Press "Enter" to skip to content

Mord Dur’agemski, dio prvi, knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 6-10

Poglavlje 6

Kad su napokon došli pred Dur’agem, grad kojim je vladao knez Orgoh, bila je pala noć, a jahači su se njegovim bijelim zidinama što su se čak i sada u tami vidjele približavali posljednjom padinom gladni i umorni.

Pod okriljem kneza Orgoha kraljevi su ljudi jahali već neko vrijeme, i oni su se zadnjih kilometara svoje vijugave ceste ovdje obrubljene šumama a tu čitavim lancima planina osjećali lišeni mnogih ranijih briga. Zbog toga se uz zvuke životinja u njihovu hodu po škripavom sitnom kamenju u noći mogao čuti i zvuk jahača, odjekujući dočim su ovi razgovarali tjerajući konje naprijed, spram visokih dveri i portkulisa grada.

Dur’agem je bio pred njima. Grad od kamena, povijesti i srca. Kraljevski grad sa kraljevskim zakonima, gdje se Kessyrac mogao osjećati kao u Kessyru, jer Zimorz, otac kneza Orgoha i Bron, otac kralja Hinnora, bijahu dva brata. Dur’agem je bivao stoga bastion kraljevske misli, okružen kneževinama na koje se danas moglo računati, a sutra ne.

Dolaskom pred dveri i tucet stražara koji su ugledavši došljake izašli iz kule dočekati ih, jahači bijahu zaustavljeni te im je bilo naređeno da ne idu nikuda do dolaska stotnika. Ovaj se pak pojavio desetak minuta kasnije, klipsajući kaldrmom svjetlucajućom sada pod treperećim uljanim uličnim lampama i nešto stražaru do sebe sa neodobravanjem mrmljajući.

Ali najzad se zaustavivši pred došljacima, stotnik ih je pozdravio, zatražio od njih kraljevske pečatnike, pregledao ih jedan po jedan pod svjetlom baljke, ispričao se zatraživši tada i mačeve vitezova, provjerio i njihove gravure pod svjetlom, a onda vrativši gostima njihove stvari razmijenio još par riječi sa Ser Hrawom, poslije čega je propustio ljude u grad.

Dur’agem je bio veliki grad. Kao i Kessyr, sagrađen bijaše na kamenu masivu, kao da je masiv glava a zidine grada kruna te glave, zlatna u mraku noći zbog niza blještavih žeravnika duž alura. Građevine grada bijahu podignute zbijeno jedna do druge, obrubljujući kaldrmom popločene, uske i vijugave ulice što se granahu poput vena, vezujući se najzad sa nekoliko gradskih trgova. Prolazeći ulicama između visokih, uskih kuća promatrač je nerijetko mogao visoko iznad njihovih krovova vidjeti i vrhove tornjeva, tu sa kruništima i konzolnim konstrukcijama a tu sa popločenim krovom ili kamenom kupolom.

Ulice su bile žive, čak i sada sa ljudima na svakom koraku. Ovdje-ondje pod svjetlilima su se igrala djeca, glasova što odjekivahu ulicama uz zapuhe toplog, ljetnog vjetra. Prolaznici koji bi se našli u svojim večernjim šetnjama kraljevim ljudima uklanjali su se sa puta, uz tihe pozdrave i uljudne naklone.

Taverna u koju su svratili nalazila se na najvećem trgu, odmah pokraj jednog starog i velikog hrasta u Hil’gumu poznatog gotovo koliko i sam Dur’agem. Bio je to hrast krošnje višlje od skoro svih krovova što ga okruživahu, osim hrama boga Obe, kupola njegovih i onog sjajnog, dragim kamenjem ukrašenog tornja. Sa debelih hrastovih grana visjeli su lampinjoni pa je ovaj najveći od trgova bio i najviše u noći osvijetljen, ulaštenih kamenja kaldrme sporadično svjetlucajućih ispod svjetlila ljudi, kao i svjetlila neba, mjeseca njegova i treperavih zvijezda.

Pred tavernom su jahače već dočekali ljudi po koje je stotnik poslao; dva konjušara, liječnik i njegov naučnik. Netom što su jahači sjahali i uzeli iz bisaga one najosnovnije stvari, konjušari su životinje odveli do gradskih staja. Liječnik je pak uz naučnika sa kraljevim ljudima ušao u tavernu, pričekao da Ser Hraw naruči hranu, piće i sobe, a onda pošao stubištem do gornjeg kata, gdje je u prvoj sobi u koju je ušao na nekom stoliću rastvorio svoj alat te se bacio na posao.

Dijete je bilo prvo čije je rane liječnik pošao tretirati. Otvarajući polako bazdeće, gnojem i krvlju izmrljane zavoje sa djetetove ruke, liječnik je sa čuđenjem pogledavao spram lica malenog stvorenja. On nije razumio zašto je dijete bilo toliko nečujno i mirno, ponašanja kao da je u kakvoj groznici ali opet bez ikakve naznake da je u jednoj. Svako malo on je tiho zapitkivao vidara Ser Hrawa o travama koje je ovomu dao i svako malo uz neko je jedva čujno, zabrinuto mrmljanje vraćao pozornost na dijete, razmišljajući o sljedećim koracima.

Ser Tarrob je neko vrijeme proveo uz liječnika i vojnike što su već posjedali na krevete i stolice, uz liječnikova naučnika pod svjetlima svijeća si uklanjajući oklope i vidajući sitne rane, a onda je kako ne bi pravio nepotrebnu gužvu iz sobe izašao, zašao u hodnik i pošao dolje do gostionice gdje se odavno već vratio sam Ser Hraw sa iskušenicima.

“Tarrobe.” javio se Ser Hraw svom prijatelju jednom kad se ovaj stepeništem spustio do tople gostionice u kojoj je za drvenim stolovima sada sjedilo i živo razgovaralo bar dva tuceta ljudi. “Ovdje, Tarrobe.”

Ser Tarrob se ovomu približi i zaobišavši široka leđa nekog gosta, za njegov stol sjedne. “Kvas, predmnijevam?” Ser Hraw ga je tiho upitao kad se ovaj smjestio.

“Kvas, može.”

Ser Hraw na to pozove gostioničara i piće naruči. “I mlijeko, molit ću.”, najposlije je dodao. “Zagrijano.”

“Vidim su se iskušenici već bacili na jelo.”, Ser Tarrob primijeti letimice bacivši pogled dva stola dalje. “Ne krivim ih, mada bi meni bilo mučno i pomisliti stav…”

“Mladost je to.”, odvrati Ser Hraw. “Snaga. A osim toga, kada će se nakon Dur’agema igdje i moći pristojno okrijepiti? Bogovi znaju da nas čeka još blata i kiše i… Ruke, Tarrobe.”

“Aha.” Ser Tarrob izusti, uklonivši ruke sa stola kako bi gostioničar položio naručeno. “Zahvaljujem.” uzgred je kimnuo.

“Ujutro sam u kastrumu i šaljem kralju pismo…”, nedugo poslije toga Ser Hraw je započeo. “Bogovi”, on izdahnu, “mora da je čudan osjećaj… biti pred krajem svega.”

“Odora i mač ostaju, jel da?”

“Ostaju. Mada… ne znam jesi li znao za prodaju…”

“Znam.”, Ser Tarrob odgovori, uzme kriglu i približi ju ustima. “Premda i sam znaš da nikada ne bih takvo što učinio. Mislim, do jučer…”, uz tihi smijeh on doda, “do jučer da mi je samo netko taknuo mač… Pa sada možeš zamisliti”, otpivši gutljaj kvasa i tiho se zakašljavši, Ser Tarrob doda, “kad bi nešto do jučer vrijedno ubijanja danas vrijedilo zlatnik ili… dva zlatnika. Iako ti moram priznati da mi nije svejedno kad pomislim da ću provesti godine, a mač i odora da će me promatrati iz ugla.”

“Ne vjerujem da bi ikome bilo.”

Poslije tih riječi dva su viteza odvojila nekoliko trenutaka na ispijanje svojih pića u tišini, osmatrajući tek tu i tamo ostatak gostionice letimičnim pogledima. Ostali su se gosti na kraljeve ljude trudili ne obazirati suviše, ali kriomični njihovi pogledi znatiželju su im odavali. Samo njihovo držanje, pak, kao i način na koji su razgovarali kraljevim su ljudima govorili da se tu krije nešto više od obične iznenađenosti nenadanim došljacima.

Najzad, kad su se Ser Tarrob i Ser Hraw upustili u razgovor o stanju u Kessyru i kraljevim planovima, jedan je iskušenik prišao njihovu stolu i tiho im se obratio:

“Oni govore o vama.”

“Tko?”

“Oni do prozora.”, iskušenik odvrati te sjedne za stol. “O zapovjedniku Tarrobu, koliko mi se čini…”

“Tarrobe?” Ser Hraw se obrati drugom zapovjedniku.

Ser Tarrob pokaza dlanom da ne zna o čemu se radi. “Možda su čuli za…?”

“Da im se pridružimo?”

“Zato sam došao.”, iskušenik preuze. “Ne govore ništa dobro.”

“Hmmm… U redu.” Ser Hraw prihvati, a onda polako počne ustajati.

Ser Tarroba načas ovdje prođe jeza. “Hrawe” on reče, znajući dobro čemu je puka promjena raspoloženja u njegovu prijatelju mogla prethoditi.

“Sve je u redu.”, Ser Hraw odgovori. “Idem samo proćaskati par riječi… Ne brini, rekoh ti, ne idem se sukobljavati.”

Ser Tarrob na to kimnu, prihvativši riječi svog prijatelja, ali jednom kad se ovaj udaljio od stola svejedno je i sam ustao i učinio par koraka. Gosti se za stolovima spram ta dva naoružana čovjeka u viteškim odorama nisu obazirali, no na licu gostioničara, jednom kad ga je Ser Tarrob letimice pogledao, dala se vidjeti sjena brige.

Ser Hraw priđe ljudima što su sjedili na kraju gostionice, njih pola tuceta što su sjedili za dva stola, a onda ih upita:

“Gospodo, sjedim tamo, pijem i imam osjećaj da vam ja i moji ljudi nismo po volji. U čemu je teškoća, recite mi.”

Prilazak Ser Hrawa ljude nije iznenadio. Tišinu koja je tada na par trenutaka nastala prekinu jedan od njih, koji upita: “Vi ste kessyrski vitez?”

“Jesam. I ja i moj prijatelj ovdje, a ono je naš vod od vitezova iskušenika, kao i osobnih vojnika kralja. No, s kime ja razgovaram?”

“Što takvu naročitu skupinu dovodi u naš grad?”

“To bih vam možda i mogao reći kad bih znao s kime razgovaram.”

“Ah… u tom slučaju, moje isprike.”, taj što se vitezu Hrawu obratio, odvrati. “Mi smo južna straža. Knezu Orgohu odgovaramo.”

“Odor…?” Ser Hraw na to izusti, ali čovjek ga već preduhitri i rastvori svoju dugu, tamnu halju na području prsa, odakle otkrije sjajno prstenje verižnjače.

“Stražarima van zidina preporučeno je zaklinjati tunike.”

“Pošteno.” Ser Hraw prihvati. On tu pomisli kako je čitava stvar završila i da se može vratiti svome stolu, no prije nego je ljude pozdravio i pošao natrag do svog stola, jedan od stražara mu se obrati:

“No nemamo problema s vama, već vitezom do vas. Sa Tarrobom”, on kaza, naglašavajući svako slovo Tarrobova imena na jedan način uistinu neobičan, “sa njim imamo problem.”

“Sa mnom?” Ser Tarrob uto upita, podosta glasnije no što su ovi razgovarali, a onda i sam priđe njihovu stolu. “Kome to ja smetam i otkud uopće znate moje ime?”

“Zar ti nisi Tarrob, sin Larona, suprug Mere Dur’agemske?”

“Jesam.”

“I nisi li ti i sam Dur’agemski?”

“Jesam.” Ser Tarrob ponovi.

“U tom si slučaju odgovoran za smrt oca ovog ovdje čovjeka.”, reći će stražar pokazavši spram nekog mlađeg stražara što je sjedio nešto dalje. “Za Ezohovu smrt ti si odgovoran.”

Poslije tih riječi na doticaj jednog od svojih drugova onaj stržar ustane i spram Ser Tarroba podignu lice. “Vi ste…”, mladi stražar tada započne, na što ga Ser Tarrob pogleda ravno u oči, “vi ste taj koji je zadavio Ezoha, stražara ovog grada i mog oca?”

Vitez Tarrob tu osjeti dah hladnoće. Ali neobično, on hladnoću ne osjeti stoga što ga je prožeo stid ili ijedna mrva suosjećanja, već baš stoga što ga proželi nisu.

“Jesam.” vitez odgovori, a onda ni sam ne znajući zašto doda: “I možda je strašno što sam učinio mnogo gora nedjela od toga… Ali dozvolite čovjeku da se promijeni. Dozvolite čovjeku da nađe mir…”

“Ti bi mir?”, sin je ubijena stražara na to tiho upitao. Potom se on odvojio od svog mjesta za stolom i približio Ser Tarrobu za dva-tri koraka.

“Nakon svih ovih godina ti bi htio… mir?” još jednom je upitao. Na to pitanje vitez nije znao kako bi odgovorio. Štoviše se činilo da sve što je Ser Tarrob tada mogao je bilo osmatrati neobično poznatu mu osobu pred sobom, smeđe njegove oči i kosu, izborano premda mlado lice, suro, mračno, pijanih očiju. I podsjećao je on Ser Tarroba, podsjećao ga je na onu gadnu noć ma koliko on to pokušao samome sebi zanijekati. Jednostavno, mladi je stražar suviše ličio na onoga koji je prije tri desetljeća Ser Tarroba dijelio od slobode i čiji je život bio te slobode cijena.

“Pa eto ti mir.” najzad mladić kaza, a onda pljune na vitešku odoru čovjeka pred sobom.

Taj čin trgnu Ser Tarroba kao da je pogođen udarcem. Ali ne stoga što se našao uvrijeđenim već zato što je već sekundu kasnije mogao čuti iza sebe škripu i klepet ustajanja od stolova te siktaje isukanih čelika svojih ljudi.

“Hrawe…” bilo je prvo što je Ser Tarrob stigao šapnuti prije nego je dotaknuo svog prijatelja za podlakticu ruke koja je već prstima obgrlila dršku bodeža.

“Hrawe…”

Ali njegove riječi učinile su malo kako bi situaciju smirile i njegov doticaj već u sljedećem trenutku pretvori se u stisak. Ser Hraw omahnu nogom kako bi udario stražara, ali gurnut Ser Tarrobom šutne nogu stola i polomi ju, izvrnuvši sva pića na njemu i poprskavši ljude za njim. Bilo je kardinalno Ser Hrawa zadržati i onemogućiti mu izvući oružje jer što je sa njim kanio učiniti bilo je neupitno.

Vitezovi iskušenici, na koje je Ser Tarrob računao da će situaciju preuzeti u svoje ruke, već su došli pomoći dva viteza; pola ih je zgrabilo, podiglo i povuklo nazad, dalje od stražara, a pola je stražu držalo na udaljenosti bljeskavih mačeva.

“Zapovjedniče, bolji ste od toga… bolji ste od toga…” kraj uha je mogao Ser Hraw čuti jednog viteza iskušenika dok se pokušavao otarasiti vlastitih ljudi. On je disao glasno, štišćući zube i crveneći se, stežući gravirani balčak svog viteškog mača tako snažno da su mu prsti blijedjeli.

Sve je to trajalo nekoliko trenutaka, prestravljeni pogled gostioničara spram sada već dvadeset mačeva okružene, šake isprskanih stražara u uglu pored izvrnuta stola, još prestravljeniji pogledi gostiju koji sa ničim nisu imali veze, te onaj Ser Hrawa, mrtvi i tamni, pogled koji je njegovim ljudima bio tako poznat…

“Gospodo…!”, gostioničarov se glas mogao čuti, “Smirite se, gospodo…”

A onda je Ser Tarrob pod svojim prstima osjetio kako se stegnuti mišići opuštaju i pogledavši u oči svog prijatelja on opet ugleda tračak one ljudske topline. Najzad, začuje se šapat: “Dobro sam, Tarrobe… Dobro sam. Možete me pustiti.”

Kao na zapovijed, Ser Tarrob sada učini kako je Ser Hraw rekao. Jer on je tog čovjeka poštivao više no samoga sebe, bez obzira što su postojali trenuci kada ga je pred kaosom vlastitih težnji nekako zadržavati naprosto bio prisiljen. Jednako kako je učinio Ser Tarrob učinili su tada i vitezovi iskušenici, odvojivši se od svog zapovjednika i pričekavši na njegove predstojeće riječi.

Ser Hraw se tada uspravio, osvrnuo se po licima ljudi oko sebe i letimično prošao pogledom po stražarima što su i dalje prijećeni oružjem Hrawovih ljudi stajali šutke i ne mičući se, a onda se trgnuo osvrnuvši se spram ulaznih vrata koja su se uto uz prasak otvorila.

“Dosta!” bijesni se povik tada prolomio čitavom gostionicom. Ser Hraw pokuša vidjeti tko je taj što je to viknuo, ali ovaj se već maknu sa ulaza i propusti sa ulice jednog, pa još jednog i na kraju čitava dva tuceta oklopljenih, naoružanih vojnika koji se odmah sa ulaza prigrabiše svakoga na koga su naišli te ga odvedoše van na ulicu.

Još dok su vojnici prilazili njegovim ljudima, Ser Hraw je osjećao neizvjesnost, jer ako su ovi ijednog njegovog čovjeka mislili pomaknuti s mjesta nasilu, morali su se sa njim boriti, što je značilo da će sigurno netko u ovoj gostionici tokom sljedećih trenutaka izgubiti život. Ali srećom, prije nego se išta od tog dogodilo Ser Hraw je opet začuo onog čovjeka sa vrata:

“Ne dirajte njih. To su kraljevi ljudi.”

A čuvši mu sada glas pažljivije, on uvidje da tog čovjeka poznaje.

* * *

Nekoliko trenutaka kasnije, koliko je već trebalo novim vojnicima što se pojaviše sasvim smiriti situaciju a njihovom nadređenom da naloži stražarima Dur’agema gostionicu napustiti, Ser Hraw i Ser Tarrob zapovijedili su svojim ljudima spremiti oružja i vratiti se za stolove, a onda su prišli onom naredniku i sa njim se prijateljski pozdravili.

Taj čovjek, bez kojeg bi u gostionici ove večeri po svoj prilici bila prolivena krv, bio je narednik svih snaga unutar Dur’agema i desna ruka samog kneza Orgoha, a ime mu je bilo Ser Horm.

“Drago mi je da si došao, Horme.” Ser Tarrob je osmjehnuvši se rekao tom vitezu jednom kad je gostionica bila sasma prazna od dur’agemskih stražara, a Hormovi ljudi stali gostioničaru pomagati u uklanjanju porazbijana stakla sa rogožine, kao i odnošenju polomljenih stolova i stolica. Ser Hraw je za to vrijeme poslao jednog svog viteza iskušenika na gornji kat po novce kako bi isplatio učinjenu štetu – dvadeset, trideset bakrenjaka – a i da poruči liječniku spustiti se jer je par ljudi završilo porezano staklom.

“Ne, meni ima biti drago što ste vi došli”, prišavši Ser Tarrobu, vitez Horm je odgovorio. “Izuzev, dakako…” dodao je omahnuvši rukom. “No nebitno. Glavno je da su svi u redu, jel’ tako?”

“Premda mi je krivo što si potjerao ljude…”

“Ma, svakako dane i previše provode po gostionicama. A osim toga, jel’… nije ovo jedino takvo mjesto. Ako im se pije, neka idu negdje drugdje piti… Hrawe, to si ti?”

“Jesam da.”, stojeći oslonjen za drveni šank, Ser Hraw je odgovorio. Okrenuvši se, on sada pod svjetlima uljanica ugleda pobliže čovjeka kojeg nije vidio možda i čitavo desetljeće. Ser Horm sada je bio stariji, deblji, izboraniji no što ga je ovaj pamtio, a i kosa mu bijaše prošarana sjedinama. Jednako se i za Ser Hrawa moglo reći da je ostario, samo kanda koju godinu više.

Ser Horm kraljevskom vitezu priđe i prihvati ga za ruku. “Bogovi”, uz širok smiješak pod zrcalećim očima on tiho kaza, “Da su mi rekli da ću još jedanput vidjeti…”

“I meni je drago vidjeti tebe, Horme.” Ser Hraw odgovori, ali ton glasa mu učini da ga Ser Hrom upita:

“Ozlijeđen si?”

“Ma, to je nešto od ranije. Dobro sam.”, kaza Ser Hraw. “No, gdje je ova… Ah, tu si. Koliko ti dugujem za onaj, koliko ih je, jedan, dva.. dva stola?”

“Ma ništa.” gostioničar odgovori. “Popravit će se. Nije suviše ni pokidano.”

“Nemoj tako. Daj barem nešto da platim. Deset je dosta?”

“Ne… Nema potrebe, uistinu. Osim toga niste vi…”

“Petnaest neka bude.” Ser Hraw kaza. “Evo, samo da mi donesu… A eto i njega.”, on doda ugledavši svog viteza iskušenika kako se stepeništem spušta sa nekom kožnom vrećicom u rukama.

Jednom kad je iskušenik došao, Ser Hraw mu je rekao: “Isplati petnaest gostioničaru. Horme, ti i tvoji ljudi ćete popiti što?”

“Oh ne, tako nećemo”, uto će vitez Horm uz osmijeh, “U mom gradu ja častim vas. Neće se ponoviti što je bilo u Kessyru. Pa da vas pitam: popit ćete što?”

“Odi pitaj momke.” prihvatit će tada Ser Hraw ponudu i poručiti iskušeniku. Ovaj je na to smjesta pošao raspitati se među vodom želi li tko što naručiti. Još dok je odlazio, Ser Tarrob ga je samo dotaknuo za ruku i tiho rekao: “Meni samo donesi moj kvas.”

“Baš je stotnik poslao tekliča po mene”, započeo je tada Ser Horm. “Kaže kessyrci. Vitezovi. Ser Raah sam mislio da je u pitanju, znate. To jest, može se reći da sam se i nadao…”, osmijehom pokazavši zube on reče, “jer polomio sam mač pa sam bio prisiljen uništiti ga i zatražiti kovanje i gravuru novog. A viteški mač samo vitez nosi…”

“Raaha nisam vidio ima dvije godine.”, Ser Hraw promrmlja. “On je rekao iskovati mač? Ha, mora da ti je mnogo dugovao kad si ga uspio nagovoriti na…”

“Jest”, Ser Horm preuze, “on je osobno rekao kovati. Mada moram priznati da je i mene začudilo… a tim više, zapravo, što mi nije ništa dugovao. Tko zna”, vitez je nastavio, kimnuvši u znak zahvale gostioničaru koji je tada pred njega položio kriglu sa pivom, “i ljudi se mijenjaju…”

“Pokrpani su svi.”, nedugo poslije toga Ser Hrawu je prišao onaj liječnik poslan od stotnika. “O, Horme…!”, obratio se potom vitezu što je sjedio za šankom koji korak dalje, “lijepo je i tebe vidjeti ovdje. Ono je dobro?”

“Dobro je. Malo je jutros bilo krvi, ali… ali ništa strašno. Sluškinja sve čini kako si rekao. No, sjedi s nama. Odmori.”

“Ne, ne, tu sam samo da vas pozdravim. Da nisi došao, Horme, do jutra bi bilo šivanja he-he… Imam nekog posla kući, ali ću pomoćnika ovdje ostaviti pa ako me budete trebali, pošaljite ga po mene. Samo…”, prije nego je vitezove napustio, liječnik je dodao, “ne dajte mu da se napije. Ne zna piti čovjek.”

“Tu nemaš brige.”, Ser Horm odvrati. “Dokle je uz moje ljude, biti će pod budnim okom.”

Poslije toga vitezovi su se pozdravili sa liječnikom, a on je podigavši neku krhotinu stakla sa rogožine na najbliži stol otišao do vrata i tavernu napustio.

Vitezovi su se uskoro premjestili od šanka za stol, gdje su nastavili ispijati pića i voditi razgovore. Mnogo je toga bilo što su si ti ljudi imali reći a za što ranije jednostavno nije bilo mogućnosti. Ser Hraw i Ser Horm razgovarali su sada o Kessyru i stanju odnosa Vijeća i kraljevstva, a sada o Dur’agemu i životu u njemu posljednjih godina. O susjednim kneževinama su oni razgovarali, onima što su se držale hladno naspram kraljevstva i onima što su tu i tamo popuštale. Mnogo toga se promijenilo otkako su se posljednji put ti ljudi sastali i mnogo novosti su ne samo kessyrski vitezovi donijeli u Dur’agem, već je i Dur’agem mnogo vijesti donio njima.

Ser Tarrob nije mnogo riječi razmijenio u tom razgovoru. O stanju u politici taj čovjek radije je volio ne raspravljati, već se držati po strani i čekati na zajedničke zaključke. Doduše, sada on nije o tomu ni mogao razmišljati jer mu misli još nije napustio onaj stražar koji je na njega pljunuo.

Bilo je potrebno Ser Tarrobu tih nekoliko desetaka minuta kako bi se svega prisjetio i kako bi sve sjelo na svoje mjesto, a jednom kad se to dogodilo, on je uvidio da nije trebao taj stražar biti ispraćen iz taverne već on sam, pa makar bio i kraljevskim vitezom. Svake sekunde, činilo se, on se osjećao sve više kriv. Kriv se zapravo osjećao i prije, i to kriv za sve u vezi čega ga se uopće moglo okriviti, pa i za ono što nije, no sada je ta krivnja polako dolazila do nekih neobičnijih, mračnijih razmjera.

Ser Tarrob tomu nije znao odrediti ime. To što ga je gušilo njemu je bilo nepoznato. Ali gušilo ga je. Sve snažnije dokle je sjedeći uz vitezove među prstima držao svoju kriglu kvasa.

Tada on progovori: “Vidi, i zaboravio sam na mlijeko…” a onda se sagnu primijetivši odbačenu šalicu koju je naručio za dijete, šalicu podignu, ustane od stola, obrati se gostioničaru i naruči novu.

Gostioničar brzo učini kako je ovaj zatražio. Staru šalicu on je ubacio u korito sa vodom kako bi ju oprao a u novu je sipao mlijeko i Ser Tarrobu ju pružio.

Naručeno plativši, uz kratki je pozdrav Ser Tarrob potom vitezove napustio i kanda zamišljen pošao stepeništem na gornji kat.

* * *

Bila je ili kasna kasna noć ili veoma rano jutro kada je napokon i Ser Hraw pošao na gornji kat taverne i ondje, u jedinoj odaji gdje je postojao još jedan prazan krevet, zatekao Ser Tarroba, i dalje budna, i dalje obuzeta njegovim crnim mislima.

“Budan si, čovječe?” tiho to upitavši, Ser Hraw se pripit doklati do prazna kreveta što se nalazio sučelice Ser Tarrobova te sjedne na njegov rub.

“Jesam, Hrawe.” ne znajući što bi drugo rekao, Ser Tarrob je odgovorio. Zapravo, on je znao što je drugo mogao reći. To drugo što je mogao reći bilo je očito i Ser Hraw očekivao je da mu se to kaže. Ali reći to barem zasad Ser Tarrob nije bio sposoban.

“No, zašto?”, skidajući čizme i muku mučeći sa njima, Ser Hraw tada je upitao. Sekundu kasnije, dodao je: “Daj, možeš li…?” pokazujući na njih.

Ser Tarrob na to ustane sa svog kreveta i priđe Ser Hrawu, te mu pomogne osloboditi noge čizama, jednu po jednu.

“Hvala ti, hvala…” mrmljao je Ser Hraw, jednom kada je uvidio da čizama na njegovim nogama više nema. Potom se on izvrnuo na bok u svom krevetu, na što je drvo čitava kreveta zaškripalo.

“Nećeš skidati oklop?”

“Ne, predugo to traje. A i ponovno navlačenje sutra… Neću… No, pusti to. Reci ti meni, Tarrobe… reci ti meni što te muči?”

“A to se vidi, da mene nešto muči?”

“Pa, kad se ne bi vidjelo, recimo da bi ili ja imao loš vid… ili bi ti imao lošu dušu.”

“Pošteno…”

“Čuj, ako ti time mogu pomoći, ispričaj mi što god želiš u vezi ovoga što se noćas dogodilo. Jerbo si i ti meni mnogo puta na isti način…” Ser Hraw nije završio prekinut riječima Ser Tarroba, već je uvidjevši da Ser Tarrob želi napokon započeti govoriti, utihnuo sam.

A Ser Tarrob, koji je time dobio riječ, započeo je:

“Vidiš Hrawe, danas sam došao, na gadan jedan način, do zaključka koji me morio i ranije, ali kojega sam sve do današnjeg dana nekako uspjevao držati u najmračnijem kutku svoga uma, naime da mi ne smeta… No, iz tog najmračnijeg dijela uma, danas, kada je onaj mladi stražar na mene pljunuo, taj zaključak iznova je izašao i zavladao je mnome. Eh, sada… tebi se možda ovo učini smiješnim –”

“Nipošto!”, odmah je na to rekao Ser Hraw, pijan potom buncanjem dodavši: “Tarrobe, pa ti znaš da bih se radije ubio nego tvoje riječi uzeo za lakrdiju! Molim te, uzmi to za istinu.”

“I hoću. I Hoću, Hrawe, dragi moj prijatelju, dakako da hoću!”, ne želeći izgubiti nit misli, Ser Tarrob je brže-bolje uto odvratio. Ali on je sa odgovorom požurio ne stoga što je htio pred svojim prijateljem istresti dušu, već zato što ni sam pravo nije znao što se imalo za istresti, a ako je htio osmotriti istinu, dušu je nekomu još dok je za to bio sposoban istresti morao.

“No, da prijeđem na stvar. Htio sam ti reći, Hrawe, da od svih zločina koje sam za života učinio, a uistinu mi izgleda kako ih je nebrojeno, ipak je najteži i najviše mi je rana kao čovjeku zadao onaj prvi, onaj zločin na kojeg sam danas podsjećen. Stražar koji je danas na mene pljunuo, to mi je teško reći ali… zamjeriti mu taj čin ja si jednostavno ne mogu priuštiti. Jer njegovog oca ja jesam ubio. I kad sam to učinio ja jesam bio odmetnik, hulja… a on eto štit između nedužnih ljudi i ljudi kao što sam ja. I zaustavilo me je to, Hrawe, to je učinilo dosad mnogo puta da ja razmislim o svemu, nađem se izgubljenim, takoreći… bespomoćnim odrediti zlo od dobrog, bespomoćnim zaključiti da sam ja u službi dobra. Ja već znam jer očito je to, da bi se tko sada pitao “Pa kako to, obuzet jednim zločinom a počinio si ih na stotine, na… na tisuće”. Ali Hrawe, to je tako, i bojim se da si i ti sam toga svjestan. Ja doista delirijima… čudno reći, ali u delirijima baš sam vagao svoja nedjela jedan po jedan, godinama, jer sam tada još to činiti bio sposoban. Ali… onda je sve zamijenila jedna utjeha, možda ne ni utjeha već tek neka trula misao, naime da svi ti zločini koje sam za života učinio i ne vrijede koliko vrijedi onaj prvi pa ih možemo eto ignorirati, a čak i onaj prvi, vrijednost i njega sve više je opadala. Mislio sam ovako:

“Pa što ako činim zlo? Ionako sam zao. Ionako me čekaju vatre! Štoviše, zločinstvo čak i nije toliko rijetko na svijetu da bi zločinci pozavršavali u vatri. Ono je radije toliko zastupljeno da je i norma postalo. Možda… možda baš zli ljudi ne moraju trpjeti kazne kad pred bogove stanu jer su bogovi, naime, već toliko navikli na zlo da ga više niti ne primjećuju. Jer čovjek sa tisuću grijeha ako počini još dva–tri u očima će bogova i dalje biti čovjek sa tisuću grijeha, ni manje ni više…” Da, tako sam mislio, tako…!”

“Kad bi samo znao, Tarrobe, koliko te razumijem…”, rekao je tada Ser Hraw, poluzatvorenih očiju osmatrajući mrak. “Kad bi samo znao…”

Ser Tarrob nastavi, ne obazrevši se na buncanje svog priajtelja: “Ali danas, baš kada je onaj na mene pljunuo, sin stražara, sin žrtve prvog mog zločina, ja sam uvidio da čovjek koji učini zlo, a prethodno ih je učinio već tisuću, itekako će odgovarati za svaki od njih. I doista on neće biti čovjek sa tisuću zala, već sa tisuću i jednim, kako je pravedno! I bez obzira koliko vremena prošlo, pa i milijun godina ako treba, zločin će i dalje nositi onu svoju gadnu težinu koju je nosio i prvoga dana, prve sekunde čak! Hrawe… ti misliš da je ona pljuvačka danas imala težinu pljuvačke? Nipošto. Ta je pljuvačka bila točno onoliko teška koliko je bilo teško umrijeti stražaru kojeg sam umorio i koliko je tom sinu bilo teško odrastati bez oca i koliko je uopće čitava ta obitelj zala proživjela zbog mene jednoga, zamisli sada ovu riječ koju ću upotrijebiti: čovjeka.

Da, ja sam čovjek jer rođen sam od majke i oca, ali moja djela, moja djela, Hrawe, učinila su od mene životinju i toga sam ja sada bolno svjestan. Ali ne želim biti životinja. Toga ja ne želim…!

I grijesi o kojima sam govorio… Znaš li da sam uvidio kako ne samo da ako se počini više od tisuću zala se neće zanemariti nijedno, već će ih se nekoliko i dodati? Da, udari pljusku čovjeku i zaslužio si ih dvije! Tako djeluju bogovi, Hrawe, upravo tako i nikako drugačije. Naime, pravedno, pravedno…!”

Ser Tarrob dalje nije rekao ništa. Svijeću koja je dogorjevala na stoliću između kreveta ugasio je stisnuvši joj fitilj prstima, nakon čega je legao pokraj Morda u krevetu u što je udobniji položaj mogao (mada s obzirom da ni on oklopa nije skidao, najudobniji položaj bio je upravo neudoban).

A razlog tako naglog Ser Tarrobovog prestanka izlaganja svojih misli bio je u Ser Hrawu. On je naime pijan i izmoren Ser Tarrobovim riječima koje je vjerojatno smatrao pametnima ali dosadnima, još dok je ovaj govorio zaklopio oči i zaspao nekoliko sekundi kasnije.

Ali ipak, cijenim što me je makar i on, najveći krvnik kojeg poznajem, slušao u mojem trabunjanju. Doista cijenim… pomislio je Ser Tarrob, nedugo nakon čega je zaspao i sam.

* * *

Sljedećeg su se dana Ser Hraw i on pozdravili posljednji put.

Dogodilo se to izvan grada, u hladu krošanja visokih stabala što su rasla pokraj kolotečine koja je skretala sa ceste daleko u ravnice, podno vedrih oblaka koji su sada nagovještavali topao dan.

Trava meka poput svile, oklopi tvrdi poput kamenja. Dan ne previše vruć, ne previše hladan. Ser Tarrob je na rastanku drhtao, ne znajući zašto i ne znajući bi li taj razlog kad bi mu se i pokušao objasniti uopće bio sposoban shvatiti.

Vitezovi su morali otići, a Ser Tarrob nastaviti sa životom obična čovjeka. Neobično, makar je baš tako na njih gledao mnogih godina, uopće sada on više nije bio sposoban na svoje prijatelje gledati kao na krvnike. Umjesto toga, i sam time začuđen, on ih je gledao u nekom novom svjetlu, novim očima, takoreći, i na njihovu mjestu vidio tek nesretnike mučene životom, ali nesretnike koje život kanda nije dovoljno izmučio, već eto traži još.

Možda život boli baš zato što jest, kako bi se valjano mogla oprati prljavština sa duše, potrebno silno trljanje. Trljanje, naime, koje peče, peče…

Ser Tarrob položio je ruku na žičanom košuljom i ogrtačem pokrivenu nadlanicu svoga prijatelja, osmotrivši mu potom izborano lice ispod sjedinama prošarane, vjetrom mreškane kose. Bilo je teško rastati se, a još teže od toga bijaše rastati se uz valjane riječi.

“Pa…”, Ser Tarrob tada je započeo, “i godine su tu da prođu. Bila mi je čast biti spreman za tebe i tvoje ljude umrijeti.”

Ser Hraw na to pokuša odgovoriti: “Ako nam se putevi… No”, on potom kaza, “radije se nadam da se to ipak neće dogoditi. Želim ti miran život, suprotan od onoga kojeg smo živjeli. I nadam se da ćeš mi moći oprostiti zbog svega…”

Ser Tarrob na to je kimnuo. Nedugo potom, vitezovi su se rastali.

Od rastanka sa Ser Hrawom, koji je uz vojnike i iskušenike cestom nastavio, prošlo je potom prvo par desetaka minuta, a onda pola, a zatim i čitav sat. Ser Tarrob polako je hodao kolotečinom, vodeći za uzde konja u čijim bisagama se opet nalazilo dijete. Bilo je čudno sve to, biti najzad slobodnim čovjekom, opet u ruke dobiti povjerenje društva, a što je koštalo pola života dovođenja vlastita vrata u pitanje. Ser Tarrob osjećao se nesposobnim u vezi toga misliti išta. Je li sve to vrijedilo? Ili je prije ona tri desetljeća ipak trebao zatražiti od vitezova Dur’agema da ga ubiju. Je li sloboda uistinu nešto što on želi imati? I odgovornost i…

Crnilo, bilo bi sve do čega bi Tarrob došao onda kad bi zatvorio oči i pokušao na ta pitanja odgovoriti. Zbog toga nije mnogo trebalo proći i on se prestao pitati išta. Odmoren zbog noći provedene u udobnom krevetu taverne i okrepljen, on se našao tek hodati, hodati, hodati kilometar za kilometrom.

Tarrob je napredovao numorno, hotimice hodajući tih posljednjih udaljenosti umjesto da se uspne na konja. Klimajući glavom, životinja ga je u stopu pratila. Znojili su se oboje, untaoč pokušavanju vjetra šuma i polja ohladiti ih. Jer i nije bilo vruće, a niti sparno, već se baš činilo da je i životinja uz Tarroba bila sposobna shvatiti neobičnost toga što se upravo događalo pa se uz njega znojila.

Najposlije, oznojenosti su se pridružili i ubrzani udarci srca, kao i drhtavo disanje kad je jedno ili dva zelena brežuljka ispred sebe Tarrob ugledao slamnati krov svoje kuće. Pogodio ga je taj prizor, mnogo više no što je očekivao i mnogo više no što je bio spreman priznati. Ima ih, ima stvari koje ne očekujemo da ćemo ugledati živi jer se i smrt čini izglednijom od tog, koje sa tolikom prazninom i hladnoćom otpisujemo da nam njihova konačna pojava može zadati opekline poput usijana žiga. Premda i sama bila hladna i premda ne tražeći čak od nas ni zrno ljudskosti već tek eto da ne zakoračimo u mrak u kojem ljudskosti nema.

Emocije. Neobični neki osjećaji koji Tarroba tjerahu stajati kanda bestemeljno i bez ičega ka čemu bi mogao pružiti ruke pa da se za to uhvati, pričeka malo i odmori prije nastavljanja dalje. Nešto je Tarroba zaustavilo, učinilo da zaklopi na trenutak oči a dlanom sakrije usta.

“A ja ne znam tomu ime…” šaptom, tada je on rekao.

Potom je Tarrob opet pošao naprijed, gledajući više u travu pod sobom i svoju krvlju isprskanu odjeću koju očistili nisu ni sati ribanja. Ispustio je u jednom trenutku uzde konja, da bi se odmah zatim životinji okrenuo i uzde svojim drhtavim prstima opet obgrlio.

“Tarrobe…? To si ti, Tarrobe?” riječi se tada začuju na desetak koraka pred njim.

Taj glas bio je nježan, bojažljiv, uplašen i kao da nije mogao ozlijediti nikoga, a pripadao je on biću kojeg je toliko volio. Bio je to glas Mere, njegove supruge.

Drhtureći sada možda i više od mnogih onih tisuća dlaka konjskog krzna koje je na korak od njega mreškao vjetar, Tarrob uto suznih očiju podignu pogled i osmotri tu osobu koja je daleko pred njim u niskoj travi stajala.

“Tarrobe…?” glas je ponovio. Ta riječ bila je posljednja. Unatoč tomu što Tarrob nije odgovorio, Mera je tada požurila, potrčala i svom suprugu ušla u zagrljaj.

I dalje držeći uzde konja, premda tako labavo da ih je jedva i doticao, Tarrob je slobodnom rukom Meru obgrlio. Njegova supruga plakala je i smijala se u isto vrijeme, grleći željezom i prljavim viteškim dronjcima pokriveno Tarrobovo tijelo.

“Pažljivo, Mera, srušit ćeš me…!” sada nasmiješen, Tarrob je rekao.

Ali ona svoj zagrljaj nije popuštala. Umjesto toga stiskala ga je, tresući se i tiho plačući. Najzad, Tarrob začuje zatomljeni glas:

“Silno si mi nedostajao…”

“Znam. Ali sve je gotovo sada…”, Tarrob je šapnuo. “Više se službi ne vraćam. Više se službi nikada neću vratiti.”

Zagrljeni oni su stajali još neko vrijeme, par sekundi možda, osluškujući kako zapusi vjetra mreškaju suncem paljena polja. A onda se Mera odvojila, zagledala se svojim suzama prošaranim licem u lice svoga supruga, blijedo, isprljano, puno tu izblijedjelih a tu još uvijek crvenih ožiljaka. Mera je zaustila nešto reći, no tada joj pažnju odvrati neki neobičan zvuk što je dolazio od bisaga konja.

“Tarrobe…?” potom je ona izustila, te ispustivši svog supruga iz zagrljaja ali i dalje ga držeći nježno za ruku polako prišla životinji.

“Dijete…” šaptom, Mera je tada rekla. Okrenuvši se, ona je Tarroba upitala: “Tarrobe, čije je to dijete?”

Nekadašnji vitez na to se zbuni, ali ne toliko stoga što nije mogao odgovoriti već zato što mu ijednu riječ sada reći o toj malenoj osobi nad kojom se njegova supruga sada nadvila bijaše teško jer bi ga to dovelo u opasnost podsjećati se na sve ono u vezi čega se Tarrob podsjećati nije htio. On pokuša izustiti “Ovo? Ovo je…”, ali njegova supruga, primijetivši ton u njegovu glasu toliko joj poznat, a koji je ona prepoznavala kao ton boli, ona ga tada prekinu:

“No, idemo u kuću; ondje ćemo razgovarati. Ondje je i sin naš. Tarrobe, da vidiš samo koliko je narastao!”

I stoga su oni bez riječi potom pošli do kuće, ispred njezinih vrata konja privezali, a onda u tu građevinu okruženu njivama i šumarcima ušli zajedno sa novorođenčetom kojeg je Tarrob pažljivo izvukao iz bisaga. U kući je bilo toplo, ali ne i vruće kao vani. Mirisalo je po svježoj rogožini, kao i lavandi što se u malenom busenu obješena o zid sušila.

Posljednji je put Tarrob ovdje bio prije nešto više od dva ljeta. I na ulazu već to se moglo osjetiti jer stvari bijahu posložene drugačije. Ondje se nije nalazio ormarić kojeg je pamtio, a tu gdje je oduvijek bio prazan zid, sada bijahu oslonjeni krčagi. I krzna je Tarrob ugledao druga. Čišća i novija.

A među novim tim krznima, obasjanima sada suncem razlivenim sa vrata, nalazilo se njegovo dijete. Ono je nerazumijevajući išta tek širom raširenim, plavim očima osmatralo tog novog čovjeka koji se u kući pojavio.

Ugledavši svog sina, Tarrob spusti pogled na dijete koje je držao u rukama, a onda počne govoriti:

“Mero, moram mu pomoći jer to mu dugujem. Kad bih ti pokušao reći što me na to tjera, uopće sumnjam da bih ti bio sposoban reći istinu. Ovo nije moj sin, to je najviše što ti mogu reći iako ti vidim u očima da to nisi ni sumnjala, ali tko to dijete jest, odakle mi i… zašto osjećam da mu pomoći moram…”

“Ja to ne smatram uopće bitnim.” Mera je tada preuzela riječ, a onda nježno obuhvativši prstima njegova krzna, preuzela u ruke i dijete koje je Tarrob držao. “Neka odraste uz Thargeliona. Neka odraste kao jedan od nas.”

“Hvala ti…”

“Ali reci mi.”, Mera na to reče, “Reci mi kako se zove.”

“Nisam mu nikada doznao ime.”

Ubili smo mu roditelje bez da smo ih to upitali, Tarrob je tada pomislio, iznova za samoga sebe osjećajući da je gad.

Htio ne htio, on se tada ponovno sjetio smrti djetetove majke, kao i one njegova oca. Nije on poznavao te ljude (pa čak im ni smrti valjano nije svjedočio, ma koliko tvrdio samome sebi da jest), ali kao da je poput sebe poznavao njihovog sina.

Napokon, pozornost mu opet privuče njegova supruga, koja se tada duboko zagledala u tamnosmeđe, gotovo pa crne oči tog stvorenja u svojim rukama. Ona ga je osmatrala brižno, sa pažnjom i toplinom u pogledu, dotičući mu prstima kratku i tanku, kao bezdan crnu kosu.

A onda se okrenula prema Tarrobu i progovorila riječi kojih se Mord Dur’agemski mogao prisjetiti i sada, tristo četrdeset i pet godina kasnije, i to tako živo, sirovo i teško, baš kao tog prvog dana kada ih je čuo. Jer te riječi sadržavale su ono što će ostatak postojanja pod suncem samim spomenom činiti da se ljudi osjećaju gonjenima, da ih prožima strah, divlja nesigurnost za postojanje budućih dana.

“Neka se zove…”, Mera je naime tada rekla, “Neka se zove Mord.”

II. glava,

koja kaza što natjera Pukovnika biti Pukovnikom

Poglavlje 7

Ne… sada izobličeni, vlastiti mu glas odgovori, izlazći iz njegovih usta premda mu usta bijahu zatvorena. Pred Tarrobom je sve bilo mračno, isparavajuće kao u omorini i vruće i hladno i satkano od sluzave, sada dok ju je u prstima gledao, kao tinta crne i vlažne magle.

Na što je odgovarao, odavno Tarrobu već bijaše nepoznato, premda mu je čitavim još bićem rezoniralo i mučilo ga to što je maločas čuo. Naime je bio to povik, strašan u samoj svojoj srži toliko da taj vitez nije mogao ni priznati da ga je čuo, a koji je glasio:Nema razloga, Tarrobe! Nema razloga zadržavanju samoga sebe…!

Tarrob je stajao sada u svojoj viteškoj odori, sa teškim svojim mačem u ruci, krvlju izmrljanim i sa kojeg je po bijelim kamenim pločama pod Tarrobovim čizmama kapala krv. Ta krv, toliko tamnocrvena da je na maču ličila i na crnu kapanjem bi sa mača i padanjem na kamen postajala svjetlija, udah kasnije svjetlija još više, a onda još svjetlija pa bi i bijelom postala. I uvidjevši to Tarrob se osvrnu te shvati da se isto događa sa svom onom crnom maglom i sa svom onom tamnom sluzi.

Sve što bi se dotaknulo tla, bijelo bi postalo. Osim viteza. I osim dječaka kojeg je vitez sada mogao ugledati.

Bilo je to dijete krvavo, blatom isprljano, u dronjcima i ranjeno i ono je osmatralo pognute glave bijelo tlo pod svojim bosim stopalima. Tarrob je to dijete poznavao. Bio je siguran da ga je poznavao. Mogao se zakleti da ga je poznavao! Ali njegova imena, ni sam nije znao zašto on se prisjetiti sada nije mogao.

Ali kako da ga ubijem? spustivši pogled na svoju krvavu oštricu i prste što su stiskale njezin balčak, Tarrob je tada rekao. Zašto bih to učinio? Pa zar nije i moj život barem tu mrvicu vrijedan pa da ga ne odbacujem u pokvarenost?

Ali on već jest u pokvarenost odbačen. I ja vidim da se i ti kajati moraš, neki glas, čudni neki, metalni, hrapavi, stari, kao svijet stari glas uto je progovorio, a premda ga nije mogao ugledati, Tarrobovo samo sepstvo smatralo je da se pokraj njega sada nalazio neki starac. Starac za čiji je život Tarrob bio siguran da ga je već ranije oduzeo, ne tako skoro, prije deset i više godina.

Što to… premda mu je samo postojanje to htjelo, naime zauštjeti, povući se u tišinu i ondje pognut ostati možda i do konca same vječnosti, Tarrob je kroz zatvorena svoja usta sada progovorio. Što to govoriš, starče!

Tarrob je izgovorio te riječi, a onda je starac i kao prisutnost nestao. Mjesto starčevo potom je zauzela jedna žena. Ta je žena bila Mera, Tarrobova supruga.

Nečasno je biti jedno i od toga bježati, Merin glas uskoro je započeo. Tarroba je ona gledala pogleda i lica nježna, pažljiva, sa dobrotom pred kakvom je Tarrob bio nitko i ništa. Pa ga stoga ubij, sa blagim je smiješkom ona potom rekla, rukom pokazavši spram djeteta, i opet budi ono što jesi.

Tarroba te riječi ostave zbunjenim, gotovo ošamućenim tako da se osjetio nesposobnim išta u vezi njih i pomisliti. Pozornost mu tada privuče novi glas, glas koji je dolazio ispred njega, iz usta djeteta, ali kojeg je Tarrob prepoznao kao glas Ser Hrawa. A dijete je glasom viteza reklo:

Ali što li je čast uopće pa da se nekoga prozove časnim ili nečasnim? Nije li sve to izum čovjeka, a samim time i vrlo nebitno? I reci mi,zar izumi ljudski ne traju kratko…?

Tarrob se uto osvrnu spram svoje supruge, zaintrigiran njezinim odgovorom što će uslijediti. Ali umjesto da odgovori, ona tada poviče:

Ubij ga, Tarrobe! Ubij to gadno stvorenje!

Merin se glas zaorio, on je zaškripao i zazveketao uz jeku snažnu poput kulskih zvona tako da se čuo odjek čitavim prizorom. Tarroba on iznenadi, uplaši i probudi u njemu snažnu želju sakriti se. Ubij ga! povik se uskoro ponovi, a vitez tada spusti pogled na svoj krvlju isprljani mač.

Najzad, Tarrob je pošao naprijed, teška svoja koraka i pred dijete stao.

Ako tako mora biti…

Tarrob se još jednom netremice zagleda u dječaka. Crne oči tog neobičnog stvorenja zrcalile su ono malo svjetlosti što je prizoru preostalo. U njima se nije vidio strah. Tek razumijevanje, prihvaćanje usuda i bljeskavo to, razbijeno bijelo svjetlo.

Balčak u svojim prstima vitez sada stegnu snažnije, udaljivši potom oružje od svoga boka i pruživši ga naprijed. On odmjeri zamah, nagnu mačem kao da će njime udariti, a onda se sagne, slobodnom rukom dijete podigne te se okrene i pođe prema svojoj supruzi.

On to nije htio učiniti. Jerbo ništa od ovoga što se događalo, čitave ove rijeke vizija, njemu nije bilo po volji. Ali ni oduprijeti se ičemu on nije bio sposoban pa je možda i samoga sebe, svih najgorih svojih čuvstava i najneljudskijih onih težnji sada bio rob. Tarrob je prišao Meri, tek joj kratko pogledao dobrohotno njezino lice, a onda joj onaj mač, teški, naoštreni i prljavi čelik, zario u stomak.

Tu se prostorom razlegne vrisak, koji učini da se Tarrob od straha strese i mač ispusti. Njegova supruga pred njim, sa oružjem u stomaku ali lica bezizražajna, povikivala je kroz zatvorena usta: Ta ubij ga, Tarrobe! Ubij! Ubij! i premda je umirala, te riječi vrištati ona prestajala nije.

Merin je glas bio strahotan, težak za čuti i bolan kao da uopće nije pripadao čovjeku već je bio produkt razbijanja i paleži, urušavanja i gnječenja tko zna čega. Daleko je od ljudskog bio taj glas. No opet, razumljiv je bio sasma.

Tarrob isprva poželi začepiti uši, skutriti se ili pobjeći, ali u sljedećem već trenutku njegov strah gotovo čitav nestane. Gledajući u vrišteću ženu sa oštricom u stomaku on osjeti kako mu čitavim sepstvom uplašenost zamjenjuje bijes. Tarrob se teturajući udalji, prvo jedan a zatim i nekoliko desetaka koraka te poviče na vlastito čuđenje mnogo glasnije od Merina glasa: Neću ga ubiti! Neću ga ubiti! Odlazite se od mene, demoni! i baš u skladu sa njegovim riječima, više Tarrob nije bio tek u prisustvu žene i djeteta, već tuceta još silueta, mračnih i bez lica, ljudima jedva nalik a opet ljudskih.

Oni su došli iz crne i guste magle, iznenada, brzo, i na njega se saletjeli. Tarroba su oni srušili na tlo, grabeći ga svojim oštrim i kao žeravica vrućim prstima i pokušavajući otrgnuti ono što mu bijaše u rukama. Tu se Tarrob otimao, psovao, režao, i puzeći se odgurivao nogama samo da se makne od crnih tih spodoba. Ono što mu se nalazilo u rukama, on je osjećao, morao je zaštititi ma koja tom činu cijena bila. Nebrojeno puta već, činilo mu se, on je ugrizao jednu od crnih onih ruku i osjetio u svojim ustima okus gadniji od smrti. Ali on se svejednako borio i otimao se i grizao jer ono što je u rukama držao, ono dijete, bilo je sve što je imao. Sve za što je uopće i vrijedilo boriti se.

U jednom trenutku sve je stalo. Baš svatko tko se doticao Tarroba uskoro je najednom nestao, vratio se kako se činilo u svoje crnilo a i crnilo se isto maglom povlačilo, udaljavalo se sve dalje i dalje. Tresući se, zatvorenih očiju i skutren Tarrob je tada ostao sam, tek u društvu onoga što mu se nalazilo u zagrljaju.

Najzad, Tarrob otvori oči. Osvrnuvši se, on uvidje da je sve oko njega bijelo, svijetlo i toliko veće od njega da je i pomisliti na to budilo u njegovu umu vrtoglavicu. Ni crna magla nije se više mogla vidjeti, kao ni ikakvo zamislivo crnilo. Tarrob je bio zadihan i soptao je kroz svoj razbijeni nos zrak. Umoran, on je ćutio kako mu niz lice i ruke klize kaplje krvi, padajući a onda i nestajući u vječnoj bjelini tla. Tek sada on se usudio spustiti pogled na ono u svojim rukama, a to učinivši on osjeti kako mu tijelom prolazi smrzavica.

Morde… Tarrob je šapnuo, ali njegove oči tog djeteta nisu vidjele. Umjesto ikakvog ljudskog bića, u Tarrobovim rukama nalazio se tek nekakav žućkasti prah. Što je ovo? vitez je potom upitao, šaptom kako ni glasom slučajno ne bi hrpicu praha sa svojih dlanova otpuhao. Što je ovo…?
To?
začuje se uto glas, onaj prvotni, onaj glas starca. To bi bila sumasveg dobrog što si za života učinio i sveg što te dijeli ne od vatre, već od samoga sebe.

Zar samo toliko?Tarrob upita, ne dižući sa svojih dlanova pogled.

Samo toliko.

Ali…

Nije ti po volji, Tarrobe?

Ne, već… vitez odvrati, netremice osmatrajući žuti prah, čudno je kad ovako gldam. Koliko je ovo… jedna, dvije… pa to je par mrvica tek. I još sumpor…, šaptom Tarrob kaza. Pa ovo smrdi po sumporu.

Starac tu ostane u tišini. Sve što je Tarrob mogao čuti bili su tihi otkucaji svoga srca.

Napokon, Tarrob upita: Što ako i bez njih ostanem?

Gledaj da tako ne bude, starac odgovori. Jer recimo da ima stvari koje se dogoditi ne smiju, a ta je jedna od njih.

No zbiti će se baš tako, jel da? Ja ću ostati i bez tog?

Ponovno tišina. Jel tako? Molim te mi reci, jel tako? vitez je ponovio, a onda se spram starca konačno okrenuo.

Taj čin učini da svo ono vječno svjetlo u sekundi opet postane mrak. Uz mrak je došla i tišina, kao i blagi osjećaj propadanja. Starca tu više nije bilo. Štoviše, nikoga od svih onih starih silueta tu više nije moglo biti jer pravo ni za samoga sebe Tarrob nije mogao zaključiti da postoji.

Bila je tu tek njegova svijest, padajuća prema tami i sve manje i manje imajući ikakve veze sa svijetom. Tek je padajući u jednom trenutku Tarrob primijetio da ostajući bez svojih udova ostaje i bez onog praha kojeg je držao, a za kojeg je doznao da je zbir svega što je stvorio, a za što ga ne bi trebalo biti stid.

To shvaćanje Tarroba je uznemirilo, štoviše uplašilo i on se stoga oko sebe počeo okretati, bespomoćan opet starca tražeći kako bi mu ako ništa drugo pružio makar i utjehu, a ako ne utjehu, onda prijekor ili psovku.

A u tom je traženju Tarroba oblio novi val hladnoće, jer iz mraka nije izronio starac, već dječak.

Morde… vitez Tarrob pokušao je uskliknuti, ali iz njegovih usta izašao je tek taj tihi šapat. Morde, moj sine… on je ponovio, i nesposoban se našao pružiti prema djetetu ruke.

Tata… začuje se, ali sada već i predaleko. Jer preduboko je Tarrob propao u tamu. Ledenu, stežuću, gažeću, duboku…

“Tata.”

Najednom se trgne, a odmah potom i širom otvori oči. Tarrob, oznojena lica, tada ugleda polumračnu prostoriju, koju je tek trebalo obasjati jutarnje sunce. U prostoriji je bilo hladno, jer je minula noć bila ledena. Ogledavši se oko sebe, još ne znajući valjano što li se upravo dogodilo, tamo dalje, u drugoj prostoriji, ugledao je svog sina Thargeliona kako spava umotan u krzna na podu.

Na Thargelionu nije dugo zadržao pogled, jer njegov drugi sin, Mord Dur’agemski, stajao je tik do Tarrobova kreveta: “Tata, ne mogu spavati.” obratio mu se tiho Mord, crnokoso dijete nešto mlađe od deset godina.

Tarrob na to protrlja oči i sjedne na krevetov rub. Još je neko vrijeme sanjivo gledao u Morda, a onda je tiho upitao: “A zašto ne možeš spavati?”

“Snovi me muče.”, Mord je odgovorio. “Kao i prije, samo sada još gore. Ruka…”, rekao je i pokazao mu svoju desnu šaku, koju je prije mnogo godina Mera odvela vidaru, i za koju je vidar rekao da ju treba odsjeći, ali što je Mera odlučno odbila, pa je Mord ostao i dalje posjedujući šaku, ali deformiranu i uopće vrlo ružnu. “Opet sanjam kako mi zli ljudi gaze po njoj. I boli me, jako me u snu boli…”

Bio je to problem poznat Tarrobu, u vezi kojeg je već mnogo puta razgovarao sa vidarom. Dijete je često znalo sanjati kako ga neki, kako je opisivalo, ljudi blještavo bijela lica gaze, i to mu barem dva puta mjesečno ne bi dalo spavati. Vidar je učinio što je mogao i dao je djetetu nekakav lijek za spavanje, ali nikakav lijek Mordu nije pomagao. Tarrob je bespomoćnosti tadašnjih lijekova bio svjestan, jer i sam je mnoge noći proveo sanjajući najgore more (more koje nisu bile obične – kakve znaju sanjati mnogi ljudi – već one druge vrste, čiji bi sadržaj bio toliko gadan da bi mnogi karakterno slabiji ljudi, kada bi ih jednom proživjeli, rado oduzeli i sami sebi živote sljedećeg dana, samo da se ne bi morali ponovno vraćati snu) pa su stoga i Tarrobu lijekovi bili potrebni.

To se događa sa ljudima koji su vidjeli previše krvi, pomislio je Tarrob, sjedeći na rubu kreveta i promatrajući svoga sina. Sjećam se, od Ser Hrawa je isto to učinilo zvijer. Kao i od mene, uostalom… No nisam mislio da će i sa Mordom tako biti… No, dakako, bio sam u krivu.

Dijete koje je stajalo pred njim, Mord, bilo je mršavo dijete crne kose i smeđih očiju. Ne toliko inteligentno koliko ljubazno i, štoviše (na što je Tarrob bio vrlo ponosan), empatično. Poslušan je Mord bio, dobra i hrabra srca, privržen Meri i Tarrobu, koje je smatrao svojim roditeljima.

On je ljubio te ljude, kao i njihova sina, kojeg je smatrao svojim bratom, Thargeliona, dječaka starog koliko i on, riđe kose. Štoviše, Thargeliona je ljubio još i više od njih i, iako je bio vrlo mlad, poradi svog brata, kojega su zbog njegove punašnosti i te riđe kose mnoga djeca zadirkivala, upadao je svako malo u razne sukobe.

Te sukobe Mord nije volio, ali u njih je ulazio bez i najmanje negodovanja, bez obzira što su protivnici većinom bili starija djeca, i uvijek ih je na njega samoga išlo petero–šestero, pa bi Mord samo završio na tlu, lica izmrljana krvlju.

Radi toga je Tarrob svojoj djeci priječio ići u Dur’agem, no bez obzira na to – Mord i Thargelion svako bi se malo, barem jedanput mjesečno, vraćali iz grada puni modrica.

Kažnjavao sam ih, ali uvidio sam da je to besmisleno. Ta oni su moja djeca, djeca ubojice, i dakako da će voljeti sukobe. Dakako da će voljeti krv…!

Tarrob tada reče Mordu: “U redu je, Morde… Evo, lezi kraj majke. Ja ionako sada moram ići.” i, rekavši to, on promrsi svojim prstima Mordovu crnu kosu.

Tarob ustane i pomogne Mordu uspeti se na krevet, gdje ovaj legne, i izobličenim se dlanom desne ruke pokrije dekom.

Našavši se na nogama, Tarrob pođe do vrata, gdje su ga čekale čizme i kaput. Navukavši te čizme i ogrnuvši se kaputom, on je otvorio vrata, iza kojih ga je dočekala tama još ne minule noći, te stupio na travu.

* * *

Dok je pješačio putem poput ožiljka utabanim preko travnatih brežuljaka dok se vani polako hladno jutro pretvaralo u topao dan, putujući spram Dur’agema, nekadašnji vitez Tarrob svo je vrijeme mislio o onomu snu, svojoj najnovijoj noćnoj mori. Pružajući nogu pred nogu, on se pitao: Jesam li doista takav da bih mogao ubiti svoju ženu? Ili sam pak toliko tvrdoglav da Morda smatram bitnijim od svega? Ne znam…

Bojao se razmišljati o tome, jer onaj dan kad je našao Morda, to jest kada ga je poštedio nakon što je svjedočio smrti njegovih roditelja, nikada nije u potpunosti nestao iz njegova uma, i uopće je jedva postojeća misao bila potrebna da bi taj dan Tarrob u svome umu ponovno proživio.

Zapravo, krvave slike iz njegova uma rijetko su se kada i povlačile, a kada bi se dogodilo da u potpunosti ovladaju njegovim umom, one bi učinile to sa ogromnom žestinom, čineći da Tarrob danima ne može pravilno jesti, spavati i misliti, a često se događalo da i u groznicu upadne.

Kako li to ono zovu… hodajući, pokušao se sjetiti. Ne sjećam se… No, nije ni bitno.

Još je neko vrijeme mislio o Mordu. Njega je s vremenom zavolio i više nego samoga sebe, jer – barem je tako držao – to mu je dugovao. Odgovoran sam za razaranje njegova života, i upravo stoga, na meni je da budem odgovoran za njegovo obnavljanje. A bez ljubavi, ima li obnavljanja…?

Bila je to valjana i čvrsta misao, no u Tarrobovu umu i ona je završila prekinuta, i to onom koju nije podnosio, a koja ga je u zadnje vrijeme, nažalost, pogađala svako malo: Ali ja imam sina! Thargelion je moj sin! Ljubeći Morda više i od Thargeliona, ja Thargeliona izdajem!

Doista, u tom trenutku Tarrobu uopće nije bilo pretjerano misliti da je izdao Thargeliona, da ga je takoreći prodao za nešto što čak nije ni bolje, i da ga je zakinuo nečim što je po njegovu pravu njemu pripadalo: očinskom ljubavlju.

Sve to tjeralo je Tarroba da njime prolaze srsi, i uopće se loše poradi svega toga osjećao. Mislio je on da ga Thargelion mrzi, ili će ga tek zamrziti, i to iz ljubomore prema vlastitom bratu. To, držim, bih osjećao ja da sam na njegovu mjestu…

No prije ili kasnije morao je priznati da sve te teške i crne misli ne drže vodu. Thargelion nije ja. On nije toliko gadan i ljigav kao što sam ja, i to bih trebao upamtiti. Tarrobe, obratio se samome sebi, zapamti da su oni koji će te naslijediti veći ljudi od tebe!

I pomislivši to, u njemu se probudilo shvaćanje: Valja voljeti jednako svakoga, što je moguće više! To je odgovor!

To shvaćanje pružilo mu je mir, ali taj mir nije potrajao dugo.

Jer crne su slutnje bile u Tarrobu, a on ih nikako nije mogao odagnati; vazda kao da je mislio samo o nekom zlu koje ima doći a nikako da dođe, ili: koje će doći svakako, ali se uporno igra sa Tarrobom kao svojim plijenom.

Nešto se zasigurno trebalo dogoditi što nikako nije bilo dobro i Tarrob je tog jutra (a morao je, uostalom, priznati da je taj osjećaj vladao njime i više od tog jednog jutra, bez obzira koliko ga on bezuspješno potiskivao) bio sigurniji u to nego u većinu toga što ga je okruživalo. Naravno, nadao se da je na djelu tek neosnovana slutnja kakva se da naći u kakvoj starici gotovo pomračena uma, potpuno nevrijedna osvrta, ali svejedno – on nije bio starica.

Kako je prilazio Dur’agemu, tako mu je, obuzetom spletom crnih misli i neugodnih osjećaja, bilo sve lošije. Toliko mu je, čak, uskoro loše bilo da je na jedva petstotinjak koraka od zidina grada Tarrob morao stati i ispovraćati se u raslinje pokraj puta.

Bogovi, što li se to sa mnom događa…? mislio je, ali ni najmanje iznenađen. Bio je to zapravo tek jedan od mnogih dana u kojemu bi se toliko loše osjećao da ne bi znao je li još uopće ljudsko biće, ili tek neka jedva postojeća pojava, i stoga je sve to Tarrobu uopće već bilo normalno. A neobično je to doista, Tarrob je mislio, brišući usta od bljuvotine, kako, ma koliko ju doživljavao, čovjek se jednostavno ne može naviknuti na nesreću…

Vrhunac svega toga bilo je kada je pred sobom, osjećajući vrtoglavicu, ugledao onu vrlo mu poznatu priliku starca. Onog starca što je, iako ga je ovaj smatrao pukom halucinacijom, u Tarrobu izazivao neizmjeran strah.

Bila je to prilika koja se Tarrobu ukazivala već godinama, što u javi, što u snu, i koja ga je uporno podsjećala na njegovu krvničku prošlost.

Tarrob nije znao ime tog starca, jer nikada ga nije ni doznao. I uopće se čudio tomu što mu se starac, kada mu se već ukazivao, nije ukazivao kao izblijedila pojava (jer u pitanju je bila prilika koju je upamtio prije mnogo godina), već je ta pojava bila strahovito detaljna, tako da bi Tarrob, kada bi ga susreo, mogao jasno vidjeti svaku starčevu boru, svaku sijedu dlaku na njegovu licu i svaki ispucali nabor i nepravilnost na njegovoj koži.

Starac je sada stajao na jedva dva koraka od Tarroba, koji se pognut u struku držao za glavu, jer ga je strašno boljela i, promatrajući Tarroba nekoliko sekundi, stao je izgovarati riječi, glasa što je ledio krv u Tarrobovim žilama:

Ti si Tarrobe ubijao, i ubio si mnogo nevinih ljudi, odnijevši im duše kao da si ti taj koji odlučuje tko će dušu imati, a tko ne. Ubojica si dakle nesavjesni, jer toliko si toga gledao, a osjetio ništa nisi. Ali Tarrobe, kao što sunce jednom kad izađe mora i zaći, tako će i u tvom životu, prije ili kasnije, sve doći na svoje. Stoga, kada budeš mislio da nećeš biti kadar učiniti takvo što, ti ćeš uzrokovati još mnogo smrti, i mnogo ćeš smrti biti prisiljen gledati. Opet ćeš oduzimati živote, ali ovaj puta u tome nećeš uživati. Tvoja, naime, ruka činiti će što je njoj po volji, a ti ćeš biti tek sluga pokorni…

Doista, Tarrobe, jer mnogo toga si doživio i grižnju savjesti poradi toga nisi osjetio, sada ćeš osjetiti grižnju za to sve. Pa i više od toga.

A sada zbogom!

I rekavši to, prilika starca je nestala.

Tarrob je ostao sam, sada već na koljenima, skupljajući zrak poput premorenog psa.

To što je upravo doživio bio je plod njegova bolesna uma – time se barem tješio. Štoviše, time bi se tješio uvijek nakon što bi mu se takvo što dogodilo.

Bio je već nekoliko puta razgovarao sa vidarom u vezi toga, a sve što mu je vidar znao reći bilo je da su u pitanju halucinacije izazvane mješavinom najgorih njegovih čuvstava, mnogo besmislenih briga i strahova od budućnosti, jednako kao i prošlosti.

Vidar je držao da je to normalno za svakog isluženog vojnika, i uopće, osim dobronamjernog savjeta da vrijeme provede uz svoju obitelj (jer uz Meru, Morda i Thargeliona je Tarrob vidaru rekao da osjeća najveći mir), ništa mu drugo poradi toga nije znao reći.

“Ne boj se, Tarrobe”, bilo je što mu je vidar rekao, “jer iako je u pitanju stvar koja je će te proganjati najvjerojatnije čitav život, na tebi je hoće li te ona pratiti kao nešto opasno ili bezopasno. Ti si taj koji upravlja snagom toga svega.”

“Ali boli me neizmjerno!”, Tarrobov je odgovor glasio. “Dušu kao da mi gazi, i gazi, prijatelju, bez ikakve milosti… Kako, onda, kako da to oslabim?”

Vidar je pružio Tarrobu odgovor na to, a sada, klečeći na putu, Tarrob se tog odgovora prisjetio.

Iznenada, bez ikakva uvoda, na um Tarrobov tada se vrate Thargelion i Mord, te Mera, njegova žena. Mislivši o njima, Tarrobu se stalo podizati raspoloženje, a njegova duša, kanda, iz blata u kojeg je upala stala se kobeljati van…

Konačno je i sam Tarrob ustao, nakon čega je nastavio svoj put prema Dur’agemu, sada ne crnih, već blještavo bijelih, poput snijega, misli, i te misli bile su tople, ljudske i natopljene ljubavlju. Nikako krvničke.

* * *

U Dur’agem je, dakle, Tarrob ušao odlična raspoloženja, jer osjećao je da je riješio mnoge svoje probleme. To osjećajući, znao je, bio je u krivu, jer problemi su njegovi bili daleko od svog rješenja. Zapravo, Tarrob ih je možda tek na trenutak odagnao od sebe. Ako i to.

Nedaleko od centra grada Dur’agema, Starog Hrasta, kako su ga zvali, jer tamo doista i jest rastao jedan masivni stari hrast usred ceste od kaldrme duž čijeg su ruba bile podignute kamene kuće, nalazila se kućica jednog tesara, iza koje je bilo prostrano dvorište puno neobrađenog drveta.

Do tog se tesara Tarrob zaputio, jer tu je hrpu debala on to jutro trebao obraditi.

Nije na vrata tesarove kuće ni trebao kucati, jer tesar ga je pred kućom već čekao. “Zaspao si?” bilo je prvo što je tesar rekao. Ime mu je bilo Merek, i bio je to ne toliko naočit čovjek, crnokos, obla lica, brkat, od sunca opaljene kože i mršav.

“Doista jesam…”, Tarrob je na to prijateljski odgovorio. Sa Merekom se tada rukovao. “Ne znam što mi bi…”

“Ma nema veze.”, tesar Merek će vesela glasa. “Čempres zbog toga nije ozlijeđen.”

Otišli su tada u dvorište, gdje ih je dočekala oko tri metra visoka hrpa naslaganih debala na kojima je još bila kora. Ta me hrpa podsjeća na jednu drugu, koje se i sad živo sjećam… Naime, hrpu sa gorućim ljudskim leševima. Tarrob to nije htio pomisliti, ali jest.

“Koru ćeš morati odstraniti sa svakog”, Merek je objasnio, “nakon čega ćeš svako deblo prepiliti na pola, da ne budu dužine veće od dva metra. Tada drva raskoli.”

“Koliko debele da budu daske?”

“Pola pedlja svaka neka bude. Ne više od toga. I molim te, Tarrobe, budi vrlo pažljiv…”

Tarrob kimnu glavom. On je savršeno razumio zašto je tesar bio uznemiren: u pitanju su bila stabla posječena u Sablasnoj šumi, najkvalitetnija i najskuplja, te jedina u čitavom Hil’gumu koja su se mogla koristiti za pravljenje plovila. Već je jednom ranije razgovarao sa Merekom o tome, kada ga je pitao zašto se, s obzirom da je Hil’gum pun šuma, brodovi ne prave od drugih stabala. Merek mu je na to odgovorio: “Stvar je u samim stablima. Jednostavno nigdje drugdje nisu kvalitetna kao u Sablasnoj šumi. Stablo, na primjer, posječeno u Dur’agemu može koristiti za štošta, od građevnog materijala do goriva za ogrjev, ali čim se položi na vodu, ono trune u roku od tjedan dana i tone. Učenjaci su se bavili tim problemom, i zaključili su da je svemu tomu uzrok sol. Zemlja i zrak u Hil’gumu su puni soli, a to ne dozvoljava stablima doći do punog potencijala. U Sablasnoj su, pak, šumi i uvjeti i stabla drugačiji. Ondje je zemlja manje slana, i daleko bogatija, a stabla odande… doista su posebna.”

Tarrob je tesara poslušao, te, čim je Merek otišao dalje svojim poslom, priono radu. Prvo što je učinio bilo je vezanje debla na samom vrhu hrpe užetom, nakon čega ga je pokušao strovaliti sa hrpe na zemlju.

Taj pokušaj bio je bezuspješan, ali na to je Tarrob i računao, tako da je već sljedećeg trenutka otišao po tesarova vranca koji mu je, prema dogovoru, bio na raspolaganju. Privezavši kraj užeta za konja, Tarrob je nakratko procijenio situaciju. Valjalo je deblo spustiti na zemlju na što sigurniji način, tako da ono ne zakači ni njega, ni konja, ni Merekovu kuću. Za takav pothvat bilo je potrebno dovoljno dugo uže, a upravo to je Tarrob u tom trenutku i procjenjivao.

Napokon, zaključivši da će vjerojatno sve biti u redu, Tarrob reče: “Dobro je…” i konja lagano potjera.

Već nekoliko sekundi kasnije, uz mnogo škripe užadi, rzanja konja i buke od pada debla, deblo duže od tri metra strovalilo se na zemlju.

Tarrob tada oslobodi konja i vrati ga u staju, usput mu pomilovavši njegovu crnu glavu. U pitanju nije bio velik posao, ali to nije bio razlog, Tarrob je držao, da ne bude zahvalan životinji na njenoj pomoći.

Zahvalnost i jest ono što mene kao ljudsko biće razlikuje od životinje, Tarrob je pomislio.

Sljedeće što je Tarrob učinio bilo je manje–više nježno odstranjivanje kore drveta, a to je učinio malenom sjekiricom nakon što je koru klinom i čekićem prethodno olabavio.

Dvadesetak minuta kasnije, stavši pred potpuno oguljeno deblo i protegnuvši leđa, Tarrob je potražio pilu. Pronašavši nakon nekoliko trenutaka veliku pilu, prislonio ju je na stranu debla koju je smatrao središtem debla, te je počeo piliti.

Pila je bila tupa, ali Tarrobu to nije smetalo, jer njemu se nije nikuda žurilo. Tesar mu je, naime, rekao dati dvadeset bakrenjaka, ali tek kada sa poslom Tarrob bude gotov. Trajao taj posao jedan dan ili njih nekoliko, tesaru je bilo svejedno.

Tarrob je novac trebao, jer Kraljevstvo Kessyr odavno mu je prestalo isplaćivati novac koji je zavrijedio kao mirovinu. Tako su završili svi nekadašnji vitezovi i vojnici, ma koliko poznati i uvaženi u društvu prije toga bili. Je li to bilo dobro ili loše, Tarrob nije znao reći, jer u jednu ruku zločini su vitezova bili suviše moralno prljavi da bi ih sudbina nagrađivala mirovinom, a opet, istu tu moralnu prljavštinu netko je morao nositi, što posao vitezova i jest bio. Stoga ili smo sveci ili zločinci… Ne znam istinu, ali držim da je istina ovo drugo.

Nakon što je deblo prepilio na dva gotovo jednaka dijela, Tarrob je pošao u staju, gdje je pronašao veliku sjekiru naslonjenu na zid. S tom sjekirom tada je stao prepiljeno deblo raskoljavati.

Kako je ispalo, raskoljavanje je debla bilo teže nego piljenje, jer deblo je bilo puno čvorova. Ali naposljetku je Tarrob ipak uspio u naumu, i ono deblo koje je srušio sa vrha hrpe sada je bilo i oguljeno i ispiljeno i raskoljeno.

Za taj mu je pothvat trebalo nešto više od pola sata. A tako je valjalo učiniti i sa ostatkom hrpe.

Zadihan već kod tog prvog obrađenog debla, Tarrob je tada oznojena lica pogledao u jutarnje nebo. Kad završim s radom, nebo će biti ono večernje… pomislio je.

I pomislivši to, Tarrob se vratio svome poslu.

* * *

Sunčevim zalaskom, posao je Tarrobov kod tesara prišao svome kraju. Tada se Tarrob, uzevši od tesara svojih dvadeset bakrenjaka, umoran i oznojen kao da se vjedrom vode polio, u mrkloj noći zaputio kući.

Večer je bila ugodna i tiha, a svježi povjetarac što bi tu i tamo puhao naspram onog danjeg, smrdljivog, bio je čak i mirišljav, a mirisao je na šumsko raslinje, planine i zapjenjeno more.

Tarrob se poradi umora klatio kao pijan, a misli mu bijahu isprekidane jer ni misliti nije mogao valjano. Doista, da ga je koji stražar tada zaustavio, vjerojatno bi ga zatvorio jer bi držao da se Tarrob napio, i upravo stoga, bila je prava sreća što su ulice u Dur’agemu te večeri bile gotovo u potpunosti puste.

Mjesečina je osvjetljavala kaldrmu pred Tarrobom i, u spoju sa svjetlima mnogih obješenih uljanica, činila je da kaldrma bude srebrnasto–crvene boje, a svjetlost se ta dva izvora kanda prelijevala ulicom poput rijeke.

A, jedom kad je izašao iz Dur’agema i stao na zemljani put omeđen visokom travom, ni put taj pred Tarrobom nije bio ništa manje čaroban. Zbilja, činilo se Tarrobu u njegovu umoru sada da je čarobno baš sve oko njega što je inače gledao letimice i ne obraćajući pažnju, i u toj čarobnosti sve je bilo bitno: svaka vlat trave, svaki list i komadićak zemlje kojeg bi Tarrobov korak zdrobio. Svrhovitost se krila u svemu!

Tarrob je hodao upijajući pogledom sve na što bi njegov pogled pao, i u njemu se budila neka neobična ljubav spram svega toga što bi vidio.

Bogovi, što li se to sa mnom događa…?

Klateći se i u tom klaćenju svako malo skrećući s puta u raslinje, Tarrob je napredovao prema svojoj kući. U njemu se polako budio strah, jer počinjao je gubiti kontrolu nad vlastitim tijelom, a razloga svemu tomu nije znao.

Je li ovo uzrokovao onaj prokleti starac? u jednom se trenutku našao pitati. Znao je da to ne može biti, jer starac što ga je godinama proganjao bio je ništa više od iluzije, ali Tarrob je svejedno u to vjerovao. Ne nalazeći nikakva druga odgovora, on je štoviše naređivao samome sebi u to vjerovati.

Sve se činilo kao plod sanjanja, i pred Tarrobom su se prizori uskoro stali miješati baš kao u snu. Tamnozelena je boja lišća među mračnim krošnjama u noći bila pred Tarrobom prisutna kao boja pred slikarom, i Tarrob je svojom voljom mogao tom bojom slikati. Zelena se boja lišća miješala sa crnom bojom noći. Boja se noći pak miješala sa srebrnom bojom mjesečine, a sve to skupa sa smeđom se bojom zemlje pred Tarrobom miješalo kao da je Tarrob dijete koje se igra sa bojama.

Bogovi… i to napokon pomislivši, nekadašnji vitez Tarrob, na jedva stotinjak metara od svoje kuće, pomračena uma i klonuo, kleknuo je u travu pokraj puta i, izgubivši svijest, u nju se srušio.

Poglavlje 8

Tata!” dječački je glas sljedećeg jutra povikao, a to rano i tiho jutro na to uz njegov povik proparaju i zvuci njegovih trčećih koraka. “Tata!” dječak je zadihano ponovio prilazeći Tarrobu koji je spavao u visokoj travi pored puta.

Jutro je bilo hladnije no jučer, a trava je bila posuta svjetlucavom rosom i bijelim mrazom. Dok je trčao, iz Mordovih je usta izlazila para.

Dotrčavši do Tarroba, Mord se bacio u travu kraj njega na koljena i stao ga drmati rukama. “Tata, probudi se!” rekao je, i ponovio to još nekoliko puta.

Mord je poradi Tarroba bio u prvim trenutcima uplašen, ali onog trena kad je kleknuo kraj njega i primio ga za njegov kaput straha je u Mordu nestalo, a sve su zamijenili hrabrost i briga, te neizmjerna želja da Tarrob nije noć proveo u travi zbog neke nezgode ili bolesti, već radije poradi kakva bijesa ili pijanog stanja – jer sve je u tim trenutcima Mord bio spreman oprostiti Tarrobu, samo ako će sa Tarrobom sve biti u redu.

Ali Tarrob se nije budio. Doduše, prsa su mu se polako u njegovu disanju nadimala, no to svejedno nije gasilo Mordovu brigu. Odustavši od buđenja, Mord ga je u jednom trenutku pokušao podići, ali i od toga je uskoro morao odustati, jer Tarrob je jednostavno bio pretežak.

Ta što li se to dogodilo sa ocem…? No, Morde, to nije bitno! Treba ga maknuti odavde, a ja sam preslab! I pomislivši to, Mord odluči poći kući po majčinu pomoć.

Nekoliko trenutaka kasnije, Mord se vratio do Tarroba sa Merom kraj sebe, ženom koju je smatrao svojom majkom. Mera je bila još više uznemirena od njega, ali njen je pristup ipak bio kanda staloženiji od Mordovog.

Uvidjevši da Tarrob ne spava, već njime vlada nešto poput nesvjestice, Mera se obratila Mordu: “Morde, pomozi mi odvući oca u kuću!” ona je rekla, nakon čega se nagnula nad Tarrobom i primila ga za ramena.

Odvući Tarroba u kuću, tog čovjeka koji je i inače slovio kao velik čovjek, nije bio lak zadatak, ali to je moralo biti učinjeno. Mera je tako držala jer je osjećala strah poradi svoga muža, a Mord je tako držao jer je općenito mislio jednako kao i Mera.

A u kuću su ga naposljetku i doveli.

Tarrobu su, jednom kad su se našli u kući, svukli čizme sa nogu i presvukli ga u čistu odjeću, nakon čega su ga polegli u krevet. Mera ga je odmah potom pokrila sa nekoliko deka i, još prije no što je i shvatila što čini, stavila kuhati čaj.

“Majko, ovo sam pronašao ondje na travi, gdje je spavao…” rekao je tada Mord, pruživši Meri šaku punu novčića.

Mera, ugledavši novac, osjeti iznenada neku težinu na srcu. Znala je ona, naime, koliko je Tarrob morao raditi za tih dvadeset bakrenjaka (koliko ih je izbrojala u Mordovoj ruci) i također je znala da se stoga nije trebalo ni čuditi Tarrobovu gubitku svijesti na korak od kuće.

“Ti ludi, ludi čovječe…” položivši ruku na Tarrobovo čelo, Mera je šapnula, a već u sljedećem trenutku obrisala je suzu sa svoga lica.

“Hoće li biti dobro?” Mord ju je tada upitao, ne mičući pogleda sa Tarroba.

Mera ne odgovori ništa, je ništa nije ni znala. Sve što je mogla učiniti, ona je već učinila, a na Tarrobu je sada bilo hoće li ovo biti početak jedne duge bolesti, ili će se oporaviti već čim se probudi. Mord joj nije zamjerio što mu se nije obratila, jer ni sam na njenom mjestu, držao je, ne bi drugačije učinio. Napokon, on i jest jednako kao i ona promatrao usnulog Tarroba, duboko u sebi se pitajući: A što ako ovaj čovjek umre…?

U konačnici, nakon što ih je iz tog neobičnog transa probudila zakuhala voda u čajniku koja se već stala prelijevati preko ruba i isparavati na gotovo usijanoj peći, Mera je rekla Mordu: “Odi, Morde, radije spavati. Budi uz Thargeliona. A kad se otac probudi, ja ću probuditi vas oboje… A ako se ne probudi…” Na trenutak je utihnula, tjerajući se usput svim silama da ne kaže ono što joj je bilo na umu, a što je glasilo da će ukoliko se Tarrob ne probudi u roku od nekoliko sati, ona poći po pomoć vidara. No, znajući kako takvo što ne bi valjalo djetetu govoriti, samo je brzo dodala: “Zapravo, ne brini; sigurno će se probuditi.”

A tako i bi.

* * *

Tarrob je otvorio oči jedva sat vremena kasnije, što je iznenadilo Meru koja je sjedila na stolici pokraj kreveta i zamišljeno slušala pucketanje vatre u peći. Ona, naime, nije očekivala da će se Tarrob probuditi uopće tog dana, i upravo stoga, jednom kad je čula Tarrobovo stenjanje, i riječi: “Bogovi… žedan sam…” ona je gotovo vrisnula od sreće.

“Budan si!” rekla je Mera, odmah dohvativši posudu s vodom i davši je Tarrobu da pije iz nje. Kad mu je dala vode, Tarrob je već bio u sjedećem položaju, a jednom kad je stao piti, nije se odvajao od posude sve dok ju nije u potpunosti ispraznio.

“Hoćeš još?” Mera je upitala. Tarrob je odmahnuo glavom.

“Što li se dogodilo i koliko sam li uopće spavao?” Tarrob je tada stao pitati, usput mičući sa sebe deke kojima je bio pokriven i pokušavajući iz kreveta ustati.

“Prošlo je podne, a našli smo te na travi spavati ujutro… desetak sati, vjerojatno…” odgovorila je Mera. Ona nije niti razmišljala o svojim riječima, jer ono spram čega je njena pozornost bila usmjerena bio je čaj, koji je nakon sat vremena od njegova kuhanja još uvijek bio topao. Taj je čaj Mera sipala u onu drvenu posudu iz koje se Tarrob ranije napio vode, i pružila ga Tarrobu, bez da ga je i pitala želi li ga piti.

A pruživši mu čaj, Mera je stala iznositi ono što joj je ležalo na srcu: “Znaš, Mord se jako zabrinuo kada te ugledao. A kako i ne bi, kada te je zatekao bez svijesti u travi… Tarrobe, nisi trebao onoliko raditi. Doista je bilo nepromišljeno, jer nisi ti više mlad kao nekada…”

“Kakav je ovo čaj?” gotovo ju ni ne slušajući, Tarrob ju je tada prekinuo pitanjem.

“Čaj?”, Mera je ponovila. “Ne znam, mislim onaj kojeg si ti meni kuhao…”

To što je Mera spomenula bio je običaj u njih dvoje već neko vrijeme, to da je Tarrob svako malo kuhao Meri čaj, i taj običaj budio je u njima neobične i najljepše osjećaje. Za to osim njih dvoje nitko nije znao, jer njih su dvoje to gotovo djetinje držali tajnom, i pazili su da nitko za to ne dozna. Tarrob je, naime, neke Meri nepoznate biljke kuhao u čaju i davao joj da ispija taj čaj, pomiješan sa nešto meda, i Mera je doista u tom čaju uživala više no u mnogočemu drugom, i čitav taj napitak takoreći ju je punio snagom.

U početku je to bio tek običaj, ali kasnije je preraslo u potrebu, jer Mera je uvidjela kako bi njome vladalo vrlo loše raspoloženje kad god napitak ne bi pila, i ubrzo se dogodilo da je barem jednom u dva dana od Tarroba taj čaj tražila. Ali za razliku od Mere, Tarrob u tom čaju nije uživao, i uopće bi mu bilo mučno jednom kada bi otpio i jedan gutljaj, a tako je bilo i sada.

To što je Mera tada rekla, da je čaj u Tarrobovim rukama bio upravo onaj kojeg on nije volio, učinilo je da Tarrob ne kaže više ni riječi. On joj je tada drvenu posudu sa čajem vratio, niti ne trudivši se objasniti zašto to čini, i uopće se od tog trenutka kanda čitavo raspoloženje u prostoriji promijenilo.

“Zar nešto nije u redu?” Mera je upitala, prihvativši posudu iz njegovih ruku.

Tarrob je šutio. Mera je znala da se ta šutnja već sekundu kasnije prestala ticati čaja i da je postala šutnja poradi nečega drugoga. Čega točno, ona nije znala reći.

Još je neko vrijeme Tarrob ostao zamišljeno piljiti pogledom u prazno, a onda je promrmljao: “Sve je u redu… Da, sve je apsolutno savršeno… No, Mera”, iznenada ju je tada upitao, time ju zbunivši, “hoćemo li u šetnju?”

Iako iznenađena pitanjem, Mera je pristala, i stoga su već nekoliko minuta kasnije ona i Tarrob bili udaljeni od kuće stotinjak metara, zagrljeni polako pružajući nogu pred nogu. Nije Mera znala razlog Tarrobove želje za šetnjom, ali nije ju razlog niti zanimao, jer doista je i ona u svemu tomu uživala.

Šetali su oni ne žureći nikuda, i prema nikakvom se cilju uopće ne krećući. Dan je bio hladan bez obzira što je bilo podne, jer magla se ostala od zore još nije u potpunosti povukla, a sunce je kanda bilo preslabo probijati se kroz nju i oblake.

No hladnoća njima dvoje nije ni najmanje smetala, i oni uopće o njoj nisu ni mislili. Zapravo, dok je Mera mislila na svoju djecu, Morda i Thargeliona, Tarrob svo to vrijeme iz nekog neobičnog razloga – kojeg ni sam nije poznavao – nije prestajao misliti na onaj čaj. Zašto o tomu mislim? pitao se. Zašto je čaj bitan, i zašto sam se uplašio kada mi je rekla da je to isti onaj koji sam ja njoj spravljao? Bila su to pitanja vrlo jednostavna, pa čak i, promatrač bi pomislio, pomalo glupava, ali općenito je oduvijek ono o čemu bi Tarrob razmišljao bilo daleko od glupog, i sve to imalo je svoju drugu stranu, pa bi sa tom pomisli promatrač bio u krivu.

Bila je jedna druga stvar posrijedi: Tarrob je već gotovo godinu dana, barem jednom u dva dana, kuhao čaj Meri, a niti jednog od tih događaja on se sada nije mogao sjetiti. Nije se mogao sjetiti čak ni koje joj je točno trave kuhao, niti kada je sa tom praksom uopće započeo, ali znao je da je to moralo iz nekog nepoznatog mu razloga ostati tajnom i da nitko, a djeca njihova najmanje, nije smio za to saznati.

Ne razumijem samoga sebe… sada je Tarrob mislio, hodajući čvrsto stisnut uz Meru, koju je držao pod rukom. Je li ovo možda… je li ovo ono što zovu gubljenjem pameti?

Pitao se to već ranije, i toga je sada bio bolno svjestan. Da, doista… počeo sam gubiti pamet, pomislio je. I pomislivši to, Tarrob se stao pitati koliko će li još puta u svome životu postaviti ista ta pitanja samome sebi, ne znajući da je dosad to učinio nebrojeno mnogo puta.

A doista je Tarrob imao i pravo kada se pitao je li stao gubiti pamet, jer iz njegove glave uporno nije izlazila misao o onome čaju kojeg mu je Mera skuhala, i nije shvaćao zašto je osjećao nekakvo neobično zadovoljstvo poradi toga što taj čaj nije ispio.

Ta zašto, zašto o svemu tomu uopće mislim, ako te stvari nisu ni najmanje bitne?

Tarrobove misli polako su postajale sve glasnije u njemu i sve teže za izdržati ih, i jedva desetak sekundi kasnije on se uhvatio namjerno slušati bilo što drugo, samo da skrene pozornost sa svojih misli, i stoga je Tarrob pažljivo stao slušati svoje i Merine korake, šuštanje lišća podno njih i pucketanje suhih grančica na koje bi stali. Slušao je on vjetar i pjev mnogih ptica, kao i lepet njihovih krila, i počinjući se već znojiti (jer Tarrob bi se znojio kada bi god činio nešto što mu ne bi bilo po volji), on nije prestajao u tome.

Ali osluškivanje svega oko sebe samo je povećalo neugodan osjećaj u Tarrobu, i vrlo ubrzo on se stao ondje osjećati kao stranac i uopće nepoželjna pojava.

Bogovi, pa zar će opet početi? najednom se stao pitati, mislivši na svoje ludilo. Nisam se ni odmorio još, ni snage dovoljno skupio, a već pakao opet moram proživljavati… Opet – i ta ga je spoznaja natjerala osjetiti jezu – je stao osjećati onaj poznati strah poradi svega toga što ga je proganjalo. A što točno mene proganja? Strah od čaja, vjetra, lišća i kojekakvih sličnih gluposti? Doista, ako ima boga koji je sve to smislio samo kako bi me mučio, priznajem mu da je dobar mučitelj. Štoviše, odličan!

Ono čega se čovjek boji, mnogo govori o tom čovjeku; veliki ljudi boje se velikih stvari, a oni ništavni ne boje se ničega. O, ja bih volio bojati se, ali bojati se stvari doista vrijednih straha, jer u strahu se čovjek lako uzdigne i dokaže svoju vrijednost! Ali ovako, kada me je strah onoga u čemu nitko normalan neće vidjeti prijetnju, pa ni djeca, što da mislim?

Zadubljen u svoje misli, Tarrob je i zaboravio da mu je Mera pod rukom, i u tom svom stanju uma on je nastavio sa razmišljanjem:

Strah… ja ga ne bih osjećao u mnogim prilikama gdje bi drugi zbog njega mokrili po svojim hlačama. Na primjer, da moram poći u boj ubijati, dati ili oduzeti život, sve bih to učinio i bez treptaja. Ali pogledati u oči svojoj djeci, pogledati u svoju ženu, postaviti joj pitanje ili poslušati koju njenu riječ, promatrati možda prizore oko sebe, u pogotovu prizore koji bi trebali pružiti duševni mir – to ne mogu, i tu ću se stati tresti…

Mera je primijetila da sa Tarrobom opet nešto nije u redu, ali osim zagrliti ga čvršće, ona nije mnogo toga mogla učiniti. Znala je, naime, da problemi koji Tarroba muče ne mogu biti uklonjeni ni od koga drugoga osim njega samoga. Upravo stoga, svo to vrijeme Mera nije progovorila ni riječi.

Znam što će se sada dogoditi, Tarrob je dalje mislio. U to sam apsolutno siguran, jer tako je oduvijek bilo: pojaviti će se preda mnom onaj starac, i opet će me mučiti svojim riječima… Ta prokleta iluzija ne prestaje me proganjati već godinama, još otkako… otkako…

Otkako što, Tarrobe? Bio je to glas njega: starca. Glas koji je natjerao Tarroba da se zaustavi na mjestu i stane uplašeno zvjerati oko sebe, ma koliko to bilo iracionalno s obzirom da je glas bio blag i miran.

Ti… opet te čujem, a ne želim toga. Odlazi, što god da si! Dok je to mislio, Tarrob je ispustio Meru iz zagrljaja i primio se za glavu, jer ona ga je tada počela strašno boljeti.

“Tarrobe, što ti je!” Mera je uplašeno primivši Tarroba za ruke rekla.

Ali Tarrob nije mogao osvrnuti svoju pozornost na nju.

Sve što jest, dragi Tarrobe, jest sa razlogom, u Tarrobovu je umu glas starca nastavio govoriti. I sve što ja kažem, tako ima biti, a ono što sam ja odavno rekao jest da se i ti kajati moraš. Jest, istina je da si se dosad kajao i mnogo suza poradi mržnje spram svojih zločina prolio, ali sve je to ništa. Ono što slijedi, to će biti pravo vraćanje duga, a ono što slijedi, slijedi sada.

I upravo tada, još dok je starac u Tarrobovu umu izgovarao posljednje riječi, Tarrobova se pozornost ipak uspjela probiti spram Mere.

A ono što je Tarrob imao vidjeti, učinilo je da se od straha nije mogao ni pomaknuti: Mera se nalazila pokraj njega, klečeći na sve četiri, i povraćala je krv.

“Dragi Mordaniuse…”, gledajući u Meru širom otvorenih očiju i ukipljen kao opčinjen, dok mu je biće napokon ispunjavalo shvaćanje, Tarrob je šapnuo. “… pa ja sam ju svo to vrijeme trovao.”

To je istina, starac je u njegovim mislima tada smireno rekao. Nisi znao da to činiš, ali to si činio. To je bilo potrebno kako bi osjetio grižnju savjesti. Vidiš, Tarrobe, zakon je za svakoga taj da se dobro vraća dobrima, a zlo zlima, ali onaj na kojemu je da podigne velikog Morda Dur’agemskog ima trpjeti taj zakon daleko, daleko više.

“Ali zašto sam miran, starče…?” promrmljao je Tarrob, i dalje se ne mičući dok je promatrao Meru u njenim mukama.

O, ti ni slučajno nisi u miru, baš kao što ni Mera nije bila zdrava od tvoga trovanja napitkom. Nego ja sam taj koji tebe upravo drži mirnog, i koji je svo ovo vrijeme sprečavao otrovu da na tvojoj ženi pokazuje znakove djelovanja. Ali… kao što sam ispustio nju, tako ću upravo sada ispustiti i tebe.

A kako je starac rekao, tako je i bilo.

Osjetivši mnoge neisplakane suze kako iznenada naviru iz njegovih očiju, i jednako tako osjetivši da mu usta žele ispustiti na stotine zbijenih vriskova prepunih boli, već sljedećeg trenutka Tarrob je skočio da pomogne Meri.

Poglavlje 9

Meru je, dok se ona otimala svako malo bljujući krv, Tarrob tokom sljedećih trenutaka podigao na ramena i odnio je kući. Buka koju je ona pravila urličući nepovezane riječi i svako malo vrišteći jednom kad su se našli u kući probudila je Morda i Thargeliona, i oni su se pred Tarrobom pojavili uplašeni do kostiju, ali i dalje spremni pomoći.

“Oče…?” Thargelion je izustio kada je ugledao Tarroba, gotovo čitavog krvavog, sa ramena polijegati Meru na krevet.

“Što je s majkom?” Mord je dodao.

Tarrob nije imao vremena da im objašnjava situaciju, jer Mera je bila otrovana, a ono malo što je Tarrob znao o otrovima bilo je dovoljno da zaključi kako je svaka sekunda što je imala uslijediti trebala biti potrošena na traženje liječnika, a ne na razgovor.

On je tada stoga trčećim koracima pošao do staje, u kojoj se nalazio njegov stari konj i, niti ne osedlavši životinju, bez riječi konja uzhajao i odjahao na njemu u pravcu Dur’gamema.

Kako su Thargelion i Mord također izašli iz kuće za Tarrobom, oni su se sada nalazili pred njenim vratima, i mogli su ga vidjeti kako odlazi. A Tarrob, prije no što je u potpunosti odmaknuo, iskoristio je to što su ga djeca još mogla čuti i vidjeti, pa im je dobacio:

“Vraćam se brzo! Pazite na majku!”

* * *

Do Dur’agema je Tarrob u kasu došao nakon manje od deset minuta, a u kas je tjerao konja samo zato što ovaj nije mogao ići galopom. Dveri grada bijahu otvorene, a stražara, kao ni jučer, nigdje na vidiku, pa je to Tarrobu omogućilo i u sam grad ući u trku.

Ljudi je na ulicama bilo malo, a ono malo što ih je bilo sklanjali su se Tarrobu sa puta uz pogrdne povike, jer on se nije zaustavljao ni ondje. Vidareva kuća nalazila se oko kilometar dalje od dveri, jedva strelomet dalje niz ulicu nakon što bi se prošlo Stari Hrast i stražarnicu odmah nakon njega, i bila je to kuća što se nalazila u jednom nizu gdje su bile podignute kuće samo najimućnijih obitelji Dur’agema, a koje ipak nisu živjele na dvoru.

Popraćen glasnim odzvanjanjem topota njegova konja, Tarrob se zaustavio pred vidarevom kućom gotovo se prevrnuvši zajedno sa životinjom, jer – kako je ispalo – na gradskoj kaldrmi što je počinjala od dur’agemskih dveri Tarrob je ipak uspio konja natjerati u galop, a jednom kad mu je to pošlo za rukom nije ga prestajao tako tjerati sve dok nisu došli na jedva desetak koraka od vidareve kuće – a zaustaviti konja u punom trku tokom tih posljednjih desetak koraka bio je u najmanju ruku zeznut pothvat.

Tu je Tarrob sjahao sa konja i, niti ne predavši njegove uzde nikome, već ga ostavivši samog na ulici, nastavio dalje sam. Na stepeništu pred vidarevom kućom (jer ulaze većine kuća imućnih obitelji u Dur’agemu od kaldrme je ulice dijelilo stepenište od ne više od tuceta stepenica) bilo je oko tucet ljudi; većina starci koje su mučile razne boljke, a pokraj svakoga od njih Tarrob se probio niti najmanje se na njih obazirući.

Uletjevši tako u vidarevu kuću i prošavši u njoj jedan kratki hodnik koji ga je dijelio od prostorije u kojoj se nalazio sam vidar, Tarrob je jednakom žurbom ušao i u samu prostoriju. Vidar, kojega je zatekao zajedno sa nekoliko svojih pomoćnika pregledavati nekog gotovo u potpunosti nagog čovjeka pod par petrolejskih lampi, ugledavši Tarroba se iznenadio.

“Loroše, žena mi umire! Molim te, pođi odmah sa mnom!”

Loroh, kako se vidar zvao, na trenutak se uznemiri, ali kako je poznavao Tarroba i razmjer nesreće koja bi ga natjerala da mu tako upadne u kuću, sabere se već sljedećeg trenutka. Njegovi pomoćnici, pak, njih petorica (koliko ih je tada Tarrob nesvjesno izbrojao), u Tarroba su pogledala uplašeno, jer njegovo lice i ruke bili su krvavi, a način na koji je govorio nikako se nije mogao nazvati smirenim.

“U redu. Polazimo odmah.”, Loroh je odgovorio i zgrabio neki svoj maleni kovčeg sa lijekovima, nakon čega je, pošavši sa Tarrobom i osvrnuvši se spram svojih pomoćnika, rekao: “Vi preuzmite daljnje bolesnike. Ako ne budete znali što i kako, slobodno zatvorite radnju za ovaj dan.”

Vidar i Tarrob izašli su iz vidareve kuće u jednakom trku u kakvom je Tarrob ondje ranije ušao, a jednom kad su stali pred konja, Tarrob je vidaru rekao:

“Prespori ćemo biti ako nas bude nosio oboje. Hajde, ti znaš gdje je moja kuća; uzjaši i pođi tamo. Ja ću te sustići pješke.”

Loroh, čovjek koji je bio ozbiljan u ozbiljnim situacijama, Tarrobove je riječi prihvatio odmah, i stoga je već u sljedećem trenutku bilo učinjeno onako kako je Tarrob rekao.

Tako je liječnik iz Dur’agema pošao pomoći Meri.

* * *

Pak kad se Tarrob pojavio pred svojom kućom bilo je to gotovo pola sata kasnije, i vidar je već učinio sa njegovom ženom ono što je smatrao valjanim. Naime, kako se ova strahovito ritala, uz Mordovu i Thargelionovu pomoć Loroh ju je natjerao popiti nekakav lijek za spavanje, koji ju je u san srušio već nakon jedva nekoliko minuta. Zatim, kada je ova već bila u dubokom snu, prepoznavši njene simptome kao simptome otrovanja, Loroh je Meri stao puštati krv, nadajući se, naime, da će sa puštenom krvi iz njenog organizma izaći i dobar dio otrova.

Učinivši sve to i zamolivši djecu da svojoj majci očiste lice od krvi, a kasnije da sa njega brišu i znoj, Loroh je sjeo na stolac pokraj Merina kreveta i stao čekati Tarroba.

Tarrob, koji se negdje u to vrijeme i pojavio, još sa ulaza u kuću doviknuo je vidaru: “Ima li nade? Jesi li uspio? Sumnjam na otrovanje…” dodao je, nešto nesigurnija glasa.

“I jest otrovanje.”, vidar mu je odgovorio, ustavši sa stolca i promotrivši ovoga kako prilazi svojoj ženi.

“Pustio si joj krv?” promrmljao je tada tiho Tarrob, gotovo instinktivno već u sljedećem trenutku uzevši komad krpe iz Thargelionove ruke i stavši brisati Merino čelo.

“Jesam. Bila je to brza odluka, priznajem, ali više i nije bilo mnogo toga što se dalo učiniti.” Vidar je prišao Tarrobu. “Vidiš”, nastavio je, “krv koja je otrovana mora biti izbačena, jer ne znamo s kojim otrovom imamo posla. A sada kad je ostala bez krvi, na Meri je od krucijalne važnosti da ju nadomjesti.”

“Dakle čekanje?”

“Čekanje.” vidar potvrdi. Ostali su tako stajati još nekoliko trenutaka, a onda je vidar rekao: “Sada se, Tarrobe, moram vratiti u Dur’agem; ondje me čeka još mnogo drugih bolesnika. No, poslati ću ti svog pomoćnika sutra ujutro, a večeras ću sve što sam danas vidio opisati u pismu jednom Pripovjedaču, sa kojim se i inače savjetujem, pa ćemo vidjeti što on ima na sve to reći…”

“Možda će prepoznati otrov…?” ne znajući što bi drugo rekao, Tarrob je upitao.

“Takvo što sumnjam, ali siguran sam da će kakav koristan savjet znati dati. U Pripovjedače se, Tarrobe, uvijek može imati povjerenja…” još dok je to govorio, vidar je polako prilazio izlazu kuće.

Tarrob, koji se tek nakon nekoliko trenutaka sjetio da čovjeka isprati, rekao je: “Ako hoćeš, uzmi mog konja.”

“O, hvala ali ne treba mi.”, vidar je istog trenutka odbio. “Doista, zahvaljujem, i rado bih jahao do Dur’agema, ali ovu noć, držim, provesti ću u velikom razmišljanju, a kada se bolje razmišlja nego u pješačenju?”

Tarrob se sa vidarom složi. Doduše, on bi se u tom trenutku složio sa bilo čime, jer njegovoj ionako prilično snažnoj ludosti sada se pridružila još i ova dodatna, uzrokovana silnim strahom za Meru.

“No, Tarrobe…”, rekao je vidar rukovavši se tada sa Tarrobom, “… do viđenja. Kod tebe sam sutra u zoru, zajedno sa pomoćnikom.”

“Do viđenja, Loroše.” Tarrob je odgovorio. A već u sljedećem trenutku, nakon što je zatvorio vrata iako je bio svjestan toga da konja nije vratio u staju, već je životinja slobodno lutala pred kućom i pasla travu, Tarrob se pognute glave, začudo bez i jedne misli u glavi, vratio svojoj bolesnoj ženi.

* * *

Bio je Tarrob zamišljeno stajao sljedećih nekoliko trenutaka nad uspavanim licem Mere, sa kojega je Mord svako malo krpom brisao znoj, i u toj zamišljenosti on nije uopće razmišljao, pa čak ni valjano gledao, činilo se, već je poput kakve biljke, jedva svjestan i vlastita postojanja promatrao Merino lice. Promatrao je, a nije vidio ništa.

Bojao se misliti, zapravo, jer bio je svjestan toga da vjerojatno ne bi mogao izdržati navalu emocija koja bi tada nastupila. Pomračio bi mu se tada njegov već ionako pomračen um.

“Hoće li majka biti dobro?” bio je Thargelion taj koji je to upitao – pomalo debeljuškasto dijete riđe kose i plavih očiju, što je bila potpuna suprotnost od Mordove mršave pojave crne kose i očiju smeđih, ali koje su podsjećale na boju crnu poput uglja. I upitavši to, kanda uplašeno približio se krevetu u kojemu je ležala Mera. Bilo je doista neobično to kako se Thargelion sada, nakon što je vidar posjetio njegovu majku, daleko više bojao prići joj no onda kada nije bilo nikoga osim njega i Morda kraj nje, a kada joj je stanje bilo daleko gore; kada je krvi bilo na sve strane, a Mera se otimala i ritala kao da i nije ljudsko biće… To dijete, Thargelion, činilo se, bilo je prisnije sa nevoljom no sa mirom, jer u ovom prvom se znao snaći, a u ovom potonjem kanda nije bio na svom terenu.

“Liječnik je rekao slati čak i Pripovjedaču pismo”, tješio je Mord svog brata, “a problema, Thargelione, nema u čitavom Hil’gumu kojeg Pripovjedač ne može riješiti.”

“Zbilja?”

“Da, Thargelione.”, nastavio je Mord. “U Dur’agemu su mi neka djeca pričala da se u Kessyru…”

Što je dalje Mord rekao, Tarrob nije čuo, jer još dok je Mord započinjao sa objašnjavanjem Thargelionu, on je ustao i odšetao odande, bez da se itko spram njega i osvrnuo.

Tarrob je pošao u smočnicu, na drugi kraj kuće, u čijoj tami nitko nije mogao vidjeti njegovo lice. To je Tarrobu trebalo, jer on je, naime, tada počeo plakati.

Nije htio da ga takvoga promatraju djeca, jer, držao je, on je za njih bio neka vrst temelja koji je sve nosio. Ako temelj popuca, sve pada. I upravo stoga on se ondje sakrio.

Plakao je Tarrob tiho – najtiše što je mogao – a suze, iako ih je susprezao svim silama, klizile su niz njegovo lice jedna za drugom kao da nikada neće prestati. Tarrobovo se lice zacrvenjelo, a čitavo mu je tijelo stala prožimati ona poznata toplina – toplina, naime, koja obuzima svakog bespomoćnika u njegovoj nevolji.

Spasa, činilo se Tarrobu, nije bilo, ili on barem nije više mogao izdržati dočekati ga. Težina na njegovim plećima kanda je došla do točke odakle Tarrob dalje više nije mogao, i upravo to tjeralo ga je sada da zariva lice u svoje dlanove.

Kako nije razmišljao ni o čemu, već je samo isplakivao u tišini svoju dušu, Tarrob nije ni znao što mu se sa tijelom događa, pa se stoga začudio kada je nakon nekoliko trenutaka napokon otvorio oči i uvidio da kleči na koljenima.

Je li ovo kraj? stao se tada pitati. Je li ovo ispunjenje starčeve kletve? O, bogovi… ta jesam li ja uopće više normalan čovjek?

Na to Tarrob nije znao odgovoriti. Štoviše, na ta je pitanja već u sljedećem trenutku i zaboravio, jer svu je njegovu pozornost preuzela jedna nova misao, uzrokovana nečim što je tada ugledao pred sobom na polici. Ono što je ugledao bila je velika boca crnog vina, a ono pak što je pomislio, bilo je: Hoću li ići do kraja?

Kako je ispalo, ta pomisao bila je suvišna, jer još dok se Tarrob to pitao, on je već otvorio tu bocu i stao ispijati iz nje duge, prokleto duge gutljaje.

* * *

Usta svoja Tarrob nije odvajao od boce sve dok bocu nije ispraznio, a to se dogodilo jedva minutu kasnije.

S obzirom da taj čovjek alkohol nije dobro podnosio, vino ga je udarilo u glavu već u sljedećem trenutku, i Tarrob je u smočnici uskoro bio u potpunosti pijan.

Ostao je tada Tarrob neko vrijeme klečati, a potom, nakon što se osovio na svoje nesigurne noge, i stajati. Iako bi se promatraču činilo neobičnim, on uopće nije razmišljao o tome kako li će sada, pijan, doći pred svoju djecu i bolesnu ženu, već je razmišljao o nečemu sasvim drugom: kako će li, naime, bez da ga oni primijete, izaći iz kuće i otići.

Gdje otići, to Tarrob nije bio isplanirao, ali – barem te večeri – mislio je otići negdje vrlo daleko. Daleko, mislio je, čak i za ljudska mjerila… Štoviše, daleko i za mjerila najvećih avanturista!

Jer Tarrob više nije mogao dalje uz svoju obitelj. Priznajem, kukavica sam, očiju još suznih je pomislio. I priznajem da su čak i djeca moja hrabrija od mene, ali ja ostati više ne mogu. Jest, starac će se razočarati, jer čitav će njegov plan propasti, ali, na njegovu žalost, ne zanima me ni on. Ne zanima… ne zanima me ništa.

I zaključivši to kao svoje konačno stajalište i odgovor svim svojim problemima, on se, niti se osvrnuvši iza sebe, zaputio do izlaza svoje kuće, te od kuće otišao.

Vani, na travi, za njim iz kuće nije izašao nitko. Bilo je to normalno, jer nitko nije znao razloga Tarrobovu odlasku, i nikomu ni na kraju pameti ne bi bilo da ovaj odlazi bez namjere da se ikada više vrati.

Tako je doista i najbolje, držao je Tarrob, pružajući nogu pred nogu i napredujući polako prema obližnjoj šumi. Ja sam višak…

Zašavši u šumu tek jedan korak, Tarrob se već u potpunosti izgubio. Bilo je to stoga što on nije bio više poput ljudskog bića, i nije mogao pamtiti kao jedno. Ja se pretvorih iz ljudskog bića u jadnika, i kao jadnik sada idem.

A kuda je išao, bila je nepoznanica. On je samo išao, išao i išao, probijajući se kroz gusto raslinje u noći u kojoj se pod krošnjama prst pred nosom nije dao vidjeti i, niti ne obazirući se na brojne ogrebotine koje je ondje zadobivao po licu i rukama, tjerao samoga sebe naprijed.

A u takvom je hodanju proveo čitavu noć.

Bila je zora kad se Tarrob napokon zaustavio, ili ono što je prethodilo zori; mračno i hladno, gotovo kao noć, ali bez one gostoljubivosti i šarma noći.

Umora nije ni osjećao, a čak ni pijan više nije bio, ali svejedno je osjećao isti onaj strah; isti onaj kukavičluk kao i na početku tog putovanja. I to ga je tjeralo da se trese poput šiblja.

“A što sad?” promrmljao je, žaleći što u toj noći čuje samo svoj glas, a ne ni one ptica, ili žaba ili bilo čega drugoga, pa čak ni zujanje komaraca – jer sve je iz nekog razloga bilo tiho, a Tarrob je žudio za bilo kakvim zvucima.

Nije u tom trenutku puhao čak ni vjetar.

Tarrob nije znao koliko je dugo stajao na mjestu, ne znajući što se pred njim nalazi poradi mrklog mraka i noći u kojoj nije bilo čak ni zvijezda ili mjeseca na nebu. Znao je samo da osjeti miris nečega, a to nešto mogao je nazvati samo svježinom.

Mogao je doista stajati jednu minutu, ili njih nekoliko stotina. Bilo mu je u potpunosti svjedno.

A tada se dogodi sljedeće:

Sunce jutarnje granu iza najudaljenijih planina i bregova i obasja sve svojim zlatnim zrakama kanda posipajući po svemu kakav zlatni prah. I sve oko Tarroba u taj trenutak bi obasjano, svaka travka i kaplja rose na toj travki, svako stablo ili grumen vlažne zemlje, svaki list na tom stablu i svaki truli na toj zemlji, svaki brijeg, proplanak ili kamena stijena na planini. Magla jutarnja bila je pobijeđena a oblaci su se na nebu raspršili, dok ih je sve zamijenila igra sunčeve svjetlosti: one poput krvi crvene niti, kojima je početak bio sunce, a kraja nisu ni imali, što su se kao konci prožimali nebom, ukrašavajući ga i granajući se njime kao vene u čovjeku, svako malo usput iz crvene mijenjajući boju u ljubičastu, a iz ljubičaste prelazeći odmah potom u narančastu.

A tada zapuše i vjetar, a Tarrob napokon uvidje gdje se nalazi.

Nalazio se on do gležanja u blatu izmiješanim sa sitnim kamenjem i pijeskom, ispred jedne zrcaleće vode – srebrnaste, sada pod vladavinom jutarnjeg sunca – a ta voda, činilo se, bila je voda neke Tarrobu nepoznate planinske rječice, dugačke možda pola strelometa, a široka desetak metara, po čijim je rubovima sada rastao zeleni šaš.

Uvidjevši dakle to, Tarrob se sjeti i svog nauma, kojeg je osmislio tek instinktivno, kao što je doprije isto tek instinktivno bio i svjestan da se nalazi pred rječicom.

Naum mu se nije sviđao, ali morao je biti izvršen.

I upravo stoga, Tarrob napravi dugi korak naprijed i zagazi u vodu. A nakon tog koraka učini još jedan, još duži, i voda mu obgrli koljena.

Već sljedeći korak učinio je da mu voda bude do bedara, a sljedeći pak do ramena.

“No, idemo…”, rekao je tada promrzao Tarrob, “… idemo ondje, što je daleko čak i za ljudska mjerila…”

I rekavši to, Tarrob je napravio još jedan korak.

* * *

Dopustio je vodi da njime vlada, i stao ju je udisati kao zrak, dopuštajući joj da mu ulazi u pluća i stane ih ispunjavati.

Voda je bila ledena kao bunarska, i u Tarrobovim širom otvorenim ustima pod njenom površinom Tarrobu je trnuo svaki zub, ali Tarrob je bol strpljivo trpio.

Prožimao ga je neizmjeran strah i, htio ne htio, uskoro se stao i otimati, sve ne bi li došao do površine – ali tada je već bilo kasno: Tarrob je uskoro bio pun vode, i na dno je rječice potonuo poput kamena.

Ono što je on mogao nazvati samo smrću i nepostojanjem uslijedilo je već sljedećeg trenutka, i Tarrob se uhvatio ne misliti i ne osjećati baš ništa, kanda se svojom novom ravnodušnošću spajajući sa okolinom; sa prirodom i tom njenom rječicom, te hladnoćom te rječice, i njenom blagom strujom. Samo ništavni i u svojom ništavnosti mudri nehaj, bez straha, bez mržnje, bez ljubavi – to je postajao Tarrob.

I to je prestao biti već sljedećeg trenutka.

Netko je Tarroba tada zgrabio za njegove skute, netko ruku čvrstih poput najčvršćeg čelika, i zgrabivši ga povukao prema površini rijeke takvom snagom kao da Tarrob nije ni imao nikakve težine. A izronivši Tarrobovo mlitavo tijelo van, već ga je odmah potom iz rijeke izvukao i odvukao na obalu, ondje gdje je sve bilo samo blato i šaš.

Jednom oslobođen zagrljaja vode, Tarrob je tada, kao na zapovijed, otvorio svoje oči i stao iskašljavati vodu.

“Ubiti si mi se htio?” začuo je tada neki glas, a jednom dobivši kontrolu nad svojim udovima i obrisavši rukama oči od vode i blata, Tarrob je pogledao spram njegova izvora i uvidio da izvor itekako poznaje.

“Što…?” Tarrob je izustio, ali usred govora stao je kašljati. Njegove su oči bole zrake sunca, koje je sada već izašlo i pokazalo se u svoj svojoj ljepoti na nebu bez oblaka. Što poradi vode koju rukom ipak nije uspio u potpunosti ukloniti iz očiju, što poradi glavobolje što je tada nastupila u njemu, Tarrob nije mogao jasno vidjeti priliku što se nadvila nad njim, pa se stoga tada stao polako pomicati u blatu, uz veliku bol u svakom dijelu svoga tijela, ali sa čvrstom namjerom da se osovi na noge.

A prilika mu je u tome pomogla. “Pitam te, Tarrobe”, govorila je prilika dok ga je pridizala na noge svojim mu snažnim rukama pomažući da ne padne, “jesi li tolika kukavica, pa da se ideš ubiti onda kada tvoja kazna upravo ima nastupiti?”

Tarrob je njegov glas vrlo dobro poznavao, a jednom kada se našao na nogama i dobio priliku pogledati mu lice, sumnje više nije bilo: to je bio starac, Tarrobov progonitelj.

Začudo, starčeve mirne riječi Tarroba nisu smirivale ni najmanje. “Ta što se to događa!”, umjesto toga, Tarrob je stao bijesno govoriti. “Ni ubiti se od tebe ne mogu! Zašto mi činiš to, ti ne postojeća, zla pojavo…? Što sam to učinio, i što je to među mojim djelima vrijedno toga, ma kolika nedjela u pitanju bila? Zašto, prokleti starče, zašto!” i povikavši to, Tarrob ga s obje ruke svom snagom pokuša gurnuti.

Doista, Tarrob je iskoristio svu svoju posljednju snagu, ali starca nije pomaknuo ni najmanje. Uopće, ovaj je stajao kao da je u pitanju stijena, a ne osoba.

“U ovom trenutku, Tarrobe, Mord Dur’agemski briše znoj sa lica tvoje žene, a ti si pošao da se ubiješ. Reci, kako li je moguće da ne osjećaš grižnju savjesti poradi toga?”

“Ali osjećam ju, osjećam, osjećam…!” govorio je Tarrob, sada već na koljenima pred tim starcom, zabijajući glavu u njegove skute.

“To nije istina, Tarrobe, i toga si svjestan. Da jest, ovo bi bila potpuno drugačija priča i, konačno, da jest, ja bih to znao, jer ja znam sve, baš kao što, naime, sve zna onaj koji je sve to već i doživio. Ja jesam to doživio, svaki od ovih dana i svaku od ovih sekundi – i mrzim ih sve – ali poradi jednog svog prijatelja to svejedno činim opet. A čini i on.”

“Ta ne razumijem te, starče… Godinama već, ne razumijem nijednu od tvojih riječi…” nastavljao je Tarrob.

“Na tebi i nije da razumiješ. Na tebi je samo da osjetiš grižnju savjesti i da se staneš kajati. To je potrebno od tvoje strane. Ništa više. Nakon što mi to daš, ako hoćeš i umri – dalje nisi potreban…”

“No kad znaš da ne mogu. Ne mogu, doista, i da hoću…”

“Znam toga.”, starac je odgovorio. “Itekako sam toga svjestan. Jer jednom, kako sam rekao, već je i proživljeno sve ovo bilo, i tada ti nisi doživio grižnju savjesti, i nisi se kajao poradi svojih prijestupa. I ta mala sitnica utjecala je na tvog sina Morda, i on je kasnije postao još gori od tebe. Od krvnika, nastao je veći krvnik. I kao što lavina nastaje od jedne pahulje, tvoja je gordost stvorila njega, Velikog Pukovnika…”

Tarrob nije slušao starčeva glasa, ali ni starac se zapravo nije obraćao Tarrobu, već je kanda to sve govorio samome sebi, takoreći podsjećajući se.

“Da”, nastavio je starac, “dugo sam o tomu razmišljao, i znam da je to odgovor. To je okidač koji je sve promijenio! Stoga ja Morda za saveznika nisam mogao imati, i Stvaraoci se nisu mogli okupiti, jer Mord je bio zao, a zao je bio radi njega…” i rekavši to, bacio je gadljiv pogled na Tarroba. “O, kako malene gnjusne stvari stvaraju velike, ali gnjusne ljude!”

Tarrob, koji nije shvaćao njegovih riječi, stao je tada mrmljati, susprežući plač: “Ali Mord je dijete, a ti govoriš o njemu kao da je netko velik i bitan… Zašto kriješ toliko poštovanje spram tog malenog stvorenja…? Ne razumijem, ne razumijem…” nastavio je ponavljati, držeći se za svoje blatnjave sljepoočnice koje su ga strašno boljele.

A starac, u kojemu se u tom trenutku kanda probudio nekakav bijes, primi tada Tarroba za kosu, podigne mu glavu i pogleda ga svojim u potpunosti crnim očima ravno u njegove, nakon čega stane govoriti, a glas mu sada bijaše pakostan: “Kajati ćeš se ti… O, hoćeš itekako! Pa makar morao učiniti da oduzmeš život svima oko sebe, ali kajati se hoćeš, i tu imaš moju riječ. Ako treba, i Thargelionu ćeš život oduzeti, ali grižnja će te savjesti stati mučiti. I što dalje oklijevaš – što dulje tvoja gordost oklijeva puknuti – to će ti biti teže izdržati ju. Zapravo… niti nećeš.”

Tarrob je promatrao njegovo lice sa silnim strahom, i dokle je god starac govorio, Tarrob se čitavim tijelom tresao. Doista, kao kakvo uplašeno mače.

Napokon, kad ga je starac pustio i okrenuo se, spreman nestati i ovaj put, Tarrob je, izgubivši svu snagu i srušivši se čitavim tijelom u blato, vrlo tiho, daleko tiše od šapta a tek nešto glasnije od pukog disanja, izustio: “A ja ne znam ni tko si…”

Tada, iz nekog neobičnog razloga čuvši to, starac se, kao da se priprema učiniti nešto sveto, polako okrenu, pogleda u Tarroba posljednji put, te reče:

“Moje ime je Rimus. Mord me zna kao Silu… A svijet me zna kao Demona Bez Vojske.”

I rekavši to, starac je nestao.

* * *

A za to vrijeme, Tarrobovoj djeci, Mordu i Thargelionu, nakon što su čitavu noć probdjela uz svoju majku, dogodilo se nešto neobično:

Njihova se majka probudila, i bila je sasvim zdrava.

Štoviše, upravo je Merin glas i bio taj koji je prenuo iz blagog sna njih dvoje, koji tada polako u san već upadali, sjedeći na podu pokraj Merina kreveta, na njega naslonjeni, i doista nije bilo ništa drugo na svijetu što bi oni u tom trenutku radije čuli.

“Hej, Morde! Thargelione! Pa vi spavate…!” govorila je Mera, a govoreći se smiješila.

“Majko?”Thargelion je bio prvi koji je otvorio oči i to izustio. “Pa ti…”

“Da, Thargelione, budna sam. Bila sam u dubokom snu i činilo se da više neću ni riječi izreći, ali sam se probudila… No sada brzo, jer ne smijemo duljiti, želim jedan razgovor povesti s vama.”

Braća su već bila na nogama i sasvim razbuđena, kadli je Mera započela:

“Sanjala sam jedan san”, ona je rekla, “i u tom snu sve oko mene bio je tek ružni bezdan. Ružni, jer nije ondje bilo nikakvog veselja, i ja sam ondje padala, u tu crninu, bez ikog koga volim kraj sebe, i bila sam vrlo tužna. Da sam samo pomislila na vas, odmah bih se razveselila, ali u tom je bezdanu bila stvar i u tome što mi on nije dao misliti ni na što lijepo, već je sve bio samo čemer.

I padala sam jako dugo, jer vremena ondje nema, i što se čini sekundom može zapravo biti i čitav dan, i kroz velike sam patnje prošla. A tada… začula sam jedan glas: “Ovako, Mero, ovako prolaze oni koji se miču od ljudi, jer bez ljudi ništa osim bezdana i nema.”, taj mi je glas rekao. Ali ja nisam vidjela tko mi je to govorio. On je nastavio: “I stoga, iako je tebi sada doista kraj, ja ću ti dati da ponovno dođeš pred svoju djecu, zdravija naizgled no ikada, samo kako bi im mogla prenijeti što si vidjela. A potom ćeš poći za mnom…””

Djeca su njena slušala uplašeno, jer iako su savršeno razumjela Merine riječi, ona nisu u to htjela vjerovati.

Mera nastavi: “A tada, gle, ta se osoba pojavila preda mnom, i bila je u potpunosti crna, a lice joj se nije vidjelo. I ona me je primila za ruku, te povela za sobom. Ja sam tu osobu smatrala iz nekog razloga svojim spasiteljem. Prije toga ja kao da svoga tijela nisam ni imala, ali tada, kada me je on primio, u meni se probudila nova snaga, i ja sam bila sposobna za, činilo se, baš sve.

Nas smo dvoje izašli iz bezdana, leteći brzinom vjetra, i nismo se zaustavljali sve dok tamu oko nas nije u potpunosti zamijenilo svjetlo. No, nismo se zaustavili ni tada, već smo nastavili putovati i kroz to blještavilo, sve brže i brže, a što smo više odmicali od bezdana i njegove tame, to se više jad u meni pretvarao u sreću.

Tada, baš u trenutku kad sam pomislila da je to to i da me dalje od svjetlosti moj spasitelj neće ni odvesti, bjelina se najednom oko nas stala vrtjeti, i vrteći se polako je dobivala boju kao u bakra, a iako je oko nas nastalo nešto poput oluje, spasitelj me moj nije ispuštao.

A onda… na trenutak nisam mogla ništa vidjeti. “To je stoga što ne gledaš.”, rekao mi je na to moj spasitelj. “No, otvori oči.” I ja sam tako učinila. A otvorivši oči, ja sam ugledala nešto što je, držim, najljepše što su moje oči u životu ikada vidjele. Jer nije bila stvar samo u prizoru kojeg su promatrale oči, već i u osjećajima – prekrasnim osjećajima – koji su se tada u meni probudili; koji su u meni najednom planuli poput vatre.

Nalazili smo se na jednoj livadi, beskonačnoj livadi, po kojoj su mnoge životinje hodale, sve sretne – vukovi i jeleni, medvjedi i risovi, i još mnoge druge – i bez i najmanje želje da naude jedna drugoj. Tu je bilo i nekoliko prekrasnih rijeka i jezera, čije su se površine zrcalile po obzorju, jer su te vode od mene bile daleko. Bile su tu i planine, i sunce, i šume i oblaci… Ali ništa od svega toga, djeco moja, ništa nije bilo ravno ljudima.”

Rekavši sve to, tu je Mera stala.

“Ljudi?”, Mord je upitao, držeći kako je sve to što je Mera rekla puka besmislica izrečena od strane osobe čiji je um poradi bolesti prestao racionalno razmišljati. “Jesu li i oni bili sretni?” Thargelion je dodao, koji je pak svemu tomu vjerovao.

“Jesu li bili sretni ne znam, a nije znao ni onaj koji me je onuda vodio. Zapravo, upravo su se toga i ticale njegove sljedeće riječi, jer on je tada rekao: “Ti ljudi, Mera, to su svi ljudi svijeta. Svatko, od tvojih roditelja do tvojih prijatelja i djece, baš se svatko ondje nalazi, i te siluete što ih gledaš predstavljaju upravo njih. Oni koji su za života ipak voljeli ljude, pa su stoga izbjegli onaj crni bezdan, tu se nalaze. Ali, iako je ovo daleko ljepše i sretnije mjesto od bezdana, ovdje i dalje ovisi o samim ljudima hoće li i oni biti lijepi i sretni, jer dabome da ovo što gledaš može biti i leglo nesretnika koji upravo pate.”. “Ali o čemu sve to ovisi?” ja sam ga tada upitala, osjećajući da će ono što će mi reći sljedeće biti istina svih istina – tako sam, naime, osjećala u samom svom biću. Ali on mi nije dao odgovora. Umjesto toga, rekao je: “Kada se probudiš, znati ćeš što ćeš reći svojoj djeci.” I eto, tada sam doista oči i otvorila…”

“I to je to?”, Mord tada upita. “Čovjek kojeg si sanjala nije ti rekao odgovor?”

“Ne…”, Mera je na to rekla, da bi najednom naglo duboko udahnula. Taj pokret njezina tijela uplašio je njenu djecu, ali kako je ona nastavila već tada govoriti kao da se ništa nije dogodilo, i djeca su se umirila. “Nije ni trebao, Morde… Jer evo, ja upravo sada odgovora i znam. Vidite, oni ljudi, ljudi koje sam promatrala… ni moj spasitelj ni ja nismo znali kakvi su to ljudi, i mi nismo poznavali njihove živote. Jesu li ratovali, ili živjeli u miru; je li im život bio proveden u bogatstvu ili siromaštvu – sve to bila je nepoznanica.”

Na trenutak je Mera utihnula, promatrajući neku udaljenu točku na zidu iza njene djece. Trenutak taj nije trajao duže od nekoliko sekundi, ali i njoj i njenoj djeci činio se daleko duži no što je bio – ali ipak, taj trenutak nikako im se nije činio neugodnim, već upravo suprotno!

Mera je nastavila:

“Da, sve je bila tajna oko tih ljudi, osim jedne stvari: ti ljudi bili su veličanstveni. Svaki od njih, baš svaki, bio je veličanstven i bitan, djeco moja, ali nije svaki bio toga svjestan. Oni koji jesu, oni su bili sretni, i ta sreća je utjecala na njih i druge oko njih, čineći nešto prekrasno. Ali oni koji nisu bili toga svjesni, ti su patili žestoko, i njih je i meni i mom spasitelju bilo žao upoće promatrati. No, pazite sada, jer sada ću vam reći razlog zašto ti nisu bili svjesni: Premalo su voljeli.

Da, za života su premalo voljeli druge i sebe, i to je utjecalo na njihove živote, a kasnije i na njihove smrti. Jest, oni su se nalazili na tim prekrasnim poljanama, ali svejedno su patili i ondje.

Upamtite sljedeće: istinski će nesretan čovjek i u raju biti nesretan. Jer njegova nesreća ovisi samo o njemu samome, o njegovoj odluci, a on uporno iz svoje gordosti i samosažaljenja umjesto sreće odabire nesreću, i onda tako živi i to mu prelazi u naviku.

Stoga, poslušajte to što sam naučila i volite se. Prvo druge, a onda i sebe, i ne prestajte ići tim putem nikada. Ma koliko vas gurali sa njega i zavodili, vi ipak ostajte pri njemu. Mnogi će reći da su mudriji od vas, i pozvati vas da idete nekim drugim putevima, ali vi budite gluhi za njih. Drugi će pak reći da su vam po kojekakvim zakonima nadređeni, i imaju vas pravo tjerati da idete opet nekim drugim, njihovim putevima, ali vi ni njih ne slušajte. I biti će još mnogih drugih ljudi… ali vi ih nemojte slušati, već ostanite pri ljubavi. Jer samo ćete tako uvidjeti svoju veličanstvenost, i upoznati u konačnici sreću… Možete li mi obećati da ćete tako činiti?”

Mord, koji je i dalje vjerovao da Mera nije pri sebi, osjećajući dosadu poradi njena duga govora izustio je da brzo pristane na njenu molbu i makne se odande (jer držao je da je Mera ozdravila i da joj stoga njegova prisutnost više nije bila potrebna), ali Thargelion mu je tada upao u riječ rekavši:

“Meni nije potrebna ljubav da bih bio sretan. Ja ću, majko, biti sretan samo ako ti ozdraviš…!”

Te riječi Meru su ganule, ali ona se potrudila ničim to pokazati. Stoga, umjesto ičeg drugog od mnogih stvari što su joj tada pale na um, ona je na to rekla:

“O, nećemo varati, Thargelione. Jer evo, iako bih ja doista ostala još vječno uz vas, ono što je spasitelj rekao da učinim, učinila sam, i ja sada moram otići…”

“Otići gdje, majko?”, Thargelion je na to uplašeno upitao. “Zašto bi igdje otišla? I tko je uopće taj spasitelj, pa da moraš njega slušati…?”

Ali Mera kanda nije mogla odgovoriti. Jer ona je tada, gotovo kao na zapovijed, stala svoju snagu gubiti, i sve što se u njoj moglo dotad nazvati snažnim, sada je postajalo malaksalo i nikakvo, i uopće se uskoro ona stala mučiti i oko svakog udisaja.

“Evo ga…” Mera je tada uspjela izreći, ležeći sa tijelom čitavim prikovanim za krevet i piljeći u onu točku iza Morda i Thargeliona. A onda je dodala i još jednu riječ, koja je učinila da Morda čitavog prođu srsi: “Rimuse…”

“Majko, što se događa!”, sada je Thargelion već stao vikati, dok je Mord ukipljen kraj njega stajao. “Morde?” obratio se tada i Mordu, ali kako ovaj nije odgovarao, stao je doticati rukama Merino lice, ne znajući u svom strahu ni što čini, ni na koji joj točno način time misli pomoći.

Ali Mera više nije mogla ništa reći.

Jer bila je mrtva.

* * *

Uvidjevši tu njima vrlo neobičnu istinu, braća su ostala jedno uz drugo u čvrstom zagrljaju. Za razliku od Thargeliona, koji je već u sljedećem trenutku stao plakati, Mord je stajao šuteći i čudeći se, ne znajući ni što da misli ni što da kaže, ali ipak ne ispuštajući suze, jer kanda za to u tom trenutku nije bio sposoban.

Neizbježna istina da sve što ima svoj početak ima i svoj kraj pogodila ih je kao što prije ili kasnije pogađa svakog: hladno i bez milosti.

Nakon što su proveli neko vrijeme pokraj svoje preminule majke, iz nekog se nepoznatog razloga tresući čitavim svojim tijelima, Mord i Thargelion su odlučili otići odande i pronaći svog oca Tarroba, jer u vrlo kratkom vremenu ljubav prema majci zamijenio je strah prema mrtvom tijelu i nelagoda u bivanju pokraj njega.

Ali prije no što su doista otišli, Mord je, sjetivši se da je takav običaj sa mrtvima, Merine oči zaklopio, nakon čega je njeno tijelo prekrio plahtom.

“Idemo.” primivši Thargeliona za ruku, odmah je potom rekao.

Braća su, izašavši iz kuće i stupivši na nisku travu obasjanu jarkom danjom svjetlošću sunca, pošla prema Dur’agemu.

Pješačila su braća polako, takoreći vukući noge, jer polako se u njima gasila želja za ičim, pa i za brzinom. Zapravo, Mord i Thargelion nisu ni znali zašto su se zaputili u Dur’agem, i doista nisu držali da se ondje nalazi išta vrijedno spomena, ali išli su jer eto, napredovanje ka nečemu – bilo čemu – pomagalo im je odagnati tugu.

No do Dur’agema nisu došli. Štoviše, nisu došli ni na pola puta od tog grada, jer upravo ondje, negdje prije polovice puta, oni su se zaustavili ugledavši na pedesetak koraka ispred sebe neku blatnjavu priliku. Vukla se ta blatnjava prilika putem kao i njih dvoje nešto ranije, i nije se u govoru njena tijela moglo naći ništa više ornosti no u njih, ali ipak, hod su njen braća prepoznala, i to su ga prepoznala kao hod Tarroba.

“Oče!” Thargelion to nije povikao, već tek tiho izustio, baš kao što kakva osoba kojoj se učini ogromna nepravda izusti prije njena konačna kraha. I protisnuvši to kroza usne, Thargelion je prema Tarrobu potrčao. Sekundu kasnije, za Thargelionom je pošao i Mord.

A Tarrob, koji je doprije svo vrijeme zamišljeno piljio u tlo pod svojim nogama, podigavši na to pogled i ugledavši svoju djecu, nasmiješio se i raširio svoje gotovo u potpunosti blatom prekrivene ruke, spreman da ih zagrli obojicu.

A jednom kada su ovi dotrčali do njega, doista i jest.

Nekoliko trenutaka provevši tiho plačući u sigurnosti Tarrobova zagrljaja, uz Morda, svoga brata, Thargelion je podigao pogled spram Tarrobova lica i rekao: “Majka je mrtva.”

“Znam…”, Tarrob je na to smireno odgovorio, mada je i njemu dolazilo u tom trenutku da ispusti suzu. No njega nije toliko dirala smrt Mere koliko to da se prije samo nekoliko sati htio ubiti i ostaviti ta dva života pred njim koja je sada grlio, i doista ga je stid bilo uopće ih i gledati. Bio sam prokleta kukavica, mislio je. No od sada će biti drugačije…

“Ali kako?”, upitao je tada Mord. “Ta Thargelion i ja smo sami…”

“Rekao mu je majčin spasitelj.”, umjesto Tarroba, Mordu je odgovorio Thargelion, držeći kako je to naravska stvar. “Nije li tako?” obratio se zatim Tarrobu.

Spasitelj? bilo je ono što je Tarrob u tom trenutku pomislio. Misle li na Rimusa…? Onog starca?

Pitanja su se najednom stala množiti u Tarrobu kao gamad, i započinjala su činiti ono što bi pitanja sa njim uvijek činila: polako su ga pokušavala dovesti do ludila…

Tako je barem bilo dok ih Tarrob u sebi nije uništio, a uništio ih je već sljedeće sekunde. Ne zanima me, tada je zaključio, držeći da je taj zaključak mudar i valjan.

“Ne znam.”, naposljetku je Tarrob odgovorio, a glas mu je nesvjesno prešao u šapat. “Ne znam zapravo tko mi je to rekao… No to nije ni bitno. Poslušajte me: sada je bitno samo to da smo nas troje zajedno, i da se iz tog zajedništva ne mičemo nikuda, jer svaki od nas u samoći je slab, ali jedno uz drugo jači smo od bilo čega. Moramo biti hrabri, i takvi ćemo moći sve…”

“Sve?” Mord je tada tiho upitao.

To pitanje nije tražilo odgovora, ali Tarrob ga je svejedno dao, znajući, naime, da je to što će reći istina:

“Apsolutno sve.”

Poglavlje 10

Još te večeri, nakon što joj je svećenik tijelo premazao sa deset svetih masti, ondje među mnogim grobovima dur’agemskog groblja unutar zidina grada, Mera je bila sahranjena.

Tomu činu nije prisustvovalo mnogo ljudi – desetak najviše – i čitava ta ceremonija bila je za svakoga od njih teška i, bez obzira htjeli to oni priznati ili ne, vrlo neželjena. Tarrobovo je lice, sada dok je stajao kraj rake i svoje ruke držao na ramenima svoje djece što su se stisnula uz njega, bilo u potpunosti obasjano sa treperavim uljanicama koje su nosili grobari, a iako je još prije samo nekoliko sati ono čitavo bilo umrljano blatom, sada je bilo čisto, jer Tarrob se stigao prije sahrane očistiti i presvući.

Sahrani je prisustvovao i vidar Loroh, koji kada je čuo da je Mera izdahnula čitavu tu večer nije izgovarao ni jedne jedine riječi, jer toliko ga je njena smrt pogodila. Bio je tu i tesar Merek, te još dvojica–trojica Tarrobovih poznanika čija se lica ovaj nije ni trudio pogledati.

Da je bio pozvan, zasigurno bi došao i Ser Horm, narednik sve straže u Dur’agemu i Tarrobov stari prijatelj, ali on je već odavno bio odselio iz Dur’agema u Kessyr, a poslati mu pismo i čekati njegov dolazak moglo bi potrajati danima, tako da je Tarrob valjano odlučio ipak to ne učiniti.

Svećenikov govor nije bio suviše dug, a na tome su mu gotovo svi bili zahvalni, jer moglo se reći da ga većina ondje prisutnih ljudi nije ni slušala. Govor se njegov doticao filozofije Svetog Lyrna, čovjeka koji je živio u doba kralja Hrisa Kessyrskog. Bio je to mudar čovjek, taj Sveti Lyrn, i njegova je mudrost bila priznata u čitavom kraljevstvu; toliko, čak, da je sam kralj odlučio uzeti ga za svog glavnog savjetnika, a to se dogodilo nakon što je kralj prisustvovao jednom njegovom filozofskom govoru o patnji.

A upravo je o tomu svećenik na sahrani i govorio.

“Patnja, kako reče Sveti Lyrn, iako se možda naizgled čini nesavladiva zapravo i jest temelj svih postignuća.”, govorio je svećenik. “Jer doista, onaj koji pati najviše, najviše i postiže, a sve ovisi samo o snazi onoga koji trpi – hoće li uspjeti istrpiti patnju ili će pokleknuti tokom njena utjecaja. Sveti Lyrn to je dobro zamijetio. On je rekao: “Možda je čak i glupo od ljudi što često odustaju u patnji, jer samo će glup čovjek odbiti onu nagradu koja poslije nje slijedi. Kao kada radnik dobije svoju plaću, tako i paćenik dobiva svoju, prije ili kasnije”. Da, Sveti je Lyrn to uvidio prije četiri i pol tisuće godina, a ta istina i dalje vrijedi, i mi ćemo se sada pokušati nje držati, a od nas najviše gospodar Tarrob i njegovi maleni, maleni ali neizmjerno duhovno jaki, Mord i Thargelion, i nećemo odustajati ma koliko patnja danas vladala. Jer već sutra ona će pokleknuti, i patnje će doista nestati. A sada, gospodo, ja ne bih više duljio, i radije bih dopustio svima se nama pomoliti Trojici Bogova da uzmu ispušteni dah ove mlade žene”, to je rekao pokazavši blago rukom na Merino mrtvo tijelo čitavo umotano u platno što je ležalo na dnu mračne rake, “i odvedu je ondje gdje oni u svojoj mudrosti misle da je za nju najbolje. A mi u svoje Bogove imamo potpuno povjerenje, jer oni su milosrdni i kada njima vlada najveći bijes… No, pomolimo se.”

I dobivši dopuštenje svećenika, svatko se, osim Morda i Thargeliona, koji moliti nisu znali, stao moliti Obi, Mordaniusu i Hezu. Obi, jer je stvorio sve. Mordaniusu, jer je gospodar svega. I, konačno, Hezu, jer ako Mera doista bude morala u njegove vječne vatre, da ipak ne bude toliko strog sa njom.

Molitva nije potrajala dugo, a jednom kad je završila svi osim grobara su se odmaknuli nekoliko koraka, nakon čega su grobari stali raku zatrpavati zemljom. Dok se to događalo, svećenik je glasno pjevao neku pjesmu čiji je sadržaj čitao iz knjige koju je držao u ruci, a kad se i to završilo, službeno je sahrana bila privedena njenom kraju, i ljudi su se stoga, kako je običaj nalagao, imali razići, a nakon toga i provesti noć u tišini i razmišljanju.

* * *

Bez Mere je bilo teško.

Mord i Thargelion nisu se odvajali jedno od drugog niti u jednom trenutku nakon Merine sahrane, jer uopće su njenu molbu, ono obećanje koje je tražila od njih, naime da se vole, sada shvatili zaozbiljno i, iako joj to nisu obećali dok je bila na samrti, sada, nakon njezine smrti, doista su dali svoju riječ da će tako činiti. Razgovarali su oni tokom tih trenutka vrlo malo, a ono malo riječi što bi progovorili uvijek bi se ticalo nečeg nevezanog za njihovu majku.

Pak što se ticalo Tarroba, on je bio vezan uz svoju djecu tada više no ikad prije, i nije se micao od njih niti u jednom trenutku. Osjećao je da im je sada najpotrebniji, i stoga iz kuće gotovo nije ni izlazio, već je provodio sate uz njih, sjedeći u tišini.

Tu tišinu Tarrob nije volio, kao što nije volio ni kada bi mu djeca bila tužna, pa je svako malo pokušavao tu tišinu prekinuti kakvom smiješnom anegdotom ili šalom, i time odagnati misli svih njih od smrti Mere, i odvesti ih negdje daleko; tamo gdje nesretne misli ne postoje, i uopće se misli samo na sretne stvari.

Ali to nije uspijevalo. Jer naime, tuga i tišina i jesu bile one stvari koje su njih troje u tim trenutcima vezale, čineći ih sve čvršćima i čvršćima, i sami su bogovi znali kakva bi šteta bila to prekinuti.

Tako je, dakle, to bilo: prvo bi proveli u tišini gotovo čitav sat, a onda bi Tarrob iznenada progovorio: “Znate, kada sam bio tamo i tamo, čuo sam priču o tomu i tomu…” i započeo bi tu priču, i trudio bi se ispričati ju najbolje što je mogao, ali nitko ga doista ne bi slušao, pa ni on sam, i ubrzo bi opet nastupila tišina.

Prvih je par sati Tarrob tako izdržao, ali kasnije je morao priznati da je on ipak daleko slabiji od svoje djece, i on je, iako je čitavim svojim bićem htio da tako ne bude, zaključio da bez alkohola sve to neće moći izdržati.

I upravo se stoga već do večeri napio.

Njegovu je djecu to boljelo, ali ona nisu mogla suviše mnogo poradi toga učiniti. Štoviše, osim promatranja kako sjedi na pragu smočnice (jer kako je ispalo, i u pijanstvu je Tarrob držao da ne zaslužuje sjediti igdje drugdje do li na podu) i ispija vino, prazneći bocu za bocom, ona nisu mogla ništa.

Tako je to, naime, odvajkada u ljudi: odrasli neko vrijeme nose probleme, a onda odustaju, dok djeca pak neko vrijeme nose probleme, a zatim i odrasle koji su odustali. Jer odrasli i jesu djeca – samo mnogo slabiji od djece.

Bilo kako mu drago, takvo je stanje u kući potrajalo puna tri dana, a tokom ta tri dana, iako bi se možda poradi toga kakav promatrač začudio, Mord i Thargelion u potpunosti su se snašli živeći na svoju ruku. Štoviše, bez njihove pomoći ni sam Tarrob ne bi mogao, jer braća su složno radila i sa životinjama, i oko kuće, i u kući, hraneći i životinje i Tarroba i sebe, a staju, kao i kuću, držeći urednom i čistom. Tarrob pak sva ta tri dana sa mjesta se micao nije, i uopće je sjedeći ondje na podu pred smočnicom odbijao i jelo i kakvu deku koju bi mu sinovi ponudili, i doista je sve što je činio bilo puko ispijanje vina, popraćeno kojekakvim mrmljanjem jadikovki.

Tarrob se, dakle, nije trijeznio. Ali i to je imalo, barem što se njega ticalo, svoj dobar razlog: naime, u pijanstvu je, kako je on držao, jasnije razmišljao i bolje planirao. I doista, sva je ta tri dana on proveo u sebi misleći o budućnosti; što će i kako učiniti, takoreći planirajući svaki njen pedalj. I toliko je zaokupirao svoj um time, i toliko je smatrao to ozbiljnom stvari, da si on jednostavno nije dopuštao misliti ni o čemu drugome. A to je postizao upravo alkoholom.

Bio je to proces normalan za sve pijane ljude.

No, naposljetku je i to moralo stati, a stalo je upravo tog trećeg dana, još u ranu zoru, kada su Mord i Thargelion još ležali u Merinu krevetu i spavali. Tada je Tarrob došao do njih, i dalje pijan, i probudivši ih rekao:

“Spremite stvari. Idemo u Kessyr.”

* * *

Tarrobov plan bio je da odu u Kessyr živjeti kod Ser Horma, gdje bi proveli najviše tjedan dana, jer toliko bi trebalo Tarrobu da ondje pronađe neki drugi smještaj. Ser Horm, znao je Tarrob, primiti će ih bez ikakva negodovanja, a s obzirom da su on i Tarrob bili poznati vitezovi, i pomoći mu naći kakav posao među stražom. Biti ću zadovoljan i ako im budem samo laštio oružja, mislio je Tarrob. I doista, bez obzira što je to pomislio u svome pijanstvu, to je bila istina. Jer i sam moram priznati: ja sam čovjek od oružja, a ne tesarov pomoćnik ili išta drugo…

Druga osoba koju je mislio u Kessyru sresti bio je Ser Hraw, vitez također umirovljen koji je ondje živio. Zapravo, Tarrob nije znao je li Ser Hraw doista živio u Kessyru, pa čak niti je li uopće živ, ali instinktivno je držao da tako mora biti. No, iako bi promatrač možda pomislio da se Tarrob veselio tom susretu, to nije bilo tako. Štoviše, razlog zašto Tarrob već desetak godina nije sreo tog čovjeka, iako je mnogo puta bio u prilici, i bio je taj što ga je izbjegavao. A, držao je, i Ser Hraw je zasigurno izbjegavao njega.

Stoga je Tarrob odluku da pođe sa svojom djecom u Kessyr smatrao velikom i teškom. Jer istinabog, nitko ne zna što će se dogoditi jednom kada se sretnem sa tim čovjekom. Možda se napijemo vina… a možda i krvi.

No sve to i dalje nije bilo ono najbitnije. Naime, najbitnija je bila budućnost Morda i Thargeliona. S obzirom da je Tarrob znao samo ponajbolje vitezove, a ne ponajbolje ljude nekih drugih zanata, mogao je od Morda i Thargeliona učiniti samo vitezove. Svi moji prijatelji, mislio je Tarrob, Hraw, Horm, Raah, Kolhos i još mnogi drugi, pa čak i ja sam, vrhunski smo vitezovi. Štoviše, najbolji. I stoga možemo od njih dvoje učiniti čudo; nešto što se javlja jednom u generaciji… Ali ja ipak toga ne želim.

Jer Tarrob je znao koliko je njegov viteški put bio težak, gadan i krvav. A iako je doista to bio častan i dobro plaćen poziv, on nikako nije htio svojoj djeci pružiti isto. Svo srebro koje sam zaradio, i svo zlato… svi oni zajedno ne vrijede jedne moje noćne more. A poradi njih noćna mora i jest svaki moj san!

Upravo stoga se i ne bi valjalo čuditi što su Tarrobu trebala puna dva dana da dođe načistac sa svim tim.

Naposljetku, kada jest došao načistac, došao je sa odlukom da će ipak to učiniti: odseliti će u Kessyr i učiniti će od Morda i Thargeliona vrhunske vitezove. Proklinjat će me zasigurno jednog dana ali tako je kako je, zaključio je Tarrob.

Krenuli su oni stoga na putovanje još tog jutra, trećeg jutra nakon Merine sahrane i to su krenuli netom što je Tarrob prodao dio zemlje kako bi mogao kupiti još jednog konja i svu potrebnu opremu za putovanje. Prodao je taj dio zemlje vrlo brzo; još tog jutra, zapravo, kad je otišao na trenutak u Dur’agem jer nekoliko mu je ljudi i ranije već nudilo kupiti ju – sa čime su mu uistinu dodijavali već godinama jer Tarrob za nju nije suviše mario već je dozvoljavao da zarasta u parlog – pa su već unaprijed imali novac spreman i tog jutra nije trebalo mnogo pergamena potpisati i pečata udariti kako bi kupoprodaja bila dovršena.

Prodati ta polja Tarrobu nije bilo suviše teško jer ona, baš kao ni njegova kuća, nisu bili nasljedstvo njegova oca. Bez tog nasljedstva on je ostao još u najranijoj mladosti, možda koji mjesec nakon što je doznao da mu je otac poginuo u kreševu, naime onda kad su mu na vrata pokucali neki neobični ljudi, predstavili se kao bankari i zamolili ga da izađe van. Ne, ovaj je posjed bio dio kneževe darovnice njemu kao vitezu, a do kojeg je knez došao netom što je smaknuo nekog svog slugu što ga je izdao. Drugačije je Tarrob bio vezan za ovaj posjed. Veoma malo, moglo se reći. Štoviše, moglo se reći da mu je bio odbojan.

Ali kuću Tarrob nije prodao jer držao je da bi joj se Thargelion i Mord jednoga dana možda mogli vratiti. Bila je to neobična pomisao, pomisao u vezi koje Tarrob nije znao što bi osjećao.

Putovanje u Kessyr uskoro bijaše započeto.

Putovali su polako, pješačeći u tišini svo vrijeme i vodeći za uzde konje koji su nosili njihove stvari. Razbojnika se nisu bojali jer Tarrob je bez teškoća mogao čak i pijan nadvladati i šaku vrhunskih vitezova (a razbojnici niti su vitezovi niti, osim mahanja njime, znaju suviše koristiti mač). To dakako nije značilo da se Tarrob suviše opuštao jer manjak straha u tom čovjeku nije značio i manjak spremnosti. Štoviše, svaki korak koji bi Tarrob učinio bio je korak poslije kojeg je mogao uslijediti onaj sa siktajem čelika izvučenog od ispd smotane deke na konju.

A na konju je uz tu deku i mač bilo dosta drugog tereta: jedan veliki šator na rasklapanje, nekoliko koža i krzana, nekoliko punih bisagi (u kojima bijaše mnogo sitnih stvarci poput pribora za jelo i svitaka, kao i hrane: suhog mesa, sireva i sušene ribe – onoga uglavnom što je moglo izdržati barem dva tjedna dugo putovanje bez da se pokvari). Zatim su tu bile mješine s vodom, keramički ćupovi s vinom i rakijom, zajedno sa nešto malo boze i medovače u manjim ćupovima, nekoliko vrećica sa zlatnicima koje je Tarrob dobio od prodaje dijela zemlje, nešto odjeće, te Tarrobov stari oklop i luk. Sve to bilo je na prvom konju.

Drugi je konj također nosio dio tereta, ali taj je nosio nešto manje, jer u pitanju je bio onaj Tarrobov stari konj, kojeg je ovaj jahao još u svojim pohodima Hil’gumom prije desetak godina. Taj je konj zapravo mogao nositi jedva nešto više od sedla i jahača, a čak mu je i to bilo previše – no Tarrob ga se nije htio riješiti, jer on je bio vjeran tom konju, kao i taj konj njemu. Napokon, iako je bio star i činilo se da je to nemoguće za njega učiniti, onda kada je Tarrob pošao u Dur’agem po vidarevu pomoć kad se Mera razboljela, taj ga je konj nosio u galopu. A Tarrob je morao priznati da bi malo konja takvo što u toj dobi moglo učiniti.

Teret kojeg je taj konj nosio bio je hrana i voda za same konje: pravilno raspoređeno u vrećama, tu je bilo ječma, sijena, zobi i kukuruza, sveukupne težine nešto više od stotinu kilograma. Vodu za životinje pak Tarrob nije ponio, jer on je znao da se uz put između Dur’agema i Kessyra na svakih desetak kilometara nalazi nekakav potok.

Tog su drugog, starog konja jahala samo Tarrobova djeca, i to samo onda kada bi se toliko umorila da više ne bi mogla ni stajati na nogama, a Tarrob bi odbio da povorka stane. “Spavajte na konju. Izdržati će još i vašu težinu. A životinje i ja ćemo polako napredovati…” rekao bi im tada Tarrob. A tako bi i bilo.

Zapravo, šator prvih par dana uopće nije ni bio podizan (jer umorna bi djeca spavala na konju, a Tarrob, koji se nikako nije trijeznio, kanda nije ni trebao sna), jer Tarrob je držao da ukoliko vrijeme nije gadno nema smisla truditi se podizati ga.

A bogovi kao da su Tarrobove misli čuli. I upravo stoga, uskoro je došla i kiša.

I doista, uvidjevši da tako mora učiniti, jer kiša je graničila sa pravim pljuskom, Tarrob je tada konje privezao ispod guste krošnje nekog debelog hrasta, oslobodio ih tereta, podigao onaj šator i prebacio sav teret u njega. Učinivši sve to, među teretom je u šatoru oslobodio nešto mjesta za djecu i sebe, nakon čega se uz njih, držeći u jednoj ruci nož, a u drugoj mač, stisao i legao u polusnu, spreman, dakako, u svakom trenutku reagirati ukoliko na njih naleti kakva zvijer ili razbojnik.

A nekoliko trenutaka kasnije, uvidjevši da su djeca pozaspala, Tarrob je odnekud izvukao jedan od ćupova s vinom i nastavio piti.

Vina je bilo i više nego dovoljno da Tarrob ostane pijan i čitav taj tjedan ako treba, a dabome da Tarrob drugačije tjedan što je dolazio nije ni zamišljao provesti.

Bilo je to ironično, jer Tarrobovu se čitavu biću gadilo piti ikakav alkohol, ali on jednostavno nije mogao prestati piti. Bilo je to stoga što je osjećao u sebi žestoko kajanje – na koje ga je upozorio Demon Bez Vojske da će uslijediti – a s obzirom da je on sam bio preslab nositi se sa tim, čula si je morao uništavati alkoholom kako bi to kajanje uopće podnio. Upravo je to govorilo koliko je Tarrob, kao onaj koji je nekoć bio kadar bez i da trepne pobiti na desetke nevinih ljudi, zapravo bio pravi plašljivac i slabić, baš kakvi su svi krvnici. Također, to je govorilo i kako jedno puko kajanje, kao dobar čin, mora biti i jest žešće i teže od bilo kojeg zlog čina, ma koliko se ljudi tog zlog čina bojalo.

Kajanje… mislio je Tarrob, doista ga u onom šatoru dok je vani lijevala kiša osjetivši. Ne znam koliko ću ga još dugo izdržati…

I pomislivši to, on je nastavio piti.

Sve je to bilo patetično, i toga je sam Tarrob bio svjestan. Demon Bez Vojske, pak, ta gotovo sveprisutna prilika nevidljiva (ako mu je tako po volji) ljudskom oku, to je sve također promatrao, kao što i jest pratio svaki Tarrobov korak sa velikom znatiželjom, i promatrajući to mislio je: Sve ide kako treba ići. Riječi se moje ispunjavaju. A evo… i konac se bliži.

* * *

U danima koji su uslijedili, kiša gotovo da i nije prestajala padati. Nebo bi bilo mračno usred dana kao da je noć, a uz kišu i grmljavinu tu je bio i vjetar; toliko snažan da je kidao krošnje stabala, a počupano granje raznosio je svuda uokolo kao da je puko lišće. Djeca, dakako, nisu mogla po takvom nevremenu putovati, i molila su oca da stanu i opet podignu šator, te se sklone dok se vrijeme ne smiri, pa makar čekali danima u šatoru. No Tarrob je to uporno odbijao.

U Tarrobu se, naime, što poradi alkohola, što poradi nagomilanih neugodnih čuvstava, tokom tih dana stao buditi bijes. A bijes se taj nije povlačio već je, štoviše, rastao i Tarroba sve više obuzimao samo zato što Tarrob nije bio dovoljno mentalno jak da se natjera pomiriti se sa samim sobom – a činjenica da je Tarrob toga bio svjestan, te svoje slabosti, bijes je samo potpirivala.

Demon Bez Vojske doista je uspio u naumu i natjerao je Tarroba da osjeti grižnju savjesti, ali ono što je previdio bila je Tarrobova gordost koja se time nije slomila, već upravo suprotno: kao ranjena zvijer u kavezu, ovaj se stao još i opirati, i u tom opiranju bješnjeo je sve više.

A, kao i u svakog pijanog čovjeka, poradi svega toga nije patio i trpio on, već njegova djeca.

Kao da mu je u potpunosti pomračen um, Tarrob se probijao kroz blato naprijed, putem koji je udarao uzbrdo, i tjerao konje da ga prate povlačeći ih za uzde. Naravno, tako nije napredovao uopće – dapače, nijednog jedinog koraka, jer sklisko ga je nakošeno blato tjeralo natrag – ali svejedno je odbijao riječi Morda i Thargeliona da se sklone i podignu šator.

Umjesto da posluša, on je nastavljao još upornije. Svakom sekundom koja bi prošla tu bi upornost odveo još jedan korak dalje, i uopće je uskoro njegova upornost kao nešto ljudsko postajala sve više kao nešto životinjsko.

Tarrob je psovao, režao i pljuvao dok je sve to činio, mokar do kože dok je kiša lijevala sa gotovo crnog neba. Djecu je njegovu bilo strah, i što zbog hladnoće, što zbog samog tog straha, ona su se tresla.

A kada je Tarrob napokon u potpunosti skrenuo umom i stao udarati konje – takoreći krvnički, iskaljujući svaku trunku svoga bijesa na njima, ne zaustavljajući svoje teške šake koje su pogađale njihova lica: nozdrve, čelo, oči i potiljak, a zatim i njihove vratove, te rebra, jednom kad su se ovi njišteći oteli i stali bježati – jedno od njegove djece, Thargelion, uz trešnju koja mu je pogađala čitavo tijelo, počeo je i plakati.

I upravo u tom trenutku, Tarrob, zadihan i, kada već konja nije više bilo blizu, doista spreman nasrnuti na djecu, najednom se zaustavio.

Zaustavivši se, on je naglo okrenuo svoju glavu spram najbližih stabala pokraj puta i ondje, u prazninu između dva stabla, pogledao kanda patnički i čvrsto stisnute vilice.

Bio je to starac u kojeg je gledao, a koji se na onom mjestu nalazio. Starac imena Rimus, kojeg je vidio samo on i nitko drugi. Rimus je stajao nepomičan, i gledao je u Tarroba očima nemilosrdnim i ljutitim, a crnim poput čađi.

“Zar…” Tarrob je tada izustio, ali njegove riječi bijahu prekinute samim njegovim vriskom. U njemu se, naime, tada najednom napeo svaki njegov mišić, od najmanjeg do najvećeg, i napevši se, oni su se međusobno stali uvrtati, ukočeno se šireći i sužavajući, čineći time da Tarrob osjeti veliku bol. Pao je tada, još dok je vrisnuo, Tarrob na koljena, a sa koljena je već u sljedećem trenutku prešao na leđa, stavši se time valjati u blatu poput kakve svinje.

Bilo je dosta, Tarrobe, svega tvoga zla na ovome svijetu, čuo je Tarrob glas Rimusa u svome umu. I doista, to što si sada pokušao mogao si učiniti samo sada, dok su ta dva bića pred tobom mlada…

Dok je Rimus govorio, Tarroba silan bol nije prolazio, već se još i povećavao. Iako je čitavo Tarrobovo biće tomu žudjelo, Rimus mu nije dozvoljavao izgubiti svijest, već ga je nasilu držao budnim. Pak što se ticalo Morda i Thargeliona, oni, ne mogavši Demona Bez Vojske vidjeti, samo su u čudu mogli promatrati kako se Tarrob u blatu grči i stenje, dišući ubrzano kroza stisnute zube. A vidjevši se to oni mu se nisu usudili prići.

Ti znaš da se igraš sa vlastitim životom pred Velikim Pukovnikom, i znaš da je samo pitanje trenutka kada će te prestati smatrati dostojnim postojanja, ali svejedno ostaješ pri svome kukavičluku i gordosti, nastavio je Rimus. Tjeraš svoju djecu da osjete strah, a kad bi znao kakvi se demoni kriju iza njihovih lica, ne bi to činio. Ovo, Tarrobe, nije prijetnja, jer svejedno je živio ti ili umro, nego savjet. Maloprije si ih gotovo doveo do ruba…

Rimus dalje nije ništa rekao, već je pustio Tarroba da se onesvijesti.

* * *

Onesviještenog su, pak, Tarroba njegova djeca već sljedećeg trenutka odvukla duboko u šumu, gdje su odmah potom dovela i razbježane konje te podigla šator. To podizanje šatora potrajalo je duže no što je trebalo, jer je doprije uvijek Tarrob bio taj koji je to činio, pa djeca stoga nisu posjedovala o tomu znanje.

Tarroba su smjestili u šator, gdje su, slijedeći njegov raniji primjer, također položili i teret skinut sa konja. Za Tarroba se nisu suviše brinuli, jer ovaj je disao, pa im je to govorilo da je samo izgubio svijest poradi previše alkohola.

Kako je već pala noć, a kiša nije stajala, nahranivši konje sa sijenom i zobi, u šatoru su se smjestili i Mord i Thargelion, tik do Tarroba, ne osjećajući nikakva straha spram njega, jer držali su kad se ovaj probudi biti će trijezan, a samim time njegova agresivnost će nestati.

I doista, jednom kada se probudio, Tarrob je bio trijezan.

Bilo je to u vrlo kasnu noć, kada je kiša već prestala padati. Pokraj Tarroba djeca su spavala, ali on je već bio u potpunosti razbuđen. Začuđeno se osvrnuvši jednom kad je izašao iz šatora, uvidio je da se nalazi negdje u šumi. Nad čitavom se noći spustila bijela i gusta magla, ali mjesečina je šumu ipak jasno osvjetljavala.

“Bogovi”, tiho je tada promrmljao uhvativši se za glavu koja ga je nemilosrdno boljela, “ne razumijem ništa…”

Našavši se van šatora, ne znajući što bi drugo činio, Tarrob je pošao nakupiti suhog granja što je ležalo uokolo po zemlji, jer imao je namjeru zapaliti vatru.

Nakupivši nakon nekoliko trenutaka naramak suhog granja te ga položivši na tlo ispred šatora, Tarrob je tiho ušao šator i odande, među stvarima, uzeo komad kremena i svoj nož, kao i šaku sijena namijenjenog konjima.

Trenutak kasnije, kad se već našao vani nagnut nad izlomljenim suhim granjem pod kojega je položio onu šaku sijena, Tarrob je kremenom i nožem stao praviti iskre.

Već sljedećeg trenutka hrpa je planula, a svjetlost njena plamenja pridružila se onoj mjesečine i zvijezda. Djecu pucketanje vatre nije probudilo, jer bila su u dubokom snu, a svjetlost im pak nije smetala jer ona kroz platno šatora nije ni prodirala.

Učinivši sve to, Tarrob je pokraj vatre sjeo i u miru stao promatrati njeno paranje mraka. Morao je priznati, toplina koja mu se širila tijelom i one mnoge iskre koje je promatrao lepršati ponad plamenja pomagali su mu opustiti se, a potom i razmišljati.

Granje je uskoro izgorjelo, a sve što je ostalo od njega bila je jedna hrpa usijane žari, po kojoj bi tek tu i tamo palucnuo kakav sitan plamičak.

Promatrajući žar, Tarrob nije mogao a da me misli o starcu Rimusu, osobi koju je on najmanje volio. Ta je spodoba (jer nikako ga drugačije Tarrob nije znao nazvati) Tarroba proganjala, i u tom proganjanju tjerala ga je prolaziti kroz nezamislivo. Bilo je to neobično, ali Tarroba nije hvatala jeza radi tog proganjanja i mučenja, koliko radi toga da bi Tarrob nakon toga uvijek ostao isti, nepromijenjen. Da, upoznao sam one osjećaje koje mi je rekao da ću upoznati, ali i sa njima ja sam i dalje ista ona gadna osoba koja sam uvijek i bio. No, ima tu još nešto… ista sam osoba jer više jedva da i osjećam strah pred njim. Možda, dok je Mera bila živa, me je doista i plašio, ali sada je to mučenje, kako sam u međuvremenu shvatio mnogo toga, ništavno spram mene. Bol dođe i ode, baš kao i sve drugo. I u tomu, moram priznati, postalo mi je svejedno…

Mislio je tako Tarrob gotovo ne trepćući pred već gotovo ugaslom žari, a u tom razmišljanju on je polako počinjao odustajati od svega. Evo, ne vidim smisla ni svrhe ničemu, ni u životu ni u smrti, i doista sam se prestao brinuti za sve, njime je prolazila misao. Sve to dokazao je i današnji dan, u kojemu sam se prema njima, pogledao je na konje udaljene desetak koraka od njega i vatre, i prema djeci ponašao kao zvijer. Bojali su me se. A zapravo… i trebali su.

I pomislivši to, kao i uvijek kada bi odustao, on se vratio alkoholu. Ušao je tada Tarrob u šator i uzeo ćup sa medovačom, kojeg je odmah potom otvorio i stao iz njega piti.

Promatrač Tarrobu ne bi trebao na tomu suviše zamjeriti, jer u ljudi je slabašnih umova to normalna stvar. Oni, znajući da su preslabi i prekukavni pred problemima, da im vodilja bude dopuštaju alkoholu. Ali ne znaju da od najvećih kukavica alkohol neće učiniti hrabre ljude, već tek najveće zvijeri.

Tarrob je pio dok se nije napio, a i tada je nastavio piti. Noć je polako tekla dok je on poradi pijanosti sve teže gledao pred sebe, a glava mu se u promatranju već hladne hrpe pepela klatila lijevo–desno, kao da ovaj jedne sekunde namjerava negdje poći, a već druge ostati na mjestu.

Ljudi… ionako smo životinje… Ta zašto da onda budemo drugačiji?

Nakon te pomisli, nije prošlo mnogo vremena, a Tarrobova je glava klonula dok je ovaj upao u nekakav polusan.

Ćup sa medovačom kojeg je držao u desnoj ruci ispao mu je, a medovača se prosula po tlu. Tarrob je toga vjerojatno bio svjestan, ali svejedno nije mario. Ispruživši noge u pepeo vatre i srušivši se na bok, čitavu si desnu stranu tijela time uprljavši prosutom medovačom, on je napokon zaspao.

No tada, još dok je tonuo u san, naglo je otvorio oči.

“Tko je… tko je tamo?” rekao je širom otvorenih očiju pogledavši u guštik nedaleko pred sobom. Upitavši to, nespretno se, sav blatnjav i isprljan medovačom, osovio na noge i stao u nekakav jadan gard spreman na borbu. Tada je pomislio poći u šator i uzeti mač, ali odustao je od ideje te iste sekunde, jer bojao se da bi mu za to trebalo previše vremena.

Pred njim je mnogo visoko grmlje, kao i mladice stabala, zajedno sa travom, stalo šuštati, a poradi pijanosti i mraka on nije znao točno odrediti koliko je to točno od njega udaljeno.

Sjetivši se da je pokraj ugasle vatre ostavio nož, Tarrob se tada brzo sagnu i uzme ga. Sada, sa nožem čvrsto stisnutim u ruci, on je bio i više nego spreman na bilo kakav okršaj.

Ponovio je pitanje.

Čitav jedan dugi trenutak nitko opet nije odgovarao, a grmlje je stalo šuštati još i više, ali čim je taj trenutak prošao, iz mraka je tada izronio neki dječak.

“Oprostite, gospodine…”, dječak se tada uplašeno obratio zbunjenom Tarrobu. “… ugledao je moj otac vatru među stablima sa svog posjeda, a kako je znao da ste zasigurno putnici zaustavljeni u onom nevremenu… poslao me je da vas upitam želite li prenoćiti kod nas. Vidite, imamo staju…”, dječak je zamuckivao, “… suha je i ima dosta mjesta, a još je prekjučer rasprostrta svježa slama…”

Tarrobu, čije je srce udaralo vrlo brzo jer je ovaj bio spreman na borbu, trebalo je nekoliko trenutaka da se smiri, a potom i da shvati čitavu situaciju. Otac tog dječaka, kako mu je dječak već sljedećeg trenutka stao tiho objašnjavati, bio je tek pošteni zemljoposjednik iz Saz’zera, a čiji se posjed nalazio ovdje, na dvadesetak kilometara od tog sela. Kako je dječak objasnio, u Saz’zeru se do gostoprimstva jako držalo, i upravo to je bio razlog zašto je njegov otac pozvao Tarroba i njegovu djecu da prespavaju u njegovoj staji.

“Tako on čini sa svim putnicima.”, dječak je rekao. “No, hoćemo li ih probuditi da možemo natovariti konje i krenuti?” dodao je pokazavši rukom na Morda i Thargeliona, čije je usnule glave vidio kroz ulaz u šator.

Tarrob je djecu odbio probuditi. Umjesto toga, on je rekao: “Hajde radije da prvo pođemo nas dvoje sami…” iako je htio, razloga zašto on nije znao dodati.

Dječak, kako je bio tek nešto stariji od Morda, nije se htio protiviti Tarrobovim riječima, već je pristao na njegov prijedlog odmah.

Pak je Tarrobu u onom trenutku nešto neobično prošlo glavom. Nešto, naime, čemu nije htio da njegova djeca prisustvuju.

Raslinje je pred njim i dječakom bilo mračno, ali njih su dvoje onuda pošli bez mnogo zastajkivanja. Lišće je bilo puno kišnih kapi, a zemlja vlažna, dok vjetra pak gotovo uopće nije ni bilo. Tarrob nije znao koliko je kasno, ali nije suviše ni mario, jer noć mu se činila ugodna.

Zapravo, noć mu se činila poput sna, jer onakvom pijanom kakav je bio poput sna se činilo sve.

Ne ispuštajući nož iz ruku, Tarrob je pratio dječaka. Svaki korak kojeg bi napravio tjerao bi ga da diše sve teže, jer kanda je bio umoran, a i oni isparavajući mirisi zemlje i lišća sve su više tjerali Tarroba da osjeti klonulost – što tijela, što uma.

Sve je teže pratio dječaka, a uskoro više nije mogao reći ni da ga prati.

Tarrob uskoro više pred sobom nije mogao vidjeti ništa, a tako se razum tada stao igrati sa njim da on nije više znao prati li on dječaka, ili dječak njega, i je li uopće on Tarrob ili dječak, a nije li onaj dječak pred njim Tarrob.

Sav razum tada je zamijenilo crnilo. A uz crnilo je došao i bijes.

* * *

Je li ovo u što gledam kraj ili početak? onaj je teški, već sam jedna mora i neugoda, Rimusov glas pomislio, dok je sam Rimus, kao jedna nevidljiva prisutnost, promatrao prizor pred sobom.

Ono u što je gledao bio je Tarrob, koji je čvrsto stiščući nož u ruci pratio nekog dječaka. Tarrob se klatio i jedva da je uopće mogao razmišljati, ali njegova je namjera bila nepokolebljiva, i on je, držeći svaki svoj korak za svet i savršen, pratio dječaka ne skrećući nikuda.

Rimus je znao što će se dogoditi, i upravo stoga je požurio do šatora u kojemu su spavali Mord i Thargelion. A ondje je došao da probudi Morda.

Morde, Rimusov je glas šapnuo unutar Mordova uma, probudi se! Hajde, slijedi svoga oca… Slijedi Tarroba!

Mord te riječi nije čuo, ali stao je djelovati po njihovom naputku. Kao na zapovijed, Mord je tada otvorio oči, i protrljavši ih, on je ustao i žurno izašao iz šatora.

Činilo bi se promatraču da je Mord instinktivno znao kuda je Tarrob pošao, ali to nije bilo tako. Umjesto toga – iako toga Mord nije bio svjestan – kroz raslinje kojim su prošli Tarrob i dječak Morda je vodio Rimus, držeći ga za ruku.

Rimus je smatrao čašću držati to dijete za ruku, i uopće je shvaćao svojom dužnošću provesti ga kroz raslinje čitavog, kao da raslinja ni nije bilo. I doista, vodeći Morda, on je svaku prepreku pred sobom i Mordom uklanjao magijom.

Pred njima su se grane lomile i skretale sa njihova puta, lišće se sušilo i raspadalo u prah, a bodljikavo raslinje izgaralo i pretvaralo se u pepeo sekundu kasnije. Blato je, pak, pred Rimusom i Mordom postajalo čvrsta i suha zemlja.

Sve to Mord je promatrao kao opčinjen, držeći kako je sve što se događa točno ono što mora biti. To je bilo tako, naime, stoga što je tokom tih trenutaka Mord prestao biti dijete, a u njegovom se umu probudio neki novi način razmišljanja.

Bio je to način razmišljanja krvožednog ubojice. Ili, drugim riječima, onoga koga je tada Rimus u Mordu probudio: Velikog Pukovnika.

Ubrzo su Rimus i Mord izašli iz šume i stali na travnatu dolinu. Bila je to čistina dužine veće od strelometa, sačinjena od dva brežuljka. Tu se nalazio i puteljak koji je počinjao baš ondje gdje je šuma iz koje su Mord i Rimus izašli završavala, a nešto dalje – pedesetak metara dalje niz taj puteljak – nalazili su se Tarrob i dječak kojeg je on slijedio, oboje obasjani srebrnastom mjesečinom.

Rimus je na trenutak zastao. Bio je u pitanju bitan trenutak, za kojeg je držao da će odrediti mnogo toga, i zato nije htio da išta prođe onako kako ne bi trebalo.

Iza njega Mord je stajao kao ukipljen. Promatrao je prizor pred sobom ne svojom voljom, već stoga što ga je Rimus na to tjerao. A prizor je bio sljedeći:

Prilika koja je predstavljala Tarroba, primivši za ruku onu koja je predstavljala dječaka, približila joj se jedva na korak. I nije prošao jedan otkucaj srca od toga, kadli je između njih dvoje nešto bljesnulo, kao komadić stakla…

Svjetlo se pojavilo na kratak trenutak, no svejedno je bilo tu, da bi zatim nestalo u tami, ili: u prilici tog dječaka kojemu se Tarrob približio.

Rijetko bi koji promatrač u tom trenutku shvatio što se događa da Tarrob nije tada povikao, pakosno poput kakve zvijeri, na što se njegov povik zaorio čitavom čistinom.

A sekundu nakon toga ona je svjetlost bljesnula još nekoliko puta.

Mord shvati da je u pitanju ljeskanje mjesečine na sječivu noža. Iako nije htio u to vjerovati, znao je da je to Tarrobov nož, a onaj koji njime ubada nesumnjivo sam Tarrob.

“Ta što li se događa!” Mord htjedne upitati, no to ne učini, jer ušutkao je tiho i mirno samoga sebe. On, Veliki Pukovnik iz tristo i četrnaeste godine Doba Jeda, ušutkao je malenog Morda iz njegovog djetinjstva. Velikom je Pukovniku čitav taj prizor bilo zanimljivo promatrati, pa čak i zabavno, bez obzira na to koliko se dijete prestravljivalo.

Zar je to onaj početak svega? Veliki je Pukovnik tada upitao Rimusa. Ovoga se čak i ne sjećam.

Da, to pamti. Sila će na to odgovoriti kao jedna poznata prisutnost. I pamti dobro!

Mord kao dijete tada potrči ka svome ocu, koji je stajao pred tijelom dječaka kojeg je ubio. Morda nije bilo strah, jer naposljetku, to i nije bio Mord, već Veliki Pukovnik, a Veliki Pukovnik straha nije poznavao.

To što je upravo ubio, Tarrobu nije bilo važno. On je bio suviše mentalno oštećen u tom trenutku da bi znao što je učinio. Štoviše, toliko je lud bio da je i u Morda, kojega je tada ugledao prilaziti, pogledao tek kao u svoju sljedeću žrtvu. I pogledavši ga sa bijesom u svojim krvničkim očima, on je u svojoj šaci stegnuo nož još čvršće.

Tarrob je u svojoj ludosti očekivao da će se Mord uplašiti i pobjeći, ili u krajnjem slučaju da će nasrnuti na njega i završiti usmrćen kao i onaj drugi dječak. Bio je Tarrob doista spreman tada ubiti Morda…

Ali, umjesto toga, dogodilo se nešto sasvim drugo. Jedino, zapravo, što se i moglo dogoditi u sukobu čovjeka i Velikog Pukovnika:

Bivajući dijete, Veliki je Pukovnik prišao Tarrobu, uzeo mu nož iz ruke – kojeg je ovaj predao bez opiranja – te mu istim tim nožem prerezao vrat.

Dogodilo se to brzo, gotovo poput treptaja. I čim se dogodilo, onaj koji se našao držati krvavi nož više nije bio Veliki Pukovnik.

Nož je sada držao Mord. Krvava lica. Tresući se čitavim tijelom i ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Kad je dječak u konačnici shvatio što je učinio, a Tarrob napokon bio lišen svojih grijeha i grižnje savjesti, već je bila kasna večer, a neki bi rekli i vrlo, vrlo rano jutro.

* * *

Thargeliona je vijest o Tarrobovoj smrti gotovo dovela do kraha.

Kao uzrokovano najgorom spravom za mučenje, začuvši ujutro riječi Morda da Tarroba više nema, to je maleno dijete u sebi osjetilo teški bol, i poradi te boli se stalo tresti i plakati.

Plakao je i Mord, tada prvi put otkako je Tarrobu oduzeo život, a to je činio držeći Thargeliona u čvrstom zagrljaju. Nije on htio ubiti Tarroba – dapače, nije mogao ni pomisliti na takvo što – ali to učinio jest, i toga je bio itekako svjestan.

No, kako se to dogodilo? Mord je tada mislio. Ta volio sam ga; kako sam uopće mogao takvo što učiniti? Ne razumijem! Dok je to mislio, uz svaku riječ u njegovu umu koja bi se rodila, grižnja bi se savjesti u Mordu poduplala, i on bi poradi toga stao mrziti sebe sve više.

Bojeći se reći mu istinu (a i sam ju je svim silama pokušavao zaboraviti), Mord je Thargelionu rekao da je Tarroba ubila divlja zvijer, najvjerojatnije medvjed, koja je, oduzevši mu život, njegovo tijelo odnijela duboko u šumu. Tarrobovoj smrti, Mord je rekao, on je prisustvovao na velikoj udaljenosti, a dogodilo se to kada se, začuvši Tarrobov povik i režanje zvijeri, Mord usred noći probudio i zbunjen izašao iz šatora. Tada je, objasnio je, na stotinjak metara od šatora, ondje u mraku među stablima mogao vidjeti kako nekakva zvijer ubija, a zatim i odvlači Tarroba.

Thargelion mu je povjerovao. Baš kao što bi svatko povjerovao svome bratu. Štoviše, mjesta za sumnju u Thargelionu nije ni bilo, a bilo je to stoga što mu strah nije dozvoljavao baviti se ničime, a najmanje od svega sumnjom u Morda. Zapravo, sam Thargelion nije o svemu tomu htio ni misliti ni govoriti, pa je čak nastojao i zaboraviti.

Kako bilo, još su tog dana – dapače, odmah ujutro – braća, držeći da je ta odluka najbolja, spremila stvari i uzjahala konje, te nastavila putovanje.

Put su što je vezao Kessyr i Dur’agem pronašli lako jednom kad su izašli iz šume, a ako ništa drugo u tom jutru, barem im je on davao koliku–toliku utjehu, jer za razliku od jučerašnjeg dana, kada je put bio toliko blatnjav da je bio neprohodan, sada je on bio suh i tvrd, i moglo se njime prolaziti bez problema.

Braća su znala odrediti u kojem je smjeru Kessyr, a u kojem Dur’agem jer vidjela su tragove u samom putu gdje se prošlo putovanje zaustavilo – tragove, naime, što ih je napravio Tarrob onda kada je tukao konje.

Sada se sve to vidjelo – baš sve što onda kiša, noć i vjetar nisu dozvoljavali vidjeti – svaki pedalj puta i šume sa obiju straha, svaki dio zemlje i svaki kamenčić na njoj. Štoviše, sa svojih su konja braća vidjela i svaku kaplju rose što se sada, u ranu i maglovitu zoru, zrcalila, i dabome da su obraćala na sve to pažnju.

Da je to bilo bilo koje drugo jutro, braća zasigurno ne bi marila ni na što oko njih, ali sada, u jutru nakon Tarrobove smrti, ona su se naprosto tjerala posmatrati sve to; svaki detalj kojeg bi njihove oči mogle opaziti. A činila su to stoga što bi im umovi bili daleko više mučeni da nisu.

Dok su jahala, braća su jahala u tišini, svaki od njih mučen svojim vlastitim teškim mislima i svako malo nadlanicom brišući suze (uzrokovane, kako su se nadali, vjetrom što im je šibao obraze). Tjerali su konje da idu kasom, bez obzira na teret, kanda iz razloga da što prije pobjegnu odande.

No krivo bi bilo pomisliti da se u njima širio jad. Oni nisu jadikovali. Možda su bili tužni, ali umjesto očajavanja oni su radije očeličavali. I u jahanju tomu, moglo se reći, sa svakim korakom kojeg bi njihove životinje napravile, Mord i Thargelion su bivali sve bliže i bliže onomu što će kasnije postati:

Legende.

* * *

Zvijezde su sjale sa mračna, tamnoplava neba protkana sivim oblacima i mjesečinom te prve noći nakon kraja Tarroba, i njihov je sjaj sezao daleko, mijenjajući sve što se dalo mijenjati, a ulijevajući shvaćanje u svaki otvoreni um.

One su sjale snažno, a vladale mudro, promatrajući sve. Planine i sama zemlja, sam taj Hil’gum, pak također su vladali u čitavom tom veličanstvenom krugu u kojemu se činilo da i nitko i svatko drži žezlo i vlada, a najbitniji među putnicima te zemlje, Mord i Thargelion, promatrali su sve tako savršeno mirno tokom čitave večeri da bi svaki čovjek vidjevši to mogao osjetiti samo toplinu u svome srcu.

Niti najmanje preplašena tim novim načinom na koji su gledala svijet, braća su nastavljala dalje. Čak se moglo reći da su i uživala u tim novim čuvstvima za koja doprije nisu niti znala da se u njima nalaze, zakopana duboko u njihovoj nutrini.

Štoviše, na samom kraju tog prvog dana prizorom se prolomio i smijeh, a on je nastao onda kada je Thargelion Mordu dobacio:

“Morde, pa mi danas prvi puta u životu jašemo konje!” A same su te riječi i, moglo se reći, silna želja za smijehom kao spasom od čemera, izazvale u njima dvoje sreću. I doista, smijeh nije zamirao dugo vremena nakon toga.

Bila je istina to što je Thargelion rekao, ali ni on ni Mord nisu se suviše tomu čudili. Nesvjesno slijedeći instinkt, držali su, čovjek postaje sposoban činiti mnoge stvari kada se nađe u nevolji, i u tomu nije bilo ničeg neobičnog.

Sa konja su sjahali tog dana tek kad je bila vrlo kasna večer. Maknuvši se tada s puta i nahranivši konje, braća su zaključila da je večer dovoljno topla da se šator ipak ne razapinje, pa su stoga legla spavati uz životinje, ugnijezdivši se među njihovom gustom i toplom dlakom.

Umor im nije dozvoljavao ništa govoriti, pa čak ni suviše misliti, i zbilja, jednom kada su legla uz privezane konje koji su također sklupčani ležali, braća su zaspala jedva minutu nakon toga.

San je Mord instinktivno poput uplašene životinje izbjegavao jer kanda je znao što će u njemu sanjati. Bila je to, dakako, najopakija kaljuža crnih misli, osjećaja i mješavina mora tako gadnih da se neki ne bi ni naježili, već bi od samog stida umrli. Ali izbjegavanje nije pomagalo, jer ono što je imao sanjati bilo je po zapovijedi samog usuda.

Mord je sanjao crnu maglu i tri bijela lika, mirna poput kipova (a možda su kipovi doista i bili?) visoka desecima metara, strahovita pogleda u svoj trojici, koja su stajala usred tog crnila. A između svih njih, izložen njima, stajao je Mord.

I baš kad se on, preplašeni dječak, htio neprimjetno provući pokraj njih i sakriti se, možda i nestati u crnilu, kadli sva trojica upere svoje poglede na Morda i prijekorno mu počnu kazivati svi u isti glas:

On je ubio! On je ubojica! Ubojica! Ubojica!

Ne volimo ga!

Ne gledamo ga!

Ne čuvamo ga!

Poput gromova glasni su prijekori bili, a Mord je prestravljen stajao nemoćan se i milimetra pomaknuti. Njegovo srce udaralo je toliko brzo da je kolanje njegove krvi bilo glasno upravo poput prijekora tih kipova.

On je ubojica! Ima da gori!

Na te riječi Mord plane u buktinju i počne izgarati u bolnim opeklinama, vrišteći što od straha, što od silne boli. Ali njegove su strahotne vriskove nadglašavali bijeli kipovi, čija je samo stopala on mogao vidjeti, jer i sama su njihova stopala bila višlja od njega:

Mrzimo ga! Mrzimo ga! Mrzimo ga!

Vatru tada zamijeni led, a Mordova se koža zguli sa njegova spaljenog tijela istog trena. Nikada oprostiti! Nikada iskupiti! Nikada zaboraviti! glasovi su nastavili poput najglasnijih bubnjeva, a Mord je bio siguran da su mu uši prokrvarile od te silne glasnoće.

Ubojica! Ubojica! Ubojica!

U pitanju je zasigurno bilo tek plod neobično jake grižnja savjesti, ali Mord se bojao tog trena više no ikada prije ili kasnije u životu, jer doista je on nag bio pred kipovima, beš ičega što ga je dijelilo od njih, a oni su ga polako satirali u prah.

Toliko je razum od silne boli stao tada gubiti, da je bio siguran da je u jednom trenutku čuo glas koji nije pripadao kipovima, a koji je rekao: Pamti, Veliki Pukovniče, ovaj trenutak! Pamti! No, taj se novi glas više nije ponovio, mada je Mord još dugo razmišljao o njemu.

Led u jednom trenutku zamijeni sol, koja počne padati poput snijega po njegovu tijelu otvorenih sprženih rana, i sol se među tim ranama tada nastani i stvrdne, kao da ima namjeru ostati vječno tamo i paliti gore od plamena.

Kipovi nisu prestajali niti jednog trenutka govoriti, poput grmljavine: Neka vraća dug vječno! Neka nikada ne vrati dug! Životinja! Životinja! Životinja! Neka se natopi zlom! Neka se natopi mržnjom, kada drugačije sposoban nije!

Kasnije, kada se probudio, Mord se doista čudio kako se nije pomokrio od silna straha tokom čitavog tog sna, ali to se nije dogodilo. Ali mokre odjeće kao da je iz kakve rijeke izašao ipak jest bio, jer oznojio se on sanjajući taj san toliko da se znoj sa njega slobodno poput vode slijevao.

Neka se utopi u svojim djelima, neka mu grižnja savjesti smrvi srce! Ubojica! Ubojica! Ubojica!

Po Mordovim se prsima u konačnici prolije ključalo zlato, od čega su mu mišići na prsima popucali i pomiješali se sa tim zlatom, a samo se zlato tada tu nastani u obliku ogrlice, sa viskom kao njenim ukrasom tik do Mordova srca.

I tada Mord začu posljednje riječi bijelih kipova: Neka zlatom bude zapećaćeno… na što san prestane.

* * *

Inwog… sada znaš otkud ti ona, ona osoba koja je Morda natjerala ponovno proživljavati svoju prošlost, Demon Bez Vojske, sa tim ga je riječima stala buditi. Inwog je, dakle, pečat od kojeg je sve počelo… Sila je rekao, i s kojim će, dakako, sve završiti.

Mord nije bio svjestan postojanja Demona Bez Vojske kada on ne bi bio kraj njega, ali to bi se uvijek promijenilo jednom kada bi mu ovaj prišao. Stoga je sada Mord znao Demona Bez Vojske, i to ga je znao kao onoga koji ga je spriječio činiti veličanstvene stvari u tristo i četrnaestoj godini Doba Jeda, a spriječio ga je odvođenjem u prošlost – čiji razlog Mord ni sada nije poznavao. Ako si time htio spriječiti moje činjenje zla, a sam sloviš kao zla pojava, proturječan si. Iako je bio dijete, Mord je tako mislio, jer sa Rimusom kraj sebe on je bio u doticaju sa svojim starim znanjem i mudrošću. A ako si pak htio od mene učiniti još većeg zlobnika, zašto si mi to uopće i učinio?

Volio bih ti reći sada, Morde, odgovore na sva tvoja pitanja, ali gle: upravo si još dijete, i ovo je tek početak priče o tebi, Sila je na to odgovorio. Glavni razlog zašto sam te natjerao ponovno proživiti prošlost znaš: zato što si zaboravio tko si i što si, i potrebno te je ponovno podsjetiti. Priča o usponu Morda Dur’agemskog nije malena i svaki je njen detalj bitan – toga si svjestan – i svaki od tih detalja značajno je utjecao na oblikovanje tvog mentaliteta. Ponovno, dakle, proživljavaš sve upravo stoga da doznaš sve odgovore. Zato budi strpljiv, i pamti dobro, jer još se mnoge velike stvari imaju dogoditi…

Jednom kada je to Sila rekao u Mordovu umu, glasa što je podsjećao na snažno zametanje vjetra, on je nestao, a Mord, do prije sekundu jedna od najjačih i najmudrijih osoba na čitavom svijetu, sada je opet postao slab i ništavan, takoreći zarobljen u svom umu i tijelu djeteta.

I kao takav, Mord je otvorio oči.

Nalazio se čitave gornje polovice tijela naslonjene na konjski trbuh, ležeći na leđima sa rukama pod glavom. Jutro je bilo maglovito i podosta hladno, ali Mord hladnoću gotovo i nije osjećao, jer uz topli i mekani trbuh konja, toplinu je Mordu pružao i njegov brat Thargelion, koji je spavao pripijen uz njega. Drugi konj nije bio daleko – sklupčan je spavao jedva dva koraka od Mordovih nogu – a teret skinut sa obje životinje bio je pažljvo složen tik do njega.

Mordovo lice bilo je oznojeno, dok mu je za čelo bila slijepljena kosa. Srce mu je udaralo brže no što je to bilo uobičajeno, a htio ne htio i disao je ubrzano, kao da je upravo završio kakvu utrku. A uza sve to, oko vrata je osjetio prisutnost nečega što ga nije prestajalo peći.

Izvukavši ruku od ispod glave i opipavši vrat, to nešto što mu je uzrokovalo bol Mord nije pronašao, no sam vrat, uvidio je, bio mu je vruć poput žari. Bol se pružala od njegove šije, preko ramena i ključnih kostiju, pa sve do središta njegovih prsa. Upravo kao, Mord je pomislio, da je bol kakva ogrlica.

Peklo ga je sve to gadno, ali Mord se na to iz nekog razloga nije htio obazirati. Ne znajući ni sam zašto, sve na što je on mislio bio je nastavak putovanja.

Upravo stoga, već sljedećeg trenutka Mord je probudio svoga brata, kao i konje, dao im svima jesti te ih pripremio za put. Dogodilo se to brzo, kao milijunima puta prije ponovljeno, i Mord nije suviše tokom svega toga razmišljao.

Nekoliko sati kasnije, braća su na konjima bila udaljena kolimetrima od mjesta na kojemu su prenoćili. Dok su ona jahala, jutro je polako sazrijevalo u dan; dan za Morda i suviše topao iako se Thargelion do njega smrzavao.

Braća su dopuštala konjima da ih vode, jer s obzirom da je put uopće bio ravan i jednoličan, njima i nije bilo potrebno suviše upravljati. Zapravo, da su njihovi jahači i ispustili uzde, konji bi vjerojatno nastavili put upravo onako kako su svo vrijeme i napredovali: u tišini, polako i ne skrećući s puta, kao da su i same životinje uživale u miru.

No ni mir nije dugo trajao.

Negdje oko podneva, kada su braća na konjima gotovo zaspala, njihovu i pozornost njihovih konja pridobilo je pjevanje nekog pijanog oklopnika što se klatio putem. Taj oklopnik, snažni čovjek u ulubljenu i gotovo u potpunosti uništenu i prljavu oklopu, jednako prljava lica i usto bradata, čim im je prišao odlučio ih je zaustaviti.

“Dobro jutro, dječice!”, pozdravio ih je oklopnik zaustavivši ih i pokazavši im u smiješku svoje manjkave zube. “Ne putujete li valjda sami? Gdje su vam roditelji?”

Iznenađen pitanjima, Mord je rekao: “Zašto je to bitno?”

“Pa bitno je, malena gospodo, jer bez roditelja djeca ne bi smjela ovuda putovati. Ovo su opasni putevi, djeco.” Rekavši to, oklopnik im je prišao i, iako mu Mord i Thargelion za to nisu dali dopuštenje, primio njihove konje za oglavlja. “Da, opasni su ovo putevi…”

Nastupila je tišina, tokom koje su se Mord i Thargelion zbunjeno i uplašeno ogledali, a oklopnik stao piljiti u pod. “No, što kažete da ja pođem s vama, pa da vam budem pratnja i zaštitim vas od opasnosti?” nakon nekoliko trenutaka, oklopnik je upitao podigavši glavu, usput poradi sunca zaškiljivši očima.

“No zar se niste zaputili suprotnim putem od našeg?” Thargelion je tada dobacio.

“Oh, pa ja nisam ni išao nikuda posebno… Ja sam tek onako… lutao. Da, lutao sam, dječice. Doista, mogu i s vama poći, ako hoćete.”

Dah tog oklopnika bazdio je po alkoholu, a oči mu bijahu prošarane sitnim kapilarama, i usto nekako vodenaste. Takvo je lice Mord pamtio kao lice pijanog čovjeka, i stoga je zaključio da čovjek pred njima zasigurno nije dobrih namjera.

“Doista, nije potrebno.”, Mord je tada rekao, ne mičući usput pogleda od oglavlja svoga konja kojeg oklopnik nije ispuštao iz ruke. “Možemo nastaviti sami…”

“No, ja inzistiram!”, sada je rekao oklopnik, pogledavši Morda ravno u oči. “Ne budite ludi, bez mene ne možete onuda proći! Opasno je!”

Još dok je to oklopnik govorio, Thargelion je bacio uplašeni pogled spram Morda, kao da ga pita što li će njih dvoje učiniti. “Mislim…”, tada se Thargelion obratio oklopniku. “… mislim da ćemo ići sami. Hvala vam, zbilja.” i rekavši to, pokušao je potjerati konja naprijed.

No oklopnik konje nije ispuštao.

“Bez mene ne idete nikuda.”, rekao je oklopnik. “Ili idete sa mnom, ili ne idete uopće.”

Nakon tih riječi, sada je Mord bio taj koji je pokušao potjerati konja naprijd. Ali oklopnik je samo još čvršće stisnuo oglavlje.

“Nemojte se opirati. Ne možete dalje.”

“Zar nas vi to zaustavljate…?”, Mord je tada šapnuo. Iznenada, glas mu je zadrhtao: “Nas?

“Tako je.”

Začuvši te riječi, kao na zapovijed, mentalitet Morda i Thargeliona kao djece nestane. Bilo je nešto što je u toj dvojici stanovalo a što nikako nije voljelo biti zaustavljano. Također, bio je netko pokraj njih tko im je dopuštao da na trenutak prestanu misliti kao djeca.

Rimusov glas u Mordu tada reče: Ovaj čovjek pred vama želi vam samo zlo. On vas želi ubiti i uzeti vam konje, a sa vašim mrtvim tijelima činiti gadosti. Uopće poznajem njegov život: on je zao. I kao zloga, valja ga uniš…

Mord ostatak Rimusovih riječi nije čuo. To je bilo stoga jer ondje i nije bilo nikakvog Morda. Naime, Mord i Thargelion tada su razmišljali jedan kao kralj Enzolarta, a drugi kao Veliki Pukovnik.

“Doista…?” glas je Velikog Pukovnika prosiktao kroz Mordova usta, dok su njegove crne oči bijesno stale promatrati čovjeka pred njim.

Iz Mordova i Thargelionova tijela tada planu nešto poput crne vatre, i njihova tijela tako ostanu gorjeti, bez da je vatra naškodila ijednom od njih, kao ni njihovim konjima.

Oklopnik ispusti Mordovo oglavlje i ustuknu, a već sljedeće sekunde isuče kratki mač što ga je nosio za pasom. “Kakvo je ovo demonsko vještičarenje?!” povikao je uplašeno gledajući u djecu na konjima.

Ni sa Thargelionovim tijelom nije bilo ništa bolje no sa Mordovim. Njegove oči, za razliku od Mordovih, sada su bile u potpunosti bijele. Kosa mu je postala sijeda, a pogled njegovih bijelih očiju kanda je gazio čovjekovu dušu jednom kada bi ovaj u njega pogledao.

Pokraj oklopnika tada se pojavi Rimus – silueta crna kao noć koju je obavijala magla u kojoj je ova levitirala – i stavivši ruku na rame oklopniku, šapne: “Ne opiri se…”

Oklopnik, ne znajući što se događa sa njim, stegne u šaci svoj mač još čvršće i zabije ga iz bijesa i straha u Rimusov trbuh.

No Rimus se na to samo nasmije, te reče: “Čovječe, pa zar je istina da tako ograničeno razmišljaš! Zar misliš da čelik nešto može ikome od nas? Ta pred tobom stoje legende!”

“Tvoja krv”, tada se javio Veliki Pukovnik, “sada je moja. I ja sam njen gospodar.”

“Što to govor—” oklopnik je zaustio da upita, ali prekinuo ga je vlastiti vrisak. Čitavim njegovim bićem, naime, tada se iznenada prožela bol. Bol se ta nalazila u njegovim venama, u svakoj od njih, a širila se njegovim tijelom upravo onako kako se širila i krv.

A bol je bila tu jer je ovome sva krv u tijelu stala ključati.

Oklopnik je pao na koljena. Čitavom su se njegovom kožom tada stale granati pukotine jer je ova pucala, a iz pukotina je izlazila krv pomiješana sa gnojem. Njegovo lice i ruke, kao dijelovi tijela ne pokriveni oklopom, jasno su sada Veliki Pukovnik, kralj Thargelion i Rimus mogli promatrati kako pucaju, a iz njih se cijedi, kao iz spužve, svaka ona tekućina koja je ranije činila njegovu nutrinu.

“Tvoj mač, i tvoj oklop”, rekao je sada Rimus, “oni su pak moji.”

Oklopnik ga je pogledao razrogačenih očiju, jer osjećao je da zna što će biti Rimusov potez. I doista, baš kao što je oklopnik slutio, trenutak kasnije svaki komad metala koji je doticao oklopnikovo tijelo usijao se, a se odmah potom stao i topiti, te curiti niz njegovo tijelo kao istopljeni vosak svijeće. Kaciga oklopnikova slila se niz njegovo lice, ogulivši mu čitavu kožu i oslijepivši ga, a svaki ostali dio oklopa nije učinio ništa drugačije. Čitavim prizorom stao se širiti zvuk cvrčanja oklopnikova tijela i njegova vrištanja.

No oklopnik i dalje nije bio mrtav. A nije bio mrtav jer mu ovi to još nisu dozvoljavali.

“Tvoj život”, napokon, javio se kralj Thargelion, “moj je.”

I kao da se na stotine i tisuće kamenih gromada sasulo na njegovo tijelo, tijelo se oklopnika tada zdrobilo i samljelo, a uslijed plamenja koji su se niotkuda pojavili i pretvorilo u prah.

Sve što je na putu tada ostalo pred Rimusom, Mordom i Thargelionom bila je tek izmrvljena zemlja pomiješana sa pepelom i metalnom prašinom. Ništa više.

Tako završavaju oni koji se sukobe Stvaraocima, bio je Rimus koji je to rekao. Rekavši to, okrenuo se spram djece na konjima, koja su sada u potpunosti bez ikakve snage u sebi spavala.

Ne širim rado smrt, promotrivši djecu, Rimus je rekao, ali vidio sam čitav život onog čovjeka na dlanu. I zbilja mogu reći… zaslužio je stati pred svu trojicu.

Govorio je to Rimus – i toga je bio svjestan – stoga što je tražio opravdanje za svoj čin. On je znao da nije smio dopustiti Mordu i Thargelionu ponovno misliti i činiti kako su mislili i činili Mord i Thargelion budućnosti, ali ovaj je propust učinio jer je želja za destrukcijom tog dana ipak bila jača od njega.

Kao ni svaki drugi od najmoćnijih, ni Demon Bez Vojske nije mogao dugo bez dopuštanja zla, bez obzira na to koliko sebe on smatrao dobrom pojavom. O zlu je Sila bio ovisan, i ono ga je, htio on to ili ne, činilo stvarnim.

Demon Bez Vojske tada je prišao usnuloj djeci i namjestio ih svakoga na njegovu konju tako da ovaj ne bi sa životinje pao, i učinivši to, prišao je samim konjima i objasnio im kuda i kako da idu.

Konji su ga poslušali, i stoga su Mord i Thargelion svoje putovanje nastavili.

Pak je u isto to vrijeme nekoliko kilometara ispred djece na konjima u velikoj žurbi jedan vitez u kočiji putovao za Dur’agem.

Vitez je taj u Dur’agem već i suviše kasnio, pa je stoga svom kočijašu naložio da udara uzdama snažno i tjera konje naprijed bez milosti. Tjerao je kočijaš konje, troje njih, tako po nalogu gospodara niti ne mareći na neravni i zemljani put preko brežuljaka i podno planina, jer uopće je prioritet bio njegovu gospodaru doći u Dur’agem što prije.

Štoviše, tokom putovanja vitez je svako malo iznervirano iz kočije dovikivao kočijašu i konjima “Brže! Brže!”, ali ni kočijašov rad, ni konjski trk to nije moglo ubrzati.

I tako se dogodilo da je vitezova kočija išla savladati još jedan u nizu brežuljaka, i baš kad se činilo da će ga prijeći i nastaviti dalje, pred njima se niotkud pojave dva konja, na kojima su spavala dva dječaka i na čijim je leđima uz ta dva dječaka bilo posloženo čitavo brdo tereta.

Kočijaš, ugledavši te konje na jedva par koraka ispred svojih i znajući da će se u suprotnom u njih zabiti, povuče tada uzde svom snagom i skrene i konje i kočiju s puta, te se sleti ravno u visoku travu, ne mogavši zaustaviti životinje sljedećih nekoliko desetaka metara.

Napokon, kada su se konji zaustavili a kočija se sa vitezom i kočijašem našla posred livade, vitez je bijesan i izbezumljen izašao van.

“Gospodaru, ostali smo bez kotača!” javio mu se kočijaš dok je ovaj, ni ne obraćajući pažnju na njega, stao probijati se kroz travu odlazeći do puta i ona dva usnula dječaka na konjima.

Vitez se iznenadio kada je ugledao, jednom prišavši dječacima, da ovi čak i spavaju, no još se više iznenadio kada ih je probudio.

Iznenadio se stoga što je tada doznao da su u pitanju sinovi Ser Tarroba, čijoj je ženi on, uostalom, i žurio na sahranu.

Vitez je bio glavom i bradom Ser Horm, i pošao je u Dur’agem istog dana kada mu je ptica donijela pismo sa vijesti da je njegovu dobrom prijatelju umrla žena, no kako mu pismo nije poslao Tarrob, koji nije htio uznemiravati prijatelja, već neki njegov poznanik iz Dur’agema, vijest je do njega stigla podosta kasnije, i Ser Horm je stoga kasnio.

“A što vi radite ovdje? I gdje je Tarrob?” jednom kada ih je probudio, Ser Horm je dječake upitao.

“Otac je pošao s nama”, odgovorio mu je Thargelion, “no poginuo je na putu… Ubio ga je medvjed.”

“Dogodilo se to prije dvije noći.” dodao je Mord, nakon čega su i on i Thargelion sjahali sa svojih konja.

Ser Horm ostane stajati ne vjerujući svojim ušima. On se na čitav jedan trenutak tada smrznuo, a njegovo lice problijedilo je poput kreča.

“Nemoguće…”, izustio je. “Zar Tarrob? Baš on? Jeste li sigurni?” stao je buncati sljedećeg trenutka.

“Istina je.”, Thargelion je rekao promatrajući bezizražajnim pogledom viteza koji ga je nadvisivao za duplo. “Otac je mrtav.”

No Ser Horm kao da nije mogao čuti njihovih riječi. On je tada, pogođen neočekivanom smrću svoga prijatelja, bez riječi zagrlio Tarrobovu djecu, i stao, grlivši ih tako, plakati, baš kao da nikada prije nije plakao u životu.

I baš kao i on, i djeca su tada stala plakati, jer suze su Ser Horma u njima ponovno probudile onu staru bol.

“O, bogovi!”, govorio je Ser Horm. “Ta kako…? Kako…? Taj mi je čovjek bio najbolji prijatelj…!”

Ostali su tako u zagrljaju neko vrijeme, ali i to je moralo prići svome kraju. A kraj je bio popraćen Ser Hormovim riječima, jednom kada je djecu ispustio iz zagrljaja i uspravio se: “No, nemojmo više plakati…”, on je rekao. “Hajde, pođite sada sa mnom; kočijaš će popraviti kotač brzo pa idemo vašoj majci na sahranu…”

“Ne!” Thargelion se tada javio neobično glasno, što je trgnulo viteza pred njim. Viteza je povik iznenadio, ali on se trudio ne poklanjati suviše tomu pažnju, jer nekako je i on slutio: Thargelionu, kao i Mordu, sama pomisao o povratku u Dur’agem bila je strahotna. U Dur’agemu su ih, naime, čekala čuvstva koja su oni htjeli zaboraviti.

Thargelion nastavi, sada mirnija glasa: “Sahrana je prošla odavno, a mi smo sa ocem i otišli iz Dur’agema upravo zato da dođemo do Kessyra. To su riječi oca: da idemo kod vas, viteže Horme, kod vas u Kessyr.”

Ser Horma su Thargelionove riječi začudile, ali on se sa njima složio već sljedećeg trenutka. “Onda, idemo u Kessyr.” Ser Horm je tada rekao.

Kotač se kola popravio istog tog sata. Kočijaševi konji nisu bili ozlijeđeni, no svejedno su uz njegova tri konja i ona dva Tarrobova tad bila upregnuta, a djeca su ušla u kola i sjela sučelice Ser Hormu.

Tako se dogodilo da Ser Horm uopće nije valjano ni napustio Kessyr tokom putovanja za Dur’agem poradi sahrane prijateljeve žene, a ondje se na putu već sreo sa djecom svog prijatelja. Djecom, štoviše, koju je već sljedećeg trenutka prihvatio kao svoju.

A prihvativši ih, Ser Horm doista nije ni slutio kakvu je čast imao, i kakve je time buduće pripovijesti omogućio stvoriti.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *