Samuel Gide, poglavlja 6-10

POGLAVLJE 6

Tri godine i stotine poslanih pisama prošle su prije nego je Samuel Gide konačno odslužio vojni rok. Bile su to godine vježbanja i podvrgavanja nalozima, godine kiše, sunca, blata i nebrojenih skupina mladića što su polako stasali u muškarce. Godine tako dugih dana, vazda ispunjenih hladnim cijevima oružja, mirisom motorna ulja i baruta.

I konačno, prije kraja svega toga, telegram: Poštovani gospodine Gide, obavještavam vas u ime oca Davida, koga je pogodila bolest, da je sirotiše već mjesecima zatvoreno. Sestra K.

“To je dakle bio razlog zašto nisam dobivao odgovora…” hladno je rekao Samuel onom mladiću što mu je donio telegram, kojemu imena nije znao i kojemu se tokom čitava izdržavanja vojnog roka nije niti jednom obratio, i koji ga, dakako, sada nije niti slušao.

Joanne…

Posljednji dan odsluživanja vojnog roka možda je Samuelu bio i najteži, jer čitav taj dan osjećao se poput psa na lancu koji silno želi dotrčati do vlasnika a ne može, i još k tomu vlasnik polako od njega odlazi, sve dalje i dalje, pa se čini i da se oslobodi lanca pas više nikada neće moći vlasnika sustići ili uopće pronaći.

Mučno se Samuel osjećao, i nije mogao a da se ne pita: Što je sa Joanne? Gdje je ona sada? Mjesecima je dakle sirotište zatvoreno… O Bože, je li dobro? I što je duže razmišljao, to je više upadao u stanje slično bunilu, a rosno mu je vruće čelo govorilo da ni vrućica od njega nije bila daleko.

Ali kad mu je gospodin narednik, koji je spram njega u međuvremenu izgradio neku vrst prisnosti, prišao te ga upitao: “Gide, a da ipak ostaneš još jedan dan, da prespavaš, jer ako je vrućica da te ne pogodi na putu…?” Samuel mu je na to odgovorio: “Ne, gospodine. Molim vas, ne. Autobus, samo me tamo odvedite, a za dalje se ne brinite…” Dok je to govorio, pokušao se i nasmiješiti, ali nije mu mnogo trebalo da uvidi kako je taj njegov osmijeh zapravo nekakva jadna grimasa, pa je prestao.

Narednik ga je odlučio poslušati, i gotovo poput prijatelja spremio ga je u svoj automobil i odvezao do autobusne stanice. To je bio neobičan čin što ga je narednik učinio, jer zahtjev je taj Samuel izrekao u bunilu, ni ne razumijevajući sasma o čemu govori, ali on je pukog vojnika poslušao i osobno ga odvezao.

A tamo, na autobusnoj stanici obasjanoj sutonom i okruženoj velikim zelenim livadama usred kojih je ta čelična i betonska struktura bila podignuta, kao pečat čovječanstva, tamo su se iz nekog neobičnog razloga, kojeg niti jedan niti drugi nisu znali objasniti, Samuel i narednik prije nego je Samuel ušao u autobus koji ga je već čekao, kratko zagrlili, i to bijaše popraćeno gotovo bratskom ljubavlju. Oblaci ponad njih, sjajni i bijeli, i razbacani nebom poput vune, bili su prošarani svim mogućim sutonskim bojama, kao da je sama priroda nebom prosula drago kamenje, koje je ljudskim očima bilo nevidljivo, a čija su samo boja i svjetlost ostali, bivajući na nebu kao dar svima živima.

Samuel uđe u autobus, a narednik u automobil. Oba vozila trenutak kasnije zabruje, a put se tih dvaju ljudskih bića tada zauvijek rastavi.

POGLAVLJE 7

Put do Pariza u umu je Samuela trajao milijarde godina, a brujanje motora autobusa i disanje ljudi što su se u njemu nalazili, više od pola njih vojnika, bilo je glasnije od svih oceana svijeta, i Samuelu Gideu vrištalo je u ušima, i on je poradi svega toga osjećao silan bol.

Do Pariza, i do kasne večeri što je tada nastupila, pa čak, moguće, i do vrlo rane zore tog grada usred mraka, no grada sjajnog, čije su popločene ulice poput vode zrcalile svjetlost gradskih lampi i zvijezda na nebu, autobus je Samuelovo umorno i obamrlo tijelo doveo na samu njegovu izmaku, ne snage, već onoga što ga je činilo čovjekom.

Kad je došlo vrijeme da izađe iz autobusa, zapravo uopće ustane, Samuel je trebao pomoć, dodatni par ruku, bilo koje drugo ljudsko biće kraj sebe, jer sam ustati nije mogao, niti se pravilno kretati ili uopće misliti.

Njegovo orošeno čelo i suzne oči na blijedom, sada već stasalom licu, stasala tijela ugledalo je svjetlucavu parišku noć tek nakon što mu je sam vozač autobusa prišao i pomogao mu osoviti se na noge i sa njim izaći iz vozila. Tu ga je vozač ostavio, tek na par koraka od autobusa, jer sam autobus morao je dalje, i Samuel je time ostao sam.

Potpuno sam, bez ičega osim možda samoga sebe – možda, jer i to je dolazilo u pitanje – on je ostao stajati nekoliko desetaka minuta, nepomičan, i promatrati mračnu, hladnu autobusnu stanicu na kojoj sada više nije bilo niti jednog čovjeka, niti jedne duše, pa da ka njoj usmjeri pogled.

Joanne… ponovno je pomislio.

Napravio je par koraka naprijed, malaksalih, jer uvidio je da je hodati uspravno i suviše teško. Njegovi koraci bili su teži od njega. Ovo nisu obični koraci, jer obični koraci ovoliko ne bole… A bole me… bole me…!

Što mu je bilo činiti on nije znao, i gdje se uopće nalazio on nije znao. Njegovo znanje bilo je manje od graški znoja njegova čela. A tijelo njegovo unatoč hladnoći šibala je kupića, vrela vrućica, i on se osjećao poput vatre. Joanne…

* * *

Kako je dospio do tamo, nije znao. Kako je uopće odšetao tih nekoliko ulica, i kako je uopće uspio otvoriti vrata te gostionice, doista, pa da su ga mučili svi demoni svijeta tražeći priznanje, on ne bi znao odgovoriti. Sve što je znao, bilo je da mu je gostioničar zabrinuto prišao i pomogao mu.

Ime tog gostioničara bilo je nebitno.

Sljedeći dan, ne, tri dana kasnije on se probudio, a nalazio se u nekoj velikoj prostoriji sa četiri kreveta na kojima mora da je spavao, ili mu se barem tako činilo, čitav tucet ljudi. Kraj njega, zapravo, ležala su dvojica, tiho u snu dišući.

Ugledavši sve to, Samuel zaklopi oči i vrati se snu. Nije još bilo vrijeme da shvati. Ne, ne želim znati što se dogodilo, i gdje sam i što sam… Ne… Idemo sanjati…

Dva sata kasnije, ipak ga je probudilo drmanje.

“Gospodine… osjećate li se bolje?” upitao je taj što ga je drmao. Bio je to neki mladi gospodin, oštrih crta lica i uredno podšišane brade i kose, i vrlo živih očiju, tako živa pogleda. I Samuel gotovo iznenada osjeti dragost gledajući u te oči. Na glavi je mladić nosio iznošenu crnu beretku, i doista, čitav njegov lik, koliko je Samuel iz svog položaja tada uspio razaznati, nije pokazivao ništa manje od jedne upravo iznošene, stare vanjštine, ali vanjštine koja unatoč tomu ni najmanje nije ugrožavala onu njegovu imanentnu dostojanstvenost i mladost. Opaljene je kože mladić bio, i Samuel nije mogao ugledavši ju da ne pomisli: Talijan…

“Bolje? Da… Ovaj… Da, bolje sam… Dobro sam… No, tko ste vi? I gdje sam ja?” Samuel je hrapava glasa rekao.

“Ah, odlično, odlično! Super!”, nasmiješeno je na to Talijan odgovorio, a potom dodao: “No, ispričavam se, žurim na pozornicu. Na stolu imate posluženu hranu. Mora da ste vrlo gladni! Jedite, i pričekajte ako želite ostale da se vrate, pa ćemo nastaviti razgovarati…”

“Ali…”

“Žurim, gospodine, žurim…” ovaj je odgovorio i veselo otišao.

Samuel ostane zbunjen. Sada je već bio sasvim razbuđen i zdrav, ali u glavi mu je ipak iz nekog razloga ostalo tiho bubnjati, i ako ni radi čega drugoga, onda radi toga je on odlučio poslušati mladića i poći do stola da objeduje, pa dalje kako bude.

Prostorija, koju iz kreveta nije mogao jasno vidjeti, sada se pokazala u svoj svojoj starosti, oronulosti, vlazi, siromaštu i truleži, i Samuelu nikako nije bilo jasno kakva bi to šaka ljudi živjela, spavala i jela u takvoj jednoj prostoriji i usto išla “na pozornicu”… a nije mu bilo jasno jer nije ni mario.

* * *

Bili su to glumci, i Samuel se htio ne htio našao u njihovu svijetu. Došli su nekoliko sati kasnije, desetak njih, i on ih je dočekao podosta začuđeno, ali ipak prijateljski, i nije mu trebalo mnogo da se na njih navikne.

Njihova imena on nije doznao od njih, već od Talijana, jer bili su svi naime već toliko pijani da su jedva govorili, a u prostoriju nisu ušli sami, već sa nekoliko prostitutki, tako da na njega jedva da su se i obazirali.

Talijan je sjeo do Samuela za stol, dok su se ostali odgegali do kreveta i započeli tamo pod dekama neki hrkati, neki uzdisati, neki se uz prostitutke smijati i skvičati, a neki, opet, bili su toliko mirni da Samuel nije znao jesu li pod dekama i dalje živi, ili su pak umrli.

Talijan je također bio pijan, ali on je barem mogao govoriti. A to je, dakako, i bilo ono što je stao činiti jednom kad su se njih dva našla za stolom. On je Samuela upoznao sa čitavim tim novim svijetom u kojemu su se nalazili, sa svim njegovim teškoćama, ljepotama i gadostima. Dok su razgovarali (dok je Talijan, zapravo, govorio, a Samuel tek slušao), Talijan nije prestajao Samuela nuditi vinom, dok Samuel, pak, nije prestajao nuđeno odbijati. “Ne, ne mogu. Žao mi je, ne mogu…”

Ali Talijan kao da bi na to zaboravio par minuta kasnije, pa bi ga opet počeo nuditi.

Kad su ovi na krevetima pozaspali, Samuel ustane i stane se Talijanu na njegovu i gostoprimstvu njegovih prijatelja zahvaljivati, ali da bi mu sada bilo vrijeme poći, i da štoviše već žuri – mada ni sam nije znao gdje točno.

“Ideš, Samuele…?” rekao je njegov sugovornik, i pogledao u njega svojim svjetlucavim očima bjeloočnica prošaranih kapilarama.

“Moram…” Samuel je odgovorio i pošao spram vrata.

“No, da te otpratim.” Talijan dometnu i pokuša ustati. No uvidjevši da ovomu to ne ide, Samuel mu dobaci: “Nemoj, nije potrebno…”

“Ne, moram te otpratiti. Čekaj…” Talijan je rekao, a par sekundi kasnije i ustao. “Eto vidiš da mogu.”

Ali hodati ravno nije mogao, pa ga je Samuel morao pridržavati dok su njih dva prilazila vratima. A jednom kad su izašli iz sobe, te zašli u vlažni, mračni hodnik pred njom (ako je to uopće bilo moguće: smrdljiviji no sama ta soba), i njime prošli sve do izlaska iz te oronule zgrade, gdje ih je dočekao pokisli trotoar mračne zbijene uličice, tu je Talijan najednom zastao i ogledao se na ulici, kanda u nekom zazoru.

“Nešto nije u redu?”

“Ma, sve je…”, Talijan je promrmljao i dalje se ogledavajući svojim mladolikim pijanim očima. “No”, dodao je nešto mirnije, “zbogom, Samuele Gide, možda ćemo se vidjeti nekom drugom zgodom…” i rekavši to, on se vrati u zgradu, te time ostavi Samuela na ulici samog.

* * *

Samuel nije znao kuda bi, kako i zašto, jer čitav svijet njemu je sada bilo jedno strano i mračno mjesto, mjesto koje niti voli niti mrzi, kao grob nekoga koga ne zna i ne želi znati, a pred kojim se slučajno našao; grob koji je mnogima drag, a njemu predstavlja ništavilo.

Veliki strah on je osjećao, ali ne radi sebe, niti radi svijeta, već zbog Joanne. Mjesecima on već nije znao što se sa njom dogodilo.

Ona je sada sama na svijetu, i nema nikoga da joj pomogne, on je mislio, vukući nogu pred nogu u toj uskoj uličici ledene pariške večeri, i tko zna koliko li je suza prolila tražeći da je svijet prestane ubijati barem na trenutak…

Ljudi obično ne priznaju to, ne priznaju da su osjetljivi poput štenadi, a da su im duše ranjivije od leptirovih krila, i oni takvi, u zabludi, pokušavaju sami ići naprijed unatoč svemu, u nekoj lažnoj hrabrosti i nadi, a sve stoga što odbijaju reći da im je ipak prisutnost drugog ljudskog bića potrebna.

Samuel se mnogo puta upitao zašto je to tako; zašto je ta iskrenost tu samo u djece, a jednom kad dođe do odrastanja, suze zamjenjuje čvrstoća. Pitao se je li to dio prirode? Je li ta hladnoća morala biti?

Predugo je vjerovao da jest, sada, promatrajući ulicu u noći on je shvaćao. Ali ja više od takvih ljudi ne želim biti. Ja si to više ne želim dopustiti…

Svaki čovjek tek je mali glas svemira koji govori “Ja postojim!”. A ovaj glas, čije je ime bilo Samuel Gide, od sada je govorio i “Ja osjećam! Ja marim!” i time nije dopuštao da više ikakva bezosjećajnost bude dio njega, ili uopće stvarna u priči u kojoj je bio i on.

Naravno, sve je to bilo tek buncanje njegova uma uslijed vrućice, a ako ne zbog tog – jer bio je siguran da više vrućicu nije ni imao – onda već zbog nečeg drugog. Najvjerojatnije, barem kako je vjerovao on, bio je to plod godina provedenih bez Joanne. Jer sve o čemu razmišljamo a što ne postoji ili jednostavno ne može biti, ma koliko o tome mislili i koliko iza tih misli bježali, nikako ne može čovjeka dovesti do nečeg dobrog… ili suviše dalekog od ludila.

“Dobra večer.” Samuel promrmlja, ali četiri čovjeka lica skrivena u tami što su ga mimoišla ne odgovore ni riječi, već tek žustro i nekako uznosito prođu. Samuel ne pomisli poradi toga ništa, jer ni njemu nije bilo do ikakva komuniciranja, pa makar to bilo i puko pozdravljanje.

Ali možda je bio dah ominoznosti u njemu, to nešto što ga je ipak natjeralo da se ovlaš okrene par sekundi kasnije.

A okrenuvši se, on je ugledao vrata zgrade od glumaca što su se glasno na kraju uličice otvorila, i ta četiri čovjeka što su uz treskanje palica po zidovima u tu zgradu ušla.

Samuel osjeti prvo strah, na jednu vrlo tešku i značajnu sekundu, a odmah potom i mržnju, i nije stigao pomisliti niti jednu riječ a već se uhvatio sasvim trijezan od razmišljanja kako trči brzo koliko je samo mogao spram tog ulaza kroz koji su ona četvorica ušla.

Bilo je to pitanje on nije znao čega. Jednostavno, mržnja je zavladala njime, jer to što se događalo nije se smjelo događati. Bilo je, takoreći, čak i zlo. Jer oni koji su tek maloprije pomogli jednom čovjeku, makar taj čovjek bio i Samuel Gide, ipak takvog čega zaslužili nisu, ma kakva njihova ranija djela bila.

Samuel je dotrčao do vrata zgrade i brzo poput vjetra ušao u hodnik, a zatim i u sobu od glumaca. Tu je njegove oči dočekalo točno ono što mu je um ranije i očekivao da će vidjeti.

Palicama su četiri čovjeka udarala i udarala po onim pijanim jadnim ljudima u krevetima čija su tijela polako krvlju natapala deke, i naguravala se sa onima koji su stigli ustati i spram njih zateturati. Od onih na nogama bio je i Talijan. On je u rukama držao stolicu i njome se branio.

“Samuele!” Talijan je viknuo ugledavši mladića na ulazu, ali njegov glas gotovo istog trena tada zamre, jer palica ga je jednog napadača zakačila po licu i on se srušio na stol.

Njegov povik učinio je da se spram Samuela ti ljudi okrenu. Ali to učinivši oni se iznenada zaustave.

Zašto me ne napadaju? Samuel se upita, ali već sekundu kasnije primijeti ono što ranije primjećivao nije. On je nosio vojnički kaput. Narednik mu je bolesnom zaboravio reći da ga vrati. Zaboravio… ili namjerno prešutio. Ti ljudi, ljudi sa sada već krvavim palicama, njegova su se kaputa bojali, ili, bolje rečeno, onoga što se zbog tog kaputa u Samuelovim rukama možda nalazilo. Njegovoj desnoj ruci barem, čiju šaku nisu mogli vidjeti.

Napadači ne rekoše ništa. Tek se neka prostitutka, koju je jedan od njih držao za kosu, tada javi u vrisku: “Bježi! Bježi! Trči…”

“Šuti!” ženu je prekinula šaka onoga što ju je držao.

“Prestanite.” konačno Samuel progovori, glasa iz nekog razloga tako jednolična i neprijeteća da se njegova riječ jedva činila i zamolbom a kamoli zapovijedi. On nije znao zašto je to rekao, kao što nije znao niti zašto je bio tu, ali kao što se nije mogao oduprijeti tu doći, on nije mogao a da tu riječ ne izgovori.

“Vojnik.”, jedan od razbijača se javi. Bio je to čovjek u četrdesetim godinama, brkat, prosijed i iako uredne vanjštine, lica puna ožiljaka. “Na dopustu si, pa si došao ‘vamo kod ovih?” kimnuo je spram jedne od polugolih prostitutki što su sada klečale na koljenima.

“Nisam zato došao.” Samuel je odgovorio, sada promatajući mješavinu krvi, alkohola i stakla na zidu iza tog čovjeka.

“Svejedno. Otiđi ma radi čega da si tu.”, javio se onaj što je maloprije prostitutku udario. “Ne znaš što se događa i ne tiče te se ništa od ovoga…”

Da je bio pri sebi, Samuel bi zasigurno čovjeka poslušao, i nestao odandje što prije. Ali on nije bio pri sebi, i umjesto u tog čovjeka, on je svo vrijeme gledao u onu ženu kraj njegovih nogu. I umjesto njegov glas, iz nekog razloga, on je slušao njezino isprekidano i uplašeno disanje.

Samuel je znao o čemu ona misli: Bježi, dječače, ta bježi…!

Hoće li me ovi ljudi sada ubiti? Samuel se tada upitao. Je li to kraj mene? Ako je tako, zašto onda ne osjećam strah? Sigurno, sasvim je sigurno da ću sada osjetiti one četiri palice na sebi, i one će me lomiti i lomiti i lomiti dok me ne usmrte… Ali ne bojim se. Što bi sada Joanne rekla? Bi li uopće marila…? O Bože…

“Radije vi otiđite…”, on tada prekinu tišinu, iznenada postavši svjestan svoje skrivene desne šake, koju je tada sakrio još više. Mirno zatim udahne i izdahne, te doda: “Dok vas još pošteđujem.”

“Arslan! Pravi arslan!”, uskliknu najednom onaj što se Samuelu prvi obratio. U glasu tog čovjeka unatoč njegovoj glasnoći dala se osjetiti doza uznemirenosti. “Čujete vi to? Prijeti čak i kad je sam. Ne… Ovo ipak treba poštivati.”, on reče i kimnu glavom. “Odlazimo, onda. Neka bude, mladi čovječe, neka bude… Samo, makni se sa vrata…”

Samuel ne odvoji suviše vremena na razmišljanje o riječima tog čovjeka, već učini kako mu je rečeno. Od izlaza iz prostorije on se udaljio za dva-tri spora i teška koraka. Potom je prošla sekunda, a onda je onaj od njegovih suparnika vratima najbliži, onaj što je udario Talijana, vratima počeo prilaziti. Koraci njegovi bijahu jednako spori kao i Samuelovi ranije. Samuel tog čovjeka iz vida nije gubio. Oružje u njegovim rukama u pogotovu.

“Eto, sve smo…” nečiji glas tada je izustio, kadli ga prekinu povik:

“Nije naoružan!”

Povik je taj pripadao onom čovjeku kraj vrata, čovjeku koji je povikavši to već sljedećeg trenutka spram Samuelova lica palicom zamahnuo.

Da ga je oružje udarilo, to bi vjerojatno bio njegov kraj. Ali Samuel je napad dočekao spreman, i stoga se on brzo drvetu izmaknuo, i napadača udario prvo desnicom u vrat, a onda nogom u prepone, nakon čega mu je iz ruku oružje oteo te čovjeka srušio na pod.

Našavši se sa oružjem u rukama, Samuel ovoga na podu njime brzo po licu udari, te se od njegova tijela za par koraka odmakne, lijevo, bliže Talijanu i stolu.

Sve se to dogodilo u tek par sekundi. Ništa od toga dogoditi se nije trebalo. A jednom kad se odvilo bivalo je uzrokom kaosa.

Razbijanje, naguravanje, režanje, zadihanost… sve to uz mnogi osjet probadajuće boli uzrokovane tvrdim i teškim drvetom uskoro je postalo dio Samuelove stvarnosti. Težina i opori miris ljudi, udaranje palicama po Samuelu, Samuelovo branjenje lica i ponovno naguravanje. Udaranje napadača svom snagom palicom koju je sam držao u rukama…

A onda je sve prestalo. I Samuel se prije nego je i shvatio što se dogodilo našao ležati na podu. Sve što su mu oči vidjele bile su noge Talijana koji se uz jednu od prostitutki sa preostalom dvojicom ljudi hrvao.

Žena je sljedećeg trenutka završila bačena na pod, gdje se raskrvarila na komadićima stakla, a Talijan je dobio palicom po nozi, i nije se našao u ništa boljoj situaciji od nje.

Štoviše, kad je Samuel obrisao krv koja mu je najednom priječila gledati, on je mogao vidjeti da je Talijana odmah potom drvo pogodilo posred lica. A udarivši ga po licu, ona dvojica sa udaranjem nisu stala, već su nastavila to činiti po njegovim leđima i rukama, iživljajući se iz nekog razloga nad njegovim skupljenim tijelom poput zvjeradi. Samuel je to jasno mogao čuti, isprva zvuke udaraca, a kasnije i pucanja kože i lomova kostiju, i od zvukova se tih on sve više ježio što ih je duže slušao.

Uskoro je Samuel pokušao ustati, ali čim se rukama upreo u glavi mu je zavladala tolika vrtoglavica da se odmah srušio natrag na tlo.

Ubiti će ga… pomislio je, nakon čega se stao ogledati po podu sa onim jednim krvavim okom kojim je još mogao gledati.

Da je bio hladne glave, ne bi to učinio. On ne bi posegnuo za tim nožem kojeg je tada ugledao ležati na korak od sebe. Ali ovo sada nije bio takav Samuel. Ovo je bio uplašeni, u kut stjerani stvor koji nije imao izbora – a izbora nije imao jer si ga on nije htio dati; naime, ne micati se, čekati da razbijači sa onime što su činili završe, nadati se da isto neće učiniti njemu i polako disati dok ne odu.

Bolnom rukom stoga on spram noža posegne i drhtavim ga prstima dotakne. Nož je potom primio u šaku, nakon čega se ponovno pokušao osoviti na noge.

Ovoga puta to je uspio.

Našavši se na nogama, on pola koraka zatetura, ali onda se rukom uhvati za zid i dođe do ravnoteže. Tako učinivši, on odvoji par otkucaja srca da se pomiri sa svime što će se dogoditi, duboko udahne, stegne u šaci nož koji je držao… i priđe najbližem napadaču, te mu zabije nož u leđa do drške.

Ovaj se na to iskrivi i tiho krikne, a palica mu ispadne iz ruke. Njegov krik natjera drugog napadača da se spram njega okrene, ali i prije nego je ovaj to učinio, Samuel je već izvukao nož iz leđa prvog i zabio ga ovome u trbuh.

I tako je Samuel Gide počinio svoja prva ubojstva.

* * *

Svi su se tresli poput šaša, a Samuel najviše. Trebalo je proći nekoliko trenutaka, nekoliko desetaka minuta, zapravo, kako bi svi uopće i pomislili uzeti u obzir sve što se tokom zadnjih trenutaka dogodilo, i da u paklu mješavine isparavanja krvi i alkohola i vlažne, hladne i kišne noći te betonske zabiti gdje su se nalazili, izgubljeni u jednoj nebitnoj zgradi neke nebitne ulice, da u svemu tomu shvate: ovdje se upravo dogodilo nešto nezamislivo i zlo.

Ovdje su upravo ubijeni ljudi.

“Daj, obriši to… Ne, čekaj, ja ću…” stala je govoriti jedna od prostitutki, što je sada ogrnuta podrapanim kaputom sjedila za polurazbijenim stolom, kada je ugledala Samuelove krvave ruke. Ona mu je pružila svoj rubac na kojeg je izlila malo vodke, ali uvidjevši da Samuel uopće nije mogao upravljati svojim rukama ona je njegove ruke odlučila očistiti sama. “Ne brini, dječače, ne brini, samo nemoj brinuti…” govorila je dok joj je u ustima nagorijevala neka jeftina cigareta. Na njenu, premda vrlo grešnom licu, što bi i ona sama priznala u svakoj sekundi svoga života, sada se mogla vidjeti jedna doza ljudskosti i gotovo majčinske brige spram Samuela, koji je iako u vojnom kaputu, u ono vrijeme ipak bio jedva nešto više od pukog djeteta.

“Nisi to trebao učiniti… Nisi to trebao učiniti…” ponavljao je Talijan par koraka od Samuela i prostitutke, sjedeći na podu podignute majice i promatrajući svoj ljubičasti i krvlju isprljani torzo.

“Ne diraj ga. Da ih mali nije zaustavio i nas bi poubijali.” dodao je drugi glumac, koji je sjedio na rubu kreveta držeći komad krvave krpe na svome čelu.

“Isuse, hoće li prestati krvariti!” iznervirano je rekao sljedeći glumac, stojeći nad mrtvim tijelom jednog od napadača, onoga što je dobio nož u leđa, i promatrajući njegovu otvorenu ranu.

“Daj, prekrij ga nekom plahtu, deder, ovu, ovu, debelu…”

“Požuri, molim te, nemoj da ga moram gledati!” doda jedna od prostitutki.

I tako su se ondje nalazili. Samuel Gide i ljudi koje nije pravilno ni poznavao, a za koje do jučer nije niti znao da postoje, i čije postojanje je za njega bilo nebitno koliko i život bilo kojeg seljaka što je možda stajao na mjestu ove zgrade prije tisuću godina, i zajedno, baš kao prava ljudska bića kada ništa osim patnje između njih ostane, oni su svoju patnju dijelili, u nadi da će se ako ju podijele na sve njih jednako ona možda raspršiti u izdržljivije dijelove, i da će im možda njihova ljudska toplina tada čak i moći pomoći. Bilo je to, dakako, zavaravanje, ali zavaravanje to bijaše jedino što su imali.

“Cigaretu?” netko upita.

“Daj.” netko odgovori.

Tko je upitao i tko je odgovorio, tko je disao, tko nije disao, koga je obasjavala svjetlost bijedne žarulje, koga nije, tko je bio krvav i mokar, izubijan, pun modrica, a tko nije, sve to Samuel nije znao, jer gledao je u pod, a čak, morao je imati hrabrosti priznati, i na to se tjerao, jer svim svojim bićem on je htio zatvoriti oči i nikada, možda baš nikada ih opet otvoriti, već ostati takav, namjerno slijep spram svijeta, pa čak i da dođe policija i odvede ga, da on očiju nikada više ne otvara, i možda provede vječnost u zatvoru, iza čelika i kamena, ali da ih ne otvara… da ih ne otvara… Ali on je gledao. I u vidno polje, u dio tog smrdljivog starog otrcanog sivog tepiha u kojeg je on gledao tada su došli, kao neželjen i nepozvan pijani gost, krajevi krvi što se širila iz onog mrtvaca.

Netko tada opsuje boga, a Samuel podigne glavu. “Š… Što je sa ostalima?” Samuel upita.

“Mrtvi su.” neki glumac odgovori.

“Nisu mrtvi, samo je nesvjestica…” reče prostitutka.

“Mrtvi su.” glumac ponovi.

“Krvari kroz plahtu.” začuje se nešto dalje.

Samuel najednom osjeti nešto snažno i smrdljivo pod svojim nosom. “Popij.” začuje Talijana.

“Ne želim.”, Samuel polako odgurne bocu od svoga lica. “Ne želim…” ponovi.

Ipak su bili mrtvi. Šestero glumaca. Tako ih je izvijestio sve onaj koji je tijela u krevetima provjerio. Bio je to jedan od glumaca koji za Samuela, baš kao i svi ostali, nije imao imena. Te riječi, nakon provjere pulsa, “mrtvi su”, i ta tišina koja je potom nastupila, tišina u kojoj ne samo da se nije znalo tko je taj koji se može nazvati vođom ljudskog čopora pa da ju prekine i kaže gdje dalje, nego se nije znalo ni jesu li svi oni skupa uopće ljudi i je li sveukupno to dio stvarnosti ili pak sna nekoga od njih, ona je utjerala jezu, onu najgoru jezu kakvu samo ljudi koji shvate da nisu besmrtni i da će u jednom trenutku i oni ići u zemljanu raku osjete. I u toj jezi, Samuel nije znao ništa drugo do li jedne stvari, jer samo do tog jednog njegovo ga je biće tjeralo, a to bijaše za njega utočište.

Bilo je to jedno ime, temelj svega bitnoga: Joanne…

Toliko tisuća dana sam bez tebe, Joanne, Samuel je tada pomislio. A ti vjerojatno ne znaš više niti da ja postojim. I pitaj boga jesi li ikada i znala za mene, ili sam bio tek usputna pojava, ništa bitnija od vjetra. Ali ti si za mene uvijek bila hrid mene samoga; hrid koja ma što da oko nje padne ipak stoji, makar i jedina u tom postojanju. Bože… koliko godina… ta zar je toliko godina prošlo otkako sam bez tebe…? Toliko godina, svakoga dana misli su usmjerene spram tebe, i dio si svakog, baš svakog mog sna, Joanne… Zašto je to tako? Je li to bolest mene, ili tvoja stvarna ljepota koju samo ja mogu vidjeti? Ili je pak to ljepota svakoga od nas, ali samo rijetki dobivaju priliku to vidjeti, pa se vežu uz prvoga u komu to ugledaju? Ili je istina jednostavnija, pa ja doista tebe volim više no što išta na svijetu voli išta? Ne znam, a ne znam ni zašto mislim sada o tome, Joanne… Možda jer ne želim misliti o ovoj tvrdoj klimavoj stolici, i ovome polomljenom stolu, i ovim jadnim ljudima, uništenim, bez ikakve budućnosti. Ova djevojka ovdje, i ova dva čovjeka – zašto im lica djeluju tako masna? Primijetio sam to, da su pijanim ljudima uvijek masna lica. To je odvratno. Pitam se zašto i oni to ne shvaćaju? I one boce razbijene, i ovaj smrad, ah, smeta mi, jer smrdi tako jako. Bože, koliko li alkohol na starom tepihu može smrdjeti. I ovi…

Daljnje misli nisu postojale, jer sam pokušaj pomisli na mrtve ljude vraćale su Samuela u stvarnost, i on se našao ponovno okružen ne samo smradom alkohola, već i smradom krvi.

“… siguran si da se tako može?”

“Da, ako mali želi. Želiš li…?”

“Mali, želiš li?”

“Samuele.” Talijanov glas trgne Samuela iz posljednjeg nesvjesnog pokušaja bijega u svijet misli. “Želiš li sa nama napustiti Pariz?”

Možda, u nekom drugom svijetu, čak u nekom drugom vremenu, ili da to uopće nije bio Samuel, tek bi tada postojala neka šansa da se na to pitanje odgovori drugačije. Ali u drugačijem svijetu, niti bi bilo ovog pitanja, niti bi bilo ikoga ubijenog.

“Želim.” Samuel je odgovorio.

I rekavši to, on zatvori oči i osjeti mršavu, mekanu, i žilavu ruku prostitutke na svojoj, koja ga je povela za ostalima, otvori oči i nađe se na nogama, ponovno ih zatvori, pa otvori i ugleda mokri trotoar, ponovno zatvori i osjeti na kapcima svjetlost uličnih svjetiljki i poneku kap kiše, ponovno otvori, osjeti poznatu mu bol poradi dugog i brzog hodanja, ponovno zatvori…

POGLAVLJE 8

Sigurno, sve je to skupa trajalo vrlo kratko, dva dana najviše, i bilo je ništavno naspram onoga što se dogodilo ranije, naspram mrtvih tijela u onoj sobi koju su u Parizu ostavili – ali iz nekog je razloga donosilo novi teror i novi strah. Strah, naime, da su gonjeni, da ih se traži, i da će biti uhvaćeni svakog časa. Pred tim strahom, i glad i hladnoća bili su ništavni.

Na jug Francuske ih je odvezao neki Talijanov prijatelj, vozeći ih satima u svom hrđavom i štropotavom kamionu. Vlakom nisu htjeli ići jer su se bojali – Policije? Napadačevih prijatelja? – Samuel nije doznao, niti je bio siguran da želi znati.

Da je trajalo duže tko zna bi li oni to bili sposobni izdržati, ili bi u jednom trenutku samo odustali, vratili se i predali vlastima. Ali srećom je trajalo točno onoliko koliko su izdržati mogli, i oni su uskoro bili u drugom gradu.

A oni su bili, uz Talijana i Samuela: jedan Bugar, jedan Rom, jedan Francuz i dvije prostitutke. One u umu Samuela imahu pak imena Crnka i Brineta. To bijahu imena tih ljudi, jer iako oni možda tih podrijetla nisu ni bili, i iako se tako Samuelu nisu predstavili, oni su za njega takvi ostali, jer uz takve ih se on bojao, uz takve ih je bježao, i jedino ih je takve stoga on tada bio spreman prihvatiti.

Jer bilo je sve to poput jedne rijeke pune događaja, u kojoj Samuel nije mogao ništa drugo do li se prepustiti njenoj struji, i promatrati ta nova lica što su iz njene struje izranjala, neka puna patnje, neka puna sebeljublja i osude, neka natopljena tugom, a opet, neka puna hrabrosti, ali niti jedno od njih, ma kakvo bilo, nije moglo iz te rijeke izaći, niti su ona zapravo bila nje i svjesna. I svi su njome tekli, i svi su njome tonuli, bez obzira na njihova imena i bez obzira na njihovu povijest.

Jedno od tih lica bilo je i Samuelovo, ali za razliku od drugih, njegovo je bilo kanda nedokučivo. A takvim se činilo jer u njemu nije bilo ničega. Samuelovo lice bilo je prazno.

U čitavoj ovoj rijeci, u svemu ovomu što jest, ja sam bez ikakve želje, jer mene zapravo i nema. Ja sam, naime, sebe dao tebi, Joanne, još odavno. Da, moj pogled i dalje gleda sve oko mene, i ja sam naizgled živ… ali nema tu ničega, nema tu ničega… mislio je Samuel držeći korak za ostalima u nekoj ulici tog velikog novog grada.

“Tu je negdje…” čuo je Bugara govoriti. Što to? Samuel se upita, i odvoji sekundu prisjećajući se starijih njegovih riječi: “… tamo se nalazi kazalište, primiti će nas, jer rekao je…” Riječi su se te nastavljale dalje u Samuelovu umu, ali on ih je pustio da nestanu, jer ništa dalje nije ga zanimalo.

“Eno, ono mora biti. Da, eto vrata…”

Vrata se stražnjeg izlaza zgrade u kojoj se, vjerovali su, nalazilo kazalište, nisu gotovo ni u čemu razlikovala od onih prošlih, što su pripadala jednom kazalištu Pariza, i gotovo im je jednako bilo čak i okruženje, jednako tmurno i mračno – samo što ovdje cesta nije bila od kaldrme, već od betona, i čitav prizor kao da je bio kud i kamo pepeljastiji. Oni tim vratima, što bijahu od hrđava željeza, tada priđu – tu Samuel primijeti i veliku kantu punu smeća – i na njih tiho pokucaju.

Prva sekunda – ništa.

Deseta skunda: “Izvolite?” obrijano lice što je provirilo kroz poluotvorena vrata upita, a u njegovu pogledu Bugar prepozna svog prijatelja. “Pa to ste vi!”, lice veselo uskliknu, pa doda, otvorivši vrata još šire: “Uđite, uđite!”

U sljedećem trenu, Samuel se nađe u toj novoj nepoznatoj mu, a opet u neku ruku tako neobično poznatoj prostoriji, običnom polumračnom hodniku vjerojatno beskonačne starosti, i vukao je korak u njemu za tim novim čovjekom koji im je, sudeći po tonu njegovih riječi, iz nekog razloga pokušavao pomoći.

Prostitutke bijahu sretne, jer jedino o čemu su razmišljale bila je vruća kupka, pa čak i ako za nju budu morale dati tijela, a glumci samo osjećahu umor i ništa više.

Samuel pak nije mogao dočekati konačni dolazak do njihove sobe, sobe što se nalazila na drugom ili trećem katu, i lijeganje u jedan od kreveta, koji je dijelio sa svojim novim prijateljima, jednakim patnicima, i tonuće u san, gdje se našao u svijetu nije znao čega, nekom svijetu mračnom i muljavom, ali svijetu u kojemu je bila Joanne.

* * *

Nedugo zatim došlo je ono što mu je i bilo najviše potrebno, kao lijek za dušu i njega samoga: jutro. Već ujutro onaj ih je čovjek, kako se pokazalo, voditelj kazališta, upoznao sa svime, i objasnio da imaju izbor glumiti nebitne uloge ili kazalište čistiti, a za sve to da će dobivati nešto malo novaca i tu sobu u kojoj su prenoćili. Objasnio im je da će morati pomagati u svemu, čak i u postavljanju prospekata i izradi rekvizita, a to im poručivši on im je naveo i glavne predstave koje su se u tom kazalištu izvodile.

Glumcima sve te predstave bijahu poznate, a čak je i Samuel čuo za većinu njih, jer ta je djela čitao uz Fra Maximea tokom svoga djetinjstva.

A spomen tog svećenika, i uopće njegova djetinjstva, u Samuelovu umu kao na zapovijed pokrene čitav jedan novi zanos, i čitav jedan novi val emocija i čuvstava. I on je stao misliti:

Čovjek se rađa, sasvim iznenada i bez ikakva razloga, u ovom bezrazložnom svemiru, i otvara oči okružen velikim verzijama sebe, naime drugim ljudima, i on promatra, i promatra, i promatra, i u promatranju on nalazi ljubav i povezuje se sa tim ljudima, jer takvo što vrijeme jednostavno čini – uz dovoljno vremena sve će se povezati, pa i ljudi – i čovjek uviđa da je dio svijeta. Sada, možda bi to bilo čak i ugodno, da kažem “pošteno” da taj svijet ostaje takav kakav jest vječno, ali nije tako, jer on se mijenja! Taj prokleti svijet mijenja se iz dana u dan, iz daha u dah, i ide naprijed ma koliko se ja sa tim slagao ili neslagao, i gura me da hodam naprijed i prilagođavam mu se, ja, baš ja, jer ja eto sam čovjek.

I htio ne htio, ti ljudi sa kojima se povezao, sa kojima sam se ja povezao, nestaju, odlaze, brišu se sa pozornice postojanja, a ja ostajem zakinut. Ostajem sam, prazan takoreći, jer tim ljudima što su nestali dao sam dio sebe, i nestankom njih dakako da je nestao i taj dio koji je ja, i uz dovoljno ljudi, ako ne da sam nestao u potpunosti, a ono barem da ono što je ostalo od mene, nije ništa više od praznog ničega. Ne čak ni ljušture.

Fra Maxime, Joanne, Fra Davide i svi ljudi koje sam ikada upoznao i volio… zašto, zašto ako sam vas već upoznao, zašto ste me izdali i nestali iz mog života? Možda čak i nije tako. Ne, zasigurno nije tako. Niste me izdali, jer naprosto me niste mogli izdati. O svemu tomu vi niste mogli odlučivati! Ali ipak, ja se osjećam izdano, ako ne od vas, tada od samoga sebe…

A ako ne od sebe, onda od samog postojanja.

I ne mogu se prestati pitati: Koja je svrha postojanja, i koja je svrha svega ovoga, ako jedina radost koja se može naći uvijek biva zakopana pod gomilom patnje, a ako ju čovjek već i iskopa, ona nestaje tako brzo…?

POGLAVLJE 9

Gospodin Gide i glumci, zajedno sa prostitutkama, u njihovu novu kazalištu živjeli su dobro sljedeće dvije godine, ako se dobrom mogla nazvati činjenica da tokom tog vremena oni još uvijek nisu bili uhićeni, niti je itko na njih u vezi ičega posumnjao. Bila je to prava sreća, jer onoga zbog čega su mogli biti uhićeni bilo je napretek, s obzirom da niti su prostitutke prestale prodavati svoja tijela, niti su se glumci udaljili od svog starog raskalašenog života i narkomanije.

Ali ako bi promatrač pomislio da je Samuel zbog toga možda bio kivan, da je od njih očekivao nešto više, ili da mu je bilo žao što su takvi bili životi koje su ti ljudi vodili, promatrač bi se našao u krivu. Bez obzira na to što je Samuel bio taj koji je one ljude ubio, što je on bio taj od kojeg bi se stoga trebalo očekivati da se oda opijatima, i što je on bio taj koji, ako bi završili zbog njihova kalašanja uhićeni, bi otišao u zatvor na najdulje vremena (jer bi, dakako, pri ispitivanju priznao sve). Jer on je, naime, poradi svega toga bio hladan. Njegov pogled na svijet bio je suviše drugačiji. Toliko drastično drugačiji da stvari poput kivnosti na njega nisu imale utjecaja. Stvari poput kivnosti nisu jednostavno bile dovoljno snažne da ga sa njegova neba na zemlju spuštaju. A to nebo, ako je to uopće bila riječ kojom bi se to moglo opisati, ne bijaše trezvenost. Ne bijaše čak niti dobrota, a najmanje od svega mir. Ono je bilo čekanje. Čekanje jednog imena. Jedne osobe.

A u čekanju od jetkosti koristi nema.

Najviše što se Samuel u vezi svojih novih prijatelja mogao natjerati činiti, bilo je razmišljanje:

Ovi ljudi oko mene nesretnici su. Ali ne stoga što su, kako su me učili svećenici sirotišta, grešni. Oni su nesretnici jer su od nesretna okruženja i nesretnih okolnosti. Istina, možda su to okruženje oni sami stvorili… a možda su se u njemu i rodili. Kako bilo, oni su tu, i tu je njihovo okruženje, i oni zbog toga pate.

Oni su preslabi da svoje probleme riješe, i stoga traže utjehu u destruktivnu ponašanju. U opijatima traže odgovor na svoj vapaj. I lažu si da ga čuju.

Ja od njih nisam, iako sam među njima, ali ne stoga što sam bolji. Ja od njih nisam jer moji su opijati skriveni. Moji opijati od drugačijih su opijata.

I stoga smo svi mi maleni pred svojim nesrećama, i svi tražimo utjehu i spas u svojim zlim rutinama. I svi smo zarobljenici samih sebe.

I svi mi svoji smo dželati.

Tako je on razmišljao nakon što je počistio kazalište i iz njega izašao, te se zaputio sutonom obojanim ulicama sam nije znao gdje, ali kamo se zaputio bez zastajkivanja.

Kamo je pošao on reći nije znao, niti je znao reći misli li se ikada uopće i vratiti. Jer to nije bila obična šetnja. To je radije bio produkt želje za bježanjem uslijed shvaćanja da se pobjeći ne može. Produkt jednog zenita misli, i spram misli osjećanja totalne odbojnosti. On je misliti morao, ali nije mogao i stoga je pošao šetati.

On nije znao niti koliko je dugo u toj šetnji proveo vremena. Znao je samo da je šetao sve dok nije odlučio da je naišao na ono što je od njegove šetnje bilo veće. Možda, da nije na to naišao, on bi šetao i godinama, ali ono se te večeri ipak tu našlo, i on je pred to stao.

A to nešto bijaše izlog jedne stare prodavaonice knjiga.

Izlog taj bio je prljav, muljav, prašnjav i ovdje-ondje čak i blatnjav, i činilo se da nitko nije položio ruku na njega godinama. Štoviše, činilo se da ga prala nikada nije čak ni kiša. Ali Samuel je u njemu vidio ono na čemu je konačno mogao odmoriti svoj pogled.

Nije on stao promatrati knjige, niti uopće išta iza tog izloga, a kamoli svoj odraz na njemu, već sam taj izlog, samo to njegovo staro, izgrebano staklo i prljavštinu. To se nekim prolaznicima možda učinilo nebičnim, jer kroz blatnjavi su se izlog jedva knjige i vidjele i mladić je naizgled piljio u prljavštinu – ali on o tomu niti je mogao misliti niti je radi toga išta mogao učiniti. On je tek izlog promatrao, ne znajući niti zašto ga promatra.

“Interesiraju te knjige?” napokon, iz snatrenja ga probudi glas nekog starca.

Samuel osjeti kao da je otvorio oči i osvrnuo se, iako oči nikada nije ni zatvorio, a osvrnuvši se on ugleda čovjeka jedva kao desetogodišnje dijete visokog, i starog, starog kao sama povijest, i mršavog, oronulog… gotovo mrtvog.

“Ne.”, Samuel hladno odgovori. “Tek… tek, ovaj… tek gledam.” Ako i to, pomisao se u njemu stvori. Zapravo, čak ni to.

“Ako te zanimaju knjige, rado ću ti dati jednu, u zamjenu za čišćenje ovog prašnjavog izloga.”, starac reče i blago se nasmiješi. “Zapravo… znam jednu savršenu knjigu, koju nitko nikada nije čitao, pa ni ja, ali za koju znam da bi ti se svidjela.”

“Knjiga koju nitko nije čitao?” Samuel upita, iako za knjigu nije mario niti najmanje, već je štoviše gorio od težnje da odandje otiđe.

“Hajde, pristaješ li?”, umjesto odgovora starac će na to, i dalje se smiješeći. “Pristaješ li očistiti izlog? Ali pazi, izlog je ovaj velik. A knjiga koju ću ti dati…”

Samuel dalje nije čuo, jer neki je automobil u tom trenutku kraj njih prošao. Umjesto odgovora, on je na starčeve riječi tada kimnuo glavom. Ali unatoč tomu on je primijetio da je starac i dalje odgovora čekao, i to čekao, Samuel je primijetio jednom kad je uopće odvojio trenutak da shvati, ne gledajući u svog sugovornika, već u neku udaljenu točku. Slijep je…? Samuel pomisli.

“Pristajem.” tada je rekao.

Starac ne odgovori ništa, već tek žurno ode do starih drvenih vrata prodavaonice, u nju uđe i vrati se jedva minutu kasnije sa malenim vjedrom vode i krpom prebačenom preko njegova ruba.

“Izvoli.” on je rekao pruživši vjedro Samuelu.

Samuel to vjedro prihvati, primi krpu i uroni ju u vodu. Potom napravi korak bliže izlogu, gotovo kao u snu, te ga počne prati.

Da ga je netko tada upitao što čini, on bi mu odgovorio sa “ne znam”, ako bi mu uopće išta i odgovorio, jer što je činio njemu samome doista je bila nepoznanica već one sekunde kada je krpom izlog dotaknuo.

Njegova ruka sama je prolazila krpom po staklu, krpom sada suhom poput pijeska, a sada tako natopljenom da se činilo da sa nje kapaju litre i litre vode. A i ta voda, malo je bila ledena, malo kipuća, gotovo zakuhala, a malo nije bila voda uopće, već nekada ulje, nekada nafta, a nekada čak i krv – krv što je sa njegovih rasječenih ruku mrljala staklo i na betonu pravila crvene lokve.

Ali on je prao, i promatrao je to što je prao, iako nije znao niti pere li išta uopće niti promatra li. Ono što je prao bijaše izlog, ali on biti siguran nije mogao niti u to, jer ni to nije uvijek bilo tako; krpom je sada on prolazio po nečemu doista veličine izloga, sada pak po nečemu jedva i pedalj širokom, a sada i širemu od same ulice u kojoj se nalazio, od same planete i čitava njegova života, i što sigurno nije bilo staklo.

Tako se to odvijalo, a Samuel nije znao zašto, i ne samo da nije znao zašto, već nije ni htio znati. A osim što nije htio znati, on nije htio niti da prestane.

Što se događa? da se mogao upitati, on bi se upitao.

Ali upitati se nije mogao, jer prije nego je uopće i započeo, posao je bio priveden kraju, a Samuel Gide našao se upravo ondje gdje se na početku i nalazio: pred starom prodavaonicom knjiga, slijepim starcem kraj sebe, i jednom oronulom i gadnom knjgom, gotovo neugodnom za gledati i držati, u svojim rukama.

“Recimo da je izlog to što si očistio… I recimo da si zbog toga dobio ovu knjigu.”, starac je rekao. “Ako želiš, pročitaj ju. Ako želiš, uništi. Ovo je knjiga koja zatvara sva vrata. Zato je tako dotrajala, i zato su joj stranice tako spaljene.”

Samuel se pomisli starcu zahvaliti, ili ako ne to, a ono se barem od njega oprostiti i nastaviti dalje, ali starca kad se spram njega okrenuo nije bilo. A kada je bolje pogledao, niti on se nije nalazio kraj stare prodavaonice knjiga, već stotinama metara dalje.

“Jesmo li se već rastali, ali ja to nisam upamtio?” Samuel je šapnuo.

Bilo je to nebitno. Ako ni radi čega drugoga, onda stoga što je bio umoran, i ništa bitno više bitno za njega nije bilo.

Ono što je sada stvarnost predstavljala bio je hod ulicom, pružanje teške noge pred nogu u tom čudnom vrtlogu postojanja, i uopće takvog nekakovg jasnog shvaćanja da on, Samuel, ipak postoji, diše, misli, živi, dakle nije mrtav, nije nestvaran, i u toj stoga stvarnosti da mora naći nekakav smisao, nekakav temelj samoga sebe. No, gdje god pogledao, nigdje taj temelj nije mogao naći, pa čak ni u toj knjizi koju je držao u rukama, jednom kad ju je pod uličnom lampom prolistao.

* * *

Ali knjigu je tu on u konačnici pročitao. Zvala se ona Veliki pad, a autor njen bijaše čovjek za kojeg Samuel nikada ranije čuo nije, neki čovjek odavno pokojan, Aleksej Zanrev. I bila je ta knjiga gadna, sasvim svojim sadržajem opravdavajući spaljene rubove njenih stranica, jer ne samo da Samuel u njoj nije upamtio ništa, već u tom ničemu on uvidje refleksiju samoga sebe.

A to ništa na njega je imalo utjecaj tako ogroman, i glumci ne mogaše da tu Samuelovu promjenu ne primijete. Ali iz perspektive njih, ta promjena bila je rađanje osude.

Bio je Talijan taj koji je nakon tih nekoliko dana, pogleda svjetlucava od neke droge što mu je kolala krvlju, nakon orgije sa ostalim glumcima i nekim drugim, nepoznatim ljudima, ustavši iz kreveta i zateturavši gol spram stola za kojim je sjedio Samuel i po tko zna koji put iznova čitao tu raspadajuću knjigu, glasno upitao: “Zar ti misliš da si bolji od drugih?”

Samuel na pitanje nije odgovorio. Tek se spram glumca okrenuo, knjigu zaklopio i položio ju na stol.

Zar si ti toliko iznad svih nas, pa kaljuža u kojoj se mi valjamo tebe ne dotiče? pogled je Talijana govorio, iako je šutio i on. Ti iz nekog razloga, kojeg ja smatram običnim egotizmom, ni ne pomišljaš na opijate i opačine. To je vrijeđanje nas ostalih, jer gledajući tebe, mi vidimo da nam se ti rugaš; ti letiš iznad nas propalih ljudi, i rugaš nam se samim time što je taj let koji činiš ništa više od onoga što smo i sami mogli, ali nismo, jer odabrali smo trulež. njegove su sjajne zjenice govorile.

Ali umjesto da te riječi izgovori, on je udahnuo i izdahnuo nekoliko teških puta i malo se umirio, a jednom kad je to učinio on je odlučio i kraj Samuela za stol sjesti.

“Zar ti… Samuele… Ne…”, on je promrmljao kad je konačno odlučio svoje misli iznijeti. “Reći ću ovako… Oprosti mi što sam ono rekao… Ali… misliš li da smo i mi mogli biti takav kakav si ti?” prevalio je riječi glumac sa svojih usana, i okrenuo svoje lice sa kojeg je kapao znoj spram Samuela, koji ga je svo to vrijeme širom otvorenih no nikako i uznemirenih očiju promatrao.

“Svakoga od nas život bičuje drugačije.” Samuel odgovori.

“Ali što to znači…?”, Talijan je rekao. “Ne! Ustvari, idemo odavdje. Idemo prošetati, i tamo ćemo razgovarati, tamo, na klupi kraj rijeke. Znaš onu klupu…?”, stao je on brzo govoriti, nakon čega je ustao i pošao prema vratima. “No, hajde Samuele! Molim te…!”

Samuel se niti ne potrudi razmisliti o njegovu prijedlogu, već ga odmah prihvati i ustane, te za glumcem pođe.

Njih dva iz zgrade su kazališta izašla i prošetala tih nekoliko ulica bez ijedne izgovorene riječi, dok su ih prolaznici mimoilazili a narančasto sunce obasjavalo. Ali i kad su došli do te mirne rijeke na rubu grada, i kad su sjeli na tu drvenu klupu koju je Talijan spomenuo, oni su ostali u tišini čak i tada, barem nekoliko minuta.

Tek i tih par minuta kad je prošlo, vjerojatno koliko je čovjeku pod utjecajem droge trebalo da pribere misli, oni su razgovor zapodjenuli.

“Samuele…”, Talijan je progovorio gledajući odsjaj sunca na površini tamne rijeke, “… reci mi, vjeruješ li ti u Boga? Ovaj, ne… krivo sam upitao. Već radije, vjeruješ li u dobrotu?”

“Moralnu dobrotu?” Samuel upita, na što se prisjeti svih onih sati koje je proveo sa Fra Maximeom kada mu je ovaj objašnjavao što to dobro jest.

“Moral sam.”

“Kod morala se nema u što vjerovati. On ne postoji, već su ga ljudi izmislili kako bi se obranili od sebe samih.” Samuel odgovori.

“Kad ja, znaš već… kad činim to što činim sa njima.”, Talijan nastavi ne odajući da je uopće čuo što mu je Samuel rekao, “činim li ja time nešto nemoralno, nešto protiv sebe?”

Samuel ovdje izdahne. Neka vrst uznemirenosti prošla je njime, jer on je htio reći toliko toga, toliko mnogo riječi od kojih su mnoge mogle biti i od neke pomoći, ali riječi kojih se nije mogao doticati bez sagledavanja čitave slike, ili barem jednog velikog njenog dijela. No čovjeka kraj njega čitava slika nije zanimala, već samo onaj mali dio u njoj što se ticao njega. Stoga je govoriti i biti od pomoći bilo teško.

“Ne bi te tu trebalo zanimati što ja kažem”, konačno Samuel odgovori, “niti što ja mislim, jer ja doista ne mislim ništa, već što ti osjećaš poradi toga, kakvim ti to smatraš, onda, mislim, kada se maknu sva zavaravanja. Onda kada si sa sobom iskren.”

“To je istina, taj dio mene? I stoga ga se bojim dirati?”, Talijan upita. “Ali tako je mučno sve to činiti…! Tako je mučno i teško mijenjati se!”

“I jest teško…”, Samuel je tiho odgovorio. “Teško je razbijati iluzije bez da itko završi porezan.”

“Ne znam…”, Talijan se zagleda u travu pod svojim nogama i stane govoriti, “nisam pijan, sada kad govorim, odmah da to napomenem, niti sam više nadrogiran. Trijezan sam već, Samuele, i trijezno govorim sada… Mislim da je u pitanju strah, zapravo, strah mene prema tomu što mogu biti, i u tom strahu ja odabirem ono što je lakše. Ne govorim ovdje o narkomaniji i svemu tomu, već o onomu višem. Kada se sve to makne, mislim, kad ostanem ja sam, kao ljudsko biće, izložen postojanju i svijetu oko sebe. Ja vidim, uistinu, ja vidim jer je tako očito da ja mogu biti bolji, i da svijet može biti bolji… ali ja se toga bojim. Ja se bojim napretka, jer taj napredak traži od mene iskrenost. Istinu… A istina, ona je tako ružna.”

“Da.”, Samuel je prihvatio njegove riječi. “Laž je ljudska da je istina pozitivna. Jer tragalac, filozof, ako je uopće dobro da koristim tu riječ, kao onaj koji je možda do istine došao, on je ništa više od čovjeka unutar septičke jame koji je tek eto isplivao i shvatio gdje se svi oni skupa nalaze. On je možda uistinu veći od ovih ostalih pod površinom, jer on vidi ono što oni ne vide, i što možda, jer se tješe ovom mišlju ili onom, oni ni ne žele vidjeti, ali kako bilo, ni oni kao oni koji su u laži, ni filozof kao onaj koji je spoznao istinu, nisu nigdje dalje od te septičke jame.”

“Ali u svemu tomu ipak postoji ljubav, i dobro, i mogućnost da ti ljudi kažu: “K vragu, ima nas toliko, pa možemo izaći iz te jame ako jedni drugima stanemo na ramena! Možemo izaći iz ove rupe!”. No nemoguće je, jer se boje, jer misle da je ono što ih čeka van te rupe strašnije od onoga što je u njoj.

Ostaje tek jedinka. A jedinka sama izaći ne može… A čak i da može, kao što doista i može, samo se ja, Samuele, priznajem, kao bijednik izvlačim odgovornosti, svejedno taj koji se i izvuče i spozna istinu, on ostaje sam. Na površini, na istini, dišući zrak spozaje, ali ipak sam. Toga se ja bojim: besmisla u napredovanju. Kada onaj koji se izbavio ne može ići dalje jer nisu svi ti koji su izbavljeni.”

“Besmisao je u napredovanju.”, Samuel ponovi njegove riječi. “A utjehu pružaju opijati. I utjehu pruža destruktivno ponašanje… Vidiš, stoga, da ja nisam na ništa boljem položaju od vas ako pokušavam biti dobar, kako si me optužio danas.”

“To su bile krive riječi, Samuele… oprosti mi na tome.”, glumac odvrati. “Ne, ti si veliki čovjek, i ti shvaćaš mnogo toga. Ti pokušavaš, za razliku od nas. Mi ne pokušavamo. Mi smo jadni. I u tom jadu…”, on se zagleda u rijeku što je i dalje nesmetano tekla. “Ne znam… oh, Samuele… ne znam…”

Samuel na to ne odgovori. Nije se, po njemu, tu imalo što odgovoriti. Bila su to dva svijeta. Dva svijeta dva nesretnika, od kojih je jedan odustao, a jedan se borio. Od kojih je onaj što je odustao osjećao jed spram onoga što se borio jer i on nije odustao, ili, ako ne radi toga, onda stoga što ovaj čak nije niti zamjerao njegovu jedu. Ovaj što je odustao, mislio je: Pa makar mi zamjeri, makar zamjeri mojoj ljubomori spram tebe. Okreni se prema meni i reci mi da sam tu neželjen. Zar nisam dostojan ni zamjerke? Ni toga?

“Zanima te uživam li, ako već ništa drugo, u tomu što činim?”, Talijan progovori. “Osjećam li ikakvu ugodu kad unesem opijum, ili se napijem pa postanem svinja…? Ne. Ne uživam. Mrzim to.”

“Ali za drugo ne znaš… I to je tvoj svijet.” Samuel zaključi.

“Da.”, glumac polako kimnu glavom. “Dalje od toga ne mogu.”

Ima jedan dio čovjeka, nevjerojatno veliki i nevjerojatno mali, naime upravo veličine samog čovjeka, a koji se da vidjeti samo ako se gleda kroz tišinu. Taj dio čovjeka temelj je njegovog postojanja.

I taj dio čovjeka, dok su sjedili u ma koliko dubokoj tišini, u Samuelu i Talijanu nije se dao vidjeti.

“Danas odlazim.”, u jednom trenutku Samuel je prekinuo tišinu. “Razmišljao sam o tome već ranije, ali sada je to odlučena stvar.”

“Gdje bi otišao?” njegov sugovornik upita.

“Vidio si već plakate po gradu… Potrebni su vojnici.”

Da je to izrekao onako kako je stvarno razmišljao, obojica bi se tada od srca nasmijali, jer Samuelu je doista bilo oličenje ironije da u svijetu u kojemu ljudi nemaju ništa do li jedni druge i malenu, u svemiru sasvim nebitnu planetu koja im je jedini dom, da ljudi pucaju jedni po drugima, ubijaju se, šire strah i nesreću, bacaju bombe na gradove, mrze se i unakazuju jedni druge.

“Vojnik? Baš sada, uslijed svih ovih nemira?”, Talijan upita. “I još od svih baš ti? Ti, koji si pacifist… kozmopolit…”

“I običan čovjek.”, Samuel doda. “Zapravo, tek čovjek.”

“Ali ako te pošalju ratovati…?”

“Onda što bude.”

Talijan dalje nije postavljao pitanja, već je dopustio tišini da preuzme riječ. On je u jednu ruku htio da Samuel ostane, jer bio je siguran da će ga vojska ovih dana dovesti samo do prerane smrti… a u drugu mu je ruku pak zavidio. Čak i na tome on mu je zavidio. Jer odbaciti tako svoj život, pljunuti na njega i izgubiti ga u ime nečega u što on sam ne vjeruje i za što je svjestan da je farsa, i to ne zbog kaprica, već čistog prepuštanja, možda čak zbog jedne parodije koja nije smiješna ni njemu niti ikome drugome, to je Talijan htio svim srcem. Ali on to učiniti nije mogao.

Konačno, glumac izdahne: “Već si se prijavio?”

“Jutros, da. Mogu već večeras otići, ako želim. A kako nemam stvari, sve što me sputava su ljudi, prijatelji…”

“Samo ljudi.”, Talijan ga ispravi kiselo se osmjehnuvši. “Vjeruj mi, a sudim po sebi, možeš otići i sada, a oni ne bi ni primijetili da te više nema. Jer takvi su to ljudi… Oni ne dijele tvoju empatiju.”

“Nemoj tako govoriti.”, Samuel reče. “Znam ja dobro da sve što ja osjećam, da osjećaju i oni, baš kao što osjećaš i ti. Ovo sada rekla je tvoja ogorčenost spram njih, a ne ti sam. Ti ih voliš, zapravo… Pa i ja, jer mi svi volimo sve što je ljudsko.”

“Ah, Samuele…”, Talijan odvrati, sagne se, ubere neku travku i njome se počne igrati među prstima, “kad tako govoriš, dođe mi da im svima oprostim… pa čak i sebi.”

Samuel ne odgovori, već ustane. Stojeći, on se od rijeke okrenuo spram grada, i počeo promatrati betonske planine zvane zgrade, i zatvore zvane stanovi, i – Štakore zvane ljudi? Stoku zvanu ljudi? Ne… – ni više ni manje nego ljude zvane ljudi, ma kako na prvi pogled izgledali. I ne spuštajući pogleda, on stane govoriti:

“Opraštati je dobro, iako nisam siguran više ni što dobro i zlo znače. Ali oprostiti samome sebi… Ipak je bolje, čini mi se, učiniti dobro djelo više, kako je Nietzsche rekao. Jer mir sa sobom je opasan. Oprostiti sebi graniči sa sujetom. Barem u današnjem svijetu, gdje je sve sterilno ljubav, a sve iskreno opsesija… Nego, odlučio sam da sada odem. Najbolje vrijeme za završiti razgovor onda je kada razgovor nije priveden kraju. O, a ovo…”, Samuel posegne rukom u veliki džep svoga kaputa i iz njega izvuče onu staru knjigu koju je dobio od starca. “Ovo ću dati tebi. Ne vjerujem da ćeš ju razumjeti, a možda uopće i pročitati, ali kako je nelogično dati ti ju, mislim da je učiniti to upravo savršeno.”

Talijan u ruke knjigu uzme pažljivo, kanda ju se ne usuđujući još otvoriti. “Nećeš se pozdraviti sa ostalima?”

“Neću.”, Samuel odgovori i nasmiješi se. “No, prijatelju… zbogom.”

POGLAVLJE 10

Tako malo trebalo je da se vrati onomu što mu je zadavalo toliku gorčinu, što je bilo toliko protiv njegova bića i u čemu se ma koliko gledao nalazio kao disident, kao neistomišljenik, gotovo i neprijatelj, ali što je ipak poznavao vjerojatno sada i najbolje od svega. Tako malo je trebalo da sruši svoj svježe izgrađeni svijet i tomu se vrati, pozdrav jedan običan, naime, tek pozdrav sa jednim glumcem polupomračena uma.

“Oprostite, je li ovdje…?” učtivo se Samuel obratio toj srednjovječnoj ženi što je stajala iza pulta unutar jedne zgrade na periferiji grada.

“Da, gospodine. Vaše ime je…?”

I tako je počelo. Bila je to neka vrsta kantine, koliko je on mogao i uopće bio voljan shvatiti, u kojoj se nalazilo nekoliko desetaka, a možda i čitava stotina ljudi, od kojih su neki nosili civilnu odjeću, a neki vojnu uniformu. Moglo se reći da se u toj kantini osjećao zadah odsustva epoleta, i te jedne mješavine na trenutak oslobođenih vojnika i slobodnih građana koji će to uskoro prestati biti. Bila je to naime neka mješavina smrada dima cigareta i mokrih kaputa, te hladnoće i zamagljenih prozora.

Nije znao zašto, ali jednom kad je sjeo za najbliži stol on je gotovo istog trena pokušao zamisliti tu kantinu praznu, bez ljudi i bez stvari. Onakvom ju je, naime, zamislio kakva bi izgledala da se tada napusti, i ostavi takvom napuštenom dvadesetak godina. Plijesan bi se raširila po kutevima. Trava, držao je, pojavila bi se na podu između pločica. Vlaga bi uprljala zidove, a prašina bi podsjećala više na blato no na prašinu. Hladnoća i vjetar, uz mijazmu ustajale vode, tu bi vladali, a sve što bi se čulo bilo bi ledeno ništa. Fićuk vjetra, možda, sporadično i dokono… Ne znam, ne znam zašto uopće o tomu i razmišljam, mislio je Samuel promatrajući prostoriju u kojoj se nalazio, dok je njegova mašta ignorirajući okolinu činila da sve u njegovu umu izgleda oronulo, prljavo i napušteno. U Samuelovu umu, on se tu nalazio sam, sjedeći prekriženih nogu za poluraspadnutim stolom, jedinim u prostoriji.

Možda je unutar tog solipsizma on zapravo pokušavao uskladiti svoje misli sa svime što se oko njega događalo, utišati svoje strahove, natjerati se da abada i osjeća naklonost, jer nekada udaljiti se od ljudi znači približiti se čovječnosti. Možda je sve to on činio… a možda i nije. Možda je tek sjedio u svome ludilu.

Nekoliko stvari Samuel je bio svjestan, sada kada je već odlučio misliti o tome, dok mu je pogled piljio spram neke prazne točke. Prva stvar bile su tračnice van kantine na kojima je trebao doći vlak koji će vojnike odvesti, koga je uostalom i on sam čekao. Gdje ih odvesti? Ne znam… Vjerojatno van grada, garnizon neki, a možda i van države, tamo, bliže ratištu, gdje se puca i pogiba. Je li me strah? Opet, ja ne znam… A druga stvar, na koju se iz tko zna kojeg razloga također usredotočio, bili su zvuci zveckanja nekog čovjeka – Je li i on novajlija kao i ja? Ili puki ulični šibicar koji se nekako ovdje našao? – koji je posljednjih desetak minuta uzrujavao nekolicinu vojnika oko sebe varajući ih, kako se činilo, u igri traženja kuglice pod kutijicama šibica.

Bilo je to Samuelu zanimljivo, promatrati kuglicu kada bi ju šibicar pokazao, i pratiti kutijicu kojom bi tu kuglicu odmah potom prekrio, te počeo praviti brze pokrete… zanimljivo ne stoga što je Samuela zanimalo pod kojom kutijicom se nalazila kuglica, već u kojem trenutku bi šibicar kuglicu uklonio.

A osim što mu je bilo zanimljivo, činilo mu se i umjesnim. Jer ima nešto u ljudima što ih u trenucima dosade i čekanja tjera da i u najmanjim stvarima nalaze kardinalne spoznaje. Tako i sada, Samuel je, moglo se reći, asocirao šibicarenje sa životom. Kuglica je predstavljala jasne ciljeve, jasna čuvstva i snove, sva priželjkivanja i sve vrhove jednog čovjeka. Kutijica je, pak, predstavljala život, a ruke šibicara vrtlog vremena, događaja i samog svemira. Negdje, činilo se, unutar tog vrtloga, i pod tim životom, snovi jednog čovjeka, iako su u početku bili tako jasni, tako opipljivi, nestajali su kao da ih nikada nije ni bilo.

Ono čega se najviše u životu bojim, zaključujem, to je mogućnost da izgubim svoju gorljivost. Jer ako ima ičega opasnijeg od same gorljivosti, to je mogućnost da se ona ugasi.

“Dvadeset maraka! Ta sada si mi uzeo deset…! U redu, dati ću ti, no pokaži kuglicu!” Samuel se trgnu kad je jedan od vojnika udario dlanom u stol, nadvivši se nad novajlijom što ih je varao u šibicarenju.

“Trebalo bi biti fer! Ta ionako su šanse da se ne pogodi veće nego da se pogodi – zašto tada varati?”

“Zašto misliš da varam…? Kakvo varanje, he-he, daj sjedni, molim te, evo, od ovih deset ću ti platiti da popiješ…”

“Ha-ha-ha! Pa ovaj čovjek je lud!” javi se netko sa kraja prostorije.

“Radije vrati novac koji si uzeo!” vojnik odvrati.

“Ali…” šibicar izusti, no riječ mu bijaše prekinuta rukama tog vojnika, koji ga je tada iznenada zgrabio za kaput. Vojnik se šibicaru u sljedećem trenutku unio u lice, ali iz nekog nepoznatog razloga – što je stvar činilo kud i kamo strašnijom no što je bila – njegov pogled nije pokazivao niti najmanji trag jarosti.

Nastupi tada tišina, koju ne prekinu riječi ni vojnika ni šibicara niti ikog drugog od onih koji su to promatrali, jer nitko se riječi izgovarati i time možda uzrokovati nered nije usuđivao.Tri ili četiri sekunde ona je trajala, i mogla je biti prekinuta uistinu bilo čime – od psovke do udarca.

Ali ono što je prekinu bijaše škripa Samuelove stolice.

“Evo.”, rekao je Samuel, polako ustajući i gurajući ruku u kaput kako bi izvukao lisnicu. “Koliko duguje…?” dodao je približivši im se par koraka.

“Meni ništa. Zaboravite.” rekao je ovaj što je šibicara zgrabio, sada ga pustivši, te se okrenuvši i pošavši za svoj stol nešto dalje.

“Meni duguje petnaest…”, jedan od onih kraj stola se tada javio. “No ne želim da ti plaćaš, kad sa tim nemaš nikakve…”

“Izvoli.”, Samuel ga prekinu, izvukavši iz lisnice petnaest maraka. “Je li sve sada u redu?” upita ostale.

Vojnici ostadohu šutjeti. Tek neki promrmljaše par odobravajućih riječi. Moglo se reći da im je svima bilo neugodno, a ponajviše onomu što se šibicaru u lice unio. Taj je, sve se Samuelu sada činilo, zapravo tek htio ovoga zaplašiti i od toga učiniti čitavu jednu šalu, a sada je ispao negativac i satrap. No dobro, Samuel je mislio, kao da je bitno…

“Želiš li zaigrati?” upitao je šibicar sjevši za Samuelov stol jednom kad se ovaj vratio na svoje mjesto.

“Nije ti dosta?”

“Pa…”, šibicar pođe odgovoriti, no najednom se kanda nečeg sjeti, pa usred rečenice posegne u kaput i stane njime tražiti. Trenutak kasnije, kraj Samuela se pojavi bijeli dim cigarete. “… i ne. To jest”, zastane, ponudivši Samuela cigaretama, što ovaj odbije, “… ne znam.”

“Bojim se da te nisam razumio.” Samuel reče blago se nasmiješivši.

“Ne znam je li mi dosta.”, šibicar odgovori, osjećajući vjerojatno neku originalnu nadolazeću misao, ali ne znajući niti imaju li njegova usta dovoljno snage tu misao izreći, niti je li uopće pravi trenutak da se u to upušta. Samuel je to, naime, mogao osjetiti, taj drhtaj bića njegova sugovornika pred bezdanom ideja, i sve je to promatrao zainteresirano i tiho, sa jednim velikim dijelom sebe uživajući u tomu.

“Sada kad o tome razmišljam… Oprosti mi, možda naklapam besmislice… No sada kad o tome razmišljam… mislim da živimo život da bi ga živjeli. To jest… mislim da je čitav naš život jedna dugačka opasna igra, koju zbog njezine ispraznosti tu i tamo – a nekada i zauvijek – volimo ispuštati iz naših šaka, pa neka sve ide kako ide, jer ne možemo podnijeti tu dosadu kontroliranja; jer moramo odmoriti svoj um. Pa imamo izbor: trpjeti bol i težinu držanja i promatranja dosade, i živjeti zbog toga u nekakvoj sigurnosti, ili sve pustiti, pa da budemo odmorni. Ranjivi i vrlo vjerojatno u opasnosti, ali odmorni…”

Samuel se opet nasmiješi, jer bijaše mu drago što se ovaj usudio upustiti se u takav razgovor. Šibicaru je na trenutak bilo neugodno, jer umom mu je proletjela misao da je upravo izgovorio svoje besmislice nekomu koga besmislice ne zanimaju. Ali to je bilo samo na trenutak, jer upravo taj smiješak, i ono što je potom Samuel rekao, pokazali su šibicaru da besmislice koje je izrekao nije mogao izreći prikladnijoj osobi. Jer njegov sugovornik, takoreći, bio je majstor besmislica.

A Samuel tada reče:

“Znači šibicariš zato što si preumoran da ne šibicariš. Vidiš”, na sekundu je utihnuo, “i ja sam. No, ja ne šibicarim, pak… jer sam umoran šibicariti. ”

“Ovo je burgija, to što govorimo…”, šibicar gotovo nečujno promrmlja, što je Samuelu dalo do znanja da ga je prošla ta ideja koje je posljednjih par sekundi bio rob. “No, ja sam N…”, on se tada predstavi. “Dolazim iz K…, nedaleko od N…, čudne jedne zabiti; čuo si vjerojatno za onog što je ubio ženu i dijete, onaj, kako li se više zvao…”, on se namršti, “… Ne, ne mogu mu se sjetiti imena. No, od tamo sam. Čudno”, doda, namrštivši se, “taj skot bio mi je susjed, a nikada mu se nisam potrudio upamtiti ime. Ah, da si to mogao čuti, kako mu je žena, jadnica, znala vrištati… No bolilo je mene briga. Eh, kad si moj susjed, ubij i ženu ako hoćeš, samo mene ne diraj i dobri smo. Nego, i ti si nov ovdje?”

Samuel je pozorno slušao, i možda je baš to bio razlog zašto se ovaj tako otvorio. To Samuelu nije smetalo. Dapače, uživao je u govoru svog sugovornika. Je li shvatio išta rečeno – ne. Je li uopće mario za išta rečeno – opet ne. No bilo je nečeg u Samuelu što ga je tjeralo da ide spram iluzija i konfabulacija, bez obzira pripadale njemu ili nekomu drugomu, gotovo bježi, samo kako ne bi mislio o onomu što mu je uporno pokušavalo obuzeti um. Naravno, bila je to misao o Joanne, o Joanne, njegovoj ljubavi… i godinama što su ih dijelile.

Ta misao tražila je od njega ono što nije imao. Ta misao tražila je previše.

* * *

Nekoliko je sati prošlo otkako se Samuel upoznao sa šibicarom u onoj kantini, i otkako su se svi, izuzev Samuela, unutar nje opili a šibicar se svom starom društvu vratio, vjerojatno i nastaviti varati ih – vjerojatno, jer Samuel ih više nije promatrao, pa nije ni znao što se odvijalo – tokom čega je čitava ta noć, ne tekla poput rijeke, već se kotrljala poput razbijenih komadića leda, baš kao što se, vjerojatno, i da očekivati da će prolaziti noć onih koji provode posljednju večer slobodni.

Nije Samuel mogao reći otkada točno, ali od jednog se trenutka kantinom stao prolamati i smijeh nekih djevojaka. Bile su to prostitutke, kako je ubrzo ispalo, i pijući uz njih, one su se sa vojnicima zabavljale. Taj detalj, ako je to uopće detalj i bio, Samuel vjerojatno ne bi ni primijetio, ili u najmanju ruku ne bi ni obraćao pažnju na njega, da nije bilo jedne osobe koja se tada među njima pojavila, i samom svojom pojavom njemu oduzela mir.

Bila je to, naime, neka djevojka toliko mlada da se djevojkom nije niti mogla nazvati, već djetetom, a jednom kad ju je ugledao Samuel zadrhta, ispuni se gorčinom, mrakom, a njegove oči dođu na rub plača.

To nije bila Joanne.

Oče Maxime, rekao si da je bog pravedan… Rekao si da je bog dobar… Ta rekao si! Obećao…! Oče Maxime… zašto si lagao?

Djevojčica se ta nalazila tik do druge, nešto starije i vjerojatno iskusnije prostitutke, zasigurno njene prijateljice, oskudno odjevena i promrzla, koliko se od Samuelova stola dalo primijetiti, jer osim što je bila blijeda kao alabaster, prolazili su je i trnci po izloženim rukama i bedrima. Kako bi uhvatila pogled kojeg vojnika smjesta bi usilila osmijeh na svome našminkanom licu, a dok bi se to odvijalo – što je primijetio samo Samuel – njena bi ruka suptilno posegnula za rukom starije prostitutke.

Ne želim… Ta znam da ću samo osjetiti bijes… Ali ipak je to Samuel učinio. Kao da ga je sam Lucifer tjerao, on je tada prestao promatrati djevojčicu, te je bacio pogled na oči vojnika što su je promatrali.

A vidim li išta drugačije od onog što sam očekivao? sa boli u srcu on je nastavio misliti, sada njih promatrajući, pripite vojnike. Bilo je to dvostruko bolno za njega, jer sa jedne strane, potaknut sažaljenjem spram djevojčice, on je prema njima i njihovim požudnim, prljavim pogledima osjećao odbojnost, ali sa druge strane, što je bio taj drugi usijani žig koji je palio Samuelovo srce, s obzirom da su se ti vojnici po svoj prilici spremali za pogibelj, da je u pitanju bila ista čeljad istog puka kojemu je pripadala i ta djevojčica, sve ljudi strašne prošlosti i pune patnje, i s obzirom da su se među njima nalazili njegovi budući suborci, on nije mogao a da ih i ne cijeni.

Ali nije… nije svaki patnik jednako svet, konačno, on je odlučio, u nadi da je time ugasio barem dio disonanci svoga uma. Ideja o djetetu što se sprema prodati tijelo za šaku novaca kobnija je od ideje odraslih ljudi što se spremaju poginuti u ime neke države. Jer ona daje ono što postoji, a oni pogibaju za ono čega nema.

Mada… to tako ne mora biti, jer umrijeti nizašto možda je još i gore, a možda su i svi oni, i ja zajedno sa njima, čitava jedna močvara kobi, i nitko nije u goroj sitiaciji od onog do sebe… Ali neka bude, neka bude ona, barem sada neka bude, najkobnija usuda od nas.

Samuel tada ustane i teška koraka po tim hladnim pločicama hladne prostorije pune ljudi pođe do toaleta. Jer on je trebao mir, pa makar i na trenutak.

Prišavši tim starim vratima na kraju prostorije, sa kojih je boja gotovo u potpunosti pootpadala, on ih je otvorio, te ušao u novi, kratki hodnik, hodnik pun pločica, u kojemu se nalazilo vrata još tucet, koliko je procijenio umornim letemičnim pogledom, vrata iza kojih su se nalazili toaleti. Taj hodnik, zapravo, na njega je Samuel mislio kao na mjesto svoga mira.

Našavši se u tom hodniku i naslonivši se na pljesnivi zid, on je zatvorio oči. Učinio je to jer je, naime, još uvijek njime vladala ona laž da ako oči zatvori, da će slike i misli njegova uma nestati. Ali spoznaja na kraju puta od usijane žari jednako je usijana, i zagrliti ju peći će jednako kao što je pekao i put, jer spoznaja ne znači odmor, već tek čestitanje što je čovjek do nje došao, i pokazivanje kojim bolnim putevima dalje.

Je li osjetio glavobolju i je li mu se vrtjelo u glavi, uistinu nije znao reći, jer iako su se slike u njegovu umu, slike njegova života i njegove ljubavi, Joanne – Joanne… Samo jedna tvoja riječ, i ja bih ustao iz ovog blata svoga duha. Samo jedna riječ, i nastavio bih dalje… Što je to, Joanne, u čovjeku što čini njegov temelj, a što slabi ako kraj čovjeka nije voljena osoba? Tisuću kilometara dugo putovanje do spoznaje svakim te korakom čini stotinu godina starijim. Možda… možda uz tvoju riječ, možda tako i ne bi bilo…? – vrtjele i kidale, tako da on nije mogao razabrati jednu od druge ali je mogao osjetiti svaku, ipak, koliko se mogao sjetiti, dok je hodao do ovog hodnika, niti je klonuo ili imao ikakva problema sa hodanjem, niti je skretao s puta, već je hodao ravno. Do njegova tijela, stoga, ništa od toga nije bilo, već određene ideje, misli određene bijahu uzrok njegove klonulosti.

Samuel se tada sjeti glumaca, i svih onih dana koje je proveo uz njih dok su oni propadali kraj njega prljajući si krv drogama. Jesu li ovakvi trenuci čovjekova života razlog njegova posezanja za opijumom? on se upitao. Ne, radije. Droga je nešto sasvim nisko. Ovakvi trenuci, ili možda trenuci koji korak ispred ovakvih trenutaka, uzrok su prestajanja uzimanja opijuma.

U um mu tada uđe jedna večer od prije pola godine kad su se glumci na ulici napušili hašišom i takvi došli u njihovu sobu kazališta. Oni su bili napušeni, nadrogirani, pod utjecajem svega toga… Ali Samuel, trijezan čovjek, koji je sjedio za stolom, nadrogiran jedino vlastitom mišlju, nadrogiran patnjama svoga uma i svoga duha, svojih, naime, shvaćanja, on je u svome umu vidio više toga, od halucinacija do jednostavnih misli, od svih tih nadrogiranih glumaca zajedno, i oni ga nisu mogli pratiti. Droga, dakle, impresivna je za obične ljude, ali ne i za putnike ljudi. Onaj tko želi ići dalje, tko želi upoznati sebe, on treba oružje jače od svih droga svijeta. Svoj um. Samoću svoju. Nadir svoj…

Mada je i to sve laž.

“Pa ovdje smrdi manje nego u kantini!” uskliknuo je vojnik koji je tada otvorio vrata hodnika.

Za njim je ušlo još nekoliko njih, koji su svi redom prtljali oko remenja dok su hodali spram vrata toaleta ispred Samuela. Između njih hodale su i smijuljile se prostitutke, ili doista takve bivajući, ili se tek praveći da su pijane. Samuel pomisli izaći, ali kako tada ugleda onu djevojčicu među njima, ipak ostane stajati.

On je promatrao, naime, što će se sa djevojčicom dogoditi i sa kojim će se vojnikom naći s onu stranu vrata. Ona starija prostitutka, ona od koje se djevojčica nije odvajala, činilo se, bila je od istih takvih briga, ali trudila se to ne pokazati.

Napokon, nakon što su se gotovo svi u toalete zatvorili, a u hodniku pred Samuelom ostali tek djevojčica, starija prostitutka i neka dva vojnika, Samuel uvidje da se starija prostitutka nećka kome će djevojčicu predati.

“Mogu ja sa vama dvojicom…” govorila je ona, bezuspješno pokušavajući sakriti nelagodu iz svoga glasa.

“No, ona je sama…” kaza jedan od vojnika.

“Daj nju meni.”, doda drugi. “Daj ju ‘vamo, da ju naučim…”

“Ne, nek’ ona ostane.” starija prostitutka odgovori i položi ovom drugom dlanove na prsa, zaustavivši time njegov korak kojeg je ovaj pošao spram djevojčice učiniti.

“A ti curo, što ti misliš, ha?” taj drugi vojnik upita.

“Gubimo vrijeme, još ću se otrijeznit’!” onaj prvi reče.

“Deder…”, drugi ga ušutka. “Da čujem…”

“Ne…” djevojčica tiho odgovori.

“Znači da. Idemo.” vojnik će na to i priđe djevojčici te ju primi za ruku.

“Nije li rekla ne?” Samuelov glas tada se javi.

“Prijatelj šibicarov? Ti kao biljka, jedva te i opazišmo.” taj vojnik što je držao dijete za ruku progovori. U njegovu pogledu Samuel primijeti onu zlobu kakva se da vidjeti u mnogim pijanim ljudima prije nego si dopuste raspravu eskalirati u sukob. Samuelu do toga nije bilo, pa brže-bolje nastavi: “Evo ovako”, on je rekao i gurnuo ruku u džep, “platiti ću tebi koliko bi platio za nju, i platiti ću njoj koliko bi ti za nju dao, a ona ide sa mnom. Može?”

Vojnik nije odgovorio, ali Samuel je svejedno nastavio sa vađenjem lisnice i novca iz nje.

“Koliko?” on upita okrenuvši se spram starije prostitutke.

“Ped… pedeset maraka.” pomalo zbunjeno ona odgovori.

“Evo.”, Samuel reče i pruži pedeset maraka tom drugom vojniku, a kad je ovaj uzeo novac, on isto učini i sa djevojčicom. “Sve u redu?” Samuel će okrenuvši se spram vojnika.

“Ti zbilja mora da si nastran čovjek, kad toliko za djecu plaćaš…” vojnik promrmlja, a u njegovu pogledu kraj mješavine privlačnosti prema novcu i pripitosti Samuel ipak ugleda i onaj tračak ljudskosti koji ga je tjerao da osjeti gađenje prema onomu tko bi htio općiti sa djetetom, pa makar i on sam tek trenutak ranije isto namjeravao učiniti.

Samuel na njegove riječi ne odgovori.

“Idemo, ta idemo više!” onaj prvi vojnik se javi, nakon čega primi prostitutku i drugog vojnika za ruke i sa njima pođe do najbližeg slobodnog toaleta.

Sekundu kasnije, Samuel i djevojčica u hodniku se nađu sami.

“Idemo se i mi zatvoriti?”, Samuel je upitao. “Ili ti je draže čekati da naiđe neka pijana svinja i učini… sve što pijane svinje već čine…”

On je pošao polako i umorno do najudaljenijeg toaleta u tom hodniku. Hodajući, on se spram djevojčice nije osvrtao, niti je osluškivao njezin hod. Išao je, naime, spram tog toaleta radi vlastite potrebe za osamljenošću i tišinom, a djevojčica, ona je tu bila tek suputnik.

Trenutak kasnije, Samuel tom najudaljenijem toaletu priđe, njegovim masnim izgrebanim vratima i staroj poluhrđavoj kvaki. On zatim njegova vrata otvori, tek tada se ovlaš spram djevojčice osvrne, i u malu prostoriju iza njih uđe.

Ono što je zatim učinio – ta to je bila za njega u tom trenutku najlogičnija stvar čitavog svemira! – bilo je naslanjanje na zid leđima, podizanje lica ka stropu i zatvaranje očiju.

Vrata toaleta bila su otvorena. Uplašena djevojčica i dalje je pred njima stajala. Toalet je jedva izdrživo smrdio… ali sve je to prestalo biti bitno. Jer on se u tamu svoga uma povukao.

Ona je tu bila dobrodošla. A hoće li se usuditi pridružiti mu se, bilo je na njoj.

Zatvorenih očiju, Samuel Gide bio je daleko odandje. Toliko daleko od svijeta da ni sam nije znao gdje, i toliko daleko od uma da to pitanje ne samo da ga nije zanimalo, već nije bilo nikoga da ga postavi. Nije to bilo ono što je on tada istinski trebao i što mu je bilo lijek, taj mir zatvorenih očiju i samoće, ali bilo je najbolje što se nudilo. A vjerojatno, bilo je najbolje od svega što će tokom sljedećih godina, ili uopće tokom ostatka njegova života, tom čovjeku i biti nuđeno.

Joanne… Nisam ni mislio da će proći mnogo prije nego pomislim na tebe. Da vidiš kakvu sam prijateljicu našao! Prijateljicu u patnji! Otvorio sam joj naše srce – nadam se da se nećeš ljutiti – i dopustio sam joj ući u njega da se ondje ugrije, jer vani su i suviše ledene zime. Bio sam vani, Joanne… Kad bi samo znala… Bol sniježi, patnja škripi, strah smrzava… Ne želimo toga nikome, Joanne, pa ni njoj.

Vrata se zatvore i zaključaju. Samuel niti se pomakne, niti otvori oči. Prođe sekunda, a onda ono što je donedavno bio tek jedan dah, postane dva. Samuel se nasmiješi.

“Izvoli sjedni, jer nitko u mojoj palači ne mora stajati, kad su tako brojne i prekrasne stolice oko nas…” on prošapće.

Djevojčicu njegove riječi iznenade, ali ona zbog toga ne progovori ni riječi, već ga posluša i spusti sve daske na školjci te na nju sjedne.

“Doista… doista je neobično ovo sve, ne misliš li? Ovo more postojanja.”, Samuel tada progovori. “More postojanja… a ne volim more. Više volim rijeke. Ne znam zašto.”

“I jezera.” djevojčica prošapće.

“I jezera…” Samuel ponovi, a njegove riječi bijahu više poput pukog izdaha no stvarnih riječi.

Samuel tada oči otvori i na djevojčicu spusti pogled. “Hladno ti je.” reče. On to nije pitao, već je znao. Djetetu kraj njega je bilo hladno, jer naprosto je tako moralo biti. “Izvoli.” on dometnu, te skine kaput i to malo čeljade ogrne.

Tek sada, pod njegovim kaputom, on je mogao vidjeti koliko je zapravo ta djevojčica bila malena, krhka, uskih ramena, i uopće čudo postojanja, kao pahulja ili paučina, nešto veličanstveno, a opet slabo. Nešto slabo, a opet meta svih artiljerija svijeta.

“Ne razumijem što se događa…” njezin šapat prekinu tišinu.

“Tada imaš sreće.”, Samuel odgovori. “Jer ne razumijem ni ja. More postojanja, rekao sam. No uistinu, niti sam rekao išta smisleno, niti sam to i htio. Govorim…”

“Zovem se X.”

“X? Baš kao da sam i mislio da ćeš se tako zvati, da sam se uopće trudio misliti o tomu. Ne znam jesi li primijetila, X, da ljudi često imaju lica koja bi baš nazvao onako kako se ti ljudi zovu. Evo, ti si X, a ja bih te svakako baš tako nazvao…”

“Čudne su vaše riječi. Kažete da se ne trudite misliti. Što onda činite?”

“Misliš “da sam se uopće trudio misliti o tomu”? Vidiš, riječi, rečenice, iz nekakvog mog pogleda, nisu samo sredstvo komuniciranja i prenošenja ideja. One su rijeka, niz, štit, oružje, ples, uglavnom sve što može biti. Kao simfonija… Ne želimo zaustaviti simfoniju, je l’ da?”

“Osim ako želimo tišinu.”

“Sviđaju mi se tvoje misli. Da, tišina. Dvije su vrste krajnosti unutar postojanja onoga koji samo u krajnostima može slobodno disati: tišina i beskonačni, brzi niz izgovorenog. Nego… razumiješ li o čemu govorim?”

“Pravite riječima tepih po kojemu se može hodati, nije li tako…?” ona progovori, sada i sama bivajući zaklopljenih očiju.

“Naravno.”, Samuel odgovori. “Jer očita je stvar, X… ja ne znam tko si ti, i ti ne znaš tko sam ja. U tišini se ne možemo naći, jer bića smo različitih tišina. A napadnuti smo, jesmo, da, oboje, zbijeni u kut, a sve što ostaje, rijeke su besmislenih i nepovezanih riječi, riječi što lete, lepršaju, jedna za drugom, bez ikakva temelja, bez težine, bez i želje za smislom…” on je šaputao.

Djevojčica što je sjedila kraj Samuela sada je već mirno disala, baš kao i on, i čitava njena pojava postala je ništa manje od smirenosti i prihvaćanja svega. Ništa manje od ataraksije. Kao list kada pluta na površini vode, bez lijevo, bez desno, naprijed ili nazad – već samo list i voda. Bez da voda ikuda naročito teče, i bez da list i želi ikuda naročito voda da teče. Tako je bilo i sa Samuelom i X; oni su tek postojali i tekli, i tekli i tekli… bez da su igdje odlazili. Bez da su igdje otići mogli.

“Drago mi je da sam upoznala nekoga poput vas.”, konačno, u šaptu dijete kraj Samula stane govoriti. “U ovom trenutku, možda će vam biti smiješno, ali čak vas niti ne smatram čovjekom. Jer nemoguće je, možda ćete se i sami složiti, sasvim je nemoguće… da takav čovjek uopće i postoji. Vi mora da ste dobri duh, a ja mora da sanjam. To mora da je tako, gospodine… Ali kako god da jest, i ako je tako i ako nije tako, ja svakako ne želim biti nigdje drugdje u ovom trenutku nego upravo ovdje gdje jesam, pokraj vas, u tišini, razgovarajući ni o čemu.”

“Čak niti odmarajući…”

“Da, primijetila sam. Čak ni to. Je li moguće da kad se dvije osobe nađu, koje nemaju jedno o drugome baš niti jednu želju, već su tu tek poradi samog bivanja, radi potrebe za ničim – jer i ništa, čini mi se, postalo je preskupo za siromašne duše kakve su naše – i još ukoliko su gonjeni mnogim zlobnicima, da im je ta tišina i samo to bivanje dovoljno da zamijeni sve, pa i potrebu za odmorom?”

Samuel se nasmiješi.

“Reci mi, X, koliko dugo se baviš time čime se baviš…” on nakon par sekundi šutnje upita.

“Mjesec dana.” dijete odgovori.

“Osjećam… ne znam ni sam što osjećam. Neka se gone k vragu i osjećaji, i tuga i bijes i svekolika ta gomila…”, Samuel reče. “Nastavi, molim te. Govori, govorom mi gasi misli. Molim te, ne dopusti mi da počnem misliti…”

“Boli vas to da si četrnaestogodišnji čovjek prodaje tijelo, jer je takav svijet u kojemu živimo?”

“Ne želim znati boli li me. Ali svakako… znao ili ne znao, tu bol svakako osjećam.”

“Gadan je svijet i postojanje u njemu.”, djevojčica zaključi. “Razmišljala sam o svemu tome… Oh, pa ja vam ne znam ni ime…”

“Zovem se Samuel Gide.”

“Samuele, razmišljala sam o tome tokom ovih mjesec dana, a i prije, ma kako se činilo da netko mojih godina o tomu ne bi mogao misliti ili barem pokušati mislima obuhvatiti… Svijet je takav kakav jest. Patnja je takva kakva jest. Gadni su, i svijet i patnja. Ali da nema gadosti, da nema grijeha, ne bi li šansa za pokajanjem bila nemoguća?”

“Volio bih kad bih ti na to mogao odgovoriti, no u ovom trenutku ne znam niti ima li mene, a kamoli odgovora na to što si upitala. No svakako, svakako sam čuo to već. Da, mnogi su iz nekih neobičnih razloga došli do istog zaključka, ili niza zaključaka, ni sam ne znam što li je točno posrijedi, baš svi koje sam sreo a koji su bili šibani životom… Je li taj zaključak ruka koja zaklanja lice jer lice više ne može izdržati niti jedan udarac od strane života, niti jedan jedini udarac šibe? Ne znam…”

“Drago mi je da postojiš, Samuele Gide.”, djevojčica prozbori gledajući u pločice na tlu, prljave, hladne, stare i vlažne. Samuel očekivaše da će još nešto reći, ali ona više nije progovorila ni riječi.

“Moja palača, X, jednako je stvarna koliko i ja.”, napokon, nakon par sekundi ničega do li mirnog udisanja i izdisanja, on prošapće. “Jer niti sam ja tu, niti ona. Ali koliko god sam mogao, učinio sam je ugodnom tebi, svome gostu u patnji.”

Konačno, djevojčica se nasmiješi.

“Posvađala sam se s roditeljima, znaš. O Bože…”, ona izdahne, “ne sjećam se točno kako i zašto, i kako je sve to bilo. Sve je bilo nekako… prebrzo. Kao treptaj brzo. Bio je tu jedan muškarac u kojeg sam se zaljubila, kojeg sam zavoljela, i koji je, mislila sam, to jest vjerovala sam tada svim svojim srcem, koji je volio mene. Ali moji roditelji nisu ga podnosili, čitavih tih pet minuta ili koliko više, koliko je već proveo u našoj kući, koliko je trajalo to upoznavanje sa mojim roditeljima, već samo toliko bilo je dovoljno da im se zgadi. Ne znam zašto, valjda su vidjeli što ja nisam, ali zamrzili su ga gotovo odmah. Istjerali su ga. Ali ja sam ga voljela! Moja majka, moj otac, jednako koliko su oni bili bijesni na njega, ja sam bila na njih. Ponosita, ali glupa, glupa, Samuele, glupa i stoput glupa… Zalupila sam vratima, sjećam se, i otišla za njim na ulicu… Primio me za ruku i otišli smo.”

“Poznavala si ga dobro?”

“Nisam. Mislila sam da jesam, ali nisam. Ljudi nisu ono što se čine, sada to tek znam, nisu ono što se pred tobom nalazi prvih ne mjesec, ne godinu, već ni čitav život. I čitav život ono što su pred tobom tek je krinka onoga što je iza… Oprosti, osjetila sam sada onaj bijes i mržnju, ali ne želim toga više osjećati, ne ovdje s tobom… Valjda”, osmjehnula se i prvi puta pogledala Samuela u oči, “valjda te i dalje smatram dobrim duhom…”

Samuel polako spusti pogled, ali ne reče ništa.

Ona nastavi: “Nije bio siromašan. Bio je bogat, mislim, ili barem nešto između. Nije imao automobil, ili ga ja možda nisam vidjela, ali njegov stan bio je jedan od najraskošnijih u kojima sam ikada bila. Bilo je nešto profinjeno u svemu tome. Sjećam se, ugodno i toplo, zaštićeno sam se osjećala… Ali on nije bio zaljubljen u mene na isti način na koji sam ja bila u njega. Nije volio moj duh, tek sam tokom sljedećih dana shvatila. Bila je to zamka, krletka, a on me je htio zatočiti. Ne mene, već moje tijelo. To je bilo ono što je on htio… To je bilo sve što je on htio.”

“I pobjegla si?”

“Da. Zvuči djetinjasto, ali… nisam htjela sa njim činiti… ono. Otrgnula sam se kad je pokušao… Pobjegla sam. Nisam ponijela ni stvari što sam imala, ono što sam uzela iz kuće svog oca. Bila je neka torba, neke stvari u njoj, par sitnica, nešto novaca, znaš već… Bez svega sam pobjegla na ulicu. Znala nisam nikoga, a da budem iskrena nisam znala ni gdje sam se točno nalazila. To je par gradova od ovoga. A rođena sam u drugoj državi. Kuća mog oca, ona je u drugoj državi. Nevjerojatno! Oprosti, ne znam zašto se smijem… Ali jest, smiješno je, nije li? Sve kao neka parodija…”

“No”, ona nastavi, “kući nisam mogla. Mada, možda sam i mogla, ali ponos, Samuele, ne znam kako to objasniti. Možda ponos, a možda stid. Nešto je od toga. No kući nisam mogla, čak i da sam imala novaca da se vratim. Lutala sam dan ili dva, mislim da su dvije večeri bile, dakle dva dana, i spavala sam na nekim klupama. Pazila sam da su one udaljenije, gdje me nitko neće u noći, već… je l’… a trećeg dana, sad… mislim da je treći dan ujutro, ali to više nitko ne zna, našla me je ona, Y, koju si vidio. Ona i još nekoliko starijih djevojaka.”

“Prostitutke…” Samuel prošapće.

“Da. I to je moja povijest, moj život.” djevojčica je zaključila, pogleda kao da se čudi sama sebi kako li je uopće mogla izreći toliko riječi, jer samo njeno biće bilo je od onih što nisu, makar ih stotinu zvijeri na to tjeralo, nisu mogli govoriti mnogo, a još manje govoriti mnogo o sebi. No možda, sada je razmišljala i odmah tjerala od sebe te misli kao nebitne, s obzirom da se kraj Samuela osjećala tako sigurno da se više nije htjela ograđivati ni mislima, možda su tolike riječi bile izvaljene sa njenih usana, i to uz takvu nekakvu žustrinu, stoga što je htjela što prije sve izreći, sve odbaciti od sebe, kanda očistiti se od toga… No je li to doista bilo posrijedi ona nije znala. A nije se, doduše, niti usudila znati.

“Tvoji prijatelji hvaliti će tvoju izdržljivost.” nekoliko trenutaka kasnije, X je rekla.

“Znam.”, Samuel odgovori, i dalje zamišljeno promatrajući tlo. “Tek su ljudi. Grijeh je kriviti ih… No da, hoćemo li ići?”, nekako odsutno je potom upitao, a odmah zatim dodao: “Mislim o onomu što sam rekao, što sam ponudio, zapravo. O palači, naime, koju sam spomenuo upravo mislim. Vrlo mi je žao, X, što kad bih imao palaču od papira, sa njom bih ti mogao ponuditi više no što ti nudim sada. Jer ovo nije ni palača od misli, doista, jer i misli su moje već stare, ne, ne stare, oprosti mi, krhke, možda, da, predmnijevam, krhke su, gotovo nepostojeće, pa i manje od toga…”

“Samuele…”, djevojčica je šapnula, a da ju je samo pogledao na taj trenutak, ma samo da je bacio pogled na sekundu, on bi mogao vidjeti kako je X tada brzo obrisala jednu malenu, svjetlucavu suzu sa ruba svoga oka. “Nemoj da odemo, molim te. Barem ne još neko vrijeme. Ovako je… ugodno. Samuele”, ona ponovi njegovo ime, izgovarajući svako slovo sa takvom pažnjom kao da sve to nije bilo izgovaranje imena već zašivanje ranjenika koji samo što ne iskrvari, “makar bila od ničega, i makar bila samo to ništa, čak i bez imena, a ne “palača od ničega”, svejedno bih pristala provesti tih par trenutaka ondje i bila ti zahvalna. Žao mi je što ne mogu riječima objasniti što jest na neki bolji način…”

“Znači ostajemo?”

“Molim te…” ona kimnu.

Potom je prošlo još nekoliko trenutaka u tišini. Samuel je osjetio da ga djevojčica želi upitati o njemu, o njegovu životu, ali ne stoga što ju je to zanimalo, već stoga što je htjela pitanjem, bilo kakvim pitanjem ili uopće bilo kakvim razgovorom zadržati te trenutke. Kao zagrljajem, on je uviđao, ta je djevojčica htjela te trenutke zadržati i učiniti da potraju makar još neko vrijeme. To je tako vječito u onih koji su upoznali veliku bol, da žele zaustaviti tok vremena i mučeništvo od kojeg je to vrijeme sazdano.

No ništa ne traje vječno, pa ni ti trenuci. Trenuci ti, koji su, i Samuel i X su morali priznati, trajali sirotinjski malo.

Ubrzo se začuje kucanje na vratima.

“Dobro, hoćete li vi više? Il’ ćeš plaćat’ još!” bio je to glas one starije prostitutke, za koju je djevojčica rekla da se zove Y.

“Ma pusti čovjeka, što vi žene znate što su muke, još u ovom skučenom prostoru. Ne obaziri se.”, s onu stranu vrata začuo se veseli glas jednog od one dvojice vojnika. “Samo ti idi svojim tempom, ionako do vlaka ima još…”

“Neka požuri! Platio je, ali ovo traje previše…”

“Reci mi…”, Samuel nastavi šaptom kao da ih ništa nije prekinulo, “želiš li doista živjeti ovakav život?”

“Misliš, želim li prestati baviti se prostitucijom?”

“Da.”

“Svi mi želimo nešto, Samuele. Voljela bih kad bi bilo moguće. Ali sada je gotovo. Previše je ljudi oko mene, previše toga kako bih se vratila na staro.”

Nije znao zašto, ali Samuel na to prošapće: “Dijete… Joanne…”

Volio bih kad bi svijet pružio djetetu ljubavi koliko bih ja pružio i običnom psu, pomisao mu prođe umom.

“Reci mi…”, nekoliko tihih sekundi kasnije, on ponovi te riječi. “Reci mi, X… sa koliko si ljudi dosad sve to činila? I molim te… laži mi.”

“Vi ste mi prvi.” ona se jadno osmjehnu.

Još jedanput tada se začuje kucanje i neke riječi s onu stranu vrata. Samuel na te riječi tek otegnuto reče: “Pričekajte, ta molim vas!” a onda i to prestane.

“Svijet je takav kakav jest…”, nedugo zatim Samuel tiho progovori. “O, prozor! Nisam ga dosad primijetio.”, on doda pogledavši u maleni prozorčić što je bivao na samom vrhu zida tog toaleta u kojemu su se nalazili, jedva pedalj udaljen od stropa. Kroz staklo tog prozorčića, što se doista i jest moglo nazvati tek prozorčićem, s obzirom da je u pitanju bilo nešto toliko maleno da se ni dijete kroz njegov okvir ne bi moglo provući, kroz staklo tog prljavog prozorčića, nekako jedva vidljivo ali ipak tu, vidjela se zvjezdana noć što je vladala van svega toga hladnoga, oronuloga i vlažnoga, a što se trenutno nazivalo njihovim svijetom.

Djevojčica polako ustane. Ne radi prozora, već stoga što nakon onih riječi i kucanja više nije ni mogla sjediti. Mir tog toaleta, naime, bio je uništen, i ona više nije vidjela smisao u sjedenju, kada joj je duh, sjedila ne sjedila, ponovno bivao uznemiren i meta kohorti svh mogućih demona. Sve što je preostalo, ona je učinila: slijediti Samuela, njegov pogled, njegovo interesiranje, jer svakako, taj mladić sada je bio sve što joj je preostalo a kraj čega nije osjećala straha, bez obzira što je to “sada” bilo jedva još nekoliko sekundi prije konačna rastanka, i bez obzira što mladić kraj kojeg se nalazila uistinu nije bio ništa više od stranca.

“Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu… Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali… i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale… I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove… Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda… Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.”

“Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati…”

“Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu.

Djevojčica na to kimne.

“Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan…”

“Samuele…” konačno, ona šapne.

“Znam.”, on odgovori. “Ne brini se… Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro…”

Prošlo je još nekoliko trenutaka u tom njihovom promatranju neba i tjeranju stvarnosti od sebe, možda tek par sekundi, njima tako bitnih… Ali kao i sve što jest, i to je moralo prići svome kraju.

“Uskoro se rastajemo, X.”

“Da.”, ona kimne. “Drago mi je da sam vas upoznala.”

“Htio bih…”, on pogleda u kaput kojim je ona bila ogrnuta.

“Oh…”, ona odvrati i kaput svuče te mu ga pruži, “naravno…”

“Ne…”, on se blago nasmiješi i pokuša objasniti na što je mislio. Nije kaput bio to što je on htio, već lisnica, ili točnije dokumenti unutar nje. Ali unatoč tomu, jednom kad je Samuel kaput uzeo u ruke i lisnicu izvukao, X je kaput odbila uzeti natrag.

“Ovdje imaš dovoljno da se vratiš kući.”, trenutak kasnije Samuel je rekao. “Molim te, molim te vrati se kući i nikada više nemoj ovim putem.”, on nastavi gurnuvši ne novac, već samu lisnicu djevojčici u ruke jednom kad je iz nje izvukao dokumente. “Ne osvrći se ni za kim, već idi kući. Prvim vlakom ili autobusom, bilo čime, ali idi. I voli svoje roditelje, voli ih dok su još tu! I uči, uči, uči… molim te…!”

“Vi… Suze… Nemojte plakati…”

Samuel ne osjeti suze što su tekle niz njegovo lice, ali njima se on niti ne iznenadi. “Ne brini za to…”, on tek šaptom odgovori te rukavom suze otare. “Sve što jest onakvo je kakvo treba biti…”

Zašto plačem radi jednog djeteta koje ni ne poznajem, a nisam kad sam ubio tri čovjeka? Zar sam od onih koji iako su kadri i ubiti, nisu dovoljno jaki da prođu kraj bespomoćnog paćenika bez da izgore od stida? on je stao misliti, doista i osjećajući ne toplinu, već upravo vrućinu kako mu prolazi tijelom dok se nalazio pred tom djevojčicom što ga je uplašeno gledala.

“Otići ću kući.” tada se začuju riječi, a riječi te bijahu više kao tihi povjetarac u kojemu se nalazilo neko značenje nego riječi. “I voljeti ću svoje roditelje. Obećajem to. Obećajem i kunem se sama sobom, mada znam da time ni ne nudim ništa vrijedno…”

Samuel polako spusti pogled i pogleda u njene oči. I one, kao i njegove, bile su u suzama. Ali to nije bilo bitno.

“Hvala vam, gospodine Gide! Svojim riječima, podjelom svoje boli sa mnom omogućili ste mi gledati, a time, ne znam hoćete li to ikada spoznati… spasili ste mi život.”, ona je rekla, na što Samuel osjeti čvrsti stisak oko svoga trupa. Bio je to brzi i kratki zagrljaj, čije je trajanje bilo manje od jedne sekunde, ali koji je za njih dvoje, u tom toaletu, ondje, na kraju svega, trajao duže i od vječnosti.

“Zaboraviti ću vas…”

“Idi, idi, idi…!”, Samuel na to tek šaptom stane govoriti, kao da je to bila jedina riječ koju je njegovo biće sada moglo skovati, a govorio je, ni sam ne znajući zašto, upadajući joj u tu posljednju riječ od koje je osjećao toliki strah. “Idi!”

“… nikada.”

I tako se Samuel Gide upoznao i rastao sa djevojčicom imena X.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *