Samuel Gide, poglavlja 16-20

POGLAVLJE 16

Mora da je umjetnost znati prihvatiti svoju patnju, jer uistinu onaj koji dođe u tu situaciju – situaciju u kojoj može nešto prihvatiti ili ne – a što čini se jedino može biti čovjek, ne može doći u nju bez saznanja da je svaka ljudska patnja besmislena. Razlika između patnje ljudi i životinja, čini se, u tomu je: Ljudska je patnja plod greške, a patnja životinja prirodnog sklada.

Samuel Gide nije znao je li u tom pogledu bio umjetnik, jer on nije mogao reći prihvaća li svoju patnju ili ne. Okolnosti su, moglo se reći, bile suviše komplicirane da bi na to bilo odgovoriti jednostavno, i ono što je možda bilo iskreni čin i plod čak nekakva altruizma, uslijed okolnosti često bi ispalo deformirano, i podsjećalo jedva i na ljigavu travestiju samoga sebe. Nije on čak mogao reći ni da mu se sviđala ideja o patnji kao nečemu besmislenom, i stoga nije mogao sebe proglasiti kakvim mučenikom čak ni na takav način. Napokon, bojao se da je smatrao, mučenik koji pati u držanju da je mučen nije mučenik, jer da bi bio mučenik čovjek ne smije smatrati da išta gubi, da je ičemu škođeno. Jer ako to smatra, onda se on upušta u čin, on je već tada umjetnik a vlastito mučenje njemu je kist u ruci. On time upravlja, ma kako to neobično izgledalo, i mučenje je plod njegovih imperativa.

Ako je bio umjetnik, stoga, Samuel Gide mora da je bio od onih umjetnika koji ne samo da su od sutrašnjice ili preksutrašnjice, i koji ne samo da ne bivaju otkriveni, već i koji kao takvi, kao umjetnici, nikada ne bivaju otkriveni niti od strane samih sebe.

Samuel nije umro, ali nije bio niti živ. To nije bila koma, nesvijest ili san, i gotovo sigurno nije bilo budno stanje. Mir, možda… Da, mir, ako uzmemo u obzir, ako prihvatimo, da ono što je mir za jedne, vjerojatno je strava za druge. Jer postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja. Ima ljudi, da, koji mogu iskrvariti više od svih rijeka svijeta, ali ne boje se toga što krvare, već toga što bi im netko mogao oduzeti čak i to. Vjerojatno je vrhunac patnje pomisao: Pustite me barem da krvarim. Evo, neću umrijeti, ne idem nikuda, ali barem da krvarim… Barem to…

A to bijahu Samuelove misli jednom kad je taj čovjek, prepun modrica i izudaran ciglama, postao sposoban misliti.

Joanne… još sam ti živ. I još uvijek te volim. Zatvorenih očiju, slijepljenih od mješavine znoja, prašine i krvi, on se blago osmjehnuo. Da, još sam sposoban voljeti…!

Njegovo tijelo bilo je prekriveno šutom i ugarcima, a leđima i potiljkom osjetio je da mu se veliki komad betona, tone i tone težak, nalazio jedva par centimetara ponad tijela. Pomaknuvši ruke i osjetivši prodor boli, Samuel se stane migoljiti kako bi došao u nekakav položaj u kojemu, ako mu i ne bi bilo išta udobnije, a ono bi barem bolje uvidio u kakvoj se situaciji nalazio. Tek tada, jednom to učinivši, on okrenu glavu i stane brisati oči.

Oči mu ne ugledahu ništa, jer mrak još uvijek bijaše pretežak za gledati u njemu, ali njegove uši… uši su mu začule sve što se začuti trebalo:

“Budi tiho…” glas reče na njemačkom, hrapav, kroz žedno i gladno grlo, previše umoran da bi se u njemu osjećao strah, a uz riječi se začuje i tihi zveket nečega što je samo mogla biti puška. Samuel zatvori oči na još nekoliko trenutaka, jer sada mu doduše nisu ni trebale, i u potpunosti mirna disanja, on se osloni na svoj sluh. Umor je u tom glasu kojeg je čuo govorio da su se ondje nalazili već duže vrijeme, a miris krvi, znoja i, da, dobro je to poznavao taj miris, zagnojenih rana, govorio je da čovjeku svakako nije bilo do sukoba.

Jer žele, pušku ljudi drže samo u miru. U ratu, jer moraju, Samuel pomisli.

“Budi tiho…” riječi se ponove, ovaj puta na francuskom.

“Biti ću tiho.”, Samuel šaptom odgovori, ležeći na ramenu i polako udišući prašnjavi zrak. “I neću ništa pokušavati…”

Vojnik kimnu, no kako tada shvati da ga Samuel nije mogao vidjeti, doda tiho: “U redu…”, i odloži pušku do sebe, i dalje prema Samuelu okrenutu. “Samo želim da budeš tiho… Šapući ako želiš govoriti.”, on doda i na par sekundi utihne, sekundi, kako se Samuelu činilo, tokom kojih se namještao u udobniji položaj. Potom je nastavio: “Francuz, dakle… Nisam bio načisto jesi li to ili Rus. A ruski ne znam… Ti si od onih prvih?”

“Iskreno, ne znam ni sam…”, Samuel odgovori otvorivši polako oči. “Sjećam se samo da se sve stalo rušiti…”

“Da, kad su nas bombardirali.”

“Tko to, Rusi? Mislim, kad pitaš za mene jesam li…”

“Da, oni. Bombardiranje, a zatim pješadija. Moji su izginuli. Mislim da je i tvojih izginulo dosta. Ne namjerno, čini mi se… No zapravo… tko zna na čijoj su oni strani.”, osmjehne se. “Nisam još imao prilike razgovarati sa francuzom.”

“Ni sa francuskinjom?” Samuel upita u bijednom pokušaju da se našali.

“Ni sa njom. Ni sa jednom…”, vojnik odgovori, prihvativši se na trenutak potaknut šalom otvoriti. No već sekundu kasnije ponovno se zakopa sam u sebe, kao natjeran svim godinama iskustva koje su mu govorile da sa neprijateljem dijaloga nema, jer neprijatelju, baš kao samom vragu, vjerovati se ne smije, pa makar on bio taj spram kojega je cijev puške okrenuta.

Nastupi tišina, koju tek tu i tamo prekine disanje ta dva čovjeka okružena razvalinama, kao i vjetar koji se ovdje-ondje uspjevao provući između betonskih ploča i cigli, i propuhom između njih dvoje profićukati.

Ne bijahu oni u potpunoj tami, kako se Samuelu u početku činilo, već tami proparanoj na nekoliko mjesta sunčevim zrakama što su se kroz ruševinu ponad njih uspjele probiti. A prostor koji je ta ruševina nudila, iako je tu bilo mjesta za možda još tri čovjeka, ako bi se svi stisnuli jedno uz drugo, njima dvojici ne činjaše se kao kakvo klaustrofobično mjesto slično lijesu, kako bi promatrač možda pomislio, niti su se ijednim dijelom sebe oni ondje osjećali zarobljeni, već upravo suprotno: to mjesto, taj maleni džep podno mnogo tona razvalina i šute, kako bijaše u tom gradiću sada jedan od jedinih preostalih dašaka slobode, njima se činio nečime najljepšim. Kao jezerce unutar zapaljene šume, ili otočić posred podivljala mora.

Zanimljivo je to, kako su sve ideologije zapravo krhke, i kako nestaju kao da ih nikada nije ni bilo jednom kad se pred čovjekom umjesto snova kojima je godinama bio okružen pojavi stvarnost. Kad stvarnost pritisne čovjekova prsa i izbije mu zrak iz pluća, malo slogana njegova usta mogu izreći.

Samuel nije znao točno koliko je vremena prošlo, jer uistinu sve što je i činio bilo je čekanje tokom tih trenutaka, trenutaka u kojima, makar i bio kraj još jednog čovjeka, doista kao da je bio sam samcat, kadli sve to prekine pokret tog čovjeka ispred njega, sada kanda više čovjeka nego ranije, šuškanje njegove odjeće tokom tih par pokreta nogama po tlu od blata, betona i prašine, par zapucketalih kamenčića, te riječi koje su tada stale izlaziti iz njegovih usta:

“Koliko dugo si u ratu?”

“Nekoliko dana, mislim. Vjerojatno tjedan… Ne znam koliko sam vremena ovdje proveo.”, Samuel se ovlaš osvrnu oko sebe. “Dogodilo se kreševo trećeg dana od mog dolaska, sjećam se, i našao sam se sam, okružen vašima, i stali ste me goniti. Mislim… Da, došao sam tada ovdje i sakrio se, a onda se sve urušilo.”

Nijemac kimnu. “Ti koji su te gonili, oni su mrtvi. Ja sam došao nakon bombardiranja, nešto kasnije, sa drugom divizijom, kad su se pojavili pješaci koje sam ti spomenuo.”, on se tada kiselo nasmiješi. “Kao što su moji tebe, tako su i mene Rusi gonili, i ja sam se morao sakriti. Oboje će nas ubiti ako nas nađu, mislim… Ali ti si ipak u boljoj situaciji, jer čuo sam još kad smo dolazili da će i vaši poslati pojačanje. Eto, valjda me neće strijeljati…”

“Ne vjerujem, jer ja sam od tog pojačanja.”, Samuel odgovori. “To su svi naši što su bili ovdje. Ima ih još vani, no ne mislim da će dolaziti… Barem ne još neko vrijeme.”

Samuel je znao da ako i jesu Rusi bili na njegovoj strani, to jest ako mu i ne bi naudili, svakako opcija izlaska nije bila dostupna, jer onaj na kojemu je bilo da donese o tomu odluku bio je onaj koji je uza se imao pušku, a to je bio njegov sugovornik. Bila je to pat pozicija; Samuel nije smio izaći, a Nijemac ga nije smio ubiti, jer zvuk puške bi privukao Ruse i Nijemac bi također izgubio život. No takvom nijedan od njih dva tu situaciju ipak nije smatrao, jer nešto je drugo zamjenjivalo onu puku formalnost po kojoj bi takvo što kao što su ucjena i prijetnja tokom tih trenutaka trebali nastupiti, a to nešto bijaše ljudskost. Ona osnovna ljudska povezanost kao produkt straha, straha, naime kakvog obično osjećaju djeca prije no što si počnu lagati da su odrasla, ili, kao što je upravo bio slučaj, straha kojeg odrasli ljudi počinju osjećati jednom kad shvate da nikada odrasli nisu ni bili.

“Iako me možda smatraš dušmaninom”, u jednom trenutku Nijemac kaza, “hoću da znaš da ti imam što ponuditi osim, eto, samog ovog življenja u ovom betonskom brlogu, ponudio bih ti. Jer znam, rat je, i tu je puška, i mnogo je mrtvih – razumijem, vjeruj mi, koliko već mogu… – ali to ne znači da ne možemo biti ljudi…”

Riječi su tog čovjeka bile tek jedva nešto glasnije od povjetarca, hrapave i spore, no Samuel je čuo i razumio svaku od njih.

“Tjedan, znači…”, Samuelov sugovornik tada je u šaptu dodao. “Mene šalju uokolo pola godine. Trebao sam biti poslan kući prije dva mjeseca. Onda, kad sam dobio geler… kad su me zatvarali… Onda sam trebao ići, razumiješ? Onda, rekao sam im… Ta rekao sam… A sada eto… Od ovoga spasa nema. Već osjetim… ovaj geler izaći neće… Ovaj geler… Ovaj…”

Nijemčev pogled padne na Samuela, a Samuel umjesto u njegove oči pogleda u znoj kojim je ovome čelo bilo orošeno, znoj koji se, kao i njegove slijepljene vlasi kose, sada vidio pod jednim tračkom svjetla. “Buncam već… Već osjetim…” on je dodao, a potom se vrlo polako srušio u prašinu.

Ranjen je… kroz Samuelov um prođe misao. “Gdje si ranjen, reci mi!”, on tada doda u šaptu te svome neprijatelju priđe i iz prašine ga pridigne u sjedeći položaj. “Je li noga…?” upitao je, dotaknuvši mu krvave hlače.

“Ne…”, čovjek je odgovorio, pokušavši prstima, za koje je sada Samuel pod onih par sunčevih zraka mogao vidjeti da su se tresli, izvući košulju iz hlača. “Stomak.” nova riječ, toliko glasnija od šapta da se Samuel na trentuak uplašio nisu li ih vojnici van razvalina čuli, tada iz Nijemčevih usta izađe, na što mu Samuel pomogne polako iz hlača izvući košulju.

Tek sada Samuel uvidje da mu je košulja bila mokra, i da je onaj smrad gnoja zapravo dopirao od nje. Podigavši mu košulju i ugledavši njegov stomak, Samuel vrati pogled ka očima čovjeka pred sobom.

“Zašto nisi ništa rekao…?” Samuel prošapta, uvidjevši već sljedeći trenutak koliko je malo razuma u njima bilo. Reći neprijatelju da si ranjen… Neprijatelju koji ionako ništa učiniti ne može…

Nijemac nije odgovorio. Svojim tamnim – mada se podno ruševina sve činilo tamno – očima on je gledao u nešto drugo, ništa naročito, zapravo, tek udaljenu točku, sve samo da ne gleda u ono što je nazivao doprije u životu svojim tijelom. To nije moje tijelo, zasigurno je mislio, jer da je moje tijelo, bilo bi onakvo kakvim mu ja zapovijedam da bude. A ja ne želim da se ponaša ovako… poput mesa iz mesnice; poput paštete kakve… Ta što je ovo? Smrad, krv, voda, znoj – ta ovo nije moje tijelo! Moje tijelo ne smije me boljeti. Ne smije biti odvratno. Ja odbijam…!

* * *

Vrlo je gadno htjeti svim svojim bićem, ali ne moći pomoći drugoj osobi, a još je gadnije ako je ta osoba neprijatelj, neprijatelj kojeg tim činom želimo učiniti svojim prijateljem. Samuel je tom Nijemcu mogao ponuditi ništa – Nikakvu vodu. Nikakav lijek. Pa čak ni možda kakvo znanje koje bi bilo od koristi – apsolutno ništa. I to ništa on je nudio i služio najbolje što je mogao.

“Ne razumijem…”, u jednom je trenutku Nijemac stao šaputati, “Ne razumijem… Ne… Ta ti si neprijatelj. Zašto te briga za mene…? Zašto mi pomažeš…?”

“Drugi su to rekli, da smo neprijatelji.”, Samuel je tek na to odgovorio. “Svoje ću neprijatelje odabirati sam.”

Nijemac shvati njegove riječi. Ali svejedno trenutak kasnije dometnu: “Ali ne možeš ionako ništa učiniti… Ne može se ništa učiniti.” Kanda se trgne. “Ne, ostavi, molim te, sjedni gdje si bio…” Prođe par sekundi tokom kojih on razrogači oči, košuljom prekrije ranu, te oči opet gotovo u potpunosti zatvori. “No, umoran sam, moj neprijatelju…”, on tada doda. “Oprostiti ćeš mi ako zaspem. Evo ti puška, tu je kraj mene. Ti čuvaj str… stra… kad ja zaspem… stražu…”

I Nijemac tako zaspe. I Nijemac se probudi niti pet minuta kasnije.

“Umirem li?” bile su prve njegove riječi koje je Samuel čuo i koje su Samuela gotovo trgnule iz snatrenja dok je ležao na svom starom mjestu.

“Te stvari…” Samuel zausti šaptom, no Nijemac ga prekinu:

“I treba da umrem. Kćeri će narasti. Imati će muževe. Djecu… Djeca će trčkarati, uokolo po travi… Ja ću biti trava… I to je život. Postojanje.”, Nijemac je tiho govorio ležeći na leđima i promatrajući komad betonske ploče nad sobom, dočim mu je sa trbuha tekla tekućina u prašinu do njegova tijela.

U jednom trenutku još jedna vrst tekućine stane teći. No ovaj to puta ne bijaše tekućina njegove rane, već suze njegova oka.

Prašina je upila i to.

“Govorim ti, a ne znam ti ni ime.”, rekao je Nijemac dok mu je glas prekidao nedostatak zraka, kao i onaj gadni pucketavi i mokri zvuk sluzave rane koji je nastajao dok je dišući pomicao trbuh. “Žive li ljudi kad im postane svejedno što će se sljedeće dogoditi? Ne znam. Iako mislim da sam sad jedan od takvih…”

“Probaj zaspati.” Samuel kaza.

“Ako zaspem, umrijeti ću.”

U pitanju nije bila šala, i Samuel je to mogao osjetiti. No opet to ne bijaše niti istina, kao ni išta što bi se moglo nazvati ozbiljnim. Tek izdah, činilo se, izdahnut u ritmu koje je drugo ljudsko biće, u ovom slučaju Samuel Gide, moglo prepoznati kao ritam nekakva značenja.

“Ne želim umrijeti.”, Nijemac je nastavio, pomaknuvši tada ruku za nekoliko milimetara, vjerojatno u namjeri da obriše znoj sa čela, i odustavši od toga već trenutak kasnije. “Ne želim umrijeti…”, ponovio je. “A ne znam niti što je smrt… Puška je kod tebe?”

“Kod tebe.” Samuel odgovori.

“Neka ipak bude kod tebe. Ovo je zanimljivo, mislim… Umirem, znam to, trebam pomoć, ali vani me čeka samo strijeljanje. Smrt i vani i unutra.”

Samuel izdahnu. Eto me opet tebi, Joanne, dijete kojeg se evo prisjećam čitavog života, a koje je sada već odraslo baš kao što sam i sam. Ne bih volio da si tu, iako bih volio da si kraj mene, jer ovo je još jedan ponor kojeg moje oči imaju promatrati, čini mi se… No obraćam ti se opet, tebi, uistinu samome sebi, a ne znam ni zašto… Postoje patnje koje tjeraju čovjeka da želi prestati postojati, a postoje i one koje postojanje tjeraju na želju da nemaju više uza se čovjeka. Patnje koje čovjeka čine odbojnim svemu, i čine da ga čak i ono metafizičko, ono što niti ne može vidjeti, vidi kao kakvu pijavicu… Srž te patnje spoznaja je ne da si posmatran kao takav, kao pijavica, već da to doista i jesi. Trenuci nastupaju, Joanne, u životu čovjeka kad čovjek prestaje živjeti – pa makar dotad živio i u ponoru ili usred pakla – kad ispusti život, i kad počinje biti nešto za što ne samo on, već ni sama ukupnost više ne zna što to jest. Tu, rekao bih, nastaje ludilo, poremećaj uma, i tu idu oni koji su kao ja… ali koje okolnosti ipak ne drže zatočene uza se, kao mene. A evo još jedne…

Nijemac se zakašlje.

Da, Samuel pomisli. Postoje patnje koje čovjeku ne daju niti da poludi.

“Imaš li djecu?”, u jednom će trenutku Nijemac. “Mislim da sam dobro izgovorio… djeca?”

“Da… To jest, nemam. Nemam obitelj.”

“Ne znam tko je u goroj situaciji, onda. Ja imam obitelj. Barem se, je li, nadam da ju još imam…”

Samuel pomisli reći da civili gotovo sigurno nisu poubijani i da se ne treba brinuti, jer vojske civile ne diraju, ali već tog istog trenutka sjeti se da je u pitanju laž, i zaustavi se u namjeri da to izgovori. U ratu ne postoje utočišta. Granate nije briga gdje padaju.

“Dvoje ih imam… djece… djevojčice dvije…” Samuelov neprijatelj prošapće i zastenje pomičući ruku spram šljema u prašini do njega. “Pogledaj.” reče i šljem Samuelu doda.

Samuel šljem primi i njegovu unutrašnju stranu stavi pod jednu od zraka sunca. U prvi mah on ne vidje ništa, ali niti tri otkucaja srca kasnije, kada ga je za pola pedlja pomaknuo, iz šljema ga pogledahu dva malena, mršava lica djevojčica ucrtanih na žutoj fotografiji zalijepljenoj za njegovu unutrašnjost. Djevojčice, jedna veća od druge za glavu, bijahu obje, koliko je Samuel mogao vidjeti, mlađe od pet-šest godina, u bijelim suknjama koje su im prekrivale koljena, kratko ošišanih kosa, u malenim sandalama, okružene ljetom opaljenom livadom pred šumom. U rukama je svaka od njih držala štene psića. Neki veći pas nalazio se pokraj njih, njuškajući jedno od štenadi.

Samuel ne reče ništa. Čak niti ne pomisli. Jedina pomisao koju mu je um bio sposoban stvoriti, ono tako mu dobro poznato ime koje je pomislio toliko puta tokom svog života, činilo se da je sada bilo jednostavno preteško čak i za to, čak i za pomisao. Bezizražajna pogleda, Samuel vrati čovjeku njegov šljem.

“A otac im umire…”, Nijemac izdahnu. “Ako su i one uopće žive… Strašno je koliko su krvi ljudi voljni prosuti u ime neprolijevanja krvi.” doda jedva čujnim izdahom.

“I vama su rekli da se borite za slobodu?” ni sam ne znajući zašto, Samuel na njegove riječi upita.

“Slobodu, mir, sreću… ljubav… Sve to. Vjernicima je rečeno da se bore za boga, nevjernicima za razum… Nije mnogo niti trebalo biti rečeno. Masa ide sama. Kao požar… Samo je iskra bila potrebna. Kad je došao red na mene, išao sam radi obitelji. Samo radi njih. Rekli su mi…”, on pomakne glavu i pogleda Samuela svojim poluzaklopljenim očima, “rekli su mi da ako mi ne napadnemo vas, da ćete vi doći nama. Da ste već na putu. Krvožedni. Tako je počelo…”

“Ne znam jesu li bili u krivu.”, Samuel odgovori. “Uistinu, čini mi se, nemam mišljenje više ni o čemu.”

“Sve su to laži…” Nijemac stane šaputati, ali se zaustavi, jer najednom začuje glasove ljudi i zvukove prevrtanja kamenja tek par koraka od njih. “Našli su nas.” reče sada normalnim tonom, uvidjevši da za šaputanjem više nema potrebe, jer su neprijatelji znali da su tu.

Samuelovo srce počne snažno udarati, jer on se opet stade osjećati poput lovljene životinje. Ali iako ga je srce tjeralo na uznemirenost, u njemu je ipak vladao nekakav neobičan mir, takoreći spremnost spram stupanja ka onomu što je dolazilo, a što je zasigurno bila smrt. Konačno će sve biti gotovo. Joanne, gotovo je! on je pomislio. Da je mogao vidjeti svoje lice, uvidio bi i da se nasmiješio.

“Čini da ćemo se uskoro rastati.”, Nijemac je rekao. “Moje je ime Franz Hummel. Reci mi”, dodao je te zastenjao dok je pružao ruku spram puške pokraj Samuela, koju mu Samuel nije priječio uzeti, “reci mi kako se ti zoveš?”

“Samuel Gide.”

Nijemac kimnu glavom, sekundu nakon čega napravi grimasu jer je namještao pušku na svome trbuhu. “Dva su metka u puški.”, rekao je, te nastavio: “Znaš, Samuele… Sav taj svijet… Svi ti ljudi… čine da klečiš”, začuje se napinjanje oružja, “ali ne znaju da klečiš nebu, a ne njima.”

Samuel okrenu glavu. Nijemac si prospe mozak.

I tako završi i ta pustolovina.

POGLAVLJE 17

Kad je ruševina koja ga je dijelila od ostatka svijeta konačno bila toliko uklonjena da su sunčane zrake što su u taj brlog granule mogle prekriti čitavo njegovo tijelo, samo je Samuelov povik da je nenaoružan i da se predaje učinio da vojnici jedva vidljivi od sunca ne stanu odmah pucati po njemu.

Ugledavši mladića podignutih ruku pokraj leša nekog nacista, oni mu priđu, ona najbliža dva tri vojnika, te ga zgrabe i izvuku poput kakvog štakora van.

Mješavina betona i zemlje na koju su ga bacili bila je tvrda, oštra, stisnuta od leda i mraza, kanda mirisa metala, benzina, hrđe, krvi i baruta, i Samuel uvidje da, iako okupan suncem, vanjski svijet bio je leden kao usred najhladnije zime. Zbog silna svjetla očiju Samuel nije odmah otvarao, a nije ni trebao, jer sve što se odvijalo oko njega on je mogao vidjeti i bez njih: ruševine, crvena lica, crvene ruke, ispucale usne, bijela magla ispred svačijih usta, uniforme, prazni trbusi… Bilo je gadno sve to vidjeti, pa makar i ne gledao.

Vojnici govorahu nešto na ruskom. Na zanimljiv način svojstven ratu, kanda zao, ali uistinu tek povodljiv – način, naime, koji je svakim svojim tonom govorio: Idem kuda i drugi idu. Ne zato što mislim da je njihov put dobar, već zato što ne mislim, a ne mislim jer se bojim misliti. Bojim se utirati svoj put, i stoga idem njihovim, pa makar njihov put bio toliko izgažen da je od blata više i neprohodan.

Nešto su oni govorili, ali zapravo nisu govorili ništa. Sve to bilo je tek međusobno potvrđivanje.

Joanne… Samuel pomisli. Hoćeš li čuti šalu? Jednoga dana, Joanne… jednoga dana ću ti se vratiti. I mi ćemo razgovarati. I ti ćeš uvidjeti da voliš biti kraj mene; da sam vrijedan ljubavi. Vrijedan cijenjenja. Uz mene, shvatiti ćeš da smo svi mi tek djeca koja nose odjeću odraslih… Nije ovo šala namijenjena smijehu. Njegove misli prolazile su mu umom dok je udisao i izdisao prašnjavi zrak – zrak koji bijaše odvratan i više poput smrada no zraka, kojeg je udisati bilo trpljenje, ali kojeg je Samuel udisao svejedno osjećajući dragost – ležeći na svojem izgrebanom, raskrvarenom licu, osjećajući pod svojim od hladnoće tvrdim licem komadiće stakla, crjepova, šrapnela svih veličina… Ovo nije šala čak ni namijenjena plaču. To je njezino prokletstvo, Joanne, to što nije čak ni prokleta. Šala je to namijenjena ničemu. Pijesak…

Samuel otvori oči, polako upre rukama o tlo, raskrvarivši i njih, ili radije, raskrvarivši ih još malo jer već bijahu pune otvorenih rana, te podigne lice od tla.

Što je to, oče Maxime, glas je njega kao djeteta stao govoriti u njegovu umu dok je Samuel promatrao sunce ponad sebe, ruševina, mrtvih i živih vojnika i čitava svijeta. Bilo je to davno zakopano sjećanje, jedno od onih sjećanja za koja nije više ni znao jesu li istinita, ili tek iluzije njegova uma. Što je to što čovjeka tjera da čini zlo? dijete je u prostoriji punoj knjiga upitalo starog svećenika, dok su sjedili za stolom i promatrali neke spise pune opisa davno minulih ratova.

Starac se namrštio, ali ne ni stoga što je bio ljut ni stoga što je bio zamišljen, već poradi osjećaja da on nije taj koji može na to pitanje odgovoriti, jer pitanje bijaše veće od njega. Sotona, mladi moj prijatelju, nakon prvotne šutnje, svećenikov je odgovor u konačnici glasio, Sotona nas tjera da činimo zlo. Dijete kraj njega očekivalo je da će starac još nešto dodati, ali to je bilo sve što je taj čovjek o tomu imao reći.

“Sotona…”, Samuelove usne sa kojih je kapala prljava krv sada su stale oblikovati nečujne riječi dok se promatrajući sunce on polako pridizao na koljena. “Maxime, moj prijatelju… Sotona ne postoji.”

Te riječi Samuel je oblikovao, ne izgovorio, tek otkucaj srca prije nego je osjetio tvrdu cijev puške na potiljku svoje glave.

“I trebaš se moliti.”, vojnik što je držao pušku reče na jedva razumljivom njemačkom jeziku, predmnijevajući, iako nije ni vidio Samuelove usne ni čuo njegove riječi, da se ovaj moli.

Idemo u crnilo, odakle smo došli, Samuel pomisli. I ti ideš sa mnom, ali ne i tvoja puška… Joanne… Joanne… Svemiru… On se nasmiješi.

Puška bijaše maknuta od njegove glave, a Samuela se primi za ruke, osovi na noge i stane odandje odvoditi. Strijeljanje je bilo tek plašenje.

* * *

Moglo bi se nazvati olujom, to što se odvija u čovjeku u trenucima lažnog strijeljanja, olujom želje za konačnom smrću, jer on ne zna da neće biti zapravo smaknut, i želje za življenjem, želje koja, ma koliko ju čovjek iz sebe pokušavao ukloniti, poput kakvog korova ipak ostaje tu, zatrpana negdje duboko u njemu, spremna da propupa i raširi se čitavim njegovim tijelom svakog časa. Nada možda jest korov, dragi čitatelju, ali kad nemaju drugog ljudi često i korov jedu, i možda baš stoga je tako teško riješiti je se, jer ma kako malena, ma kako bijedna bila, ipak nam koristi – ili barem volimo držati da je tako.

Da se pak Samuela tokom tih trenutaka pitalo što osjeća u sebi, vjerojatno bi odgovorio da ne osjeća ništa, da je prazan, suviše daleko od ljudskosti da bi uopće i bio sposoban išta osjećati. A možda… Možda ne bi ni odgovorio.

Takvog kakav je već bio vojnici su ga par sati kasnije odveli nekoliko kilometara dalje, labirintom ruševina oko kojih se polako spuštala noć. Samuel je šepao, ali oni nisu marili. Nije mario ni on. Gurkanje, podbadanje, povlačenje, sve to činilo se tako dalekim, tako nebitnim.

U konačnici Samuel bijaše doveden do ostalih zarobljenika. Ondje se on nađe okružen većinom Nijemcima, sa njih nekoliko desetaka, ali tu bijahu i ostali vojnici, njegovi, naime, vojnici, suborci njegovi, prijatelji, sve ljudi za koje mu je u isto vrijeme bilo i drago i žao što ih je vidio, jer nije znao kakav li će im svima usud biti.

Nitko niti pogleda u oči, niti pozdravi ikoga. Sve što se trebalo znati, znalo se i bez toga.

Ugledavši Samuela, nitko od njegovih suboraca nije mu čak ni šaptom ili barem pukim kimanjem rekao ni riječi. Nisu smjeli, on je razumio. No ono što nije razumio, barem ne u početku, bilo je zašto su im svima pogledi bili tako prazni, tako bezizražajni, kao da im je svejedno bilo što su upravo doznali da je i on među živima. Ali bio je dovoljan tek pogled u jedan komadić razbijenog stakla u prašini na tlu kad su ga ruski vojnici srušili na koljena i stali vezati da shvati da je i sam takva pogleda. Odraz njegova lica na tom stakalcu osvijetljenom lampom koju je jedan od onih što su ga vezali držao Samuelu je govorio ne samo dovoljno, već i više no što je on uopće htio znati.

Lice ovo, on je mislio dok je pognute glave promatrao svoj odraz u stakalcu, izgleda kao lice osobe koja je ubila četiri čovjeka. Lice koje je posljednji put svjedočilo smrti prije tek koji sat… Joanne, o Joanne, ja imam osjećaj da sve što znam, znam samo o smrti, o kraju, o uništenju i tami, a sva sreća i sav osmijeh kanda da su od mene tako daleko pobjegli da ih više ne vidim ni na horizontu. Oni se neće vratiti, Joanne… imam taj gadni, vrlo gadni osjećaj… A i sam, sve mi se čini, i sam idem čitavog života ni sam ne znam kuda, tražeći, ali ne nalazeći doma. A što više tražim, izgleda, to sam od njega dalje. Ako pak ne tražim, to je još i gore, jer tada me ovo more postojanja odbacuje kuda ono želi. Ondje gdje osjećam samo patnju…

Delirij je bio na pomolu. Samuel je to osjećao; to nešto prolazilo je njime poput trnaca. Ta bilo je i vrijeme, pomislio je, promatrajući sada odraz zvijezda na stakalcu pokraj odraza svoga lica. Zvijezde treperahu, ali to se na stakalcu nije moglo vidjeti, baš kao što se nije moglo vidjeti ni da se Samuel znojio usred ledene noći. Iz nekog razloga, kad se nasmiješio, stakalce nije prikazivalo čak ni njegov osmijeh.

Sviđa mi se taj komadić stakla… Samuelovim je umom tada prošla pomisao. Volim… Volim kad mi lažu. Stvarnost se tada čini čak i manje gadnom.

POGLAVLJE 18

Malo je trenutaka u ljudskom životu koje čovjek tako dobro pamti kao one u kojima mu ljudi batinama, kundacima, šakama i čizmama od mišića čine ljubičastu kašu, a kosti mu obasipaju pukotinama, baš kao što kakvo dijete prstima obasipa kolačić šećerom. Batine, kako je Samuel u svome umu nazivao ono što su čuvari nazivali smirivanjem, bile su nešto o čemu on doista nije razmišljao tokom života na onaj način na koji je, kako mu se sada činilo, trebao razmišljati. Bilo je to nešto što je tokom čitavog života nazivao tek zlom, plodom ljudi koji su zašli u pokvarenost. Ali on nikada ranije nije mogao shvatiti istinsku dubinu svega toga. Tek sada, morao je priznati, sav u bolovima, gladan, žedan, polubolestan i okružen vezanim prijateljima i ljudima po kojima je tek par dana ranije pucao, tek sada on je uviđao što to znači kad jedan čovjek uzme i počne nanositi bol drugome, osjećajući pritom, ali ne želeći priznati ni sebi, a kamoli drugima, ne zadovoljenje pravde, već uistinu tek njegove vlastite, odvratne i neljudske potrebe za tim.

Nekoliko dana prošlo je otkako se Samuela, njegove suborce i neprijatelje proglasilo zarobljenicima, odvelo iz onog grada u kojemu su se borili, i stalo odvoditi preko kojekakvih polja, pruga i blatnjavih cesta, raznoraznim selima i gradovima za koje Samuel nikada ranije nije čuo, malo ih vozeći vlakovima i kamionima, a malo tjerajući da hodaju, i u tih nekoliko dana, oni, zarobljenici, ljudi koji su sada izgubili svako pravo da to više budu, stali su gubiti svaku staru čvrstinu i ponos unutar sebe, jedan po jedan, ma koliko čvrsti ranije bili, i sve manje ličili su dok su tako hodali na ljude, a sve više na stoku.

Možda mjesec dana, možda više, nitko nije znao točno, toliko je otprilike trebalo da se ukloni i onaj najmanji trag ljudskosti unutar tih ljudi – makar ta ljudskost bila i u obliku nezadovoljstva – jer nakon dovoljno patnje, sve ljudsko postaje preskupo za priuštiti, i čovjek tada sve što ima, ima tek potrebu za življenjem – ništa više. Negdje tada, kada je postalo očito da hrane više dobiti neće, a da im je jesti potrebno ako ne žele umrijeti, oni su stali jesti travu. Bijaše trava odvratna, ali ni približno onoliko koliko su bile gliste, skakavci, mravi i sav onaj ostali svijet koji je živio dolje na tlu, a kojega su počeli jesti jednom kad im i taj luksuz postade dostupan. Vojnici što su zarobljenike vodili osjećali su gađenje pred tim prizorima, ali sve što su mogli bilo je da ih potjeraju još brže naprijed, kako i sami u takvoj potrebi ne bi bili uhvaćeni.

Oluje te svatko od njih, i od zarobljenika i od čuvara (jer nitko, pa ni čuvari, nije htio biti ondje i sve to doživljavati), prebrođivao je na svoj način. Neki su stiskali šake, neki zube, neki su zamišljali da pjevuše, a neki da i nisu tamo, već tko zna gdje, vjerojatno u svome domu, možda čak i kao djeca pokraj svojih roditelja. Tokom noći su se pak tresli, plakali, opet koješta zamišljali, ili možda nijedno od tog, već su provodili vrijeme u šutnji. I to je manje više bilo to. Postojanje im nije moglo ponuditi bogzna što više. Samuel je, pak, svoje vrijeme provodio razmišljajući o Joanne, o sirotištu, o ljudima koje je ubio, kao i mnogim onim drugim ljudima koji su nakratko bili dio njegova života, i konačno, o Velikom padu, onoj knjizi koju je pročitao, činilo se, tako davno, knjizi čiju radnju kanda je i zaboravio, štoviše, od čijeg sadržaja se nije mogao sjetiti niti jedne riječi, ali koja je na njega imala takav nevjerojatan utjecaj, čak i sada, kada se činilo da više nije bilo niti njega samoga, na koga bi utjecaja mogla imati. Svaki put kad bi došao do Velikog pada, njegov um prestao bi ići dalje. Tada, baš kao knjigu, Samuel bi svoj um zaklopio i vratio se svijetu, i uviđao stvari na jedan drugačiji način. Da, on je znao da taj drugačiji način gledanja nije imao veze sa nailaženjem na kakvu novu istinu, već je to bio tek plod gledanja iz perspektive niže prošlima, perspektive osobe koja je propala još dublje, ali to znanje, tu svjesnost situacije on je ignorirao.

Upijanje okoline, ako se to tako moglo nazvati, bilo je ono čemu bi se Samuel tokom tih trenutaka prepuštao. Ali ne totalno upijanje okoline, do kojeg bi došlo potpunim ispuštanjem svega i predavanjem samoga sebe. Ne, ovo je bio tek kratkotrajni odmor od života. Odmor uslijed nemogućnosti da se prepusti.

Ono što se odvijalo sa Samuelom Gideom tokom tih trenutaka bilo je ono što se događa sa svakim čovjekom kada prijeđe granice vlastitih sposobnosti. Kada prijeđe granice samoga sebe. To nisu bile halucinacije, ono što je on gledao i uopće doživljavao, jer halucinacije su plod uma, a on je puštao i um da ide. To su radije bili bezdani koji se kriju ondje spram čega nam um ne dopušta ići. Možda bi neki mudrac to nazvao osnovom samoga sebe. I bio bi u pravu. I bio bi u krivu.

Ali Samuel Gide prije ili kasnije morao bi se nakon tih doživljaja vraćati, makar i nakratko, onomu što volimo nazivati stvarnost, a što je u onim trenucima u kojima se on tada nalazio, bila grupa ljudi, nešto oružja, zvijezde na crnom nebu i trava na smrznutoj zemlji. I tu bi Samuel opet bio sposoban misliti, opet voljan zgrabiti uzde svoga života i ići naprijed, i pogledao bi u nebo, prisjećajući se svega što zna, i time se tješio.

A sada, baš sada, dragi čitatelju, evo, Samuel Gide gleda u nebo, u zvijezde, i šapuće svojim ispucalim usnama: “Joanne, ja se ne bojim… jer niti jedna od zvijezda nije se pojavila sama od sebe, već je prvo tu bila magla. Prvo je bila magla, Joanne, a onda je došla zvijezda… Ne napuštaj me dok sam još magla…”

U početku, provaliju između zarobljenika i čuvara činili su strogoća i zakoni, ali kasnije, kada je snaga i negostoljubivost prirode nadjačala i uklonila sve te umjetne barijere između ljudi, čineći ih izloženima i željnima ujedinjenja, ono što je provaliju ipak nastavilo sačinjavati, i činiti ju usto sve dubljom i širom, bila je razlika u stupnju poniženosti te dvije skupine. Glad i hladnoća činili su od zarobljenika spodobe toliko daleko od ljudi da čuvari, čak i da su pokušali, jednostavno nisu mogli do njih doći. Čovjek koji je toliko uništen da jede travu teško da će biti u mogućnosti voditi razgovor, ili uopće imati i želju za jednim. Takav čovjek samo želi da ga se prestane tjerati na išta, da ga se pusti na miru, da mu se dopusti da se sruši na zemlju i umre – ali to čuvari nisu mogli priuštiti, i šutnja i ravnodušnost, čak i neka vrst acedije zarobljenika bijahu cijena njihove agonije.

Zarobljeništvo postojanja sve je to bilo u pitanju, uz ono zarobljeništvo koje bi možda nazvali stvarnim. Dani koji traju i traju i traju, svake sekunde suviše bolne da bi ju čovjek mogao preživjeti, a opet se zaustaviti nije smjelo. Vratiti se bilo je nemoguće. Umrijeti, pak, vjerojatno je bilo i zakonom zabranjeno. Samuelu Gideu, kao i ostalim zarobljenicima oko njega, bili su oduzeti životni dani. Više njihova svrha nije bila u njihovim rukama. Oni su smjeli živjeti, ali ne mnogo više od toga. Živjeti za druge ljude… začuvši još jedan od beskonačno mnogo svojih koraka koje je činio po blatnjavu putu sa tolikom mukom, Samuel je pomislio. I tu već bijaše kraj njegovih misli. On je znao da ono što je htio pomisliti nije bilo daleko od njega, i rečenice koje su se htjele oblikovati nisu bile niti najmanje teške, ali on misliti nije mogao. Nije osjećao ni potrebu za tim.

Samuel je tek udisao, izdisao, udisao, izdisao, činio korak za korakom, osjećao bol, mirisao smrad ljudi, izmeta i zraka kanda suviše ledenog za disanje, i bio, eto… bio živ.

POGLAVLJE 19

Bila je djevojčica u pitanju, to ljudsko biće koje je Samuel Gide mogao vidjeti pred sobom sada tako jasno, djevojčica što je sjedila i plakala u mračnom hodniku. Malena, neprimjetna, duge zlatne kose, skoro pa smrznuta koliko je hladno bilo, i nedužna od svih grešaka koje je on uopće mogao i zamisliti. Samuel je pokušao učiniti korak ka njoj, ali uvidje da se ne može niti pomaknuti. Hladnoća i tama, baš kao i udaljenost, to mu nisu dopuštali. On osjeti bol uopće i radi pomisli o prekidanju tišine svojim govorom, ali kako se nije mogao micati to je bilo jedino preostalo; on je morao govoriti. Ali, kad je pokušao učiniti i to, njegova usta nisu stvarala nikakva zvuka. Hladnoća. Tama. Udaljenost. On je htio zagrliti to dijete, ali mogao je samo njih, te, filozofi bi možda rekli, nepostojeće stvari, plodove njegove mašte. Ali oni i kao nepostojeći bili su nepriuštivi.

Samuel je mogao samo promatrati kako prostor između njega i djevojčice postaje sve širi i širi, dok je sve ono što je dotad predstavljalo hodnik postajalo ledeno ništa. Djevojčica je pak bila zatvorenih očiju, lica prošarana tragovima suza, pognute glave, i sve se činilo kao da niti ne zna da je Samuel tu.

Ne najednom, već postepeno, iako se činilo brzim, stadohu uskoro padati pahulje snijega, a oko Samuela i djevojčice kamenje zida, poda i stropa počne se lediti i pucati. Bez ikakva zvuka, baš kao što je čitav taj prizor i bio.

Nije prošlo mnogo prije nego je snijega toliko napadalo da je prekrio čitavo to dijete, koje se nije micalo i, baš kao što je i mislio da će se dogoditi prije ili kasnije, Samuel pred sobom djevojčicu uskoro više ne vidje. Umjesto nje, sve bijaše snijeg.

Negdje tada on osjeti da se ponovno može micati, a sekundu kasnije i govoriti.

Nije trenutka više čekao; on se stane probijati kroza snijeg do mjesta gdje je donedavno djevojčica bila, rovajući rukama, vičući njeno ime. “Joanne! Joanne, molim te…! Joanne…!” Ali javljao se nije nitko.

Kad je konačno došao do nje, on je kopajući rukama mislio da će ju osloboditi ralja snijega, da će ju očistiti. Ali bilo je kasno. Ovaj svijet nije bio svijet u kojemu se takvo što moglo dogoditi. Djevojčica je bila razasuta sa ostalim snijegom, kao milijun malih, šarenih pahuljica, a Samuel sve što je mogao bilo je da shvati da je sve tek san, baš kao i u stvarnom životu svih tih godina, da ona nije tu, i da sve što preostaje jest nadati se da će se uskoro probuditi.

I tako Samuel Gide provede još jednu noć od onih više od dvije tisuće noći koliko je proveo u logoru okovanim snijegom negdje u Sibiru.

* * *

Sibirske noći nisu se razlikovale od noći sa ostalih mjesta Zemlje, jer onaj koji je slomljen i pati, on pati ma gdje bio, i sasvim je svejedno čovjeku bio na najljepšem ili najružnijem mjestu ako je njegova unutrašnjost ružnija od svake stvarnosti. Samuel Gide nije patio, jer iako nije bio pri sebi, on nije bio slomljen. Da ga se pitalo zašto, sigurno bi on sam na to odgovorio: “Zato što se nema što više slomiti.” Ali to bi bila laž koliko i istina. Bilo je nešto što se dalo slomiti, a što je činilo čitav svijet tog čovjeka, i što je, kako se činilo, svakim danom postajalo sve slabije i slabije, a to nešto bilo je sjećanje na Joanne Beckett, djevojčicu čijeg se lica on sada više nije mogao pravo ni sjetiti, ali koja je bila njegovo sve. Nije bila ljubav to što je on osjećao spram nje čitavog svog života, a to nećemo tako nazvati tek stoga što je ljubav kanda nekako preslaba riječ, suviše takoreći isprana kako bi pravilno opisivala sve to.

Radije, u pitanju je bio razlog življenja, razlog za nastavljanjem dalje. Makar to i bio tek puki udisaj i izdisaj, volja, eto, za tim, za udisanjem smrada ljudi nagužvanih u drvenoj baraci usred snježnih planina, volja za suzdržanošću od plača i vriska, i tu i tamo kimanje glave kad bi ga netko nešto upitao, i prihvaćanje stavljanja splačine u usta koju bi pred njega već stavili jednom kad bi bilo vrijeme za jelo – makar nastavljanje dalje bivalo tek to, ali i to bijaše više od odustajanja.

Samuel Gide znao je da ondje uopće nije ni trebao biti, ondje među ljudima koje čak ni on više nije mogao smatrati ljudima, ali za razliku od svog narednika, koji se trudio objasniti čuvarima da su oni francuski vojnici kojima su oduzeti dokumenti, što je dokazivala sada tek njihova uniforma, Samuel jednostavno nije mario. A i da jest, vjerojatno bi mu se dogodilo isto što i naredniku: bilo bi mu rečeno da je Nijemac odjeven francuskom uniformom, i odveden negdje drugdje, gdje neće stvarati buku.

Sudbina njegova narednika Samuelu je bila nepoznata, baš kao što su, uostalom, i sudbine svih drugih ljudi koje bi čuvari odvodili svakh par tjedana bile sve samo ne poznate, no čak i da jest bilo od onoga što je taj čovjek poznavao, Samuel svakako ništa poradi toga ne bi mogao učiniti.

Sve što se moglo činiti bilo je ono što su čuvari i nalagali da se čini, a to bijaše rad, od kopanja zemlje, razbijanja kamenja, piljenja balvana, do prenošenja svega toga, zajedno sa kojekakvom rudom, kilometrima i kilometrima kroza snijeg i blato od mjesta do mjesta. Sve ostalo bilo je neobavezno, čak i preživljavanje.

Umor i strah katalizator su najvećih ideja, ali kada je čovjek preslab da uopće više osjeća umora i straha, on ni ideje ili ikakve težnje više ne može imati, i sve svakoga dana i večeri ostaje nekako isto, kao ista slika duplicirana i pojavljivana na kakvoj filmskoj vrpci iznova i iznova; hodanje i promatranje žuljeva tokom dana, ležanje i opipavanje žuljeva tokom večeri, sve prekinuto sa tu i tamo kakvim snom koji bi na trenutak prekinuo stvarnost – snom, dakako, obično daleko gorim od same stvarnosti.

Njegovi prijatelji, Pierre i Nikolaj, koji su mu bili u vidokrugu mjesecima, vjerojatno i godinama, i uz koje je lio znoj, jeo, smrzavao se i spavao, bili su jednaka ophođenja spram svega oko sebe kao i on, i čuti izgovorene riječi kraj njih, makar i jednu riječ u dan ili dva, bilo je strašno koliko i neobično. Nije znao kada točno – nije mogao natjerati um da se sjeti – ali tek u jednom trenutku, godinama, činilo se, nakon što su došli u logor, šutnja je bila prekinuta. Morala je biti prekinuta, zapravo, jer ono što je gadnije i teže od šutnje u jednom je trenutku, tako iznenada, tako nemilosrdno, kanda su oni tek životinjice a ona njihov grabežljivac, bolest naime, ogrnuta smrću pokucala na vrata, i ne čekajući da ih itko otvori ona je sama ušla i zagrlila jednog od njih. Nikolaj, šibicar, bio je taj kojeg je zagrlila.

Mnogo patnje, mnogo boli, dan za danom, težnja za vriscima. Ali vrisci ipak bijahu zatomljeni, jer on nije htio i batinom dobiti po rebrima uz povik da se utiša. Krv, sluz, smrad, sve to izlazilo je iz tog čovjeka podsjećajući ga sada koliko je i samo postojanje zapravo krhko, koliko je pojedinac zapravo nebitan. Samuel mu je davao dio svoje hrane, nadajući se da će mu time pomoći, ali Nikolaj je povraćao i pljuvao i svoja i tuđa jela.

“Ja više nisam od ovoga svijeta, Samuele Gide…”, on je šapnuo jednoga dana ili večeri dok je promatrao svojim vodenastim, sluzavim očima mladića obraslog bradom, kao što je i sam bio, usred barake pune umornih i gladnih ljudi. “Moje tijelo govori mi da ja tu više ne pripadam… Nema smisla davati mi hranu, kad i sam znaš da neću preživjeti…”

Samuel mu je pokušao odgovoriti, ali Nikolaj njegove, kao ni Pierrove riječi, nije mogao pratiti. On je buncao, nije bio pri sebi, a bilo je upitno je li ih uopće i vidio, i je li se, izgovarajući njihova imena, njima i obraćao. “Bio sam tek čovjek…”, on je rekao, vadeći riječi iz najcrnjih dijelova svoje duše i nižući ih kao biserje u ogrlicu, sigurno, sasvim sigurno znajući da su mu posljednje, “… a sada nisam čak ni to.”

To bijahu riječi izgovorene od strane šibicara Nikolaja, kojih se Samuel Gide sjećao ostatak svog života, a koje bijahu njegove posljednje.

Sljedeće jutro ledeno je mršavo tijelo iz barake bilo odvedeno, i bačeno tko zna gdje.

* * *

Joanne… Joanne… Uopće je neobično, mislim, dok promatram ovaj svoj truli drveni krevet, osjećam njegovu hrapavost i vlagu na svome licu, na svojim usnama, i dok mi njegova tvrdoća drobi sada već i suviše slabe mišiće i kosti, uopće je neobično što te se i dalje mogu sjetiti, makar i kroz ovu maglu što je nekoć predstavljala moja sjećanja… Ljudi oko mene, Joanne, oni će umrijeti kao i ja. Umrijeti ćemo kao Nikolaj. I svece pitaj hoće li nas uopće udostojiti i bacanja u raku, ili će nas tek ostaviti ovdje da trunemo zajedno sa ovim savijenim daskama. Vjetar, Joanne, da samo možeš osjetiti ovaj vjetar, čuti njegov fićuk, i znati da ako pojedeš daske, da te od njega ništa neće braniti. Pojesti daske… Da imam snage, bih li to učinio? Bi li time nadomjestio hranu koju ne dovode, koliko već… Pierre, koliko ju dugo ne dovode…? Pierre…? Molim te, čuj moje misli. Molim te…

“Pierre…” on prošaputa.

Nekoć tako moćna, tako snažna, a sada bijedna i slaba prilika ležeći na krevetu do njegova, krevetu od smrvljenih i vlažnih dasaka, pogleda ga svojim praznim očima, te progovori: “Reci, Samuele.”

“Želim znati, Pierre… Molim te… daj mi na to odgovora…”

Pierreovo mršavo, upalo, blijedo, zaraslo lice pitanje je čekalo tako strpljivo, polako udišući i izdišući ustajali zrak tokom čekanja, i tako kanda neljudski, da se Samuel na trenutak upitao nije li pitanje koje želi postaviti upravo i moguće postaviti tek tom tišinom, tim pukim pogledom između njih dva, pogledom koji je govorio tako malo, gotovo ništa, a opet tako puno da se činilo da je mogao ispuniti sve knjige svijeta. Da, činilo se, pogled je govorio strahotno malo i mnogo, jer je i pitanje bilo tako maleno i ogromno u isto vrijeme.

“Reci mi, Pierre… gdje je pad ljudi?”

Udah, izdah, blago nasmiješena usta, ali pogled na rubu suza, to bijaše ono što se pred Samuelom nalazilo, a što je predstavljalo njegova prijatelja Pierrea, čovjeka od svih ljudi uz kojega je sada prolazio kroz samo dno svoga postojanja. “Kad bih znao, Samuele… Vjeruj mi, rekao bih ti.”, on odgovori i na svoje se koščato rame nasloni. “To je sve što ti mogu reći. Dalje samo mogu govoriti neistinu.”

“Uvijek…”, Samuel prošapće, nasmiješivši se usput kako se sjetio nekih starih, gotovo u potpunosti zaboravljenih čuvstava pod toliko prašine zatrpanih u njegovu umu, “uvijek sam, Pierre… Da… uvijek sam volio da mi lažu. Laži mi, pa da se barem i na to nasloniti mogu.”

Pierre ne mogaše više ležati naslonjen na rame, pa se sruši na leđa, ne zatvarajući oči dok mu je pogled gledao spram stropa daščare u kojoj su se nalazili sa toliko mnogo ljudi. Njegovo lice bijaše prljavo. Pogled mu nije govorio baš ništa. “Pad ljudi ne znam gdje je, jer zaboravio sam kada smo kraj njega prošli.”, on je tada rekao. “Padamo već dugo, Samuele… Čini mi se i nepodnošljivo dugo.”

“Nazire li se kraj?” jedva čujno Samuel izdahne, jer nije se usuđivao te riječi glasno izgovarati, s obzirom da je čak i najtišim šaptom činio da mu se um stane nadati povratku starim svjetovima, starim vremenima, vremenima, da, koja bijahu kaos i siromaštvo, nešto što bi prosječan čovjek smatrao uvredom svoga dostojanstva kad bi ga se zatražilo da to bude njegovom okolinom, ali što je ipak bilo sve što je Samuel imao. Sirotište i Joanne. Ili samo Joanne. Ili samo povjetarac koji bi ju okrznuo.

Njegov prijatelj na to pitanje nije odgovorio. Od umora on je zaspao. Tog dana Pierre je radio predugo čak i po mjerilu logora. Nadam se da sanjaš pandurovu kćer, prijatelju, Samuel je pomislio, i sam se okrenuvši na drugu stranu i polako stavši tonuti u san. Nadam se da ćeš joj se vratiti… Preživjeti ćeš, a ona te čeka… Ta nije sve svijet Alekseja Zanreva. Ima i dobrog u ovom svijetu. Barem vjerujem u to. Da… ja u to vjerujem..

* * *

Bio je jedan od dana, nije se mogao sjetiti koji, kao niti je li se uopće i dogodio, u kojemu se Samuel upitao nije li refleksija svekolikosti znati čekati. Nije li refleksija svekolikosti moći promatrati svoje propadanje, slušati svoje udisaje i izdisaje, milijune njih, u njihovu redanju kao da čine nekakav beskonačni niz koji ide spram nečega maglovitog, provalije možda, ili ludila pak, i u svemu tom uviđanju ostati, ne staložen, ne sabran, ne čak ni i dalje na nogama, ali tu, tu, čini se, iako ležeći i nemajući snage nizašto, i dalje spreman na još.

Vrijeme je gazilo Samuela svojim teškim čizmama, šutalo ga, gonilo naprijed, kroz dane i dane, za Samuela odavno već nebrojene, čineći sa svakim proteklim od njega pojavu oronuliju, neljudskiju, manje slobodnu… A on je i dalje čekao. Čekao što točno? Kako su sve što je imao bila tek maglovita sjećanja i odavno potopljene nade on je znao da ako i jest nešto čekao, to nešto dočekati bilo je nemoguće. Stvari za kojima je sezao rukama bijahu predaleko, već i s onu stranu mogućeg i stvarnog, i sve se činilo da se nikada neće vratiti.

Patnja je besplatna, ali pad košta. Zato čekam. Čekam jer pad si priuštiti ne mogu. A i ta sjećanja, ona su bila suviše draga, makar i bila jedva postojeća, kako bi ih zaboravio. Joanne… kad je onaj koga čovjek voli sve što taj čovjek ima, tada odustajanje nije moguće… Ono je preskupo. Joanne… koliko je godina već prošlo? Koliko je nada izgorjelo? Postojiš li više…? Joanne… evo me, da, izgleda, evo me opet pred pomisli do koje dolazim kad mi se učini da mi duh nema više niti jednu kap krvi da iskrvari: Joanne, jesi li ikada i postojala?

Dan za danom, patnja za patnjom, ne zbog logora već zbog samog bivanja Samuelom Gideom, čovjekom koji iz vjernosti jednoj osobi nije prezao od odlaska i u najdublje dijelove postojanja, dalje od najdaljeg pakla, naime u samoga sebe, ne na putovanje, već na rub pada, i promatranja kako bezdan pada prodire kroz njega drobeći mu nutrinu, kao dijete što bode lutku pribadačama, uza smijeh, ubadajući i ubadajući, i poziva ga da mu priđe, da se u njega baci… i unatoč svemu ne dopuštanja samome sebi da padne.

Nije bilo vrijeme to što je činilo Samuelov pakao, pa čak ni logor u kojemu se nalazio, ni sve te patnje kroz koje je prošao svih tih proteklih godina – ne, bio je to on sam. On sam, znao je, mada nije htio to znati, bio je uzrok svake svoje nesreće. On sam gazio se je i mučio. I jednako kao što je znao to, unatoč svemu, znao je i da ta njegova patnja nije bila patnja vezana uz ikakav prostor ili ikakve ljude, i činjenica se jasna poput izlaska sunca pred njime nalazila: ma gdje i kraj koga bio, patnja je bila neminovna.

Je li istina, Joanne, da bih patio i da sam sam sa sobom, bez ikakva mučitelja kraj sebe? Da bih patio i uz tebe? Bojim se na to odgovoriti, a ti, koja si tek moja mašta, na to odgovoriti ne možeš… Uistinu, Joanne, ja sada uviđam to… ništa nije toliko nepravedno etiketirano kao ono što zovemo smrt. Pomućenost uma, nemogućnost oslanjanja na samoga sebe, to je ono što je najstrašnije, to je ono što je dostojno straha, ne smrt. Joanne, on se pitao, Joanne, vrtlog je misli u meni, beskonačan vrtlog, čini mi se, a sve se pitaju… gdje je kraj svemu ovomu?

POGLAVLJE 20

U bajkama, nada inspirira. U stvarnosti, okrutno zadirkuje. Toga je Samuel Gide bio svjestan i stoga taj čovjek nije bio čovjek mnogih nadanja. Svaka bol koja je spram njega išla, svaki val tog oceana patnje, sve to on je prihvaćao. Nije se nadao. Nije se mogao nadati. Samo se pitao tu i tamo koliko li će još to trajati. Ne poradi patnje, već poradi sebe. Koliko jedan čovjek može izdržati, to se on pitao, a ne koliko patnje još iza obzora ima.

A jedan čovjek, činilo se, mogao je izdržati mnogo, bez obzira što se svake provedene sekunde činilo da će baš tada pasti. Glad, žeđ, umor, bolesti… sve to on je preživljavao, često i protivno svojoj volji, i ma koliko ne htio, on je dolazio do zaključka: Čovjek je otpisan tek kad mu ni bol više nije izvor snage.

Samuel nije znao koliko vremena je proveo u logoru. Ne stoga što to nije mogao doznati, jer lako je mogao, već stoga što nije imao želju za tim znanjem. I bez opisivanja provedenog vremena riječima, on je znao da ga je prošlo previše.

Ljudi koji su se nalazili oko njega njegova posljednjeg dana provedenog u logoru nisu bili oni ljudi koji su tu bili prvog dana. Bijahu to neka nova lica. Nova, ali jednako izmučena. Pierrea tu više nije bilo, kao ni ijednog od njegovih suboraca ili barem neprijatelja – svi oni, jedan po jedan, otišli su odavno, negdje daleko, tko zna gdje. A možda i nisu oni otišli, već on, samo se premještanja nije mogao sjetiti. To je lako bilo moguće, jer posebnost zatočeništva i jest u tomu što ljudima nakon nekog vremena oduzima taj luksuz oslanjanja na same sebe.

Ali bilo kako bilo, sve to više i nije bilo važno, jer posljednji dan svakako je u konačnici pred Samuela došao, ma koliko ga malo on bio svjestan, a uz taj dan i riječi: “Šest godina, Samuele. Šest godina proveo si ovdje. A sada si slobodan.” Čije to riječi bijahu, Samuel niti je znao, niti je ikada više dobio i priliku da dozna, jer jednom kad je konačno dobio dopuštenje napustiti onaj kompleks baraka, i jednom kad je pošao sa stražarima i ostalom šakom ljudi što je odslužila svoje vrijeme do najbližeg naselja, svaka želja da se ondje ikada više vrati u njemu je bila uništena i sahranjena. On samome sebi tu priliku je oduzeo.

Bio je to kraj još jednog dijela njegova života. Što se Samuela ticalo, bilo je to tek još jedno zrno soli posuto po njegovim ranama. Samo što je, eto, ovo zrno bilo kanda veličine čitavog svijeta.

Osjećam, rekao bih… da sam konačno slomljen, bijahu njegove misli kad je prešavši nekoliko desetaka kilometara njiva i šuma sa tih još nekoliko slobodnih ljudi u dronjcima između par vojnika napokon ušao u neko mjestašce.

Jednom kad su se ondje našli, vojnici s njima više nisu imali ništa. Stoga su se udaljili i izgubili iz vida već nakon prvih nekoliko minuta, ostavivši time bivše zatvorenike, sada slobodne ljude, da u svojoj slobodi uživaju stojeći na mjestu i bez riječi pilje u svijet oko sebe. Samuel je bio jedan od njih i kraj njih se nalazio, i tomu što je tada zavladalo, tom osjećaju koji je tu bio tih par minuta, tomu se ni on sam nije mogao oduprijeti. Naime, poriv za činjenjem ničega, makar nakratko, jer više potrebe za grčevitim držanjem za život nije bilo. Poriv za ispuštanjem svega i upijanjem tog stanja svim svojim bićem, stanja koji ne postoji i koji je, kao i sve, uistinu tek iluzija, a kojeg su veliki mudraci nazvali slobodom.

Vratiti će se, vratiti će se svaki čas, i ubiti će nas… nešto kao da je u njima govorilo, a oni su bez obzira na to stajali mirno, poput bespomoćne djece, baš kao što i izgledaju ljudi otuđeni od dostojanstva. Ali vratio se nije nitko, a razići se valjalo, prije ili kasnije.

Samuel bijaše od onih koji su otišli kasnije. Štoviše, on je otišao posljednji.

* * *

Jednom kad je došlo vrijeme za odlazak, on nije znao kuda ići, niti ima li uopće ijednog puta na ovome svijetu po kojemu on hodati može, ili je svaki put njemu strani, neprijateljski put, put koji ne želi da ovaj po njemu hoda. Ali ići se naprijed moralo. Zašto? Samuel Gide bio je preslab da bi o tomu razmišljao.

Kuće, snijeg koji se topi, blato, blijeda lica, bijeda… to bijaše sloboda. To bijaše ono za čime je svaki od zarobljenika oko njega, pa i on sam, svih ovih godina žudio. Ljudi… Zanimljivi strojevi od mesa što dišu. Odvratni ste, ali jedino što imam. Jedino što me čuva od zvijeri i noći… Istražio sam vašu niskost… To jest tražio sam ju, gledao gdje joj je kraj… ali kraja joj nisam našao. Zanimljiva stvorenja, uviđam… sposobna padati i padati, iz nižeg u niže…

To bijahu misli Samuela Gidea nastale onda kada, da se tog čovjeka pitalo kako li se uopće zove, on vjerojatno ne bi znao odgovoriti, jer toliko slomljen, toliko moglo bi se čak reći i naživljen taj čovjek je bio. Postoje trenuci u ljudskom životu kada razum čovjeku predstavlja luksuz koji si on ne može priuštiti. Jer valja znati da razum, kao i toliko toga u životu jednog čovjeka, često ovisi samo o tomu može li si ga čovjek priuštiti ili ne. Mudar čovjek ne smatra da će mu mudrost trajati vječno, stoga su mudri ljudi obično spremni za te trenutke. Ali čovjek konstantno rušen na koljena, konstantno gažen od strane svijeta, kojemu se trenuci u kojima se mogao za nestajanje razuma pripremiti nikada nisu pojavljivali pred očima, što njemu pričinja rješenje?

“Ići naprijed…?” Samuelove usne oblikuju pitanje, a njegov umorni pogled nazre kroz maglu udaljeni vlak, spreman za polazak.

* * *

Bila je vjerojatno sreća u pitanju što iako je vlak bio spreman da to mjestašce napusti, roba koju je trebao prevesti nije, jer Samuel se stoga baš na vrijeme stigao ponuditi da pomogne natovariti gotovo čitava dva odjeljka nekakvim teškim vrećama ako vlakovođa pristane prevesti i njega kuda god je već vlak išao. Njegov prijedlog bio je prihvaćen, i jedva dva sata kasnije on je umoran, gladan i žedan, ali ipak kud i kamo zadovoljan, kraj vreća u jednom od tih odjeljaka sjedio i osluškivao dok je vlak polako odmicao.

Čitavo tijelo Samuela Gidea treslo se, jer on nije ništa pojeo ili popio nekoliko dana, a sada je pomogao učiniti posao kojeg iako nije suviše teško učiniti bilo, njemu bijaše gotovo nemoguće. Otkud je uopće našao snage za to, on kanda je znao najmanje od svih. Ali to je svakako bilo nebitno. Vraćam se, što god to bilo čemu se vraćam… Ali vraćam se… I to mi se čini, Joanne, najvažnijim… Joanne…? Koliko dugo se tebe nisam sjetio… Koliko dugo nisi bila čak niti dio mojih misli… Oprosti mi zbog toga, Joanne, iluzijo moja, zbog toga što bijah, izgleda, preslab da i umišljam… A vidim… vidim i da sada isto dolazi, da me i sada san lovi… Ako je to uopće san, i ako se uopće ikada više probudim…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *