazvonio je na to neki uopće kralju za čuti gadan glas velikom dvoranom.

“Ništa, ništa… Molim, nastavite.” odgovorio je kralj.

“Dakle, kako sam rekao… Gledano iz perspektive poznatog matematičara Fuciliusa, Tyrronimus je bio u krivu što je podizao sjeverne zidove tvrđe pod tim kutom, jer svijet, za koji znamo da je more i Hil’gum, rotira se unutar jedne kugle koju zovemo A’rahtag, i ona, s obzirom da joj je obujam dva milijuna i ostam stotina…” Iako se trudio svim silama, kralj dalje nije mogao slušati. On je jednostavno promatrao tog starca kako otvara i zatvara usta, otvara ih i zatvara… i nije mogao a da ne zamišlja kako u njih osobno nabija kolac, jer je svim dželatima dao slobodan dan, s obzirom da je osobno htio poubijati sve mudrace.

O, to bi bio prekrasan dan… iza njegovog čela prepunog graški znoja pojavila se misao.

“Koliko ih još ima?” umjesto da vikne straži da odvede i ubije mudraca, kralj je tiho upitao svoga sina.

“Još jedan, oče.” Neurij je odgovorio, stojeći tik do kraljeva trona zajedno sa Mordom, Myronom i Thargelionom.

Hvala bogovima! kralj je na to pomislio. Neko vrijeme još promatrajući mudraca i praveći se da ga sluša, kralj je nakon toga pomislio: Ne znam je li do mene ili do njih, ali svakako mi se gadi cinizam svih tih učenih ljudi i njihovo prodavanje lažnog i nebitnog znanja. Kugla A’rahtag? Bogovi, mornari su došli sa viješću da se na kraju mora nalazi nova zemlja, a ova budala preda mnom i dalje priča o A’rahtagu i vjerovanju kako je svijet samo Hil’gum i more, i ništa više…

“Kralju? Ima li dakle moja malenkost dopuštenje napustiti dvor?” tada je svojim rastegnutim riječima starac trgnuo kralja iz razmišljanja.

“Oh, da, da, svakako…” Hinnor je odgovorio. U sebi on poradi odlaska i tog starca nije osjećao ni sreću ni tugu, već upravo ništa, s obzirom da mu je starac i rekao sve skupa baš ništa.

“Sada će ući posljednji mudrac.”, rekao je savjetnik Myron tada kralju. “Ime mu je Jarez Rommirski.”

“Ah, valjda ću preživjeti još jednoga…” kralj je tiho izdahnuo.

Još dok je on to govorio, Mord, koji je osobno pošao otvoriti zaključana vrata onom prošlom mudracu, propustivši tog starca, pričekao je nekoliko trenutaka da se na ulazu pojavi novi, posljednji mudrac.

A nakon što je prošlo jedva desetak sekundi, na ulazu se novi mudrac i pojavio. Jarez Rommirski, kako ga je Myron ranije predstavio kralju.

* * *

“Ti si novi mudrac?” kralj mu je još dok je ovaj prilazio tronu umorno dobacio.

“Moj kralju, radije me nazivaju mistikom. Jer daleko sam ja još od mudrosti…” odgovorio je Jarez, iznenadivši time kralja jer njegov glas nikako ne bijaše glas starca. Štoviše, jednom kad je prišao tronu, kralj je mogao uvidjeti da je ovaj u svojim četrdesetima.

Jarez Rommirski bio je vitka i visoka pojava, kuštrave crne kose srednje dužine i čekinjaste kratke brade, kukasta nosa i smeđih očiju. Crte njegova lica bijahu oštre, baš kao i, činilo se, čitavi njegovi pokreti. On je hodao polako i uspravno, ali nikako sa arogantnim pogledom spram svega kao ostali mudraci. To je kralju već na samom početku podosta obećavalo.

“Ako nisi mudrac, zašto si ovdje?” upitao je Myron, stojeći pokraj kraljeva trona.

“Ovdje sam jer vama nisu ni potrebne usluge mudraca.”, odgovorio je Jarez mirno. “Ono što vama treba, gospodo, objašnjenje nije mudrosti, već magije.”

Je li to moguće? kralj je tada pomislio, pun nade. Jesmo li napokon našli pravog čovjeka?

“Jer ono sa čim imate posla upravo i jest magija.” nastavio je Jarez.

“Onda… pričaj.” rekao je kralj, odmah nakon čega je upitno pogledao u Morda da još jednom provjeri jesu li vrata dobro zaključana. Mord je na taj kraljev nalog vrata provjerio; bila su zaključana. Druga je vrata provjerio odmah potom za svaki slučaj. Ni sa njima nije bilo drugačije.

Jarez tada započne: “Poznajem već svu priču mornara. Pošli su na put, putovali tri mjeseca, otkrili novu zemlju, ondje zatekli bijela bića, proveli sa njima mjesec dana, i nakon što su zapalili vatru sukobili se sa njima i pobjegli.”

“Tako je…” Myron je odgovorio.

Jarez kimnu glavom na Myronove riječi. “A tih pola godine putovanja iz njihove perspektive ispalo je kao deset godina iz naše. Dakle, u pitanju je očito magija. A od svih magija, bojim se, upravo ona najgora… takozvana destruktivna magija.”

“Zašto destruktivna?” Mord, u kome se tada probudio neki čudan osjećaj koji je govorio kao da je sve o toj magiji znao, upitao je na to.

“Destruktivna je, Pukovniče, zato što se korištenjem nje stvara ne destrukcija okoline, već destrukcija duše onoga koji ju koristi.”, Jarez je odgovorio. “Mogu to pokušati objasniti i ovako: bijela bića zasigurno nisu oduvijek takva bila, već su u pitanju u prošlosti vrlo vjerojatno bili ljudi. Ali kako su otkrili magiju i kako su je počeli koristiti i pretjerivati u njenu korištenju, njihove duše toliko su se pouništavale da je od njih ostalo to što je ostalo – bijela bića.”

“A kako znaš da su koristili magiju?” Mord je upitao.

“Očiti je primjer utjecaj na vrijeme. Učinili su da vrijeme na moru teče daleko sporije. Sada… možda su to učinili namjerno, a možda je to tek rezultat kojeg ne mogu kontrolirati. U svakom slučaju, to da koriste magiju je sigurna stvar.”

“Osim ako mornari ne lažu.” Myron je izdahnuo.

“Razgovarao sam sa njima.”, reče Jarez, nakon čega pogleda u kralja, “Nadam se da mi to, Vaše Veličanstvo, nećete zamjeriti, ali htio sam osobno izvući iz njih informacije. Ne lažu jer im nisam dozvolio lagati.”

“I ti poznaješ magiju?” upitao je začuđeno Myron.

“Destruktivnu?” dodao je Mord.

“Ne destruktivnu, ali nešto od magije poznajem, da. Destruktivnu se ne usuđujem koristiti.”

“Dakle, što da činimo, mističe?”, sada je javio kralj, “Zemlja nam treba. Zato smo i slali Znatiželjno jedro.”

“Bijela bića”, rekao je na to mistik, “krivo su nazvana tako. U pitanju su zapravo demoni, a ova vrsta nastaje kad ljudi previše ulaze u doticaj sa nečim sa čime ne bi baš trebali… Sada… pitanje je samo, kralju, želite li se vi sukobiti sa demonima?”

“Je li takvo što izvedivo?” kralj je upitao.

“Ako su pobili gotovo pedeset ljudi u desetak sekundi, tada se pitam koliko bi ljudi bilo potrebno da se ubije samo jednog demona? Ne vjerujem da se takvo što uopće da izračunati, a i ne vidim nikakvu korist od toga… Bilo bi nam potrebno nebrojeno mnogo ljudi.”

“Što preporučaš onda?” kralj upita, već polako postajući nestrpljiv.

“Odustati od napada i nadati se da oni ne napadnu Hil’gum. Mada se još uvijek pitam zašto nisu nastavili ubijati ljude kad su već započeli. Zašto su stali na četrdeset i devetom mornaru?”

“Možda se boje vode?” Myron upita.

“Moguće je.”, mistik odgovori. “Zapravo, mnoge su stvari moguće u ovom trenutku. Prije nekoliko minuta niste vjerovali da postoje demoni. Ja sam vjerovao, no nisam nikada čuo za slučaj da ih je netko doista i vidio. Predlažem stoga… predlažem da se svatko od nas povuče na nekoliko dana i razmisli dobro o svemu ovomu, bez da ikome kaže i riječi. Ovo je vrlo ozbiljna stvar”, rekao je pogledavši nakratko na svakoga u dvorani, “i vjerujte mi da ne želimo žuriti. Za svaki slučaj”, mistik zaustavi pogled na kralju, “ja neću odlaziti iz Citadele, jer ne želim da moja riječ dolazi u pitanje.”

Kralj se sa tim složi. “Dakle, da razmotrimo još prije donošenja ikakve odluke? Biti će učinjeno.”

* * *

Kao i obično zadnjih desetak godina koliko je živio u Kessyru, Mord je i večer nakon onog sastanka sa mistikom proveo u gostionici Suhi prut. Tamo je sjedio za istim onim stolom lijevo od vrata nakon što se uđe u gostionicu, iza zidića i niskog stabla lipe, za stolom sa Neurijem, Thargelionom i Myronom. Razlog zašto su sada tu bili i Neurij i Myron bio je što na dvoru nisu imali nikakva posla, jer kralj je savjet mistika Jareza da svatko odmori i dobro razmisli o svemu uzeo zaozbiljno, pa ih je pustio da idu gdje već misle da će naći savršeno mjesto za odmor i razmišljanje.

Nekoliko metara od njih, susjedni im stol bio je spojen sa još jednim stolom, jer ondje su te večeri sjedili mornari. To su bili ljudi koji nisu dobili priliku provesti deset godina života uz one koje su voljeli, pa su tako nekom okrutnom magijom ostali onoliko stari koliko su bili i prije tih deset godina, dok su pak svi njihovi poznanici ostarili. Oni nisu bili svjesni mnogih novosti što su se dogodile u tih posljednjih deset godina, ali za njih nisu ni marili – jer jednostavno su iz nekog razloga bili preumorni da bi marili – pa su tako svi sjedili tmurna i tugoljiva pogleda, polupijana, piljeći u prazno.

Njima je bilo potrebno samo piće u kome će utopiti tugu. Tugu spram izgubljenih četrdeset i devet drugih mornara, od kojih su nekima od njih oni bili prijatelji, pa čak i rođaci, te tugu spram svojih živih obitelji što su još u Hil’gumu. Oni su svi redom stariji za deset godina, i svaki od njih uz mornare će živjeti deset godina manje. Što je učinjeno, učinjeno je, a mornari nisu čak bili ni krivi za ikakav zločin.

Jer daleko su se veće stvari odvijale nad svima njima, stvari u rukama samih bogova, samo što su se, eto, te stvari odlučile usput okrutno poigrati i sa njima, malenim ljudima.

A te stvari koje su se događale, ako su se ikoga doista među ljudskim sinovima ticale, ticale su se Morda Dur’agemskog. On nije znao zašto, ili se pak samo nadao da nije to što je slutio, ali konstantno je osjećao bol u predjelu prsa koja nije imala veze sa onim ranijim opeklinama i onom ranijom boli koju je obično osjećao. Neka nova bol je to sada bila, koja se pojavila baš nekako kada i Znatiželjno jedro u Hilgumu, i ta bol mučila ga je strašno. Uz tu bol, također je mogao u svom umu čuti i nečije riječi. Riječi, naime koje su govorile “Pamti, Morde…!”, a to nije znao čemu bi pripisao, jer zvučalo bi poput povjetarca i jednom kada bi čovjek stao razmišljati o njima one kanda nisu ni imale svoje značenje. I upravo stoga, nemajući nikakva druga odgovora, i on se pridružio mornarima u piću.

Njega je – tako mu se barem činilo – najviše potresala činjenica da su mornari fizički ostali u prošlosti. Mord je osjećao mješavinu mržnje, gađenja i uzbuđenja spram svega toga. Ta mješavina osjećaja podsjećala ga je, htio ne htio, na onu večer kad je ubio Ser Tarroba, svog očuha. Te večeri osjećao je slično raspoloženje.

Samo da se opet ne ponovi, pomislio je sjedeći za stolom prije no što je ispio još jedan u nizu gutljaja piva iz željezne, teške krigle. Ne želim više biti zvijer…

U gostionici je, tko zna poradi vrele zlatne ogrlice pod Mordovim prsima ili količini ljudi unutar nje, bilo vruće, a po Mordovu se orošenu čelu stoga lijepila njegova crna kosa. Oznojena su lica bili i drugi, no svi su oni bili toliko zadubljeni u misli i opću turobnost (pa i sam gostioničar) da nitko nije predložio da se otvore vrata.

Ali vrata su se u konačnici ipak otvorila, i ostala su otvorena, jer u gostionicu je u jednom trenurku ušao onaj mistik Jarez i, ušavši te naručivši za sebe kuhano vino, pošao je odmah do stola za kojim su sjedila četiri prijatelja.

Prišavši im, Jarez ih je prijateljski pozdravio i upitao ih za dopuštenje da sjedne do njih.

“Dakako, čovječe!” glasio je na to odgovor, a odgovor bijaše iskren. Jer da tog trenutka mistik nije ušao u gostionicu, oni bi svi najvjerojatnije ubrzo napustili gostionicu, jer doista se više nije ni o čemu imalo razgovarati. Ovako, pak, dolaskom tog čovjeka, mnoge su se teme otvorile i dakako da je o njima svejedno prije ili kasnije valjalo raspraviti, pa su mu četiri prijatelja stoga bila zahvalna.

Za početak – mistik to čak nije niti krio – valjalo je razgovarati o Mordu. Ali samo s Mordom, tako da je mistik tiho upozorio Morda da će sa njim nešto kasnije razgovarati, kad budu nasamo. O čemu bi točno razgovarali, to ipak jest krio, bez obzira što je poriv da sa njim razgovara izložio pred sva četiri prijatelja.

Na Jarezove riječi Mord je kimnuo glavom, bez obzira što kad bi malo razmislio ni sam svemu tomu nije nalazio smisao. Jednostavno je, takoreći, bio preumoran mistiku odgovoriti ikako drugačije (tako je barem on to samome sebi objašnjavao, a dabome da to tako nije moralo biti).

Sa ostalima je, pak, Jarez imao razgovarati o drugim stvarima, kojih se ticala nova zemlja o kojoj je sada već brujao čitav Hil’gum: kralj je, iako je prošao tek jedan dan, ipak odlučio poslati u tu zemlju brodove sa vojskom. Ta je vijest koju im je Jarez vrlo tiha šapta rekao bila najnovija, i nje su među četiri prisnika ranije bili svjesni jedino Neurij i Myron, najbliži kraljevi ljudi, a oni o tomu nisu govorili iz dva razloga ostalima: prvi je bio tajnovitost informacije, a drugi što će Neurij, ukoliko brodovi doista i krenu, kao princ morati također poći, a za to su pravilno držali da će Morda i Thargeliona uznemiriti.

“Zar zbilja?”, Mord se okrenu prema Neuriju čuvši to. “Ta nisam imao pojma da bi išao i ti. Zar ne bi samo vojska…”

“Moram, jer time povećavam veličinu svog imena i svoj autoritet u Kraljevstvu. To je moja dužnost.”, Neurij je odgovorio, iz nekog se razloga niti najmanje ne pitavši otkud te informacije Jarezu. “Iskreno, ne bih išao, naravno. No eto, moram… ali ne treba brinuti radi toga, već radi moći bijelih bića.”

Oni su govorili vrlo tiho, najtiše što su mogli, jer to o čemu su govorili bila je tajna o kojoj pojma nisu imali ni najutjecajniji članovi Vijeća.

Tu dometnu mistik, da pojasni Mordu na što je Neurij točno mislio: “Koliko znam, Teom brodova posjeduje dovoljno, i iako trenutno služe ribarenju mislim da će za prijenos vojnika do Krvave zemlje poslužiti svrsi. Jedino čega nedostaje su vojnici, a njih nedostaje jer sam danas kralju predložio da ako misli slati vojsku u Krvavu zemlju, da pošalje deset tisuća ljudi. Ti si, Morde, pukovnik, i znaš da Kraljevstvo trenutno broji šest tisuća vojnika. Tako sam predložio kralju ne zato što nam doista nedostaje vojne snage, već zato da dobijem na vremenu i tokom tih pola godine, koliko će trebati da se još četiri tisuće ljudi regrutira i istrenira kako valja, učinim određene stvari koje će kud i kamo smanjiti moć demona. Nisam čarobnjak, ali vjerujem da bi amuleti mogli pomoći…”

Slušajući Jareza, Mord nije mogao a da se ne čudi tom čovjeku. U samo jednom danu otkako je upoznao Njegovo Veličanstvo, Jarez se ne samo drznuo razgovarati sa njim i drugi puta, već mu i predlagati kojekakve stvari tokom čega nije bio prisutan nitko od najbližih kraljevih ljudi da istinitost svega toga provjeri.

“Ali nemamo niti jednog od tih bijelih bića ovdje da se amuleti provjere.”, Myron je upitao sučelice Jarezu niti ne obraćajući se na ono što je tako mučilo Morda. “Kako ćeš znati da išta od tog valja?”

Mistik odgovori: “Nemamo ni materijala za amulete, niti dovoljno znanja ili ruku. Upravo u tome jest stvar: Šanse da uspiju planovi su male, ali povećavaju se, makar i jedva primjetno, odgađanjem polaska. Ono što sam jučer Njegovom Veličanstvu predložio – da odgodi sve i razmisli – i na što je on pristao, već je prekršio. Ta od tebe sam, Myrone, jer si mu savjetnik, jučer nakon sastanka i doznao da kralj ipak želi rat.”

Myron i Jarez doista jesu razgovarali kad su se sreli u hodniku nakon sastanka u velikoj dvorani, ali to je bio vrlo kratak razgovor i Myron ga je držao toliko nebitnim da je na njega i zaboravio, jer doista je držao da tokom njega nije mistiku iznio ništa bitno. Riječ “rat”, napokon, on tokom te dvije–tri riječi razmijenjene sa mistikom u hodniku nije nijednom spomenuo!

Dok je Myron o tomu razmišljao ne znajući kako će kasnije objasniti princu i kralju da je u nepažnji iznio osjetljive informacije takoreći nepoznatu čovjeku, mistik Jarez je nastavio: “Shvati, Myrone: kralj može poslati i beskonačno mnogo vojske; može poslati svakog živog čovjeka sa Hil’guma ako treba, ali time neće postići baš ništa. Svi će završiti poubijani, jer neprijatelji su nam demoni. Ne ljudi, ili kakve divlje zvijeri, već demoni. Ta vidiš”, tu je pokazao kratko na mornare, “da im se i vrijeme podvrgava!”

Na to umjesto Myrona odgovori Mord, a Mord odgovori sa pitanjem: “Hoćeš li uspjeti izvršiti svoje planove? Postoji li način da ti se pomogne?”

“Od tebe ću dobiti pomoć, da, jer to je vezano uz razgovor koji sam te i tražio da vodimo kasnije. Ali od ostalih sumnjam. Mada… glavni plan i dalje ostaje izraditi što više raznovrsnih amuleta. Sve dalje samo su neke druge ideje koje mogu biti uspješne, ali i ne moraju.”

Četiri prijatelja složila su se sa mistikom. Bilo je doista neobično kako su u tako kratkom vremenu oni ne samo upoznali tog čovjeka, već ga i počeli smatrati jednakim sebi. Napokon, mislili su, on posjeduje jednake informacije kao i mi. U najmanju ruku jednak nam je onda pred kraljem. Jarez je bio miran poradi svega što je izrekao, baš kao što bi kakav mistik i trebao biti. U njemu nije bilo ni najmanje nelagode što je iznio štošta što i ne bi smio znati, a ta smirenost utjecala je i na četiri prijatelja, i oni su se već nekoliko trenutaka kasnije uhvatili uživati sjedeći u toj sparnoj gostionici.

Ali to uživanje naposljetku je ipak bilo prekinuto, i to postavljenim pitanjem nekoga čiji glas nije pripadao nijednom od njih. Glas je, naime, pripadao jednom od mornara. On je tugoljivo upitao:

“Postoji li mogućnost da nas se vrati? Da ova magija nestane?”

Prijatelji se nisu brinuli da je mornar čuo išta od onoga o čemu su oni ranije razgovarali, već su naprosto znali da je taj mornar još kad je ugledao mistika ulaziti u gostionicu htio postaviti to pitanje, jer ono – a to se vidjelo na svima njima – kanda je mučilo duše svih mornara.

To je pitanje, postavljeno niti glasno niti tiho, utišalo čitavu gostionicu, a sva se pozornost tada usmjerila na mistika. Doista, nitko o tomu nije posjedovao baš nikakva znanja osim njega i sve su nade stoga bile spram njega usmjerene.

A mistik, jednom čuvši to pitanje, tužno je izdahnuo:

“Ne… Nažalost, ostati ćete ovdje, u ovakvom vremenu, takvi kakvi jeste. Sve ostalo što bi se moglo učiniti (a i to sumnjam da je moguće) učinilo bi vas samo deset godina starijima, no tada bi samo izgubili godine. Ne bi vam se vratili neproživljeni dani. ”

“Razumijem.” isti je onaj mornar vrlo tiho odgovorio, te se okrenuo natrag za svoj stol. Ugođaj se gostionice na to vratio svome normalnom toku.

“I? Što nam je točno činiti?” Thargelion je upitao mistika kad se mornar okrenuo.

“Za sada…”, Jarezov je odgovor bio, uz neki jadni maleni smiješak, “… imamo samo završiti ova piva pred nama. Za dalje se ne brinite, jer ionako tu ne možete ništa. To nije vaše polje djelovanja.”

Nekoliko sati kasnije, kad je večer poodmakla, a ljudi se redom stali upućivati svojim kućama, Mord je i zaboravio da ga je mistik trebao, tako da se djelomice iznenadio kad mu je ovaj tada prišao – a to je bilo u trenutku kad je Mord već izašao iz gostionice i stao na snijeg – i rekao:

“Sada možemo razgovarati.”

Iznenađenost brzo minu, a Mord, polupijan kakav je već bio, zatetura par koraka na snijegu, no ubrzo se sabere te upita: “Što si mi htio reći?”

Mistik tada pomisli bi li bilo pametno odgoditi razgovor zbog Mordove opijenosti, no promislivši malo o veličini toga što će Mordu reći uvidio je da nema pijanstva koje bi natjeralo čovjeka da ne počne slušati vrlo bistra uma kad jednom stane pred to. Promislivši još jedanput kako točno da složi svoje misli u jednostave rečenice, mistik je nastavio: “Riječ je o tvom savezu sa bijelim bićima, za koga mogu točno reći da je upravo to, jer vidim da opekline na tvom tijelu nisu rezultat vatre, nego magije.”

Kao što je mistik i mislio da će biti, Mord je čuvši to problijedio, a njegovo je pijanstvo isparilo iz njega kao voda iz usijanog lonca.

Iako se nije čudio tomu da Jarez kao mistik raspolaže sa strahovito mnogo informacija, on se svejedno uplašio uvidjevši da ovaj raspolaže i sa informacijama koje je trebao samo on znati, samo Mord. Jedini je Mord od svih ljudi svijeta mogao svjedočiti onim noćima kada se nalazio pred tri bijela kipa. Nitko više. To bi naprosto bilo nemoguće, pomislio je. Ta to se sve čak zbivalo u mome umu!

Ali taj strah ubrzo nestade, jer jedna je druga stvar tada privukla svu Mordovu pozornost.

“Rekao si “savez”?” Mord je upitao. Niti on sam nije prije tog trenutka znao da je u pitanju bio ikakav savez. Te proživljene trenutke pred tri bijela kipa u svom životu obično bi opisivao kao prokletstvo.

“Da.”, mistik će na to odgovoriti, na što će u Mordovim očima poput plamenih jezika kakvog ognjišta skakati sa jednog na drugo mjesto, tako da bi ga Mord u jednom trenutku smatrao svojim spasiocem, a već u drugom svojim dušmaninom. Mord doista nije znao što bi mislio o tom čovjeku. “U pitanju je savez između tebe i bijelih bića, no da ne bi bilo zabune: u pitanju nisu demoni, kao što sam rekao za bijela bića novootkrivene zemlje. Ovi su drugačiji. Troje ih je?”

“Da, trojica su…”, osjećajući se već kao u kakvom deliriju, Mord je odgovorio, stojeći na snijegu u hladnoj noći a ipak se znojeći. “Trebam li radi njih više brinuti no da su u pitanju obični demoni?”

“U pitanju i jest to: “briga”. Stvar je u tome…”, mistik stane na trenutak tražeći prave riječi, “… da trebaš i više no brinuti, jer bijela bića koja si ti susreo nisu doista bijela bića, već su zapravo njihovi stvaraoci.”

Morda uznemiri ta izjava. Pokušavši se sabrati, upitao je: “Nešto kao bogovi?”

“Troje božanstava.”

Neprijatelji su mi bogovi? Mord je tog trenutka stao misliti. Neprijatelji… bogovi? Stvaraoci svijeta? kroz njegov je um lutalo. On je odmah prihvatio bogove kao neprijatelje, jer je za ona tri kipa još ranije ustvrdio da su njegovi neprijatelji koji imaju poginuti od njegove ruke. Nikakvo savezništvo tu nije bilo u pitanju, kako je mistik tvrdio!

“Poginuti ću…” šapnuo je gotovo instinkitvno.

“Nećeš. Nitko neće ako se učini što kažem. Počuj: u tebi je moć koja se da iskoristiti više no što možeš i zamisliti. Dozvoli mi da te oblikujem i biti ćeš taj koji će pomoći kralju osvojiti novu zemlju.”

Svijest je Morda sada bila čista kao da nije u životu popio kapi alkohola. On je iznenada savršeno znao sve i u potpunosti shvaćao mistika pred sobom.

I upravo to shvaćanje učini da on riječi mistika prihvati.

“Neću poginuti? Jamčiš li? Čak ni od ruke bogova?” Mord je tada ozbiljno i tiho upitao.

“Jamčim. A što se bogova tiče, oni su, vjeruj mi, tvoji najveći saveznici. Oni te nikada neće ubiti.” Jarez je na to odgovorio.

“Tada… Tada pristajem na sve što nudiš.”

I tako je Mord Dur’agemski pristao biti učenikom jednog mistika.

Poglavlje 19

Još otkako ga je prvi puta ugledao, u pukovniku Mordu Dur’agemskom mistik Jarez Rommirski nalazio je mnoge, drugim očima skrivene, jedinstvene i veoma vrijedne kvalitete.

Iako toga sam Mord nije bio svjestan, sama njegova prilika u svijetu magije bila je savršena, od njegova srca do njegova uma, i njegovo biće moglo je primiti na sebe nezamislivo mnogo više magije od bilo kojih drugih ljudi, od destruktivne magije do svih ostalih vrsta magija. To je Jarez već i ranije zamijetio, još onda kada je prvi puta bio pozvan u dvoranu na razgovor sa kraljem. On je još tada, pogledavši u Morda, shvatio da prilika koja se pred njim nalazi ne može biti nađena slučajno, već da netko vrlo moćan kontrolira čitav taj usud, i da je njima dvojici bilo suđeno da se susretnu. Nas dva dijelimo budućnost, još je tada Jarez pomislio. I gledajući tog čovjeka, ja se istinski nadam da ta budućnost nije budućnost dva neprijatelja.

Iz Morda Dur’agemskog mistik je mogao naprosto vidjeti kako isijava energija spremna za uporabu. Energija, nažalost, čija je veličanstvenost i veličina bila skrivena čitavom svijetu, pa čak i samom Mordu, ali eto, ipak otkrivena vrlo malom broju, takoreći šačici mistika.

No pravo iznenađenje tek je uslijedilo kasnije, kad je mistik zamijetio još nešto kod Morda: njegov vrat. Naime, opekline oko njegova vrata izgledale su mu vrlo poznato. Zapamtivši dobro izgled čitavih tih opeklina, mistik je nakon sastanka pošao do arhiva kessyrske knjižnice i pažljivo pregledao sve crteže što su prikazivale Massora iz Bijelih prostranstava. Crteži bijahu jednostavni, ali na njihovo istraživanje mistik je proveo sate i sate. To je bilo stoga što, iako je zaključak pred njim bio jasan, on nikako nije htio prihvatiti ga za istinu.

Naime, opekline oko Mordova vrata bile su u obliku karika lanca, a posljednji čovjek u povijesti koji je oko svoga vrata imao takve opekline bio je Massor iz Bijelih prostranstava, najveći od svih legendi Hil’guma. A lanac oko njegova vrata, za koji su samo najveći mistici znali da se zapravo nalazio pod njegovom kožom i koji je svojom vrućinom tu kožu pekao, bio je dio jedne ogrlice koja se zvala Inwog.

A Inwog je bila dar i prokletstvo bogova. Takoreći najvrjednija i najgadnija stvar na čitavom svijetu. I upravo to bio je razlog zašto je mistik onu večer tražio Morda da sa njim razgovara.

Od tog razgovora, prije nego su se ta dva čovjeka ponovno sastala, prošlo je nekoliko dana, a dani su ti bili popraćeni mnogim ledenim vjetrom nošenim snijegom koji se u neobičnu ritmu vjetra uvijao ponad kaldrmi ulica iako je zima odavno završila. Ta je nova zima, kako su je nazivali, i Vijeću i Kraljevstvu zadavala mnoge glavobolje, jer iz čista mira baš onda kada se u Kessyru više nije dalo naći drva za ogrjev, pojavila se potreba za loženjem vatri. Doista, oni koji su se tada našli sa zalihama drva u vrlo su se kratkom vremenu obogatili, jer drva koja su imali najednom su stali prodavati po deseterostruko većoj cijeni. Myron, kao kraljev savjetnik i jedan od njegovih najbližih ljudi, taj je problem posebno osjetio, jer ako se za ikoji dio Kessyra moglo reći da se najlakše ohladi tokom zime, to je bila Citadela, pa je tako tu desetorostruku cijenu drva ubrzo osjetilo i samo Kraljevstvo.

Pak što se ticalo Vijeća, oni su jednostavno odgodili sva svoja vijećanja u Dvorani vijećanja dok ne dođu topliji dani. To je, dakako, bio dodatni udarac Kraljevstvu, jer jedino rješenje do kojeg je Myron došao u vezi svega toga, rješenje naime da se uvede zakon o maksimalnoj cijeni drva (koja bi tada bila barem nekoliko puta manja od sadašnje) nije moglo proći, jer Vijeće je taj zakon moralo odobriti da bi bio validan. Poradi svega toga kralj je u Citadeli ludio i derao se na sluge svako malo, prijeteći kako će dati smaknuti svakoga od njih, ali Myronu koji je duboko razmišljao pored njega tražeći rješenje time nije pomagao ni najmanje. Stvar je bila u tomu što kraljevstvo novac za takva skupocjena drva nije imalo, a Citadelu, zidine, konjušnice, stražarnice, barake sa vojnicima i još mnoge druge građevine u posjedu Kraljevstva valjalo je zagrijati što prije. Nekoliko puta tokom tih posljednjih dana Myron se pokušao sastati sa nekim utjecajnijim članom Vijeća, ali taj bi samo rekao: “Žao mi je, ali ruke su mi vezane. Jer čak i da Dvoranu vijećanja otvorimo (u što zbilja sumnjam), bili bi potrebni glasovi većine da se ikakav zakon o cijeni drva uvede u uporabu…” tako bi odgovarao baš svaki član Vijeća kojeg bi Myron susreo, i baš svaki svojim bi odgovorom u Myronu mržnju spram Vijeća još više rasplamsivao. Događalo se to sve do pomisli unutar Myrona: U redu. Kraljevstvo će preživjeti i ovo. Ali prvom prilikom… prvom prilikom kada nam to budu pružili uvjeti ima da vas uništimo!

Bilo kako mu drago, dok su se u Kessyru u svijetu politike događali takvi problemi, u svijetu magije odvijalo se nešto potpuno drugačije.

U zaključanoj mistikovoj odaji, koju je ovaj dobio na korištenje u Citadeli, on i Mord vodili su razgovor o Inwog. Mistikova odaja nalazila se nedaleko od Mordove, i bila je prostrana, sa kaminom, prozorima skrivenim iza plavih zastora, krevetom i otmjenim stolićem. Po zidovima bijahu baklje, a posred poda tepih. Razgovarali su tiho, jer mnoge su uši čekale da čuju kakvu mistikovu riječ, a nitko od njih dvojice niti najmanje nije sumnjao da netko na vratima sluša.

Mistik je Mordu ispričao mnogo toga o ogrlici Inwog i legendi o Massoru koja se uz nju vezala. Govorio mu je o njenoj moći i tomu za što je ona bila sposobna, što je sam Massor napokon činio sa njom i čemu je ona uopće zapravo, iz persketive bogova, služila. Razgovor kojeg su vodili trajao je nekoliko sati, a mistik se brinuo da objasni svaki njegov detalj na što je jednostavniji način mogao, kako bi Mord pohvatao sve informacije. Svako malo mistik bi se zaustavljao i upitao: “Jesi li shvatio to?” na što bi Mord odgovorio potvrdno ili negativno, dajući time do znanja Jarezu kako li napreduju.

U jednom trenutku mistik je iz jedne svoje torbe izvukao grumen neke kovine veličine šake.

“Ovo je magnet.”, rekao je mistik. “Jedna od njegovih sposobnosti je da privlači metal… Hoćeš li, molim te, podići svoju košulju?” upitao je odmah potom pogledavši u Mordova prsa.

“Svakako…” Mord je odgovorio te učinio kako ga je ovaj tražio. Podigavši košulju, Mord je izložio Jarezu svoj nagi torzo. Bio je to torzo pun ožiljaka od posjeklina i opeklina, po čitavoj njegovoj površini, ma gdje god bi čovjek pogledao. Ali svi ti ožiljci nisu bili ni približno vidljivi kao oni što su se pružali oko Mordova vrata pa prema prsima i podsjećali na karike lanca ogrlice.

Mistik tada pruži ruku i zamišljeno dotakne samo središte Mordovih prsa, jedva dva centimetra od mjesta gdje mu se nalazilo srce.

“Neobično… ožiljci od vatre su i dalje vreli…”, rekao je Jarez. “K vragu”, dodao je, odmaknuvši prst kao da se opekao i stavši puhati u njega, “gotovo sam se opekao dotičući ih!”

“To je Inwog vruća?”

“Inwog, da…”, Jarez je rekao. “Ali kako ti izdržiš tu vrućinu?”

“Ona je tu još otkako sam bio dijete.”, Mord na to odgovori, kanda zamišljeno. “Ne znam… valjda sam se navikao na to tokom svih ovih godina.”

“A drugi to nisu dosad primijetili?”

“Koliko znam, ne. Mnogo sam se puta hrvao gola torza kod pokojnog Ser Raaha, ali protivnici se nikada nisu požalili da sam ih opekao. Valjda me nikada nisu doticali dovoljno dugo…”

“Moguće… No hajde da vidimo što će magnet reći.”, rekao je tada Jarez, nakon čega je prislonio magnet na samo središte Mordovih prsa. Još dok je to činio, govorio je: “Inwog je načinjena od čistog zlata, a magnet bi trebao privlačiti zlato. Čak i kad je vruće kao sada…”

Naslonivši magnet posred Mordovih prsa i ni najmanje se iznenadivši rezultatom, rekao je:

“Pod tvojom kožom nalazi se predmet od metala. To je sada sigurna stvar.” Magnet je, naime, bio privučen Mordovim prsima i ostao je tako spojen stajati.

Mord je promatrao magnet na svojim prsima pomalo začuđeno, ali on se nije čudio tomu što mu se pod kožom nalazila drevna ogrlica od zlata, već je čuđenje u njemu izazivala čar magnetizna. On je doista tada prvi puta u životu upoznao svojstva magneta.

“Tri bijela kipa…”, Mord je tiho promrmljao prisjetivši se tog davnog sna, kojeg je sanjao još kad je bio maleno dijete, u kojemu su mu tri kipa izlila tekuće zlato po prsima koje se tada ondje oblikovalo u ogrlicu s viskom. “Zašto bih od kipova dobio ogrlicu?” upitao je.

A na to će pitanje mistik tada odgovoriti: “U ptanju su, sada je to već sigurna stvar, bogovi, a ne kipovi. Ogrlicu si dobio ili na dar jer si počinio kakvo dobro djelo, ili kao prokletstvo, jer si učinio djelo zla kakvom nema premca. Treće opcije nema.”

Mord kimnu glavom i ne reče ni riječi. Njihov razgovor nije tu trebao doći svome kraju, ali Mord nije htio reći niti u jednom trenutku kakav je to zločin počinio, pa je tako razgovor prekinut njegovim zahtjevom, s obzirom da se takoreći nije dalo nastaviti bez da on prizna svoj zločin; barem tog dana nije. Drugi razlog zašto je razgovor bio prekinut bio je taj što je Mord osjećao da će niti par minuta kasnije, bez obzira kakvi osjećaji se nalazili u njemu, uz mnoštvo kajanja svejedno priznati sva svoja nedjela mistiku, a on niti je znao, niti je htio takvo što proživjeti – barem još neko vrijeme.

S obzirom na to, Mistik i Mord rastanu se uljudno, a Mord uz rastanak doda kako ni slučajno nije ljutit, već da samo trenutno ne može razgovarati o svojim zločinima. Usput zatraži da mu se oprosti na njegovoj bešćutnosti.

“Ništa zato. Nije mi namjera doznati što si za života činio, već da moć koju si time dobio najbolje iskoristiš.” mistik je na to odgovorio.

On, Jarez Rommirski, čovjek u svojim četrdesetima, kuštrave kratke crne kose i čekinjaste brade, vrlo grbava nosa posred lica, savršeno je razumio Morda. Nije mu zamjerio niti trenutka, već se dapače moglo reći da mu je time bio još više privržen, te da će od tog trena još gorljivije nastojati da mu pomogne.

No Mordu je mnogo trebalo da shvati o čemu se točno radilo. Za početak, zatvorivši vrata mistikove odaje i ostavivši time čovjeka unutra samog sa svojim mislima, te pošavši do svoje odaje i zaključavši se u njoj, on je, kako se bacio na krevet, samo vrlo tiho stao šaptati praznoj sobi: “Ubio sam! Ubio sam, k vragu…!” i plakati zbog svog nedjela jecajući poput djeteta kakav je i bio kada se to dogodilo.

* * *

Kako je vrijeme prolazilo, planovi kralja, mistika i četiri prijatelja u vezi osvajanja Krvave zemlje (taj naziv inače nitko nije bio siguran tko je prvi počeo koristiti) bili su razrađivani do sve sitnijih detalja. Svako malo oni bi se sastajali u velikoj dvorani Citadele i iza zaključanih vrata iznosili svoja najnovija razmišljanja i informacije. Te je sastanke koji su mu razbijali dosadnu monotoniju sjedenja po čitave dane, ispijanja vina na tronu i nerviranja poradi onog incidenta sa drvima (sa kojim je Myron sada već polako izlazio na kraj) kralj zavolio, i ubrzo se našao čak odlaziti do kessyrske knjižnice kako bi ondje među starim spisima iskopao bilo što, kakvu bilo informaciju, ali informaciju koju će sljedeći puta na sastanku moći iznijeti i pokazati ostalima da je i od njega bilo nekakve koristi. U tomu mu je pomagao Učenjak Alakon, ali taj Učenjak je tek stojao na usluzi Njegovu Veličanstvu – on nije ni najmanje znao što li je kralj nakanio činiti sa tim informacijama.

Tako je kralj doznao podosta zanimljivih stvari u vezi bijelih bića. Doznao je, iz spisa nekih drevnih Učenjaka, da se u samom Hil’gumu u nekoliko navrata tokom njegove povijesti pojavilo nešto poput destruktivne magije, što je činilo od ljudi onakve demone, ali da je to tada bilo smatrano opakom bolešću, pa su takvi ljudi (a njih je bila tek šačica u čitavoj povijesti Hil’guma) bili usmrćivani još i prije nego bi opasnost od destruktivne magije došla do njenog punog potencijala. Magija kao takva u spisima se nigdje nije spominjala, štoviše, čitatelj ne bi mogao ni naslutiti da je ono o čemu čita zapravo djelo o magiji, ali kako je kralj ranije shvatio ponešto od Jarezovih riječi u vezi svega toga, na pamet mu je palo da ako se i jest takvo što događalo u povijesti Hil’guma, zasigurno je bilo shvaćeno kao plod bolesti. I tu je kralj bio u pravu.

No sve te, mada zanimljive, informacije do kojih je kralj došao i nisu u očima Jareza bile toliko relevantne da bi im on poklonio išta više od pukih nekoliko riječi. Kralju to nije smetalo jer Jarez je tih nekoliko riječi ipak pažljivo odabrao i one su se Njegovu Veličanstvu svidjele.

Uza sve to, polako su napredovali i njihovi međusobni odnosi. Tomu su zasigurno pridonijeli oni česti tajni sastanci i sve one tajne koje su ondje dijelili, i koje su ih, htjeli to oni ili ne, primoravale da si međusobno vjeruju i oslanjaju se jedni na druge. Kralju nije mnogo trebalo da zavoli Jareza, baš kao što je zavolio i svakoga od prijatelja svoga sina. On im je vjerovao i to je tako, ako je htio da sve to uspije, moralo biti. A od svih njih, napose je vjerovao Thargelionu.

Kralj nije znao reći zašto je to tako bilo, ali od svih Neurijevih prijatelja, Ser Thargelion nekako mu je najviše prirastao srcu. Je li tomu bila uzrok njegova šutljivost ili pak pametni odgovori onda kada bi napokon progovorio, kralj nije znao reći – mada ga doista nije ni zanimalo. Samo jedna je stvar bitna: čovjek istinski slobodno diše tek kad je okružen onima koji su spremni dati život za taj njegov dah. A Thargelion je jedan od takvih ljudi, mislio je Hinnor. Jedina stvar koju nije razumio kod Thargeliona bila je što se ovaj odbijao doseliti u Citadelu. U tomu nije bilo nikakvog bitnijeg problema, ali kralj svejedno nije mogao a da se ne intrigira.

Dalje što se događalo vrijedno spomena, bila je ona tajna vojska od stotinu ljudi koju je Myron one davne gozbe poradi Neurijeva ulova velikog vepra spomenuo kako bi obranio kralja od verbalnih napada članova Vijeća. Ta vojska ovih je posljednjih dana činila vraški dobar posao.

Stotinu vojnika nije nosilo nikakve odore, a popis njenih članova posjedovali su samo kralj i njegov savjetnik. Oni su bili nešto slično uhodama, i bili su toliko uspješni (jer naime, neki od njih ne samo da su postali sužnji mnogih utjecajnih ljudi Vijeća pa ih tako pratili, nego su se nekolicina njih čak uspjeli i pridružiti samom Vijeću i time doći do enormnih količina informacija) da je kralj namjeravao regrutirati još ljudi. A kako je htio, tako je ubrzo i učinio, pa je tako sveukupno u konačnici u toj tajnoj vojsci bilo dvjesto pedeset ljudi, i svatko od njih bio je od ključne važnosti za kralja, i svakog od njih kralj je osobno upoznao.

Od tih dvjesto pedeset ljudi kralju su svakodnevno stizale informacije toliko detaljne da je to sezalo i do informacija sličnih “Taj i taj član Vijeća upravo je izvršio nuždu”. Kralj je bio svjestan koliko je to bilo zapravo nehumano zadiranje, i doista se moglo reći da se tu i tamo uhvatio gaditi samome sebi poradi svega, ali kako je bio siguran da se Kraljevstvo nalazilo u opasnosti drage je volje prelazio i preko toga. I upravo stoga, za takve informacije ne samo da nije prekoravao svoju tajnu vojsku već im je još i zahvaljivao.

Pak što se ticalo one prave vojske, vojske koja je imala biti poslana u Krvavu zemlju i koja je trebala brojati deset tisuća vojnika, ona je rasla iz dana u dan. Štoviše, ljudi je bilo kud i kamo više od tražene brojke, ali kralj je tražio da regruti prođu najkvalitetniju obuku moguću, a ona je ipak zahtijevala nešto vremena. “Ne treba nam ratno meso, već vojnici.”, na to je kralj govorio. “ Jer deset tisuća ljudi mogu dati smaknuti i ovdje. Ali želim da se oni vrate živi svojim kućama…”

A za to vrijeme Mord Dur’agemski i Jarez Rommirski pokušavali su od Morda učiniti moćna čovjeka.

Bilo je jutro u pitanju tog trena kad su odlučili napokon započeti s Mordovim učenjem magije, i još je čitav Hil’gum bio zasut snijegom trećeg mjeseca godine. Odlučili su da se to ne odvija na dvoru, već u jednoj napuštenoj straćari izvan grada, gotovo tri kilometra udaljenoj od kessyrskih zidina i kuća podignutih sa njihove vanjske strane. Toga što su Mord i Jarez nakanili učiniti nije bio svjestan baš nitko u čitavom Kessyru, pa ni sam kralj, tako da je bilo od ključne važnosti da se učenjem na nekom dalekom i prostom mjestu gdje se nije mogla privući pažnja nikoga sigurnost te tajne ne dovodi u pitanje.

Mord i Jarez obukli su vrlo debelu odjeću i pokrili leđa sa teškim krznom prije no što su se zaputili do straćare. Nisu jahali konje, jer snijeg je za konje bio predubok (za razliku od onog dana kad su prisnici putovali u lov, kada je još bilo manje–više podnošljivo). Za straćaru je Mord još odprije znao, jer često bi služila kao ostava alata nekim seljacima što su oko nje sadili usjeve, a služila je i vitezovima, jer onih noći kada bi vitezovi odlazili stražariti, noćili bi u njoj.

Putovali su do straćare nekoliko sati, u smjenama noseći tešku Jarezovu kožnu torbu čiji sadržaj Mord nije poznavao i probijajući se kroz gotovo do bedara dubok snijeg, i ma koliko straćara zapravo bila blizu Kessyru, oni do nje nisu stigli sve do podneva.

A kad su u konačnici do nje i stigli, poradi silna probijanja kroz dubok snijeg i Mord i Jarez bili su umorni poput pasa, i bez obzira koliko vani bilo hladno niz njihova se lica i dlanove slijevao znoj kao da su se nalazili usred ljeta.

Probivši se tada do njenih vrata i otvorivši ih (nisu bila zaključana, jerbo ni brave ni zasuna nisu imala), Mord i Jarez ušli su u straćaru.

U straćari su vladali paučina, mrak i hladnoća, uz, dakako smrad plijesni i vlage. To je bilo i leglo mnoštva štakora, koji su sada cićali i grebali svojim zubima i noktima svako malo. Tu je bio jedan stol koji je po svim pravilima i zakonima fizike trebao već odavno sam od sebe popucati i raspasti se, kao i neke stolice u jedankom stanju, što su stajale između tog stola i dva visoka ormara bez ikakvih vrata, puna raznog sitnog alata: čavlića, zakovica, komada konopa, potkova, čekića i ostalih manje–više hrđavih i poluistrunulih stvari koje su bile poznate kao “Sada je smeće, ali kad bude zatrebalo dobro će doći”. Bila je tu i jedna mala ciglena peć, vjerojatno najskuplji dio straćare, i to je bilo, osim još stare slame na podu i naslagane hrpe drva kraj te peći, to.

Mord je naložio peć, Jarez položio torbu na klimavi stol koji se junački stao hrvati sa tim teretom, a štakori se razbježali. Ubrzo je iz dimnjaka stao izlaziti sivi dim, toliko tanak da ga, kao ni straćaru, nitko nije mogao vidjeti. No, i kad bi ga bilo moguće vidjeti, tog su dana stotine, ako ne i tisuće dimnjaka dimili nebo, tako da sve to nije predstavljalo nikakav problem.

“Je li moguće da je i ona magla vani zapravo dim…?” Mord je, umoran razmišljati o ičemu pametnijem, pogladio rukom bradu te zamišljeno promrmljao. Doista je vani uz snijeg vladala i magla, ali to on kao da je tek sada prvi put danas primijetio.

“Ne.”, Jarez odgovori jednako umoran i prtljajući nešto oko stolica. “Da je dim u pitanju, pogušili bi se…” a govorio je to sa ozbiljnim tonom kao da vodi neku tešku filozofsku raspravu.

“Da, doista…”, Mord će i dalje odsutno, sada već prestavši mariti na te svoje riječi, jer i sam je znao da nije upitao ništa pametno.

Upalivši peć, Mord je prišao Jarezu. “Što to radiš?” upitao je mistika.

Jarez je pokušavao privezati stolicu za zid, tako da ona bude odmaknuta pet–šest koraka od stola i pomična jedino uz veliku silu. Na pitanje je glasio odgovor: “Rekli smo da ćemo iz tebe izvući magiju. Za početak, mislio sam, bilo bi najbolje sa onim najlakšim, ili, točnije, najmanje nemogućim: telekinezom.”

“Upravljanje vjetrom, vodom… nešto tomu slično?” Mord je pogađao.

“Pomicanje stvari bez ikakva dodira.”

“A to…”, Mord prihvati njegove riječi. “I? Kako ćemo to učiniti?”

“Ima jedna tehnika do koje su neki čarobnjaci dosad došli a da je djelomice učinkovita, a nju ćemo sada iskorititi. Naime, privezat ću te za stolicu i pričekati dok moć sama ne dođe.”

Mord razmisli o njegovim riječima. “Koliko ću dugo biti vezan?”

“Dok moć ne dođe.” Jarez će kratko.

“A to je otprilike kad?”

“To ne znamo.”

Jarez je u konačnici pričvrstio stolicu uza zid i ona je doista tamo ostala stajati čvrsto kao da je puštala korijenje u tlo. Posjeo je na nju Morda odmah potom i privezao mu za nju noge, ruke, trup, pa čak i glavu.

Završivši sa tim, mistik se udaljio do stola.

“Što ćemo sad?” Mord je nemoćan i najmanje se pomaknuti privezan za stolicu upitao.

“Rekoh ti sve.” Jarez je rekao, nakon čega je stao vaditi stvari iz torbe i polako ih slagati na stol. Koliko je Mord mogao sa svoje stolice vidjeti, Jarez je izvukao dvije ćuturice, nekoliko kremenja i dva vrlo mala nožića.

Sve to izvadivši i položivši na stol tako da je Mord sve na stolu mogao jasno vidjeti, iz kožne je torbe mistik izvadio još nešto: čitav komad šunke u malom rešetkastom kavezu kojeg se lako dalo otvoriti podizanjem par centimetara dugog zasuna. Taj je kavez sa šunkom postavio nasred stola.

Konačno ispraznivši torbu, Jarez je prišao peći i u nju ubacio mnoštvo cjepanica, da bi odmah potom prišao vratima straćare, otvorio ih, te na izlazu dobacio Mordu:

“Zalaziti ću dva puta dnevno da naložim peć – jedanput ujutro i jedanput uvečer. A ti za to vrijeme pokušaj privući k sebi nešto od onoga na stolu.” Prije no što je zatvorio vrata za sobom, dodao je: “Ja bih započeo s nožem.”

* * *

Danu je trebalo previše vremena da prođe. Mord je prvo osjetio žeđ, a zatim i glad. Jarez doista jest došao još jednom tog dana, ali to se dogodilo dok je Mord spavao, jer činilo se da se ništa drugo tamo i nije dalo činiti, i mistik je naložio peć bez da je Morda probudio.

Drugi je dan Mord započeo suhih usta, i započeo ga je u vrlo rano jutro. No barem je peć polako, no snažno, grijala dok je vatra u njoj palucala. Štakori su nekoliko puta pokušali doći do šunke na stolu, no rešetka kaveza u kojemu se nalazila im je to onemogućila, pa je sve što su mogli učiniti bilo to da sruše kavez na pod.

Mord je u početku s gađenjem promatrao štakore, no ubrzo je i sam upravo kao kakav štakor stao gledati u tu šunku i zamišljati kako zabija svoje zube poput životinje u nju.

Polako ali sigurno Mord je stao gubiti razum.

Njegove misli kovitlale su se u njemu kao prašina nošena vjetrom, i baš kao i prašina činilo se da nisu bile zdrave za svekoliko njegovo biće. Po prvi puta u svome životu, Mord je razmišljao o slobodi.

A on je mislio:

Nije li upravo čudno kako sada, dok sjedim svezan, iako sam ljudsko biće daleko manje vrijedim čak i od jednog štakora jer – on ipak može gdje hoće? Ha, jedan slobodni štakor vrjedniji je od sputana čovjeka!

Dopustivši zatim svme umu da sasvim shvati to što je pomislio, Mord je nastavio promatrati svoje svezano tijelo i mračnu prostoriju oko sebe bez da je pomislio ijednu novu riječ. Da, doista je čudno… pomislio je kad je napokon nastavio sa razmišljanjem. Jer opet, ima ljudi čiju slobodu ne može zadržati ni najjača užad, jer naime oni su slobodni unutar sebe. Njihovi umovi su slobodni! Reći ću: Istinski slobodan čovjek ni ne treba svoje tijelo kako bi bilo slobodan, jer već kad zatvori svoje oči, ako ima dovoljno moćan um, on može zamisliti svijet daleko veći i bogatiji od stvarnog, gdje je doista sve moguće, a sama sloboda dovedena do njenih krajnjih granica. Štoviše, granice slobode tada i nestaju! Da… tako je. No opet… Opet… tu su i oni drugi ljudi, nažalost najbrojniji. Ti tek naizgled savršeno slobodni ljudi, sa tijelima čija je snaga došla do svoga vrhunca, ali čiji su umovi toliko zatvoreni i zatrovani da su oni manje slobodni od mene ovako svezanog ma koliko naizgled slobodni bili i ma gdje se nalazili.

Čak i na kraju svijeta, dvije su vrste ljudi: onaj koji razočarano gleda u ništavilo i govori “Zar je samo toliki moj svijet?”, i onaj drugi, koji baš ondje okreće ništavilu leđa, promatra mjesto odakle je došao i govori: “Sad svoj svijet mogu bolje vidjeti!”. Oba su na istom mjestu, ali jedan je slobodniji od drugoga.

“A ja promatram tu šunku poput štakora i pitam se kakvog je okusa.”, Mord tada progovori jadno se nasmiješivši. “Pitam se: što je od svega ovoga magija? Jer ja učim magiju, jel’ da? Tada bi jedan dio od sve ove okoline trebao nositi atribut “čarobnosti”… Ili je pak magija sve to skupa, samo ju mi nismo prepoznali? O, samoćo, samoćo…” govorio je Mord njišući glavom kao da sluša kakvu prekrasnu glazbu dok mu je glas ispunjavao prostoriju a glad i žeđ utrobu parali.

Dalje više nije ništa ni mislio ni govorio, jer kanda je zaključio da u tišini ipak uživa više no u slušanju samoga sebe. Jer u tišini, nalazio je, ipak se skrivalo shvaćanje koje je tražio.

I upravo u toj tišini koja je tada započela prošao je drugi dan Mordova učenja magije.

Treći dan sa sobom je donio isto onoliko ničega koliko i prvi i drugi, ali ipak je odnio još jedan mali dio Mordove pameti. Jarez, koji je navratio ujutro trećeg dana naložiti peć i zatekao Morda budnog, no klonulog, Morda je pozdravio vedro, objasnivši mu usput kako ga prošle noći, kada je zadnji puta navratio, nije htio probuditi jer mu se činilo da je Mordu san bio itekako potreban.

“Tijelo ti može biti uništeno, ali za um je dobro da bude odmoran.”, rekao je Jarez. “jer ne oslanja se magija na tijelo, već na um.”

Mord na to nije odgovorio ništa, jer njime je ovladala neobična teška crnina koja je kao korov iz njega iščupala svaku simpatiju prema ičemu.

Njegova je glava bila klonula, ali pogled je držao svo vrijeme na onoj šunki u kavezu na podu koju je namjeravao pojesti. Tek bi na mahove Jarezu znao tiho promrmljati:

“Hrane… Vode…”

No Jarez se na to trudio ne obazirati. Jer bilo je nužno da Mord u potpunosti izgubi svaku nadu u svoje tijelo, te se time stane oslanjati isključivo na magiju. Bilo je jasno da mu nitko neće donijeti nož da se oslobodi, niti će mu itko pomoći. To je morao učiniti on sam, koristeći onaj dio sebe koji nikada prije nije koristio.

Sve to skupa Jareza je podsjećalo na malenu djecu koja uče hodati. Magija, kao i noge, tu je kod svakog čovjeka, samo, da bi se nešto koristilo toga se mora biti svjestan, mislio je Jarez. Nijedno dijete nije prohodalo bez prvotnog truda uloženog u to. Sa magijom je jednako. Mordu nitko neće donijeti nož da se oslobodi; nitko mu neće pomoći. Već on mora, ako već želi preživjeti, početi uzimati u obzir postojanje magije, jer ona je sad ono jedino što mu može pružiti pomoć.

Mordovo je lice postalo upijeno i više nalik kosturu – ne zato što je ovaj išta smršavio, već zato što su oduvijek ljudska lica imala taj običaj kad bi se našla u nevolji postati što neugodnija za vidjeti. Možda je tomu bio razlog što se ljudsko lice, baš kao i ljudski um, oduvijek pretvaralo u ono u što su oči imale gledati.

Mord je smrdio užasno, a crijeva su mu gotovo stalno krulila. U početku, još dok je za to bio sposoban, slinio je sam po sebi iz opuštenih usta, ali ubrzo je izgubio i slinu. Sve to Jarez je promatrao trudeći se svim silama ne osjećati sažaljenje.

Ne bi mi valjalo sada odustati, mistik je držao. Jer kraj je tako blizu. Mord će uskoro doći na korak od smrti, i tu će doći do izbora: umrijeti ili koristiti magiju…

* * *

U konačnici je i posljednje jutro Mordova učenja telekineze moralo svanuti.

Jarez je tog jutra ustao vrlo rano, jer naime ga je mučila grižnja savjesti poradi Morda gotovo čitavu noć, pa je tako jedva što i odspavao, i čim je ustao on se stao spremati za put preko preko tih par kilometara brežuljaka do straćare. Ledenom vodom kojom je vjedro pokraj njegova kreveta bilo dupkom puno prvo umivši lice, Jarez je navukao čizme i ustao. Napravivši tada nekoliko koraka i ogledavši se po prostoriji jedne od odaja Citadele u kojoj se nalazio, pošao je do svog kaputa i krzna što su ležali preko naslona jedne stolice, odjenuo ih i izašao iz odaje.

A u hodniku u kojega je tada zašao vladao je toliki mrak i hladnoća, da Jarez nije mogao a da se ne upita bi li baklje na zidovima, u slučaju da ih netko odluči upaliti, uopće mogle biti upaljene, ili bi hladnoća i plamen smrzla?

Baklje nisu bile upaljene jer je jutro bilo toliko rano da je vani još uvijek vladala noć, a od svih silnih duša u Kessyru, toliko desetina tisuća njih, jedva da ih je sada budno bilo tucet. Pola tih ljudi činili su glavni gradski pekar i njegovi šegrti, kojima je cilj bio da topao i mirišljav kruh čeka na narod a ne narod na kruh, dok su ostale činili stražari.

“Stoj! Reci tko si!” više šapat no upozorenje jednog od takvih stražara došao je do Jareza niti minutu kasnije, kad je Jarez već izašao iz Citadele i stupio u njeno snijegom prekriveno dvorište. Bio je to jedan od ona dva stražara što bi uvijek stajali ispred ulaza u Citadelu (drugi je, koliko se Jarezu činilo, trenutno spavao u odaji stražara unutar Citadele, jer su njih dva noću stražarili u smjenama).

“Ja sam!”, još je tiše Jarez tada dobacio. “Jarez Rommirski.” A kako je stražara osobno poznavao, dodao je: “Možeš natrag u krpe. Nema smisla da si zbog mene u pripravnosti.”

“Ah”, uz uzdah, mistik začuje i tihi zvuk naslanjanja koplja na zid, “ja sam ti čitavu noć u pripravnosti. Radi sigurnosti svih. I prije tebe sam bio u pripravnosti, i kad odeš biti ću isto tako. Zapovijed je zapovijed… no, reci: kuda si se uputio u ova doba, ako se smije znati?”

“Rekao bih ti, prijatelju, ali u pitanju je nešto što se tiče samog kralja, a njegova mi je riječ sveta pa ga ne kanim izdati.”, Jarez je odgovorio. “No ne brini zato. Reći ću ti što pak smiješ znati: što prije učinim to što sam pošao izvršiti, to će prije mnogo kamenje pasti i sa tvoga, i sa kraljeva srca!”

“A tako…”, stražar se kanda ispričavao. “U tom te slučaju propuštam, dakako! Idi, i neka ti je sa srećom, ma što god da činio, mističe!”

S tim se pozdravima stražar i mistik rastanu. Mistik je tada odmah, uz novonastali smiješak na svome licu, pošao do stepeništa što je vodilo na zidine, uspeo se njime i nastavio na vrhu zidina uskim popločenim putem. Putovati zidinama bio je najbrži način putovanja između mnogih točaka grada, a upravo je Jarez bio te sreće da je i sam smio onuda prolaziti.

Na vrhu je zidina puhao snažan i hladan vjetar, pa se Jarez morao stisnuti pod svojim krznom dok je, brzo koračajući, ostavljao tragove svojih čizama u jedva centimetar debelom sloju snijega što je ondje prekrio kamene ploče na podu. Kako zora još nije svanula, mistiku su put osvjetljavali (uz dakako tu i tamo pokoji upaljeni žeravnik oko kojega su u svojim gunjevima i krznima spavali stražari) mjesec i zvijezde, koji još uvijek nisu u potpunosti izblijedjeli sa neba. Ista je svjetlost obasjavala i grad, ulice podignute unutar i van zidina, i one njihove građevine od glatka kamena što su se sada gotovo zrcalile u ranom jutru. Tomu, dok je prolazio što je brže mogao, Jarez nije mogao a da se ne divi.

Nekoliko minuta kasnije, naišavši na stepenište koje je spajalo zidine sa unutrašnjošću južnog dijela Kessyra, Jarez se njima spustio i pošao do najbližeg izlaza iz grada. Ali jednom stpuvši pred dveri, on nije kroz njih prošao, već je, ugledavši ondje konjušnicu, ipak prvo pošao do nje.

U sparnoj konjušnici, konjušar čiji je posao bio da čuva konje (jer to su bili tuđi konji, ondje otavljeni na čuvanje) sada je spavao na jednoj hrpi slame, a bolje promotrivši njegovu priliku jednom kad je odškrinuo vrata i ušao u konjušnicu, i osjetivši u zraku miris nekog jakog alkohola, Jarez je zaključio da je ovaj zaspao pijan. Konji su budni stajali na par koraka od konjušara, privezani svatko unutar svoje malene drvene ograde, i činilo se da mistikov posjet na njihov mir nije utjecao ni najmanje. Tek je jedan od njih tiho zarzao, ali to je bila čitava njihova reakcija na Jarezov dolazak.

Jarez nije ondje ušao da uzme konja za put, jer nije mu trebao, već je tek imao namjeru provjeriti ima li u konjušnici kakav slobodni konj na kojega će moći računati za bijeg ako kojim slučajem Morda danas u straćari zatekne mrtvog.

Kad bi Mord bio mrtav, tada bi valjalo pobjeći što brže i što dalje, jer bila je gotovo sigurna stvar da bi kralj, jednom kad bi se otkrilo da je Mord mrtav, za njegovu smrt optužio mistika. Na sve to Jarez je i ranije računao i bio je odavno svjestan svih opasnosti, tako da je njegova odluka da Morda ipak pokuša naučiti telekinezu govorila dosta o njegovoj hrabrosti i odlučnosti.

Konja je dakle u konjušnici bilo, i bili su uredno očetkani i potkovani, a pola ih je već bilo i osedlano. Ti osedlani pripadali su vitezovima koji će ustati iz svojih kreveta za koji trenutak – njima su konjušari uvijek na vrijeme pripremali konje – i bivajući svega toga svjestan, Jarez se odluči odande maknuti.

Zatvorivši konjušnicu i ostavivši konje s usnulim konjušarem u miru, Jarez je mogao nastaviti svoje putovanje do Mordove straćare.

Otvorene dveri grada čuvao je, kao i Citadelu, tek jedan stražar, i taj je, prepoznavši Jareza još dok je ovaj prilazio dverima, mistika propustio bez ijedne riječi.

Jarez je tako zašao u Kessyr van zidina. Taj dio grada, koji je bio jedan od četiri dijela Kessyra – sjevernog (gdje se nalazila Citadela), srednjeg (gdje su se nalazili Dvorana vijećanja i Obin hram, zajedno sa prekrasnim trgom), južnog (gdje je živio imućniji puk, ali ne i bitniji ljudi kao u srednjem i sjevernom dijelu) i vanjskog – bio je dio gdje su živjeli najsiromašniji građani Kessyra. Tu se i dalje nalazilo more kuća, poredanih u ulicama ni približno savršeno podignutim kao u centru Kessyra, i tu je kuća bilo gotovo pa i više nego unutar zidina, a pak što se ticalo zakona tu kanda ga nije bilo. Ovdje su se lako dale naći ubojice, prostitutke, kojekakvi lopovi i općenito ljudi vrlo neobičnih pogleda na svijet. Je li sve to kralj Hinnor dopuštao da se dogodi, Jarezu je bilo upitno. U svakom slučaju, držao je mistik, kralj Hil’guma bio je svakakav ali nije bio glup, i ako je išta dosad kod kralja primijetio bilo je to da nijedan njegov potez nije bio bez njegove savršene kontrole nad tim. Vanjski dio Kessyra bez kraljeve je kontrole jer kralj tako želi, zaključio je Jarez. A ima li to kakve veze sa Vijećem, to bi ga valjalo pitati… No da… pomislio je kad se sjetio da je i sam ionako opterećen tolikim problemima da je upravo glupo tražiti ih još, moja jedina briga sada je Mord. Za ostalo me ipak sada nije briga.

Napustivši uskoro i vanjski dio Kessyra i zašavši na prvi od onih nekoliko dugih brežuljaka prekrivenih snijegom što su dijelili Kessyr od Mordove straćare, Jarez je stao prevaljivati i to.

Koliko je uspio izračunati, tri mu je sata bilo potrebno da dođe do straćare, a jednom kad je pred nju došao, bio je sav mokar od znoja i zadihan, a pred straćarom je do zraka dolazio nekoliko minuta. Ona mračna zora u kojoj se nalazio u Kessyru sada je već postala sunčano prijepodne, i svjetlost se sunca zrcalila sa snijega ravno u Jarezove oči dok je pred straćarom dolazio do zraka.

Nije Jarez zapravo toliko dolazio do zraka pred straćarom koliko je oklijevao ući unutra bojeći se onoga što će ugledati. On se istinski bojao da je Mord unutra mrtav. Drugačije naprosto i nije moglo biti, što se njega ticalo. Ja ne mogu koristiti telekinezu, mistik – jedan od šačice ljudi u čitavom Hil’gumu koji se uopće razumiju u magiju – a očekujem da netko toliko neupućen kao što je pukovnik Mord isto to može… Bogovi, zar sam toliko arogantan bio da nisam vidio iracionalnost svojih odluka…?

Te su misli parale njegov um bolnije i oštrije od bilo kakva sječiva. Bilo je teško uopće i pomisliti na to da Mord Dur’agemski unutar te straćare nije uspio.

Ali, baš kao što se naposljetku i moralo dogoditi, Jarez je odbacio sve svoje misli od sebe, duboko udahnuo nadajući se najboljem, i otvorio vrata straćare.

“Morde!” čim su mu oči dozvolile vidjeti unutrašnjost straćare i Morda u njoj, Jarez je viknuo i pohrlio pukovniku pomoći.

A mladi je pukovnik doista trebao pomoć. On je naime ležao rasječenih užadi na podu, čitav priljubljen uza prljavu slamu, trzajući se kao čovjek na umoru, no i dalje usnama dotičući ćuturicu s vodom što mu se nalazila odmah do glave. Halapljivo je on ispijao tu vodu iz ćuturice, a to je bio više znak ponosa radi pobjede no znak da je žedan.

Jarez dotrči do Morda i posjednu ga. Ovaj je kao pomračena uma nešto mrmljao, nešto od čega niti jednu riječ Jarez nije shvatio. Mord gotovo tjedan dana nije pio ili jeo, a sudeći po mnoštvu rana po njegovom tijelu izgrizli su ga i štakori.

Mistik je skinuo debelo krzno sa sebe, razvukao ga na podu i polegao na njega Morda. Odmah je zatim zgrabio krletku sa šunkom u njoj, razbio ju, a šunku narezao nožem te ju dao Mordu da jede.

Ovaj je jeo drhtureći.

Peć je već odavno bila ugašena, tako da ju je Jarez čim je dao Mordu jesti naložio, a kad se vatra razgorjela, ovaj svejedno nije prestajao ubacivati u nju drva. Jedva pola sata kasnije, kada je Mord zaspao sit i ugasle žeđi, u straćari je bilo pakleno vruće. Jarez je tada mogao predahnuti. On je sjeo na onu stolicu gdje je Mord bio danima vezan, i napunivši svoju lulu s duhanom te ju zapalivši, stao ponosito razmišljati samo o jednome:

Mord je uspio!

* * *

“Gdje si bio čitav tjedan? Dvaput smo održali sastanak, a niti jedanput tebe nije bilo. Ta dogovori se imaju poštivati…” glasile su kraljeve riječi prijekora upućene Mordu. Iako je ton njegova glasa govorio da je bio ljutit, kralj je bio daleko od toga. On je zapravo bio sretan što je imao napokon vidjeti pukovnika, jer i sam, kao i mnogi drugi, zabrinuo se za njega s obzirom da ga nije bilo na dvoru gotovo tjedan dana. Kralj poradi Mordova nestanka nije htio činiti ništa, i naložio je svojim najbližim ljudima da također to ne spominju, jer nije htio da Vijeće iz svega toga izvuče neku korist.

U straćari su, kako je Mord uspio koristiti telekinezu, Jarez i Mord proveli još čitav taj jučerašnji dan, jer toliko je Mordu trebalo da povrati dovoljno snage kako bi se mogao vratiti u Kessyr. I pošavši danas ujutro u Kessyr, te došavši u taj grad oko podne, Mord je prvo pošao do kupelji gdje se okupao i obukao čistu odjeću, a tek je onda pošao do kralja.

Na kralja su on i Jarez naišli vrlo smirena, no ipak iznenađena. Kralj je po čitave dane znao samo sjediti na tronu i razbijati glavu mnoštvom mudrolija i neisprobanih strategija. Pio je crno vino i jeo vrlo malo. Bilo je to loše za njegovo zdravlje, ali kralj je tvrdio da tada najbolje razmišlja.

“Oprostite mi, Veličanstvo, no bio sam obolio i imao vrućicu, od koje me je gospodar Jarez naposljetku izbavio…” Mord je lagao kralju, baš kao što mu je Jarez i rekao da učini prije nego su njih dva ušla u dvoranu.

“Da”, Jarez je nastavio sa Mordovom laži, “u pitanju jest bila vrućica, i to vrlo opasna, iz koje se Mord možda i ne bi vratio da se nije pažljivo postupalo.”

“Dobro ako je tako; drago mi je da si sada izlječen.”, kralj na to odgovori. “No zašto ja za to nisam znao? Ta poslao bih vam najbolje vidare odmah…”

Na to Jarez odogovori nešto tiše: “Gospodar i ja smo odlučili da je najbolje da sve ostane u tajnosti iz dva razloga: Prvi je bio taj da je vrućica bila vezana uz jednu opaku bolest, gotovo neizlječivu, no eto ipak izlječenu (i ja sam, da znate, u jednom trenutku obolio, no kako mi je rutina kupati se u alkoholu, nije me pogodilo niti približno snažno kao gospodara Morda, pa sam tako mogao i hodati naizgled zdrav), tako da nismo htjeli riskirati širenjem te bolesti.”

“A drugi razlog?”

“Ha! Pa za taj znate i sami: Zar bi bilo korisno za Kraljevstvo da Vijeće sazna kako mu najbitniji članovi padaju pod kojekakvim boleštinama? Znate i sami da bi time samo izgubili na utjecaju.” Jarez je odgovorio.

“Da… vi doista i jeste jedni od najbitnijih, ako ne i najbitniji ljudi na ovom području!”, kralj se složio sa Jarezom lica nasmiješena u širok i radostan smiješak, zadovoljan mistikovim riječima. “No, nadam se da ste sada oboje dobro.”

“Jesmo.”, Mord odgovori. “Daleko smo bolje no prekjučer, ali ipak, kad biste nam dopustili još samo danas da se odmorimo svatko u svojoj odaji…”

“Naravno! Naravno, moji prijatelji! Ta zato i jesmo tu; da si pomognemo kad je potrebno. Zapravo, otpuštam vas iz ovih stopa da si odete odmoriti kosti, jer što odmorniji i jeste Kraljevstvu potrebni! Idite, idite odmah!” kralj je najednom sav oran na to rekao.

Jarez i Mord bili su zahvalni što ne samo da im kralj nije zamjerio, već se i postavio tako uljudno spram njih. Jarez je bio vješt lažov i manipulator kad je to bilo potrebno, ali u skladu s njegovom poštenom naravi koja ga je u tomu često sprečavala, on je bio lažov i manipulator iz plemenitih ciljeva.

Tako je i sada u pitanju bio i više no plemeniti cilj: oko tjedan dana – što je bilo vraški malo – bilo je potrebno da Mord nauči upravljati sa moći čija je zadaća u početku bila da ga ubije. Ogrlica koja je bila prokletstvo bogova Jarezovom je pomoći obuzdana, a samim time i ne samo obuzdana, već još spremna i za korištenje. Mord je njome ovladao – barem jednim manjim dijelom nje – a to je značilo da će onih deset tisuća kraljevih vojnika imati veće šanse da pobijedi bijela bića, jer u tomu je i bio čitav Jarezov i Mordov plan: da moć ogrlice oslabi neprijatelje.

Nakon razgovora s kraljem njih su dvoje odmah pošli do Jarezove odaje, gdje su se odlučili dogovoriti za daljnje korake. Telekineza je naučena, i to vrlo teškom mukom, ali to nikako nije bilo to.

“Sad kad si uspio koristiti telekinezu možemo sa sigurnošću reći da si za to sposoban, a to znači da si nakon odmora spreman za dalje.” Jarez je rekao kad su Mord i on ušli u njegovu odaju i za sobom zatvorili i zaključali teška drvena vrata. Odaja je bila mračna, tako da je Jarez čim je ušao posegnuo za svijećama da ih upali krijesom.

“Uskoro ćeš i ti ćeš moći upaliti svijeću.”, dometnuo je Jarez zamišljeno promatrajući krijes među svojim prstima. “Ali ti ćeš to učiniti bez ikakva krijesa.”

“Da…”, Mord je umorno odgovorio, “… tako će i biti, nesumnjivo.” Sjeo je na krevet. “Ali sada sam vraški umoran. Reci: što si trebao?”

“Ah, odmah dakle prelazimo na stvar?”, Jarez će odloživši posljednju od svijeća što je upravo upalio, i čija je svjetlost dodatno obasjala prostoriju. “Trebao sam te, kao i inače, iza vrata, ali sad vidim da je zapravo i više od pola rečeno. Odmori se dobro, Morde, jer tvoje će se sljedeće učenje ticati pirokineze.”

“To je, dakle, upravljanje vatrom?”

“Otprilike. No tebi ima bitno biti samo to da je pirokineza daleko teža od telekineze, jer stvoriti nešto veći je pothavat od pomicanja nečega. Također, nakon što naučiš pirokinezu”

“Ako je naučim.” Mord ga prekinu sa niti najmanje zlovolje u glasu.

“Dobro: ako naučiš”, Jarez to odmah prihvati, “tada ću ti pomoći usavršiti telekinezu. A usavršavanje… recimo da i nije najlakša stvar na svijetu.”

“U redu.”, Mord tada odgovori. “To je dakle to?”

“Jest. Možeš se ići odmoriti. Kralj nas je oslobodio dužnosti ovaj dan. Više nećemo moći radi učenja izbivati onoliko dugo, ali ne držim da je to prevelik problem, jer s obzirom da si se već upoznao s magijom počeo si shvaćati kako ona djeluje. Prvi korak je uvijek najteži.”

Mord ustane s kreveta i priđe vratima. Otvorivši ih i ugledavši pred sobom prazan hodnik, začuje iza sebe Jarezov glas koji je nastavio dalje:

“Idem i ja odspavati; to za umor nisam slagao kralju. Zaključati ću se, tako da ako me budeš trebao samo stani kucati. Trebao bih se tada probuditi.”, kiselo se nasmiješio uz to. “I još nešto: sjeti se da smo rijetko kada ovih dana sigurni. Stoga se zaključaj i sam.”

Mord na to kimnu glavom, a oni se tada uz umoran smiješak rastanu. Naravno, niti ovaj puta Jarez nije lagao; on nikako nije htio da Mord radi gluposti završi zaklan u vlastitom krevetu.

Poglavlje 20

Proljetni su dani tekli vrlo polako, popraćeni svojim odvratnim gustim blatom, kišama usred bijela dana, sivim oblacima, smradom novorođenih svinja i balege razne stoke. Čim je nestao snijeg, stali su se otvarati kamenolomi i rudnici željeza. Počeli su se iz kamena vaditi ugljen, zlato i bakar. More se smirilo, pa su i pomorci uskočili su svoje brodove i stali bacati mreže. Industrija se ponovno nakon zimske umrtvljenosti stala rađati, i novac je stao polako kapati u Kraljevstvo.

Prvo je valjalo počistiti puteve, izorati blatnjavu zemlju teškim plugovima i posaditi usjeve. Kralj je imao pune ruke posla, kao i Vijeće, pa su tako na neko neodređeno vrijeme mržnju stavili na stranu. Narod bi do jeseni mogao biti gladan, a gladan narod često je i pobunjeni narod. To im nije trebalo, pa su uveli da bi spriječili glad poslove oranja zemlje u zamjenu za određenu količinu prošlogodišnje pšenice. Novca je bilo, ali novac se ne da ni jesti ni piti. Potrebno je bilo znanje; netko tko će doći na ideju kako da se pšenica koje ima za jedva tri mjeseca iskoristi do jeseni, kada će nova roditi i sazrijeti. To kralj nije znao, a nije ni Vijeće, tako da je svačiji pogled padao u tim situacijama na kraljeva savjetnika Myrona. Tom mladiću nije mnogo trebalo da shvati kako je postajanje kraljevim savjetnikom doista bilo više prokletstvo no darežljivi čin.

A Myron je svoje dane provodio uz debele i prašnjave knjige u koje se tokom mnogih stotina godina koliko su provele na policama nakupilo tko zna kakvih boleština, jer otkako je počeo čitati sve to Myron je svako malo kihao, a oči su mu suzile. Čitao je neprestano satima, svakoga dana od jutra do noći, i iz knjiga bi vadio svaku, i najmanju informaciju koja bi mu mogla biti od pomoći.

Čitanje bi prekinuo tri puta dnevno na sat vremena kad bi otišao do Suhog pruta gdje su ga u dogovoreno vrijeme čekali prisnici zajedno sa mistikom Jarezom. Ispijanje piva bio je Myronov odmor. Što se Jareza ticalo, on je u svakom društvu u čitavom Kessyru bio dobrodošao, ali i on je u Suhi prut zalazio da nađe mir, jer na vrata njegove odaje u Citadeli svako su malo kucali kojekakvi dvorjani tražeći savjete. Bilo je tu mnogo ljudi raznih potreba koji su tražili pomoć. Neki su ljudi bili ozbiljni, pa su tražili mistika da kaže svoje mišljenje u vezi kakvog drevnog književnog djela, i njima bi mistik rado pomogao, a opet, neki su ljudi samo bili obuzdani dosadom pa nisu znali što bi drugo osim dosađivanja poštenom svijetu. U tu su skupinu spadale praznovjerne žene i djevojke koje su htjele znati štošta o čemu mistik i nije posjedovao znanje; neka je žena tražila da joj ovaj čita iz dlana, a neka je pak uporno tražila ime svog budućeg muža. Jarez se u početku doista trudio pomoći tim jadnim dušama, ali kasnije je uvidio da je najbolje samo izmišljati imena i budućnost. Srećom po Jareza, većina je ljudi u Kessyru držala da je on kulturan čovjek, a kulturnog čovjeka nitko ne bi tražio u gostionici.

U gostionici je često tih dana bio i Mord, ali on kao da više nije podnosio društvo. Ljudi su mislili da mu nije dobro, da se razbolio tokom zime, no kako je istog tmurnog raspoloženja ostao i još mnogo dana poslije onog prvog kad je pokazivao istu nezainteresiranost prema svemu, shvatili su da se on sam promijenio. No promjene su prirodne, držali su, pa su tako ubrzo i njega ostavili na miru, a sva moguća pitanja koja su mu mnogi ljudi htjeli postaviti ipak su naposljetku odložena na stranu.

Neurij i Thargelion, čim su putevi postali prohodni, dobili su zadatak da po tko zna koji put ponovno projašu uz još neke vitezove kroz sela i gradove u potrazi za pobunjenicima. Dok su putevi još bili neprohodni, Thargelion je većinu vremena besposlen provodio u Suhom prutu, gdje nije imao što drugo činiti osim piti. Kad mu je i to dojadilo, neko je vrijeme čak počeo gostioničaru služiti kao konobar a da za to nije dobivao nikakvu plaću. Neurij je pak svoje dane tada provodio uz Myrona i Učenjaka Alakona u knjižnici, koji im je govorio što im je najbolje čitati i upućivao ih prema tim djelima. Bio je to užas za princa.

Pohod kroz polovicu od svih sela i gradova zapadno od Kessyra trajao je jedan tjedan. Nakon toga uslijedio je za vitezove i Neurija dan odmora, koji i nije bio neki odmor ako se njih ticalo. Potom su se pohodi nastavili.

Dok je Mord ili tmurno sjedio u svojoj odaji, ili jednako tmurno sjedio u Suhom prutu, a za to vrijeme njegovi prisnici izvršavali svaki svoje zadatke, mistik Jarez u svojem je umu ipak ostao pri onim najbitnijem: on je detaljno planirao nastavak Mordova učenja, jerbo je od njega htio učiniti moćna čovjeka.

* * *

Dogodilo se to opet jednog vrlo ranog jutra kad je Jarez odlučio sprovesti sve svoje planove, ili barem većinu njih. Mord i on javili su se ovaj puta kralju izravno uz riječi da odlaze među planine na sjeveru na nekoliko dana, ondje gdje je Mord nekoć ubio najvećeg zabilježenog vepra.

Kad je kralj upitao koji je putovanju povod, ponovno se Jarez uhvatio u koštac s laganjem. On je poručio kralju da je upravo u to doba procvala jedna izuzetno rijetka biljka vrlo bitna za jedan od njegovih amuleta potrebnih za kasniju borbu s bijelim bićima, pa ju mora poći ubrati. Razlog zašto će otići on glavom, a ne neki od sluga, bio je taj što je biljka osjetljiva i potreban je čovjek koji zna što čini. Pak što se ticalo Morda, Jarez je rekao: “Trebati će mi netko tko će mi priskočiti u pomoć ako se nešto dogodi.”

Na to je kralj upitao: “Trebaš li još kojeg čovjeka? Mogu ti ih ustupiti koliko ti god bude trebalo.” A upravo je to pitanje bilo ono na što je Jarez računao. Tu je Jarez odgovorio: “Ne treba mi nitko osim gospodara Morda. On je dovoljan. Osim toga, razlog zbog kojeg odlazim smije se ticati samo najužeg i najpovjerljivijeg kruga u Kraljevstvu. Znate to i sami.”

Stoga je kralj otpustio Morda i Jareza da odu i učine ono što su naumili. Kad je kasnije Jarez objašanjavao Mordu što se točno dogodilo, rekao je: “Naš kralj moćan je čovjek i nadasve mudar. No svatko ima svoju manu. Njegova je ta što se suviše brine za sigurnost Kraljevstva.”

“A zašto bi to bilo loše?” Mord će tu upitati.

“Zato što je tada Kraljevstvo na jednom mjestu. Ono je tu i ne može ići dalje; ne može napredovati. Oduvijek je bio poreban određeni udio rizika da bi se doista napredovalo…”

Taj su razgovor Mord i Jarez vodili dok su jahali konje koje im je ustupio kralj, a jahali su cestom od sasušena blata što je svom svojom dužinom prelazila preko mnoštva brežuljaka. Ta je cesta vodila prema Ri’gormu.

“Zašto idemo u Ri’gorm?” na konju se Mord prisjetio svog pitanja kojeg je postavio još jučer u Suhom prutu.

“Bilo mi je potrebno previše vremena da smislim plan.”, Jarezov je odgovor na to glasio. “Jer snijeg se istopio u gotovo čitavom Hil’gumu, a bez snijega taj plan ne možemo sprovesti.”

“Znači zato idemo u Ri’gorm; jer snijeg ondje još nije istopljen?” Mord je na to upitao.

“Upravo tako.”

Prisjetivši se sada na konju tog jučerašnjeg razgovora, Mord se osmjehnuo, a osmjehnuvši se bacio je pogled prema nebu. Nebo bijaše podosta mračno, jer još uvijek je trajala ona njima tako poznta ledena noć ili vrlo rano jutro. Zvijezde Mord nije ugledao, kao ni mjesec, već samo mnoštvo sivih oblaka, a to mu je govorilo da ni kiša nije daleko.

“Ako će biti onako kako se bojim da će biti, moramo požuriti. Jer tek smo na pola puta do Ri’gorma…” Jarez je dobacio Mordu kao da je pročitao Mordove misli.

No kiša ih u konačnici ipak nije stigla kad su njihove oči napokon ugledale bijeli snijeg pokraj puta. Iz daljine se činilo da je gotovo u potpunosti istopljen, ali kad su mu se na konjima približili uvidjeli su da je ipak tu, one količine koju je Jarez smatrao sasvim dovoljnom za sprovođenje svog plana. Zbog toga je Jarezu laknulo. Tu gdje su stali nije bilo ljudi ili ikakve kuće nigdje na vidiku, već samo stabla, snijeg, blato i mnoštvo planina.

“Rekao bih da smo oko deset kilometara od prvog naselja.”, Mord je, razmislivši trenutak, rekao. “To je dobro, predmnijevam?”

“Odlično.” Jarez odvrati i iznenada sjaše s konja. To Morda iznenadi.

“Zar ne idemo do Ri’gorma?”

“Ne. Išli smo do snijega. Samo je to bilo potrebno: hladnoća i snijeg.” Rekavši to, Jarez stane otkopčavati onu svoju torbu u kojoj je tokom učenja Morda telekinezi držao hranu i piće. Torba je bila ponovno pretrpana, ali – i to je Morda iznenadilo još i više – u njoj se nalazilo samo suho šiblje.

“Spremno je planuti odmah, jer držao sam ga na vjetru mnogo dana i pažljivo mu svaki centimetar namazao uljem. Opipaj, osjetiti ćeš da je masno…”

Mord je sjahao sa svog konja i pomogao Jarezu izvaditi svo šiblje iz torbe. Šiblje je doista bilo masno, no to Morda i nije toliko zanimalo. Kad su ispraznili torbu, Jarez je stao otvarati i bisage konja, u kojima su se pak nalazile čitave hrpe triješća.

“Ovo je vrlo staro triješće. Dobio sam ga od bačenih dijelova jednog starog drvenog ambara. Mislim da znaš za njega: tamo je, nedaleko do prve stražarnice na sjevernoj strani zidina grada, bio taj ambar, pa su ga odlučili strušiti jer je star. Dvjesto godina, kažu. Vrlo kvalitetno triješće!”

Mord je šutio svo vrijeme, jer polako je dolazio na ideju kakvo bi to novo učenje moglo biti. Još se psihički nije dobro od starog oporavio, a s obzirom da je ovo novo uključivalo i snijeg nije mislio da će biti išta lakše. Štoviše, za novo je učenje predmnijevao da će biti daleko teže.

Te misli potvrdio je zadnji komad od Jarezovih stvari koje je mistik u bisagama nosio: pleteno uže. Isto ono kojim je bio vezan u straćari.

“Ali ovdje nema straćare…” zamišljeno je promrmljao.

“Što?”, Jarez dobaci, jer bio je desetak metara od njega, pa ga nije dobro čuo. “Straćara?”

“Nema je. Mislim, ako ću biti vezan… gdje ćeš me vezati?” Mord je upitao nekako instinktivno se stisnuvši u svom dugom, teškom kaputu i još težem krznu koje je nosio preko tog kaputa.

“Vidjeti ćeš.”, Jarezov ton najednom se izmijeni. Ozbiljnost je prešla preko njegova lica. “Neće ti se svidjeti, ali ako ništa drugo, predviđam da neće trajati dugo.”

Hrpe triješća i šiblja položili su tamo gdje je Jarez držao da bi ih bilo najbolje položiti, a to je bilo ondje gdje je snijega bilo najviše. Snijeg na kojemu su bili bio je na mnogim mjestima prošaran blatom. To je govorilo da se topi. Oko njih, na još neizoranoj njivi kraj puta gdje su se nalazili, raslo je raslinje što je niklo iz zemlje nakon ubiranja prošlogodišnje žetve. To raslinje valjalo je biti raskrčeno, ali nije još, za razliku od ostatka Hil’guma gdje su takve guštike već očistili, jer snijeg se još nije istopio. To je također bio jedan od dijelova Jarezova plana: ako se budu morali zadržati, i snijeg će se uz njih zadržati dovoljno dugo da tom mjestu ne prilaze nepoželjni seljaci ili uopće ikakvi drugi ljudi.

Kad su položili sve iz torbe i bisaga na snijeg, jedino što je ostalo bilo je uže. Mord tada shvati koji je Jarezov plan.

“Znači, biti ću zavezan kraj triješća sve dok ne naučim zapaliti ga i ugrijati se?”

“Tako je.” Jarez odvrati.

“U redu onda…”, Mord će pruživši ruke mistiku da ih ovaj sveže užetom.“Što je?” upita uvidjevši da ga ovaj ne želi još svezati.

“Ovaj… morati ćeš se skinuti.”

“Nag?”

“Ne u potpunosti; ne želim te gledati nagog. No skini halju, kaput i predaj mi krzno. Potrebno je samo da se dobro smrzavaš.”

Mord na trenutak stane negodovati. “Ali mogao bih umrijeti od hladnoće!”

“Ako budeš umirao, ja ću ti priskočiti u pomoć, odjenuti te i ugrijati vatrom. No ako bude tako, tada je čitava stvar propala.”

Mord na to prihvati riječi mistika i svuče sve sa sebe osim one svoje najtanje halje pod kojom je bio u potpunosti nag, a koja mu je sezala od ramena do koljena, i čizama, u kojima je stajao.

“I čizme skini.”

Tako je i bilo: mladić je pred mistikom koji trenutak kasnije bio jedva pokriven s tom posljednjom tankom bijelom haljom, a na snijegu je stajao bos. “Prokleto se smrzavam…!” ubrzo je zaključio kada se i tresti stao.

Jarez mu je tada prišao i počeo mu sputavati užetom ruke i noge, tako da se više nije mogao uopće micati.

“Dakle, stajati ću ovako dok ne naučim…?” još nije stigao niti oblikovati pitanje, a već ga je u tom trenutku mistik srušio u snijeg, a potom mu i dio po dio tijela snijegom stao zatrpavati.

Ubrzo od svezanog i snijegom prekrivnenog Morda na vidjelu ostane samo njegova glava, sada već sva modra od hladnoće.

“Št… što sad–d?” Mord je drhtureći upitao dok je tako gotovo u potpunosti gol ležao pod snijegom pola koraka udaljen od hrpe šiblja i triješća.

Jarez priveže konje za najbliži žilavi i suhi grm te se uspne na sedlo svoga konja, nakon čega mu sa leđa životinje odgovori: “Sada je na meni samo da sjedim i čekam ishod. Pak je na tebi da učiniš isto što u straćari sa telekinezom: natjeraj se zapaliti to granje da ne bi umro od hladnoće.”

* * *

Kao što je bilo i ranije, Mord je i ovaj puta u vrlo kratkom vremenu izgubio onaj ljudski dio sebe i, usred nemoći, počeo psihički ludjeti. U početku je bio sasvim miran, onako svezan pod snijegom, ali već nakon nekoliko desetaka sekundi trpeći veliku bol poradi hladnoće stao se ritati. A to ritanje, opet, nije potrajalo niti još desetak sekundi, a Mord se zatim ponovno smirio.

Bio je to normalan, Mordu već poznat proces dovođenja svijesti čovjeka do privremenog kraha, koji je on mogao nazvati samo uništenjem realnosti, kako bi se u obzir kod traženja odgovora na probleme mogla uzeti i magija. Njegova je koža pod snijegom bila crvena i vruća na dodir, i poradi nje snijeg se uskoro stao topiti i sa zemljom spajati u blato. Čitavo je njegovo promrzlo, mokro i blatnjavo tijelo sada prožimala drhtavica, a njegove usne kanda su se svake sekunde suzdržavale od povika mistiku: “Odustajem! Oslobodi me!”.

No on to ipak nije povikao, a razlog tomu ni sam nije znao reći.

Mučenje, mislio je u svome sada gotovo već pomračenu umu. Ja sam mučenik koji mora istrpjeti svoje mučenje… Ali nemam straha od toga. Jer svatko ima svoje patnje, samo su nečije veće a nečije manje, on je zaključio. Pomislivši to, on je osjetio buđenje nekog novog čuvstva; jednog novog osjećanja, koje mu je kanda pružalo ako ne snagu, a ono barem utjehu. A taj osjećaj dolazio je uz shvaćanje:

Ne odabire čovjek svoje patnje, već one odabiru čovjeka. Velika patnja zahtijeva velikog čovjeka.

Najveća, pak, zahtijeva Morda Dur’agemskog.

Doista, da ga se u tom trenutku pitalo išta drugo osim toga, on ne bi znao tomu odgovora. Čak je prestao razmišljati i o pirokinezi i triješću kojeg je valjalo njome upaliti.

Svo to vrijeme mistik je sjedio na svome konju nedaleko od Morda i zabrinuto čitav taj prizor promatrao. Njegovo je srce kucalo i brže no Mordovo, a za razliku od onog povika kojeg su Mordove usne svako malo htjele povikati, Jarezove su htjele povikati: “Požuri, Morde! Gubiš svijest!” Ali iz nekog razloga ni on nije povikao to što je htio povikati.

A taj razlog, razlog koji nije dopustio govoriti ni Mordu ni Jarezu, već ih je tjerao da dožive u tišini to što se moralo dogoditi imao je svoje ime. Mord ga je znao kao Silu.

A Sila je u Mordovu umu tada rekao:

Ovo je jedna od prekretnica, Morde, pamti ovo!

Ali Mord nije mogao čuti njegovih riječi. On niti je mogao pamtiti, niti više uopće živjeti, jer na tom mjestu pod snijegom svezan više nije bio on, Mord, već neka sasvim druga, takoreći bezlična osoba. Nešto je drugo sada upravljalo njime i njegovim mislima, nešto prepuno mržnje spram svega, i iako se toga Mord bojao on je tomu upravo hrlio kao jedinoj nadi za spas.

To čemu je Mord hrlio bila je sama njegova luda strana, jer samo u ludosti čovjek može odbijajući zakone prirode stati činiti ono nemoguće. Samo luđak, za kojeg ne vrijedi niti jedan imperativ okoline, može stvarati vatru ni iz čega i pomicati predmete bez da ih dotiče. Stoga je luđakom Mord i postao.

Prvo je, dok mu je jezik usput izgovarao nekakve besmislice, triješće pred sobom stao pomicati i čak razbacivati unaokolo telekinezom. Zatim je, nemajući nikakve namjere u vezi toga već tek slijedeći svoj instinkt, svaki komadić od tog triješća svojim umom podigao na pola metra visine, da levitira, i u toj je poziciji triješće ostalo neko vrijeme.

A konačnica je bila kad je među tim triješćem i šibljem što je levitiralo prvo pustio iskru, a onda i čitav plamen.

“Eto ga! Svaka čast!” neki je glas iza njega stao klicati.

No plamen nije bio dovoljan. Mordu Dur’agemskom trebala je buktinja; on je htio da sve gori!

Promatrao je goruće granje iako je držao oči zaklopljenima i polako je počeo ulaziti u njihovu bit. No ni tu nije stao, već je ušao i u sam vjetar što je puhao, i u snijeg što ga je smrzavao.

“Izgorite…”, tada je tiho šapnuo, na što se začuo prasak. “Izgorite!” ponovio je, ali sada glasnim povikom. I čim je to povikao, njegovo se tijelo našlo u vatrenom ognju. Snijeg je istog tog trena ispario kao da ga nikada nije ni bilo, a zrak je otežao u čitavoj jednoj sekundi – sekundi tokom koje se Mord našao ne ležeći u snijegu, već ležeći u crvenom plamenu što ga je okruživao i palio sve: zrak, zemlju, samog Morda.

Plamen se povisio i nije bilo nikakve naznake da će prestati buktati. Nije zatim prošlo ni dvije–tri sekunde, a njegova je veličina stala nadvisivati i najviša stabla u blizini, a širina mu je nadmašivala deset metara.

“Morde!” diveći se, doviknuo mu je sa svog konja ushićeni Jarez. Mistik je htio još nešto dodati, ali jednostavno nije znao što bi rekao, jer sve to pred njim činilo se tako nestvarno. Sve što je mistik tada učinio, zapravo, bilo je da je otkačio konje i odjahao sa njima niz jednu padinu, jer vrućina je na starom mjestu bila prejaka.

Mord je gorio u strašnoj vatri, poradi koje se mistik nije brinuo da će mu naškoditi jer je ona bila Mordova kreacija. Magija ne dira tijelo svoga stvaraoca, znao je Jarez. Samo dušu.

Mord na Jarezov povik nije odgovorio, već je tek ležao usred svog jarkog ognja i osjećao kako ga vatra liže, gotovo prodire kroz njega, ali ne naudeći mu ni najmanje – čak mu niti jednu dlaku sa njegova tijela ne spalivši.

Promatrajući prizor, Jarez je mogao samo diviti se. To čemu je upravo prisustvovao, znao je, nije mogao baš nitko u čitavom Hil’gumu. Ne samo niti jedan mistik, već ni svi mistici zajedno ne bi to mogli. To je Jarezu govorilo koliko je silna Mordova moć bila.

No uskoro je i to moralo doći svome kraju.

Buktinja se nekoliko trenutaka kasnije oko Morda stala stišavati i smanjivati, i Jarez je odlučio do Morda dojahati. Iako je Mord još uvijek stvarao vatru, Jarez se nije zaustavljao, već mu je na konju prilazio, i kako mu je prilazio tako se Mordov plamen sve više povlačio.

Naposljetku Jarez dojaše na jedva tri koraka od Morda, a od Mordova silna plamena sada ostane tek maleni plameni jezik na njegovu dlanu. Taj je plamičak na njegovu dlanu palucao nekoliko sekundi, a zatim se ugasio i on.

* * *

A dogodilo se da je zagrmilo istog tog sata, a uz grmljavinu je ubrzo došla i kiša, te potom i tuča.

Jarez je na onesviještenog Morda navukao čitavu njegovu odjeću, podigao ga na konja i prekrio s debelim krznom kako bi ga ono zaštitilo od komadića leda što su padali s neba. Kako Mord nije mogao upravljati svojim konjem, Jarez je upravljao sa oba: jašući svog, za uzde je vodio i Mordovog. Mord je u nekoliko navrata gotovo skliznuo sa sedla, ali Jarez bi ga tada ipak uspio zadržati, uhvativši ga rukom za rub njegova kaputa.

Jahali su vrlo polako, čak sporije od običnog konjskog hoda. Iako je večer bila još daleko pred njima, dan se naglo pod gotovo crnim oblacima smračio, a to u kombinaciji sa maglom što se tada podigla činilo je da putnici nisu mogli vidjeti pred sobom skoro ništa.

Jedva pola sata kasnije, voda je pljuska učinila od puta toliko blato da je on postao uopće neprohodan, čak i za konje, i ma koliko jahač tjerao svoju životinju naprijed, ona bi svejedno ostala kao ukopana na mjestu.

Jarez više nije mogao voditi konje i Morda ni naprijed ni nazad. On je znao – jer bila je u pitanju očita stvar – da je ta kiša imala veze sa Mordovim ranijim izvođenjem pirokineze. Priroda proklinje svakoga tko ide protiv nje, na ovaj ili onaj način, pomislio je Jarez sasvim miran, s obzirom da je znao da mu ne bi ni najmanje pomoglo nervirati se. Tko ide protiv prirode, ne uviđajući koliko su njeni načini ljepši i bolji, i tko skreće sa njena puta, biti će prije ili kasnije njenom rukom vraćen na taj put, ali uz gadne posljedice i za sebe i za svoju okolinu. To je Jarez mislio zamišljeno promatrajući kišu što je pljuštala oko njega. On nije znao zašto, ali baš tada je dobio volju za razmišljanjem o svemu tomu. Nije ga bio strah, ne, već je on u sebi osjećao savršeni mir. Jer baš kao što samo muškarac i žena mogu stvoriti dijete – ta ljepota reprodukcije koja je sam smisao prirode – tako i vatra ne bi smjela nastajati nikakvom magijom, već iskrom, zrakom i drvetom, kako je sama priroda zaključila da je najbolje. Magija je destruktivna… a destrukciju priroda ne podnosi.

Jarez se osvrne spram Morda što je ležao na leđima svog konja bez svijesti, opuštenih ruku što su bile obješene sa obje strane konjskog vrata. Jarez je mario za njega.

“Taj je mladić danas učinio što nitko ne bi mogao…” promrmljao je Jarez, dok su mu kiša, vjetar i led šibali lice. Dalje nije ništa ni rekao ni pomislio, jer te izgovorene riječi iz nekog su razloga bile dovoljne da mu se duh smiri.

Dva su konja sa dva jahača stajala nepomično u blatu prvo nekoliko minuta, a zatim i nekoliko sati. Vrijeme je moralo prolaziti bez obzira na to koliko jahači htjeli ili ne htjeli da ono prolazi, i svojim prolaskom davalo im je do znanja, svakom sekundom koja bi prošla, kako šanse da će živi odande otići sve više postaju neostvarivi san, a sve manje stvarnost.

Ma koliko da vremena prošlo, jedan sat ili pet sati, nevrijeme ne samo da nije stajalo, već se čak i pogoršavalo. Duboko je blato pod nogama konja u jednom trenutku prestalo biti čak i to, već se pretvorilo u čitavu bujicu prljave vode, koja je cestu što je vezala Ri’gorm i Kessyr takoreći dobrim dijelom obrisala. Gromovi su grmjeli i prijetili svakog trenutka će nekoga od njih udariti. To se lako moglo dogoditi, zapravo, ali nitko od njih nije poradi toga mogao učiniti baš ništa.

Činilo se da je prošao gotovo čitav taj dan, jer Jarez je u jednom trenutku podigao pogled prema nebu – komadu neba kojeg nisu prekrili oblaci – i ondje ugledao noćno nebo i jednu zvijezdu jarka sjaja posred njega.

Kako su jahači mogli i očekivati, konji u jednom trenutku nisu više mogli izdržati njihovu težinu na svojim leđima pa su legli u blato. Jarezu poradi toga nije bilo krivo, jer on je sa patnjama životinja suosjećao.

Mada je stvarna istina, mislio je, da ćemo još do zore svi mi vrlo vjerojatno biti pokojni, i da će netko trebati suosjećati sa nama svima.

Tu pomisao Jarez je u jednu ruku nalazio smiješnom, pa se čak poradi toga tada i nasmiješio.

* * *

“Rekao sam ti da je loša ideja danas se poći vratiti!”, Thargelion je u jednom trenutku dobacio Neuriju nakon što su njih dva, pošavši još u zoru iz Ri’gorma za Kessyr, negdje na pola puta zaglavila zatečena blatom i pljuskom. Princ i njegov podanik iz Kessyra su nekoliko dana ranije pošli u pohod tražiti Pobunjenike sa čitavim jednim tucetom ljudi, ali u Kessyr su se odlučili vratiti nešto ranije sami. Pak što se tog njihovog tuceta ljudi ticalo, oni su se samo, do sljedećeg prinčevog dolaska, pridružili vojnicima Ri’gorma, što je inače bila njihova zadnja stanica kod traženja pobunjenika.

“A kako sam mogao znati da će ovakvo što biti ispred nas?”, odgovorio je Neurij pokazujući rukom na čitave rijeke blata ispred njih, jer više cesta kao takva nije ni postojala. To pitanje nije zahtijevalo odgovora, jer odgovor dabome da i nije bio bitan. “A ne možemo se ni vratiti…” dodao je princ odmah zatim, pogledavši iza sebe u prizor gotovo sasvim jednak onomu što je vladao ispred njih.

“Imaš pravo, Neurij. Osim toga, dali smo riječ tvome ocu doći u Kessir točno danas uvečer…” odlučio je Thargelion popustiti.

Neurij na to nije ništa odgovorio, već su se još tada njih dva odlučila potpuno posvetiti probijanju sa konjima kroz blato. Ali što su više tjerali konje da idu naprijed, to bi konji sporije išli, a blato bilo dublje.

A vrhunac je došao kad su oba konja zaronila u blato nešto dublje od njihovih koljena i poradi toga više nisu mogli ni naprijed ni nazad.

“Bogovi, pa je li ovakvo što normalno…!” Thargelion je, osjećajući kao neku novu vrstu straha koju nikada prije nije osjetio, kroz kišu i vjetar dobacio Neuriju, ali još dok je to izgovarao, pod svojim je nogama osjetio kako mu se životinja opasno naginje na lijevu stranu. I pravilno zaključivši što će se dogoditi, on je brzo skočio sa svoga konja na suprotnu stranu i odskočio od životinje što je dalje mogao.

A on je to učinio zato što se u tom trenutku njegov konj svom silinom srušio na lijevi bok u blato i odmah se potom stao divljački ritati.

Thargelion je tada zadihan rekao: “Ja dalje ne mogu.”, na što je bacio pogled u smjeru grada kojeg su u zoru tog dana napustili. “A ne mogu, doduše, ni natrag.”

Na te njegove riječi Neurij izgubi strpljenje te stane proklinjati sve živo i neživo. Dok je psovao, udarao je svog konja stremenjem po stomaku svom silinom, kao da je konj bio kriv za sve.

Čitavu je minutu to trajalo, taj izljev bijesa, a jednom kad je prošao, i kad se Neurij manje–više smirio, princ je pogledao u Thargeliona i rekao: “Popni se na mog konja. No prije toga mi pomozi izbaviti ga.”

Za to je vrijeme Thargelionov konj sve više divljao u blatu i njištao koprcajući se. Tonuo je sve dublje, a glava mu se zatrpavala sa litrama i litrama blata. To je trajalo sve dok se naposljetku nije umirio. Tada ga je blato prekrilo čitavog.

Neurij sjaše sa svog konja i primi jednu stranu njegovih uzdi. Kad je Thargelion prišao i primio drugu stranu, njih su dvoje počeli vući.

Bili su blatnjavi svi troje: i konj i oba čovjeka. Ljudi su vukli i upirali svom svojom snagom da bi izbavili konja, ali konj se dao izvući nije. Kako je svo vrijeme padao i led, Neurij i Thargelion su morali trpjeti njegove udarce po sebi. No ljudska izdržljivost, kao i ona od životinja, koliko god bila fascinantna, ipak je imala svoj kraj.

Kraj drugog konja bio je kada se i on nakon nekog trenutka srušio u blato i stao ritati čekajući svoju smrt gušenjem pod stotinama litara gustog blata, a kraj ljudi… On je imao doći nešto kasnije, jer oni ipak nisu odustali, već su onako blatnjavi, promrzli i iziritirani od komadića leda što su ih obasipali ostavili mrtve konje, pokrili kaputima glave i nastavili dalje probijati se kroz blato na svojim nogama. A nešto kasnije i na koljenima.

* * *

Iako je kiša bila glasna, mistik Jarez jasno je čuo glasove ljudi u daljini. Nisu bili glasni ti glasovi ljudi, već štoviše jedva primjetni, no, kako bilo da bilo, Jarez je čuvši ih povikao najglasnije što je mogao: “Pomozite nam tko god da ste!”

Njegov je pak povik bio toliko glasan da je prenuo i Morda iz njegove nesvijesti. Mordu je, zapravo, negdje tada i bilo vrijeme da se probudi, jer toliko je otprilike bio u nesvijesti i nakon što je prvi puta koristio telekinezu.

Na Jarezov povik nitko se nije javio, pa je ovaj probao povikati još jedanput. U njemu se tada pojavila zabrinutost da je počeo halucinirati od hladnoće, pa je time bilo opravdano podrhtavanje koje se tada čulo u njegovu glasu.

Ali niti nakon drugog povika odgovor nije stizao.

“Je li itko tamo?” viknuo je Jarez osvrćući se, jer osim Morda niti niti mogao vidjeti išta više oko sebe. Problem je bio i u tome što nije više znao gdje se nalazi i spram čega stoga mora vikati. On i Mord mogli su se nalaziti nasred ceste jednako kao i nasred neke nepoznate njive. Oluja, neobično jaka, obrisala je mnogo toga.

Sekunde su za mistika prolazile kao minute. Bio je siguran da je mnogo od vlage na njemu bilo tu od njegova vlastita znojenja a ne od kiše, jer tolika je uznemirenost u njemu vladala.

No u konačnici se neki glas ipak javi: “Zar netko doziva?” glas je u daljini upitao.

“Da, da!”, mistik je odgovorio, osjećajući kanda kao da mu je glas koji je čuo poznat. “Zovem vas jer smo zapeli i ne možemo dalje.”

Iz magle nije još dosta vremena izranjao nitko, već se samo taj glas čuo: “Nas je dvoje. Evo, dolazimo! Ovo prokleto blato… zajedno ćemo se iščupati iz ovoga; da, biti će nam lakše…”

Prođe deset sekundi gdje je glavnu riječ vodila samo kiša, a onda Jarez ugleda prvo jedno, a zatim i drugo lice dvoje ljudi koje je poznavao.

“Prinče? Thargelione? Ta zar ste vi…?”

Dva su prijatelja bila jednako iznenađena kao i mistik. Mord je svo to vrijeme mamurno sjedio na svom konju. Svatko od njih pokrivao je glavu čime god je mogao, jer iako su komadići leda bili maleni, led je i dalje padao.

“Što vi tu radite?” Neurij je upitao, na što mu je Mord hrapava glasa dobacio: “Nije bitno što tu radimo, već kako ćemo se izvući. Gdje su vam konji?”

Na to je Thargelion hladno odgovorio: “Mrtvi su. Bili su preteški za blato. A vidim da ni vaši nisu u najboljem stanju…”

Konji Jareza i Morda ležali su na svojim trbusima u blatu jednako kao što bi kakav pas legao nakon što bi se umorio od trčanja. To nije priličilo njima kao konjima, ali niti cesti nije priličilo da bude u rijeci blata i vode, pa su se tako ljudi imali manje čuditi životinjama a više prizorima oko sebe.

“Krenuli smo iz Ri’gorma jutros”, Neurij je tada započeo, “mislili smo da ćemo stići do Kessyra prije, je l’… ovoga.” pokazao je rukama na blato pred sobom. Blato mu je odavno prešlo visinu koljena, tako da se postavljalo pitanje raste li to razina vode, ili to oni polako propadaju u zemlju.

“Odavde mogu sam pretpostaviti: nevrijeme vas je uhvatilo.” Mord dometnu.

“Jest. Jahali smo sve do trenutka kad konji više nisu mogli dalje. No naši nisu klekli kao vaši, već su se srušili i utopili. Dalje smo nastavili pješke. Mislim da smo pješačili pet sati…”

“Toliko?”

“I prevalili možda petsto metara. Ovo blato je gusto kao smola. Vjerujem da nismo naletjeli na vas i vaše konje na koje se sad možemo nasloniti i odahnuti, dosad bismo već trebali izgubiti snagu i sami se utopiti u blatu.” dok je to govorio, Neurij je zajedno sa Thargelionom prilazio Mordovu konju. Čim su mu prišli, takoreći su mu se objesili za vrat. Nije tu bio posrijedi samo umor od probijanja kroz gusto blato, već i to što nisu spavali niti jedan od njih više od dva dana, a kada i jesu zadnji puta spavali, nitko od njih nije spavao duže od tri sata. Takav je bio san ljudi sa mnoštvom obaveza.

Čim je skupio snage za još koji korak, a to je bilo nakon desetak sekundi, Thargelion je otišao do Jarezova konja. Ondje se oslonio na njega, jer samo jedan konj obojicu Neurija i Thargeliona ne bi mogao dugo izrdžati.

Jarez se tada sjetio da u jednim bisagama ima nešto hrane, dostatno da se svatko od njih najede do sita. U pitanju je bio veliki kolut sira, kruh i komad suhog mesa. Bilo je tu i nešto vina. Sve to Jarez je izvadio i ponudio svakoga oko sebe, usput i sam uzevši koji zalogaj.

Neurij i Thargelion bili su vrlo gladni, tako da su odmah prionuli jelu. Kruh začudo nije bio smočen vodom, jer su bisage bile kvalitetno izrađene i pravilno povezane tako da u njih nikako voda nije mogla ući. Još uvijek je padala kiša, mada je led ubrzo prestao, a oni su svi bili prekrivenih glava, netko debelim krznom, a netko kaputom.

Mord je tu došao do svoje prijašnje snage (ispalo je da mu je bilo potrebno vrlo malo odmora bez obzira na silinu onog pothvata kad je koristio pirokinezu), a čim je osjetio da može i klečati kako valja, samo je skliznuo sa sedla svog ležećeg konja u blato i prepustio mjesto Neuriju.

Vidjevši taj Mordov čin, Jarez je učinio isto. On je svoje mjesto prepustio Thargelionu. Kad su se nakon nekoliko trenutaka sjedenja na konjima i Neurij i Thargelion odmorili, došlo je vrijeme da se pokuša nastaviti dalje. Tada su i njih dva sjahala sa konja.

Svi su uskoro bili na koljenima, a na koljenima su bili jer nisu u tolikom blatu mogli normalno stajati; kad bi koji stao na noge, samo bi počeo brzo propadati u zemlju kao da je zemlja živa i ne dopušta nikome po njoj hodati.

Probijajući se, prevalili su jedva pedeset metara, a prevaljivali su tu udaljenost gotovo pola sata. Problem nije bio samo u gotovo nemogućoj prohodnosti do Kessyra, već i u njihovoj dezorijentiranosti. Oni doista jesu išli naprijed. No naprijed prema čemu, to je bilo pitanje.

Konji nisu za njima išli, jer nisu mogli niti ustati. Umjesto toga, ljudi su im samo poskidali sedla i bisage i ostavili životinje u blatu. Sve što su poradi tih konja ljudi mogli učiniti bilo je tek da se nadaju da će kiša ubrzo stati a blato se osušiti.

No ni sami ljudi nisu uspjeli prevaliti više od tih pedeset metara. Već tada ih je izdala gotovo sva snaga, i jedino što su oni mogli činiti bilo je da se zaustave i pokušaju ne umrijeti od hladnoće ili utapanja.

“Ne možemo dalje!” Jarez je viknuo, tijela u potpunosti blatnjava i neprepoznatljiva, kao što je bilo svačije od njih.

Na mistikov povik nitko nije odgovorio. Umjesto ikakvih više riječi, među ljudima je tada zavladala šutnja. Činilo se da će prestati za koji trenutak, no ta je šutnja potrajala još dugo. Neurij i Thargelion su šutjeli jer nisu imali ništa pametno i spasonosno da kažu, ali Mord je šutio iz drugog razloga.

Naime, on je imao rješenje, ali se bojao uopće i pomisliti na njega.

* * *

“Morati će tako biti; morati će ostali doznati što činimo bez obzira što je za to još suviše rano.”, Jarez je šapnuo Mordu na uho kad mu se ukazala za to prilika. “Upotrijebi magiju da nas spasiš.”

Mord je mislio na isto to, no nije znao kako bi točno mogao upotrijebiti magiju. “Što da učinim?” upitao je.

Mistik je tada odvojio trenutak da odluči što bi im točno od Mordovih sposobnosti moglo pomoći. Iako je nekoliko puta detaljno izvagao svaku opciju, u konačnici se je ipak morao složiti sa tim da Mord trenutno nije mogao učiniti ništa.

“I?”

Jarez tiho izdahne: “Ne možeš ništa…”

“Nisam ni mislio suprotno.”, Mord je rekao. On je bio obeshrabren još i više. Bila je sigurna smrt u pitanju koja ih je sve čekala, bila ona od utapanja ili udara groma negdje po vodi. Vremena ako su i imali, imali su vrlo malo. A sada bez magije kao opcije za izbavljenje to vrijeme nije im vrijedilo baš ničemu.

“No postoji ipak jedno rješenje.”, Jarez je dodao nešto kasnije. “Doduše, šanse su vrlo male…”

“Reci samo.”

“Učenje nove sposobnosti, telepatije. Odmah sada. Naravno, za to bi ti vjerojatno trebao čitav dan učenja, no ako bi mogao uspjeti sada, još tokom ove noći, koliko mislim da ćemo izdržati prije no što se utopimo, mogao bi pozvati Myrona i reći mu da pošalje nekoga po nas. Da pošalje čamce.”

“Neka bude!” Mord je prihvatio Jarezovu ideju. Još je te minute našao najudobnije mjesto među hrpom blata u ledenoj rijeci, jer nešto slično rijeci je od čitavog puta između Kessyra i Ri’gorma i nastalo, zatvorio oči i pokušao se skoncentrirati.

Još dok je to činio, Mord je znao da iako će time pokušati svojim prijateljima pomoći, najvjerojatnije će im učiniti upravo suprotno. Prije svega, to je bilo stoga što jednom kad bi Mord došao u doticaj sa moći on ne bi više znao što čini, već sa čitavim njegovim bićem kao da bi upravljao netko drugi. Netko, takoreći, tko je bio daleko od ikakva ljudska altruizma.

Sam Mord tog bi nekog tada prepoznao kao pojavu zvanu Veliki Pukovnik, a jednom kad bi ga postao svjestan to bi bilo to – Veliki Pukovnik zavladao bi Mordovim bićem, a Mord bi otišao u tminu.

Mord je posjedovao moć bogova, i toga je i sam bio svjestan. I dakako da je izgubio razum čim je stupio u vezu sa samim sobom kao najmoćnijim bićem svijeta, i čim se to dogodilo on je doista prestao išta oko sebe vidjeti kao nešto vrijedno postojanja. Trebalo mu je vjerojatno nekoliko minuta da izgubi svu ljudskost, pa čak i prestane disati, ali on nije nikako mogao znati kako li vrijeme sada protiče, kao što zapravo nije mogao znati gotovo ništa, jer nije prošlo mnogo a on uopće više nije niti postojao.

U tome se očitavalo prokletstvo ona tri kipa jer je ubio svog očuha Tarroba: moć koju je dobio nikako nije mogao koristiti za dobro i nikako ju nije mogao koristiti svojim vlastitim razumom, a opet, nije ju mogao niti ignorirati, jer bilo je doista potrebno jedva zatvoriti oči i skoncentrirati se, i već bi mu ta moć bila u rukama.

Tako je i bilo. On, doprijašnji Mord, sada je postao dijete točno onakvo kakvo je ubilo Tarroba. Niti veće, niti manje, i s tim je djetinjim očima on promatrao sve oko sebe, vrlo bijesno, bez obzira na silan strah koji je kolao njegovim venama. Oko sebe je vidio samo neprijatelje kojih se bojao, makar su u stvarnosti to bili puki ljudi. Toliko ih se bojao da ih je imao želju istrijebiti kao da su u pitanju kakvi gadni pauci, a ne ljudi.

Vidio je tri čovjeka i još oko stotinu tisuća više nešto dalje. Ta je udaljenost bila velika za onoga koji hoda ili pak jaše, no kako je djetinjasti Mord bio moćniji od svega, on je odlučio napasti upravo taj veći broj ljudi.

Tako su se naime odvijale odluke unutar Morda.

Mistik Jarez je za to vrijeme bio donekle uvidio što će se dogoditi, pa je primio Neurija i Thargeliona za ruke i odveo ih što dalje od Morda, njemu iza leđa. To odvlačenje od Morda trajalo je sporo, jer blato kroz koje su se probijali bilo je gusto, ali drugog izlaza Jarez nije vidio. Bilo gdje da se maknu, Jarez je držao, bilo bi dobro, jer on je bio svjestan koliko je opasno biti kraj Morda dok ovaj izvodi išta vezano za magiju. Tako je, na primjer, Jarez mogao završiti živ spaljen da je ostao samo malo duže kraj Morda dok je ovaj učio koristiti pirokinezu.

Nisu za kakvu nesreću bile velike šanse, ali Jarez nije imao namjeru riskirati, pogotovo kad je jedna od mogućih žrtava bio sam princ. I puka telepatija mogla se izjaloviti.

A kako je ispalo, mistik je imao pravo.

Veliki Pukovnik, najmoćniji od najmoćnijih, odlučivši pobiti onu stotinu tisuća ljudi, stao je oko sebe stvarati vatreni oganj. Oganj ovaj puta nije išao u širinu, već u visinu, a u visinu je poput stupa rastao toliko metara da je već nakon minute postalo gotovo nemoguće odrediti mu je.

Kilometri su bili u pitanju već nakon desetak sekundi.

Thargelion i Neurij za to su vrijeme stajali poput kipova, iznenađeni i od straha nesposobni uopće pomaknuti se. Ono u što su gledali jedva da su sami mogli opisati, pa i zamisliti. Ali ipak se događalo.

Mord je nad sobom stvorio ogroman vatreni stup, širine tolike da bi u njega jedno do drugog stala tri konja, a visine tolike da je parao oblake. Vrućine, pak, takve da je svo to vrijeme kiša prestala padati u vrlo širokom krugu, jer sva je voda isparila.

Ogromna je moć bila u Velikom Pukovniku, a sve je to on htio upraviti prema tom vatrenom stupu nad sobom. Vatra kao da je izlazila iz njega i poput vode se prelijevala u stupu čineći njegov sastav i oblik.

Da bi preživjeli temperaturu, već nakon onih prvih deset sekundi, Jarez, Neurij i Thargelion legli su u blato i vodu, jer i ta je voda stala isparavati, mada je najbliži dio stupa od nje bio udaljen više od dva metra. No i tada, ljudi su stali dobivati opekline. Bilo je to zato što je voda bila vrlo blizu ključanju.

Onog trenutka kad je osjetio da je stup na korak do svog finalnog oblika, Veliki je Pukovnik osjetio da mu ponestaje svijesti. Bio je siguran da će je ubrzo izgubiti i najvjerojatnije umrijeti. Jedva da je nedostajalo desetak metara stupu da bude dovoljne veličine kako bi moga doći do cilja, kadli Velikom Pukovniku ostane samo otkucaj srca prije no što je izgubio svijest.

A tada, kako sav taj čin ne bi ostao nedovršen, on je stup od vatre kao da je sječivo u pitanju pustio da se pred njim sroza na zemlju. Sječivo je, nadao se, bilo dovoljno dugo da dođe do grada Kessyra i satre ga čitavog.

Kako je pao taj ognjeni stup puput mača na zemlju što se radi kiše pretvarala u rijeku, zemlja se strahovito zatresla. Sva je voda istog trena isparila po čitavoj površini, a zemlja se od vrućine ispekla u nešto nalik cigli čitavim putem do Kessyra.

Mordovo se tijelo tada skljokalo u ključalu vodu. Dok se on bez svijesti rušio, stup je pred njim nastavljao kilometrima dalje, gaseći se polako, pržiti i činiti pakao. Vatra je udarala ravno prema Kessyru, a udarala je brzinom upola sporijom od brzine groma.

Za to je vrijeme Jarez pod vodom, duboko uvjeren da vani vlada nezamisliva vrućina, čekao trenutak da ostane i bez tog zadnjeg djelića zraka u svojim plućima. Kad se to napokon dogodilo, on se neko vrijeme ritao odbijajući da izroni i pogine, ali je na kraju to ipak morao učiniti.

A kada je izronio, prvo što je udahnuo nije bio zrak, već para, pa je stoga stao gušeći se kašljati. Toliko je pare bilo da se baš ništa od nje nije dalo vidjeti.

“Morde!” Jarez je viknuo, a odmah potom se i trgnuo jer su i Neurij i Thargelion također kraj njega izronili.

“Koji je to vrag bio?!” Thargelion je, i dalje ne vjerujući onom što je vidio vlastitim očima, upitao.

“Morde!” Jarez ponovi povik. No tada je uvidio da je ovaj izgubio svijest i da vjerojatno negdje leži u blatu. Sjetivši se odakle je Mord izvodio magiju, on je pošao do tog mjesta.

Prvo se probijao na koljenima, no kako je uvidio da je je voda većim dijelom isparila, stao je na noge. Tada je primijetio i da je blato pod vodom tvrdo, te da se u njega više ne može propadati.

Ubrzo je našao i Mordovo tijelo. Nije očekivao da će biti ispečeno, jer je već ranije prisustvovao njegovom izvođenju pirokineze, ali kad je vidio da mu čak niti odjeća, sva prljava od blata, nije bila pocrnila, ostao je začuđen.

“Pomozite mi da ga uspravim.”, povikao je Thargelionu i Neuriju, koji su još uvijek stajali na mjestu, nemajući ni najmanjeg pojma čemu su to upravo prisustvovali.

Njih su dvoje učinili to što je Jarez rekao. “Brzo, jer imamo vrlo malo vremena, idite za mnom!” mistik je dodao kad je Thargelion podigao Morda na svoja ramena. Jarez je odlazio prema tragu u zemlji kojeg je ostavio ognjeni stup, a koji se pružao sve do Kessyra.

“Nositi ćemo ga naizmjence, prvo jedan, zatim drugi…” Jarez je govorio kad su njih troje već nakon par koraka izašli iz dijela zemlje prekrivene vodom i stali na sasvim suhi i vrući dio, taj ostatak ognjena stupa.

Što se dogodilo, samo je Jarez znao. Thargelion i Neurij nisu mogli doći do zaključka zašto je put najednom tvrd i suh i zašto kiša ne pada. Otkud se Mord ponaša poput kakvog maga i stvara čudesa, te zašto je toliko magle oko njih.

No nitko nije postavljao pitanja dobar dio puta, a na tomu je Jarez bio zahvalan. Naime, on se samo brinuo za Kessyr.

Bilo je ogromno pitanje ima li uopće više tog grada.

* * *

Kako su bili umorni poput pasa, Mordov nositelj bio je netko drugi svako malo. Do Kessyra su napredovali vrlo polako, više šepajući no hodajući. Kiša je počela ponovno padati tek pola sata nakon njihova polaska, ali oni nisu držali da postoji opasnost da opet poplavi put, jer vatra je cestu ispekla u nešto za što im se činilo da više nije sposobno tek tako upijati vodu, a osim toga sama kiša je padala u malim količinama.

Pak je zemlja s obje strane ceste bila i dalje poplavljena, iako upola manje nego prije vatre. Putnici su svo vrijeme šutjeli, a jedini zvuci koji su se mogli čuti bili su batovi koraka, tapkanje kiše i njihovo disanje.

Strah ih je preplavio sve, u tolikoj mjeri, čak, da ni dva sata nakon odlaska nisu prestali drhtati. Možda je tomu povod bila i hladnoća – nitko nije znao reći. No što god da bilo, tako su išli: mokri do kože, bez konja, umorni, sa mnoštvom opeklina po tijelu i smrzavajući se.

Prvu kuću ugledali su tek u ranu zoru, a nakon nje već petstotinjak metara dalje mogle su se vidjeti Kessyrove zidine. Stanovnici su vanjskog dijela Kessyra većinom već bili na nogama, po svoj prilici, kako je Jarez držao, budni još od onog trenutka kad je ognjeni stup udario u zemlju. Neke su kuće bile i nagorjele, a gotovo sve su bile čađave. Tu blata nije bilo niti približno koliko između Kessyra i Ri’gorma, jer taj dio grada bio je na višljem terenu, pa se i voda sa njega slijevala.

Onog trena kad ih je prvi čovjek ugledao, začuli su se krici uplašene djece, jer ta su četiri čovjeka ličila daleko više na kakve zvijeri no na ljude. No taj prvi čovjek ukorio je djecu i potrčao do četvorice putnika, znajući da su prošli kroz mnoge nevolje.

“Jeste li ozlijeđeni?”, bilo je prvo što je upitao prilazeći im. Zatim je dodao: “Odvesti ću vas do svoje kuće da se očistite i odmorite.”

No čim im je prišao na toliko koraka koliko je bilo dovoljno da prepozna neka lica među pridošlicama, on je zaprepašteno izustio: “Princ!” i pao ničice.

“Ne širi vijest, čovječe!”, prekorio ga je Jarez gotovo istog tog trena. “Ta ustani!” Bilo je to stoga što nitko nije smio znati kroz kakvu je sramotu prošao Neurij, zajedno sa ostalim najutjecajnijim ljudima u Kessyru: Thargeliom, Mordom i Jarezom.

Čovjek je ustao, a Jarez je odmah potom upitao: “Što je sa gradom? Je li preživio vatru?”

“Jest.”, čovjek je odgovorio, uplašeno bacajući pogled na Mordovo tijelo koje je sada onesviješteno na ramenima nosio Thargelion. “Dapače, hvala bogovoima na tome, osim što smo svi čađavi, nitko nije ozlijeđen!”

To je putnicima bilo dovoljno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *