Press "Enter" to skip to content

Samuel Gide, poglavlja 1-5

Ivan Baran

SAMUEL GIDE

POGLAVLJE 1

Već je odavno prošla ponoć kada se Samuel Gide, tek jedno od mnoge djece sirotišta Utočište Bogu najmilijih, zbog neke ružne noćne more probudio i našao u mračnoj prostoriji sa mnogo kreveta.

Bila je to spavaonica u kojoj je moglo biti najviše desetero djece, u ovom slučaju sve same muške, jer sirotište je odvajalo dječake od djevojčica. Ta prostorija nije bila velika, kako bi možda čitatelj pomislio, već upravo suprotno, toliko je malena bila da su kreveti u njoj poradi manjka prostora bili spojeni.

Svoje noćne more Samuel se nije mogao prisjetiti jednom kad se probudio, a nije zapravo već trenutak kasnije bio ni svjestan da je upravo to bio i razlog njegova buđenja. Otvorivši oči, ostao je neko vrijeme ležati u krevetu, sada već sasvim razbuđen, i promatrajući mrak ponad sebe iza kojeg se zasigurno krio strop razmišljao je o onomu o čemu bi ga uvijek samoća prisilila razmišljati: o osjećaju zarobljenosti.

Možda bi promatrač pomislio da maleni gospodin Gide, s obzirom da je tada imao tek šest godina, nije znao što znači zarobljenost, ili još gore, da nije znao što je to sloboda, ali promatrač bi se prevario, jer ako ni radi čega drugoga, onda upravo stoga što je bio dijete Gideu su sloboda i njena odsutnost bili itekako poznati pojmovi. Jer tko voli slobodu više od djece, i kada se o slobodi mašta, ako ne u zarobljenosti?

U prostoriji je bilo hladno i, iako je bio gotovo mrkli mrak, maleni je Samuel jasno mogao vidjeti kako mu iz usta tokom izdisanja izlazi bjeličasta para. Možda je to bilo neobično, ali u onoj prostoriji pokraj sve one usnule djece on je upravo tu paru smatrao jedinim svojim društvom. Zapravo, to i jest bilo neobično. To je bilo neobično stoga što je Samuel Gide, junak ove priče, bio jedna neobična osoba, a takve osobe plodovi uma i ne mogu biti drugačiji.

Nije znao koliko je vremena proveo ležeći u krevetu pod debelim pokrivačem koji je njegovo tijelo tjerao da se znoji, ali znao je da ga nije moglo proći mnogo, jer iako je on obično bio vrlo strpljiv, upravo te večeri strpljivosti u njemu gotovo da nije ni bilo. Nešto, takoreći, da izgubi strpljenje i izađe iz kreveta Samuela Gidea te je noći natjeralo.

Van sirotišta, u ulici osvijetljenoj plinskim lampama te je zime 1926. godine polako padao snijeg i onu staru i, moglo bi se reći, romantičnu kaldrmu koja je te vijugave i uske ulice činila put, jednakom je sporošću, nježno i brižljivo pokrivao, a jednom se našavši na kamenju kaldrme, pahulje su snijega gotovo odmah potom njome bile raznošene vijugavim vjetrom, poput pepela. Nebo je bilo bistro i baš je te noći svaka zvijezda što ga je ukrašavala i uopće svaki nebeski izvor svjetlosti bio vidljiv, a boje njegove tako jasne. Poput dragog kamenja – safira, opala, rubina… – nebo je te noći svjetlucalo.

Samuel Gide znao je da ne bi smio u takvo kasno doba lutati hodnicima, ali te večeri jedino je u tome mogao naći mir. Kamene ploče, hladne gotovo poput kaldrme vani na ulici, stare zasigurno stotinama godina, bile su previše primamljive za tog dječaka da on ne bi bosonog po njima htio hodati.

Za razliku od spavaonica, gdje bi se u čitavoj prostoriji nalazio tek jedan maleni prozor kroz kojega bi prodirala svjetlost sa ulice, gotovo je svaki hodnik sirotišta bio pun prozora koje su drevni graditelji nanizali duž njih, držeći vjerojatno da ti prozori možda i neće biti od neke koristi, ali ako će samo i jedna osoba u budućnosti pogledati kroz njih sa divljenjem i ljubavlju kakvu su osjetili i sami graditelji, svrha tih prozora biti će ispunjena.

Duž suprotnog, pak, zida svakog od tih najvećih hodnika bile su poredane uljanice, svaka udaljena od druge manje od jednog koraka. Te bi uljanice gorjele svake večeri jedva dva sata, a onda bi bile ugašene, jer ta dva sata bila bi dovoljna da časne sestre i svećenici učine sve što imaju za učiniti prije vremena za spavanje, i svjetlost nakon toga više ne bi bila potrebna. Tokom ta dva sata ne samo hodnici, već i čitavo sirotište zagrijalo bi se od plamenja uljanica do neslućene topline.

Sada, iako uljanice nisu gorjele a večer je bila vrlo kasna, hodnik kojim je Samuel prolazio i dalje je bio osvijetljen, ovaj puta mjesečinom, čija se srebrnasta svjetlost poput vode prelijevala po glatkim kamenim pločama hodnika. A to, moglo se reći, bijaše najveći razlog zašto je Samuel Gide volio onuda lutati.

Hodnik kojim je Samuel upravo prolazio bio je najduži u čitavom sirotištu – dug nekoliko desetaka metara – i uopće takvih ogromnih dimenzija da je više podsjećao na kakvu dvoranu nego na hodnik. Bio je to ujedno i posljednji hodnik kojim bi Samuel lutao prije no što bi se vratio u spavaonicu, jer upravo u tom hodniku i posljednji bi njegov problem koji mu ne bi davao mira baš uvijek bio riješen.

Iako je bio bos, a odjeća koju je nosio bila tanka, Samuelu nije bilo hladno, ili, ako mu je već i bilo, on je u toj hladnoći uživao. Iz tko zna kojeg razloga, hladnoća je Samuela smirivala, a njegov strah tjerala daleko od njega.

Samuelov je drhtureći dah bio vrlo tih, no ipak najglasniji od svega u hodniku, glasniji čak i od njegova koraka.

Ali nije bio jedini.

Ondje je disao još netko.

Bio je to skupljeni obris nekog djeteta, udaljenog od Samuela tek nekoliko metara i skrivenog u najmračnijem dijelu hodnika, sjedeći na podu tik do zida, glave naslonjene na koljena. Dijete je to tiho plakalo i treslo se.

Samuel se, primijetivši to dijete, isprva uplašio, ali već sljedećeg trenutka njegova je hrabrost otjerala sav njegov raniji strah, i on je odlučio djetetu prići i pokušati ga utješiti. Vrlo polako i gotovo nečujno Samuel je tada malenoj osobi prišao.

U pitanju je bila djevojčica, čija je gusta kosa bila toliko duga da je ova, onako skupljena sjedeći na tlu, bila gotovo u potpunosti skrivena pod njom. Uplakana, djevojčica uopće nije bila svjesna njegove prisutnosti, ali jednom kad je Samuel skupio hrabrosti dotaknuti je ona se nije ni trgnula ni uplašila.

“Što se dogodilo?” Samuel ju je tada tiho upitao. On nije znao tko je ona, niti je bio siguran da ju je ikada prije uopće unutar sirotišta vidio. Ona je za njega bila sasvim nepoznata. No opet, iz nekog razloga – možda stoga što su sada dijelili hodnik i samoću, kao i bol kojoj su samoća i hodnik bili lijek – na svijetu nije bilo osobe koja mu je bila bliža i poznatija.

Djevojčica nije odgovorila. Ali umjesto da ga obeshrabi, to je Samuelu dalo do znanja da je ona doista trebala njegovu pomoć i da joj je njegova prisutnost itekako bila potrebna – samo je trebalo, kako su ga učili svećenici, u empatiji pokazati nešto više strpljenja. Sjetivši se toga, on je kraj nje odlučio sjesti. A nakon što je primijetio i da ne prestaje drhtati, i zagrliti ju.

Ona je i dalje plakala jednom kad je on to učinio, ali kako su minute nastavile prolaziti, sve tiše i tiše. Pod njegovim se doticajem u početku doista tresla poput uplašene životinjice i bila ukočena baš kao da i jest jedna, no uskoro je i to nestalo. Uskoro – nitko nije znao reći koliko, možda tek jednu a možda i nekoliko minuta kasnije – ukočenost se pretvorila u opuštenost, a djevojčica je, baš kao i Samuel, umjesto straha stala osjećati sigurnost.

Napokon, Samuel ponovno šaptom upita: “Što se dogodilo?”

On pomisli da odgovor opet neće doći, ali iznenada, tiho, tiho poput povjetarca, gotovo toliko tiho da Samuel skoro ništa nije ni čuo, glas je djevojčice tada odgovorio:

“Ne znam.”

A taj glas… A taj glas…! Samuel Gide nije mogao no biti pred njim zaustavljen. Bilo je to nešto neočekivano. Nešto tako iznenada, tako novo i veće od njega. Obične riječi, jedva zapravo i riječi koliko su tiho izgovorene bile, iznenada su razbile sav njegov svijet.

Njegove misli, kao i njegovo disanje, isprva se umire… a zatim bijahu gurnute u vrtlog egzaltacije.

Bila je to toplina, to što ga je tada obuzelo – ili je barem tako on to doživljavao – toplina koja je nesmiljeno prostrujila čitavim njegovim tijelom, od stopala njegovih do njegove glave, i učinila da mu hladnoća, kao i težina, postanu toliko nepoznati da je zaboravio kako ih je to i osjećati.

Njegova nutrina bila je zapaljena. Srce njegovo usijano.

To dakle bijaše ono što su ljudi nazivali rađanjem ljubavi.

To dakle bijaše, baš ta sekunda, ono čega će se godinama kasnije Samuel Gide sjećati kao početka svega najboljeg u njemu… i svega najgoreg.

“Št… što? Kako…?”, Samuel je tada pokušao postaviti pitanje, glasa iznenada drhtavijeg no što je djevojčica u početku bila. Ali postaviti pitanje kanda je sada graničilo sa onu stranu mogućeg. On niti je više znao što želi upitati, niti je znao kako.

Ali nešto je reći morao. “Kako… Kako se zoveš?” konačno je upitao.

Za razliku od njegove nutrine, dah je njegov bio leden, i uopće je Samuel uskoro postao svjestan koliko je svijet oko njega i te djevojčice zapravo hladan.

Ona tada odgovori, ako je to uopće bilo moguće glasa još i tiša no ranije:

“Joanne.”

“Joanne?”, Samuel je ponovio. “Imaš lijepo ime…”, dodao je, svim se silama trudeći da nađe prave riječi. “ovaj…”, na trenutak je zastao i pogledao u mračno tlo, u nadi da će mu to pomoći pribrati se. “Ja sam Samuel Gide.”

Uistinu, kao da u hodniku više nije bilo zraka za disanje Samuel se osjećao. On je htio govoriti, ali nije mogao. Nije čak mogao niti razmišljati o onomu što je htio reći.

Tek je tri riječi Joanne te večeri izgovorila, a već Samuel nije znao što bi sa sobom, niti što se uopće događalo, jer tako je ona utjecala na njega. Pak što se ticalo one njegove ruke kojom ju je i dalje doticao, on je u potpunosti zaboravio i na nju i kako njome upravljati, i doista, da ga je netko tada upitao “Čija je to ruka?”, on ne bi znao na to odgovoriti.

No sve to bilo je ništa naspram onoga što je uslijedilo.

Naime, Joanne je tada podigla glavu i u Samuela pogledala.

Ako je njezin glas u Samuelu činio preokret svake pomisli i čuvstva, svakog osjećaja i uopće ikakvih ranijih shvaćanja, tada je njezin pogled sve to još i satirao, a na njihovu mjestu dizao sve novo. Nije više Samuel bio siguran ni da je budan jednom kad ga je ona pogledala, ili se njegov um sa njime igrao u kakvu snu, a dabome da nije bio siguran ni je li uopće on kao pojava postojao, ili je i on bio, baš kao i sve oko njega te večeri, tek odraz nečeg previše savršenog i previše nemogućeg da bi moglo biti. Previše savršenog i previše nemogućeg – jer takvim se Samuelu činilo to mršavo, maleno i uplakano dijete u dronjcima usred mračnog i ledenog hodnika sirotišta.

Na Samuela Gidea ljubav, koju je on tada prvi puta u životu upoznao, stala je utjecati poput opijata, i on je polako postajao svjestan sve više detalja te osobe kraj sebe – a sve to zbivalo se poradi djevojčice koju on nije ni poznavao.

Htio je osjećati razočaranost sobom, jer prišao je da tom djetetu pomogne a umjesto toga izgubio je razum, ali svojevoljno nije mogao osjećati čak ni to. Upravljati sobom polako se činilo nemogućim. Umjesto na njezinu potištenost, on se fokusirao na nju. Na nju samu.

Kosa od Joanne bila je zlaćane boje, i bila je vrlo duga, takoreći divlja, ali nije bila u potpunosti zlaćana, već bi se tu i tamo pomiješala sa smećkastom, a ovdje-ondje čak i sa crnom. Uši njene, kako je Samuel primijetio, bile su malene i savršeno u skladu sa njezinim pravilnim licem, baš kao i njene usne, koje su se na tom blago blijedom licu lako isticale svojom svijetlo ružićastom, neobično toplom bojom. Nos joj je pak bio pomalo nepravilan, ali i dalje, kako se Samuelu činilo, točno onakav kakav je trebao biti.

Ali ono što je najviše pažnje privlačilo bilo je ono što ga je i dovelo do zenita osjećaja: njezin pogled. Zelene njezine oči.

Boja njezinih očiju bila je tamnozelena, kao u borovih iglica, a zjenice posred njih bile su crne poput uglja, baš kao i trepavice oko njih. Oči su Joanne, kako bi ona pomicala glavu, na mahove i kanda u plamsajima podsjećale na plavu boju, sličnu onoj safira, a sada, kako je bila večer a kroz prozore se probijala mjesečina i bojala svojim surim srebrom čitav hodnik, one su dobivale i još jednu boju, boju koju Samuel opisati nije mogao.

Možda kada bi se nikada prije viđene boje mogle opisati riječima bi se ova mogla opisati riječju “perfekcija”, ali čak ni tada čitatelju se ne bi u umu moglo pojaviti ono što se te večeri pojavilo pred Samuelom Gideom, jer naime, ono što je on tada vidio mogla je vidjeti samo zaljubljena osoba; samo osoba čiji su vidici ljubavlju pomaknuti, i to pomaknuti dalje od vječnosti.

Dok ju je promatrao – a to je trajalo tek nekoliko sekundi – u Samuelu je odjekivala pomisao: Bježi, bježi koliko te noge nose! I ne osvrći se i nemoj stajati!, a ta pomisao bila je uzrokovana vanvremenskim znanjem koje biva u svakom čovjeku. Znanjem, naime, da je ljubav koja se tada probudila bila prevelikih dimenzija, premasivna i presavršena da bi uopće postojala, a ako već i mora postojati… da će neminovno biti nesretna.

Da, Samuel je toga bio svjestan, čak i tada kao šestogodišnjak. I baš kao svaki drugi čovjek ikada koji je stao pred izborom kao i on, on je odlučio ne pobjeći, već ostati. Napokon, bilo je i prekasno za ikakvu drugu odluku.

Prekasno je, štoviše, bilo još one sekunde kada su se te dvije duše uopće na svijetu i pojavile, a kamoli tek sada.

POGLAVLJE 2

Ujutro sljedećeg dana, kada su jarke sunčane zrake poput zlatnog praha prodrijele kroz prozore sirotišta i obasjale njegove prostorije, i kada su opatice pošle da djecu probude i odvedu u blagovaonicu na doručak, maleni je Samuel Gide opaticu dočekao sasvim budan.

On nije zaspao nakon što se sa Joanne rastao – Joanne Beckett, kako mu je tokom večeri rekla – i vratio u spavaonicu, jer zaspati nije mogao. Umjesto toga on je tek ležao i o njoj razmišljao. Jednostavno, to nije mogao prestati činiti, jer svaki dio njega, svaki milimetar, svaki atom, bio je njome opčinjen.

Zašto je bilo tako on nije znao, ali kanda je osjećao da je prethodna večer bila ne samo prekretnica njegova života, već i sam njegov temelj.

Sa Joanne se rastao bez riječi, nekoliko trenutaka nakon što joj je tiho šapnuo:

“Moramo ići. Abadese će se uskoro probuditi…” a na što je ona, sada već lica bez suza, kimnula glavom i ustala, te, primivši malenog dječaka za ruku, pošla sa njim do vrata svoje spavaonice, gdje su se oni rastali.

Samuelu nije bila jasna priroda toga što je spram te djevojčice osjećao, niti je znao kojom bi riječju to nazvao. Naravno, riječ “ljubav” bila mu je poznata, jer mnogo puta ju je za djetinjstva čuo, ali svećenici bi toj riječi uvijek pripisivali nekako suviše savršene i božanske atribute, atribute koji bi činili da ju je koristiti kod običnih međuljdskih odnosa kanda neukusno, gotovo zazorno. Stoga se on tu riječ koristiti nije usuđivao, a kako je to bila jedina riječ koja mu je padala na pamet, sve što je znao u vezi svojih osjećaja bilo je da su snažni. Kako su se nazivali i odakle su dolazili bilo je nepoznato.

On je bio prvi koji je spremio svoj krevet (zapravo je časnu sestru dočekao ležeći na krevetu već složenu i poravnatu), i jednako prvi koji je izašao iz spavaonice i žurno, gotovo trčeći, pošao putem blagovaonice, te velike prostorije u kojoj su djeca sirotišta objedovala.

Znao je, to je njegovo ponašanje opaticu iznenadilo, a čak je u jednom trenutku začuo i svoje ime… ali obazreti se na to već je odavno bilo nemoguće.

A ondje, ondje kamo je tako žurio, iako sve bijaše puno djece, njegov ju je pogled pronašao već sa ulaza.

Sjedila je na samom kraju blagovaonice, skrivena među mnogo starijih djevojaka, jedva vidljiva, lica i sada skrivena u divljoj, zlaćanoj kosi. Ali ona njega nije ugledala. Nije ga čak niti potražila.

To Samuelu bijaše nebitno. Štoviše, o tomu nije mogao ni misliti, jer ugledavši ju opet je izgubio sposobnost činjenja ičega. Bilo je to iznenada. Tek je osjetio kako mu srce opet brzo i snažno udara, a ruke mu se počinju blago tresti. Ono stanje koje je vladalo njime gotovo čitavu noć, stanje slično snu, i onaj zanos i osjećaj gubitka samoga sebe opet su se vratili.

Uzrok u njemu velike nesreće to je bilo, to što su njegovim tajnama i osjećajima svjedočili toliki ljudi. Jer ono što je on osjećao bilo je tako krhko, tako osjetljivo da se moglo raspasti pod najmanjim dodirom – a okolina je bila tako robusna i nepažljiva. Ali i takav, svijet je bio od koristi i potreban, jer da nije bilo druge djece, da nije bio poguran masom do stola, Samuel bi ostao stajati tako tko zna koliko dugo, i tko zna bi li ikada do stola i pošao, ili bi tek ostao na mjestu opčinjen stajati.

* * *

“Samuele”, glas je rekao, “u zadnje vrijeme kao da si se promijenio, kao da slabije učiš. Reci mi, dijete, što se to događa s tobom…?”

Bio je to Fra Maxime, njegov tutor i prijatelj njegov, svećenik koji ga je pronašao kao novorođenče pred vratima samostana šest ljeta ranije. Jedan od svećenika koji su mu dali ime, i onaj koji ga je učinio svojim štićenikom.

Njih dvoje nalazili su se ondje gdje su se sastajali svaki dan, i gdje su provodili uvijek po nekoliko sati, čitajući i razgovarajući – u knjižnici sirotišta.

Ondje je Samuel naučio čitati i pisati. Ondje se upoznao sa filozofijom i teologijom, sa matematikom i fizikom, sa mnogim stranim jezicima, od arapskog do latinskog, ruskog i hebrejskog. Bio je učen svemu, jer Fra Maxime htio je od njega učiniti svećenika boljeg no što je on sam bio, štoviše svećenika kakvog povijest nije vidjela; htio je da u njemu bude što je više znanja moguće, jer znanje, taj čovjek je smatrao, bio je jedini lijek protiv pokvarenosti svijeta.

Oni su voljeli ondje i raspravljati, razgovarati i postavljati pitanja o svemu oko njih i u njima; oni su kontemplirali u toj knjižnici godinama, i to kontempliranje, nikako kao učenik i učitelj, pa čak niti kao otac i sin, već doista tek kao dva prijatelja, činilo je da oni lakše dolaze do istine.

Ali sada je bilo drugačije. Iznenada, baš kao preko noći, Samuel Gide pred očima se Fra Maximea promijenio. To dijete, svećenik je primijetio, kao da više nije imalo potrebu istinu tražiti.

“Ne znam kako da vam to opišem, oče…”, progovorio je Samuel, držeći u jednoj ruci pero, a drugom prstima prolazeći po papiru raširenom na stolu, a govorio je tiho, naizgled izbjegavajući da ga itko drugi čuje, iako su u knjižnici u to vrijeme njih dva bili sami, jer nikome, baš nikome osim Fra Maximeu taj maleni dječak nije bio voljan odati svoje tajne, “… ali upoznao sam nekoga. Jednu osobu. I prema njoj sam osjetio nešto što prema nikome nisam mislio da ću ikada osjetiti…”

“Djevojčica?”

“Da…”, Samuel odgovori, “… no ovo nije ono o čemu smo ranije govorili, “zaljubljenost”, i čemu smo se smijali… sjećate se?”, pogledao je crnim očima u svog prijatelja, koji je u tišini slušao, “Ne, ovo je bila privrž… Kako ste rekli ono da se kaže… privrž…”

“Privrženost?”

“Da, to.”, Samuel reče. “Privrženost. Ona je mlađa od mene, znate, pravo dijete, iako sam dijete i sam. Mislim da nema ni četiri godine. Mlada je za mene… ali opet, opet kao da sam osjetio da ju trebam štititi. Voljeti… Ne znam kako bih to opisao…”

Fra Maxime nije mogao a da ne cijeni iskrenost i način na koji je njegov maleni prijatelj to izgovarao, naime gotovo kao da se događalo nekom drugom, vrlo smireno i ograđujući se od svega što je više mogao čistim razumijevanjem.

Nije mogao da ne cijeni, bez obzira što je takvu njegovu načinu razmišljanja svjedočio mnogo puta već ranije, jer uvijek, činilo se, u Samuelovim riječima bilo je nečeg novog što bi ga iznenadilo.

“Ti ju ne bi htio za ženu jedom kad odrasteš, Samuele”, svećenik je upitao, “a opet u isto vrijeme misliš da je to baš tako nekako: da bi htio?”

“Da… i jedno i drugo.”

“A ona to zna?”

“Ne bih rekao, oče. Zapravo, ne znam zna li ili ne zna. Ali ovo je tako poremetilo sva moja shvaćanja…! Ja nisam htio da mi se to dogodi. Ja želim biti svećenik, baš kao i vi, i da služim bogu čitav život. Baš kao i vi, baš kao i vi…” ponavljao je Samuel skrivajući lice u rukavu svoje veste. Nije on plakao, toga je Fra Maxime bio svjestan, već je činio jednu gestu koju je u tog dječaka ovaj već navikao vidjeti. On je takoreći sakrivao svoje lice od tih neželjenih pomisli; kao da je bježao od svega toga.

“Poznaješ forme ljubavi, Samuele.”, rekao je svećenik kao da razgovara sa sebi ravnim, a ne sa šestogodišnjakom, jer toliko je on to dijete poštivao. “Reci mi, koju si osjetio?”

“Kad sam joj prišao, oče, prvo što sam pomislio – ne poradi mene samoga, već se jednostavno dogodilo – bila je Danteova Beatrice. Sjećate se, čitali smo Dantea zajedno… Djevojka za čiju je dušu Dante pošao u pakao… U svojim mislima ja sam ju nazvao Beatrice. Oče…”, rekao je Samuel tiho, “… bojim se, ne želim da tako bude i znam da time bogohulim, ali agape, oče, bojim se da je agape…”

Tu se Fra Maxime zamisli. Zašto se maleni dječak toliko bojao toga bilo je očito: ono što je osjećao spram te djevojčice u budućnosti će samo rasti, a ako misli biti svećenik, to će Gidea razdirati. Ili da ne postane svećenik…

Ali ne, to nije moglo biti.

POGLAVLJE 3

Sljedećih mjeseci Fra Maxime i Samuel Gide u knjižnici su se nastavili sastajati i učiti gotovo i bez spominjanja svih tih novih čuvstava malenog Samuela, jer činilo se, onaj jedan jedini razgovor kojeg su vodili bio je sasvim dovoljan da Samuela vrati na stari put i omogući mu nastaviti učiti u miru.

U knjižnici je uvijek bilo toplo i tiho, jer jedva da je ikoga ondje i bilo, a Samuel i svećenik učili su intenzivnije no ikada prije – razlog tomu bio je početak škole kamo je Samuel te jeseni trebao poći.

“Želimo od tebe učiniti velikog svećnika.”, ponavljao mu je Fra Maxime onda kada bi Samuel stao od silna čitanja osjećati bolove u glavi, na što bi mu stari svećenik pripremio vrući čaj, i šalicu položio na stol pred njega. “Samo nemoj odustajati, prijatelju!”

“Ni ne mislim.” tada bi Samuel odgovorio, nakon čega bi se vratio knjigama.

No dani su svejedno Samuelu prolazili u snatrenju, i gotovo konstantnom razmišljanju o malenoj Joanne, bez obzira na to što se trudio da Fra Maxime za to ne dozna. Ona je, doista ničim izazvana, postala na neki način dio njega, i svaku pomisao na nju, svaku sliku u njegovu umu koja bi prikazivala njezin lik, on je instinktivno spremao u posebni dio svoga srca. A tek kada bi ju ugledao – tada bi za njega ponovno vrijeme kanda stalo, i sve bi se stare misli vratile u njegov um, i sve bi se iznova stalo događati, kao da svaki puta kada ju ugleda on u nju gleda prvi puta u svome životu. Prići joj je smio, ali činilo se, nakon onog prvog i jedinog puta što su se sastali, više takav sastanak nije bio moguć. Toga je Samuel bio svjestan, i bolni je osjećaj vladao njime da ako se ikada više i sastane sa njom, da će ju to od njega tek udaljiti još više.

Naravno, Samuel je tada bio tek šestogodišnje dijete, no opet, pokušajmo shvatiti da slutnje koje osjećamo kao djeca ipak nisu daleko od stvarnosti koju doživljavamo kasnije. Sa Samuelom je bilo jednako, i tko zna zašto, taj prerano sazreli dječak postajao je, kako je vrijeme prolazilo, sve mračnijih i mračnijih slutnji. Sve mračnija i mračnija srca.

* * *

A tama njegova srca nije se rasplinjavala, čak ni kada su prošli mjeseci i zima se pretvorila u proljeće, a proljeće u ljeto, već se tu širila, malo po malo, i trunula, ispuštajući tu odvratnu, bolnu mijazmu koju doživljavati bijaše svake sekunde sve teže i teže. Samoća, nije mu trebalo mnogo da shvati, stoga mu uskoro postane potreba, ono bez čega nije mogao, i on se uhvati kako se ljudima okružen nalazi sve rjeđe.

Isprva je iz sirotišta odlazio do obližnjeg perivoja, kamo je morao bježati s obzirom da djeci ondje ići nije bilo dozvoljeno, ali nije prošlo mnogo nakon čega mu nedovoljno postane čak i to. I on je uskoro stao vrijeme provoditi u odavno napuštenim prostorijama samog sirotišta, na tavanu njegovu i u njegovu podrumu. Tu konačno on bijaše sam, i tu on mogaše pokušati kontemplirati sve to što se sa njim događalo – okružen tek mrakom i prašinom.

Ali sam on tu bijaše sve do jednog trenutka. Jednog trenutka kada je uspevši se na tavan ondje zatekao svjetlo svijeće.

A uz svjetlo… i Joanne.

“I ti si ovdje, Samuele?” bilo je prvo što je djevojčica izgovorila kad su se te dvije duše sastale tomu se niti ne nadajući. Ona je stajala ispred jednog velikog polurazbijenog ogledala koje je, kao i sve memorabilije i stari namještaj sirotišta, bio dio jedne hrpe u uglu tavana, i u njemu zamišljeno promatrala svoj lik.

Pokraj njena odraza, ali na mjestu više razbijenom i deformiranom, sada se nalazio i njegov.

“Došao sam, ovaj…” Samuel se spleo u govoru, jer istina je bila da zapravo nije ni znao zašto je došao, već je tek, eto, došao. “Isto kao i ti…”

“Vježbam glumu.” rekla je Joanne na to, nakon čega se osmjehnula. “Rekla mi je abadesa da sam kao glumica. I ti tako misliš?”

“Gluma…”, promrmljao je Samuel, kojemu je u sekundi um iz nečeg o što se mogao osloniti postao nešto u čemu gotovo ničemu nije znao ni uzroka ni posljedice, pa ni smisla. Što se događa…? mislio je.

“Smiješno je malo, Joanne.”

“Kako to misliš?”

“Pa gluma…”, buncao je Samuel, pokušavajući naći riječi kojima će ugasiti svaku moguću osornost svoga glasa, jer nipošto nije htio učiniti da se dijete pred njim osjeća loše, “… ne znam…”

Joanne upitno pogleda u njega. Ona je tek sada primijetila da je ovo bio njihov drugi razgovor uopće otkako su se upoznali. Taj dječak pred njom, Samuel, za nju je bio tek prijatelj kojeg je upoznala jedne večeri, više se i ne sjeća sasma na koji način. Ništa više i ništa manje, ali ipak netko tko joj je pružao nekakvu utjehu, a možda čak i hrabrost u svim tim okolnostima u kojima su se nalazili.

“Kako si, Samuele?” iznenada ona promijeni temu razgovora.

Samuel ovdje pomisli izgovoriti sve moguće riječi, vrlo pametne, doista, koje bi umirile i nju i njega, i čak možda potaknule neke nove razgovore, ali uistinu, on nije mogao izreći ništa do li pukog: “Ne znam…” i potom gotovo apatično pogledati u njene tamnozelene oči.

Na to Joanne kimnu glavom i najednom takoreći ponovno postane djetetom. Ona se tada vratila svome tihom zabavljanju sa ogledalom, gdje je, namještajući svoju neposlušnu kosu i uvijajući ju rukama, zamišljala da je tko zna koji lik iz tko zna koje priče.

Samuel je bio zatečen, i to je bio razlog te njegove apatije, ako se to tako moglo nazvati. Kako će kasnije tek u životu to dijete shvatiti, u pitanju je bio poseban doživljaj u kojemu se osoba susreće sa svojim snovima – a u tom doživljaju onaj stari ostati je nemoguće.

On, izgubljeno isprva promatrajući djevojčicu pred ogledalom, najposlije odluči sjesti na neki prevrnuti ormar.

“Samuele?”, javi se tada Joanne. “Misliš li da je to moguće, da ja postanem glumicom?”

“Vjerojatno…”, Samuel iznova smeten odgovori. “Ne znam…”

“Kad bih samo bila… Samuele… kad bih samo bila…! Ja bih otišla odavdje jednom kad odrastem, i otišla bih daleko… i bila bih slavna…”

“Ali zašto da odeš?” upitao je Samuel, iz nekog razloga sada počevši promatrati pod.

“Zašto? Pa ne želim biti ovdje. Ne volim sirotište. Puno je… ne znam. Hladnoće.”, Joanne odgovori. “I svećenici i časne sestre, i sve ovo staro, i kameno, ne volim to, Samuele. Glumci su bogati i slavni, i imaju sve… Raskoš, tako su rekli da se kaže. Da, puni su raskoši. Znaš li što je raskoš?”

“Ne znam.” Samuel će sasvim tiho, i dalje promatrajući pod, znajući da je samo na sekundu mario o toj riječi, prisjetio bi se njena značenja.

“To je sjaj, zlato, bogatstvo. Novac, Samuele, puno novaca i puno ljudi u skupim odijelima, i svi piju vino i šampanjac… Ne kao onda kad svećenik pije na misi, ne to, već iz sjajnih, staklenih čaša… Ima jedan restoran, vidjela sam ga jednom kad me časna sestra poslala u trgovinu i kad sam odlučila malo šetati gradom, vidjela sam ljude tamo… Tako su… ne znam, drugačiji su od nas… Bolji.”

“Mi smo još djeca, Joanne. Pusti njih neka čine svoje. Fra Maxime mi je ionako rekao da su to sve ispraznosti… Ne treba nama to.”

“Ali toliki sjaj…!”, zadivljeno je rekla Joanne. “A ovdje je sve mračno i hladno. Ja želim biti među njima!” i rekavši to, ponovno se okrenula spram ogledala.

Samuel ostane na trenutak u tišini, osjećajući kako se od prvotnog iznenađenja što je na tavanu zatekao Joanne sada već smiruje, i njegov um vrlo je polako dolazio do svoje prijašnje sposobnosti razmišljanja.

A jednom kad je do nje došao, on je stao misliti:

Zašto ljudi, ma čime bili okruženi, uvijek osjećaju da im nedostaje još nešto? Je li to doista samo nedostajanje u pitanju, ili je ono što nedostaje zapravo refleksija rupe u njima samima? Da li čovjek kada kaže “Ja trebam to” zapravo govori “U meni je slabosti koliko je to o čemu govorim veliko”? Pogledao je u Joanne. Nemoj mrziti svoju okolinu, Joanne. Još smo djeca… Još smo djeca… Molim te, Joanne, molim te nemoj u sebi nalaziti nešto tako gadno kakva je mržnja… I misleći to, on se svim silama trudio da ne ispusti suzu, niti da zadrhti, već da ostane miran koliko je to samo bilo moguće.

Ali i ja osjećam nezadovoljstvo sadašnjošću, najednom je pomislio. I ja trebam nešto; trebam nju! Je li Joanne refleksija rupe koja je u mome srcu? Nalazi li se u meni dio rezerviran za nju? Dio koji ako nije ispujen njome, čini da ja patim…?

“Ne treba tebi raskoš.”, konačno je Samuel rekao. Joanne pogleda u njega, a on doda: “Uopće, što će tebi išta raskošno?”

“Kako to misliš?” djevojčica upita, a u njenu se glasu osjeti iznenadna promjena boje.

“Ma, zaboravi…” Samuel odgovori, jer uistinu njegov um, iako je na trenutak postao sposoban normalno misliti, i dalje nije mogao misli pretvoriti u govor onako kako je Samuel htio. Jer Samuel je mislio: Ti sama daleko si iznad svake ovozemaljske ljepote, Joanne, iznad svega što čovjek može i zamisliti. Ti si čista i neukaljana svime ljudskim, i jedinstvena si. Tvoje iskrene oči, i mudre dječje riječi… nešto kao raskoš takvo što bi uništilo, Joanne… Ali on to nije mogao izgovoriti.

On je u nju tek mogao gledati.

“Ako sam iz ovog gadnog mjesta, Samuele, to ne znači da ne zaslužujem što i ostali, bogati ili ne!” resko i najednom srdito Joanne odgovori na njegove riječi.

“Ne, nisam tako mislio…” Samuel pokuša izustiti.

Ali bilo je prekasno. Rekavši to, Joanne je otišla.

POGLAVLJE 4

Zanimljivo je kako je malo potrebno da sve krene nizbrdo, čak i ako je to sve zapravo toliko maleno da jedva i postoji. Granica je zanimljiva tog gubitka, koja se smilovati neće i neće se nigdje povući, već će dopustiti da ode sve, i ona najmanja mrvica koju možemo nazvati svojom osnovom, svojim temeljom, identitetom svojim i onime što nam je svjetionik posred tog divljeg mora zvanog život.

Interesantna je i misao o tome, koja je to možda mogla spriječiti da je bila tu kada je trebala, misao koje tu nema prije nego se katastrofa dogodi, a koja ne prestaje oko toga se vrtjeti i vrtjeti, često i godinama, često i u najkasnijim noćima, uzrokujući toliko boli… ali onda kada je prekasno.

Samuel nije nalazio uzroka, on nije znao što se točno dogodilo i gdje je sve pošlo krivo. On je tomu tek bio svjedok, tek je promatrao ispunjavanje svojih crnih slutnji i pad svojih nada. Misliti o tomu bijaše nemoguće, čak i kada bi znao što bi točno misliti trebalo. Znao je tek da Joanne sa njime više nije htjela razgovarati. Znao je tek da su se udaljili još i više.

Mnoge mržnje tu su jer si ljudi nemaju što reći. Veliki je dio svijeta od te mržnje. Ali Samuelova mržnja, mržnja što je stala razdirati njegov život, bila je drugačija. On je imao što reći, i trebao je, i ovisio je o tim riječima, ali riječi te nisu pripadale njegovu vremenu. Ono što je on trebao reći njegov um nije imao dovoljno vremena, niti bi imao ma da je imao i stotine godina na raspolaganju, da obuhvati, da složi u rečenicu.

A te riječi, riječi o kojima je on ovisio, bile su obično traženje oprosta.

U jednom je trenutku počela i škola, i Samuel se tek našao još udaljenjiji od nje no što je bio, jer po pola dana njega u sirotištu ne bi ni bilo, a kada bi se on vratio nje pak često bilo ne bi. Gdje je ona bila on nije znao. Jedini trenutak kada bi ju ugledao, kada bi njegove oči dobile tu privilegiju, bio je u blagovaonici, nekada dva a nekada tri puta dnevno, ali ona bi uvijek okretala glavu, kanda bježeći od njega, kanda ga kažnjavajući.

I nije bilo potrebno mnogo da se Samuel nađe sam, ogoljen i napušten, i da provodi noći razmišljajući, vodeći te nikada doživljene razgovore, promatrajući njen nikada viđeni osmijeh, i čekajući ta teška jutra shvaćanja, teška jutra rasplinjavanja iluzija i snova.

Ona više nije zalazila ni na tavan. Prvi puta kada ju je ondje ugledao bio je i posljednji. A ni on više ondje biti nije mogao, jer je i samoća njegova bila od onoga što ga je gazilo – u pogotovu samoća na mjestu od za njega takvog značaja.

* * *

Možda bi se promatrač upitao zašto, ta zašto Samuel nikada nije prišao Joanne i pokušao joj sve objasniti? Zašto nije pokušao, ta barem pokušao ponovno razgovarati sa njom i možda (da, šanse su bile vrlo male, ali ipak su postojale!) izgladiti sve to što se dogodilo; pokušati pokazati koliko je taj antagonizam zapravo bio temeljen na tako malenim i bijednim stvarima da je sve to skupa bilo gotovo i parodija – a opet, da je tako pekao, pekao iako tako neznatan.

Ali on je pokušavao! I pokušavao je toliko puta da zbrojiti više nije mogao. No ona je bila udaljena, gotovo kao od druga svijeta, od drugih ljudi, i kao da je bila toliko udaljena od njega, mada su bili tako blizu, da više njegove riječi i povike nije mogla čuti.

Povrijeđenost, onakva bezazlena kakva je bila unutar Joanne u početku, uskoro je prerasla u pravu mržnju, pa čak i strah, i štoviše, kako je vrijeme prolazilo, Samuel je tužno morao shvatiti da je Joanne u njemu vidjela neprijatelja.

Ali volim te! Samuel je u sebi mislio, dok je u suzama polako zatvarao oči prije još jednog od mnogih tonuća u san. Što se dogodilo? Je li moguće da se odnosi dvaju duša srozaju u takvu katastrofu? Joanne, zašto to činiš…?

POGLAVLJE 5

Kao treptaj okom, ali bolni, bolni, bolni treptaj okom, prošlo je još oko tri tisuće i šesto takvih noći i strpljivih dana tokom kojih je Samuel čekao – ni sam nije imao pojma što – i promatrao – opet, nije imao pojma što! – u tom disanju, spavanju, učenju, disanju, spavanju i učenju, i tako prolazio kroz sljedećih deset godina kao da vrijeme nema nikakvu snagu i ne može mu – baš kao što mu, dragi čitatelju, i nije – pomoći. I Samuel se našao, jednog jutra ustajući, i dalje ne razmišljajući ni o čemu drugome no o svojoj najvećoj greški – onom posljednjem razgovoru sa Joanne od prije deset godina – kao petnaestogodišnjak spreman za odlazak u vojsku.

Zapravo, to se nije moralo dogoditi. On nije morao u vojsku, već se dogodilo da je tjedan dana prije, jednog jutra hladnog i jednoličnog kao i svako drugo, Joanne nestala iz sirotišta. Nije je bilo nigdje. I stoga Samuela nije držalo za to mjesto baš više ništa, i njegovi dani ondje su postali ništavni poput pepela.

Bio je to neki čovjek, Samuelu nepoznat, sura i brkata lica, koji je po njega jednoga dana došao. Došao je taj čovjek iznenada, bez riječi i mračan, gotovo kao glasnik njegova usuda, i primio je Samuela za ruku.

A Samuel je za njim pošao, kao i on bez riječi, i bez ičega u svojim rukama. Znajući da ondje kamo ide ne želi ići, ali da ići ondje, iako ne mora… uistinu mora.

* * *

Tužno je sjetiti se razgovora koji se nikada nisu dogodili, a mogli su. Samuel o njima razmišljati nije prestajao čak niti kad je Pariz napustio, čak niti kad je otišao sa tim čovjekom mrka lica do onoga što su nazivali vojnim barakama, a što se nalazilo nekoliko gradova dalje. Ti razgovori ticali su se Joannina odlaska. On se pitao nije li mogao, ta makar nakratko, nekako, kako već god, sa njom razgovarati i od bježanja ju odgovoriti. Sigurno je mogao, bio je u to uvjeren, mogao je već nekako, nekako, nešto… samo da mu je palo na pamet da bi ona mogla otići.

Ali onda se sjetio i da je odlazak bio njen izbor, i da nagovarati ju da ostane bi samo u njoj uzrokovalo još više boli. Što se dogodilo, polako je postajao svjestan, bilo je jedino što se dogoditi moglo. Ali to shvaćanje, iako za njega bijaše tužno, on pojmio uz tugu nije, jer tugu si priuštiti nije mogao.

Vojni kompleks, naime, nije bilo mjesto za tugu, iako su ga ondje dočekale stotine lica mlađih i od njegova, lica kanda nesposobna za išta drugo. Bilo je to mjesto betona i blata, mjesto građevina sa bezbroj soba i prostranim dvorištem punim prepreka za vježbanje, kamo se od djece ljudi – od ljudi, homo sapiensa, onih što misle, vole, govore, i imaju milijun želja – kamo se od njih činilo strojeve za ubijanje.

Tako je na to Samuel gledao, onda kad si ne bi lagao i onda kad bi sa Joanne uopće fokus usmjerio na svoju okolinu, na sve to što su ljudi nazivali plodom civilizacije a što je uzrokovalo tolike rijeke krvi. Tako je o tomu razmišljao, kritizirao to u svojim mislima, iako je bio dijete, i iako je kritiku društva smatrao kritikom sebe. On bi tako mislio, jer drugačije jednom kad bi bio iskren sa sobom misliti nije mogao:

Ja nalazim da je civiliziranost antonim slobode. Uzrok plača. Neprijatelj prirode… dželat dobrote.

Ali iako je tako mislio, i iako je bio protivnik svega toga, on se je one sekunde kad je stupio u vojni kompleks počeo smatrati vojnikom. A kao vojnik služiti je bio spreman.

Onaj čovjek što ga je do vojnog kompleksa doveo, i kojemu Samuel nikada nije doznao ni ime, par dana kasnije je nestao, i Samuel se stoga opet našao sam. Sam iako među ljudima.

* * *

Ali da se navikne, i štoviše, počne svoje novo okruženje i cijeniti nije trebalo proći mnogo. Vojni poligon, uskoro se pokazalo, kanda je oku i duši bio ugodniji od onih uskih, kamenih uličica što su okruživale sirotište, jer tu je, na tom poligonu, Samuel po prvi puta u svome životu dobio priliku da istinski promotri sunce, da promotri zoru, osjeti na svome tijelu jutarnji vjetar i onu hladnoću što uz njega ide, i kasnije, kad su vježbe započele, prvi pravi umor, znoj, vrućinu i ono bolno i brzo udaranje srca. Spavaonice, pak, u kojima je provodio noći i u kojima se njegovo tijelo puno modrica i ogrebotina od vježbi odmaralo, bile su napućene, ali i skladne, i sve se činilo kao da je na svome mjestu, točno ondje gdje je trebalo biti.

Mjesec dana trebalo je proći da Samuel dobije svoju prvu pušku, i dobivši ju, trebao je proći još jedan mjesec da nauči pravilno pucati. Mnogo je povika i riječi Samuel za svoga vojna roka čuo, ali ništa od toga nije pamtio. Jer bili su doduše i bezvrijedni. Ali jedan povik, jedan niz riječi, bio je iznimka. Povik naime koji je čuo nedugo nakon što je ispalio svoj prvi metak:

“Upamtite dobro taj zvuk! Želim da dobro upamtite ovaj smrad željeza i baruta, i osjećaj ledenog i teškog oružja u svojim rukama… Jer sada pucate u miru. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, doći će još nebrojeno ovakvih pucanja, i nebrojeno gelera frcati će vam iznad glave, a vi ćete htjeti da niste zaboravili… da niste zaboravili kako je to pucati u miru.” Riječi čijeg su to narednika bile Samuel nije znao, jer glavu spram njega nikada nije okrenuo. On je čuvši ih samo pogled vratio na nišan.

Reći mogao nije koliko je vremena nakon toga prošlo kada se našao usred ekspedicije u šumi, a potom i među vrhovima nekih bijelih i smrznutih planina. Noći su te trebale biti hladne, vlažne i uopće strahotne… ali za njega one bijahu lijek. One za njega bijahu sloboda.

Malo toga upamtio je Samuel Gide iz vojske, jer to je za njega uistinu bilo vrijeme više ulupano no potrošeno, ali stvari koje jest upamtio, one riječi narednika, zatim noćno nebo posred planine šibane vjetrovima, ledena i maglovita jutra… ta sjećanja činila su da čitavo to iskustvo, u pogotovu kad bi promatrajući okolinu na par sekundi zaboravio na Joanne, i nije izgledalo tako loše.

* * *

Prošlo je gotovo godinu dana prije nego su vojnici konačno dobili dozvolu pisati svojim obiteljima. Samuel, dakako, obitelji nije imao, i stoga je on svoje pismo mogao poslati tek Fra Davidu, upravitelju sirotišta.

Gotovo da to i nije učinio, jednom kad su se na stolu pred njim pokazali olovka i papir, jer ako je bilo ičega bolnijeg od ne pisanja pisma bilo je njegovo pisanje. Bilo je otvaranje duše i prelijevanje osjećaja. Ali to je učiniti morao, jer znao je da iako je sada pismo napisati teško, ono stanje u koje bi upao ako ga ne bi napisao, ono stanje u kojemu bi se usred toliko mnogo noći probudio, bilo bi stotinama puta gore. Jer shvaćao je ipak on, Nisam trebao kud i kamo lakše je podnijeti od Trebao sam.

Stoga je Samuel olovku svojom prstima punih žuljeva primio i stao Fra Davidu pisati.

Njega je on i Fra Maximea u pismu upitao kako su, drži li ih zdravlje i ima li sirotište novaca. Zanimalo ga je kako žive klerici i njihovi pomoćnici, kao i djeca, jesu li sretni i tomu slično. Jer Samuel je znao da je tih godina ne samo u Francuskoj, već i u čitavu svijetu, vladala besparica i neka gadna kriza, i da svijetli dani kao da su ih sve izbjegavali.

On je pitao i je li Fra Maxime našao novog štićenika, sada kada je Samuel otišao, i hoće li uopće imati snage podići još jednoga sličnog njemu, i učiti uz njega dane i mjesece, pa da možda, jednom kad se u sirotište vrati, Samuel dobije novog prijatelja.

Pisao je to Samuel jedva se nekako suzdržavajući od puštanja suza, i pažljivo, gotovo snebivljivo, jer drugih prijatelja osim tih ljudi u sirotištu on imao nije. Drugog doma njega nije čekalo. Samo ono, sirotište, hladno i staro kakvo je oduvijek i bilo, bilo je tu da čeka na njega, i ti stari, prijazni, bogobojazni i skromni ljudi okruženi sa bezbroj napuštene djece.

I, naravno, Joanne.

Za nju je Samuel upitao tek na kraju pisma, dok se obraćao Fra Maximeu. Njeno ime on je olovkom stisnuo, gotovo sakrio u posljednjoj rečenici:

I da, prije nego zaboravim, pisalo je, Fra Maxime, jeste li doznali što o Joanne?

Zadnju je tu rečenicu bilo naročito teško napisati, štoviše najteže u čitavu pismu, jer istina je bila da iako ju je spomenuo samo na tom mjestu, Joanne je bila tog pisma čitav smisao, i da nije htio upitati za nju, on pisma ne bi ni napisao. Ali spomenuti njeno ime, uopće ga olovkom na papiru oblikovati, pa i u tako malenoj i gotovo beznačajnoj rečenici, on bez preplavljivanja boli nije mogao.

Privevši pismo kraju, on se na njega potpisao i stavio ga u kovertu. Bilo je to besmisleno, znao je, jer pošta je ionako bila provjeravana, no opet on kao da je imao instinktivnu težnju da ga zaštiti, makar i kovertom. Makar na trenutak.

A jednom kad se od stola odvojio, njegovo lice ponovno je bilo kamen. Iznova on je bio vojnik. I kao vojnik on je pismo predao, te pošao sa ostalim vojnicima na izvršavanje dužnosti.

On se trudio, pokušavao je to pismo smetnuti s uma i učiniti da odgovor, ako ikada i dođe, u svome umu čeka što manje. Jer znao je da će mu u suprotnom čekati i jedan dan biti kao najgore mučenje.

Ali unatoč svemu, čekanje je mučenje bilo. Jer na odgovor je čekao gotovo dva tjedna.

Dogodilo se to jednog jutra, za Samuela iznenada i neočekivano, jer nije znao da će se baš tog jutra dogoditi, na istom tom mjestu u kantini, kada je njemu i nekolicini drugih mladića neki vojnik prišao i predao poštu.

Pismo što se našlo u Samuelovim rukama bilo je vlažno, gotovo trulo, ali u tom trenutku ono najvrijednije što je on imao. I on nije mogao a da na trenutak ne izgubi dah.

Bio je to rukopis Fra Davida, napisan na neravnoj i požutjeloj koverti, pisan slovima tako sitnim i urednim. Otvorivši pismo, Samuelu se učini da u njemu osjeti miris sirotišta. Miris, naime, one tako mu poznate hladnoće, starosti, vlage i siromaštva te građevine; onaj miris kamena, koji mu je ispunjavao nosnice toliko godina, miris hladnih i mračnih hodnika, starih prašnjavih knjiga, glomaznih drvenih stolova i umora, da, umora svih tih ljudi što su ondje živjeli, pa i onoga koji je to pismo i napisao. Sve to Samuel je kanda mogao namirisati.

No to nikako nije bilo nešto loše, već štoviše, Samuel je morao sakriti lice kako mu ostali mladići ne bi ugledali suze koje je osjetio da će krenuti od radosti kliziti niz njega svaki čas.

A suze su u konačnici došle, i učinile da kroza njih jedva čita. Brušući rukama oči i pokušavajući se umiriti, on je čitao riječi onih koje je smatrao svojom obitelji…

O, najdraži moj dječače, pisao je Fra David, ne mogu ti opisati niti jednu stotinu od onoga što smo osjetili svi onda kada nam je došlo tvoje pismo! Otac Maxime je tako radostan jer si se uspio snaći, i u zadnje vrijeme samo se o tebi ovdje govori. Svi želimo da uspiješ, a i sam sam tolike sate proveo moleći za tebe… Znam da ti je teško, i da patiš mnogo, znam, vojska zna biti gadna i teška, ali samo nemoj odustajati i slušaj nadređene. Ali prije svega i povrh svega, dragi moj Samuele, nemoj zaboraviti na Krista, jer kad ti bude i najteže, nema toga što jednostavna molitva neće učiniti…

Da se samo obazro po kantini Samuel bi uvidio da on nije bio jedini mladić u toj prostoriji niz čije su obraze tekle suze. Pola kantine, zapravo, netko čitajući naslonjen o zid a netko pak kao i on sjedeći usamljen za svojim mjestom, brisalo je suze čitajući pisma svojih bližnjih. I svatko je pazio, duduše sa propustom, da ga se ne zatekne uplakanog, i svatko se trudio gledati kroz suze.

Sirotište je bilo u velikim financijskim problemima, rekao mu je Fra David, i činilo se da iz tih problema neće još skoro izaći. Djece što su dolazila u sirotište bilo je sve više, a sredstava sve manje. Još nedavno je bilo dovoljno deka za sve, ali i to se sada promijenilo, i neka djeca već sada moraju spavati zajedno u krevetu jer bi se inače smrzla. Pak što se ticalo hrane, sa tim je stanje bilo još gore, ali tu je Fra David temu promijenio.

Bijaše to vazda crta njegove osobnosti, to tek površno fokusiranje na svoju poziciju i probleme, i stvarno bavljenje problemima samo svojih sugovornika. Fra David više je davao savjete Samuelu u pismu i više se doticao duhovnosti, takoreći, no stvarnosti – u pogotovu stvarnosti u kojoj se on sam nalazio – a Samuel nije znao bi li mu to zamjerio ili ne.

Ali sve to on je već sljedećeg trenutka smetnuo s uma. Onda, naime, kad je naišao na onu najbitniju rečenicu od svih:

I da, Samuele, Joanne, za koju si upitao što li je sa njom, vratila se. Vratila nam se Joanne! Bila je u vrućici prvih dana povratka, ali sada je bolje. Pomaže sestrama oko nove djece, i svi o njoj samo najbolje govore. Ja znam da ti tu djevojku izinmo cijeniš, i baš zato sam naročito ustrajao u njenom nagovaranju da ne odlazi više iz sirotišta jednom kad ozdravi. Zasad me je poslušala, no vidjeti ćemo što će budući dani donijeti…

Joanne… kroz um su Samuela stale prolaziti misli jednom kad je te riječi pisma pročitao. Joanne… mislio je, osjećajući neopisivu radost poradi njena povratka – jer dobro je Fra David rekao, on ju je iznimno cijenio. Molim te, nemoj više ići… nove su misli stale kao list na mirnu jezeru ploviti njegovim umom, dok se suznim očima osvrtao po kantini punoj mladića u zelenim vojnim uniformama. Molim te…

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *