Press "Enter" to skip to content

Samuel Gide, poglavlja 11-15

POGLAVLJE 11

Samuel Gide, Samuel Gide, Samuel Gide… kao beskonačno mnogo orkestara u njemu su se ponavljale te riječi dok je izlazio iz toaleta, pokušavajući pružiti ruke, za koje nikako nije mogao zaključiti jesu li njegove ili tuđe, i opipati barem nešto oko sebe, u nadi da će ako to osjeti to i shvatiti – da će ga to stvarnosti vratiti. Njegovi prsti, dok mu je u umu bubnjalo, opipavali su hrapava vrata, ledene zidove, a zatim i ništavilo samog zraka. Njegove noge vukle su se jedna za drugom, a pogled mu je bio kao u mrtvaca.

Nije on bio ni pijan ni pod utjecajem ikakva opijata, već je to što se događalo bilo nešto što se, naime, moralo dogoditi: On, Samuel Gide, već i ranije tog dana obuzet uobraziljama, umoran i duhovno izranjavan, sada je bio takoreći dokrajčen, zgažen, kao toliko puta pregaženi kukac kojeg više nije moguće na takav način ozlijediti, ma koliko puta se stalo na njega.

To što se događa sa mnom i oko mene… – Zapravo… prvo treba biti poduprto kakvim temeljom pa da sa sigurnošću mogu reći da sam ja ja, a ono oko mene moja okolina, jer ovakvo, bestemeljno, nikakvo, gotovo je labavo i nisko kao i moje misli, raspoloženje moje, moji udisaji i izdisaji, srce što u meni lupa, i sve ovo što mi pogled upija… – … bunilo je. Da, sjećam se da je Fra Maxime i o tomu govorio, kad smo sjedili jedne večeri, jedne večeri pod suncima. Bunilo nastaje… kada? Kada zaključimo da ne možemo dalje? Oh, ne, ne, već kada želimo dalje, ali sami sa sobom ne možemo surađivati…

Samuel se nije čudio tomu što ga je pogodilo u tako kratkom vremenu nakon rastanka sa djevojčicom, a nije se čudio stoga što je, kad je bolje razmislio, to vrijeme što je prošlo bilo sve samo ne kratko. Jer on nije ostao par minuta u tom toaletu nakon što ga je ona napustila, pa čak ni par desetaka. Ne, stojeći i zureći u zid on je ondje proveo četiri, pet, a možda i šest sati…

Mislio sam da me svijet ne može više ozlijediti jednom kad sam se našao na dnu. Ali, nije istina da čovjeka na dnu više ništa ne može ozlijediti. O, tada tek prave patnje počinju! Tada, naime, čovjek počne patiti radi tuđih patnji. Svijet mi je danas pružio dijete koje prodaje svoje tijelo kako bi preživjelo. Postojanje je to pred mene postavilo. Bez stida, pa čak i bez sažaljenja spram mene, ono je stvorilo takve jedne trenutke, Samuel Gide je mislio tokom tih nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da priđe vratima iza kojih se nalazila kantina. I ne znam gadim li se samome sebi više zbog toga što mislim da paćenik ne pati niti upola koliko onaj koji je primoran paćenika promatrati, ili se gadim više stoga što znam da je to istina… što sam se svojim bićem usudio zadirati u to… ja, Aleksej… ne, ne, ne… Ja, Samuel Gide, Samuel Gide, ponavljam, ne lik iz one prljave knjige, već ja, stvaran čovjek, Gide…

Otvorivši vrata, Samuel u isto vrijeme pomisli da će ga dočekati i ljudi i prazna prostorija – a bio je jednako nespreman za oboje – ali ono što je zapravo ugledao bilo je kao nešto između: kantina gotovo prazna, jednako hladna kakvom je se i sjećao, tek nešto manje zadimljena dimom cigareta. A u njenu kutu, za jednim stolom, dva usnula vojnika. Par koraka im se približivši, Samuel ih prepozna oba: Bili su to šibicar i onaj kojeg je šibicar sinoć prevario za dvadeset maraka.

“Vi ste bili u toaletu?” Samuel se tada trgne, jer prepadnu ga riječi neke starice koja se najednom digla iza pulta, a koju ranije nije mogao vidjeti jer je nešto tiho preslagivala po donjim policama prije toga. “Mislila sam da je netko od ovih zaključao vrata… Što, zaspali ste ondje? Ajme, mora da se sinoć mnogo pilo! I neka, neka vam, ionako ćete po svoj prilici uskoro u rat. Eh, u redu je sve to, provesti se malo, znate, jer tko zna tko će sutra biti živ, tko mrtav…”, starica je govorila. Za razliku od one djevojke za drugim pultom koju je jučer sreo ona nije nosila zelenu uniformu, već bijelu. “Želite li kavu ili čaj? Ili ćete možda doručkovati? Spremim ja za sekundu, znate…”

“G…” Samuel pokuša progovoriti, ali umjesto toga iznenada počne kašljati.

“Pokupio si prehladu, momak, u tom toaletu? Ne, ipak, ne bih rekla, prije kakvu boleštinu, koliko je sve to tamo čisto. A rekla sam im… Jer nisu vojnici takvi da će se od hladnoće prehladiti. Daj da ti skuham čaj…”

“Ne, to je otprije nešto… Ali nisam prehlađen. Nije mi… Nije mi ništa.”, jednom kad se iskašljao, on je rekao. “No, pustimo to. Nemojte mi ništa kuhati, zahvaljujem, no nemojte… Radije… Znate li gdje su ostali?”

“Momci? Oni su otišli kad je došao vlak. Ova dvojica su vam vjerojatno tak’ kao i vi, pa su zaspali. Narednik će se ljutiti, stari vrag, ali na isto vam dođe zakasnili sat vremena ili nekoliko sati, jednako će vas kazniti, pa kad je tako, pustila sam ih nek’ spavaju. Pa da…”

Samuel poželi ne reći više ništa, ali nije mogao a da ne upita: “Sljedeći vlak je kada…?”

“Imate još dva sata do njega, možda koju minutu više.”, starica reče pogledavši u usnule vojike. “Ne brini se ništa, tu sam ja već godinama, niste ni prvi ni zadnji vojnici koji su zaspali. Znam ja kako je to u vas, mladih ljudi, ehe, bila sam i ja nekoć… Pa da… No, sve je to dobro, mladiću moj… Nego, smijem li znati kako se zoveš? Ne stoga da vas prijavim nekome, jer svakako ste nagrabusili, već tek, eto…”

“Sa… Samuel Gid-de.” Samuel zadrhturi ulijed izgovaranja svog imena.

Starica se na njegovo drhtanje ne osvrnu. Umjesto toga, ona se nasmiješi i također se predstavi. Bila je to gospođa J., glavna kuharica i voditeljica vojničke kantine, koliko je Samuel uspio razaznati između njenih riječi koje je jedva čuo od svoje slabosti, a koje je ona izgovorila nastavivši raditi nešto iza pulta. U pitanju je bila jedna od najstarijih, ako ne i najstarija osoba te kantine, koja je u mladosti htjela biti chef u nekom slavnom restoranu, ali se rano zaljubila u jednog vojnika, radi kojeg je došla u ovaj grad. Za tog vojnika se ovdje udala i rodila mu djecu. Djeca su sada već odrasla i van grada, a on, vojnik, njen muž, umro je prije desetak godina. Sve to bilo je ono što je Samuel mogao čuti, dok je na mahove u svojoj bolesti sada bio svjestan svoje okoline, a sada ne, dok se njegov život malo ispreplitao sa njenim, a malo bivao negdje drugdje.

“I što da čovjek čini… Moraš živjet’, moraš radit’. A i ne bih mogla bez toga, znaš… Ja sam od kuhinje, od pločica i lonaca, i to ti je moj život… Tako ti je to…”

* * *

Ima nešto u ljudi što ih čini neuništivima, dragi čitatelju, a što se naziva prihvaćanjem trenutnog stanja, ma kakvo ono bilo. Jednom kad čovjek nauči zagrliti sve, ama baš sve, od najveće patnje do samog nepostojanja, nitko, niti jedan jedini dio svemira ne može mu više nauditi. Naravno, Samuel je znao, kod takvih se ljudi nema niti čemu više nauditi, jer čovjek je prestao biti čovjekom. Ali to je već nešto drugo.

On je prvo pomislio izaći iz kantine, otići šetati onom već ulicom koju bi njegove oči van te zgrade ugledale, i šetati, šetati, šetati, pružati nogu pred nogu, lutati, što svijetom, što samim sobom, i rastopiti se, takoreći, kao nešto što je ništa jer je bez misli i bez samoga sebe, rastopiti se u onomu što ga je okruživalo, što je okruživalo to ljudsko meso zapečaćeno imenom Samuel Gide… ali nije mogao. Pomisao nije pala u vodu, već je bila zapaljena. On je bio preumoran. Na rubu postojanja. Usred sraza samoga sebe sa… sa čime? Tko to zna? Sa svemirom? Sa onim u što ljudi tisućama godina vjeruju, i što nazivaju bogom? Sa plodom vrućice u kojoj se nalazio? Nije znao. Ali znao je da je borba ta bila paklena.

Ja sve više padam, sve više slabim, sve manje postojim… u njemu su gorjele misli, pržeći mu polako sam elan. I ne mogu… ne mogu a da ne mislim: Najgora od svih borbi, borba je u kojoj ne znaš niti protiv koga se boriš.

* * *

Njegove oči bile su poluzaklopljene, ali i da su bile širom otvorene, jednako ništavilo Samuel bi mogao gledati. Jer on je bio u svijetu vrućice. On, iako je sjedio u vlaku, tresući se u svom kaputu i drhtureći svojim ispucalim usnama koje je staklo prozora doticalo poput usana najljepše djevojke, u svome duhu klečao je.

Tutanj. Pa još jedanput. Pa još tko zna koliko puta. Nekakav govor kraj njega; netko je govorio. Netko, zasigurno, tko ga je i doveo u taj vlak. Ona dva vojnika… Zaboravio je kako su se zvali. Da, činilo mu se, njihov je glas čuo. Njihov je smrad, uz smrad dima cigareta, vlage i uopće ustajalosti kupea – jesu li se nalazili u kupeu, zapravo, ili ne, Samuel nije znao – ulazio u njegove nosnice, širio se njegovim plućima, trovao ga. Ali Samuel nije mogao ništa. On je bio rob samoga sebe.

Joanne… Je li spomen na robovlasništvo, ili na bespomoćnost bilo to što je učinilo da pomisli na to ime? Joanne…

Tutanj. Škripanje. Buka prolaska željezne zvijeri kroz svijet. Buka prolaska željeznog zrnca prašine po zrncu prašine koje zovemo svijet. Samuel Gide nalazio se u vlaku, da, u kojega su ga doveli vojnici, i vozeći se tim vlakom on je išao spram onoga za što, da je mogao misliti, bi vjerojatno mislio da je njegova propast.

Joanne Beckett… Zašto mislim na tebe sada? Zašto mislim na tebe sve ove godine? Postojiš li uopće, ili si plod mojih misli? Je li to bitno, zapravo? I da postojiš, i da si tek iluzija, ta nema zrna u meni koje kaže: To je razlog da prestaneš mariti za nju…

A nije li, Joanne, nije li i to komično? Htjeti biti uz osobu iako znaš da ćete mladi biti vrlo kratko, stari još i kraće, i sve što učinite da će odletjeti u vječnost svemira, bez da se ikada vrati, kao da se nikada nije ni dogodilo…

A onda se sjetiti da nemaš čak ni to.

POGLAVLJE 12

Sjećam se kad smo ležali u zatvoru, znaš, nas četvorica, dvadeset i devete, mislim, jer smo se napili i istamburali nekog pandura. Sjedimo, nema duhana, nema ničega, koga god pitaš, koji god čuvar naiđe, nitko ništa ne zna, ni koliko ćemo ležati, ni hoće li nam donijeti hrane, ili nas barem mlatiti. Nešto da se događa barem, bilo što, ali ne, tišina da poludiš, kao na groblju… I tako mjesec dana. Pomislio bi čovjek “Pa što, mjesec dana”, ali vraga, to je trebalo biti barem jedno dvije, tri godine, kako su nam rekli negdje pri kraju tog odležanog mjeseca. Skoro sam umro od straha kad sam čuo, ali sreća pa je bilo novaca, znaš, pa daj jednom, pa daj drugom, pa dovlači prebijenog pandura, pa ga moli, pa mu nudi lovu… I moj otac, i očevi mojih prijatelja, pristali su poslati novac, što od prodaje svinja, što od zemlje… Slali su, ali svi smo znali da kad izađemo da ćemo takve batine dobiti da nam je bolje ostati u zatvoru. I tada sam naučio da se pandura ne dira. Diraj ma koga hoćeš, ali pandura nikada…”

“Vidiš, dvadeset i devete se to još i moglo, daš pare policajcu i slobodan si…”

“Ma može se i danas, sigurno. Novac je novac. Samo je stvar u tomu koliko imaš, i kakav je drot. Ako je neki poštenjačina, onda sve ide k vragu… No, da ti kažem sad nešto zanimljivo: taj drot, taj zbog kojeg sam ležao, je l’, njegovu kćer mislim ženit’… Ali on to ne zna.”

“Ajme…”

“Ma znam, samo tražim probleme, no k vragu, kad nisi ti vidio tu kosu, taj stas…!”

“Ma kakva da mu je kćer, ne znam baš bi li mu se ja…”

“Nemoj odustati od nje.” rečenicu prekine neki novi glas. Dva vojnika što su razgovarala tada se okrenu spram prozora vlaka. “Jer jednom kad ju pustiš, nikada ju više nećeš naći. A ako ju i nađeš… to više neće biti ista osoba.” Samuel Gide je rekao.

“O, pa naš je prijatelj budan!”

“Je li ti imalo bolje?” upita taj vojnik što je bio u zatvoru, pomalo zamišljen zbog riječi koje je Samuel upravo izgovorio, iako se to trudio ne pokazati.

“Vidjeti ćemo uskoro… No mislim da jest.”, Samuel je rekao. Sekundu kasnije stao je tražiti po džepovima kaputa. “Jesam li pokazao… Ajme, ne mogu se sjetiti…”

“Vidjeli su isprave. Još kad smo te nosili u vlak, pokazali smo im i tvoje… No, odmah da se i za to ispričam, za to što smo te džeparili. Ali kasnili smo na vlak, a već smo prvi prespavali… ”

“Nego, jesi li možda imao uz sebe lisnicu? Jer kad smo tražili isprave po džepovima, samo si imao njih… Ako si imao i lisnicu, možda ju je netko…” drugi je vojnik dodao.

“Da, ovaj, ne. Ne, nisam ju imao.”, Samuel odgovori. “No, hvala vam, zbilja, jer ne znam što mi je bilo proteklih dana. Nisam jučer bio sav svoj. Zahvaljujem vam… No, sad nas vode do…?”

“Garnizon. Neko vrijeme ondje, kako mi se čini, zatim možda ratište, ako baš budemo takve sreće, a onda tko zna…”

“Vječna lovišta.” vojnik do ovoga što je bio u zatvoru se kiselo osmjehnu.

Nakon toga na nekoliko je trenutaka zavladala tišina, a Samuel, iako je svim svojim bićem htio ne misliti na nju, tada se vrati svojim sjećanjima na Joanne Beckett. Ta zlatokosa djevojčica, kakvom ju je i sada zamišljao, bila je pred njegovim otvorenim očima što ništa drugo nisu vidjele jasna i lijepa kao i onog trenutka kakava je bila, one sekunde kad ju je prvi puta ugledao. Po tko zna koji put u svom životu on se tada upitao: Ta što se to nalazi u toj osobi da me toliko fascinira i opčinjava? I po tko zna koji put našao se bez odgovora, ali sa boli u srcu jednako snažnom kakva je bila svakoga dana njegova života otkako ju je posljednji puta ugledao.

A vrlo vjerojatno neću je više nikada ni vidjeti… Jer ubili smo, Samuele… Naša nas zemlja ne treba. Svoga smo doma neprijatelji. Bez obzira što smo se infiltrirali među njene vojnike. A čak i da nije tako… Joanne našega uma ne postoji, svjestan si toga. Ona je sada odrasla žena; ti ju vjerojatno ne bi ni prepoznao u gomili. Potpuno drugi čovjek, druga osoba, drugi život. Joanne koju znaš, Samuele… ona je pokojnik koji živi samo u tvojim sjećanjima. Ona je samo, eto, proizvod tvoga uma, tu na sjedalu sučelice tebi, tu kraj prozora, ovakva maglovita, i to je sve što će od nje ikada i biti. polako i teško dišući, Samuel je razmišljao dok je promatrao prašnjavo i staro sjedalo nasuprot svog ispavanog, ali ipak nevjerojatno umornog tijela. Jer ne kucaju sva srca radi življenja. Neka kucaju radi stvari bez kojih se živjeti ne može. Takvo je i moje srce, a ja tomu tek sam bespomoćni, mučeni svjedok… njegove misli su govorile, čak niti u skladu sa njegovim disanjem pa da mu pružaju barem tu satisfakciju, već bivajući upravo nekontrolirane, divljačke, i time ga kanda gušeći.

“Kažu da bi rat uskoro mogao prestati. No opet, je l’… mnogi ljudi kažu mnogošta.” jedan od vojnika, Samuel nije točno znao koji, tada je rekao.

“Pih, rat ti nije ni započeo. Ta samo pogledaj koliko je trajao prvi! Ovaj će trajati barem duplo, ako ne i triput duže. Uopće se ne bih čudio da svi pomremo u njemu, čitav svijet, jer su takvi grabežljivci ti što ratove započinju, bljutavih duša. Samo da im je krvi! Samo krvi da im je…!”

“Ta nismo mi krivi što se Nijemcima hoće sve. Oni nas napadaju…”

“Ma znam to, samo… Oprosti, možda je ironično od čovjeka poput mene to govoriti…”, Samuel uvidje da je taj vojnik onaj što je bio u zatvoru, “… pa čak i drsko, s obzirom da time samo odmažem svima nama…”, reče letimice pogledavši sad i u Samuela, nakon čega obori pogled. “Ali kad je tako teško prihvatiti, znaš, tu životinjsku okrutnost… Mislim, bio sam u Njemačkoj toliko puta, i stekao toliko prijatelja ondje, i vidio toliko ljudi… Poštenih ljudi, razumiješ… A sada pucamo jedni po drugima.”

“I ja isto smatram, tako da se nemoj osjećati krivim ako kažeš što misliš. Ali tako je kako je. Mislim da je u prihvaćanju stvar… Da, mislim da je do prihvaćanja… Ljudi su ljudi, a ratova će biti uvijek.” Na trenutak se nasmiješi. “Misli na pandurovu kćer. Eto radi koga se ideš boriti!”

“Moguće da imaš pravo…” zamišljeno na to njegov sugovornik promrmlja. Ali otkucaj srca potom ne prođe a on već podignu pogled i nešto glasnije doda: “To jest da. Da, imaš pravo.”

I tu su se vratili tišini. Iako su posljednje njihove riječi govorile da su odgovor pronašli, a u tom odgovoru i mir svojih duša, uistinu su oni sami sve samo ne prestali biti mučeni, jer pitanja koja je svatko od njih postavljao, makar ih ne prevaljivajući preko usana, makar ih čak niti postavljajući u svojim umovima, nisu bila od onih pitanja na koja se lako daje odgovor, ili, ako ništa drugo, od kojih se barem lako bježi. Jer pitanja koja su se pojavljivala u njima bila su postavljana od samih njihovih bića, od principa njihovih života, i doista, ona i nisu bila toliko pitanja, koliko vapaji.

Zašto, iz kojeg razloga, ta čemu… glasilo je bȉlo tih pitanja. Što je uzrok tolikoj zlobi, tolikoj mržnji, želji za ubijanjem? Što potiče grupu ljudi klati drugu grupu? I konačno, zašto sam i ja dio toga? Zašto i moje ruke moraju biti krvave?

* * *

Bila je vrlo kasna večer kad je vlak sa zakašnjelim vojnicima konačno stigao do odredišta, iako se to odredištem i nije moglo nazvati, jer vlak nije stao ni na kakvoj stanici, već nasred neke pustopoljine, odakle su vojnici do garnizona morali nastaviti pješke.

Je li to doista bilo mjesto na kojemu je vlak trebao stati ili je šačica vojnika što je iz njega izašla zapravo bila žrtva vlakovođine šale, oni nisu znali, a nisu se, doduše, to niti pitali – čak ni onda kad je na red došlo probijanje kroz naizgled neprobojne trnovite guštike i slijeđenje onoga za što su se nadali da je puteljak, a što se u noći malo vidjelo a malo ne.

Bilo je sve to nekako neobično, a možda u neku ruku i čarobno. Jer što je tu stvarnost predstavljala? Tri čovjeka, ne čak niti srednjovječna, već mlada i, htjeli to oni sami priznati ili ne, neiskusna, nenadisana života, koja je život, eto, gurnuo na to nekakvo mjesto, mjesto tko zna gdje, iz toplog i glasnog vlaka koji je sada već bio stotinama metara udaljen. A na tom mjestu, koje su njihova srca smatrala svojim krajem, ne samo da taj kraj nisu doživjeli, već ih stvarnost čak nije udostojila niti strahom za kojeg su do prije samo nekoliko trenutaka bili sasma sigurni da će im zavladati kostima jednom kad na to mjesto stupe. Umjesto toga, ono što su doživjeli bila je noć puna zvijezda, hladnoća koju i nije bilo tako teško trpjeti, miris metala i uglja – što su zasigurno bili plodovi vlaka – zvuci pucketanja suhe zemlje pod njihovim koracima i, konačno, bol ogrebotina trnovitog grmlja i granja mladica kojekakvih neobičnih stabala tog obronka.

Tri čovjeka, koja su još jučer živjela svoje živote niti ne znajući jedno za drugo da hodaju zemljom, sada su bila tu, uistinu nigdje, ili ako ne nigdje a ono nigdje vrijedno spomena, i išla su do mjesta do kojeg da ih je netko tada upitao zašto idu, ona bi sigurno odgovorila: A eto… zato.

POGLAVLJE 13

Prije nego su im oči ugledale ijedan dio vojnih baraka, njihove uši potvrdile su da su do odredišta stigli, jer naime se između stabala pred njima u jednom trenutku prolomio povik: “Stoj!”

Oni izvor tog glasa nisu mogli vidjeti, jer ondje gdje su stajali čak se i mjesečina kroz krošnje i guštike jedva probijala, ali to nije bilo ni bitno, jer kraj tihih zvukova vlastita disanja i šuštanja lišća krošanja koje je nježno mrsio vjetar, oni su uskoro mogli čuti i zveckanje oružja, kao i teške korake ljudi.

Jednom kad su im vojnici na straži prišli i upitali ih tko su i što tu rade, Samuel je pustio svoja dva prijatelja da situaciju objasne i pokažu dokumente, jer iako se nije moglo reći da je osjećao strah, Samuel je svakako držao da mnogo manje problema može proizaći iz njegove šutnje nego govora.

Vojnici uza se nisu imali svjetiljku, jer nitko ju se nije sjetio ponijeti, a mjesečina bijaše tako slaba da se sa dokumenata jedva išta moglo razlučiti, ali ono što su mogli vidjeti iz nekog razloga im bijaše dovoljno. Oni naime bijahu preumorni za išta više.

“Mogli bi vas još zadržavati”, bez trunke podozrivosti jedan od vojnika na straži je rekao prije nego su se sa njima rastali, “no nećemo. Mada mi se čini da ćete dobiti takvu kaznu da ćete žaliti što to nismo učinili…”

* * *

Kako je ispalo, ominozne su se riječi tog stražara pokazale istinitima, i prije nego su uopće dobili i odore, Samuel i njegova dva prijatelja bili su kažnjeni sa dva dana stajanja ispred baraka.

Kazna to bijaše koju su vojnici tog garnizona navikli vidjeti, ali ono što je bilo novo, i čija pekulijarnost je u mnogima od njih izazvala čak i strah, bio je način na koji ju je narednik zadao. Naime, on ju je zadao sasvim miran, uopće glasa ne podižući, a to je mnoge natjeralo da se pitaju: Je li sve u redu sa njim? Planira li možda kazniti i nas ostale? Da nije dobio kakvu zlu vijest u vezi rata pa zna da ćemo poginuti i žali nas?

Od svih vojnika, to su se najmanje pitali upravo oni kažnjeni. Njima je pak bilo drago da se ono što se trebalo dogoditi konačno dogodilo, i da iščekivanja kazne, što je uistinu za njih i bio najgori dio kazne, više neće biti. Ruku iza leđa i okrenuti spram ograde obrasle bokorima, Samuel i njegova dva prijatelja stajali su pognutih glava, tiho pod suncem razgovarajući. Zapravo, samo dva prijatelja, jer Samuel, kakav je već bio, radije je svoje vrijeme provodio bivajući u tišini, većinu vremena zaklopljenih očiju.

Iako ga je sunce udaralo, iako su ga noge boljele, i iako je već nekoliko sati morao na toalet pomokriti se, Samuelu Gideu sve manje i manje, kako su sekunde i minute prolazile, bilo je svoju kaznu teško izdržavati. Riječ “kazna” onog trena kad je čuo da će biti kažnjen u njemu je kanda iznenada probudila neka stara, sada već dobrim dijelom zakopana ali i dalje usijana čuvstva koja, ma koliko ponad njih toga on izgradio, nikada, činilo mu se, neće prestati biti dio temelja njegovih djela. A najveće od tih čuvstava bilo je ono vrijedno najgoreg kažnjavanja: ubojstvo tri čovjeka one noći u sobici glumaca.

Sada mu se počinjalo činiti neobičnim kako li je uopće proveo svo ovo proteklo vrijeme od tog incidenta bez da u potpunosti skrene umom. Dio njega vjerovao je da je razlog tomu tama njegova srca; nekakva drakonska, možda dijabolična zloba koja je zavladala njime tko zna kada. Možda nakon čitanja Velikog pada? Možda nakon određenog vremena provedenog bez Joanne kada je konačno njegova svijest došla do svoje granice i stala pucati bez da je to on i primijetio? To nitko nije mogao znati, a činilo se, od svih, najmanje on sam. Pak je drugi dio njega držao istinitim nešto drugo: naime, da kad dođe vrijeme za to da će priznati sve svoje grijehe i predati se bez opiranja, a kako to vrijeme još nije došlo da nema razloga suviše se brinuti.

Ima nečega u ne činjenju apsolutno ničega što dovodi čovjeka do stvari do kojih se ne može doći niti hodajući stotinu godina. Stvari do kojih čovjek dolazi samo miran i razoružan, a za koje, jednom kad do njih dođe, on svakako pomisli da ih nije trebao takav dočekati. Te stvari, između ostalog, njegova su nikada preispitana djela.

Samuelov um plesao je između njegovih učinjenih djela, mrtvih tijela njegovih žrtava i njihovih krvi čijeg se smrada čak i sada sjećao tako jasno, i između njegove voljene Joanne, malene Joanne, promrzlog tužnog djeteta, i opet krvi, pa opet djeteta, pa opet krvi, pa mu kroz zatvorene oči prodre svjetlost sunca, od oblaka oslobođenog, pa u glavi kao da začuje one strahotne vriske prostitutki, i povike vojnika i naloge narednika koje je doživio još kad je kao dijete odsluživao vojni rok, pa se sjeti starca koji mu je dao Veliki pad, i njegova pogleda, i one vječne širine prozora kojeg je morao oprati kako bi tu knjigu dobio… A onda opet krv. Opet leševi. Opet djevojčica. I sve to vrtjelo se oko njega, Samuela Gidea, dok je tako stajao… a možda… možda je… možda… Ne. To je, nažalost, bila njegova stvarnost. I on od nje nije mogao pobjeći.

“Stražaru! Hej stražaru! Pa je l’ se čovjek mora ovako upišati stojeći, ili ćete nas kao ljude puštati na toalete…!” glas je kraj Samuela vikao, dok se Samuel pitao, osjećajući toplinu mokraće na svojim hlačama: Je li to, dakle, to? Je li ovo granica moga uma…?

* * *

Dva su dana brzo prošla, a nakon njih i još mnogo desetaka drugih. Kazna stoga ne samo da je bila izdržana, već je u konačnici bila i zaboravljena. Ono što je od nje ostalo bili su tek Samuelovi novi prijatelji, prijatelji, naime, sada dovoljno veliki da im je on upamtio i imena. Jer imao je taj običaj Samuel, koji je dolazio negdje iznutra, da nije olako pamtio imena ljudi oko sebe. On je pamtio samo imena koje je bilo greška upamtiti. Imena od kojih ne bi uspio pobjeći. Imena ljudi čiji gubitak ne bi mogao podnijeti. A šibicar Nikolaj i Pierre, onaj čovjek što je dvadeset i devete prebio nekog policajca, sada bijahu od tih ljudi.

Možda je to bilo stoga što su ti ljudi bili njegovi budući suborci, i on ako ni radi čega drugoga iz puke skrupule je odlučio prihvatiti ih kao jedne od pivotalnih ljudi svoga života, a možda je to bilo tek stoga što onih ljudi koje je čekao, koje je čekao toliko godina, i dalje nije bilo na horizontu, pa mu je biće odlučilo njihova prazna mjesta barem nakratko popuniti drugim dušama.

Ja ne znam što je posrijedi, on je pomislio otvorivši oči i našavši se u krevetu vrućem kao žeravica i mrklom mraku, u prostoriji prepunoj usnulih vojnika čiji je zvuk disanja, sada je polako shvaćao, bio bolno glasan. Jer nemam smionosti ni snage da se odgovora dosjetim. Ali i kad bi bilo moguće, kad bih mogao reći što se sa mnom događa… kad mi duša ne bi bila satrvena… ono što bih rekao… ono što bih rekao…

“Budan si, Samuele?” riječi njegova uma prekinu neke druge, stvarne, ali toliko sanjive i tihe da su se činile tišima od riječi njegovih misli. Bio je to šibicar, koji je ležao u krevetu jedva na korak od njegovog, a koji je Samuelovo pomicanje primijetio.

“Izgleda… izgleda da jesam.” Samuel odgovori.

“Uopće se čudim da je itko uspio zaspati s obzirom na sve… Ali možda je samo do nas. Mislim, i ti ne spavaš zbog sukoba…?”

Samuel oblikuje usnama tu riječ “sukob”, pogleda zamišljena, jer prvih nekoliko sekundi nije se mogao sjetiti što je ta riječ značila i na što se uopće odnosila. Za njega, činilo se, sve što je postojalo bilo je u granicama njegovih snova koje je upravo budan sanjao. Sve dalje od toga, iako bi promatrač za njega rekao da je već nekoliko trenutaka sasvim budan, bilo je s onu stranu shvatljivog.

Ali nije mnogo moralo proći vremena, i zbunjenost je ta nestala, a Samuel se prisjetio prethodnog dana i trenutaka što su u njemu zbili; dolaska, naime, vijesti o nekakvoj bitci o kojoj među vojnicima nitko nije znao ništa, kao i naredbe da se pješaci mobiliziraju i onima na bojištu pridruže.

“Nisam mislio da će me toliko pogoditi…”, prije nego je Samuel odgovorio, šibicar je nastavio. “Ne mogu zaspati. Umoran sam, znam da mi treba sna, a ne mogu zaspati… A jutro se bliži. Je l’ i s tobom tako…?”

Na to pitanje Samuel odgovora nije znao. Možda se bojao, možda nije. Što god da je bilo istina, izgledalo je, bilo je nadvišeno drugim brigama njegova uma.

“Kad sam bio dijete, učili su me da suočen sa propašću tijela ne dopustim da mi se isto dogodi i sa umom.”, Samuel odgovori i pokuša se osmjehnuti. “Brodolomac je brodolomac samo tijelom. Um mu posrnuti nikakvi valovi ne mogu, Nikolaj, već je jedini koji to može učiniti on sam. Nadam se da ćeš iz toga izvući nešto korisno.”

Šibicar zamišljeno pogleda spram udaljenog, mračnog kraja prostorije. “Učinio sam toliko toga, Samuele… Ha! Da čovjek ne povjeruje kako mu se učinjena djela u duši stanu vagati jednom kad se zatekne pred njenim krajem. Ali ne radi boga, ne, ne, štoviše, ja uopće sumnjam da i postoji nešto takvo kao što je Bog… Već radi mene samoga, mislim, iako to niti sam tražio niti to smatram poželjnim. Čovjek je, Samuele, sam sebi sudac. Slažeš li se?”

“Veliki čovjek”, Samuel odgovori. “Jer samo veliki čovjek gleda da sebe prilagodi putu, a ne put sebi.”

“No mi ne tražimo to, je l’ da?”, stao je govoriti šibicar promatrajući crnilo ponad svoje glave. “Nije u tomu odgovor, sve mi se čini da ćeš reći. Živimo život da bi ga živjeli, sjećam se da sam ti rekao kad smo se upoznali. Sad mi se čini, kako sam proveo više vremena kraj tebe, da to nije tako. Osjećaj nekakav vlada u meni, koji mi govori da ćeš se svakog trenutka ispraviti u vezi ove primjedbe sa čovjekom i putom, ili barem nadodati par riječi…”

“Pogodio si.”, Samuel će mirno. “Veliki čovjek možda se prilagođava putu, ali onaj koji jest veći je od velikog, a onaj koji jest ne čini niti jedno niti drugo, pa čak ništa niti ne osjeća pred riječima “veličina” i “bivati”. Sada… tko ili što je onaj što jest? Nije promatrač, jer ne promatra ništa. Nije Bog, jer nije mu do toga. Nije ni putnik, jer nikuda ne ide. Ono što on jest, s obzirom stoga da takva pojava niti ne postoji, sve je ono što bi čovjek koji sluša ovaj naš razgovor mogao zamisliti. A među svime, i on sam. Dakle, “Čovjek je sam sebi sudac”, neka ne bude istinito. Radije neka bude “Čovjek je sam sebi sve”, ili “Čovjek jest”. A i to, prijatelju, naravno da mi se čini netočnim…”

“Mislim, kad umremo – ako umremo – da će mi nedostajati tvoje neobične riječi, Samuele.”

“Strah… je nestao?” Samuel je upitao.

Ali odgovora nije bilo. Njegov prijatelj Nikolaj spavao je.

POGLAVLJE 14

Odlazak na ratište dogodio se jednoga dana, i možda je upravo to i bilo ono čega su se svi toliko bojali: što dan u kojemu je do njega došlo nije bio puka izmišljotina ljudskog uma, već doista još jedan stvarni, opipljivi, svijetli dan.

Bio je to dan pun onih trenutaka, naime, za koje nam odvajkada govore da se doživljavaju uz najviše osjeta i života, i o kojima nam govore tako živopisno da ih često i sanjamo, a ponekad čak i sporadično na rubu jave možemo vidjeti, iako su puka uobrazilja i priča prije spavanja. Šokantni trenuci, naime, trenuci vriskova, divljački brzog udaranja srca i straha tolikog da zatruje jetru. Takvi su to trenuci bili, tako oštri, tako bolni i od tako velika utjecaja na čovjeka – ali doživljavali ih oni nisu u živosti, osjećajući svaki dio sebe, već kanda u kakvoj zatomljenosti osjeta, kao nekakvom polusnu, čak nečemu nestvarnom. A bol, činilo se, iako je bila tu, ona je bila rezervirana za kasnije. Bol ta bila je tek sjeme truleži tada zasijano u njima, koje je trebalo niknuti godinama u budućnosti. Ono sjeme, naime, koje čini da i četrdeset godina od rata čovjek usred noći iznenada osjeti da se smrzava, da se boji, da ne može pravilno razmišljati a tijelo da mu propada, sjeme truleži koje čini da ga smijeh vlastita unuka može podsjetiti na fićuk granate i učiniti da ga oblije znoj, sjeme boli koja ma koga god da čovjek upita, ne postoji. Za koju mu nitko ne vjeruje…

Bili su to ljudi, par desetaka njih, svi mladi i preplašeni, željni svojih djetinjstava, domova svojih i obitelji. Većinom zaljubljeni, i većinom puni nade da će jednoga dana ponovno ako ne zagrliti, a ono barem vidjeti one za koje im je srce bilo tako vezano. Reći ćemo i o toj zanimljivosti koju je tokom tih trenutaka Samuel primjećivao: ti mladići oko njega, ne svi redom, ali većina, sada su žalili što nisu iskoristili životne prilike koje su se godinama ranije pred njima izlagale. Mnogi su žalili što nisu okrenuli glavu kad su prvi puta vidjeli letak o priključivanju u vojsku. Mnogi su žalili što se nisu školovali i otišli daleko od svoga zavičaja. Ali najviše ih je žalilo što nisu imali smjelosti samo koju godinu ranije reći kakvoj dragoj što su osjećali prema njoj. Zanimljivo je to, zbilja: trenutke za koje je potrebno nebrojeno mnogo manje smionosti nego za biti tu gdje su sada bili, u prošlosti su propustili jer su ih se previše bojali. A sada… sada kada se sve stalo srozavati u vrtlogu kojeg nazivamo stvarnost i ozbiljnost, kada im je polako svima počinjalo biti jasno da su ideje o postojanju drugih šansi polako postajale puki snovi, sve što su mogli je… A što su mogli? Tresti se i tješiti kojekakvim snatrenjem, “Možda preživim?”, “Možda izdržim?”, “U redu, umrijeti ću, ali barem će draga čuti za mene kao heroja…?” znajući vrlo dobro da su i te misli kojima su se tješili bile ništa više od bijednih deliričnih laži.

“Ako preživim, unucima ću reći da ako ni radi čega drugoga, barem radi toga što nisam morao na toalet ovi trenuci i nisu bili toliko strašni.” Pierre je promrmljao Nikolaju i Samuelu, dok su napredovali zajedno sa svojom postrojbom po nekakvoj blatnjavoj zarasloj njivi, gdje ih je ostavio kamion tek nekoliko desetaka minuta ranije. Narednik je naložio da se do odredišta, nekog gradića za kojeg ranije u životu niti jedan od njih, a vjerojatno niti jedan od neprijateljskih vojnika nije ni čuo, a u kojemu se odvijala bitka, dođe alternativnim putevima, jer napredovanje cestom, on je držao, bilo bi suviše opasno.

Na Pierreove riječi nitko ne odgovori, a u tišini što je nastupila, sve što je Samuel mogao čuti bilo je šaputanje Nikolaja samome sebi u bradu: “Samo polako… Samo polako…”

* * *

Je li to doista bilo tako ili se to tek takvim Samuelu činilo, probijanje kroz tu prvu njivu, pa kroz kojekakve parloge i šumarke, a onda kroz još pokoju njivu trajalo je nekoliko sati, gotovo čitav dan, a udaljenost koju su prevalili zasigurno je premašivala deset kilometara. No iako su toliko hodali, niti u jednom od njih briga nije nestala, što bi se od hodanja možda dalo očekivati. Upravo suprotno, kako su spram poprišta napredovali i kako su grmljavinu granata mogli čuti sve jasnije, misli su u njima tokom hodanja bile sve teže, i kanda sve manje moguće za obuhvatiti.

Nikome od njih nije se ubijalo. Nitko od njih nije htio biti tamo. I svi su bili sigurni da je jednako bilo čak i sa neprijateljima. Jer čovjeku se obično ne gine. Čovjek ne voli rat i strah i sve te goropadne i gadne sile. On voli život. On voli ljubav i sreću. Smijeh je ono što on voli. Nikakav rat njemu ne ispunja srce. Nikakva prolivena krv.

Svi velikani prošlosti uzdizali su ovo u što gledam… A što vidim? Dim na horizontu. Uništene vinograde… Je li to ono što su u tolikim epovima slavili? Je li to ta veličina čovjekova?

Nije znao zašto, ali Samuel se tada prisjetio one mlade prostitutke sa kojom je razgovarao posljednju noć svoga bivanja civilom. To je ono radi čega idemo umrijeti? Svijet u kojemu dijete mora prodavati tijelo kako bi došlo do hrane? Je li to razlog zašto nosim ovu pušku i hodam kroz ovo blato…?

Joanne… Evo si opet dio moga uma. Ovo spram čega hodam, Joanne… A i ove čizme puštaju vodu… Ovo spram čega hodam, moj je kraj. Vidiš, Joanne… težina patnje težina je spoznaje, misli mu najednom prekinu udarni val neke granate što je pala tek nekoliko desetaka metara dalje, koji ga je gotovo srušio sa nogu. Ali težina moje spoznaje… pokušao je dovršiti misao.

“Samuele!”

Težina moje spoznaje…

“Samuele, trči!” najednom je začuo narednikov glas. U isto vrijeme osjetio je i kako ga Nikolaj povlači za ruku.

Samuel se trgne i shvati da se većina postrojbe nalazi već nekoliko desetaka metara ispred, i da vojnici trče spram prvih ruševina kuća, dok su narednik i Nikolaj pak zaostali radi njega. Samuel tada i sam pohita, ali najednom se zaustavi i vrati, jer se sjeti da mu je ispala puška. Uočivši i pokupivši pušku nastavio je. Narednik zbog toga, primijetio je dok je trčao za njim, nije bio ljutit, već radije zabrinut, baš kao i Nikolaj. Sa Samuelom se događalo nešto na što nitko nije računao, činilo se. Nešto što se vrlo lako moglo pokazati opasnim.

Uskoro prasne još jedna granata, a Samuel na svome šljemu osjeti udarac šrapnela. No ovaj puta moglo se reći da je bio naviknutiji, pa je reagirao takoreći tuplje, i nije se zaustavljao. Primijetio je da ništa nije mogao čuti, ili je mogao čuti ali ono što je čuo nikako nije imalo smisla.

“Ovuda!” začuje nečiji glas, za kojeg nije bio načisto je li ga doista čuo ili je i on bio plod njegova uma.

Blato, krhotine cigli i crjepova, pa neki komad zida, pa triješće koje je nekoć zasigurno bilo dio nekih vrata, pa komadi kojekakve tkanine slijepljene za pod, pa dim cigarete… sve to činilo je Samuelovu okolinu, prolazeći kraj njega poput vizija sna, dok je on tjerao svoje tijelo da ide naprijed.

Nije samo dolazak bitke to čega se plašim, uviđam, već i gubitak mene… Tako brzo, tako nevjerojatno brzo stalo se događati to gubljenje samoga sebe…

Nekoliko desetaka ruševina kuća, koliko je Samuel uspio primijetiti, još su prošli, gazeći kroz bijedne ostatke onoga što su nekoć bili domovi ljudi – po čijim su podovima prije samo nekoliko godina hodali užurbani očevi, trčkarala suncem opaljena i bosa djeca, gegale se žene u svojim širokim haljinama, pozivalo se susjede na dokono sjedenje, ispijanje vina, jedenje kolača… bez i najmanje slutnje da će se njihova filigranska vremena tako brzo raspasti poput pepela, a njihov sentiment i smijeh postati tek dio žari kakvog palucajućeg ugarka, zdrobljenog pod čizmom nekog vojnika – a onda su pronašli one ljude kojima su došli u pomoć.

No naravno, to “došli u pomoć”, s obzirom da je u pitanju bio rat, nije bilo od gotovo nikakva značaja. Tako je to bilo samo na papiru. U stvarnosti, jednoj grupi dezorijentiranih i uplašenih mladića uhvaćenih u neprirodnu mrežu iz koje su mogli izaći samo ako ih nekoliko prestane postojati pridružilo se još malo istih takvih mladića. Naoružanih, da, ali kao da to i nisu bili…

Samuel oko sebe uskoro začuje razgovore i hod ljudi kako je tko već kuda išao. Riječi je njihove jasno čuo, ali značenja im nije razabirao. Kako se narednik izgubio iz vida, Samuel priđe nekom mladiću u uniformi što je sjedio na vlažnom razbijenom podu naslonjen uza zid poispadale žbuke, a koji je učmalim, upijenim licem promatrao neku udaljenu točku, točku vjerojatno van te polurazrušene kuće i uopće situacije u kojoj su se nalazili.

“Koliko ste vi ovdje?” Samuel upita mladića prišavši mu.

“Pitaj boga, no ja mislim dva tjedna. Jest, dva tjedna…” odgovori mu nešto stariji vojnik što je par koraka od tog mladića stajao.

Samuel sjedne do vojnika na podu, iako da je bio pri zdravoj pameti to vjerojatno ne bi učinio – ne samo radi narednika, pred čijim se očima trebao pojaviti što prije, već i stoga što mladićevoj povučenosti nije znao razloga. No ljudski je umor bio ispred svega drugoga, i Samuel se našao gotovo rame uz rame sjedeći uz čovjeka za kojega do prije minutu nije imao pojma niti da postoji.

“Imate sreće.”, onaj vojnik što je stajao progovori. “Njiva kojom ste prošli minirana je. Izgleda da vam nije bilo javljeno.”

“Nekako se svakako mora napustiti svijet…”, ne znajući zašto, Samuel na to hladno odgovori. “Nego, nared…”

“Ne brini za njih.”, vojnik ga prekine stavši motati cigaretu od tankog papira neke knjige i zdrobljena lišća pomiješana su duhanom. “Oni su otišli dogovarati nešto svoje. Cigaretu?”

Samuel ponuđeno odbije. Odmahom glave, jer nije htio nikakvim riječima zaustavljati tog vojnika u govoru. Bilo je nešto, naime, što je u njegovim riječima Samuel mogao čuti a za što nije htio da tako brzo nestane. Iskrenost, najvjerojatnije, ona iskrenost koju ljudi obično čuvaju u sebi zakopanu, često i čitav život, ali koja se, nakon što čovjek doživi stvari koje nisu dostojne niti pasa lutalica, obično zapali u njemu poput petroleja, i kojoj on više ne može, iako možda u početku i jest pokušavao, u sebi plamenje zadržavati.

“Dva tjedna ratujemo. Smrzavamo se, je l’, sjedimo, pušimo, obično pod kišom, tu i tamo se zapuca i tako… Danas su umjesto kiše padale granate. Pitaj boga zašto. Znaju da smo tu negdje. Čini mi se da znaju, ali ne znaju, izgleda, gdje smo točno, pa pucaju unaokolo, vjerojatno da nas prestraše, što li. Zanimljiva je stvar, taj rat”, vojnik se osmjehne. “Djed mi je govorio da kad je on bio u ratu da je sve bilo veličanstveno, herojski. Puca, oslobađa sela, pjeva sa seljanima… Sad vidim da nije bio nigdje. Kao što nigdje nisu bili ni svi oni što su me nagovarali da se prijavim. Još se mogu sjetiti njihovih riječi… “Djevojke će bacati bijelo perje po tebi ne odeš li u vojsku”, govorili su mi, “Sramota, velika sramota!”. Ma, sad sve mislim, neka se gone i oni i djevojke i perje. Točno mi se… no, nemoj me krivo shvatiti. Ovaj vod, i naš narednik. A i vaš narednik isto, jer smo sada čini mi se jedna divizija. Dobro, pod kime smo točno, neka se to oni dogovore… Nego za njih bih dao život. Jer prihvatio sam to. Lojalan sam. Ali van svega toga, mislim, van čitave ove države i kontinenta. Van svega, mislim… Gledano, kako su ono rekli, o…”

“Objektivno?”

“Jest, to, to! Objektivno. Objektivno gledano, pljujem na ratove. Shvaćaš?” vojnik ga pogleda bez treptaja, stavi cigaretu u usta te ju zapali, dima uopće ne povlačeći.

“Shvaćam.” Samuel odgovori i letimice pogleda u pokidane čizme njegova sugovornika, u prljave njegove ruke i blago pogrbljeni stas.

“Nego, zaboravih ti reći najbitniju stvar. Tek ste došli, a ja ti prešutjeh to… Toalet je ondje, vidiš.”, vojnik reče kimnuvši spram udaljenih ruševina. “Papira zasad ima, jer srećom je netko ostavio kovčeg pun knjiga, bog mu blagoslovio dušu, no da, samo pazi da ne staneš je l’…”

“Tu si ti, Samuele! Ta što ne dođeš kod nas gdje je toplije. Narednici još ništa ne govore, pa se upoznajemo sa vojnicima… Nikolaj ih uči šibicarenju, he-he!”, najednom se ondje pojavi Pierre. “Gospodo, ja sam Pierre.” on se tada obrati onoj dvojici vojnika, na što onaj koji je stajao kimnu glavom, a onaj što je sjedio ne oda ničim da je uopće išta i čuo.

“Ali već sam… No dobro. Evo me…”

Tek kad su malo odmaknuli, Samuelu je Pierre objasnio da je mjesto na kojemu se našao bilo mjesto za hlađenje glave, kako su ranije ostali vojnici rekli njemu.

“Onaj što je sjedio zaklao je jutros nekog čovjeka – našao se u takvoj situaciji da je bio prisiljen.”, Pierre mu je objašnjavao dok su se njih dva probijala kroz šutu. “A ovaj što je stajao, rečeno mi je, taj je prije par dana ubio neko dijete koje je pucalo po našima. On je prošao isto što i ovaj prvi – iste teškoće – pa je uz njega dok se ne smiri. Sjede i šute sami. Tako žele. I to je valjda lijek…”

Govorio mi je slično kao ti onda u vlaku, i kao što moje misli bijahu svih ovih godina. Samuel poželi reći, ali to ipak ne učini. Ne znam što mi to govori… Mislim, mislim da me tjera da se pitam: Jesmo li svi mi ljudi uistinu toliko različiti? Jer… ne znam… Ljudi, mislim… da, ljudi su kao smrznuta jezera. Pod dovoljno težine, sva pucaju. Baš sva.

POGLAVLJE 15

Poslušajte me! O ovomu smo razmišljali dugo i čini nam se da je tako. Svi ste primijetili da neprijatelj posljednjih dana granate ispaljuje u intervalima. Vidite, to je stoga, imamo razloga vjerovati, što su slabi i čekaju pojačanje. Pucaju da nas drže podalje, da nas zadržavaju, a opet ne pucaju često, jer nemaju mnogo granata. Primijetili ste i da ne šalju pješake. A mi čekamo već koliko tjedana… Očita je stvar, ne šalju ih jer ih nemaju dovoljno. Stoga smo zaključili: neprijatelj je slab i granatiranjem blefira da je snažan, ali zapravo odugovlači čekajući pojačanje. Hoće li oni pojačanje dobiti ili neće, mi to ne možemo znati. Ali možemo znati da nama stići neće. Sve što imamo, imamo. A resursi se troše… Stoga, eto, došli smo do odluke: danas ćemo ih napasti, prije nego si oni povećaju brojeve i napadnu nas.”

Tih riječi sjetio se Samuel tri sata nakon njihova izgovaranja, dok je promatrao istog tog narednika kako grgljajući krv i savijajući se izrešetan mecima pokušava nešto reći. Vjerojatno Pierreu, koji je bio ranjen u nogu, da se povuče, i njega i pet ostalih kojima spasa više nije bilo ostavi da umru.

Sve to zbilo se nekako iznenada, u jednom trenutku. Prvo hod i mir, a onda kaos, prašina i prasci pušaka. Krv nije ni na komu ni stigla poteći, a već je život izgubilo nekoliko ljudi.

Odvukavši Pierrea u sigurnost nekog zida, Samuel poruči Nikolaju da mu izvida ranu kako već zna, a da će on braniti poziciju. Jutarnja magla začinjavana prašinom podizanom rafalima bijaše gusta, a iako su od nje Samuela toliko pekle oči da su mu izlazile suze, on očiju zatvarao nije, i hodajući pognut naprijed, bliže izvoru svega toga, on je grčevito držeći svoju pušku pogledom tražio ostale vojnike.

Vibracija nebrojenih pušaka koje su pucale jedne spram drugih prolazila je kroz njega i tresla ga poput kakvog demona, a iako je do ovog trenutka zasigurno već bilo ispaljeno njih i više od tisuću, on se na svaki ispaljeni metak trzao kao da mu je prvi. Strah, strah je to, pomislio je, trenutak prije nego je uvidio i da je prestao hodati, već sada ide naprijed na sve četiri.

Dugačak je u pitanju bio zid. Mnogo duži no što se činio kad je sa Pierreom i Nikolajem tek ondje došao. Nije bilo moguće odrediti koliko točno dugačak je bio, jer Samuel jedva da je od prašine vidio i dva koraka ispred sebe. Zid je... on je pomislio, ako je to uopće bilo moguće, drhturećih misli, kadli mu misli prekine prasak cigle iznad glave koju je pogodio metak.

Nakon nje novi rafal rasprsne ih još nekoliko.

“Izgleda da je vrijeme…” Samuel šapne, te polovično ustane i položi cijev puške na rub zida iznad glave. No umjesto da stisne okidač, on u zadnjoj sekundi ipak odluči nadati se da neprijatelj možda ne zna krije li se itko iza zida, već puca naslijepo. Valjalo je radije – tako je barem tokom sljedećih trenutaka osjetio – iskoristiti sve sekunde što su preostale u pronalazak ostalih vojnika i doznati od njih što dalje, povući se ili se ostati boriti. Sam nije mogao ništa, držao je, pa čak niti održavati poziciju kako je poručio Nikolaju i Pierreu. Jer jedan metak, samo jedan metak i sve bi bilo gotovo…

* * *

Napravio je još desetak koraka i došao do samog kraja zida, ali ondje niti je ikog od svojih vojnika ugledao, niti začuo. Sve što je mogao čuti, mada je i to odzvanjalo iz svih smjerova, bili su parajući, kao grmljavina glasni, zvuci ispaljivanja metaka.

Pokušavao je doći do odgovora što učiniti, jer htio je biti siguran da od svih mogućnosti izabere onu najmudriju, ali njegove misli više su podsjećale na kakav paskvil spram njegova bića no na misli.

Ono što je vladalo njegovim umom možda se najbolje moglo nazvati tupošću. Samuel je u sebi isto osjećao što je osjećao i u zidu kraj sebe. Vrtlog postojanja, niz situacija, niz sekundi, sve ono što se odvijalo oko njega jer se, vjerojatno, moralo dogoditi, i sve ono u vezi čega nije mogao učiniti baš ništa.

Plan, sada se sjetio, ako se to planom moglo nazvati, do kojeg je došao kad su Pierrea odvukli na sigurno, bio je da dođe do ruba zida i brani ga, ma što god to značilo, i taj plan, sada je uviđao, s obzirom da je bio temeljen ni na čemu – osim ako se odluka donesena u trenutku kada šok ne dozvoljava mozgu misliti može nazvati nečime – bio je propao već onog trenutka kada je Samuel do njega došao, a kamoli sada, kada se kod ruba tog zida nalazio.

Sljedeći plan, sjećao se, bio je temeljen na nadi da će nekoga pronaći, bilo koga, i vidjeti što dalje, koji potez dalje učiniti, kako misliti, kako disati, ma kako uopće i postojati – jer i to je dolazilo u pitanje – ali i taj plan je propao. Jer Samuel se našao u ništavilu. U bijeloj prašini.

Joanne… kao prema utočištu, njegove su misli tada pobjegle prema toj riječi. Ako su ovo moje posljednje misli, želim da one spominju tvoje ime… Eh da si sada tu pa da vidiš ovu komediju! Ja klečim ovdje usred ljudi što se ubijaju. Ha! Osmjehne se. Pravimo se odrasli, a poput djece se valjamo u prašini. Mislimo da puške prave razliku. Čekaj, kako se ono puca… Aha, tu povučeš, da… Dobro, eto, to znam. On pomisli i pušku odloži, bez da ispuca ijednog metka. Dječurlija. Nevjerojatno. I ovo nazivaju svetim…? Natapanje ove prašine krvlju kad mi za koju minutu komad olova prođe kroz tijelo… I sve to radi, eto… radi… radi…

Na njegovu licu zatitra osmijeh.

Ispred njega iznenada se pojavio neki Nijemac sa puškom u ruci. Iz nekog neobičnog razloga, umjesto u oružje, Samuel je vojnika pogledao ravno u oči, nadajući se valjda, na što su ga tjerale njegove dotadašnje misli, da će puki pogled biti dostatan da se sve završi. Da će pogled učiniti da ljudi oružja odlože i shvate kakvu glupost čine.

Ali pogled, naravno, dostatan nije bio. Barem ne prije nego je Samuel podigao svoju pušku i čovjeku ispalio metak u glavu. Tek tada, kada se vojnik, kako je sada Samuel mogao vidjeti, ne stariji od petnaest-šesnaest godina, srušio beživotan na šutu, njegove oči pokazale su ljudskost za kojom je Samuel tragao – no pokazale su to prekasno.

Je li sreća to što mu je oružje zatajilo…? Samuel se upita.

Začuvši tada korake drugih vojnika, on odandje pohita. Pošao je u suprotnom smjeru, trčeći do mjesta gdje je ostavio Nikolaja i Pierrea. Ali jednom ondje došavši, u buci drobljenja šute, on najednom smrznut zastane. Ispred njega stajali su neprijateljski vojnici.

Prije nego je potom shvatio što se događa, i prije nego je uopće postao svjestan uznemirenosti, zveketa pušaka i ispaljivanja metaka u njegovu smjeru, Samuel je ustao i preko jedne se ruševine nasuprot zida bacio, a onda se osovio na noge i nastavio bježati.

Poput lovljenog psa Samuel je sada trčao, preskačući i provlačeći se između komada zidova raznih oblika i prolazeći kroz ostatke onoga što su nekoć bile čitave zgrade, tražeći usput pogledom poput divljaka bilo koga od svojih ljudi. Da drži glavu pognutom podsjetio bi ga svaki metak koji bi kakav komad zida kraj njega rasprsnuo.

Ali baš kao što se dogodi i sa svakim psom prije ili kasnije, i Samuel se jednom morao zaustaviti. A on, koliko je sam uspio odrediti, zaustavio se niti stotinu metara dalje, našavši se usred prizemlja neke dvokatnice u koju je ušao kroz rupu na čijem je mjestu nekoć bio zid.

U glavi mu je bubnjalo, a do zraka jedva da je dolazio. Osvrnuvši se, on se iznenadi što mu je puška i dalje bila u rukama.

“Što činiti…?” prošapće, približivši se rupi i ugledavši na udaljenosti od nekoliko desetaka metara pet-šest neprijateljskih vojnika kako u trku prilaze njegovu skloništu. Da su ga vidjeli, Samuelu su govorili njihovi metci koji su udarali po ostatcima zida iza kojeg je klečao.

“Čovjek bi rekao da će biti… Da će…”, ponovno prošapće. “Bježite!” iznenada poviče i na jedva jednu sekundu proviri sa cijevi svoje puške i zapuca u smjeru neprijatelja.

“Bježite!” ponovio je povik.

Da je bio pri sebi, možda bi to smatrao interesantnim. Ubrzano disanje, miris željeza, cigli, vlage i baruta, buka i vibracije, želja za drugačijim postojanjem, za onim nečim, naime, zvanim mir… i smrad rata. Opojno bazdenje bezumnosti i krvoločne želje za tuđom smrti.

Trenutak postoji u kojemu čovjek prestaje biti čovjekom, i postaje vuk ili zec – jednako krznat, jednako životinjskih očiju, i jednako udaljen od bivanja ljudskim bićem – a taj trenutak budi se one sekunde kad biti čovjekom jednostavno prestaje biti moguće.

Jer nitko, Samuel je znao, ne bira dobrotu ili zlobu, već svaki put kojim ljudi hodaju upravo je onaj put kojeg im je okolina pod stopala postavila. I ti ljudi, on je zaključivao, što su ga sada gonili, htjeli ga mrtvog, da su okolnosti bile drugačije ne bi na njega pucali. Ne bi pušaka niti imali.

Jer okrutno je očekivati ljudskost, Samuel pomisli, od onih koji ju sami nisu dobili…

Misli mu tada bijahu prekinute. Ne zvucima desetak aviona koji su tada iznenada preletjeli ostatke zgrade u kojoj se nalazio. Ne čak ni novim pucnjevima, ili pak jednostavnom željom za nerazmišljanjem.

Ne, bijaše to kolaps građevine u kojoj se nalazio i pretvaranje njegove svijesti u tamu.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *