Mord Dur’agemski, dio prvi, knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 11-15

Poglavlja

III. glava,

koja govori o Pukovnikovu neprestajućem učenju

Poglavlje 11

U godinama što su uslijedile, Mord i Thargelion izrasli su u snažne mladiće bistrih umova, čija je sposobnost svakoga dana obećavala sve više. Baš kao što je i sam Tarrob planirao učiniti, Ser Horm im je u Kessyru gotovo odmah pronašao najbolje učitelje, sve odreda legendarne borce i Učenjake, a ovi su od njih odmah počeli stvarati ritere kakve svijet vidio nije.

Braća su uz učitelje naučila mačevati, hrvati i streličariti, a ni znanosti im ne bijahu strane pa netom što su ovladali čitanjem i pisanjem su bili učeni i travarenju, alkemiji, filozofiji i povijesti. Nije mnogo trebalo proći, a oni su kao iskušenici najvjernijih umirovljenih kraljevskih vitezova dobili pristup samoj dvorskoj knjižnici, glinenim pločama njezinim, svicima, kao i najnovijim inkunabulama. Tako su dani prolazili, a Thargelion i Mord u njima su uživali jer izvoljevati učiteljima u ta je dva mlada čovjeka budilo dragost, a nije im mrska bila ni pažnja kessyraca koji bi ih uljudno kao kraljeve službenike prepoznavali i pozdravljali na ulicama.

Na Tarroba oni nisu zaboravili, kao ni na Meru, ali o tim ljudima Thargelion i Mord govorili bi samo kad bi bili upitani od strane kakve važne osobe i samo u kratkim crtama. I to nije započelo mnogo godina poslije Tarrobove smrti, kao štoviše ni mnogo dana, već zapravo onaj prvi, isti onaj dan kada su dva brata kao siročad stala pred Ser Horma. Već tada u njima se pojavio drugačiji pogled na svijet, naime onaj koji je težio gledati naprijed.

* * *

Osvanulo je toplo jutro, topline koja je padala direktno sa sunca čije su se zrake kroz bijelu maglu što se spustila nad ulicama grada probijale ravno do oka promatrača. Rijetko je tko već ustao, jer u pitanju je bilo ono najranije pojavljivanje sunca, najranije svanuće, kada jedva da su i pijetlovi bili razbuđeni i spremni kukurikati. Bilo je to jedno od onih prekrasnih jutara kakvih se ne da mnogo u životu vidjeti – ali doista vidjeti, tako da se u njima uživa, kako samo čovjek uživati može.

Mord je ustao prije svoga brata. Zatim se umio, obukao hlače i košulju, navukao čizme i sišao u prizemlje. U prizemlju je pojeo nešto kruha i pečenja od prošle večeri, te popio šalicu kave, nakon čega se uputio do sobe svoga brata koja je bila na drugom kraju kuće, u hodniku preko puta sobe samog Ser Horma, tada već sijedog starca jedva sposobnog i za hodanje.

Mordov brat, Thargelion, imao je petnaest godina, jednako kao i sam Mord, i bio je mladić ponešto krupniji od ostalih mladića njegovih godina. Imao je riđu kosu i plave oči, te neobično ružno lice, što je vjerojatno pridonijelo njegovoj ozbiljnosti, kako u ophođenju s bratom, tako i s nadređenima. No ta ozbiljnost, nasreću, nije uništila njegov smisao za humor, kojega je dapače imao i više no što bi ljudi pomislili da čovjek treba imati, pa se čak često događalo da bi društvu pretjeranim humorom drugima upravo dojadio (mada to nitko nije htio pokazati).

Mord je, s druge strane, bio mladić ljepuškasta, mršava lica, vazda nasmiješena. Mladić ne tako posebnih smeđih očiju i crne kose. On je bio onaj uzorniji, prema mišljenju mnogih, pa čak i pošteniji – mada je zapravo samo on o tomu znao istinu.

Mord nije imao namjeru probuditi svog očuha (kakvim je smatrao Ser Horma), tog umirovljenog viteza, stoga je hodao vrlo tiho do bratove sobe. Thargeliona je pak probuditi morao, jer njih su dvojica tog jutra imali ići na sate mačevanja.

Thargeliona nije bilo lako probuditi, no buđenje svog brata bio je običaj kojeg je Mord činio godinama, tako da se to jutro nije toliko razlikovalo od ostalih. Thargelion je najposlije ipak ustao, namjestio svoju raščupanu riđu kosu te se također kao i Mord umio, nešto pojeo, obukao se i, u konačnici, izašao na ulicu.

Na strmoj i uskoj ulici koju su obrubljivale visoke kamene kuće, koja se od Ser Hormove kuće do odredišta spajala sa desetak drugih, nije bilo mnogo ljudi, jer dan je tek počinjao. Magla se još nije bila povukla, i poradi nje jedva da su braća išta od kaldrme pod svojim nogama i rubova krovova od škriljevca ponad svojih glava mogla vidjeti. Hladno nije bilo, ali miris u zraku je kanda podsjećao na hladnoću – ona mješavina mirisa vlažna drveta, ugaslih vatri i mraza.

Laka koraka Mord je pošao ulicom, daleko ispred svog brata, koji se još umorna i sanjiva pogleda nije sasma razbudio pa je stoga mamurno koračao pružajući dezorijentiranu nogu pred nogu. Mord je veselo dobacivao Thargelionu: “Hajde, brate, požuri! Zakasnit ćemo!” no to Thargeliona nije požurivalo. On je jučer ostao budan do kasno u noć jer čitao je knjigu koju mu je preporučio jedan Učenjak, a čiji je naziv bioMassorovi ljetopisi. Thargelion ju je čitao goovo čitavu noć jer je odavna već Učenjaku obećao pročitati ju, a ranije to nikako nije stigao.

Massorovi ljetopisi bilo je djelo Barruha Čistog, filozofa i lutajućeg svećenika rođenog dva stoljeća poslije smrti kralja Massora. U svojim ljetopisima, originalno zapisanim na glinenim pločama, on je opisao etos, ekonomiju i jurisprudenciju kakvi bijahu za vrijeme Massorove vladavine, kao i odnose sa okolnim plemenima popraćene prijepisima iz poklisarskih dnevnika sačuvanih od velikog požara Hurr rimma. Posljednje su stranice Barruhova djela bile namijenjene političkoj sintagmi samog autora, koji je u svoje vrijeme bio smatran radikalnim teokratom. Možda najinteresantnija ideja te sintagme bila je tvrdnja Barruha Čistog da je sam Massor za života držao kako bi svaki čovjek trebao imati pravo na jedno nekažnjeno ubojstvo ljudskog bića. Kad bi oduzimanje života jednom čovjeku bilo dozvoljeno, Barruh je tvrdio da je Massor smatrao (i sa čime se uostalom slagao i sam), poštovanje između ljudi ne bi postalo strahopoštovanje, ali bi njime bilo ojačano. Barruh je zapisao kako je Massor to spomenuo tek u par navrata najbližim prijateljima, ali nikada nije ideju dublje razgradio. U svojem djelu, stoga, taj je lutajući svećenik argumentirao kako bi unatoč legalnosti prvog ubojstva bilo kakvo sljedeće trebalo biti kažnjavano smrću počinitelja.

Učenjak koji je knjigu Thargelionu predložio držao je kako će ovoga privući upravo autorova sintagma, ali iz nekog razloga Thargelion ju je pročitao sa ravnodušnosti, interesirajući se više za načine na koje je Massor upravljao resursima, određivao kakvim ljudima će se okruživati i pripremao podanike za nepovoljne godine. Ono što je provjereno bilo od koristi, činilo se, Thargeliona je zanimalo, a ne ono što je možda moglo funkcionirati.

Magla se bila već gotovo u potpunosti povukla kad su braća dvadesetak minuta kasnije stala pred veliku kuću u kojoj su se mladi vitezovi novaci učili vještinama viteštva. Kuća je to bila od njihova učitelja Ser Kolhosa; dobroćudnog, no katkada vrlo strogog, mršavog starčića sijede kratke kose, koji je slovio kao jedan od najvećih vitezova Hinnorove vojske, te kao najsposobniji narednik uopće, što je dokazao u nebrojenim vojnim pohodima.

Taj ih je starac dočekao tog jutra pred vratima svoje kuće sa šalicom vrućeg čaja u rukama i izrazom lica hineći mrzovolju, što dakako nije bilo njegovo stvarno raspoloženje. Često je Ser Kolhos – a to su znali samo oni koji su ga najbolje poznavali – namjerno glumio strogost samo zato što je nalazio smiješnim strah mladih učenika.

No Mord i Thargelion da je to zapravo šala niti u jednom trenutku nisu pomislili. Oboje su pred Ser Kolhosom stoga pognuli glave te mu se ispričali zbog kašnjenja.

“Oprošteno vam je.”, starac će tada reći stojeći nasred stepeništa što je dijelio ulaz kuće od kaldrme. “No sljedeći puta budite točniji. Jer znate…”, nastavio je zamišljeno promatrajući bistro plavo nebo ponad njihovih glava dok su mu prilazili, sada čak više ni ne glumeći da je ljut, “… jednom kad odrastete i uđete u svijet takoreći… ozbiljnih ljudi, uvidjet ćete da osim svoje riječi i nećete imati mnogo toga za ponuditi drugima. Istina, istina, možda ćete imati novac i posjede i… slavu ili štogod no kažem vam sada da prstohvat povjerenja kojeg vam netko pokloni vrijedi više od planine bogatstva. I ne želite to izgubiti nepažnjom…”

Ser Kolhos je ih je tada pogledao u oči, prvo jednog, a zatim i drugog. Trajalo je to jedva dvije sekunde, ali u njima trojici probudilo je uzajamno razumijevanje kao da su proveli mjesece i godine razgovarajući.

Njihove kose lagano je mrsio blagi povjetarac: starčevu kratku i sijedu, Mordovu jedva pola pedlja dugu, ravnu i crnu kao ugalj, i Thargelionovu riđu, dugu i kuštravu, a uza sve to, vjetar se igrao i sa čajem što se pušio iz Ser Kolhosove šalice.

Ser Kolhos se tada nasmiješi i prekine tišinu riječima: “No, još je suviše rano za takve razgovore.”, rekao je. “Hajde, idemo unutra; bogovi znaju da danas ionako imamo i previše posla.”

Braća su učitelja poslušala, i njih su se troje već u sljedećem trenutku našli unutar Ser Kolhosove kuće.

To je bilo Thargelionu i Mordu dobro poznato mjesto, jer tu su se već godinama učili mnogim vještinama. S obzirom da je kuća bila vlasništvo samog Ser Kolhosa, koji je bio vrstan strateg i mačevalac, većinom su se braća ovdje učila upravo tomu. No, kada bi Ser Kolhos bio odsutan ovdje bi bili dobrodošli i drugi učitelji, tako da se u toj kući znalo učiti još štošta drugo; od hrvanja pa čak i do streličarenja.

U kući, u kojoj se udobnom mogla nazvati samo jedna soba – ona najveća, u kojoj je obitavao sam Ser Kolhos i koja je tokom dana uvijek bila zaključana – nalazilo se desetak soba, i sve su bile gotovo u potpunosti prazne. Osim upaljenih peći (koje je radi zdravstvenih razloga Ser Kolhos nalagao ložiti čak i ljeti), te ormara, polica i stalaka prepunih raznog oružja, ničeg drugog tu nije bilo.

Ovdje su se učili viteškim znanjima samo najbolji od budućih vitezova, a u čitavom Kessyru takvih nije bilo ni dvadeset mladića. Svi ostali vježbali su negdje drugdje. Negdje, kako se znalo reći, gdje se legende nisu kovale.

Kuća Ser Kolhosa bila je jedna od nekoliko kuća u Kessyru gdje su se “kovale legende”, a sve te kuće pripadale su upravo najpoznatijim učiteljima u Kessyru tog vremena. Bilo je tu raznih učitelja, jer u svakoj se kući nešto drugo učilo. Tako su se na primjer u kući Učenjaka Alakona mogli vidjeti čitavi redovi stolova i budućih vitezova što su perima po mokrim glinenim pločama za tim stolovima pisali duge rečenice.

Prošavši kroz jedan potpunosti suncem obasjan hodnik prepun velikih prozora, Ser Kolhos i njegovi učenici ušli su u najveću od prostorija za vježbanje. Ondje je bilo hladno, ali tako bi to bilo svakog jutra – već jedva pola sata kasnije, peći koje bi se upalile, kao i mladići koji bi ondje proveli mnoge sate vježbajući i znojeći se, vrlo bi brzo zagrijali sve prostorije.

Prostorija u koju su ušli bila je dugačka pedesetak koraka i široka jednako toliko. Pak joj je strop bio visok kao dva Morda. U njoj nije bilo svjetla kao što je bilo u hodniku, i uopće je više podsjećala na mračnu spilju punu prašine i mirisa plijesni no na prostoriju neke kuće, no takav je ambijent Ser Kolhos stvorio namjerno. On je, naime, držao da je vježbanje u mraku daleko plodonosnije od vježbanja pod svjetlom, jer time se, smatrao je, izoštravaju sva učenikova čula.

“Nema nikoga…”, Thargelion je tada rekao te se osvrnuo spram Ser Kolhosa. “Gdje su ostali učenici…?”

“Nema ih”, Ser Kolhos je odgovorio. “A neće tokom sljedećih mjeseci ni dolaziti.”

“Zašto?”

Ser Kolhos na to otpije gutljaj čaja, te reče: “Zato što drugi nisu bili dobri kao vi, i oni stoga ovdje neće više vježbati… barem ne ostatak godine.”

Braću je to zbunilo, jer oduvijek su tokom vježbanja njih dvoje za suparnike imali neke druge učenike. Nikada se Thargelion i Mord jedno protiv drugoga nisu borili, a morali su priznati da ih je ta pomisao dobrim dijelom i užasavala.

“Ne brinite”, starac, koji je znao na što ovi misle, tada je rekao, “nećete se vas dvoje međusobno boriti. Umjesto toga, ovdje će danas doći dva mlada gospodina, koja će sa vama provesti ostatak godine u učenju. Za njih ste zasigurno čuli, jer u pitanju su vrlo ugledne i poznate osobe…”, na trenutak je preko starčevih usana preletio gotovo nevidljivi smiješak, “… i upravo stoga vas molim: dok ste u njihovoj prisutnosti, pripazite na svoje jezike!”

* * *

Mladići koji su imali doći došli su tek sat vremena kasnije, a kada su došli, u prostoriji u kojoj su imali vježbati već je bila upaljena i peć.

Bila su to dva mladića Mordove starosti, te novajlije visoka položaja, i bili su oboje visoki i mršavi, baš kao da su braća. No, ono što se razlikovalo među njima je, osim kose koja je u jednom bila crna a u drugom smeđa, bilo i to što je jedan bio sluga (no bitni sluga), a drugi sin kralja Hinnora glavom.

Njih je dočekao Ser Kolhos srdačnim riječima:

“Myrone, prinče Neurij, došli ste! Drago mi je da vas vidim u ovakvo jutro zdrave. Vaši su suparnici s kojima ćete vježbati spremni. Možete početi kad poželite…”

Princ Neurij se prije svega uz smiješak prikladno upoznao sa braćom, nakon čega je i njegov sluga, Myron, učinio isto. Za razliku od Morda i Ser Kolhosa, Thargelion nije osjećao nikakva strahopoštovanja dok je stajao pred tim ljudima. Njemu kanda nije bilo važno što su ovi posjedovali određene položaje i ugled, već je svakoga gledao jednakim očima, sudeći po djelima prije ičeg drugog.

“Danas će, prema dogovoru, biti mačevanje”, rekao je Ser Kolhos i okrenuo se spram Thargeliona. “Možeš li, molim te, donijeti drvene mačeve?”

“Svakako.” odgovorio je Thargelion i pošao do najbližeg ormara sa oružjem.

U Ser Kolhosovoj kući bilo je oružja svake vrste; bilo je tu kratkih i dugih dvoručnih mačeva, rapira, sablji, pa čak i topuza, maljeva, kopalja i helebardi, i sve je to bilo raspoređeno po ormarima, stalcima i policama. Od nešto manjeg oružja bili su tu razni bodeži, mačete i kukriji, a iako se nisu toliko često koristili, u kući se dalo vidjeti i lukove, te tobolace pune strijela.

Otvorivši ormar kojemu je prišao, gdje su se iz nekog razloga nalazili zajedno kukriji i drveni mačevi, Thargelion je – nakon što je proveo nekoliko sekundi diveći se ljepoti tucetu ukoričenih kukrija (čemu nije mogao odoljeti) – uzeo dva drvena mača i odnio ih do Ser Kolhosa dvadesetak koraka dalje. Trebao je, dakako, uzeti pet mačeva, ali toliko on odjednom nije mogao nositi (tesari, naime, koji su pravili drvene mačeve ispunajvali su ih olovom kako bi bili što teži, tako je jedan drveni mač znao biti i duplo teži od stvarnog, a sve to tesari su činili po nalogu samog Ser Kolhosa).

Nakon što je Thargelion pred njega položio svih pet drvenih mačeva, Ser Kolhos je rekao: “I žičane košulje, molim te.”

“Četiri košulje?” Thargelion na to upita.

“Osam.”

Dok je Thargelion tako nosio stvari, Ser Kolhos je Neurija, Myrona i Morda stao upoznavati sa planom vježbanja za ostatak godine.

“Dosad ste ti, Morde, kao i tvoj brat, učili većinom teoriju svega ovoga. Učio sam vas taktici, strategiji, brzom razmišljanju i donošenju najboljih odluka u trenutcima kada su one najpotrebnije. Prošli smo kroz nebrojeno primjera gdje niste na raspolaganju imali više od sekunde za razmišljanje, gdje je odluka u toj sekundi bila most između života i smrti, i od mnogih učenika ti i tvoj brat pokazali ste se najboljima. Vi, prinče Neurij”, Ser Kolhos pogledao je Neurija ravno u njegove smeđe oči, “i vi, gospodaru Myrone, učeni ste jednakim stvarima na dvoru. I predmnijevam da su vas vaši učitelji dobro učili.”

“Nadam se da je to istina.” Neurij je tiho rekao.

“Nego, sada ćete učiti nešto drugo.”, Ser Kolhos je nastavio, uopće se ne obazrevši na Neurijev komentar. “Naučiti ćete nešto za što ni ne postoje učitelji, i ne postoji knjiga. Ono ćete, naime, naučiti što je palo na pamet savjetniku našeg kralja Hinnora, vašeg oca.”, pogledao je u Neurija. “On je došao do sljedeće zamisli: princ, budući kralj, ako želi uza se ljude koji ga nikada neće izdati, mora sa tim ljudima imati određenu povijest. To moraju biti ljudi od povjerenja; prijatelji.”

“To dakle moramo naučiti?”, upitao je Mord. “Biti od povjerenja?”

“Ne podcjenjuj ovaj zadatak, Morde.”, odgovorio je Ser Kolhos. “Jerbo je ovo najteži zadatak od sviju što sam tebi i tvome bratu ikada zadao. Ovi ljudi”, pokazao je na Neurija, “do kraja godine u tvome umu moraju postati ljudi za koje ćeš biti spreman u bilo kojem trenutku umrijeti, i to drage volje. Oni su odsad tvoja nova braća, baš kao što si ti njihov. To je, dakle, to čemu nema ni učitelja ni knjige: povjerenje. Vi ćete se tomu naučiti.”

“Shvaćam…” Mord je odgovorio, odvojivši odmah potom koji trenutak da razmisli o Ser Kolhosovim riječima.

“Učitelju, a što će nam žičane košulje ako ne koristimo prave mačeve?” Thargelion, koji je tada pred Ser Kolhosa pokraj drvenih mačeva položio i žičane košulje, upitao je zadihana glasa.

“Žičane košulje ćete nositi iz istog razloga zašto se u drvenim mačevima nalazi olovo; kako bi ojačali i navikli nositi težinu. Upravo zato sam ih tražio osam: zato što će svatko od vas nositi po dvije.”

“Ali težina…!” Myron je izustio, no Ser Kolhos ga je blago prekinuo:

“Oklop je još i teži. A vjerujte mi, kad dođe dan kada budete morali navući oklop, htjeti ćete biti što spremniji na to.” I rekavši to, učitelj je dodao: “No, navucite ih.”

* * *

Jednom kada su se našli nositi svako po dvije teške žičane košulje poradi kojih su se stali znojiti gotovo odmah, te kada je svaki od njih uzeo po jedan drveni mač u ruke, Ser Kolhos je svoje učenike podijelio u parove: Mord je za suparnika dobio Neurija, a Thargelion Myrona.

Podijeljeni u parove, njih su četvero tada, poradi težine žičanih košulja jedva sposobni i hodati, sa drvenim mačevima u rukama stali u gardove, spremni na borbu. Ser Kolhosu izgledali su upravo smiješno, ali on se trudio svim silama ne nasmijati se. Umjesto toga, Ser Kolhos je potražio stolicu nedaleko od učenika, na nju sjeo i zapalio lulu, te glasno rekao:

“Možete početi.”

Začuvši riječi svog učitelja, suparnici koji su se tog dana tek upoznali, nasrnuli su jedni na druge i stali mahati mačevima. Zveket drvenog oružja već je sljedeće sekunde stao ispunjavati prostoriju, a zveket je taj bio ni najmanje ugodan, baš kao ni zveckanje žičanih košulja.

Učenici od znoja uskoro jedva da su pred sobom išta vidjeli, a pokraj žičanih košulja, razlog zašto su se znojili bila je i bukteća peć u prostoriji.

Misao o bilo kakvoj tehnici koja se pojavila u glavi ijednog od njih čim je počela borba pala je u vodu. Nije tu bilo nikakve tehnike; umjesto toga, sve se svelo na puko mahanje drvenim mačevima i komično pokušavanje da se ostane na nogama.

Ser Kolhos sve je to zainteresirano promatrao, pažljivo pamteći svaku iskru potencijala koja bi iznenada planula u ijednom od učenika. Tako je, na primjer, uvidio da Myron, čak i kada je sputan tolikom težinom parira Thargelionovim nasrtajima gotovo sa lakoćom, što je govorilo da je Myron imao odličnu obranu. U Neurijevim se pak pokretima vidjela nezamisliva brzina, poradi koje je čak stao i zadirkivati Morda, svog protivnika, a uz brzinu bilo je tu i neobično brzo prilagođavanje uslovima – to je Ser Kolhos vidio u brzini s kojom se Neurij navikao da Mord mačuje lijevom rukom. U Mordovim i Thargelionovim pokretima vidjele su se, opet, druge zanimljive stvari, inače Ser Kolhosu dobro poznate: Mord, iako sporih pokreta svojom lijevom rukom, bio je izrazito točan, i u mnogim je slučajevima, bez obzira na Neurijevu brzinu, postigao da vrh njegova mača dotakne nezaštićeni dio Neurijeva tijela. Pak je Thargelion posjedovao izdržljivost, jer taj, za razliku od svih ostalih, iako je bio zadihan, nije ni teturao, ni uopće – ma koliko vremena prošlo – gubio snagu.

U svakome od njih, dakle, Ser Kolhos vidio je ono što bi samo pravi učitelj mogao vidjeti: materijal od kojeg se prave veliki ljudi. On, pušeći lulu, kako je vrijeme prolazilo sve je manje vidio svoje učenike kao ljudska bića, a sve više kao nedovršena umjetnička djela. Promatrajući, on je zamišljao njihovu budućnost: Svijetla je u svakom pogledu, ali samo ako ih se pravilno usmjeri… mislio je Ser Kolhos.

“Stanite.”, Ser Kolhos je tada rekao sa svoje stolice. “Predahnite na trenutak. A zatim se zamijenite.”

Iako bi se promatraču možda učinilo da su učenici prihvatili odmor otvorenih ruku, to ipak nije bilo tako. Oni su, naime, baš nekako u to vrijeme počeli i uživati u čitavom tom mačevanju, i upravo stoga nisu imali želje prestati. Mord i Neurij, na primjer, već su čitavo to vježbanje prestali smatrati zadatkom i počeli ga smatrati zabavom.

No riječima Ser Kolhosa pokorili su se istog trenutka.

Odmarajući se jedva pola minute, protivnici su se zamijenili. Sada Mord više nije imao mačevati sa Neurijem, već sa Myronom.

Mord je sa Myronom bio podosta manje opušten no sa Neurijem, jer Neurijev je stil mačevanja već stigao proučiti i prilagoditi mu se. Kako nije suviše promatrao borbu Thargeliona i Myrona, Mordu je pak Myronov stil ostao potpuna nepoznanica. Jednako je bilo i sa Thargelionom i Neurijem, koji su tada također stali u gard jedan sučelice drugome.

“Možete početi.”

Primivši drveni mač čvrsto u svojoj oznojenoj lijevoj šaci, Mord je što je pažljivije mogao na trenutak proučio čitav Myronov gard.

Proučivši svaki detalj njegova garda nakon tek nekoliko sekundi, Mord je osjetio sažaljenje spram Myrona. Myronov je gard, naime, bio pun rupa i nikakav, što je dakle Mordu govorio da si je ovaj, kao puki sluga, mogao prišutiti tek osrednje učitelje. Ta stvar i nije bila za čuditi se, s obzirom da, osim samih Morda i Thargeliona, u čitavom Kessyru i nije bilo onih na koje su vrsni učitelji prenosili svoje znanje besplatno.

Bilo kako bilo, spor ali točan, kakav je Mord kao mačevalac već i bio, Mord je ipak odlučio iskoristiti Myronove nedostatke, i sekundu kasnije on je načinio korak naprijed i pošao ubosti svojim mačem.

Trebalo je to biti bez problema izvršeno, ali problem se za Morda pojavio već u sljedećm trenutku. On nije razmišljao, naime, da je Myron, iako sluga, ipak bio sluga samog princa Hil’guma, i kao takav, od vrsnih učitelja nije bio daleko ni on.

Gard kojeg se Myron držao bio je pun rupa s razlogom. Time je on postigao da Mord pođe iskoristiti to nasrtanjem, a upravo je to Mordovo nasrtanje Myron i iskoristio: s lakoćom izbjegavši Mordov pokušaj ubadanja, Myron je ušao u Mordov gard i, posluživši se njegovim gubitkom ravnoteže poradi predugog raskoraka, nakon jedva jedne sekunde bacio Morda preko kuka na tlo, te ga već u sljedećem trenutku, sputavši ga polugom na ruci, ondje zadržao.

Ser Kolhos, primijetivši sve to, tada ustane sa stolice i zaustavi obje borbe.

Mord je bio zbunjen, jer ono što je Myron upravo učinio on je prvi puta u životu vidio. Kad ga je Myron pustio, a Thargelion im obojici pomogao ustati, Mord nije mogao a da Myrona ne upita: “Kako si to izveo?”

Myron na pitanje nije odgovorio. Umjesto njega, to je učinio Ser Kolhos:

“U pitanju je tehnika Ser Raaha.”, Ser Kolhos je rekao, nakon čega je pogledao u Myrona. “I čini mi se da te je Ser Raah tomu dobro naučio.”

Myron nije odgovarao, već je svo vrijeme bacao uplašen pogled spram Morda, brinući se je li se ovaj tokom bacanja možda ozlijedio. Mord kao da je shvatio na što je ovaj mislio, pa mu je ispod glasa tada dobacio: “Nisam ozlijeđen…”

Ser Kolhos je tada nastavio objašnjavati, i to ne samo Mordu i Thargelionu, već i Neuriju, koji – iako mu je Myron bio sluga – jednako kao ni oni nije imao pojma za učitelja Ser Raaha i njegove tehnike:

“Ser Raah je, za razliku od mnogih učitelja, uspio spojiti hrvanje i mačevanje u jedno. Vi”, obratio se Neuriju, Mordu i Thargelionu, “ste dosad učili isključivo teoriju viteštva, a od mačevanja samo najosnovniju njegovu formu, takoreći sirovu: obrana, pariranje, ubijanje…”

“Niste nam govorili o hrvanju.” rekao je tada Thargelion, svoje riđe kose u potpunosti mokre od znoja i slijepljene za njegovo lice.

“Nisam. To je stoga što ga i ne poznajem. Barem ne toliko da bih se smatrao prikladnim učiteljem za to. A želite li ga naučiti?” Ser Kolhos je upitao.

“Znanje, rekli ste, uvijek trebamo povećavati.” sada je rekao Mord.

“To je istina…”, složio se Ser Kolhos. On je tada na trenutak utihnuo, jer morao je razmisliti o onom već isplaniranom ostatku godine. Stvar je sa tim bila da je on unaprijed odredio gotovo svaki dan i sat čitavih tih nekoliko mjeseci pred njima, i ako je htio da njegovi učenici dobiju slobodnog vremena ići učiti kod Ser Raaha, to je slobodno vrijeme morao stvoriti. Također, ovisiti će i o samome Raahu. Pitanje je ima li i on slobodnog vremena, pomislio je.

Učenici su Ser Kolhosa strpljivo čekali da on razmisli, ne prekidajući ga u tome. Napokon, kada se činilo da je učitelj dobro razmislio o svemu, on je rekao:

“Od sutra, vas četvero moći ćete odlaziti učiti i kod Ser Raaha.”, rekao je. “Ali sljedeće ćete morati učiniti: svaki puta kad dođete tamo, jednak broj njegovih učenika mora doći k meni, kako mu ne bi pravili gužvu.”

“To znači da nećemo više ovdje učiti?” Thargelion upita.

“Ne, to znači da nećete više tako rano ići kući. Kod Ser Raaha ne idete umjesto kod mene, nego kod Ser Raaha idete nakon što ste bili kod mene. Učenje se poduplava… Mislite li, dakle, da ćete to moći?”

“Ako ne pokušamo, nećemo znati.” Thargelion odgovori, osjećajući dragost što neće morati napustiti starog učitelja.

“Taj mi se odgovor sviđa. A sada, molim, zauzmite položaje.”

Učenici, i dalje ogrnuti žičanim košuljama, tada su zauzeli svoje gardove, dok se pak Ser Kolhos pošao vratiti do svoje stolice. Dok je on još odlazio, tiho je rekao Myronu: “Ti, razumije se, Ser Raahove tehnike nemoj barem još neko vrijeme koristiti. Tek za dva – tri mjeseca, kad i ostali nauče…”

“Shvaćam.” Myron je kimnuo glavom.

“Tada u redu. Možete početi.”

* * *

Kad su napokon završili sa vježbanjem i kada je gotovo konstantni iritirajući zveket drvenih mačeva konačno minuo, već je bila kasna večer.

Ser Kolhos je učenike otpustio tek kada je uvidio da su ovi toliko umorni da im luksuz predstavlja čak i puko držanje očiju otvorenima.

Nakon što su dobili dopuštenje da svuku teške žičane košulje, te nakon što su to i učinili, niti jedan od učenika nije mogao odoljeti da odmah potom ne svuče i mokru košulju što se nalazila ispod. Svukavši stoga te od znoja mokre košulje i pokazavši svoja naga torza, sve što su učenici sljedećih desetak minuta mogli činiti bilo je da su sjedili na podu i pokušavali povratiti nešto od izgubljene energije.

Koža na njihovim ramenima, prsima i leđima bila je puna masnica i sitnih ucrtanih krugova od težine prstenja žičanih košulja, a od mnogog znojenja tog dana i prilično nezdrave boje. No učenici se na to nisu obazirali; sve čime su se oni umjesto toga okupirali bilo je disanje i odmaranje, a prsa njihova tokom tog disanja nadimala su se visoko.

Sam Ser Kolhos, pak, nije bio umoran ni najmanje. Štoviše, baš kada bi dan prilazio svome kraju, činilo se da bi taj starac bio najživlji. Njegova strogost tada bi gotovo u potpunosti nestala, a ono što bi ostalo umjesto nje bila bi neka mješavina veselja i dobrostivosti, i moglo se reći da je upravo to bio razlog zašto su Mord i Thargelion oduvijek voljeli biti blizu tog starca upravo navečer.

“Sutra se vidimo poslijepodne.”, rekao je u jednom trenutku Ser Kolhos. “Ja sada idem u svoje odaje, a vi čim očistite peć možete ići svojim kućama. No, laku noć…” i rekavši to, Ser Kolhos je prostoriju napustio.

Čuvši nalog svog učitelja, učenici su trenutak kasnije prionuli i tom posljednjem zadatku. Peć je očistio Neurij, a znajući da je to posljednje što će tog dana činiti, očistio ju je sa neobičnim zadovoljstvom.

Jednom očišćena i bez ljudi, prostorija u kojoj su vježbali, s obzirom da se jako osjetila na znoj, bila je prepuštena noćnom zraku na čitavu noć. To je bio postupak koji bi se činio svake večeri, tako da bi učenike prostorija dočekala svježa (iako i dalje puna mirisa plijesni i vlage) svakog novog jutra. Pak što se ticalo provalnika koji bi kroz otvorene prozore mogli ući, oni nisu bili nikakva prijetnja, jer Ser Kolhosa mnogi su ljudi poštivali, pa čak i provalnici.

Završivši, dakle, i sa tim danom u Ser Kolhosovoj kući, Neurij, Myron, Mord i Thargelion, sada svi skupa već dobri prijatelji, zajedno su zašli na ulicu i na njoj se umorna no prijateljska glasa rastali. Neurij i Myron pošli su tada svojim putem prema dvoru, a Mord i Thargelion prema kući Ser Horma, svog očuha.

Sve se događalo neobično brzo, i doista, prije nego je uopće Mord o ičemu uspio i promisliti, više se on nije nalazio na ulici, već pred Ser Hormovom kućom, a već sljedećeg trenutka i za stolom u njoj i večerom na stolu, a sljedećeg…

… umoran u krevetu, i spreman da utone u san.

Takav je, dakle, bio dan u kojemu je Mord Dur’agemski upoznao Myrona i Neurija Kessyrske.

Poglavlje 12

S obzirom da su sljedećeg dana u Ser Kolhosovoj kući imali provesti poslijepodne, braća su odlučila jutro provesti u kući Ser Raaha. No, jedini problem bio je što braća nisu znala gdje se Ser Raahova kuća nalazi.

I upravo stoga, slijedeći osjećaj koji je govorio da će ondje naletjeti na Neurija i Myrona, braća su pošla do kuće Ser Kolhosa.

Jednom kad su se ondje našla, braća su uvidjela da pred kućom Ser Kolhosa nema nikoga, jer kuća je bila do podneva zatvorena, s obzirom da je sam Ser Kolhos imao nekog drugog posla na drugoj strani Kessyra. Ali to uvidjevši, braća su svejedno, takoreći prateći nekakav instinkt koji se tada u njima probudio, ostala pred Ser Kolhosovom kućom sjediti na stepeništu čekajući Myrona i Neurija.

Šanse da se ta dva mladića ondje tada pojave bile su ravne nuli, ali baš kao i uvijek kada bi se usud Morda Dur’agemskog suočio sa nečim čije su šanse događanja ravne nuli, ta nula dobila bi potpuno drugo značenje upletenim rukama jedne sasvim druge osobe: Demona Bez Vojske. On je iz sjene utjecao na štošta, pa tako i na to jutro.

I, upravo kao što se to trebalo dogoditi, niti petnaest minuta nakon što su braća sjela na stepenište kuće Ser Kolhosa čekati, daleko pred njima, prilazeći im dugim koracima na kaldrmi, ukazao se sluga Myron.

Ugledavši ga, braća se razvesele gotovo istog trenutka, a na njihovim se licima, kao i na Myronovom, pojavi smiješak.

“Kako ste znali da ću se pojaviti?”, jednom im prišavši, Myron ih je upitao. Činilo se da je tom mladiću laknulo što ih je susreo, jer jučer je naime zaboravio napomenuti da će se ovo jutro upravo na taj način sastati, pred kućom Ser Kolhosa.

Zapravo, još kada se Myron tog jutra probudio, sat vremena ranije, na njegovu umu već je prestalo biti sastajanje sa Mordom i Thargelionom, jer s obzirom da im to nije napomenuo, držao je, sastajanje je bilo nemoguće. Nego, on je do kuće Ser Kolhosa pošao iz drugog razloga: poradi ideje koja se iznenada probudila tada u njemu da pođe ondje i upita starog učitelja gdje braća stanuju.

A upravo tu ideju u njegovu je umu usadio Demon Bez Vojske.

Na postavljeno Myronovo pitanje nije odgovorio nitko, već je sve to prekinuo sam Myron prisjetivši se da već i suviše kasne Ser Raahu, pa je rekao: “No, idemo!” i žurno poveo braću niz ulicu.

* * *

Kessyr je oduvijek bio velik grad, tako da su njih trojica pješačili gotovo pola sata prije no što su stigli do Ser Raahove kuće.

Ser Raahova, za razliku od kuće Ser Kolhosa, nalazila se u unutrašnjem dijelu grada, unutar zidina. S obzirom da je čitav taj dio grada bio sam centar Kessyra, kompleks ulica i građevina ondje nije bio tek lijep, već prekrasan. Način na koji su ondje bile poredane mnoge palače, bijele poput bjelokosti i pune reljefa, prepune prozora i ukrasnih kipova bio je savršeno točan, baš kao da su drevni arhitekti bili potpomognuti moću samih Troje božanstava. Kaldrma ondje nije bila kaldrma, već remek–djelo arhitekture, i sama po sebi nešto što je tjeralo čovjeka da mu bude žao da po njoj hoda, jer time narušava njenu savršenost. Ulice nisu bile uske kao izvan grada, već široke i raskošne, a uz same palače čiji su razmjeri bili ogromni, sve to skupa činilo je da bi se ondje čovjek osjećao tako malen.

Javnim spomenicima nije bilo kraja, jer ako ništa drugo, u Kessyru se umjetnost cijenila i smatrala iznimnom, a spomenika bijaše svih vrsta: malenih i ljupkih ili velikih kao tri čovjeka i veličanstvenih, izrađenih od bakra ili mramora, pozlaćenih ili bez zlata, od granita ili alabastera. Sve bijaše puno mozaika i slikarija, gdje god se nešto od tog imalo prilike nalaziti, a čitav taj raskoš nikakao nije davao sliku o gradu kao prenakićenom, već upravo suprotno.

No ipak, sve te elegantne ulice kessyrovog centra nisu se mogli mjeriti sa glavnim trgom. Ondje, gdje se Ser Raahova kuća i nalazila, čovjek bi mogao proći tek ako bi se prvo na trenutak zaustavio i opčinjeno promotrio sve što se ondje dalo vidjeti, jer tolika veličanstvenost svega toga bijaše.

No i opčinjenost bi prije ili kasnije morala biti ugašena, jer ono što bi čovjeka uvijek vratilo k stvarnosti bila bi zaglušujuća buka koja je ondje vladala. Buka, naime, silne svjetine što je čitav taj dio Kessyra napućivala.

Glavni je trg Kessyra vrvio sa ljudima, a njih je bilo toliko da im se broja nije znalo. Zapravo, neki su Učenjaci zapisali u ljetopisima da je Kessyr grad sa “preko stotinu tisuća duša”, ali sve je to bilo neprovjereno i vrlo vjerojatno nekoliko puta manje od stvarne brojke.

Trg bijaše, kao i čitav centar Kessyra, okružen sivim granitnim zidinama, a kako je taj dio Kessyra bio podignut na brdu, visina je zidina na nekim mjestima dosezala i pedeset metara. To je bilo dovoljno da dobar dio trga bude u sjeni tokom većine dana, a ako bi možda sunčeve zrake i uspjele tu i tamo zaobići zidine, one svejedno ne bi pale na kaldrmu, jer zaustavila bi ih ostala arhitektonska čuda. Jedni od takvih ondje su bili i Hram Boga Obe, stotinjak metara visok, te Dvorana vijećanja, visoka gotovo dvaput toliko.

Sve to služilo je kako bi se ostatku Hil’guma pokazalo koji je njegov glavni grad i zašto je to tako. Svi ostali gradovi Hil’guma zajedno nisu bili do koljena jednom Kessyru, a zgrade su upravo to dokazivale.

No Kessyr nije bio samo lijep, već i vrlo bogat. Ondje, upravo ondje na glavnom trgu, nalazila se najveća kessyrova tržnica i samo središte gradske trgovine. Stotine se tezgi ondje nalazilo prepunih raznorazne robe, i tisuće su ljudi ondje svakoga časa nešto kupovale ili prodavale. A moglo se kupiti sve, jer sve je bilo dostupno – samo je valjalo odrediti cijenu.

I upravo je to opravdavalo onu silnu buku i smrad ljudi što su ondje vladali, jer ondje se, kako su ljudi Kessyra znali reći, odvijao posao. I doista, u tom poslu predani su ljudi davali najbolje od sebe: matematika, psihologija, pa čak i laganje i varanje ondje su dovođeni do vrhunca.

Da bi došli do novca, ljudi su činili sve.

“Ne znam zašto, ali gadi mi se ovdje biti.” dobacio je Mord svom prijatelju Myronu dok su se Myron, Thargelion i on probijali kroz svjetinu. Ljudi između kojih su prolazili bili su većinom mrkih pogleda, kanda svi redom poradi koječega zabrinuti, i činilo se da ih niti jedan od njih ni ne primjećuje.

“Sa mnom je slično.”, odgovorio je Myron gadljivo promatrajući ljude. “Uopće ne znam zašto sam kao dijete volio ovuda prolaziti…”

Kuća se Ser Raaha nalazila nedaleko od Dvorane vijećanja, ondje gdje su bile kuće plemića, kneževa, bogatih bankara i ostalih ljudi takva kova. Ser Raah nije bio nijedno od tog, ali ondje je živio zato što mu je, s obzirom da je svojevremeno bio jedan od najvećih vitezova u Hil’gumu, sam kralj jednu od kuća poklonio. S obzirom da je kuća Ser Raaha bila prostrana, nije prošlo mnogo nakon čega je vitez u taj dio grada počeo dovlačiti običnu čeljad kako bi ih učio viteštvu. To je, dakako, smetalo vlasnicima ostalih kuća, ali oni nisu mogli mnogo poradi toga učiniti.

Objasnivši to u jednom trenutku Mordu, Myron je dodao: “Učitelj Raah ima mnogo ovlasti u ovom gradu, a sam kralj mu je rekao: ‘Ukoliko te netko u Kessyru uvrijedi, slobodno ga ubij’. Upravo zato se nitko od ostalih vlasnika ne buni.”

“A kralj i Ser Raah su prijatelji?” upitao je tada Thargelion.

“O, oni su veliki prijatelji. Ser Raah je jedan od živućih legendi Hil’guma, i stoga je vrlo blizak kralju. Baš kao i Ser Kolhos, Ser Hraw, Ser Horm i Ser Tarrob…”

“Zar znaš za Ser Tarroba?” Thargelion je začuđeno upitao.

“Dakako!”, Myron je odgovorio, još se više čudivši zašto ga je Thargelion takvo što pitao. “Pa zašto mislite da je kralj odredio da se baš uz vas dvojicu princ i ja učimo viteštvu? Ta vi ste Ser Tarrobovi sinovi, i samim time imate veće pravo…” Myron nije stigao dovršiti rečenicu, jer tada je tiho uskliknuo: “Eno Neurija!” nakon čega je požurio naprijed.

Čim ih je Myron napustio, Thargelion je prišao Mordu te mu što je tiše mogao rekao: “Zar je otac bio toliko slavan u ovim krajevima…?”

Mord na to nije ništa odgovorio. Zapravo, sam spomen Ser Tarroba za njega je bio toliko bolan da on ništa i nije mogao nakon toga reći. Sve što je on tada mogao činiti bilo je da hoda naprijed i pilji pogledom u prazno.

Thargelion je ta Mordova čuvstva poznavao, pa je stoga kimnuo glavom i od svoga se brata odmaknuo, ostavivši ga samog.

Jednom kad su prišli Ser Raahovoj kući, gdje ih je dočekao princ Neurij (glave zakukuljene kako ga prolaznici ne bi prepoznali), braća su se sa njim uz smiješak pozdravila, nakon čega su, baš kao i on, pošla za Myronom do ulaznih vrata kuće Ser Raaha.

“Kasnimo i previše…” tada je, jedva sekundu nakon što je na vrata pokucao, nestrpljiva glasa rekao Myron.

Ser Raah je bio kući – to se dalo zaključiti iz batova njegovih koraka s onu stranu vrata. Učitelj je hodao polako i jednolično, ali nikako ne vukući korak. Stojeći tako ispred velikih vrata Ser Raahove kuće i osluškujući njegove spore korake, Myronovu su nestrpljivost počeli osjećati i ostali.

Iako to niti jedan od njih nikada ne bi htio priznati, i Mord i Neurij i Thargelion u tom su trenutku uz nestrpljivost stali osjećati i strah. Štoviše, kada je starac napokon prišao vratima te ih stao otključavati, sva trojica u tom su se trenutku odmaknuli jedva primjetni korak unazad, kanda ne očekujući da će vrata otvoriti maleni i kržljavi starčić, nego kakva zvijer.

“Pozdrav, učitelju!” rekao je tada Myron blago se naklonivši čim je ugledao glavu Ser Raaha što se pred njim promolila.

“Pozdrav?”, Ser Raah je na to upitao, otvorivši vrata širom te se time pokazavši svojim učenicima čitav. “To nije pozdrav. Za mene je pozdrav doći na vrijeme. Ta znate li vi, djeco, koliko kasnite?”

“Ispričavamo se, gospodaru Raah…” gotovo mu upavši time u riječ, sva četvorica učenika tada su rekla učitelju ponovno se blago naklonivši.

“Ispričavate se?”, Ser Raah je upitao, gledajući ih jednako nečitljiva izraza lica. “Da sam kojim slučajem ranjen na bojnom polju umro bih dok bi dočekao vašu pomoć. Zar bi mi i tada rekli ‘Ispričavamo se’? Ne, kažem vam, to bi bilo glupo, jer ja bih bio mrtav, a vi bi se obraćali mrtvacu. Recite mi sada: je li logično razgovarati sa mrtvacem?”

“Ne, nije logično, nikako…”, stali su odgovarati njegovi učenici. “Nikako. Ispričavamo se…”

“Opet vi sa ispričavanjem. Gledajte, od toga nema mnogo vajde. Valja se držati riječi. Nije li vas to i Kolhos učio?”

“Jest, učio nas je…”

“Ali vi očito onda niste slušali. Pogotovo ti, Myrone, jer tebi sam ja osobno govorio… No, nema veze. Hajde, uđite, jerbo bez veze hladim kuću…”

Učenici su učitelja poslušali, te za njim ušli u kuću. Ondje, da nije bilo gorućih lojanica, vladao bi mrkli mrak. Iz tko zna kojeg razloga, Ser Raah nije otvarao kapke na prozorima.

“A ova zakukuljena prilika, čini mi se, mladi je gospodar Neurij?” unutar kuće, dok su učenici sa svojih nogu u hodniku svlačili čizme (kako im je tada tiho Myron rekao da moraju učiniti), Ser Raah se obratio Neuriju.

“Ja sam, da.” Neurij je odgovorio, nakon čega je uklonuo kapuljaču sa svoje glave.

Prinčeva prilika bila je ondje u hodniku vrlo slična Mordovoj: oboje su imali kosu crnu poput uglja dugu gotovo do ramena (jedino je Mordova bila nešto kraća), oči tamnosmeđe, gotovo crne, lice blijedo i kanda nezdrave boje, a građu tijela jaku i mišićavu, ali nikako debelu. Za Ser Raaha razaznati ta dva mladića jednog od drugog bio je težak zadatak, ali već nakon jedne sekunde stari se učitelj rješenja domislio, nakon čega si je tiho promrmljao u bradu:

“Razlikovati ću vas, dakle, po visini.” Naime, iako je i sam bio ljudina i iako je vani na trgu nadvisivao gotovo svakoga, Neurij je i dalje bio za četvrtinu pedlja niži od Morda.

Ser Raah se tada obrati Mordu: “A ti si Neurijev brat, Mord?”

“Ne, učitelju. On je moj brat.”, odgovorio je Mord pokazavši na Thargeliona.

To je Ser Raaha iznenadilo, jer sličnosti između Thargeliona i Morda, osim visine (u čemu su bili podjednaki), nije bilo uopće. Thargelion je bio duge i valovite riđe kose i jednako riđeg paperja od brade po licu, a ni boja njegove kože nije bila svijetla kao u Morda, već opaljena od sunca. Oči su pak njegove bile plave poput safira, a u njemu – kada bi se pogledala čitava njegova prilika – za razliku od Morda nije bilo gotovo nikakve ljepote.

“To je ono što ja nazivam savršenim viteškim tijelom…”, promrmljao je Ser Raah promotrivši na trenutak Thargeliona. “Da, ti si mi se već svidio.”, zaključio je. “No, reci, kakvo ti je ime?”

“Ja sam Thargelion Dur’agemski.” odgovorio je Thagelion mirno.

“Thargelion… to ću ime svakako upamtiti.” rekao je Ser Raah.

Uvevši svoje bosonoge učenike tada kroz hodnik u dvoranu za vježbanje do koje je hodnik vodio, a u kojoj tada nije bilo nikoga, Ser Raah je nasmiješivši se dobacio Myronu: “Mislio sam, dok si ovdje vježbao, da si najvišlji od svih mojih učenika. A sada si mi doveo ljude višlje i od tebe…!”

Myrona je ta nagla promjena starčeva raspoloženja smirila, pa se stoga i on nasmiješio. “Učitelju, ovo su sve ljudi plemićke krvi. Neurij je sin samog kralja Hinnora, a Mord i Thargelion viteza Tarroba. Dakako da će biti…”

“Rekao si Tarrob?”, prekinuo ga je Ser Raah. “O, sjećam se tog čovjeka! Da, vrhunski vitez! Štoviše, na jugu Hil’guma i najbolji…!”

Mord, koji nije volio slušati o svome očuhu, tada je prekinuo razgovor pitanjem: “A kako ste došli do kombinacije hrvanja i mačevanja, učitelju? U Kessyru ima dosta učitelja mačevanja ili hrvanja, ali nijedan to nije dosad spojio u jedno…”

“Nužda, mladiću. Nužda me je natjerala na to.”, Ser Raah je odgovorio gotovo odmah čim je pitanje bilo postavljeno, kanda je taj čovjek bio uvijek spreman da odgovori na to pitanje. “Vidiš, Morde, od svih učitelja hrvanja ovdje u Kessyru niti jedan nije bio ni u kakvoj bitci, i to hrvanje nije mogao iskušati na dušmanima. Jednako tako, od svih učitelja mačevanja ovdje u Kessyru, iako ih nekoliko doista i jest prošlo kojekakve bitke, niti jedan od njih se nije našao u situaciji da na bojištu ostane bez mača.”

“A vi jeste…” rekao je Mord tada tiha glasa shvativši o čemu je Ser Raah govorio, a u glasu mu se dalo čuti duboko poštovanje.

“Dva puta, da. Prvi puta ostao sam bez mača i samo me vraška sreća spasila od pogibelji tog dana. Bio sam vrstan mačevalac, ali bez mača mačevalac je ništa. Na bojištu sam bio najednom manji od mrava. Ali drugi puta, par godina kasnije… drugi puta nisam bio nespreman. Naučio sam tada boriti se bez mača; naučio sam se hrvanju. I kad sam ostao bez mača u toj drugoj bitci, lakše sam se obranio od neprijatelja. Da, neko sam se vrijeme borio golim rukama, ali ruke su bile koordinirane, usmjere svaka točno onako kako su trebale biti, baš kao u kirurga… i izvukao sam se. Hrvanje me je spasilo.

Nego, tada i dalje nije postojala Ser Raahova kombinacija tih dvaju vještina, koju ću vas sada podučavati. Do nje sam došao nešto kasnije. Dogodilo se, naime, da sam naposljetku u toj drugoj bitci došao do mača, ali u meni se tada rodila ideja. Ideja koja je govorila da je šteta koristiti ili jednu ili drugu vrhunsku vještinu, već da bi ih valjalo ujediniti u jedno. Hrvač sa mačem ne može hrvati, a mačevalac bez mača ne može mačevati. Ja sam to htio promijeniti.”

“I uspjeli ste.”

“Ne znam, Morde.”, Ser Raah je tada odgovorio glasa kao da govori o nečemu vrlo osjetljivom. “To će na vama biti da zaključite. I to ne sada, nego kasnije, kad se nađete u nekoj od bitaka. Tada će moja tehnika u vama doživjeti svoj istinski test.”

Neko vrijeme, ondje na ulazu u dvoranu, Ser Raah je proveo zamišljeno promatrajući Morda, a onda je tišinu prekinuo riječima: “No, mačevi su u ormaru. Slobodno ih uzmite u ruke i stanite u gardove – onakve gardove kakve vas je naučio koristiti Ser Kolhos, ako vam paše.”

Učenici su učinili kako im je učitelj naložio. Dvorana, kao i čitava kuća Ser Raaha, bila je daleko ugodnija oku od Ser Kolhosove. Razne tapiserije nalazile su se svuda po zidovima, jednako kao i ukrasni drvorezi, pod je bio načinjen od majstorski izrađenih ploča, i sve je bilo čisto i uredno. Tu se nije dalo naći komadića kora drveta ili piljevine, kao ni pepela ili ičeg sličnog što je činilo pod oko mnogih peći kuće Ser Kolhosa, a to je bilo stoga što peći u Ser Raahovoj kući nije ni bilo. Zapravo, sa onim mnoštvom lojanica koje su sveudilj gorjele nije ni bilo nikakve potrebe za ikakvim pećima.

Učitelj je tada mirno progovorio: “Ser Kolhos vas je mačevanju učio valjano. Štoviše, savršeno. Stoga, vi se sada podijelite u parove i započnite mačevati onako kako to inače činite. Na mene se ne obazirite, barem dok ne priđem jednom od vas i ne počnem mu pokazivati određene stvari koje je mogao u tom trenutku učiniti, a nije jer za njih nije znao.”

“A zašto nas jednostavno ne naučite sve odmah, pa da mi poteze sami primijenjujemo?” upitao je Neurij.

“Iz istog razloga zašto sam ja učitelj, a ne ti.”, odbrusio je kratko Ser Raah. “Ta je tako najbolje, tako bi bilo činjeno. Štoviše, da takvo učenje vrijedi išta više od crnog pod noktom, možda bih i odvojio koji trenutak tomu. A sada te molim, mladi prinče, da mi dopustiš nastaviti.”

Myron, koji je poznavao Ser Raaha kao temperamentnog čovjeka u tom je trenutku gotovo osjetio olakšanje, jer njemu – koji je navikao da Ser Raah nije ni približno takvog ponašanja – bilo je upravo jezivo da je Ser Raah spram svojih učenika ljubazan.

“Sama Ser Raahova mješavina hrvanja i mačevanja treba vam reći sve.”, progovorio je tada Ser Raah glasno i strogo, najednom u potpunosti drugačije boje glasa. “Ali vi iz nekog razloga to odbijate shvatiti. No, da ne tratimo vrijeme na čekanje da vi sami shvatite, reći ću vam sada: zove se tako jer hrvanje se ne vježba posebno, već se spaja sa mačevanjem u jedno. Ono dopunjuje mačevanje, a ne zamjenjuje ga. Ne pada mi na pamet dirati u ono što je Ser Kolhos stvorio, jer on je daleko bolji mačevalac od mene. Ali rupe postoje, i rupe se imaju popuniti. Mladi prinče”, obratio se tada Neuriju, “nema svaki mačevalac jednake slabe točke – svaki od vas ima svoje. Upravo stoga, svakoga od vas moram učiti u skladu sa njegovim slabim točkama.”

“Shvaćam.”, Neurij, koji nikako nije htio suprotstavljati se svome učitelju, tada je rekao. “Ispričavam se na svome glupom pitanju.”

Nedugo zatim, mačevanje je započelo.

Kako je rekao da će činiti, Ser Raah je i činio. Svako malo on se uplitao u borbu i objašnjavao svakom učeniku naosob što bi mu u tom trenutku bilo najbolje učiniti. Ako kojim slučajem učenik ne bi znao učiniti traženu stvar, Ser Raah bi samo kimnuo glavom i to zapisao na neki komadić pergamenta. Odmah potom, borba bi bila nastavljena.

Kao i Ser Kolhos, i Ser Raah je promatrao svoje učenike upravo kao kakvo nedovršeno umjetničko djelo, i u tom promatranju on je uviđao i pamtio mane i prednosti svakoga od njih. Baš kao i Ser Kolhos, i Ser Raah je zapazio u čemu je dobar svaki od njegovih učenika. Kao njihove prednosti, zapazio je on Mordovu točnost, Neurijevu brzinu, Thargelionovu izdržljivost i Myronov način blokiranja svakog udarca. To su bile stvari koje je on kanio izbrusiti poput dijamanata.

Iako nisu morali nositi žičane košulje kao kod Ser Kolhosa, učenici su se ovdje znojili još i više nego kod njega. Razlog je tomu bio taj što Ser Raah predaha nije dopuštao, a lojanice sa kojih se uzdizalo plamenje svo to vrijeme, a kojima su učenici takoreći u dvorani bili okruženi, kanda su bile sve većih plamenja, a vrućina dvorane približavala se sve više onoj nesnosnoj.

Nekoliko su sati vježbali bez prestanka, u početku tek mačujući, a kasnije sve više ubacujući u svoje mačevanje i poteze Ser Raaha, korak po korak i vrlo pažljivo, baš kao što je Ser Raahova namjera i bila. U početku je sve to izgledalo vrlo nezgrapno, jer učenici su navikli (osim Myrona) ruke koristiti samo za držanje mača, a noge za kretanje oko protivnika, i njihov je um općenito razmišljao samo o pariranju sa mačem. No, kako je vrijeme prolazilo i kako se znoj sa njihovih lica sve više lio, nezgrapnost je polako sve više nestajala, a uskoro je gotovo nije ni bilo.

Vrlo polako, u umovima se učenika Ser Raaha razvijala ideja da se rukama ne mora samo držati mač, već se i sa njima može blokirati, udarati, hvatati i činiti štošta drugo. Noge su sve češće služile i kao sredstvo za udaranje, a jednom kad ih je Ser Raah uputio i u borbu u parteru, noge su služile i za zadržavanje protivnika u raznim zahvatima.

No mač poradi svega toga nikako nije gubio na važnosti. Umjesto da ga zamjene, baš kao što je Ser Raah ranije rekao, potezi iz hrvanja su mačevanje nadopunili, i nije prošlo mnogo vremena nakon čega sve to i nije više ličilo na borbu koliko na nekakav ples. Ubojiti ples, dakako.

“Nadam se da ste sada shvatili da se jednako loše neprijatelju piše zasjekli ga vi mačem ili mu kakvim zahvatom polomili noge.”, u jednom je trenutku Ser Raah objasnio, i sam sav mokar od znoja. “Jer niti je lomljenje noge bolje i jače od zamaha mačem, niti je mač bolji i jači od lomljenja noge zahvatom. Sve je korisno u svojoj prilici. Na primjer, kada ste oboje na nogama a u rukama su vam mačevi, mačevanje je korisnije od hrvanja. Ali ako vas je neprijatelj kojim slučajem zagrlio ili vam je tako blizu ušao u gard da vi mačem jednostavno ne možete zamahnuti iako ga držite u ruci, tada je hrvanje korisnije. Stvar je, dakle, samo prilike.” rekao je Ser Raah.

Udahnuvši duboko još nekoliko puta da dođe do zraka, nastavio je: “Ovo nije zamjena mačevanju, ponavljam, već je ovo nadopuna. Vidite, ako netko mačuje desnom rukom, njegova ljevica besposlena leži uz njegov trup. Zašto ona ne služi nečemu dok desna mačuje? Zašto ne lomi kosti protivniku? Reći ću vam: zato što njen vlasnik ne zna kako to postići. A upravo tomu služi vježbanje.”

Prijepodne je prošlo neočekivano brzo. Čitavo to iskustvo sa učenjem kod Ser Raaha, zaključili su u konačnici, učenici su doživjeli kao vrlo ugodno, bez obzira na često nepredvidljivi temperament učitelja. Samo tog prvog dana taj ih je čovjek naučio strahovito mnogo. Toliko, čak, da im je u konačnici, na rastanku, dao onaj komad pergamenta po kojemu je čitavog tog dana svako malo pisao – a na kojemu je bilo zapisano sve što učenici nisu znali valjano izvršiti – te im je rekao:

“Svakako se potrudite naučiti sve što ovdje piše. I to ne svatko svoju grešku koju je počinio, već hoću da do sljedećeg puta usavršite i poteze kod kojih ste sami griješili, i poteze kod kojih su griješili drugi.”

I, nedugo nakon što im je to poručio, sa svojim se učenicima Ser Raah rastao, začudo, za razliku od Ser Kolhosa, ne traživši od njih da očiste niti jedan pedalj dvorane. Mord je držao da je Ser Raah tako postupio kako ih ne bi previše umorio, s obzirom da je ono što im je Ser Kolhos pripremio za ostatak dana gotovo sasvim sigurno bilo daleko od ičega što je imalo veze s odmaranjem.

Od Ser Raaha su se učenici rastali uz srdačne pozdrave, i ostavivši starca na pragu njegove kuće stupili su na trg koji je mirisao na kessyrske građevine i ljude. Ovdje je puhao povjetarac gotovo neugodna mirisa, ali to prijateljima nije smetalo, jer za njih je i najmanji dašak vjetra koji bi ih mogao barem malo rashladiti takve oznojene i od vrućine crvenkastih koža predstavljao pravi raj. Sa njihovih se lica i dalje slijevao znoj, i kapao je sa njihovih obrva, noseva i brada ma koliko si oni brisali lica. Učenje Ser Raaha, naime, uzelo je svog maha, baš kao što se drugačije nije ni smjelo očekivati.

Ali prijatelji ipak nisu bili umorni, a još manje su bili loše raspoloženi. O, umjesto toga oni su bili i više nego spremni na ostatak dana sa Ser Kolhosom i poradi toga oni su osjetili čak i veselje! Štoviše, pri svakoj pomisli na bolove oni su se čak i smiješili!

“Bogovi, večeras ću spavati poput novorođenčeta.”, prokomentirao je u jednom trenutku Neurij.

“I to zaklanog!” dometnuo je Myron uz smiješak.

Neurij se na to nasmije, a odmah potom doda: “Ali ipak, da nas učitelj Kolhos sada zatraži vježbati i do sumraka, prihvatio bih to drage volje. Ne znam zašto”, pogledao je sada Morda i Thargeliona, koji su par koraka zaostajali, “ali učiti od tih učitelja meni pričinja zadovoljstvo.”

Sinovi Ser Tarroba mislili su jednako. Nakon što su se i njih dvoje složili sa princom, četiri prijatelja nastavili su dalje u tišini.

Bila je to iz nekog razloga ugodna tišina, tokom koje su njih četvero promatrali prolaznike i veličanstvenu unutrašnjost grada oko sebe. Bilo je nečeg strahotnog u Kessyru što je tjeralo čak i njih, one koji će kasnije postati legende Enzolarta i Hil’guma, da osjete spram njega strahopoštovanje.

U podne je dan bio ugodan, a sunce je bilo visoko na nebu tek sa tu i tamo kakvim oblakom bijelim poput snijega. Razne su ptice slobodno nadlijetale kupole palača u centru Kessyra, jednako kao i visoke krovove od škriljevca običnih, no elegantnih kuća, pa čak i zidine i bastione zidina. No ondje, ponad zidina, često bi neka od najnesretnijih ptica u jatu završila ubijena strijelom ispaljenom iz luka nekog šaljivdžije stražara. Ubijenu pticu, koja bi pala tko zna gdje podno zidina, pojeli bi psi lutalice, a strijelu bi među njenim ostacima par dana kasnije već našao kakav prosjak i prodao ju.

Kako su se udaljavali od centra i zalazili sve dalje u one ulice izvan zidina grada, ulice što su podsjećale na razgranate ljudske vene, tako je kaldrma pred četiri prijatelja bivala sve uža, a smrad grada postajao nesnosniji. Bio je to dio grada gdje bi kakav nezaštićen čovjek vrlo lako mogao završiti noću orobljen, ili kakva djevojka silovana, jer ovdje su ulice bile preuske da bi stražari sa zidina vidjeli što se na njima događa. Istina, bilo je tu i tamo stražara i u samim ulicama, ali njih je bilo premalo da bi razbojnici spram njih osjetili ikakav strah.

Sva kultura koja se dala vidjeti u centru i sva ljepota te kulture, od vrhunskih građevina, pa do mjesta na kojima su se mnogi učenici učili raznim znanjima, ovdje je takoreći bila zamjenjena potpuno suprotnim stvarima. Ovdje su vrhunac graditeljstva predstavljali krčma i bordel, a vrhunac znanja cjenkanje oko koječega i kockanje. Bio je to mračni dio grada, pun mračnih ljudi, ali ipak – i on je imao tu i tamo pokoju svijetlu točku.

A jedna od njih bila je kuća Ser Kolhosa.

Četiri su prijatelja morala priznati da su osjetila radost kada su ugledali kuću svoga učitelja, i to nikako nije bilo poradi kakvog straha – jer straha među njima nije bilo – nego čisto stoga što su Ser Kolhosa i njegovu kuću zavoljeli.

Na stepeništu Ser Kolhosove kuće sjedila su neka djeca, ne starija od pet–šest godina, i sa divljenjem su virila kroz odškrinuta vrata, promatrajući ono malo što se dalo vidjeti od Ser Kolhosova vježbanja učenika. Djeca su se ta bojala ispustiti ikakva glasa, a kanda su opčinjeno slušala zvekete drvenih mačeva što su iz kuće dopirali, kao i starački glas samog učitelja:

“Izmakni se! Gard! Gard! Čuvaj lijevu stranu! Sad; ubodi…!”

I upravo to bilo je ono što su četiri prijatelja ugledala prije no što su prišla Ser Kolhosovoj kući i nastavila u njoj vježbati uz starog učitelja, i upravo ovdje će promatrač, znajući da je tako najbolje, ostaviti učenike da se uz učitelja pripremaju, jer ako ništa drugo, za pripovijesti koje slijede, znanje će to četvorici mladića itekako koristiti.

Poglavlje 13

No onaj koji bi pomislio da je život u Kessyru te četvorice prijatelja bio usmjeren samo spram vježbanja, krivo bi mislio, jer svaki mišić koji bi se poradi nečeg umorio, uz nešto bi morao biti i odmoren.

Tako su naša četiri prijatelja svoje mišiće običavali odmarati u jednoj od najpoznatijih gostionica grada: Suhom prutu.

Sa tom gostionicom Myron i Neurij upoznali su djecu Ser Tarroba tek tri tjedna nakon njihova prvog dana kod Ser Raaha, a razlog zašto to nisu učinili ranije bio je što vremena ranije nije ni bilo. Bila je to dobro poznata gostionica Myronu i Neuriju, jer princ i njegov sluga ondje su često tokom godina znali piti. Nije se moglo reći da su se oni ondje napijali, nipošto, ali ipak, u vrlo mladoj dobi princ i njegov sluga upoznali su onu čar koju je alkohol pružao, a koja je, makar i na trenutak, od njih činila ipak nešto više od pukih mladića.

Gostionica Suhi prut bila je podignuta tik do Hrama Boga Obe, a prekoputa Dvorane vijećanja, i iako je bila jedna od najpoznatijih u gradu, a i sama podignuta tako da je bila ugodna oku, u nju nikako nisu zalazili samo oni visoka soja, već je to bilo mjesto okupljanja ljudi raznih staleža; od kamenolomaca do dekana, pa čak i kneževa. Štoviše, sve se činilo da bez raznih staleža ta gostionica ne bi ni mogla funkcionirati, jer mnogi su gosti ondje zalazili upravo radi rasprava (a raspravljalo se o svemu) koje bi iznenada buknule poput plamena svakih nekoliko večeri, pa bi tako čitavu jednu večer krasila, na primjer, politička rasprava priznatog člana Dvorane vijećanja i nekog pukog konjušara, a promatrajući takvu raspravu gosti bi naprosto uživali.

Gostionica je bila prostrana, i u njoj je u jednom trenutku, kako su pamtili samo najstariji ljudi, najviše u jednom trenutku bilo nagurano oko dvjesta ljudi, a to je bilo za vrijeme proslave četiri tisuće i petstote godine od dolaska Massora iz Bijelih prostranstava u Hil’gum, kada se, uostalom, slavilo u čitavom Hil’gumu. Podignuta prva kata od kamena, a ostalih od drveta, sasma u skladu sa zakonom sprovedenim u Dvorani vijećanja Kessyra četiri tisuće četiristo i dvadesete godine koji je govorio da, radi opasnosti od gubitka šuma, svako prizemlje ima biti podignuto samo od kamena, gostionica Suhi prut uzizala se čitava tri kata uvis, i bila je visoka kao petina Hrama Boga Obe, udaljenog od nje niti deset koračaja (a za kojeg su mnogi znali reći da je visok oko stotinu metara – što je bilo ogromno, s obzirom na to da hram nije imao tornjeve, već je u pitanju bila tek jedna kamena građevina popločena mramorom sa velikom sivom kupolom na vrhu).

U Suhi prut također su znale zalaziti i žene, ali to većinom bijahu nezadovoljne supruge koje su dolazile po svoje muževe, dok je nešto manje bilo prostitutki i onih žena višljeg staleža koje bi smjele zalaziti u gostionicu bez ičije dozvole.

Sinovi Ser Tarroba vrlo su brzo zavoljeli Suhi prut. Da bi kušali sva pića koja su se ondje nudila trebala su im četiri dana, a jednom kada su to učinili, svatko je ostao pri svom omiljenom. Tako je Mord ostao pri crnom pivu, a Thargelion, baš kao i Neurij i Myron, pri bijelom, i njihove narudžbe više se nikada nisu mijenjale. Ta jednostavnost vlasniku se gostionice i više no sviđala, pa je on stoga ta četiri buduća viteza vrlo poštivao i uvijek prijateljski pozdravljao. Štoviše, toliko je bio dobar sa njima da mu je u jednom trenutku i Neurij, koji je inače uvijek lice držao skrivenim pod kapuljačom, otkrio svoj identitet, pa je tako gostioničar doznao da mu je jedan od gostiju i sam princ. Inače, da princu ne bi bilo neugodno, i ostala su trojica prijatelja gotovo uvijek nosila kapuljače, a iz nekog je razloga to ubrzo čak preraslo i u modu, pa se kasnije na desetine drugih ljudi dalo vidjeti kako čine isto, i mnogi su hodali ulicama lica skrivenih kapuljačama bez obzira što vani niti je bilo hladno, niti je padala kiša.

Gostioničar – čije je ime vjerojatno znala samo njegova crnokosa žena; punašan čovjek bez imalo kose na glavi, jednostavna uma i poštena ponašanja, pa su ga ljudi zvali ili “Buco”, ili “Brate” – u gostionici je svojevremeno dao zasaditi tri lipe, pa su tokom tih vremena kada su četiri buduća viteza zalazila u Suhi prut, unutar prostorije široke i duge više od pedeset koračaja, već rasle tri snažne, niske i uredno podšišane lipe, poradi kojih je gostioničar čak dao razbiti temelje gostionice – što su mnogi smatrali ludim potezom – na tri mjesta.

Mjesto gdje su sjedila braća Dur’agemski zajedno sa Neurijem i Myronom bilo je najviše zaklonjeno, upravo zbog Neurijeve potrebe za skrivanjem svog identiteta, a bilo je zaklonjeno upravo tik iza jedne od tih niskih lipa i nekog malog kamenog zidića koji je služio poput šanka, dugog pet–šest metara.

Stol bijaše, kao i stolice, pa i sam šank te gostionice, izrađen od gruba drveta, dozlaboga neudobna, no ipak puna drugačije draži. Draži, naime, toliko bitne da je bilo gotovo sasvim sigurno da kada bi gostioničar kojim slučajem namještaj zamijenio nekim novim, da bi se gosti poradi toga ljutili.

Ovako, gostionica podignuta u dijelu grada gdje žive samo najbogatiji i najugledniji, ali koja je primala ljude svih vrsta i koja je bila neobično skromne unutrašnjosti bez obzira što je izvana izgledala veličanstveno, ljudima je prirasla srcu takva kakva već jest.

* * *

Završavalo je ljeto, a polako počinjala zima tog dana kada počinje priča o kovanju zadnjih karika u lancu prijateljstva četvorice prijatelja, i tog je dana puhao snažni vjetar, raznoseći ulicama lišće i prašinu sa kaldrme. Prijatelji su se – baš kao i svakog dana prije toga nakon vježbe mačevanja sa Ser Kolhosom, hrvanja sa Ser Raahom ili pak učenja uz nekog od Učenjaka – zaputili prema gostionici i tamo zasjeli za onaj stol u zaklonu sa lijeve strane od ulaza, te naručili svoja piva.

Bili su umorni, ali upravo veseli zbog tog umora, jer to je značilo da napreduju. Tog su čitavog dana učili uz dva učitelja: prijepodne sa Ser Kolhosom, vježbajući sa topuzima, a poslijepodne sa Učenjakom Alakonom, slušajući i pamteći priče o obitelji Kessyra Ogromnog, koji je živio prije više od četiri tisuće i četiristo godina. Čitavo je to učenje, u kojemu je, s obzirom da nije imao drugih poslova uz oca, sudjelovao i Neurij, bilo i više no zamorno, pa su ostatak predvečeri prijatelji jedva držali oči otvorene – barem dok sama večer, popraćena pivom u Suhom prutu, nije stigla.

Tu su se prijatelji, baš kao i svi ostali gosti gostionice, već razvedrili i razbudili. U Suhom prutu je uvijek bilo veselo, pa tako i te večeri. Štoviše, ova je večer otišla i korak dalje, pa se sve to zapravo moglo nazvati i pravim slavljem. Iz nekog razloga, u gostionici se te večeri alkohol točio jeftinije nego ranije, a gdje god bi čovjek pogledao ugledao bi plesačice ili trubadure. Kada je upitao Myrona zna li nešto o tomu, ovaj je Mordu odgovorio: “Ne znam. I ja sam iznenađen…!”

“Da nema neke veze sa kraljem ili Kraljevstvom?” Thargelion je upitao Neurija.

“Otac mi nije ništa govorio.” glasio je Neurijev odgovor. A nakon što je otpio gutljaj piva, princ je dodao: “Pitati ćemo gostioničara.”

Ali to nisu učinili.

Naime, večer je toliko uznapredovala od tog trenutka da su prijatelji jednostavno smetnuli sa umova sve ostalo. Baš kao što je i trebalo biti, većina od onih plesačica bile su privučene upravo tom četvoricom budućih vitezova, i kanda su tokom čitave večeri upravo njima poklanjale poglede.

Djevojke je najviše privlačio Mord, a od svih u Suhom prutu činilo se da jedino on toga nije bio svjestan.

U jednom trenutku, za stol pokraj budućih vitezova bez ikakve najave sjele su tri djevojke, sve tri vrlo mlade i pripite plesačice. I sjevši do njih, djevojke su, baš kao da su ih godinama poznavale, sa njima započele razgovor.

Začudo, niti jedan se od četiri prijatelja nije ustručavao razgovarati sa djevojkama, a jednom kada je sve to počelo činilo se da ne žele ni da razgovor ikada prestane. Oni su razgovarali o mnogočemu, i gotovo svaka izgovorena riječ bila je popraćena smiješkom. U početku, dok su svi bili još koliko–toliko trijezni, Mord je i shvaćao o čemu se razgovaralo, pa je čak kasnije i upamtio pokoju riječ, ali kasnije, kako je večer stala odmicati a glazba trubadura bivala kanda sve glasnija, niti Mord niti itko oko njega poradi pijanosti nije znao o čemu se za stolom razgovaralo, pa čak niti tko su ti ljudi s kojima su se svo vrijeme družili.

Sve je uskoro postalo poput nekog neobičnog sna, čas prekrasnog, a čas ogavnog. Smrad dima i znoja koji su gostionicu ispunjavali, baš kao i vrućina i glasovi svih tih preglasnih ljudi, u Mordu su budili neke dotad nepoznate osjećaje. Takoreći je on u isto vrijeme i mrzio i volio to mjesto.

Jedna od djevojaka, koja se predstavila kao Alvera, posebno se zainteresirala za Morda. Bila je to vrlo mlada plesačica smećkastocrne kose i smeđih očiju, niska stasa – koliko je Mord mogao primijetiti – i vazda nasmiješena lica gustih bijelih zuba. Ona se tokom večeri svo vrijeme obraćala upravo njemu, i ma koji da njegov odgovor bio, ona bi se sa njim uvijek složila.

Alvera je bila, koliko je Mord uspio shvatiti tokom čitave te večeri, kći nekog umirovljenog vojnika streličara, dok joj je majka pak bila pralja u Citadeli. Njena je obitelj imala novaca dovoljno, ali Alvera je svejedno radila i kao plesačica u mnogim kessyrskim gostionicama, jer kako je rekla, osim što se na tomu dalo zaraditi, ona je taj posao i voljela.

Alvera je govorila mnogo, i mnogo je pitanja postavila Mordu, ali je li odgovorio na svako od njih Mord se kasnije nije mogao sjetiti. On je tada, naime, izgubio svaki doticaj sa stvarnošću, i iako se činilo da je bio svjestan svega tokom te večeri jer je držao oči otvorenima i djevojku pred sobom svo vrijeme promatrao, on je doista bio jednako bistra uma kao da uopće nije ni bio budan.

Mnogo je stvari i on njoj rekao, i moglo se reći da su se te dvije duše čak i povezale, no baš kao i ostali bitni aspekti čitave te večeri, ni to do jutra u Mordovu umu nije bilo pod jasnim svjetlom.

On se nije sjećao kada je večer točno prišla svome kraju i kada su svi pijani gosti napustili gostionicu. Nije se sjećao čak niti Alverina odlaska, pa ni onog trenutka kada ga je gostioničar gotovo brižno podigao i odnio na gornji kat gostionice te ga položio u krevet. Mord se nije sjećao ničega.

No ipak, nakon čitave noći tvrdog sna, Mord se odmah ujutro, čim je otvorio oči, prisjetio najbitnijih dijelova prošle večeri. I sjetivši se toga, Mord je promukla glasa promrmljao zureći u strop:

“Bogovi, ta ona mi je djevojka jučer rekla da me voli…”, on je rekao. Štoviše, k vragu, i ja sam isto rekao njoj…!

* * *

Iako bi promatrač možda pomislio da je čitava ta prethodna večer tokom koje se Mord upoznao sa plesačicom Alverom bila nebitna, ona to nikako nije bila, niti je mogla biti, jer baš kao i sve ostalo što bi tokom godina Demon Bez Vojske gurnuo na put Mordu Dur’agemskom, i ovo je bilo od velikog, štoviše ogromnog značaja, i imalo je strahoviti utjecaj na budućnost.

Za početak, baš kao što je Rimus i očekivao da će biti jednom kada je Alveru na takav način upoznao sa Mordom, njih dvoje su se zavoljeli vrlo brzo i postali vrlo prisni.

Tokom sljedećih dana bilo je gotovo nemoguće ugledati Morda Dur’agemskog kako hoda ulicom a da uz njega nije hodala i ta djevojka. On se od nje nije odvajao gotovo nikad, a kada bi to i činio, to bi bilo samo kada bi pala noć i kada bi morao biti u Ser Hormovoj kući, ili pak kada bi trajalo učenje u kući nekog od učitelja.

Zaljubljenost, ako se to tako moglo nazvati, utjecala je na Mordovo ponašanje drastično, kako unutar kruga najbližih prijatelja, tako i unutar kruga učitelja koje je poštivao. Njegovi prijatelji osjetili su da on kanda više nije bio isti, jer većina toga što ga je prije zanimalo više mu nije bilo od interesa, a opet i većina onoga što su njegovi prijatelji u njemu voljeli sada je bila zamijenjena nekim potpuno drugim stvarima. To je njegove prijatelje srdilo, i doista se moglo reći, ako ne to da su se jedni od drugih distancirali, a ono barem da nisu odobravali njegove odnose sa plesačicom. Što se pak ticalo učitelja, svi su oni redom primijetili da je dobar dio prijašnje discipliniranosti tog mladića nestao, gotovo kao da je bio bačen u vjetar. No, kako su ga ipak voljeli, njegov nemar oni su opraštali, vjerujući da će sve to ubrzo proći.

Djevojka je Alvera učinila da se Mord toliko promijeni da se on više prestajao pojavljivati i u gostionici. Gostima Suhog pruta, koji su već navikli da ono mjesto s lijeve strane od ulaza, pokraj zidića i mladice lipe, zauzimaju četiri mladića, najednom se poradi toga gostionica učinila nekako praznom. Bez Morda, Suhi prut mnogima se, makar i tek podsvjesno, činio tmurnim i tihim, jer tko zna zašto, ali njegovo je društvo bilo jedno od onih koje uvijek potiču na veselje. A ako ih to nije dovoljno pogađalo, odsutnost sljedećeg gosta koji se također prestao u Suhom prutu pojavljivati zasigurno jest: odustnost Neurija.

Princ je tih dana bio opterećen mnogim poslovima koje bi mu zadavao njegov otac Hinnor, i stoga bi Neurij odlazio kući sa vježbanja ranije od ostalih, a u gostionicu uopće ne bi ni zalazio (Myron sa njim nije odlazio, jer iako je bio prinčev sluga, Myrona se gotovo nikada nije uplitalo u prinčeve političke poslove).

I upravo stoga, gostionicu su tih dana pohodili samo Myron i Thargelion.

U čitavoj gostionici, činilo se, njih su dvojica bili jedini kojima nije smetala odsutnost Morda i Neurija, a njima, naime, nije smetala jer su bili suviše umorni nakon vježbanja da bi o ičemu uopće i imali volje tražiti nezadovoljstvo. Jednom ušavši u gostionicu, umjesto sveg tog za njih kompliciranog dramatiziranja, oni bi samo sjeli za svoje staro mjesto i naručili svoja pića.

A kad bi gostioničar ispred njih postavio velike krigle pune piva, te kad bi njih dva ispila svatko svoj prvi gutljaj, napokon bi počeo i njihov razgovor.

“Reci mi, Myrone”, u jednom je trenutku upitao Thargelion (a to mu se pitanje inače vrtilo po umu još i ranije), “kada završimo sa svime ovime, Mord i ja biti ćemo vitezovi. Neurij će ostati princ”, dodao je nešto tišeg glasa, “ali što će s tobom biti?”

“Doista, Thargelione”, osmjehnuo se na to pitanje Myron, “ja nisam dosad upoznao nijednog vinogradara koji je prošao ovakvu elitnu obuku za viteza, tako da vinogradar teško da ću biti…”

Kako je Thargelion ispijao pivo dok je ovaj to govorio, s obzirom da se najednom stao smijati, tim se pivom on zagrcnuo i gotovo isproljevao po svojoj odjeći.

“Osim, dakako, ako nas Ser Kolhos ovih dana ne počne učiti baratati motikama…” Myron je tada dodao kroza smijeh.

Činilo se da će smijeh potrajati neko vrijeme, ali već tada ga je Myron prekinuo riječima: “No shvaćam što hoćeš reći, Thargelione… Kakva može biti budućnost sluge? Tu ću ti odgovoriti: čovjek je lakaj dokle god ne odluči ne biti više lakaj.”

“Dakle, ti nisi…?” Thargelion je tada stao oblikovati pitanje koje ga je mučilo.

“Što nisam?”

“Ti nisi rob?” upitao je Thargelion.

To pitanje Myrona je iznenadilo. “Rob?”, upitao je on. “Zašto misliš da sam rob? Zato što sam sluga princu?”

“Razmišljao sam…” Thargelion je tražio najbolje riječi koje bi ga izvukle iz tog njemu neugodnog razgovora, no Myron ga je tada prekinuo: “Ta robovi, Thargelione, ne mogu biti sluge prinčeva. To mogu biti samo odabrani. Vidiš, ja nisam sin bilo koga; ta moji su roditelji uspješni tgovci, a moja obitelj podosta imućna… poštena, shvaćaš?”

“Ali zašto si onda sluga?” Thargelion upita.

Prije nego je odgovorio, Myron je najprije otpio gutljaj piva, na što mu je ostala pjena na njegovim kratnim smećkastim brčićima, a koju je odmah potom obrisao nadlanicom pokrivenom kožnim rukavom njegova tanka kaputa. “Zato što to volim.”, tada je odgovorio. “A, uostalom”, tu se blago nasmiješio. “Za službu njegovu sinu, kralj je voljan dati mnogo novaca.”

Myron je nastavio: “No, nemoj misliti da služim samo zbog novca, niti da služim poput roba, uz bič. Prije bi se moglo reći da Neuriju služim kao prisni prijatelj. Pravim mu društvo kad mu društvo zatreba, i pomažem mu kad mu je potrebna pomoć.”

“A tako.” Thargelion će shvativši. Sljedeći gutljaj sada već mlaka piva iz željezne krigle bio je dug i pun užitka. Thargelion je bio vrlo zahvalan što je živio baš u to vrijeme uz baš te ljude, i što se upravo nalazio u toj toploj, svakom srcu miloj gostionici. No, svejedno, mislio je Thargelion, bez Morda i Neurija sve to ipak ne vrijedi mnogo.

Thargelionu tada na um padne još jedno pitanje, za koje, kako je pivo već stalo utjecati na njegov um, nije nalazio nikakav razlog da ga ne upita: “Nego, Myrone”, Thargelion je upitao, “iako dobivaš plaću poradi toga, osjećaš li ti spram princa stvarno prijateljstvo?”

Myron mu to pitanje, začudo, nije zamjerio ni najmanje. Umjesto toga, sada najednom ozbiljna glasa, Myron je odgovorio: “Thargelione, za Neurija bih ja ubio. Sada znaš koliko prijateljstvo osjećam spram njega.”

Thargelionu je to bilo dovoljno. “Razumijem.” tada je rekao.

Razgovor se njega i Myrona tada nastavio u potpuno drugom smjeru. Oni su stali razgovarati o njima samima, time se polako upoznajući u detalje. Tako je Myron naučio mnogo toga o Meri i Ser Tarrobu, njihovoj smrti na primjer (za Tarroba je Thargelion rekao, kako je i sam uostalom vjerovao, da ga je ubio medvjed), a Thargelion pak o Myronovu životu: o njegovu životu sa roditeljima koji su uz silno bogatstvo bili i silno škrti, te njihovu uzajamnu odnosu gdje roditelji, iako su Myrona voljeli, nisu poštivali niti jednu njegovu odluku, ma kako malena ona bila. Myron mu je objasnio da ga je upravo ta sujeta i škrtost njegovih roditelja naučila da mrzi svako posjedovanje, pa čak i, moglo bi se reći, učinila da on postane prinčev sluga.

“Mogao sam već biti uspješni trgovac dosad, baš kao i moj otac, ali ja sam iz inata pošao za lakaja.”, rekao je Myron i nasmiješio se. “Da mu je sin sluga… to je vjerojatno najteži udarac egu moga oca!”

Nadalje, Myron je objasnio Thargelionu kako nema braće, ali ima jednu sestru. Njihov pak odnos, rekao je, nije se mogao nazvati lošim, jerbo su im roditelji i nju tretirali jednako kao i njega. Kako je Thargelion samo šutio, slušao i ispijao pivo, Myron sa govorom nije prestajao.

U jednom je trenutku stao pripovijedati o svojoj želji da upozna daleka prostranstva, neke nove zemlje, a tada je u žaru dodao i: “Bogovi, kako bih volio da sljedećim otisnutim brodom u ekspediciju pođem i ja!”

Znatiželjno jedro, čuo sam za njega.” Thargelion, koji je doista iz nekog razloga uživao slušati Myronov govor, nevoljko ga je prekinuo.

“I? Vjeruješ li da će otkriti išta?”

“Iskreno”, Thargelion će na to, “ne znam što točno da mislim, jer ne razumijem se u takve stvari. Mada mislim da bi bilo odlično da se otkrije kakva nova zemlja, gdje stanuju neki novi ljudi, pripadnici neke nove civilizacije…”

Znatiželjno jedro o kojemu su govorili bilo je ime broda sa grupom pomoraca koji su pristali na zahtjev kessyrskog Vijeća otisnuti se u divlje more u svrhu mapiranja svega što vide i, još bitnije, pronalaska možebitnog kopna koje bi se negdje iza mora krilo. Razlog tomu bio je porast broja ljudi u Hil’gumu i zabrinutost oko količine šuma i hrane. Hil’gum nije bio malen otok, no svejedno, prostor je bio i više no potreban. Jedan od planova, dakle, bio je poslati ekspediciju da otkriva nove zemlje.

Kako je kessyrsko Vijeće i zamislilo, Znatiželjno jedro otisnulo se relativno uspješno i, jednom napustivši Hil’gum, sa tog su broda svako malo u Teom dolazili golubovi sa pismima. Mapiran je bio veliki dio mora, i pažljivo je zabilježen svaki njegov aspekt koji se mogao zabilježiti, od prirode njegovih struja i općenitog njegovog ponašanja, pa do vrsta ribe koje su se dale ondje uloviti.

U Teom bi u prosjeku dolazilo pismo sa Znatiželjnog jedra dva puta mjesečno, i ta se rutina nije prekidala. U početku je gotovo svaki član Vijeća ulagao ogromne nade u taj brod i njegov pronalazak novog kopna, ali kako je vrijeme prolazilo, a brod nije nalazio ništa, te su nade uskoro stale padati u vodu.

Tako je barem bilo dok brod doista nije našao jedno novo otočje.

Dogodilo se to nakon nekoliko mjeseci plovidbe, kada je pismo sa Znatiželjnog jedra poslanog u luku Teom sadržavalo sljedeće riječi: “Našli smo novu skupinu otoka. U pitanju su dva otoka – jedan veći, a drugi manji. Površine je svaki dovoljne da nekoliko Kessyra stanu na njega. Otoci su nepristupačni, bez ikakve vegetacije i sa mnogim hridinama što izviru iz divlje vode. Jedini stanovnici ovdje su jata ptica.”

To pismo Vijeće je obeshrabrilo. No, ono što ga je obeshrabrilo još i više bila je činjenica da je to sa Znatiželjnog jedra bilo zadnje poslano pismo, a brod se u Hil’gum više nije vraćao.

“Ne treba suviše brinuti oko toga”, neki su govorili, “vjerojatno su im pocrkale ptice pismonoše, ili im ih je ponestalo. Tu je jedro za mjesec dana, zasigurno…” Drugi su pak govorili da je brod najvjerojatnije doživio brodolom. “Ta pogledajte opise otkrivenih otoka”, govorili su, “ako je brod krenuo spram hridina, lako mu je koja skrivena mogla razbiti bulb. Osim toga, nije morao ni krenuti spram njih; tko zna kakvi grebeni su se skrivali ondje pod površinom mora…?”

O brodu više nikakvih vijesti nije bilo ni nakon tri godine, kada su Thargelion i Myron i vodili ovaj razgovor. Nakon Znatiželjnog jedra, nekoliko je brodova bilo poslano da istraže Otočje niškoristi – kako su nazvana ona dva otoka koja je Znatiželjno jedro otkrilo – u nadi da će pronaći olupinu Znatiželjnog jedra, ali niti najmanji dio tog broda nikada nije nađen.

“I otkriti će novu zemlju!”, Myron je u jednom trenutku gorljivo rekao. “Jer sumnjam da su istinite priče onih Učenjaka koji govore da je Hil’gum jedini otok na svijetu, a da je svijet samo more i Hil’gum. Taj njihov bezobrazluk se čak nastavlja do toga da neki tvrde ako se dovoljno dugo plovi u jednom pravcu prema otvorenom moru, da će se u jednom trenutku čovjek vratiti na početak, to jest, da će pred sobom opet ugledati Hil’gum…”

Myron je svojim pripovjedanjem u Thargelionu probudio znatiželju prema moru i otkrivanju, mada je to u isto vrijeme ovoga i plašilo. Tko zna što ćemo otkriti, mislio je Thargelion. Bojao se toga da će naposljetku ljudi požaliti zbog onog što otkriju. Svijet nikako nije mjesto s kojim se valja šaliti.

Međusobno pripovijedanje i sve dublje upoznavanje dvaju prijatelja teklo je poput brze rijeke, i oni ubrzo uvide da su zapravo vrlo slični. Prođe u takvom raspoloženju nešto više od pola sata, tokom kojih je Myron njemu i Thargelionu naručio još piva, kadli u gostionicu uđu dvije neočekivane prilike: Mord i njegova djevojka.

Myron i Thargelion nisu njih dvoje niti primijetili, već su se trgnuli na Mordove glasne riječi s vrata: “A gdje bih vas drugdje mogao naći!”, Mord je rekao sa ulaza, nakon čega se uputio – sa Alverom tik do sebe– prema njihovu stolu.

“Zdravo, Morde!”, gostioničar, koji se niotkud pojavio u trenutku kada su se Alvera i Mord smještali za stol, je upitao. “Što ćete popiti?”

“Toplo mlijeko.” Mord odgovori, a gostioničar ne izdrži a da se na to ne osmjehnu. No svejedno, zaprimivši narudžbu odmah potom i od Alvere, on je pošao bez ikakva pitanja po naručene napitke.

“Ne brini, donijeti će pivo.” Mord je tada šapnuo Alveri.

Kako je Mord i rekao, tako se i dogodilo. Umjesto naručenog toplog mlijeka, “Buco” je Mordu donio kriglu crnog piva. Alveri je pak donio upravo ono što je ona naručila, a to bijaše čaj.

“Upozoravam te, Morde”, pola je u šali gostioničar rekao, “ovo je zadnji put, jer ako nisi znao, imam iza šanka i bačvu mlijeka.”

“Kako to?” upitao je tada Myron. On nije znao šali li se gostioničar ili ne, jer Suhi prut je oduvijek bio sastajalište samo onih kojima bi piti išta osim alkohola čak bila i uvreda. Doduše, tu i tamo bi kakav član Vijeća naručio kavu, ali to je ipak bila ona vrsta ljudi na koju drugi obično nisu obraćali pažnju, pa im se to i ne bi suviše zamjerilo.

“Ovdje se često ljudi znaju kao zemlja napiti”, stao je gostioničar objašnjavati Myronu, “pa ih bude nemoguće istjerat’. Još bi se i tukli sa mnom… I onda ja, nemajući drugog izbora, svakome od njih poslužim čašu toplog mlijeka, i oni ubrzo svi pozaspu poput malene djece…”

“Zar zaista tako djeluje?” Myron je upitao u nevjerici.

“Kažem ti, već dugo vremena mlijeko me nije ostavilo na cjedilu.” rekavši to, debeli se gostioničar bez kose tu nasmijao.

Gostioničar ih je tada napustio, a čim se to dogodilo, Myron je tiho upitao Morda: “Ti mu vjeruješ?”

Umjesto Morda – jer ovaj je bio zabavljen svojim pivom – odgovorio je Thargelion: “Meni se čini da Buco radije počeše po leđima one koji hoće praviti nevolje, ako shvaćaš na što mislim…”

Razgovor se tada između budućih vitezova okrenuo spram njihovih učitelja i vježbanja sa njima. “Sutra smo opet kod Ser Kolhosa?” Mord je u jednom trenutku upitao Myrona i Thargeliona.

“Ser Kolhos, da.”, odgovorio je Myron, te je dodao: “Mislim da ćemo uskoro prijeći na mačevanje uz štit. To će svakako biti zeznuto…” Nakon toga, Myron je nastavio o tomu kao je vidio neke novajlije unositi štitove u Ser Kolhosovu kuću.

“Mislim da ćemo uskoro i uz njih vježbati.”, prokomentirao je Mord mislivši na te novajlije. “Napad više protivnika, i tomu slično.”

“Valjda ih vaš učitelj neće naoružati?” sada je upitala Alvera, koju je kanda zaintrigirao razgovor o onomu što se odvijalo u kući Ser Kolhosa.

“Ha!”, javio se na to Myron, zabavljen brigom Alvere spram njih. “Ja se pak nadam da će ih Ser Kolhos naoružati pravim mačevima!”

“Kako to misliš?” upitala je Alvera. No na njezino pitanje umjesto Myrona odgovorio je Mord:

“Iako još nismo stvarni vitezovi”, objasnio je Mord, “svaki od nas četiri učenika itekako je sposoban suprotstaviti se barem desetorici početnika. Dakako”, dodao je otpivši gutljaj iz svoje krigle, “to je teško shvatiti ako se prije toga ne shvati veličina imena naših učitelja. Vidiš, oni su živuće legende, i oni ne uče svakog.”

“Ali zar i novajlije, kako ih zovete, nisu njihovi učenici?”

“Jesu, ali ni približno toliko dugo. Naši učitelji vrlo su skupi, i rijetko si tko može priuštiti uopće uz njih vježbati i tjedan dana, a kamoli nekoliko godina, kao na primjer Thargelion i ja. Svaki od tih novajlija, pak, nije ondje duže od par dana.”

“A vi imate dovoljno novaca platiti sve to?” sa nekim jedva primjetnim sjajem u očima Alvera je upitala.

Mord taj sjaj nije primijetio, a na pitanje je odgovorio iz nekog razloga ozbiljna glasa: “Pa, može se reći da smo imali sreće…”

A pak je u isto to vrijeme u gostionici – što nitko osim Morda nije primijetio – zaplesao svaki od plamenja obješenih uljanica, a jednom kad bi se čovjek zagledao, ali dobro zagledao, u neki od tih plamenja, kanda bi u svome umu mogao tada čuti:

Nije sreća, Morde Dur’agemski… nego imaš Rimusa na svojoj strani…

Ali to je već jedna sasvim druga priča.

* * *

Kad je Thargelion shvatio da je popio previše, bila je već vrlo kasna večer. No, shvativši to, on se svejedno klateći se zaputio kući.

Za razliku od njega, činilo se, Mord i Myron nisu imali namjeru otići dok su još mogli upravljati vlastitim nogama, pa su ostali od njega nešto duže. Promatrač bi možda pomislio da su ostali predugo, a ugledavši Morda kako u jednom trenutku poradi pijanosti gubi svijest i tone u san, uvidio bi da je u pravu.

Jednom kad je Mord zaspao, iz nekog ga se razloga nitko nije trudio probuditi. Gostioničaru je, naime, bilo svejedno u kakvom su stanju gosti u njegovoj gostionici dokle je god ondje vladao red, a što se ticalo Alvere i Myrona, razlog zašto oni nisu budili Morda bio je nepoznat.

Gostioničaru nije bila mrska pomisao što su, iako je odavno gostionica trebala biti zatvorena, u njoj i dalje bili gosti, jer on je svoje goste volio, a ostati ako treba budan i čitavu noć njemu nikako nije predstavljalo problem. Upravo stoga, nemajući što drugo učiniti, gostioničar si je skuhao čaj i nalaktio se na šank, te polako taj čaj stao ispijati usput vodeći razgovore sa onim drugim pripitim gostima što su sjedili za šankom.

Myron i Alvera sjedili su prekoputa Morda, i doista se moglo reći da se na njega nisu uopće obazirali, jer njihovi međusobni razgovori bili su im zanimljiviji. To je trajalo nešto više od sat vremena, a tko zna koliko bi doista i trajalo da ih gostioničar u jednom trenutku nije prekinuo riječima:

“Što ćemo s Mordom?”

Tek tada također pijani Myron pogledao je u svog prijatelja. Provevši gotovo deset sekundi gledajući u Morda, on je promrmljao: “Nosi’ ću ga, Buco.” i rekavši to, Myron je ustao.

“Hoćeš li ti to moći?” gostioničar je upitao.

“Kak’ ne…”, odgovorio je Myron, nakon čega se iz nekog razloga tada naslonio na stol pred sobom i pedalj ga pomaknuo. Morda sve to – iako je i on bio pomaknut zajedno sa stolom – nije probudilo.

Myron tada zaobiđe stol i priđe Mordu, te ga primi za nadlakticu i pokuša podići na noge. Uvidjevši da mu samome ne ide, Alvera mu je u tom trenutku priskočila u pomoć i uhvatila Morda za drugu ruku.

“Vi’š, nisam treb’o pustit’ Tharg…”, prokomentirao je Myron, našavši u tom trenutku da mu je Thargelionovo ime u pijanom stanju izrazito teško izreći. “Tharfg…”, govorio je Myron, “Gerhaf… Tharrgg…”

“Thargeliona.” ispravila ga je Alvera.

“Da, Mordovog brata.”, Myron se složio. “On je jak. On… on bi ga nosio na… na jednom ramenu. No nema veze…” dodao je jednom kad su Morda ipak uspjeli osoviti na noge.

“Pozdrav, Buco!” na izlazu iz Suhog pruta, Myron je dobacio gostioničaru.

Mord nije bio toliko težak da ga je bio veliki problem nositi, mada doista i jest u njemu bilo podosta kilaže, ali bio je visok – višlji i od Myrona i od Alvere – i to je činilo da njegovo nošenje izgubi svaki trag svoje jednostavnosti. Ulice su bile prazne, jer odavno je prošla i ponoć, a sve što se sada dalo vidjeti bio je tek prekrasan centar grada Kessyra, osvijetljen mjesečinom i zvijezdama sa neba, palucajućim bakljama sa mnogih kula i tinjajućim žeravnicima postavljenim duž zidina. Sva ta svjetla zajedno kao kakvom čarolijom miješala su se sa rosom što se nakupila po površini glatke kaldrme, i time su činila da grad izgleda kao neko prekrasno i nedostižno djelo mašte. A kada bi uz to čovjek još obratio pozornost i na one savršeno podignute građevine, koje su više podsjećale na umjetnička djela no na građevine, sve to skupa učinilo bi da mu na trenutak zastane dah.

“No, idemo!” bila je Alvera ta koja je prekinula Myrona u njegovu promatranju svega toga. Myron ju je poslušao nevoljko, ali jednom kad je to učinio, njih su dvoje, noseći između sebe onesviještenog Morda, nastavili dalje ulicama.

Noć nije bila hladna – ili se tek Myronu tako činilo – već je bila upravo savršena. Tišina, toplina i mir koji su njome vladali gotovo pa su učinili da je Myron prenio Morda preko više od pola grada bez ijedne graške znoja. Štoviše, iz nekog je razloga čak i uživao u tome. Sa Alverom je pak sve bilo suprotno; ona kanda je osjećala prezir spram svega toga.

Jednom kad su stigli pred kuću Ser Horma, čovjeka kod kojega su živjela braća Dur’agemski, na vratima kuće ih je dočekao sam Ser Horm. Bio je to sada već star čovjek, duboka srdačna pogleda, i čim ih je ugledao zahvalio im se što su mu doveli posinka.

Myron i Alvera na to su bez riječi odveli Morda u kuću, u Mordovu sobu, i ondje ga polegli u krevet. Thargelion je već odavno spavao, pa njega nisu zatekli (to je ujedno bio i razlog zašto je Ser Horm govorio tako tiho), a što se ticalo Ser Horma, njegova je, činilo se, rutina bila da spava danju, a noći provodi sasvim budan uz svijeće i kakve stare knjige.

Izašavši iz Mordove sobe i našavši se u hodniku, Myrona i Alveru stari je umirovljeni vitez ponudio hranom i pićem. “Imam vrhunskog sira i vina, a kruh je ispekla susjedova malena kći još jutros… baš krasno djevojče; kako su mi djeca stalno kod učitelja, ona mi dolazi tu kuhati jer ja ne znam kako, a ja joj dajem zauzvrat kakav bakrenjak…” govorio je Ser Horm ne zaustavljajući se, baš kao što bi činio i svaki drugi starac kojemu bi nedostajalo društvo.

“Doista, zahvaljujemo se, ali ne možemo uzeti ništa.”, odgovorila je Alvera, “Osim toga, Myron sutra ustaje rano, jer ide sa vašom djecom kod učitelja…”

“Ah, da.”, rekao je na to starac, nakon čega je pogledao u Alveru svojim vodenastim očima sa nekom neobičnom ljubavlju. “Razumijem vas svakako… Nego, ti si Alvera, zar ne?”

“Jesam.” Alvera je odgovorila, na trenutak začuđena neočekivanim pitanjem.

“Thargelion mi je govorio o tebi kao o Mordovoj djevojci, ali nisam vidio da te je Mord ovdje dovodio ranije…”

Ne znajući što bi drugo rekla, Alvera je kratko odvratila: “Nije bilo vremena.”

“Da, vrijeme…”, rekao je sada zamišljeno Ser Horm, nakon čega se nasmiješio: “Čini se kao da nam ga svima nedostaje zadnjih dana. A meni najviše…” Na te njegove riječi Alvera se osmjehnula, ali Myron je ostao ozbiljan. Iako je bio pijan, on je tada jasno mogao vidjeti tugu u čitavu starčevu biću. Ser Horm bio je u potpunosti sijed, i imao je duboke bore, a polako je gubio sposobnost slušanja i gledanja. Njegov život prilazio je svome kraju, a – možda upravo zato što je bio pripit – Myron je sada svega toga bio neobično svjestan, i poradi toga, htio on to ili ne, spopao ga je strah.

“Moramo ići.” Alvera je u jednom trenutku prekinula tišinu.

“Svakako, svakako…”, odgovorio je starac, nakon čega ih je stao ispraćati iz kuće. Nekoliko trenutaka kasnije, na samom izlazu iz kuće, prije no što su se rastali, starac se obratio Alveri: “Drago mi je da sam upoznao Mordovu djevojku.” I prije no što je Alvera išta uspjela odgovoriti, on je dodao: “No… Laku noć.”

Myron i Alvera već su se u sljedećem trenutku na ulici našli sami. Zapodjenuvši tada kratki razgovor, zaključili su da dobar dio puta mogu ići zajedno, jer štoviše bili su na neki način i susjedi (Myronovu i Alverinu kuću nije dijelilo niti pedeset metara, ali između njih prolazile su zidine grada, s obzirom da je Myronova kuća bila unutar zidina, a Alverina van). No ono što nisu htjeli, barem ne Myron, bilo je preduboko upoznavanje. Biti prijatelj s Alverom za Myrona je gotovo značilo ne biti više prijatelj s Mordom, a toga on nikako nije htio.

No, kako je bio pijan, sve njegove ranije misli sada su pale u vodu.

Iz nekog razloga, Alvera je, kako su Myron i ona prolazili ulicama, postajala sve ornija, pa bi se tako svako malo smijala ni iz kakvog razloga, i prilazila Myronu sve bliže. Njega je to natjeralo pomisliti da je i ona pijana, ali odvojivši trenutak na prisjećanje čitave te večeri, shvatio je da to ona nikako nije mogla biti. Alvera je bila sasvim trijezna.

Myrona je sve to takoreći uplašilo, jer slutio je što je posrijedi. No sve to skupa nije niti približno u njemu probudilo strah kao ono sljedeće što se dogodilo: u jednom trenutku, naime, kad su se našli na pola puta između Citadele i Myronove kuće, Alvera je Myrona zagrlila.

“Što to činiš?”, tada je Myron zbunjen upitao. Taj jedan čin, moglo se reći, kanda ga je u sekundi otrijeznio. “Ta ti si Mordova djevojka…!”

“Ništa ne činim…”, Alvera je tada odgovorila, nakon čega se nasmiješila. Sekundu kasnije, dodala je šaptom: “A što ti misliš da činim?” Upitavši ga to, ona je tada odvojila jedan dugi trenutak tokom kojega je svojim smeđim očima pogledala ravno u njegove. A u Alverinim očima vrlo raširenih zjenica Myron je tada mogao vidjeti kao nekakav tračak plamena, što je bio zasigurno tek plod igre svjetlosti, ali kojeg je on ipak mogao usporediti jedino sa malenim plamenom.

Sve to što je mogao vidjeti doista ga je prestravilo, i učinilo da mu srce udara daleko brže, no… sve to ga je i nezamislivo snažno privlačilo.

Dalje je ta večer tekla daleko drugačije no što bi Myron i pomisliti mogao ranije da bi jedna večer mogla teći. Naime, on i Alvera ubrzo su se zbližili i više no ona i Mord.

Makar je znao da će zbog toga kasnije žaliti, Myron je popustio čarima lokalne plesačice – za koju bi se promatrač gadno prevario kad bi pomislio da išta više od plesačice i može biti! – te je time potpisao sve nelagode koje će kasnije doživjeti. Pa čak i sva ona mudra znanja koja će se u njemu kasnije probuditi, i u konačnici ga učiniti onim kakvim će ga povijest pamtiti.

Dakako, sve to odvijalo se u potpunom skladu sa željom i planovima Demona Bez Vojske. No, je li baš svakom odlukom Myrona i Alvere te večeri doista on upravljao, ili se pak na trenutak doista pojavila iskra povezanosti između ta dva mlada ljudska bića, neka ipak ostane nepoznato.

Poglavlje 14

I baš kao što je Demon Bez Vojske i držao da će biti, već je izjutra Myron doživio kaznu zbog svog sinoćnjeg popuštanja pohoti. Ta kazna, još i prije no što ga je snašla ona Mordova, bila je kazna njegove vlastite savjesti, jer jednom kad se otrijeznio, Myron je shvatio da je učinio, i shvativši to, on sam sebi nije htio oprostiti.

Iz nekog razloga, Alvera je već ujutro otišla do Morda i priznala mu sve što se te prošle noći dogodilo, tako da je Mord izgubio razum i pobjesnio na jednog od svojih najboljih prijatelja vrlo rano.

Dogodilo se to u kući Ser Kolhosa, gdje je Alvera došla gotovo pola sata prije Myrona, i rekla Mordu sve što se dogodilo. Čuvši to, Mord se prvo nasmijao, jer nije vjerovao da je to istina, ali čim ga je ona uvjerila da istina jest posrijedi, on je kanda poludio. Prvo je pošao tada do ormara sa oružjem i uzeo iz njega čelični kratki mač, da bi zatim taj mač bacio na pod i pošao goloruk do hodnika.

Ondje, na pragu hodnika, pokušao ga je zaustaviti Thargelion, ali on je svog brata srušio na pod i nastavio dalje ne osvrćući se. Bila je prava sreća što princ nije bio prisutan tog jutra, jer Mord bi vjerojatno srušio i njega, a to bi Morda u konačnici stajalo glave, jer glava se odsjecala svakome tko bi se usudio princa napasti.

Jednom kad je izašao iz kuće Ser Kolhosa, Mord je na Myrona naletio već sljedećeg trenutka, jer Myron je baš tada učiteljovoj kući prilazio. Na njegovu licu Mord je iz nekog razloga mogao vidjeti savršenu smirenost, pa čak i suosjećanje.

Tada, kad je iz kuće izašao i Thargelion, pokušavajući i dalje smiriti svog brata mnogim riječima, Mord je potrčao prema Myronu i udario ga.

Bio je to udarac posred lica, šake oklopljene čeličnom rukavicom koju Mord nije skinuo, i taj udarac Myronov je nos razbio. Myron je od udarca zateturao, ali on niti se branio niti je uopće dizao ruke.

“Morde…” izustio je tada Myron krvava lica.

Ali Mord ga nije slušao. Umjesto toga, on je svog prijatelja srušio na pod i nastavio udarati.

Udarao ga je Mord bez imalo milosti, unakazujući Myronovo lice i prljajući gotovo čitavu svoju odoru njegovom krvlju. Myron se nije branio, već se moglo reći da se Mordovim udarcima prepustio, jerbo je i sam smatrao da je zaslužio sve to.

Najposlije, a to bijaše niti dvadeset sekundi nakon što je Mord Myrona srušio, Morda su maknuli od već onesviještenog Myrona njegov brat Thargelion i učitelj Ser Kolhos, koji je tek tada shvatio što mu učenici čine.

Ser Kolhos bio je vrlo ljutit poradi čitavog tog Mordova postupka, i jednom kad ga je uspio odvući na stranu, stari mu je učitelj stao vikati u lice:

“Prokleta je sramota, Morde Dur’agemski, da se takve stvari čine unutar moje kuće i pod mojim okom!”, vikao je Ser Kolhos svojim hrapavim glasom. “I to od svih učenika baš ti! Ti, koji si mi bio najdraži i u kojega sam polagao tolike nade!”

Mord je šutio pognute glave, jer tada ne samo da ga je Ser Kolhos posramio, nego je čak nestala i njegova ljutnja spram Myrona.

“Sin si Ser Tarroba, legende nad legendama, i takvu si glupu i nepromišljenu stvar učinio!? Ta znaš li kakvu sramotu si nabacio sada ne samo na svoje, već i na ime svog oca!”, Ser Kolhos je sada nastavljao sve tiše, jer više nije imao snage ni derati se. “Morde… Znaš li ti da ja sad imam svo pravo ubiti te tu gdje stojiš?” upitao je tada Ser Kolhos i pogledao Morda ravno u oči. U njegovim očima vidjelo se sažaljenje, ali to Mordov strah od učitelja nije pomaknulo ni milimetra.

“Doista, sam kralj mi je dao to pravo, da ubijem bilo koga tko se usudi baciti ljagu na moje ime…”, sada je govorio Ser Kolhos tako tiho da ga je samo Mord mogao čuti. “A ti, baš ti od svih njih… učinio si to.”

“Žao mi je.” napokon je Mord šapnuo.

“Naravno da ti je žao.”, Ser Kolhos je rekao. “I želim da ti žao bude.”

“Znači, ovo je kraj?”, upitao je tada Mord. “Više vam nisam učenik?”

“Ne znam…” izdahnuo je Ser Kolhos, ne mičući pogleda od Mordovih očiju niti jedne sekunde.

Neko vrijeme je trajalo to promatranje, tokom kojega nitko nije izgovorio nijedne riječi, ali onda kad je napokon završilo, bio je Ser Kolhos taj koji je šapnuo:

“Vidjeti ću kako će završiti… A sada, molim te, odlazi.”

I tako je završio taj sukob Myrona i Morda, njihovoj povijesti itekako potreban, a u kojemu nije bilo apsolutno ničeg vrijednog divljenja.

Alvere pak nakon tih trenutaka više nije bilo ni na čijem vidiku. Ona je tada sa pozornice u potpunosti nestala.

* * *

“Nisi to trebao učiniti.” Thargelion je mirno rekao stojeći nedaleko od svog brata, koji je sada sjedio na krevetu.

Njihov očuh, Ser Horm, još nije doznao za incident. Zapravo, mnogi nisu doznali za taj nedavni događaj, i to je činilo jedan od razloga zašto se Mord sada gotovo manijakilno tresao čitavim svojim tijelom; on je iščekivao mnogo toga radi izljeva svoga bijesa, od toga da ga Ser Kolhos prestane podučavati, pa sve do toga da ga se Ser Horm odrekne. Odgovor Thargeliona na to što je Mord u nekoliko navrata izmrmljao bio je: “Precjenjuješ sve što se dogodilo. Nemoj to činiti… siguran sam da ćete si Myron i ti oprostiti na svemu te da ćemo nastaviti sa…”

Mord bi ga tu prekinuo sa: “Ne zavaravaj se! Myron je moj neprijatelj! Bio sam u krivu što sam poklanjao toliko povjerenje…”, nakon čega bi nastavio sa tišinom, koja mu je, činilo se, sada jedina pomagala.

Thargelion bi tada utihnuo i zavukao se natrag u svoj um tražeći odgovore koji nikako nisu htjeli surađivati. Svako malo bi mu na pamet palo da bi možda trebao odustati od svega i pustiti da vrijeme odluči hoće li si Myron i Mord oprostiti, ali on je to odbacivao, i nastavljao mučiti se. Silno je Thargelion htio pomoći svojim prijateljima! Mnogi bi upravo zbog toga rekli da jer Thargelion bio taj koji je patio, jer bratska ljubav i prijateljstvo bili su daleko snažniji od ikakve mržnje dvaju nekadašnjih prijatelja.

Poljuljati takvo što, znao je Thargelion, bio je teški zločin.

Sa princem se Neurijem Thargelion htio sastati prvom prilikom da mu izloži sve te događaje koji su se dogodili, a za koje ni on sam nije zapravo znao što su imali značiti (samom Thargelionu bilo je nepoznato zašto su se Mord i Myron doista posvadili) ali Neurij je vazda bio zauzet.

A kad se napokon i jesu njih dvoje sastali, Neurij je ostao krajnje zbunjen.

“Ne razumijem zašto bi se posvađali, ta Myron i Mord su oduvijek bili najbolji prijatelji…!” Neurij je te nove večeri, koja je pala dan poslije incidenta, sastavši se u gostionici sa Thargelionom i upustivši se sa njim u razgovor, rekao.

“Ako sam dobro razumio, u pitanju je ona plesačica, Alvera, koja je zavela Morda… mislim da i Myron nešto osjeća prema njoj.” Thargelion će na to odgovoriti.

Neurij se na to jadno osmjehnu, dodavši kroza smijeh: “Dovraga, toliko sam toga propustio…!”

“Najčudije je što baš i nisi mnogo toga propustio. Sve se ovo nenadano dogodilo. Ta vidiš da ni sam ne shvaćam…! Nego, jesi li uopće vidio Myrona?”

“Ne. Pitam se je li dobro uopće. Je li bio gadno ranjen?” Neurijev je sjenom kapuljače skriven pogled odavao zabrinutost za svojeg slugu i prijatelja.

“Lice mu je prekriveno modricama i ne može vidjeti na jedno oko. Mislim da također i šepa, ali to bi bilo to.”

“A gdje je on sada?”

“Nemam pojma.”, Thargelion odgovori. “Znam da se nije dugo zadržao kod vidara, kamo ga je Ser Kolhos poslao, a nije otišao ni kući – provjerio sam. Pitanje je hoće li se Mord i on uopće više pojavljivati u Suhom prutu, sada kada se ne podnose…”

“Sranje!” Neurij se nalakti i podigne pogled u neki udaljeni kut gostionice, pokušavši, ako ne misliti valjano, onda barem ne misliti uopće, i držati time pamet praznu. On se nije mnogo trudio shvatiti iznenadnu mržnju dvaju najboljih prijatelja – jedino do čega je tu došao bio je zaključak da ih je Alvera iz nekog razloga posvadila namjerno.

“Želite li još nešto popiti?” tišinu je tada prekinuo gostioničar Buco, koji je došao do njihova stola uvidjevši da su ovima krigle prazne.

“Ne…”, rekao je Neurij zamišljeno.

“U redu onda.” odgovorio je gostioničar i počeo se udaljavati od njihova stola.

“Stani!”, zaustavio ga je Neurij. “Dođi ‘vamo, Buco.”

“Gospodaru?” upitao je gostioničar vrativši se.

“Moram te nešto pitati, u vezi jedne osobe.”

“Recite. Reći ću sve što znam.”

“Ali baš sve.”, dometnuo je Thargelion. “Molim te.”

“Svakako, svakako!”rekao je gostioničar i približio se njima dvojici na manje od dva pedlja udaljenosti, nakon čega je prešao u šapat: “Pitajte.”

Neurij je tada započeo: “Radi se o onoj plesačici… Alvera joj je ime. Reci mi sve što znaš o njoj.”

“Alvera?”, upitao je gostioničar. “Ona je plesačica. To je sve što znam. Radila je kod mene neko vrijeme, ali sad je nema… otišla je. Zašto vas to zanima?”

“Nije bitno zašto nas to zanima, Buco”, rekao je Neurij. “nego zašto nam lažeš? Zar nemaš iskrenosti spram svog princa?” Neurij je upitao i pogledao gostioničara u oči.

“Ne razumijem vas, gospodaru… Ta poštujem vas, kao i vaša tri prijatelja, više nego mnoge ljude svijeta! Za Morda bih glavu dao!”

“I dati ćeš ako mi ne kažeš istinu.”

“Ali kakvu istinu hoćete, gospodaru?” gostioničar je govorio, sada već uplašen.

“Istinu o Alveri. Tko je i što je ona.”, rekao je mirna glasa Neurij, nakon čega je primio gostioničara za ruku. Odmah potom, drugom rukom se mašio za svoj nož kojeg je držao u koricama za pasom. “Govori.”

“Zar ćete me ubiti, prinče Neurij? Ta zar nismo prijatelji…!”

“Prijatelji smo, Buco, ali veći sam prijatelj sa Mordom i Myronom. Za njih, ako treba, ubiti ću i tebe i sve tvoje goste.”

Ostali gosti Suhog pruta primijetili su da nešto nije u redu za stolom Neurija i Thargeliona, i kanda su svi utihnuli, ali jednom kad se Thargelion okrenuo spram njih i ozbiljna glasa rekao: “K svojim poslima!” svatko se od njih vratio onomu što su već činili.

“U redu…”, tada je izdahnuo gostioničar, a riječi njegove bile su toliko tihe da ih je mogao čuti samo princ. “Ali obećajte mi, gospodaru, da me nećete prijaviti.”

“Vidjeti ćemo prvo o čemu se radi.” Neurij je odgovorio.

Gostioničar tada kimne glavom, nakon čega nastavi: “Alvera se uopće i ne zove Alvera. Stvarno ime joj ne znam, a čisto sumnjam da itko u ovom dijelu Kessyra i zna. Ona nije plesačica, nego prostitutka, i nije dakle za mene plesala, nego mi donosila zaradu na taj način.”

“Zar je bordel i u Suhom prutu?”, Neurij je tada začuđen tiho upitao. “Ta mislio sam, Buco, da si barem ti jedan od poštenijih gostioničara…!”

“Svima nam manjka novaca, gospodaru!”, rekao je na to gostioničar, tokom čega je Neurij mogao vidjeti iskrenu tugu na njegovu licu. “Ja nisam izuzetak. Ne sviđa mi se taj posao i mrzim ga, jerbo doista poštujem te mlade djevojke… ali bilo je ili to, ili da Suhi prut propadne.”

“Dobro…”, rekao je sada Neurij, ne znajući što točno da osjeća sad kad je znao istinu. “Neću te prijaviti. I Vijeće neće doznati za to. Ali molim te, nemoj to više činiti. Znaš da bordeli pripadaju vanjskom dijelu grada, i Vijeće tolerira samo ondje da budu. Ostavi Centar Kessyra čistim od bludničenja.”

“Od sada pa nadalje, ne pada mi na pamet, gospodaru.” odgovorio je gostioničar.

“Dobro, onda… Alvera je dakle prostitutka. Znaš li gdje živi? Koliko znam, njena obitelj je imala neku kuću…”

“Ma to je sve laž.”, objasnio je gostioničar. “Ta kuća gdje je živjela nije uopće od njene obitelji, već je u njoj živjela sa nekim starcem, koji joj je davao jednu sobu na korištenje ako bi mu ona zauzvrat držala kuću urednom. Uopće sumjnam da je ona iz Kessyra.

“Misliš?”

“To je obično tako sa mladim prostitutkama. Dolaze iz raznih sela tražeći bolju budućnost u velikom gradu, ali na kraju uvijek padnu u ralje takve sudbine. Mislim da nadničar u tjedan dana zaradi koliko jedna takva za jednu noć. Novac je tu u pitanju, gospodaru…”

“Tako dakle.” zaključio je Neurij. Rekavši to, ispustio je gostioničarovu ruku. “Oprosti mi što sam bio takav prema tebi.” dodao je.

“Sve je u redu.”, odgovorio je gostioničar, nakon čega je uzeo prazne krigle sa njihova stola. “Za prijatelja bih isto učinio…”

* * *

Za to je vrijeme Myron šepesao mračnom ulicom stotinama metara dalje. On se iskreno kajao za svaki svoj čin, i silni ga je stid sada obavijao. Bez obzira što je od njega mogao primiti još udaraca, on se zaputio prema Mordu, jer za oprost je bio spreman primiti udaraca još nebrojeno.

Obrazi bogati sasušenim posjekotinama, koje je zadobio od Mordovih teških šaka, sada su ga pekli i svrbili, i on je svako malo podizao dlanove prema licu u namjeri da se počeše, ali bi svaki puta odustao u zadnjem trenutku. Vidar mu je opekline htio ispeći usijanim željezom da ih zatvori, ali na Myronovo inzistiranje samo ih je polio rakijom i zašio, tako da je tada, te večeri, pola Myronova lica bilo nabubreno i modro, te vrlo bolno na dodir.

Bilo je zanimljivo da Myron nije osjećao baš nikakav bijes spram Morda, već je sve to smatrao savršeno normalnim. On je kaldrmom u sjeni kuća, pod mjesečinom, hodao takoreći mirne savjesti. Svaki taj udarac ja sam zaslužio, njegove su misli glasile. I drago mi je da sam ih zadobio… Zapravo, bio bih nezadovoljan da nisam.

Nekoliko desetaka minuta kasnije, Myron je stao pred kuću Ser Horma. U toj kući, Myron je znao, nalazio se sam Mord Dur’agemski, zasigurno, držao je Myron, sjedeći na rubu nekog kreveta i lica naslonjena na dlanove duboko razmišljajući o svemu, pa čak se i kajući što je tolike udarce zadao svome prijatelju.

Kuća Ser Horma bila je slična mnogim drugim kućama nešto bogatijeg puka, među kojim je bio i sam Ser Horm, i nije se suviše isticala osim što je bila jedva primjetno višlja od ostalih.

Zastavši tada ispred te kuće i odvojivši koji trenutak da se sabere, Myron je njenim vratima prišao te na njih pokucao.

Vrata mu je otvorio Ser Horm.

“Oh, ti si!”, reći će usrdno dva pedlja niži od njega nekadašnji vitez i pružiti mu ruku. Oni se tada rukuju, a zatim Ser Horm nastavi: “Došao si vidjeti Morda, predmnijevam? Uđi, eno ga, u svojoj je sobi. Odvesti ću te do njega…”

Uvevši Myrona u topli polumračni hodnik poda prekrivena sagom, osvijetljen uljanicom sa zida, Ser Horm pođe hodnikom prema stepeništu, koje je vodilo na gornji kat gdje se nalazila Mordova soba, i učinivši to, Ser Horm, koji bijaše u kućnom haljetku i papučama, upita Myrona je li za kekse i čaj.

“Da, hvala…” Myron je odsutno prihvatio.

Nekoliko trenutaka kasnije, kad su se uspeli stepeništom i stali pred vrata Mordove sobe, Ser Horm je Myronu rekao: “Ovdje je… Nego, vi ste se, čujem, posvadili radi nečega?”

“Da, jesmo…” Myron prizna pognute glave, iz nekog razloga očekujući pogrdu i od starca. No starac ga na to samo potapša po leđima i kaže: “Ne brini, sve je to za ljude…” Utihnuvši zatim nekoliko sekundi, starac doda: “Ah, da, keksi i čaj…!” nakon čega ode zabavljen svojim vlastitim brigama.

Myron ostane tada sam stajati neko vrijeme pred vratima. O toj samoći nije znao što bi osjećao i mislio, ali znao je da što duže bude čekao, teže će mu biti ući u sobu, pa je stoga još i prije no što je starac nestao na sepeništu, on pokucao na vrata sobe.

Na kucanje nitko ne odgovori, ali Myron svejedno vrata odluči otvoriti.

Baš kao što je i mislio da će biti, Mord je unutar sobe mirno sjedio na rubu kreveta, jedva i reagirajući na stvarnost oko sebe. Njegovo lice, točno kako je Myron i zamislio, bilo je naslonjeno na njegove dlanove, a čitav taj prizor ako se ikako i mogao nazvati, mogao se nazvati “pokajničkim”.

Ušavši u sobu, Myron htjedne reći “Oprosti mi”, ali iznenadi se kad ga Mord iznenada preduhitri u tome:

“Žao mi je za sve što sam učinio, Myrone. Molim te, oprosti mi ako možeš.” Mord je rekao.

Čuvši to, Myron je ostao stajati kao ukipljen. Mordove riječi bile su neočekivano iznenađenje – ugodno ili ne – to Myron nije znao reći.

Mord nastavi: “Bila je glupost, Myrone što sam te napao. Nisam to smio učiniti… Ne znam što mi je bilo… Molim te, oprosti mi…”

“No, čekaj”, Myron je tada progovorio, “ta ja sam se tebi došao ispričati! Ja sam taj koji je pogriješio, a ne ti! Ja sam učinio ono što nije smjelo biti učinjeno…”

“Nisi ti nizašto kriv.”, Mord je na to odvratio, te pokazao rukom na jednu stolicu. “Molim te, sjedni. Nemoj stajati…”, dodao je, da bi zatim nastavio: “Za sve je kriva Alvera.” Myron na to htjedne upitati kako je tako brzo Mord promijenio mišljenje o Alveri, kadli Mord sam objasni: “Moj očuh, Ser Horm, rekao mi je da sam takvo što trebao i očekivati, jer opće je poznato, kaže, da niti jedna čestita djevojka ne zalazi u gostionicu.”, Mord je rekao, “Trebao si misliti svojom glavom, rekao mi je… I imao je pravo, Myrone; trebao sam odmah znati da je u pitanju obična bludnica…”

To će kasnije dakako postati jedna od tema kojom će započinjati mnoge šale između njih dvoje, ali tog je trenutka, u toj polumračnoj sobici obasjanoj svijećom i djelićem mjesečine sa prozora, to bio itekako ozbiljan i mračan problem. Toliko mračan i ozbiljan, čak, da su, iako to kasnije više nisu spominjali, Mord i Myron zajedno pustili nekoliko suza.

Između njih dva tada je započeo razgovor, tokom kojeg su Mord i Myron zaključili kako je uopće bila glupost što su dopustili da im prijateljstvo poremeti neka takva osoba kao što je Alvera, te da neće više dopustiti nikada da se takvo što dogodi.

Jedan drugome tada su oprostili sve.

Desetak sekundi kasnije, na otvorena vrata Mordove sobe pokucao je stari Ser Horm, noseći u drugoj ruci pladanj sa čajem i keksima.

“Pomirili ste se?” bilo je prvo što je starac upitao.

“Jesmo.” odgovorio je Mord, sada već ustavši sa kreveta. Uvidjevši da je Mord uzeo kaput sa kreveta i stao ga oblačiti, Ser Horm je upitao: “Idete negdje?”

“Ovaj, da, zapravo.”, Myron je odgovorio, te dodao: “Ispričavam se što ste morali donositi…”, rekao je pokazavši na pladanj u starčevim rukama, “… kad mi sad idemo…”

“Sve je u redu.”, starac će na to srdačno reći. U mirnoći njegova glasa jasno se osjetilo da mu je bilo bitno samo to da su prijatelji konačno pomireni.

Mordu i Myronu na umu je bilo da što prije pođu do gostionice, jer tamo su bili njihovi zabrinuti prijatelji. Naime, povezanost koja se te večeri niotkuda stvorila između njih četvero bila je jača od ičega, i doista, Mord kao da je mogao tada čuti u svom umu moćne riječi samog Sile: Tako su se dakle povezali s ostalim Stvaraocima.

IV. glava,

koja je stegnula veze između duša.

Poglavlje 15

Godine su nakon toga prolazile u čvrstom prijateljstvu četiri prijatelja. Oni su zajedno vježbali, učili i čuvali jedan drugome leđa. Postali su nerazdvojni, a čistoća je njihova snažna prijateljstva bila toliko bistra da bi se mnogi epovi o tomu dali napisati – baš kao što i jesu nešto kasnije.

Mord je, prije no što je dopustio usudu da učini sa sjećanjem na nju što već želi, djevojci Alveri oprostio, mada ju više nikad nije sreo poslije onog jutra kad mu je priznala što je učinila; koga god bi upitao, nitko ne bi znao baš ništa o njoj. Gostioničar je nekoliko mjeseci kasnije pak čuo od nekog gosta da je vidio djevojku sličnu njenu opisu u Gir’egu, ali to i nije morala biti Alvera. To je bilo najdalje koliko su gostioničar i četiri prijatelja išli sa ispitivanjem – čitavo ono vrijeme, zapravo, koliko je poznavao Alveru, postalo je Mordu toliko nebitno da se on nije niti trudio zaboraviti na njega.

No ipak, gdjegdje bi se Myron i on opet sjetili Alvere i doživljenih neugodnih trenutaka, pa bi se iskreno stali smijati svemu tomu. Zapravo, u najmračnijim je dijelovima svoga uma Mord bio zahvalan poradi te djevojke, jer bez nje nikada njegovo prijateljstvo sa Myronom ne bi postalo toliko čvrsto.

Što se ticalo Ser Kolhosa, čija se srdžba raspalila onog dana kad je Mord nasrnuo na Myrona i stao ga udarati, on je Mordu oprostio i dopustio mu nastaviti biti njegovim učenikom, ali jaz između njih dvoje, činilo se, toliko je dubok bio jer je Ser Kolhos izgubio dobar dio vjere u svoga učenika da se činilo da se njihovi odnosi nikada više neće vratiti na staro.

Ali život je išao dalje, i Mord, Thargelion, Myron i Neurij ubrzo postadohu mladi vitezovi. To se dogodilo u ljeto nakon Mordova devetnaestog imendana, to jest četiri tisuće pet stotina četrdeset i druge godine od dolaska Massora iz Bijelih prostranstava u Hil’gum.

Njihovo postajanje vitezovima nije bilo popraćeno nikakvom ceremonijom, već im je tek jednog vrućeg popodneva nakon vježbanja Ser Kolhos prišao i rekao: “Čestitke. Preda mnom od danas stoje vitezovi.”

No ako bi promatrač pomislio da će im bivanje vitezovima umanjiti njihove obaveze, itekako bi se prevario, jer štoviše, oni su se zatekli biti obvezani vježbati više no ikada prije. Kako je vrijeme prolazilo, njihovo je znanje obuhvaćalo sve više toga, a sve što bi mladi vitezovi naučili, njihovi su ih učitelji tjerali time ovladati do savršenstva. I upravo stoga, toliko su oni postali dobri u onomu što su činili da su postali upravo predmet divljenja među mnogim novajlijama, a pak što se učitelja ticalo, među njima su bili strahovito poštivani.

Novi poslovi koji su ih zaokupljali polako su uključivali i ljude sve važnijih položaja, pa su tako ubrzo četiri prijatelja bila uključena i u legendarne pohode Hil’gumom koji su se činili po zapovijedi samog Vijeća i uz Kraljevu dozvolu, a na koje su bili slani samo najbolji od najboljih vitezova. Na tim pohodima četiri prijatelja istraživala su Hil’gum tražeći Pobunjenike, a to bijaše zadatak Kralju i Vijeću vrlo bitan. Na pohodima bi im se svako malo mijenjali nadređeni, i mnogi su narednici imali prilike upravljati njima, ali svakog su od njih četiri prijatelja pokorno slušala i činila sve što bi ovaj naredio, pa čak i sam princ.

Dani su tekli u početku puni mnoštva zanimljivosti, ali kasnije je sve to polako preraslo u dosadu i neku vrst gnjusnosti koju su prisnici uskoro počeli osjećati kad bi gledali u bijedu njihovih takozvanih neprijatelja. Oni koje su morali ubijati i čije su pobune morali gasiti, prijatelji su ubrzo shvatili, nisu bili nikakvi Pobunjenici, nego običan narod, sirotinjski puk. Sve to prijatelji su savršeno uskoro počeli shvaćati, ali nisu se usuđivali usprotiviti kraljevim odlukama.

Sam je Neurij polako počeo shvaćati koliko je grešaka njegov otac činio.

No i to je bivalo istrpljeno, baš kao što je u ljudi normalno da kad nose težinu života, ma koliko taj život težak bio, oni nikako da se pod njom slome, već tek nastavljaju trpjeti i trpjeti i trpjeti, iako doista nešto sporije sad hodajući naprijed, ali ipak bivajući sigurni da će prije ili kasnije stići do svoga cilja.

Dogodilo se tako jednoga dana – Mord se kasnije sjećao da je u pitanju bila kasna večer – da je usud braće Dur’agemski odlučio da im život odsad bude za korak teži no prije, pa im je stoga te večeri oduzeo očuha; nakon jednog čitavog tjedna bolovanja, Ser Horm, očuh Morda i Thargeliona, umro je u snu, time doživjevši duboku starost i napustivši svijet kao pošten čovjek.

Mord nije bio siguran, ali nije držao da je Horm imao više od sedamdeset godina u trenutku smrti, a provjeriti to točno bilo je nemoguće, jerbo se tada za rijetko koga znalo koje je godine došao na svijet.

Ser Horm je pokopan odmah nakon pomazanja sa deset svetih masti – što će reći sljedeće jutro, u zoru – a sahranu je (za to njegov otac nije znao) platio Neurij.

Od tog dana pa nadalje, u kući Ser Horma, koji su njih dvoje i naslijedili, živjeli su samo Mord i Thargelion, a tuga koja je otada ondje zavladala, činilo se, nije imala namjere otići još dugo, dugo vremena.

A Demon Bez Vojske, koji je svojim mudrim okom sve to pratio, pazio je da nijedna sekunda od vremena provedenog u tuzi ne prođe uzalud, već je njihove emocije koristio u oblikovanju njihovih srca baš kao što bi kakav kovač kovao mač koristeći samo najbolji čelik.

* * *

Mjesec dana nakon smrti Ser Horma prijatelji krenuše u lov, tamo među planine sjeverno od Kessyra, gdje su rasle guste stare šume. Pošla su samo njih četvorica, na konjima, sa kopljima u rukama i kratkim mačevima za pojasima, te jednim konjem kojeg su vodili praznog, a kojeg su mislili natovariti sa ubijenim životinjama bude li lov uspješan.

U to je vrijeme, a to bijaše usred zime, padao sitan bijeli snijeg gotovo sveudilj, i puhali su ledeni vjetrovi taj snijeg zamećući i vitlajući uokolo, pa prijatelji pođoše svaki umoran u debelo krzno, jer bilo je na otvorenom dozlaboga hladno.

Jahali su satima do prve šume, preko prekrasna ogromna polja koje se pružalo sve do plavičastih, udaljenih obrisa planina gdje su same šume i počinjale, a to polje bilo je pokriveno kao kreda bijelim snijegom, gotovo do koljena dubokim, i bilo je načinjeno od mnoštva brežuljaka, ali i od mnoštva ravnih ledina. Tu je bilo nešto kuća, podignutih svaka nekoliko stotina metara jedna od druge, a u kojima su živjele obitelji pastira i zemljoradnika. Bio je to pošten, no još većma siromašan narod. Narod, naime, koji je sebe nazivao Kessyrcima.

Bilo je to vrijeme kad je na muškom čeljadetu bilo poželjno vidjeti bradu, gustu i kovrčavu, tako da su i oni, četvorica prisnika, bili bradati upravo poput kakvih pomoraca ili drvosječa. Ali oni su brade pustili jer su im tako preporučili stariji lovci, s kojima su se o lovu već ranije savjetovali, a koji su im rekli: “Nema vjetra koji bradu može smrznut’!” pa su tako oni pustili brade.

Na licima svakog od njih bio je smiješak, i oni su svo vrijeme tako pokazujući guste zube zimi udarali stremenjem po stomacima svojih konja i tjerali ih u kas, naprijed kroz snijeg. Nije bilo umora ni na komu, ni na ljudima ni na konjima.

Jahali su satima. Čitavo jutro i prijepodne su potrošili da bi stigli do šume, a kad su stigli tamo, oni sjašu, razapnu šatore, nakupe suhog šiblja i zapale vatru. Zatim su nešto pojeli i pripremili koplja, jer sve to skupa bio je znak da je lov počeo.

Neurij je prije početka putovanja predložio da ponesu lukove, pa na taj način love divljač, ali to ne bi bilo ni približno časno kao ubiti životinju kopljem, pa se od tog odustalo. Kukavički je, mnogi bi lovci rekli, ispaljivati strijele na životinje.

Prijatelji su planirali ubiti vepra ili srnu, jer to bi bio ulov vrijedan ponosa, ali sve što su uspjeli uhvatiti krečući se tiho među crnim deblima stabala kroza snijeg taj dan bila su dva bijela zeca. Kako je to bio takoreći nikakav ulov, te su zečeve ogulili i ispekli već tog dana.

Kad se smračilo, nisu se vraćali šatorima ni tada, već su umjesto toga upalili baklje i nastavili dalje, jer po svoj prilici, mislili su, vepar će na koplje naletjeti noću.

No ulova nije bilo, pa su se nekoliko sati kasnije ipak vratili šatorima i konjima. Tada, ni najmanje razočarani poradi neuspjeha, oni su upalili novu vatru između šatora, nahranili konje te sjeli na rasprostrta krzna pokraj vatre.

“Ako sutra do podne ne ugledamo nijednog vepra, morati ćemo udariti još bliže sjeveru.” ugrijavši nad vatrom ona dva ispečena zeca te ih počevši noževima kidati i polako uz vino i kruh jesti, prijatelji su komentirali lov.

“Ako mislimo ići naprijed, snijeg ne smije više padati. Vidite da se konji i sad muče probiti se kroz njega.” rekao je Thargelion prije no što je otpio gutljaj vina iz čuturice.

“Oblaci su visoko večeras”, rekao je Myron promotrivši na trenutak zvjezdano nebo spram kojega su se uzdizale stotine iskri sa palucajuće vatre pred njim, “a i crvenkasto je nebo…” dodao je, nakon čega je spustio pogled prema svojim sugovornicima: “Ne, ne vjerujem da će sniježiti.”

“To je dobra vijest, ako je predviđanje točno.”, rekao je Neurij. “Jer ne bi bili prvi koji su se smrznuli u snijegu među ovim planinama… Dakle, sutra nastavljamo.”, dodao je, nakon čega je zijevnuo. “Nastavljamo svakako.”

Sve što je Neurij htio bilo je da njegovu ocu, kralju, donesu što veći ulov, kako bi kralj bio ponosan. I ako su radi tog komadića ponosa trebali i umrijeti u snijegu, bila je jasna stvar, oni su bili spremni to učiniti, a Neurij ponajviše.

Noć u šumi, koja je bila posljednja stanica prije gotovo beskonačnih lanaca ogromnih i smrznutih sjevernih planina, za četvoricu je prijatelja bila toliko ugodna i tiha da ju oni nisu ni smatrali više noću, već lijekom. Doista, ni dašak vjetra, ni ikakav lepet krila kakve ptice – baš ništa nije tišinu noći remetilo, već tek polagano disanje sama ta četiri ljudska bića i odmjereno udaranje njihovih srca.

Ujutro je Mord prvi otvorio oči, a oči je otvorio kad je vani još bio polumrak, što će reći da je ustao vrlo rano.

Probudio se neplanirano; zato što mu je u šatoru bilo zagušljivo i sparno, a bio je i vrlo žedan. Izašavši iz niskog šatora i stavši na suhi dio zemlje bez snijega kojeg je istopila vatra koja je gorjela čitavu noć, Mord se protegnuo i, s obzirom da je i spavao u čizmama, pa ih tako ujutro nije morao navlačiti jer su mu već bile na nogama, pošao nešto dalje od tabora, iza jednog od stabla, gdje se pomokrio, odmah nakon čega je čistim snijegom nešto dalje oprao ruke, te se umio.

“Prokleta smrzotina!” promrsio je kroza stisnute zube prije no što je u dlanove upuhao topli zrak i protrljao ih da se ugrije. U takvo rano jutro on nije znao bi li se vratio natrag među krzna ili ostao budan, ali jednom kad je pošao do mješine s vodom te se iz nje napio, sva pospanost je nestala, i on se našao jutro provoditi sasvim razbuđen i sam.

Napivši se vode, Mord se vratio do ostataka sinoćnje vatre. Ondje je, nemajući apsolutno nikakve želje da razmišlja o ičemu, tek sjeo na krzno i zatvorio oči, dopustivši time svojim mislima da odlutaju.

Gotovo pet minuta to se odvijalo, i tokom toga su se Mordove misli, baš kao i njegovo raspoloženje, razbistrile. Iz nekog nepoznatog razloga, držeći oči zatvorenima Mordov je um zamišljao upravo ono što bi i gledao da su mu oči bile otvorene: brda, šume, planine, snijeg i magla.

Dok je tako sjedio, blagi povjetarac mu je stao mrsiti kosu, a kako je to bio povjetarac leden poput bunarske vode, Mord se na to ogrnuo krznom.

Hil’gume… on je tada pomislio, kanda riječi u svome umu držeći što je tiše mogao, kako ne bi čitav taj osjećaj upropastio. Ti smiruješ uznemirenu dušu, a onoj ranjenoj pak si lijek… Ima li ikoje mjesto koje moju dušu može smiriti kao ti?

Dopuštajući mislima da same oblikuju te riječi, Mord je pažljivo osluškivao okolinu. Sve što je čuo bio je tihi povjetarac i njegov prolazak kroz krošnje kržljavih borova, zatim je tu bilo njegovo vlastito smireno disanje, a ako bi našao još dublji mir, činilo mu se, mogao je čuti i svoje srce kako odmjereno udara.

A tada se mir prekinuo.

Mordov su mir prekinuli udaljeni zvuci koraka i rovarenja, a koji su, on je pretpostavljao, pripadali nekoj ovećoj životinji. Otvorivši oči i polako okrenuvši glavu, uvidio je da je pretpostavka bila na mjestu: u pitanju je bio vepar, koji je među stablima pedesetak metara dalje, gotovo u potpunosti skriven u magli, razgrtao njuškom snijeg tražeći hranu.

Instinktivno posegnuvši za svojim kopljem koje je uspravno stajalo zabodeno u zemlju pred šatorom, Mord je rukom slučajno prevrnuo jednu drvenu zdjelu. Ali – i na tomu je Mord zahvalio bogovima – to prevrtanje zdjele vepar nije čuo, i Mord je uspio neprimijećen i nečujan izvući svoje koplje iz zemlje i sagnuti se što je niže mogao već trenutak kasnije.

Previše je riskantno ako budem pošao probuditi ostale; vepar bi nas mogao čuti… Mord je tada pomislio. Sekundu kasnije, u mislima je dodao: Ah, valjda će bogovi biti darežljivi i dopustiti mi ga tada samome uhvatiti…

Preostalo je jedino čekanje. Poći odmah na životinju dokle je tako stajala na mjestu bilo bi pogrešno, jer njene su ga uši suviše lako mogle začuti, a oči spaziti. Umjesto toga, Mord je znao, valjalo je pričekati da životinja odluči otići odande. Tada će, smatrao je on, svaki zvuk njegova prikradanja njoj biti prikriven zvucima njenog vlastitog probijanja kroz snijeg.

A kad je nekoliko trenutaka kasnije životinja napokon i stala polako odmicati, poslušavši svoj plan, Mord je tihim i sporim korakom pošao za njom. Kako je napredovao, tako bi se svako malo sakrivao iza zameta snijega, kakvog stabla, ili granja što je ležalo na snijegu. Vepar ga nije primjećivao, jer Mord je čak zaustavljao i disanje dok mu je prilazio.

Namjera mu je bila prići životinji na najmanje dvadeset koraka, pa da ga, ako ne ubije kopljem, a ono barem njime pogodi i rani. To je bio Mordov plan, ali s obzirom na gustu bijelu maglu u koju su vepar i on zašli pošavši dublje u šumu, jedva da se vidjelo išta na dužini većoj od dva metra, a kamoli dvadeset koraka, tako da je plan bio dosta klimav.

Pola sata kasnije, tim tempom Mord i vepar od tabora su se udaljili gotovo dva kilometra.

Mord više nije bio umoran, i prestalo mu je biti hladno, jer srce mu je od uzbuđenja svo vrijeme snažno i brzo udaralo, dok ga je pak to uzbuđenje držalo u potpunosti budnim i spremnim na sve. Koplje je on u šakama držao čvrsto, tako da su mu prsti blijedjeli, a nosio ga je tako da ga je pružao pred sebe što dalje i što bliže tlu, jer i sam je bio maksimalno pognut, toliko da je gotovo čučao.

Na vepru on pogled nije mogao držati prikovan svo vrijeme, već bi ga ugledao tek kad bi životinja izronila iz magle, a to bijaše jednom u par minuta.

Ono što je vepar činio, Mordu se činilo, bilo je traženje hrane.

Mord nije znao mnogo o divljači, a pogotovo o ponašanju divljači u vrijeme zime, tako da je svaki svoj pokret sveo na najmanju mjeru. Sve što je znao, zapravo, bilo je kako ubiti. Prići dovoljno blizu životinji i ubiti je, pomislio je. Ništa više.

No to prilaženje trajalo je vrlo dugo, i u Mordu je, kako je vrijeme prolazilo, bilo sve manje koncentracije. Toliko manje, čak, da je ubrzo u jednom trenutku on učinio jednu nehotičnu, ali ogromnu pogrešku: kako više nije mogao izdržati dišući nečujno i polako, a i leđa su ga boljela od poginjanja, Mord se u jednom trenutku sasvim uspravio, a odmah potom i duboko udahnuo.

Vepar tada Morda ugleda i stane na mjestu kao ukopan. Čitava sekunda prošla je u tom neobičnom miru, gdje su se Mord i vepar međusobno gledali, ali čim je prošla ta sekunda, vepar se iznenada okrenuo i stao bježati probijajući se kroz snijeg.

Od magle i snijega koji je frcao na sve strane Mord jedva da je išta mogao vidjeti pred sobom kad je opsovao i počeo trčati za veprom, ali on svejedno nije odustajao, već je, unatoč umoru, uspio držati korak za životinjom.

U pitanju je više bila ludost nego lov, što je Mord tek kasnije shvatio, jer vepar kojeg je naganjao bio je ogroman: Kao pola konja, držao je Mord u tom trenutku.

Životinja je bježala neko vrijeme, ali naišavši u jednom trenutku na jednu veliku stijenu što je izronila iz magle pred njom i nije joj dala dalje, morala se zaustaviti.

Naišavši na stijenu, vepar je ostao stajati pred njom nekoliko sekundi, okrećući divljački glavu svo vrijeme lijevo–desno. Zaustavivši se i sam na nekoliko metara od stijene i vepra i iskoristivši vrijeme da dođe do daha naslonjen na koplje, Mord je stao promatrati kuda će li životinja pobjeći, pa da i on tuda pođe.

Ali životinja nije pobjegla nigdje. Umjesto toga, ona se okrenula i već u sljedećem trenutku pojurila skvićući na svog progonitelja.

Dogodilo se to u svega jednoj sekundi: Mord nije stigao ni shvatiti što se upravo dogodilo, a kamoli namjestiti koplje, a životinja je već bila na njemu.

Prava sreća bila je što se vepar, jednom se svom silinom bacivši na Morda, nije papcima dočekao na Mordu, već na snijegu tek centimetar od njegova torza, jer tim papcima zasigurno bi mu torzo probio kao da su u pitanju noževi. Ali svejedno, težina veprova tijela koja ga je tada pogodila i sama je bila dovoljna kazna, a možda čak i gora, jer u tom trenutku Mord je imao osjećaj kao da mu je vepar svojom težinom zdrobio sve kosti.

Životinja se divljački ritala, grebući ga usput papcima i pokušavajući ga uhvatiti ustima, ali Morda kao da su čuvali sami Bogovi, pa joj konačno ga usmrtiti nikako nije polazilo za rukom.

Mord kod sebe nije imao nikakva oružja, a da bi se sjetio gdje mu je moglo ispasti koplje trebao je prvo umiriti misli, što je bilo gotovo nemoguće, jer um koji je u onom trenutku njime vladao jedva je bio sposoban za išta. Nalazivši se pod tolikom životinjom, on nije mogao ni disati ni suviše se pomicati, a svaki milimetar tijela bio mu je prožiman silnim bolom. Ni vidjeti nije ništa mogao, a što se sluha ticalo, ni od njega nije bilo neke koristi.

“Smiri se, Morde…” tada je Mord tiho izdahnuo, i dalje toliko prikovan za tlo težinom životinje na sebi da je jedva i za to bio sposoban. “Smiri se…”

Jednu od svojih ukočenih i napnutih ruku kojima su se sada prožimale nabrekle žile, onu desnu, Mord je tada gotovo jedva odvojio od vepra, te stao njome rovariti po snijegu kao pomahnitao tražeći dršku koplja.

Bez njega nije imao šanse da preživi, i toga je bio svjestan. Također je bio svjestan da je razlog zašto su mu žile bile nabrekle bio taj što se pod veprom gušio. Zrak mu je životinja otimala svojim pritiskanjem sve žešće i nemilosrdnije, jer simpatija u njoj spram Morda nije bilo.

Ali tada Mordovi prsti, već od hladnoće i slabosti upola manje sposobni funkcionirati no prije, tada ipak u snijegu nešto osjete. Nešto, naime, što je Mord u tom trenutku iz nekog razloga mogao opisati samo jednom riječju: spas.

U rukama mu se našlo koplje.

Odlučivši ne baciti u vjetar niti jednu sekundu, Mord to koplje u svojoj desnoj šaci stade namještati već sljedećeg trenutka. Kako se vepar svo to vrijeme nije prestajao ritati, namjestiti koplje u ruci da bude spremno za njegovo usmrćivanje nije bilo ni najmanje jednostavno. Koplje je bilo predugačko da bi se njime baratalo onako blizu životinji, a prelomiti ga jednom rukom napola i time ga učiniti korisnim, poradi njegove debljine, bilo je nemoguće.

Jedino živo biće ondje koje je doista moglo koplje prelomiti bio je upravo vepar, ali sve što je on činio bilo je ritanje i pokušavanje hvatanja barem nekog dijela Mordova tijela svojim ustima. Vepar je roktao i skvićao, a brze udarce njegova srca Mord, koji se nalazio lica prignječena za njegov trbuh, mogao je čuti jasno poput bubnjeva.

Mord tada osjeti da se nalazi na manje od deset sekundi od nesvjestice. To je bilo premalo vremena da nađe način kako da koplje prelomi i ubije vepra, pa on odluči napasti tim kopljem kakvo je već ono bilo.

Slijedeći više instinkt nego stvarni razum, Mord tada svojom desnom rukom koplje podigne, te stane njegovim vrhom bosti veprovu glavu, pokušavajući time vepra ako ne ubiti ili oslijepiti, a ono barem natjerati da se skloni sa njega i dopusti mu doći do daha.

Veprova je koža bila debela, a krzno vrlo gusto, tako da je uopće i najmanje ozlijediti životinju kopljem bilo vrlo teško, ali Mord svejedno nije odustajao. Oštrica koplja sa posjeklinama koje je napravila na njegovoj njušci vepra je natjerala da malo popusti sa pritiskanjem Mordova tijela, i Mord je ubrzo opet došao do daha.

Jednom dobivši tu mogućnost, Mord je stao kao pomahnitao duboko disati. Njegovo je crveno lice, isprljano blatom i veprovim dlakama, tada počelo dobivati ponovno onu staru zdravu boju, a jednom dobivši dovoljno kisika, i njegovi su mišići također došli do svoje prijašnje snage.

Mord je shvatio da je bilo bitno samo ne odustajati niti u jednom trenutku, jer njegova upornost ne samo da je iznenadila a dabome i uplašila vepra, već je također učinila i da vepar počne gubiti čitavu tu bitku.

Uz blato, uskoro je Mordovo tijelo postalo uprljano i vrućom veprovom krvlju što se slijevala sa njegove njuške po Mordu a, iako se tako ne bi činilo promatraču, u tomu je Mord uživao, jer toplina krvi nakon ledenog blata bila je dobrodošla.

Mord nije prestajao rezati i ubadati životinju, i krv se uskoro iz njenih otvorenih rana stala slijevati po Mordovu tijelu u velikim količinama. Umor je vepra grlio polako ali čvrsto, i kako su sekunde prolazile kanda se sve više činilo da će iz borbe čovjeka i životinje ipak kao pobjednik izaći čovjek.

* * *

Životinja se uskoro sasvim umirila. Krv je sa njene glave u malenim potocima curila po Mordovu tijelu, a to u kombinaciji sa njenim tihim, no ubrzanim disanjem pružalo je u njemu strahotan osjećaj. Imajući time namjeru onemogućiti vepru da ga dohvati ustima ili papcima, Mord je vepra tada zagrlio i čvrsto se pripio uz njega.

Bilo je nečega u njima dvoje u tom trenutku što se rodilo, a što je govorilo o njihovoj međusobnoj povezanosti. Razumijevanje, ako se to tako moglo nazvati, tada se u njima pojavilo. Naime, shvaćanje da je jedini razlog zašto se uopće međusobno bore nemilosrdni zakon prirode da to tako mora biti. Možda je tomu bilo uzrok Mordovo uho koje je prislonjeno na veprov trup moglo čuti otkucaje njegova srca tako jasno, ali Mord ipak nije znao reći.

I vepar i Mord u tom su trenutku htjeli maknuti se što dalje jedno od drugog, i pobjeći bilo gdje, bježati ka slobodi, daleko od svih borbi i krvi. Ali priroda to nije dopuštala.

Mordov um bio je prazan. Iako je sada bio smiren, jer imao je i neometan pristup zraku, on uopće nije htio razmišljati o ičemu. Sve silne planove koje je tada mogao iskovati jednostavno je prestao smatrati relevantnima i vrijednima svoga vremena.

U jednom trenutku, Mord se odlučio pomoliti bogovima: Mordaniuse, on je pomislio, i Oba, vrhovni bože. U ovim zadnjim trenutcima vama se obraćam i od vas tražim da uslišite moje molitve…

Ali od molitve mu je gotovo istog trena bilo zlo, pa je prestao i sa tim. Razlog tomu on je savršeno znao, ali svejedno ga nikako nije htio biti svjestan. Naime, činjenicu da su mu se bogovi zamjerili jer je ubio svog očuha Mord je godinama pokušavao u svome umu zakopati i sakriti od samoga sebe.

Jutro se oko njega polako rađalo u svoj svojoj ljepoti. Magla se dosad već gotovo u potpunosti povukla, a sunce koje je granulo na obzoru sada je neometano pružalo svoje duge zrake koje su se zrcalile po bijeloj snježnoj površini. U pitanju je bilo jedno od onih mirnih i oku ugodnih jutara, vrlo tihih, samo sa tek tu i tamo pokojom zamreškanom krošnjom koja bi tu tišinu na trenutak prekinula.

Da nije vodio borbu na život i smrt sa veprom teškim gotovo kao odrastao konj, Mord bi u toj ljepoti jutra čak i uživao.

Vremena je ponestajalo, i Mord je toga bio svjestan. Valjalo je djelovati odmah ako se htjelo preživjeti. Ili ću ja živjeti, mislio je Mord, ili će zvijer. A sada… na meni je da odaberem.

Odlučiti se između življenja i umiranja moglo bi biti teško samo filozofima i glupanima, a kako Mord u tom trenutku nije smatrao da pripada ijednoj od tih skupina, on je bez ikakva negodovanja iznenada pošao izvršiti ono što se izvršiti moralo.

Uvidjevši da je u tom položaju oružje beskorisno, Mord je ispustio koplje iz ruke i otpustio vepra iz zagrljaja. Učinivši to, brzim se trzajem svoga tijela pomaknuo bliže njegovoj glavi i, prije no što je vepar išta stigao učiniti, položio je svoje dlanove na njegove oči.

Vepar je na to ustao. Činilo se da će započeti za divljanjem i skakanjem, ali prije no što je Mord to uopće stigao i pomisliti, njegovi su se prsti gotovo slijedeći instinkt zarili u veprove oči, i ušle duboko u unutrašnjost njegovih duplji.

Oči su životinje na to prsnule u obliku guste sluzi i po njenoj njušci i po Mordovu licu. Mord si nije mogao priuštiti gađenje, već je gurao svoje prste što je dublje mogao i rovario je njima kidajući sve što bi pod noktima osjetio.

Svinja je skvičala kao nikada ranije. Čuti njen glasni urlik na par pedalja od njenih dugih kljova bilo je strahotno. Toliko strahotno, zapravo, da je Mord osjetio strah doticati je više ijedne sekunde, pa ju je naglo ispustio i stao se odgurivati nogama od nje.

Mord se tada uspravio u sjedeći položaj i stao, zaglušen glasnim otkucajima vlastita srca, promatrati prizor. Divlja svinja i dalje je skvičala, ali sada je i skakala i prevrtala se po blatnjavom i krvavom snijegu, čineći od svega toga odvratan prizor.

Iz nekog razloga, ni sam ne znajući zašto, Mord tada poviče: “Odlazi, molim te!” a jeka njegova povika razlegne se unedogled poput grmljavine.

Povik je vepra na trenutak tada zaustavio, i životinja je ostala stajati na mjestu glasno dišući i osluškujući.

Mord tada šapne: “Molim te… bježi.”

Ali vepar nije poslušao. Umjesto toga, nakon što je osluškujući odredio položaj svoga neprijatelja, on se okrenuo spram njega i na njega se svom silinom zaletio.

Mord je bio prespor i preslab da izbjegne tom usudu: vepar je jednu od svojih kljova svom silinom zario posred njegovih prsa.

Mord nije stigao ni viknuti od bola, a već je izgubio svijest.

* * *

Opet se našao okružen poznatim mu crnilom.

U pitanju nije bila smrt kao kazna, već postojanje unutar ničega. Nikakvo disanje i nikakvo razmišljanje nisu tu vladali; tek gadni osjećaj vlastite izopačenosti i neizmjernog straha usred tog crnila. Crna ga je ta magla, ako se to maglom moglo nazvati, gazila, ali gazeći ga ona nije drobila njegovo tijelo, već njegovu dušu.

U crnilu je Mord stajao u potpunosti nag, no svejedno on svoga tijela nije mogao vidjeti. Kao kakav duh, jedva i prisutan, on se tamo nalazio, ne znajući ni gdje to “tamo” jest. Koliko god bi Mord zvjerao pogledom oko sebe, on ništa ne bi mogao vidjeti. Ništa, dakako, osim zlatne ogrlice na svojim prsima.

Ona je bila usijana.

Spustivši pogled na svoja nevidljiva prsa, ali sa itekako vidljivom ogrlicom posred njih, Mord se sjetio jednih davno zaboravljenih riječi:

Neka zlatom bude zapećaćeno!

Čim se sjetio tih riječi, one su stale odzvanjati crnilom u kojem se nalazio poput grmljavine. Toliko glasne su riječi bile da se strah unutar Morda učetverostručio. Ne! Mord je na to prestrašeno pomislio. Što li se događa! Kakva li je ovo stvarnost!

Mord je držao kako odgovora nikada neće dobiti, već da će riječi “Neka zlatom bude zapećaćeno!” odjekivati vječno u tom crnilu i tlačiti njegovu dušu, svakom riječju ju gazeći i uništavajući je. Ali nije bilo tako; u konačnici mu se ipak javio još jedan poznati glas:

Moj brate, smiri se, glas je mirno rekao. Čim ga je Mord začuo, u njemu se probudila silna ljubav spram svog prijatelja kojeg je u njemu prepoznao.

Sila! Mord je uskliknuo, a straha u njegovoj duši nestade.

Ja sam, Sila odgovori, ali ne pokaže se. No tiho sada. Promatraj radije što se događalo! Tu i jesi da opet doživiš; da shvatiš!

Da shvatim što, Silo?

Sila odgovori: Da shvatiš svaki detalj temelja svoje patnje. A sada slušaj…!

Sila to nije ni stigao do kraja izgovoriti, a njegov glas prekinuo je neki drugi. Onaj glas koji je davno prije također rekao i “Neka zlatom bude zapećaćeno!”. Naime, glas Bogova:

Ti se ne sjećaš svojih nedjela, čovječe, ali to ih ne čini manje gnjusnim! Ti si ubio preobraćenoga, svog očuha Tarroba; onoga koji je tebe samoga uzdigao! Teški si grijeh navukao na sebe…

Mord najednom pomisli na divlju svinju koju je išao uhvatiti, no koja ga je nadvladala, pa reče: Zar ja tada umirem? Jesam li već mrtav?

Tada se ponovno oglasi Sila, kad je nestao onaj prvi govornik: Morde, Sila je rekao, ti ne možeš umrijeti.

Te riječi potresu Morda više no išta. On uvidi da je tek lažna predstava svaki udisaj i svaki pogled u naizgled stvarnom svijetu, a da je istina samo to crnilo u kojemu je sada bio, i da će se u to crnilo uvijek morati vraćati ma što da se sa njim dogodilo.

A moje tijelo… na tu zadnju pomisao odgovor je uslijedio kad je čitav san – jer sve to skupa zasigurno je morao biti tek san! – nestao.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *