Mord Dur’agemski, dio prvi, knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 1-5

Ivan Baran

MORD DUR’AGEMSKI, DIO PRVI

knjiga druga Ciklusa Crnih Knjiga

I. glava,

koja kaza što je bilo prije bitka

“Dlan se pretvori u plamen, a plamen u tamu.
Sva stvarnost tada nestane i vrijeme se pokori.
Jer Demon Bez Vojske vladar je vremena!”

(iz Bohharovih ljetopisa, napisanih 359. godine Doba Jeda)

Poglavlje 1

Ima ljudi što hodaju svijetom čija su djela toliko prljava da se te ljude naprosto ne može nazvati ljudima. Možda bi netko pomislio: Za takve je pakao rezerviran neminovno, ali ta pomisao bila bi kriva. Jer doista, ništa, no baš ništa te ljude ne priječi od bivanja dobrima pa čak i svetima, osim onog najgoreg što se u njima krije: njihove gordosti.

Takvi ljudi sami ne žele znati što to dobro jest i od dobra oni uporno bježe iako znaju da time ranjavaju svoje sepstvo. No ipak i za njih spasa ima. Jer kada se sve sruši, sve što dijeli čovjeka od onoga što on želi biti tek je njegova volja.

A jedan od takvih ljudi bio je i Ser Tarrob, vitez iz Dur’agema.

Ser Tarrob bio je čovjek manje–više od časti. Rođen od oca mu vojnika, u istoj vrsti posla kasnije i sam. Bez majke je ostao zarana, od teške neke bolesti, a otac mu je poginuo u bitci. Kada se to dogodilo Ser Tarrob bi se možda i mogao prisjetiti da ga je takvo što zanimalo, ali premda bi glupo bilo negirati da mu je smrt oca utjecala na postajanje riterom on o tomu i uopće svojoj prošlosti razmišljati nije volio.

Nije se moglo reći da je Ser Tarrob uopće dobro poznavao povijest svoje obitelji jer vrlo je mlad on bio kada se našao živeći sam, u besparici na ulicama Kessyra, ali i da je znao po svoj prilici bi svejedno od njega nastao isti vitez iste srčanosti kakav je bio, a doista, osim što je Ser Tarrobu to bilo jedino bitno on i jest bio među najsrčanijim vitezovima koje je Hil’gum ikada imao prilike vidjeti.

Kad su rekli da kralj treba pomoć Ser Tarrob je već bio vojnik u službi, doduše mlad, no za boj dobar u svakom slučaju. Zgrabio je on tada po zapovijedi svoj mač i pošao na putovanje – kako je ispalo, ne baš lijepo putovanje i putovanje koje mu je oduzelo najveći dio života.

Prošlo je od početka tog putovanja gotovo trideset godina. Danas je Ser Tarrob već zašao u pedesetu i on je sada sijede kose, a vid mu je oslabio, dok su mu se pod očima objesile vrećaste plave vjeđe.

Njegove ruke drhtave su, a njegov um…

Jedva opisivo. Jer krvi je taj čovjek vidio. Neizdrživo mnogo krvi.

* * *

Neki mladi vojnik pažljivo primi baklju i prinese ju rubu slamnata krova. Bila je noć, ali hladno ne bijaše pa su se poradi toga svi znojili.

Slama, snažno vezana uz gustu trsku, oklijevala je planuti neko vrijeme, no najposlije ipak je popustila. Morala je popustiti.

Kako se vatra razgorjela, tako je Ser Tarrob nogom srušio vrata kuće koju su upravo zapalili i, zajedno sa još tri vojnika, unutra ušao. Od dima se nije mnogo vidjelo, ali Ser Tarrob je znao gdje su žrtve. Mnogo je puta činio slične stvari, a iako je smrt svaki puta bila originalna, Ser Tarrob je mogao reći da je postao već toliki majstor u svome poslu da je znao razmišljati poput onih na koje se okomio pa je samim time uvijek bio korak ispred.

Uopće se ne trudeći pronaći ih, on je ubrzo naišao na neku ženu i srednjovječna muškarca. Žena je u gorućoj kući zavrištala. Muškarac, ohrabren njenim vriskom, na Tarroba je na to nasrnuo.

To vitezu nije značilo ništa. On im je samo prišao te ih zgrabio svojim životinjsko snažnim rukama i oboje ih, stežući ih za kosu, odvukao iz kuće van, ondje gdje su ih svi okupljeni stanovnici tog malenog sela mogli vidjeti.

Zašavši na ulicu, srušio ih je oboje na kameno tlo, gdje su i ostala trojica bacila ljude koje su oni pograbili i izvukli na ulicu – dva starca i tri muškarca, nešto starija od onog kojeg je uhvatio Tarrob.

Od seljana koji su sve to začuđeno promatrali neki su se i bunili – ti bi, uz snažnu pljusku, vrlo brzo završili na tlu.

Prođe niti minutu, a Ser Tarrob, zajedno sa svojim prijateljem Ser Hrawom, priđe zatočenoj skupini čeljadi, poslije čega Ser Hraw progovori:
“Dobro znate za što ste krivi.” vitez je mirna glasa rekao. To izgovorivši, on ostane šutjeti. Okupljeni seljani promatrali su ga, očekujući da će dodati još nešto.

Ali izgovorenih riječi više nije bilo.

Ser Hraw i Ser Tarrob tada isuku svoje mačeve, zatočenike poruše na koljena i jednom po jednom im oštrim sječivima oduzmu živote.

Vruća je, grimizna krv potekla iz otvorenih rana i zapljuskala po zemljanu putu i skutama okupljenih. Zvuci njezinih liptaja bijahu slični zapljuskivanju valova mora o mol, samo mnogo prigušeniji. Ubijeni se trzahu, sada već izmrljani od blata zemlje i krvi.

Vitezovi su stajali mirno.

Oznojen i krvav, zadihan od opojne mijazme smrti i sa dugim mačem u ruci sa čije je oštrice kapala krv, Ser Tarrob se najzad okrenu okupljenim seljanima, od kojih su neki povraćali po tlu a neki plakali, te vikne: “Učinjeno je što je učinjeno biti moralo. Selo vam je čisto od izdaje. Sad ga očistite i od krvi!”

To kazavši Ser Tarrob ispravi leđa i pođe do svog konja, čije je uzde pridržavao neki mladi vitez iskušenik. Mladić je taj gledao u tlo, kanda se ne usuđujući podići pogleda, a to, činilo se, Tarrobu se i sviđalo. Jer doista, njemu više nije bilo ni do kakvih međuljudskih odnosa pa makar to bio i puki pogled.

Znao je što će uslijediti. Uvijek bi tako bilo, pomislio je. Uvijek će neka hrabra budala…

Nije stigao niti privesti pomisao kraju, kadli se začuje upravo ono što je očekivao. Naime, neki se hrabri mladi seljanin tada usudio povikati: “Vi ste zločinci, a ne… a ne ovi jadnici koje ste pobili! Vi ste zločinci!”

Ser Tarrob na to se nije ni obazro. Nije se zapravo imao na što obazreti jer taj je isti mladić pao na tlo mrtav jedva sekundu nakon svoje izjave, od brze strijele ispaljene iz luka nekog iskušenika Ser Hrawa.

Tmurna lica isprljana od čađi Ser Tarrob je očistio oštricu svoga mača i spremio ga u korice te se uglavivši nogu u stremen lijeno uspeo na svog konja. Onaj mladi iskušenik predao mu je uzde.

“No, idemo?” tiha je i bezizražajna glasa dobacio Ser Hrawu.

“Dakako, dakako…” Ser Hraw je odgovorio, užurbano potom pošavši i sam do konja te svoga uzjahavši. Za razliku od Ser Tarroba on se na svoju životinju uspeo sa neukoričenim mačem u ruci, ali tomu nije bio razlog što je Ser Hraw svoje oružje zaboravio vratiti u korice, već što nije zaboravio da je i dalje okružen ljudima koji ga nisu smatrali suviše prijateljskom pojavom.

Nakon toga ne prođe minuta a na konjima se nađu svi, jašući u povorci koja je polako krenula prema izlazu iz sela.

“Znaš?” dojahavši do Ser Tarroba na čelo kolone, Ser Hraw je tiho upitao tog čovjeka. Na što je ovaj mislio Ser Tarrob nije znao reći, no to nije bilo ni bitno jer takvi su razgovori njih dvojice nakon izvršenja kraljevih naloga već bili običaj. Vrlo vjerojatno ni sam Ser Hraw nije imao pojma na što misli.

“Znam.” Ser Tarrob je odvratio.

“To je dobro.”

Nakon tih riječi nastupila je tišina, baš kao i svaki puta kad bi ta dva viteza uz svoje iskušenike i vojnike koje im je ustupio kralj završila sa kakvim pohodom. Ta tišina obično bi trajala satima, pa čak i danima jer si oni jednostavno nisu imali što reći. I baš nitko u toj tišini ne bi uživao. Ali i tišina, držali su, bila je bolja od razgovora, a Ser Tarrob ovoj se, samo jednoj još u nizu mnogih tišina koje je proživio, čak i radovao.

Ali ni ta radost nije trajala dugo.

“Zapovjedniče, pazite!” začuje se kreštavi povik onog mladog viteza iskušenika što je Ser Tarrobu ranije držao uzde. Povik jedva i začuvši, Ser Tarrob se munjevitom brzinom priljubi uz vrat svog konja.

Ondje gdje mu je ranije bila glava ni pola otkucaja srca kasnije proletjeo je nekakav rotirajući projektil.

Projektil se taj uz prigušeni zveket zabio u drvo nekoliko metara ispred viteza i ovdje on uvidje da je u pitanju mala sjekira.

Ne razmišljajući mnogo, štoviše ne razmišljajući uopće, čim je ugledao tu sjekiru Ser Tarrob je skočio je sa konja i pognuvši se isukao mač. To učinivši on je potrčao do najbližeg drveta, iza kojeg se tada sakrio.

Kako je ispalo, bio je jedan od sretnijih jer je reagirao na vrijeme. Mnogi od ostalih nisu bili te sreće i ako su se htjeli ranije počešati na onim mjestima gdje im se sada u leđa zabila sjekira ili kakav nož, više te želje nisu imali.

U pitanju nije bilo ništa neočekivano. Štoviše, još u trenutku prije no što je spram njega stala letjeti ona sjekirica Ser Tarrob je mislio baš na to – jer o tomu bi razmišljao uvijek nakon pohoda.

“Ubojice!”

Naime, u pitanju bijaše pobuna.

Sjekire, kamenje i noževi letjeli su zrakom na kraljeve ljude i, premda su svi oni bili oklopljeni, polako počeli oduzimati živote. Kako se sve to odvijalo na samom rubu sela kuće su bile blizu, a baš to Ser Tarrob vidje kao mjesto spasa jer kako je držao, kuće će od stabala pružiti daleko sigurniji zaklon.

Osvrnuvši se prema vitezovima iskušenicima – jer imao je namjeru i njih uputiti ka kućama – ali uvidjevši da ih je većina već potrčala na seljane kako bi se srazali u okršaj, Ser Tarrob ljutit poradi gluposti mlađarije pljune u travu, poslije čega sam potrči do najbliže kuće, u zaklon noći.

Mnoge smionosti zapravo su tek koprene iza kojih se skrivaju nesposobnosti, jedan stari učitelj kojemu se sada ovakav zadihan nakon trčanja kroz šumarak i zabijanja leđima o zid najbliže kuće nije mogao sjetiti ni imena znao mu je reći još kad je postajao vitezom. Tarrob nije znao zašto se tih riječi sjetio, ali one su mu umom zazvonile i on ih je sada nalazio smislenima. Sekundu kasnije, baš kada su klepeti metala, niz ljudskih povika i zatomljeno šuštanje vatri što maločas uslijediše najzad utihnuli, i te riječi zakopale su se natrag među zaboravljena čuvstva.

“Glupani…!” osluškujući korake seljana oko komično lako svladane šake iskušenika, Ser Tarrob je bijesno protisnuo kroza zube.

Na to je kao odgovor začuo smijeh Ser Hrawa, koji je, tada je shvatio, bio niti pola metra od njega, također naslonjen na zid, ali koga se poradi mraka jedva dalo vidjeti. Od svih baš gadovi prežive… Tarrob je pomislio kad se spram tog viteza trgnuvši okrenuo. No bez obzira na tu pomisao on je zbog toga osjetio olakšanje. “Zaslužili smo!” bilo je prvo što mu je rekao Ser Hraw.

“Svaku ranu.”

Seljani su uskoro utihnuli sasma. Svaki ispušteni glas, odzvanjajući udarac čelika o čelik, pa čak i disanje najednom je prestalo. Upravo ta tišina natjera Ser Tarrobovo srce da zakuca još brže.

“Gdje su ostali?” začuje se uskoro nečiji glas.

“Tu su negdje!”, netko drugi je dodao. “Znam, ta vidio sam ih…!”

Negdje se tada začuje lupkanje po crjepovima, nedugo poslije čega se začuje povik: “Ne vidim ih u šumi.”

“Žao mi ih je…”, negdje tada Ser Tarrob je tiho šapnuo Ser Hrawu. “Ali… ili mi ili oni. Ja odgovor znam, ali… ali neka bude učinjeno po tvojoj savjesti.”

Ser Hraw na to ne reče ništa, već potapša nekog iskušenika do sebe kojeg je, uzgred, Ser Tarrob tek sada primijetio. Uz taj doticaj, Ser Hraw je ovomu šapnuo i zapovijed, na što iskušenik kimnu i stane sa njenim provođenjem.

Nije prošlo desetak sekundi, a zapovijed se Ser Hrawa proširi poput požara među posakrivanim preživjelim vojnicima i vitezovima iskušenicima. Ser Hraw je to doznao upravo od tog iskušenika do sebe, koji mu je najzad šapnuo: “Sve je spremno.”

Muk je ljudi što su osluškujući šumarak pokraj tih par kuća tražili preostale kraljeve snage trajao još vrlo kratko, a završio je prekinut glasnim povikom. Iznenađeni se osvrnuvši spram izvora tog povika, seljani ugledaju jednog od svojih kako pada mrtav.

Tu je u Ser Tarrobu zavladao novi strah, ali ovaj više nije bio tu poradi budućnosti njega ili njegovih suboraca, već upravo onih kojima su se sada već raspoređeni kraljevi ljudi odlučili namjeriti. Naime se iskustvo i taktike te dvije grupe nisu mogli usporediti niti u snovima.

Od onog povika prošle su možda dvije, možda tri sekunde – tokom kojih se svaki od seljana našao uznemiren a grupacija im raštrkana – kadli se naizgled ničim izazvan ponovi još jedan povik.

Ovaj puta na glasno zapomaganje jednog od njih nitko nije reagirati ni stigao, a već su sa svih strana, iz svih mogućih, nepredvidivih i mračnih uglova, od između kuća i obližnjih stabala dotrčali vojnici i vitezovi iskušenici te odmjereno, u formaciji poznatoj samo njima, brzo mašući svojim oružjem seljane okružili i počeli ih savladavati.

Broj tih ljudi koji su se niotkuda pojavili Ser Tarroba je iznenadio, jerbo je za mnoge od njih mislio da su mrtvi. Ali pokazalo se da nije mnogo kraljevih ljudi ni poginulo. Oni koji su završili ranije pogođeni kakvim oružjem ili su bili samo okrznuti ili ni to, već su se samo pravili mrtvi, računajući da će se nešto slično ovoj Ser Hrawovoj zapovijedi dogoditi prije ili kasnije.

Seljani ovaj puta nisu imali mnogo šansi. One kose, sjekire, motike i srpovi u njihovim rukama možda su kakvog oklopnika i uspjeli ogrebati ili ovdje-ondje posjeći, ali ne više od tog i već pri prvom doticaju sa viteškim oštricama završili su iz njihovih ruku poizbijani, izlomljeni i odbačeni daleko u mrak.

Zveketavi su kessyrski mačevi bljeskali u polutami, bivajući osvijetljeni plamenjem one zapaljene kuće koju su vojnici ranije zapalili, a čije su raspadajuće grede vezane uz debele snopove trske sada hučale oganj talionice. Kreševo je trajalo jedva još pet-šest minuta, a završilo je kad je i posljednji od pobunjenih seljaka završio posječen u lokvi krvi, batrgajući se i gaseća života osmatrajući svoj kraj.

Napokon netko tada proglasi: “Mrtvi su! Mrtvi su svi!”

“Jesu li? Deder, je l’ pobjeg’o koji?”

“Konji, okupite konje i uzjašite!”

Posljednje te riječi učine da Ser Tarrob otvori oči i oko sebe se osvrnu jer pripadale su čovjeku čiji glas bi ga uvijek, ma što se sa njim događalo, dovodile pred stvarnost. Ovdje bi promatraču možda bilo neobično doznati da je Ser Tarrob većma zatvorenih očiju mačevao i oduzimao ljudima živote, ali to ne bijaše ništa vrijedno čuđenja. Ta sposobnost koju je posjedovao, zapravo, u tom je vitezu izazivala gađenje.

Prizor pred sobom pregledavši pažljivo, svaki njegov odsječeni, blatom i sluzavom krvlju izmrljani ud, svaku otvorenu ranu i beživotno lice što ga u neprirodnom i nespokojnom položaju sada iz tog blata gledaše prazno kao da ne postoji, Ser Tarrob zaključi: Ubio sam trojicu. Tri čovjeka pala su od moje ruke.

Morao je protrljati oči kako bi bolje vidio jer sve što je osmatrao uskoro se pred njim kanda počelo magliti. Ali ruke mu bijahu krvave gotovo poput mača kojeg su držale pa bi prizor i nakon brisanja lica i očiju ostao takav jedva vidljiv kakav je bio. Svojim krvavim dlanovima on je tu vruću i crveno svjetlucavu tekućinu na svome licu samo dodatno mrljao i time još više pogoršavao vid.

Napokon, kad se sjetio da lice može obrisati nadlanicom te kada je to i učinio, Ser Tarrob zatetura, a onda podigne pogled i na par koraka ispred sebe ugleda nekog starca. Taj starac stajao je mirno i piljio je u njega, lica bezizražajna baš kao što bezizražajna postade i noć oko njih.

“I oni?” začuo je tada nekog viteza iskušenika govoriti Ser Hrawu dočim je mačem pokazivao na ostale seljane. Tu preostalu šaku čeljadi činili su oni koji sa okršajem nisu imali veze. U pitanju bijahu žene, nešto staraca pognutih glava i skupina uplakane djece čije su se od suza i treperavo goruće obližnje kuće cakleće oči na prljavim licima ipak dale vidjeti u zaklonu mraka.

“I oni.” Ser Hraw je kimnuo.

Ser Tarrob ga na to sa gorčinom pogleda, znajući kako ovoga mora da je krv vraški opila jer mu nije dosta ni nakon što su je toliko prolili.

Ali zapovijed je bila zapovijed.

Onaj starac što je ispred Ser Tarroba stajao začuvši nalog nije ustuknuo niti koraka, već je ostao stajati i prkosno u Ser Tarroba gledati. Gledao ga je ravno u oči, taj suhonjavi i niski, izborani starac opaljene kože.

Ser Tarrob je spram njega osjećao žaljenje, ali to pokazivao nije ničim. Drhtavo udahnuvši, podigao je mač.

No umjesto da se povuče starac mu je tada naglo prišao, zaustavivši se tek kada su im lica bila udaljena niti pola koraka. Taj prilazak Ser Tarroba zbuni, do tolike mjere da ovoga mačem nije ni povrijedio, a osim što ga je zbunio u njemu je probudio i neki neobičan, duboki zazor.

Prije nego je vitez išta još stigao učiniti, starac tada progovori:

“Vidim”, hrapava, metalna nekako i krotka glasa poput povjetarca on je rekao, “da se i ti kajati moraš!”

Od toga što je čuo Ser Tarrob se naježi. Tihi je i metalni glas u jednom trenutku postao visok, gotovo kao da škripi, a vitez najednom siv u licu stegnu svoj mač i razrogači svoje iznova krvlju isprljane oči. Iz nekog se razloga Ser Tarrob tu na trenutak osjetio staro poput planine, ćuteći kako duboko diše hvatajući zrak kanda je putovao tisućama godina i najednom se pred ovog starca zaustavio – sve to bez da su mu se prsa uopće nadimala.

“Što to govoriš, starče!” Ser Tarrob iznebuha ljutit uskliknu i zamahne mačem da ovoga ubije. Ali ruka mu se zaustavila na pola puta. Stala je i nije se ni milimetra više pomaknula.

Ovaj uto još bliže priđe vitezu, koji je sada mahnit i u strahu stajao, i podigne svoju koščatu, upijenu ruku spram njegova lica. Trenutak kasnije, starčev je palac dotaknuo Ser Tarrobovo čelo.

“Ima da budeš ti!” sangvično, gotovo životinjski starac tada protisnu.

Kad su te riječi bile izgovorene stari čovjek je nestao baš kao da nikada nije ni postojao, a Ser Tarrob osjeti kako gubi svu snagu u svome tijelu koju je posjedovao te se bespomoćno, bez ikakve više svijesti sruši u krvavo blato.

* * *

Probudio se u zoru sljedećeg dana. Glava mu je bila puna modrica, ogrebotina i sitnih posjeklina, a bol koja je u njoj pulsirala širila se iz nje po cijelom njegovom tijelu. Drhtao je Ser Tarrob i oči su mu suzile, a ono što je pred sobom vidio dugo je vremena bila tek slika starca.

Ležao je na travi, i dalje potpuno oklopljen, što je činilo da je osjećao krajnju neudobnost. Da je jutro shvatio je tek onda kad je otvorio oči, prikupivši uzgred snage obrisati suze i sasušenu krv sa svoga lica. Jutro u pitanju bilo je ledeno.

“Dovraga…” promrsio je, poslije čega je zadrhtao i uz mrmljanje se skutrio na vlažnoj travi.

“Eto pa si i ti budan…!”, par trenutaka kasnije začuo je glas Ser Hrawa, koji mu je uz krckanje trave pod teškim njegovim koracima tada prišao. “Hoćeš piva? Daj da zapovijedim…” Ser Hraw, kaza, okrenu se i dobaci nekom mladom vitezu iskušeniku u daljini: “Hej! I zapovjedniku! I zapo… Da, da, i njemu!”

“Što se… Što se to jučer dogodilo?”, odustavši od skutrenja te se pokušavši nalaktiti, kao da mrmlja Ser Tarrob je na to upitao. “Jesmo li preživjeli?”

“Dakako.”, gotovo veselo odvratio je zapovjednik i kleknuo kraj njega, pazeći da ne prolije tekućinu iz željezne krigle koju je držao. “A seljani… pa, recimo da više nikome neće padati na pamet kraljevoj vojsci se suprotstavljati.”

“Koliko je naših umrlo?”

“Četvero. Njihova smo tijela spalili.”

Riječ “umrli” više nije tim ljudima gotovo ništa značila. Dakako, postojala su vremena kada bi bili tužni zbog smrti svojih drugova, ali konstantno promatranje smrti prije ili kasnije čovjeka očeliči. Ali bijes, on je ipak i dalje bio tu.

“K vragu i takav život!” Ser Tarrob na to promrsi. Još dok je to govorio, Ser Hraw se uspravio, nadvio se nad njega i pružio mu ruku, koju je ovaj na to zgrabio te se osovio na noge.

Pri ustajanju osjetivši gotovo odmah kako mu krv udara u glavu i lagano pomućuje vid, jednom kada je na mekanoj travi zastao bez pomoći Ser Tarrob je imao vidjeti da je ovo jutro gotovo sakriveno u bijeloj magli, a sva trava koju je pod njom bila je mokra od rose.

Okrenuvši se sa grimasom na licu zbog gadnog nekog mirisa dima u zraku te se osvrnuvši, Ser Tarrob je na dva koraka od mjesta gdje je spavao spazio i upaljenu vatru. Bijaše to već dogorjevajuća i gaseća hrpa izlomljena namještaja, jedini smisao koje je bio da se oni što su oko nje spavali tokom noći ne smrznu.

Ali na travi oko te vatre sada nije ležao više nitko jer preostali su kraljevi ljudi, činilo se, odavno poustajali i prihvatili se posla. Ako su uopće i spavali.

“To nije valjda od onog razrijeđenog…?” udaljivši se od Ser Tarroba i prišavši ususret onom mladom iskušeniku koji je sada klipsajući donisio kriglu sa pivom, Ser Hraw je iskašljavši se upitao.

“Nije, to je od…”

“Dobro, dobro, samo daj.”, zapovjednik ga prekinu, kriglu pažljivo uzevši u slobodnu ruku. “I čuj”, dodao je kad je pivo predao Ser Tarrobu, “nemoj da kome padne na um igrati se razbojnika pa pljačkati. Što je učinjeno učinjeno je u ime Kessyra i biti će zapisano dolaskom novog namjesnika. Pozvali ste po njega, jel?”

“Jesmo, kako ste rekli…”

“Tada odlično. Možeš ići.”

Par trenutaka kasnije, sa kriglom piva u ruci Ser Tarrob je krvlju isprskanim zemljanim putem uz zapovjednika Hrawa u selo ušetao.

“Bilo je balvana, ali vidim su dečki maaknuli…” na tu krv se ni ne osvrćući, ovlaš je rekao Ser Hraw.

Ali njegove riječi Ser Tarrob nije mogao slušati i on od mrlja nije pogleda odvajao. Osmatrajući ih, osjetio je da ga prolaze srsi. Zbog sažaljenja, ne hladnoće, uzgred se u mislima tješio, znajući sasvim dobro što je od tog dvoje zapravo bila istina.

Vojnici su i iskušenici mrtva tijela nabacali na jednu par metara visoku hrpu, koja je dimeći se sada tinjala. Tu hrpu ugledavši, Ser Tarrob se morao prisiliti kako joj ne bi prišao da se ugrije.

Pak što se ticalo poginulih Kessyraca, njihova tijela bila su pokopana. Bijaše to učinjeno po nalogu Ser Hrawa i tomu se nitko nije protivio jer poginule pravo nitko nije ni poznavao. Prevelika prisnost, naime, među suborcima bijaše nepreporučljiva, a upravo ovo jutro pokazivalo je zašto je tomu bilo tako.

Dva zapovjednika, Ser Tarrob i Ser Hraw, bili su među rijetkima koji od prijateljstva (ili nečega što je prijateljstvu nalikovalo) nisu zazirali, ali to bijaše stoga što su oni na smrt već otupjeli i što im ne bi možda čak ni popodnevni čaj uznemirilo doznavanje da je drugi maločas poginuo.

“Kralj neće biti zadovoljan.”, osmatrajući mrtve, Ser Tarrob je tmurno promrmljao. “Ako se još dugo nastavi ovako… Ta Hil’gum nije velika zemlja; sve nas ovo košta…”

“Nije na nama da o tomu razmišljamo.”, kratko je odvratio Ser Hraw, poslije čega se okrenuo spram nekog iskušenika što mu je tada prišao. “Koliko zlata?” upitao ga je.

“Ništa.” iskušenik odgovori.

“Hrane?”

Na licu mladog iskušenika tu se kanda pojavi neugoda.

“Hrane?” Ser Hraw ponovi.

“Silosi su skoro prazni. Par vreća samo.”

Na to nastane tišina, no ta tišina ne potraje duže od par tek sekundi. Ser Hraw napokon ovoga otpusti, kazavši: “Dobro… možeš ići.”

Vitez iskušenik na to kimnu, zazveckavši oklopom se okrenu i ode.

Čim se ovaj dovoljno udaljio, Ser Tarrob je promrmljao: “Dovraga Hrawe, ti ljudi su bili gladni!”

“Tarrobe!”, iznenada se Ser Hraw obrecnu na svog prijatelja. Ali jednako brzo kao što se pojavila, njegova ljutnja je i nestala. “Tarrobe…”, on sada ponovi, blago najednom i neobično tiho. “Sjećaš li se te zapovijedi? Ili te stvarno moram podsjećati…?”

I Ser Tarrobova žestina već se tada bila rasplinula. On pognu glavu i mirno odvrati: “Sjećam se. Imaš pravo… dakako.”

“Oprosti mi na mojoj ljutnji”, Ser Hraw kaza i položi ruku na njegovu nadlakticu, “ali neke stvari nisu u mojoj moći… niti bi zapravo i trebale biti. Znaš da onog trena kad počnemo razmišljati o svemu što smo učinili ne činimo time baš ništa dobro za sebe, a um si pomućujemo nesumnjivo. Tarrobe… i meni je dosta, ali tako je kako je…” I to rekavši, Ser Hraw ode i ostavi svog prijatelja samog stajati pred gorućom hrpom leševa.

Nije na nama da o tomu razmišljamo…pognute glave osmatrajući taj neljudski prizor, Ser Tarrob se nije ni trudio odagnati misli. Znao je da to promatranje nije bilo mudro, jer tko što promatra obično nešto ondje i pronađe. A što se među mrtvacima ugodno dalo pronaći?

No odvratiti pogleda on kanda nije mogao.

Hrpu je osmatrao neko vrijeme, lica bezizražajna a oči ne zaklapajući ma koliko gadno bilo to na što bi mu pogled pao.

Da ga je tko u tomu vidio, rekao bi da ovaj sigurno za nečim traga, sigurno je izgubio nešto pa sada u plamenju i među mrtvima pokušava… Najzad, baš kao što je u crnilu svoga srca i slutio da će se prije ili kasnije dogoditi, među hrpom leševa ugledao je ono što vidjeti nije bio spreman: dječje lice.

Bila je to djevojčica, ne starija od njegovog vlastitog djeteta koje ga je čekalo kući. Njezine oči bile su zatvorene, a iz usta joj je izlazio tanak, treperući plamičak vatre, nastavljajući joj nakon toga lizati ostatak mršavog lica. Jednom se riječju dalo opisati to dijete: mrtvo.

Ne znajući što bi mislio, Ser Tarrob je u njezino lice gledao bez prestanka. Htio ne htio, uskoro je pokušao zamisliti tu istu djevojčicu kako se smije. Kako je živa, i u svojoj živosti diše, trči, a maleno njezino dječje srce udara brzo i bez prestanka. Nije vitezu bilo teško to zamisliti jer vlastito dijete vidio je prije samo godinu dana. Samo, uistinu – jer ni godina nije udaljavala Ser Tarroba dovoljno snažno kako se on ne bi mogao prisjetiti svakog njegovog milimetra i svake one sekunde koju je uz njega proveo.

Umirujuće poput kakve glazbe zamišljeni je smijeh mrtve djevojčice njegovim umom uskoro stao odjekivati. Dijete je to nekoć osmatralo svoju okolinu, čudilo se svijetu oko sebe i od njega učilo. Ona je govorila, pjevušila, trčala, bježala… gazeći po istoj ovoj krvavoj travi na kojoj je Ser Tarrob svojim teškim, željezom pojačanim čizmama sada stajao. I čekala je budućnost i dane koje je ta budućnost donosila. Odrastanje, sreću i nesreću i sve ono što su mudri ljudi nazvali životom.

Ali umjesto odrastanja došao je rat, a sa ratom i glad. Pa sam došao ja…

Ser Tarrob čvrsto stisnu šake, pokušavajući odvratiti pogled, ali u tomu ne uspijevajući jer odvratiti pogled sada za njega bijaše s onu stranu mogućeg. On je bio čovjek, polako se uskoro u njemu počelo buditi shvaćanje, koji je došao do pomisli da je iznad drugih. I ta pomisao da je iznad drugih iz nekog mu je razloga davala za pravo te druge tlačiti, puštati se na njih kao životinju kad se pusti sa lanca kako bi im širio u životima mrak, tlačio ih i činio sa njima što je već htio.

A zapravo… zapravo je on bio ništa. Pa ni ta mrtva djevojčica koju je već eto pet minuta osmatrao u njemu nije uspjela probuditi stid, a za čime je težio tako snažno i tako teško opisivo ikome u komu se još nalazilo kakvo nespaljeno zrno dostojanstva. I od djeteta, koje čak nije bilo ni živo, on je stoga bio slabiji.

Još samo mjesec dana, drhtureći, nesposoban ispustiti i suzu, Ser Tarrob je stoga mislio,još samo mjesec ana i služba će tada završiti.

Poglavlje 2

Mord Dur’agemski rođen je četiri tisuće pet stotina dvadeset i treće godine nakon dolaska Massora iz Bijelih prostranstava u Hil’gum, kao jedino dijete Barrika i Githe, pučana čiji je dom bila kućica nekoliko kilometara udaljena od grada Ugasa.

Bilo je proljeće kad je Mord došao na svijet, što je bio i dobar i loš znak. Loš, jer nakon poroda Githa više nije mogla raditi u polju i time pomoći svome mužu zaraditi koji bakrenjak, a opet dobar stoga što, eto, nije bila zima ili jesen.

Barrik je tih dana lio litre znoja jer radio bi žestoko. Njegov dan sastojao bi se prvo od nekoliko ranojutarnjih sati provedenih u prevrtanju zemlje i sadnji usjeva, zatim bi nahranio i napojio ono nekoliko životinja što su imali i najposlije, kad bi završio sa svim tim poslovima na svojoj zemlji, otišao bi na tuđu i tamo sa danom nastavio.

Tako je čitavo to proljeće on proveo prenoseći kamenje kod upravitelja Ugasa.

Lice je tog čovjeka dugih tih dana neprestano bilo isprljano blatom i prašinom, ali svejedno, kad bi se najzad zadnjom svjetlošću dana vratio kući Githa bi mu se obradovala.

Ta radost nije bila uzrokovana toliko time što se Barrika kući dalo vidjeti rijetko, koliko stoga što je ona svoga muža voljela gotovo koliko i on nju, što će reći da u Hil’gumu mnogi ljudi nisu voljeli disati i uopće živjeti koliko su se Barrik i Githa međusobno voljeli. I nikakvo blato stoga i nikakva prašina nije to mogla promijeniti.

Promatrač bi mogao pomisliti da ta njihova čuvstva Mord nije mogao osjetiti jer pokraj je njih tada postojao tek kao maleno novorođenče, no promatrač bi se prevario jer Mordov je um ipak bio um Velikog Pukovnika i ne samo da je Mord proživljavao tu jednu već odavno proživljenu prošlost, već ju je i savršeno razumio.

Njegov njuh novorođenčeta koje još oči nije otvorilo tjerao ga je da pamti neobično topao miris znoja, isparavajuće zemlje i hladni miris vjetra Hil’guma. I sve to što je doživljavao, u Mordu je bilo uzrokom novih zaključaka i novih pogleda na svijet, što upravo i jest bilo razlogom zašto ga je Demon Bez Vojske natjerao sve to proživjeti iznova.

A Hil’gum, to mjesto dostojno da Veliki Pukovnik bude stvoren na njemu, nije bio ništa manje od jednog veličanstvenog prijestolja još veličanstvenije osobe što se ondje upravo pojavila. Nebo nad svime budno je pazilo na Morda Dur’agemskog i to je pazilo uz svoje pobratime oblake i sunčevu svjetlost, kao i lovce što su letjeli nad svime i motrili prostranstvo jer svi oni skupa bili su u službi Morda.

Pamtio je Mord i lovce, i pamtio je njihova raširena krila. Njegove su oči, onog trena kada su se uopće prvi puta otvorile, upravo pribjegle nebu i letećim orlovima čiji su se moćni krici razlijegali kroz beskonačnost.

Hil’gume, moja zemljo, mislio je Mord, vratio sam ti se, makar i nakratko…

Kućicu i isprevrnutu zemlju okruživala je visoka trava pašnjaka te brežuljci po čijim potocima išaranim i šumarcima zaraslim padinama bijahu podignuti niski kameni katuni, a svačije se oko moglo tek diviti onim planinama koje su u lancima potom slijedile a čiji snijegom pokriveni vrhovi su probadali nebo i doista, malo je toga njihova promatrača moglo biti tako dostojno.

Mord je pamtio i lica svojih stvaralaca. Upravo sada, njegovo maleno lice stalo je promatrati ono svoje majke, polusakriveno iza njene duge i guste crne kose koju je Mord također toliko volio, a lice joj bijaše nježno i oblo, potamnjeno od sunca tek toliko da bude drugačije no što treba biti.

A i Mordova je majka promatrala svog malenog sina, niti ne znajući u što doista gleda. Ne znajući, naime, da upravo gleda u jedan vrhunac, visinu svih visina.

Trajao je taj trenutak godinama – ta ipak Sila savija vrijeme! – pa sve do trenutka kada se iz daljine mogao začuti glas Barrika, koji se u tom trenutku, oran iako umoran, vraćao svome domu.

Majka tada spusti Morda na deku, nakon čega ustane, izađe iz kue potrči svome mužu. Zagrlili su se, ona i taj nepoznati i prljavi, iscrpljeni čovjek i zagrljeni su se uputili kući.

Ulaskom u kuću Githa je pošla do krčaga svježe vode, kojeg je odmah zatim pružila Barriku znajući da je ovaj žedan. Njena je slutnja bila pravilna i prihvativši krčag Barrik se tiho zahvali, vodu iz njega otpije te si nedugo poslije toga umije i lice.

Obrisavši svoju mokru bradu Barrik je potom nasmiješen stupio svojim teškim koracima prema Mordu.

Mord je sada mogao jasno promotriti i svog drugog stvaraoca. Bio je to čovjek potamnjene i izborane kože a pogleda dobroćudnog, raščupane crne kose i brade što okruživahu njegovo lice čije su smeđe oči sijale umorom kakvoga se da naći samo u onima koji bi i planinu za nekoga pokušali podići.

Osmatrajući ga Mord je u njemu te ljudske težnje i kvalitete mogao ćutjeti jasno, ali što je dulje osmatrao Barrika to mu sam taj čin bijaše teži. Jer makar to ne htio i makar mu je sve to bilo gadno, sve manje on je vidio čovjeka spremna pokušati i planinu za nekoga podići, a sve više tek jednog još od onih koji takvo što učiniti nisu mogli.

* * *

Ostatak su večeri proveli u tišini, umorno i zadovoljno osmatrajući jedni druge i plamenjem ognjišta osvjetljavane unutrašnjosti drvene kućice i oni nisu nalazili smisla u prekidanju te tišine veoma dugo. Toliko dugo, dapače, da nije mnogo vremena bilo potrebno poteći kako bi se i ta tišina činila upravo besmislenom.

Ali to ne bijaše tako. Jer čovjek je oduvijek, otkako je svijeta i vijeka, kad bi svi izvori oko njega presušili, a on se našao umoran i na koljenima, novu snagu mogao crpiti upravo iz tišine, iz zajedništva i prisnosti koja se kovanjem zajedništva tom tišinom stvarala. I kad bi on tu novu snagu uzeo, podigao se sa svojih koljena i nastavio dalje, ne samo da zajednica poradi toga ne bi ostala siromašnija, već bi duplo bogatiji ostali svi do posljednjeg. I ako išta izgleda, onda baš to izgleda kao temelj svih ljudi.

A Barrik, kao i svaki drugi čovjek, znao je da u tom crpljenju snage iz ljubavi svoje obitelji nije potrebno čuti ili izreći ijednu riječ. Bilo je potrebno samo biti – i sve bi se dalje događalo kako se dogoditi trebalo, bez žurbe i bez zastajkivanja, kao što ni kakav planinski potok nikada nije požurio ili usporio, a uvijek je na vrijeme stizao do cilja.

Ali to bijaše dio Barrika. U Mordu su pak osjećaji bili mnogo drugačiji. Ako i jest on u početku bio radostan zbog ponovnog bivanja djetetom i proživljavanja odavno proživljenog, sada to više nije bio i moglo se reći da je njegova radost sve brže padala u ponor gorčine. Nije njemu bilo neugodno biti pokraj svojih stvaraoca, štoviše to mu je pružalo mir, ali neugodu je u njemu izazivalo nešto drugo. Naime, jedna misao.
Misao koja je glasila: Kako li još nisam vraćen smrti Bezdušnika?

Ta pomisao koje se nije mogao otarasiti Morda je takoreći gušila, pritiskala mu prsa i ne dala mu disati čak i kada su Barrik i Githa njegovo tijelo novorođenčeta odložili u meku i toplu kolijevku i ostavili ga u tami samoga.

Malena je njihova koliba bila podignuta u potpunosti od drveta i u njoj je vladala ugodna toplina. Njezino je tlo bilo prekriveno mirisnom rogožinom i krznima, krznima na kojima bi spavali Barrik i Githa. Ne suviše daleko od tog mjesta u zidu je bio sazidan kamin u čijoj kamenoj potamnjenoj unutrašnjosti sada tinjahu cjepanice. Na par koraka od tog ognjišta nalazila se Mordova kolijevka..

Prošlo je nešto manje od pola sata otkako su roditelji dijete ostavili u kolijevci i polijegali na ona krzna i koliko je po njihovu disanju Mord mogao zaključiti, oboje su snivali već neko vrijeme. On sam naprotiv očiju nije ni zatvarao, već je u tišini osmatrao mračni, ukrašenih uglova visećom paučinom drveni strop daleko iznad svoje glave.

Gledajući u mrak, Mord Dur’agemski je osjetio kako polako gubi razum. On nije znao kako ili zašto je uopće zašao u ovu prošlost. Sve što je znao bilo je da se u jednom trenutku nalazio u Stehhimu, kao Veliki Pukovnik moćan gotovo poput samih bogova, svim svojim sepstvom želeći usmrtiti nekog mladog Bezdušnika, a već u drugom trenutku sve se pred njim zacrnilo i on se našao prisiljen proživjeti sve što je proživio prije toliko stotina godina iznova.

Zapravo je Mord bio svjestan da je onaj koji ga je u prošlost doveo bio Demon Bez Vojske, ili Sila kakvim ga je poznavala sama Svekolikost, ali razlog, razlog Mord nije razumijevao i to je bilo ono što ga je dovodilo do ludila.

I noć je prolazila bolnom sporošću koja baš kao da je odražavala to propadanje njegove osobe. Nije ovdje bilo ni svježine ni radosti, jerbo ih Mord više osjetiti nije ni mogao, već je sve zamijenio taj odvratni, gusti i sparni mrak.

Mord je žudio za ustajanjem i razbijanjem, paljenjem i vladanjem, letenjem nebesima… ali njegovo maleno, krhko tijelo moglo se tek neznatno pomicati. Neću dozvoliti… Mord je u svome moćnom umu rekao. Neću dozvoliti…!

No koliko god pokušavao, vrijeme ga je svojom voljom gazilo. Sama njegova moć ga je gazila. Jer on je bio u tom trenutku tek maleno, bespomoćno dijete.

Nije moguće…

Napokon, kada se činilo da će i pamet prodati samo da bi se vratio zadovoljstvu uništavanja, Mord je odustao, razborito moglo se reći i zaspao.

A onda je počeo sanjati.

U snu je sjedio na nekom kamenu, gotovo skrivenom u visokoj travi i srebrnastom zbog mjesečine što ga je obasjavala. Tijelo mu više nije bilo ono bespomoćna djeteta već odraslo, snažno i isparavajuće crnom maglom, tijelo naime Velikog Pukovnika.

Sjedeći na kamenu silan mir je on mogao osjetiti u svojoj duši. Taj mir činio je da ritam njegova disanja bude usklađen sa ritmom talasanja one visoke trave što se oko njega pružala do u beskonačnost. I stoga se sve, baš sve u tom snu dalo se opisati samo tom jednom jedinom riječju: savršenstvo.

U pitanju je bio svijet stvaran samom Mordovom voljom, svijet kojeg je on bio gospodar i u kojemu je on kao gospodar nalagao da vlada mir. Toplinu i sigurnost također je Mord osjećao, kao da ga čuvaju čitave horde oklopnika čiji je jedini smisao bila njegova neuznemirenost.

Mir… sjedeći prekriženih nogu u tom neobičnom svijetu vjetrom mreškajućih travnatih ravnica, Mord je mislio. Nije li ovo smrt? Jer ako je ovo smrt, drago mi je biti mrtvim. Naime, ja sada ne osjećam prezir spram nikoga, niti ikoga volim. Nitko mi nitšta ne duguje i ja nikomu nisam dužnik. Sve je kako treba biti. Kao savršeno odsvirane note. Uistinu, miir…

I baš kada je to pomislio, njegov je mir nešto najednom omelo:

Znaš li zašto, Morde?

Bio je to glas demona. Mord se spram njega niti ne okrenu jer ga nije smatrao dostojnim svoga pogleda. Ali znao je otkuda glas dolazi i znao je otkuda dolazi vlasnik tog glasa. Štoviše, znao je sve. Apsolutno sve jer sve je u tom snu Mord i bio.

Napokon, on odgovori: Znam.

Demon Bez Vojske ne zastane začuvši Mordov odgovor, već takoreći kaza u isto vrijeme dok ga je ovaj izgovarao: Tada ostani u svom znanju. Ali poslušaj: zaustavio sam te da ti pomognem.

Najzad se Mord okrenu i spram demona pogleda. Ali nakon što je podigao pogled ono što je vidio nikako nije spadalo u nešto što su oči dale spoznati ili riječi opisati. Bila je to tek prisutnost. Koga ili čega prisutnost te kakva izgleda, to je bilo Mordovim očima nepoznato.

Da mi pomogneš? sa neobično je osornim smiješkom potom upitao. Jesam li ja… Jesam li ja to lud? Ta škodiš mi svojom pomoći, Silo!

Ali upravo suprotno, demon je svojim glasom na to zatresao cijeli san. Tebi je, Morde Dur’agemski, potreban pogled u samoga sebe; spas, on se krije u mijenjanju čovjeka!

Mord zausti kako bi odgovorio, ali najednom zastade. Iznenada, oko njega i demona stanu tada odzvanjati krici. Sada zvuka ljudi, sada zvuka životinja, kao vjetar oni su se širili snom, škodeći svemu što bi dotaknuli. Mordu nije trebalo reći jer on je znao da su to jauci onih kojima je za svog života oduzeo njihove.No ti znaš da ja nisam čovjek…

Bez obzira. Svoj sam dlan na tvoje rame položio jer ti vjerujem.Jer znam da si mi bez obzira na tvoja djela jedini ravan, Sila je odvratio. I koliko god da je silna tvoja mržnja spram mene, ona je ipak premalena kako bi to prevagnula.

Nastupila je tišina, čije trajanje je bio neodređeno a u toj neodređenosti i predugo U pitanju je bila tišina između Morda i dva moguća kraja: prvi, onaj kojeg je Sila htio, bio je nepoznati kraj, ali kraj doživljen u borbi te dvojice velikana protiv mnogih zlobnika svijeta. Drugi je pak kraj bio poznat: neprihvaćanje ruke Demona Bez Vojske i samostalno napadanje onog istog zla te, sasvim sigurno, gubljenje poradi toga sebe.

Napokon, kad je skupio dovoljno mudrosti ukrotiti sujetu koja ga je mučila i tjerala da ponudu demona Demona Bez Vojske odbije, Mord se prisilio odgovoriti: Imaš pravo, Silo, on je rekao. I oprosti mi. Oprosti mi što nisam koristio pamet… Učini što moraš.

Na te se riječi oni glasovi i onaj vjetar skupe u jedno, doteku poput crne tinte do kamena na kojemu je Mord sjedio i oblikuju se ondje u siluetu sličnu čovjeku. Što je ličilo na crnu tekućinu sada postane crna magla i pred sobom, kako gordo stoji i u njega gleda Mord ugleda Rimusa, Demona Bez Vojske.

Pojavivši se, ta u crnilu isparavajuća silueta polako i bez riječi kimnu glavom, pogleda potom prema nebu i obvijen tminom crnih plamenih jezika sna, sasma nestane.

* * *

Jutro je, dakako, čim je zavladalo Hil’gumom, Barriku donijelo i nove nevolje. Jer ako se za dužnosti išta moglo reći, moglo se reći da nisu strpljive.

Izvukao se stoga taj čovjek iz toplih krzana, ustao i sve čineći tako skladno i bez straha da će u mraku zapeti, prišao skoro već hladnoj peći kolibe, očistio ju od pepela, ubacio u nju dvije-tri šake triješća i naramak tankog suhog granja, pronašao komad kremena i željeza, triješću se tom zatim vratio te ga upalio.

Vatra je ubrzo zapucketala, a plamen kao plešući stao obasjavati unutrašnjost kolibe. Bijaše to palucajući plamen upravo one vatre koja još nije imala snage rastjerati svu hladnoću jutra, ali koja je bila i više svojom svjetlošću i zvukom no ugodna i samim time i više no dobrodošla.

U snu se u jednom trenutku u kojemu je vatra malo jače zapucketala Githa prenula i nešto tiho promrmljala. Barrik se na to ne obazre (na to se morao natjerati jer naime on bi drage volje i čitav dan promatrao tu usnulu osobu koju je toliko volio), već posegne za cjepanicama, koje su se nalazile ondje gdje i triješće, te ih nabaca nekoliko na već rasplamsalu vatru.

Zaključivši tada da će peć dočekati Githu upaljena kad se ona probudi, Barrik žurno obuče čizme i ogrnu se kaputom te iz kolibe izađe.

Tog dana, izgledalo je, spremala se oluja jer prije oluje uvijek bi puhao snažan vjetar. A vjetar koji je Barrika dočekao bio je takav da je ovoga izlaskom iz kolibe pozdravila prava buka od krošnji stabala što su se savijajući mreškale.

Vani je bilo ledeno. Mraz je okovao travu, tako da je ona škripala poput snijega kad bi se na nju stalo, a magla nije dopuštala vidjeti gotovo ništa. Ali za Barrika ova zora bijaše tek jedna od mnogih. Zaključivši kako od stajanja i promatranja nema mnogo koristi, on uzme sjekiru naslonjenu na zid kolibe, blago zalijepljenu mrazom, te pruži korak sa njom u ruci prema dalekoj crnoj šumi.

Ledeni zrak što mu je mrsio kosu i u lice zabijao sitne pahulje snijega imao je plan pobijediti ga svojim nasrtanjem pa nije stajao niti u jednom trenutku. Ali to bijaše uzaludno jer za razliku od vjetra Barrik je bio čovjek i samim time od nevremena daleko uporniji. Premda mu je par puta to prošlo mislima, klipsajući naprijed sa sjekirom u ruci on niti u jednom trenutku nije čak ni lice poradi hladnoće obgrlio rukom.

Pješačio je Barrik nešto više od sat vremena, ali hodajući onako šumom jedva vidljivom od magle njemu se shvaćanje vremena zamrsilo i sve mu se to činilo daleko kraćim. Trava je kroz koju se probijao uskoro bila visoka do pasa i neobično suha. Razgrčući ju rukom i kroz nju hodajući uz njezine bi šuštaje on čuo i drobljenje češera, grančica i bodljica borova.

Među drvećem nije puhao toliko jak vjetar kao na proplanku pred kolibom, gdje je isti uz snijeg raznosio lišće, sitne grančice, još sitnije kamenčiće i komadiće zemlje prolazniku u lice, ali fićukati svejedno nije prestajao ni tu, a sa onim mreškanjem krošnji, činilo se, čitav taj dan stati nije ni kanio.

Kad se Barrik najzad zaustavio bilo je to upravo kod onih stabala koje je tog dana naumio oboriti, a ta su stabla bila udaljena od njegove kolibe možda i par kilometara. Negdje u to vrijeme nad njim i guštikom oko njega granulo je i sunce i čitav taj predio najednom se učinio daleko gostoljubivijim no što je bio i doista se učinilo da bi rijetko koji prolaznik imao srca tom šumom u to vrijeme proći, a da ne zastane i barem nakratko promotri te prizore koji ga podsjećahu na ljepotu svijeta.

Pod bakreno–žutim zrakama sunca magla veoma brzo završila rastjerana kao pobijeđeni neprijatelj, a odmah nakon nje i mraz, baš kao i ono malo napadala snijega, počeo se otapati. Iako mu je namjera bila bez ikakva zastajkivanja prići prvom drvetu i početi ga rušiti, Barrik nije mogao ignorirati taj prizor oko sebe te je sjekiru ispustio i zatvorenih očiju lice okrenuo ka suncu. Stajao je tako nekoliko trenutaka, mirno dišući i kanda dobivajući neku novu snagu.

Najposlije, kad je otvorio oči i promrmljao: “Idemo…” on se sagnuo i tešku sjekiru sa zemlje ponovno podigao.

Tada je polaganim koracima prvom drvetu do sebe prišao, nakratko mu dotakuo hrapavu i duboko izbrazdanu koru, duboko udahno i svojom dugačkom sjekirom zamahnuo.

Drveni, jednolični i tupi zveket počeo je odjekivati između stabala.

Drvo koje je Barrik udarao bilo je visoko dvadesetak metara, a njegovo deblo bijaše toliko da ga odrastao čovjek obgrliti nije mogao. Sa svakim udarcem kojeg bi Barrik drvetu zadao, krošnja bi njegova visoko gore zašuštala.

Barrik je udarao čitavo jutro, svaki puta sa jednim sporijim i umornijim zamahom, uvijek popraćenim komadićima kore i iverja što su frcali na sve strane i kojih je sam Barrik bio pun, od njegove prosijede kose do njegova kaputa (kojeg je već nakon desetak minuta svukao).

Teška je oštrica padala svaki puta na isto mjesto, pod putanjom blago nakošenom. Uistinu je taj posao Barrik mogao raditi i u snu jer činio ga je toliko puta. Tako je oduvijek bilo. Oduvijek je, činilo mu se, on rušio drva, odvlačio ih u grad i ondje ih prodavao. U posljednje vrijeme otkupljivao ih je upravitelj Ugasa za dva bakrenjaka po stablu jer su stare palisade bile već trule i trebalo ih je zamijeniti, ali bilo je i drugih kupaca.

Teškoća se stoga nije nalazila u prodaji, premda ni to ne bijaše bajno, već u tomu što je Barrik odavna već osjetio kako postaje star. Pedeset godina nije isto što i dvadeset i on je nalazio svakoga dana da mu je stabla obarati utoliko teže. Koliko će još tako moći izdržati bilo je upitno – i upravo to bijaše razlogom zašto je neko već vrijeme u Ugasu bio na usluzi i kod raznih drugih vrsta poslova.

A sada je tu i dijetepomislio je, udarajući sjekirom i prekidajući to tek kako bi obrisao nadlanicom sa lica znoj. Pomisao je ta u njemu budila gorčinu jednako koliko i radost jer naime su Githa i on godinama vjerovali da uopće djecu imati ne mogu. Još od njihova stupanja u brak pred Troje Božanstava, a to bijaše prije više od trideset godina, to je bila crna točka njihovih dana i najveći im uzrok nezadovoljstva.

Barrik se sada mogao prisjetiti mnogih razgovora koje je vodio sa svojim starim ocem, kao i one tišine koja bi uvijek nastupila kad bi razgovor došao do nastavka njihove loze. “Biti će sve kako bogovi daju.”, njegov otac znao je tada zaključiti. “Svakako, bogove se ne požuruje…”

“Eh, da si poživio još samo to malo…” udarajući i odzvanjajući sjekirom, Barrik je tu promrmljao.

Činilo se odavno već da je on bio umoran i bez daha, a čvornato stablo da popušta nije pokazivalo baš ničime. Ono se uspravno, gordo uzdizalo ka nebu, kao da je uopće nemoguće ikome srušiti ga.

Ali umor u Barriku nije bio samo tjelesan. I duhom, izgledalo je. I time on je klonuo, nesposoban tome klonuću naći ni uzroka ni rješenja. Od života, moglo se reći, on je već bio pomalo umoran i činilo mu se da premda eto već ima sve, što bi više o tomu razmišljao to sve bilo je nedovoljno kako bi on sebi našao smisao.

Zašto se to odvijalo i otkuda je dolazio on nije znao, ali dabome je u njemu budilo osjećaj kako je oduvijek bilo tu i dio njega. Crnilo, naime, od crnih misli do crnih slutnji. I umor od tog crnila se odmaknuti makar za korak.

Imam sada sve, mislio je Barrik,sve što sam ikada htio, ali seosjećam kao da nemam ništa. Do čega je to? Što je uzok čovjekovu nezadovoljstvu? Čime se on to tako žarko želi ispuniti, a za što osjeti da mu nedostaje? Ne znam… Ne znam čak ni zašto o tomu razmišljam, kao ni… kao ni zašto mi to ne prestaje trovati um.

Udarac. Pa još jedan. Pa još jedan poslije tog.

Je li to stoga što ne smatram da mi težnje ispunjavaju svrhu? Što to ne vidim kao opravdanje mog života i hoda po ovoj zemlji…? Hajde Barriče, reci, odgovori mi na to jer ja moram znati, što si to stvorio? Što si to ostavio iza sebe a da nečemu uistinu i vrijedi…?

Ta pomisao bila je posljednja. Poslije nje, stablo je završilo pobijeđeno.

Uz glasnu, otegnutu škripu široko se i visoko, kao pravi div ogromno stablo polako prema zemlji nagnulo, a onda uz tresak srazalo sa njom.

Zadihan, oznojen i naga torza, na tom je drvetu Barrik držao pogled prikovanim neko vrijeme, ćuteći da još to ne osjeti ali će mu za par još sekundi tijelo biti toga svjesno itekako.

Najzad, zaklopivši na trenutak oči a onda spustivši lice prema svojoj opuštenoj desnoj ruci, Barrik dozvoli da mu sjekira polako iz njezine šake isklizne. Tu tek on oči otvori i ugleda ono što je očekivao.

Držlo je sjekire bilo izmrljano krvlju, baš kao i čitava njegova šaka.

“Što je tu je…” udahnuvši još jednom, uz osjet strujeće boli koju je u ruci dočekao kao domaćin nepoželjna gosta, on je šapnuo.

Ovlaš se potom osvrnuvši prema uspravnoj jednoj, debeloj mladici što se padanjem velikog stabla nategnula u luku i vraćanjem u stari položaj Barrika ošamarila po ruci, on ode do kaputa i košulje te ih pažljivo odjenu. Takav je odjeven par trenutaka proveo naslonjen o neko stablo, a onda se vratio po sjekiru, lijevom ju rukom sa zemlje podigao te polako stao klipsati u smjeru kuće.

Nije samo zbog te nezgode Barrik pošao kući, već i zato što se svakako u ovo doba mislio ondje vratiti. U svakom se slučaju zbog palisada stablo rezati na više dijelova nije smjelo pa se stoga bez dodatnih volova za vuču u Ugas prevesti nije moglo.

Vrućina koja mu se činila da je danom zavladala dok je stablo rušio sada mu je izgledala sve slabijom i hodajući se mogao zakleti da je vjetar postao nekako ledeniji i oštriji, gotovo neugodan kao u zoru. Hodajući on se u svom debelom kaputu stisnuo, laktovima i sjekirom odguravajući travu i grmlje kako mu ne bi ranu dotaknuli.

U jednom je trenutku zaobilazeći nekakav široki, truli panj Barrik oborio pogled i primijetio da mu je rukav kaputa isprljan krvlju, a sa prstiju, koje sada nije mogao vidjeti, on je osjetio kako krv klizi i kapa dolje po mekanoj zemlji.

Najzad kad je do kućice stigao učinilo mu se da je povratak trajao mnogo manje nego odlazak u sječu. Blago ošamućen, ali ne više toliko umoran niti u boli on je Githu dočekao, koja je baš tada cijepala u dvorištu drva, sa blagim smiješkom na licu.

“Stigao si”, ona je rekla dok joj je Barrik prilazio, “Dođi, skuhala sam… Bogovi, ozlijeđen si?”

“Malo, jesam…”, kako ju ne bi uznemirio, Barrik je odgovorio tiho.

Ali njegova je mirnoća u Githi samo izazvala veći strah. “Dragi Mordaniuse pa ti si sav u krvi. Ajme, kako nisam vidjela… Brzo, brzo idemo u kuću da pogledam!”

* * *

Kako se pokazalo, premda je krvlju natopio čitav rukav košulje a onaj od jakne isprljao, Barrik nije bio ozlijeđen suviše ozbiljno i ranu mu je Githa očistila i previla veoma brzo, nedugo poslije čega su sjeli i objedovali.

Githa je spravila gulaš od zečetine, začinjen travama i korijenjem koje Barrik nije poznavao. Miris je tog gulaša ispunjavao kolibu, baš kao i onaj pečenih beskvasnih hljepčića.

Najzad je po objedovanju Barrik pošao leći, dočim je Githa presvlačila dijete, a par trenutaka kasnije je i zaspao.

Jedva sat vremena poslije, na vratima kolibe začulo se kucanje.

To je kucanje Barrika prenulo iz sna i on je protrljao neozlijeđenom rukom oči. Okrenuvši se prema Githi, koja je u to vrijeme sjedila pokraj upaljene peći, on se osovio na noge, potražio pogledom sablju u uglu kolibe, pokazao rukom spram djeteta, na što ga je Githa uzela iz kolijevke i otišla na drugi kraj kuće, te je pošao do vrata.

Prije se kucanje ponovilo, Barrik je glasno upitao: “Tko kuca?”

Na to je pitanje nastupila sekunda tišine, isprekidana tek nekim šuštanjem iza vrata, a onda se začulo: “Znaš tko je.”

Tu je Barriku laknulo.

“Uđite, uđite…” promrmljao je uz zveckanje i škripu otvaranja vrata sekundu poslije. Otvaranjem je vrata u kolibu prvo nahrupio hladni vjetar, a onda su stisnuti u svoje kapute, većma snažni i plećati unutra ušli oni koje je Barrik prepoznao kao svoje prijatelje.

“Bogovi uz vas!” rekao je duboki glas onog na čelu te čeljadi dočim je Barrik iza njih zatvarao vrata. U kolibi su se našla njih petorica, koje je sa rogožine Barrik tada odveo i posjeo na krzna po uglovima kolibe, namijenjenim upravo toj svrsi i malo povišenim naspram onih na kojima su on i njegova supruga običavali noćiti. Vrativši dijete u kolijevku, Githa je goste poslužila sirom i vinom te im je pošla skuhati čaj.

“Moje isprike na oprezu… sjedni, sjedni slobodno, evo, da… Jer i ja sam čuo, znate”, Barrik je rekao, “da se hara selima i da su… to je istina, je l’ da, da su viđeni negdje kod Ri’zaha?” upitao je najzad se i sam smjestivši na krzna.

“Prošli su Ri’zah.”, onaj je čovjek što se Barriku prvi obratio sada rekao. “Tako su poručili lovci njihove provincije mojima. Nisu učinili probleme…”, rekao je a onda otpio iz drvene šalice koju mu je maločas dala Githa, “barem nisu u Ri’zahu. Nego… čuli smo da imaš dijete.” uz blagi je sada osmijeh rekao.

“Čitav kraj zna.” jedan je drugi, nešto mlađi čovjek uto dodao. Barriku je taj mladić bio poznat, premda nije znao reći otkud, ali predmnijevao je da je u pitanju štićenik ovog prvog.

“A ti ni da se predstaviš, ha? Oprosti Barriče. Erah, moj sin. Malo je narastao otkako si ga vidio zadnji put.”, najbliži je Barriku jedan starac ovomu upao u riječ. “Zahvaljujem, ali ne mogu”, najednom je nježnije i tiše potom dodao Githi, “ne mogu vino. Žgaravica, čitavo jutro… Ali je čudesno, zbilja”, obratio se opet Barriku čim se Githa vratila na krzna, “Imati dijete u, u… petom desetljeću i to sina…”

“Da, bogovi su nam bili naklonjeni.”, sa smiješkom će Githa tiho. “Zbog bogova… Zbog zahvalnosti prema njima smo ga nazvali Mord.”

“Mord…?” pomalo začuđeno starac ponovi to ime. “Mislio sam… Opasno je to pomalo, znate…”, dodao je tiho, “No da, opet… Opet su su i toliki vidari govorili… Da, čudo je zapravo. Pravo čudo. Mislim da je u ovom slučaju…”

“No velite da čitav kraj zna?” Barrik ga je tada upitao.

“Ne brigaj, Barriče. Znaju odabrani, a i od tih što znaju mnogi ne znaju ni o komu je riječ.”, onaj je prvi čovjek rekao. “A na bapska vjerovanja… O tomu govoriš”, on se načas obratio starcu, “jelda, da Mordaniusovo ime donosi nesreću? Pa… ako se mene pita”, opet vrativši pogled na Barrika, rekao je, “čak i da su praznovjerja istinita, bolje biti nesretan uz boga već sretan bez njega, je l’ tako?”

“Ma ne, nisam na to ni mislio…” starac se tu na trenutak pobunio. Ali već sekundu kasnije je prihvatio: “No da, imaš pravo. Bapska vjerovanja. Nemoj mi samo zamjeriti, Barriče.”

“Ma ni slučajno, ni slučajno…” Barrik je na to nasmiješivši se rekao.

Uskoro je i voda u malenom bronzinu na peći zakuhala pa je Githa ustala i od raznog suhog i mirišljavog bilja u njemu skuhala čaj. Odmaknuvši potom pušeći bronzin sa peći na drveni stolić te ubacivši u peć par cjepanica, Githa je ostavila čaj mirovati nekoliko minuta, poslije čega je njime napunila drvene šalice i poslužila ih.

Razgovor se oko njihova sina vodio još neko vrijeme. Oni njihovi gosti koji su već imali djecu davali su Githi i Barriku savjete, upozoravali ih na ono što će im dani donijeti te im se nudili na kojekakve načine pomoći. Razgovarali su oni živo, spuštajući glas na potihi i topao kad god bi začuli dijete u njegovu premetanju i činilo se da su u tomu uživali, jerbo Hil’gum posljednjih godina ne bijaše zemlja suviše dobrih vijesti pa se prilike sastati se zbog čega ljudskog i pozitivnog nisu ukazivale suviše često.

Ali zbog čega ljudskog i pozitivnog oni se nisu sastali ni sada i toga je od njih bio svjestan baš svatko. Kao sablast, razlog zbog kojeg su Barrikovi prijatelji tom čovjeku i njegovoj supruzi u posjet došli čekao je na svoj spomen i predstavljanje i od njega je strepio i onaj tko ga je trebao izreći i onaj komu je bio namijenjen.

A tako najzad i bi.

“Prijatelju…”, onaj je plećati lovočuvar u konačnici započeo, “I zapamti da te nazivam prijateljem jer to uistinu mislim. Da to ne mislim, ne bih samoga sebe žrtvovao odajući ti ovakve opasne tajne. Ja vjerujem da i sam znaš kakva su pred nama neobična vremena. Mislim, moraš znati”, izdahnuo je, osmotrivši na par trenutaka tamnu površinu čaja u svojim rukama, “jer uvijek si bio od bistrih ljudi. Ta neobična vremena… Barriče, ona nam donose bunu. Bitke se već vode. Možda nevidljive, ali”, on zastane i od šalice otpije, “ali stvarne svima koji su ih osjetili. Trebamo te, Barriče. I to te trebamo kao malo koga.”

Barrik kimnu. On je znao kamo su riječi njegova prijatelja vodile i stoga nije nalazio razloga poradi njih reći išta. U jednom je trenutku osjetio nečije nježne prste na svojoj podlaktici, dodirujući ga kao da se boje kako bi ga mogli izgubiti. Prema svojoj supruzi se Barrik ne okrenu, premda je to htio učiiti svim svojim bićem.

“Ima nas četiristo.”, umjesto lovca sada je nastavio starac. “U Ugasu ih je duplo više. Opremljeniji su daleko. Imaju sve, nećemo se lagati. Ali… koliko se ovako može nastaviti i hoće li to duplo prijeći u triput pa u četiri puta više… ”

“Možda nam je ovo jedina šansa.”, lovočuvar je preuzeo riječ. “Iza kraljeve vojske ostaju samo zgarišta. Jer i sam si čuo za naselja, za kuće, za… za… Što sve rade je strašno. Ali svi mi u ovoj kući na strani smo kralja”, ogledavši se on je rekao, “i razumijemo zašto to čini i o njegovim djelima nema dvojbe. Kralj je u kutu, mi smo u kutu. Nitko nema baš nekog izbora pa je jasno: ili ćemo se sukobiti sa kraljem ili ćemo srušiti kneza.”

Na te riječi Barrikov pogled nakratko pobjegne spram sablje u mračnom uglu kolibe. Oružje to bijaše njegova oca, koji ga je dobio na poklon od jednog svog prijatelja što je služio kao lučonoša na dvoru Gir’ega. Sablja nije bila ukoričena, niti je, barem po riječima lučonoše, ikada ikakve i imala s obzirom da je čitav svoj vijek u Gir’egu provela na stalku kao ukras. Zapravo je ona bila jedna od mnogih uspomena kneza Gir’ega, ali uspomena na što točno to nitko nije znao jer smrću kneza i dolaskom njegova nasljednika na čelo kneževine taj je mač kao i mnoge druge uspomene prošlog gospodara iz zamka završio izbačen kao smeće.

Barrik je mogao razumjeti zašto se novi knez Gir’ega riješio uspomena prošloga jednom kad je došao na vlast. Jer na vlast on nije došao mirnim putem već pobunom, a isto se spremalo i Ugasu. Pobune su u Hil’gumu bile podosta česte, ali suprotno očekivanom kralj od njih nije zazirao već ih je štoviše smatrao i dobrodošlima. Naime je to bilo zbog podjele vlasti u toj zemlji, kao i poradi njezine ne suviše jednostavne povijesti.

Hil’gum je nastao još prije četrnaest Krugova vremena ili tri Doba, dolaskom Massora iz Bijelih prostranstava u tu divljim ljudima naseljenu zemlju. Stupivši svojom čizmom sa broda na kopno, Massor je postao te zemlje gospodar. Kraljevstvo Hil’gum u tom je trenutku stvoreno, a sa njim i zakoni, civilizacija i dostojanstvo te ono najvažnije – Doba Uspona. Prve gradove podigao je upravo Massor, prve usjeve zasijao, prvi metal iskovao, prve bitke dobio i raširio je svoju vlast od ruba do ruba čitavog otoka. Njegov se sin zvao Kessyr Ogromni i po njemu je nazvan glavni grad Hil’guma. Kessyrova su djeca možda bila i veće slave od njega: Ondez, prvi gospodar grada Kessyra, Hris, prvi knez Gir’ega i Tyrronimus, prvi knez Dur’agema. Potonji sin, Tyrronimus, postati će kralj čitavog Hil’guma poslije smrti njegova oca.

Tyrronimus je imao dva sina, Haddera i Kerroha. Hadder je trebao biti nasljednik trona dočim je Kerroh služio kao knez Dur’agema, u to doba najvažnije kneževine. Ali Hadder je poginuo, ostavivši time tron svome bratu Kerrohu.

Kao kralj, Kerroh je bio častan i pravedan, baš kakvog su ga pamtili dok je bio knez. Ali on nije živio mnogo. Na sredini se svog života razbolio i umro, a njegovo dijete, tada još dječak, vlas je nad kraljevstvom preuzelo.

Kralj-dijete zvao se Ozaris. U povijesti ga Hil’guma znaju kao Zadnjeg prije tame. Mlad je dobio vlast, mlad je završio i ubijen.

Doba Uspona, koje je započelo dolaskom Massora iz bijelih prostranstava time je došlo svome kraju, a naslijedilo ga je Mračno doba bezvlađa i ratovanja.

To je Doba vidjelo mnoge gospodare. Svaki nesretnik sa mačem u ruci smatrao se je dovoljno velikim biti nasljednikom Massora. Ali tiranija takvih bila bi kratka i gospodar bi zamijenio gospodara, a smrću sljedećeg novi bi došao.

Najzad, nakon četiri tisućljeća divljaštva i mraka došlo je svjetlo, a umoran od čitava svoga života proživljena ratujući sa malim gospodarima na prijestolje je Hil’guma sjeo Azroh, prvi kralj čitavog otoka još od smrti Ozarisove.

Dolaskom kralja Azroha na vlast započelo je Doba Krvi.

Azroh nije vladao dugo. Premda je dolazak do hil’gumskog trona iskao snagu i čvrstoću, jednom kad je na njega sjeo on je već bio starac. Kao takav pripremao je mjesto svome sinu Deoru. No Deor nikada nije postao kraljem, već je kruna pripala Azrohovu nećaku Oinusu, u narodu poznatom kao Kralj Ubojica. Po Kessyru se pričalo kako je ubio Azrohova sina jedinca i prestolnasljednika kako bi dobio krunu, što je on sam negirao. Istina nikada nije bila doznata, niti je to uistinu bilo i važno jer sam Oinus završio je ubijen par godina kasnije. Otrovao ga je Berh’us Ogavni, treći kralj u Dobu Krvi i djed sadašnjeg kralja Hil’guma, Hinnora.

Berh’usovo neprijateljstvo sa Oinusom bilo je javno i znano svima. Da je otrovao kralja on nije ni pokušao sakriti, već je to proglasio pravednim činom i osvetom za ubojstvo Deora. Berh’us Ogavni nikada nije htio vladati, ali kako je smrću Oinusa loza Azrohova ostala bez nasljednika ipak je preuzo krunu.

Berh’us Ogavni bio je jedan od kraljeva Doba Krvi koji su prema ljetopiscima učinili najviše dobra za Hil’gum. Ratovi su za njegove vladavine minuli, silosi se napunili, glad nestala… ali nazvan je Ogavnim jer je upravo svojom mirnoćom dozvolio nasljednicima onih malih gospodara vratiti se i osnovati kneževine. Te su kneževine bile željne moći i ratoborne i činilo se da će se opet sukobi vratiti, a rasulo postati svakodnevica. Kako bi taj problem riješio Berh’us je kneževima dao polovicu vlasti nad Hil’gumom. Njihovo je udruženje nazvao Vijećem i Vijeću je on podigao Dvoranu u samom Kessyru tik do dvora. Po mnogima, taj je čin Hil’gumu donio nepopravljive nevolje.

Berh’us je imao dva sina: Brona i Zimorza. Kako bi kraljevstvu osigurao glas u Vijeću, Zimorza je nakon mnogo godina pokušavanja postavio za kneza Dur’agema. Bron ga je pak naslijedio kao kralj. Zimorz, knez Dur’agema, doživio je duboku starost, a naslijedio ga je Orgoh, njegov sin. Brona je pak kao kralja naslijedio njegov sin, Hinnor. Krvna veza Orgoha i Hinnora bilo je ono što je prijateljstvo Dur’agema i Kessyra održavalo čvrstim, a prijateljstvo sa Dur’agemom kraljevstvu je davalo glas u Vijeću.

Vijeće je mnoge godine pokušavalo to prijateljstvo rasklimati, ali to im za rukom nije polazilo. Posljednjih su pak godina nade polagali u njihove nasljednike. Nasljednike koji premda su ovi obojica već bili na pragu starosti još uvijek nije bilo. Ako bi jedan od njih umro bez nasljednika, Vijeću bi se moć nad Hil’gumom utoliko povećala.

Ali kneževi su Vijeća bili dovoljno mudri ne oslanjati se samo na ta nadanja; godinama već oni su kralju Hil’guma zadavali i druge brige. Naime je kralj Azroh pobjedom nad svojim neprijateljima i osnivanjem kraljevstva Hil’gum toliko zazirao od vraćanja u Mračno doba da je u ustav zapisao kako se bilo kakva pobuna prema kraljevstvu mora suzbiti sa agresijom i pobunjenike usmrtiti, a što ako se ne učini će se legitimitet samog kralja dovesti u pitanje.

Bio je to mali dio ustava i u doba Azroha toliko razuman da su ga smatrali i suvišnim, ali sada on bijaše trn u oku kraljevstvu i uzrok mnogih i teških nevolja. Ustav i zakone kralj nije mogao mijenjati samostalno već se to moralo odvijati u suglasnosti sa Vijećem (što bijaše razlogom zašto je svog djeda Berh’usa, koji je to neponištivo potpisao, i sam kralj Hinnor kad bi se napio nazivao Ogavnim). Vijeće je to dakako iskoristilo i premda je mnoge druge dijelove ustava Hil’guma pristalo promijeniti, taj najnevažniji dio, a opet dio sa tolikim posljedicama po kraljevstvo, nije.

Kad bi se dogodila kakva pobuna, sam je ustav stoga tjerao kralja na nju reagirati nasilno. Vojska kojom bi pobune gasio a svakog za koga se moglo dokazati da je pobunjenik ubijao, Hil’gumom je širila strah. Zbog toga su i mnogi građani samog Kessyra znali spram kraljevstva gledati sa zazorom.

Pobune su se dizale iz jednostavnog razloga: kneževi, članovi Vijeća, dizali su poreze nepravedno visoko, a spram kriminalaca gledali kroz prste. Ljudi su to trpjeli koliko su mogli, ali svakih toliko godina nepravda bi kulumnirala i došlo bi do bune.

Nekada bi u takvim bunama narod napadao vojsku Kessyra, a nekada, kao sada, znajući da kraljeva vojska samo čini što ustav kaže, bi se okretali na svoje kneževine. Ovo potonje posljednjih godina bilo je najčešća pojava i baš zato bune kralju nisu bile mrske, već ih je bez obzira što je slao na njih vojsku on i pozdravljao.

“Određena lica kessyrske vojske obećavaju da će ukoliko Ugas bude napadnut ovaj mjesec kralj okrenuti snage prema zapadu.”, jedan je od Barrikovih prijatelja tada rekao. “Ako se ne dogodi ovaj mjesec, biti će prekasno. Jer tada bi bilo očito da je vojska okrenuta.”

“Razumijem.”, polako kimnuvši, Barrik odgovori. “Razumijem vas sasvim. Pretpostavljam da sam vam ja potreban jer poznajem upravitelja Ugasa?”

“Put do upravitelja put je do kneza.”

“Što smatrate da bih trebao sa njim učiniti?”, Barrik je upitao, zamišljeno osmatrajući debelo krzno pod svojim nogama. Upitao je to polako i naglašavajući svako slovo, kao da čita sa kakve sitnim slovima ispisane pergamene.

“Koliko znamo”, starac je sada započeo, “dio drva za palisadu koju podižu porušio si ti?”

“Jesam.”

“I koliko znamo, upravitelj je osobno posjetio taj dio šume kako bi im uz Učenjake ispitao kvalitetu?”

“Jedanput sam ih odveo u šumu. Ali nismo…”

“Odvedi ga samo još jedanput.”, lovočuvar sada kaza. “Samo još jedanput, a da za to i mi znamo. Reci mu…”, omahnu on rukom, “reci mu da si pronašao izvrnutu kočiju punu dokumenta i kessyrskih zlatnika. To mi pada na pamet sada jer bi ga to moglo ineresirati… Imamo mi nešto takvih zlatnika; možeš mu ih pokazati i reći da su odandje. Iznio bi mu to kao tajnu, samo za njegove uši…”

Barrik se tu kratko zamisli. Na njegovu licu se dalo vidjeti da je držao prijedlog izvedivim. “Ubit ćete ga?”

“Zatočiti samo. Jer knezov je rođak; time ćemo natjerati samog kneza napustiti Ugas ili grad dijelom isprazniti od snaga. Sa mnogo ljudi upravitelj napušta grad?”

“Pedeset jahača. Nisam brojao, već je tako rekao upravitelj… I desetak njegovih osobnih stražara. Neki su bili na konjima, neki u kočiji.”

“Stotina bi bila dostatna?”, obrati se na to lovočuvar nekom riđem i snažnom čovjeku kojeg Barrik nije poznavao. Namrštivši se, ovaj odgovori: “Biti će dostatna.”, a onda upita Barrika: “Jahači, oni su teško oklopljeni?”

“Jedan veći dio. Ostali su nosili samo verižnjače i krzna. Čini mi sa su ti streličar…”

“Streličari, da.”, riđi čovjek prihvati kimuvši glavom. “To bi moglo predstavljati problem… No opet, ne nužno. Ne nužno ako se dobro rasporedimo. Stotina će biti dovoljna.”

U tom trenutku riječ preuze onaj starac: “Ujutro ćemo ti donijeti zlatnike, ako pristaješ već na prijedlog. Sutra ćemo ti pokazati i mjesto gdje ćeš upravitelja dovesti. Ondje ćete izaći iz kočije. Ti ćeš se ispričati, reći da ideš pišati, otići u guštik i ondje nestati. Tvoj zadatak tada će biti izvršen.”

“Neće poći za mnom?”

“Čuti će se signal i biti će osuti strijelama.”, kratko će riđi čovjek. “Poslije strijela ćemo se srazati sa njima. Neće imati vremena tražiti te.”

Prije nego je Barrik išta stigao na to reći, lovočuvar je dodao: “Dakako, prije svega toga obitelj ćemo ti odvesti na sigurno.”

U Barrikovu se samu držanju dalo vidjeti kako mu uopće sudjelovati u razgovoru o nečijoj izdaji nije bilo pravo, ma koliko to bilo nužno i kakva za to opravdanja postojala. Njegovi sugovornici to su razumjeli. Napokon, čast je među onima kojima su negirana druga bogatstva odvajkada vrijedila mnogo.

Na par je trenutaka izgledalo kao da će Barrik postaviti još koje pitanje jer mnogo je toga u pitanje dolazilo; što ako upravitelj pobjegne? Što ako u šumu pođe više jahača od očkivanog? Tko je Barriku osiguravao da će ga upravitelj uopće poslušati i osobno sa njim u šumu poći…?

Ali ništa od toga on nije upitao. Umjesto toga je kimnuo, a onda tiho rekao:

“U redu… učinit ću što tražite.”

* * *

Nedugo poslije tog razgovora Barrik i njegovi prijatelji rastali su se. Po ispraćanju svojih gostiju Barrik je kuću napustio i sam, jerbo još nije bilo ni podne a dužnosti za izvršiti nije manjkalo.

Okrepljen i sada već sasvim odmoren on je tu i tamo bacajući kratki pogled spram svoje bijelom krpom zavijene podlaktice i dijela šake pošao životinjama dati hranu i vodu. To ne bijaše sasvim potrebno jer Githa je sve to učinila još ujutro, ali Barrik to i nije činio toliko svjesno koliko instinktivno, izvlačeći vodu iz bunara i kasnije vilama noseći sijeno pažnje više rasijane no usredotočene.

Starog vola su on i njegova supruga imali, kao i nedavno oteljenog junca te nešto peradi. I te životinje, izgledalo je, neobično su Barrikovo držanje mogle primijetiti.

Ali Barrikova zamišljenst nije značila da je taj čovjek o nečemu i razmišljao. Radije se moglo reći da je on radeći od razmišljanja bježao. I ne samo od razmišljanja, već i od izgovaranja ostalih još riječi, čemu je svjedočiti imala Githa kad je suprug kuću napustio bez riječi.

Koliko je dugo još oko životinja radio Barrik nije znao reći. Sve što je znao jest da se u jednom trenutku prisjetio kako mu je četvrtina njive ostala neizorana, a i da se ondje još uvijek nalazio plug. Barrik je bio ne samo svjestan već je i samo to sjećanje mogao vidjeti jasno pred sobom kao najjasniju javu, naime one trenutke kad je stari vol uganuo nogu pa ga je on na par dana odlučio vratiti kući.

Ali i to se sjećanje činilo već tako daleko kad se Barrik opet osvrnuo oko sebe i uvidio da je stotinama metara od kuće, pod suncem i neobično sparnim nekim vjetrom, a u ruci mu se nalzio ular, za kojeg je već pola sata vodio šepavog vola do svoje zemlje.

I opet, nije se morao takav zamišljen, kanda omamljen i deliričan ni okrenuti a umjesto ulara već je u rukama imao tvrde drvene ručke teškog pluga, kojeg je nasred mekane i grbave zemlje vukla zadihana životinja, sve pod bljescima podnevnog sunca, svjetlost čija se zrcalila na krvlju izmrljanim Barrikovim šakama, rukavima kaputa i ručkama pluga.

Poglavlje 3

Bez obzira što se uopće nije moglo reći da je jutrom se probudivši Ser Tarrob i u jednom trenutku osjećao svoje tijelo i razum odmorenima, nakon pola je dana jahanja spram kneževine Ugas uz svoje preživjele drugove njime poput truleži ovladala iscrpljenost i neka težnja za zaklapanjem očiju, lijeganjem na vrat svoga konja i utonućem bilo u san bilo u smrt, samo da se negdje utonulo.

Jedan veliki dio povorka je napredovala cestama i putevima što presijecahu šumom zarasla brda, visoravni i udoline, ali kad im je putovanje presjekla brza i divlja neka rijeka što je naplavila čitav jedan dio ceste bili su prisiljeni sa puta skrenuti i poći uz rijeku kroz šumarke, tražeći kakav gaz ili u krajnjem slučaju mjesto gdje će se ulogoriti.

Povorku su vodili neki stariji vojnici na svojim životinjama, poluoklopljeni i stisnuti u ogrtače. Ovdje-ondje kad bi guštik bio neprohodan a zaobilaženje se zbog strma i skliska terena činilo zadnjim izborom oni bi sa konja sjahali, isukali mačeve te grmlje i mladice sa kojih padahu povijuše sasjekli. Jedanput se dogodilo da se iza šipražja nalazilo teško, puzavicama obraslo i trulo izvrnuto stablo pa je povorka morala na tih par desetaka koraka ući u hladnu i zapjenjenu vodu.

Bili su ti među rijetkim trenucima tokom kojih se Ser Tarrob osjećao bodro i budno kao da se nakon duga sna umio nad vjedrom hladne vode. Jer sve se u toj opasnoj brzici punoj perućaca takoreći odvijalo sada, pred njegovim očima i kontrolom i on je mogao ćutjeti svaku trnuće ledenu kaplju što mu je natapala odjeću do bedara, osjetiti zatezanje snažnih mišića svoga konja i njegovo traženje ravnoteže na sklisku i oštru kamenju duboko pod zrcalećom vodom. Za grančice se ponad vode Ser Tarrob tada hvatao, naginjao tijelom i uzdama vukao konja kad god bi ovoga voda pokušala prevrnuti. Konj je hroptao, zadihan izbacivao kroz nosnice vodu i dizao glavu visoko iznad zapjenjena brzaca. U jednom je trenutku vitez mogao vidjeti kako se bijelom vodom šire i crveni tragovi, ali to ga je samo natjeralo uprijeti još jače i životinju dovesti do sprudi te ju ondje iz vode potjerati van, gore, na blato, kamenje i travu.

Kako bi napravio mjesta ostalima iz povorke vitez je tu udario stremenjem i na lišćem pokrivenom, mekanom praporu odjahao još dalje, do onih vojnika što su jašući na čelu kroz brzac prošli već odavno.

“Može se dalje?” Ser Tarrob tim je vojnicima poviknuo.

“Može, može, eto je ravnija zemlja! Jesu svi izašli?”

Ser Tarrob se na to okrenu kao u trzaju, a onda promotrivši konjanike kako se probijaju kroz vodu i izlaze iz nje na blatnjavu zemlju reče nešto tiše: “Izgleda… uspjevaju.”

Što se dalje odvijalo Ser Tarrob nije znao sa sigurnošću reći. Jer ona je hladnoća popraćena ubrzanim udarcima njegova srca dok je kroz brzicu jahao uskoro umjesto čilost u njemu počela širiti umor. Počeo se je tresti taj vitez veoma skoro, osmatrajući svoje sada blijede a sada crvene šake i osjećajući kako mu iznenada i najmanjim dodirom uzde nanose bol. Tresla se i životinja pod njim, udaljavajući se od zapjenjene vode i noseći viteza u šumu sve dublje.

Negdje tada mokar do kože i ominozno se smijući Ser Tarrobu se pridružio vitez Hraw, jašući sada tik do ovoga i poskakujući u sedlu. Taj kanda je uživao u hladnoći i umoru, i dok se voda u desecima litara cijedila sa natopljene dlake njegove životinje, on je povikao:

“Držiš se Tarrobe?”

Pognut u sedlu i tresući se pod teškim, namočenim ogrtačom, vitez odgovori: “Koliko… Ovaj, koliko mogu… Čemu se smiješ?”

“Ha! Sjećam se kad si jahao kroz iste lokve i to ledom pokrivene pa ti opet ni glas ne bi zadrhtao! Sada je još i dobro… jer evo vidiš… osim leda nema ni vjetra!”

Ser Tarrob ovdje pomisli kako je njegovog prijatalja izgleda voda više poštedjela. Ali podigavši pogled on ugleda Ser Hrawa također smočenog, od duge mu prosijede kose zalijeplijene mu za lice do njegove odjeće.

“Ne znam za prošlost, ali znam da budućnosti neću imati ako uskoro ne podignemo tabor. Hoćemo li to, što kažu?”

“Hej!”, Ser Hraw na to poviče onima naprijed, “stajemo li skoro?”

“Kako vi kažete, ali ondje ima više sunca!” začuje se odgovor udaljenog vojnika koji je rukom pokazivao spram nekog rijetko obraslog brežuljka strelomet dalje.

“Idemo tamo!” odvrati mu glasno Ser Hraw. Potom se okrenu spram svog prijatelja i kaza: “Eto, što nije mač uspio ubiti neće ni hladnoća. Mada ćemo svejedno opet u vodu po svoj prilici jer brzac moramo prijeći…”

Ser Tarrob odvrati: “Nek… neka ga još malo…”

Ni dvadeset minuta poslije toga, na čistini pod suncem dva su ta viteza zajedno sa ostala tri tuceta ljudi sjedila ispred dvije velike gomile suha zapaljena granja, bukteća, pucketajuća i vruća, sa rijetkim tek dimom ponad sebe, i stisnuti sjedeći oni su osmatrali kako im sa odjeće vlaga polako isparava.

Ovdje nije bilo vjetra, baš kao ni u šumi, ali mirisi su ovog visokom travom, grmljem i rijetkim tek stablima obrasla polja na padini brežuljka do kraljevih ljudi dolazili upravo kao vjetrom nošeni. Suha trava, trulo pootpadalo granje, sušnjem i četinama pokrivena zemlja, sve je to suncem prženo polako isparavalo svojim mirisima. Pomiješani sa onima garotine, žari i palucajuća granja čija je toplina grijala njihova lica i ispružene dlanove, ti su mirisi vitezovima bili ugodni, ali ni ugoda, ma kakva bila čitave ove trenutke nije mogla u očima konjanika učiniti manje zlogukima.

Naime je na čistini, u pogotovu nepoznatoj čisini i k tome na ovakvom niskom terenu, vojnicima bivati bilo opasno, i stoga su ovdje se odmarajući oni bili jedva nešto više od lovine.

Ali činilo se da ni to Ser Hrawa nije diralo, i naga torza sjedeći na raščišćenoj suhoj zemlji pokraj Ser Tarroba sa njegova lica blagi neki smiješak odbijao je nestati.

“Da ti budem iskren”, u jednom je trenutku započeo Ser Tarrobov prijatelj, “onomad u vodi došlo mi je skočiti sa konja i zaplivati. Ne znam…”, nasmiješen on izdahnu, “dođu tako trenuci u životu kad je sam život kanda nedovoljan… Stišće me nešto Tarrobe, znaš, sprečava u življenju, oduzima mi slobodu… A ja ne znam što je to. Ne hvala.” dobaci potom nekom iskušeniku koji ga je ponudio pečenim kobasicama.

“Pa si mislio da će ti brzac u tome pomoći…”

“Pa sam mislio da će mi brzac u tome pomoći.” kimuvši, Ser Hraw ponovi. “Ali sam eto shvatio da tomu nije tako. Nešto drugo mi pomoglo – jer samo takve stvari ljudima poput mene i mogu pomoći – a ja mislim da si svjestan što to nešto jest…” To izgovorivši, Ser Hraw na trenutak ostane u tišini, osmatrajući tek goruće granje što je pucketajući propadalo u raspadajuću žar. Taj vitez bio je u pravu. Ser Tarrob bio je sasma svjestan što je budilo život u ljudima kao što je bio Ser Hraw. Naime je toga bio svjestan jer je i sam bio od takvih.

Napokon, Ser Hraw kaza: “A voda… kad rastrgaju štakore, i psi se njome osvježavaju. A ja znam da ti znaš na što mislim. A ja znam da ti znaš…”, kimajući polako glavom i osmatrajući vatru, jadno se nasmiješivši Ser Hraw je ponovio, “na što misle zanimljivi ljudi poput mene.”

Negdje u taj čas Ser Tarrob osjeti lagani dodir na svome lijevom ramenu. Odmah potom začuje i šapat: “Zapovjedniče, dvjesto metara iza onog šumarka su ljudi.”

“Kakvi ljudi?”

“Neka proslava, čini se. Nisu nas vidjeli.”

“O!”, Ser Hraw će okrenuvši se spram viteza iskušenika. “Pridružit ćemo im se?”

“Koliko ih je?” ne obazrevši se na Ser Hrawove riječi, vitez Tarrob upita.

“Tridesetak.”

Ser Tarrob kimnu. Načas se osvrnuvši po oklopnicima razgolićenih torza oko sebe, a potom i bacivši kratki pogled prema nebu, on će tiho: “Reci ljudima da odjenu verižnjače. I… i neka se opašu. Vidiš gdje su oni objesili mačeve. Da nas tko sad napadne bilo bi svega. Neka budu spremni za početak. Dalje ćemo vidjeti.”

“Nema naoružanih?” Ser Hraw se obrati iskušeniku.

“Nismo vidjeli…”

“Unatoč.”, Ser Tarrob preuze. “Tko zna tko još može doći. Hajde, učini kako je rečeno…”

Kad je vitez njihovo mjesto napustio, Ser Hraw se svom prijatelju obrati: “Misliš da su vidjeli dim? Sigurno, zapravo, sigurno su ga vidjeli…”

“Ako i jesu, od tog nemamo ništa.”

“Znali bi gdje smo. Znali bi kuda idemo.”

“Predlažeš da odemo tamo?”, Ser Tarrob upita. “I što bi im rekli; gospodo… gospodo što? Mi ne postojimo? Niste nas vidjeli?”

“Gospodo, lijep je dan, lijepo vam je slavlje. Nastavite i budite pozdravljeni. Prijateljski, Tarrobe…”

“Svakako bi mogli proširiti vijest da smo tu.”

“Mislim da ćemo to iz njih izvući, ako su od onih koji vijesti proširuju, ako su neprijatelji… A doznamo li to, eto nas pred još jednom gomilom pobunjenika i eto njih pred krajem svog slavlja.”

“Ali ti si svjestan”, započeo je na to Ser Tarrob glasno, da bi odmah potom prešao u govor tihi poput šapta, “da ni kraljevstvu nije u interesu širiti toliki trepet. Već smo sa onim naseljem pretjerali…”

“Mi smo, Tarrobe, samo kraljevi ljudi u prolazu.”, Ser Hraw će sada šaptom i sam. “Četiri svjedoka reklo je za onu obitelj da su čuvali oružje. Oružje smo i pronašli. Da nije tako bilo, kao kraljevi ljudi u prolazu prošli bi naseljem u miru. Ja znam kakve teškoće činimo kraljevstvu kad mu obraz činimo tako strašnim, ali… ali zna to i kraljevstvo. Njihova je ovo zapovijed, ne moja.”

“Znači… samo bi onuda prošli.”

“Tako je.”

“I ako primijetimo išta sumnjivo, porazgovarat ćemo sa njima. Tako si mislio?”

“Jesam.”

Zamišljen i kanda zabrinut, Ser Tarrob šmrcnu a onda se nagne i posegne za svojom verižnjačom što je uz košulju mu i ogrtač ležala na pola koraka od žeravice. Zbog mnogih sitnih posjeklina kojima mu je tijelo bilo ukrašeno a koje mu sada kao jedna stadohu zadavati bol, lice mu se ovdje namršti. Otresavši verižnjaču od trave Ser Tarrob ju odjenu, ćuteći kako mu se njezina toplina širi promrzlom kožom. Potom se okrenu prema Ser Hrawu i kaza:

“Pa… nadam se da danas nećemo umrijeti.”

Ser Hraw na to se osmjehnu. “Garantiram tada današnji dan. No…”, on će obrisavši ruke o svoju i dalje vlažnu tuniku, poslije čega se osovio na noge, “hajde da se i toga riješimo.”

Razgovori su sa Ser Hrawom u vitezu Tarrobu odvajkada znali buditi neku mješavinu izuzetnih i toliko divljih u njemu čuvstava da im on ne samo nije znao ime, već ih nije bio sposoban ni obuzdati. Taj čovjek bio mu je dugogodišnji prijatelj, saveznik, onaj komu se moglo i moralo vjerovati, a opet, premda je među njima postojalo toliko povjerenje i bez obzira što je Ser Tarrob u svakom trenutku bio spreman uzeti riječi Ser Hrawa za zapovijed, on je znao ne samo da vjerovati mu je značilo upuštati se u ludost, već je bio u potpunosti svjestan i da je isto držao sam Ser Hraw.

Vitez Hraw bio je od onih ljudi koji se nikada ne bi uzeli za veliku osobu, štoviše su se smatrali niskima i bezvrednijima od blata, ali bi opet stali svakome na put tko bi se veličinu njihove osobe usudio dovesti u pitanje. Nikada neću negirati da sam blato, Ser Hraw je držao, ali zadat ćeš mi uvredu ako po meni kao blatu ne hodaši ne ideš onuda kamo ja kao blatnjavi put vodim.

Jednom kad su uzjahali konje, koji i sami sada bijahu dlake tek polusuhe, vatre iza sebe oklopnici nisu pogasili, već su na konjima sjedeći pod blještavim suncem dopustili onim posljednjim njezini ugarcima da se ugase sami. Tek najposlije, dočim su ostali jahači razgovarali i određivali kuda i kako dalje, neki je vitez iskušenik dojahao do pepela i ono malo preostalo žeravice te ih na životinji izgazio.

Nedugo poslije toga, Ser Tarrob je naložio da se pođe.

Kako se pokazalo, proći tri tuceta ljudi kroz gustiš uzbrdice kojoj su se približili tražilo je više pažnje i vremena no kad su to činila tek dva jahača ranije. Rahla je zemlja puna bijela kamenja i trnovitih puzavica pucala i rasipala se pod kopitima teških konja, a nagnut je teren činio da natovarene životinje gube balans i odlaze svom težinom sada lijevo a sada desno, grabeći kroz les nogama i bacajući ga u oči konjima i jahačima iza sebe. Negdje tada neki je vojnik opsovao i sjahao, povevši potom životinju za uzde. Nije prošlo mnogo poslije čega su isto učinili i ostali.

Ali šumovita se zaravan pokazala mnogo gostoljubivijom od prijevoja, i našavši se među njezinim rijetkim, visokim i vitkim stablima kroz čije su se krošnje tek tu i tamo probijale zrake sunca kraljevim ljudima nije trebalo mnogo da opet uzjašu i nastave dalje jašući uspravno i uznosito. Takve su ih dojmljive i dostojanstvene, popraćene zveckanjem teških njihovih oklopa i verižnjača dočekali i oni slavljenici kojima su jahali ususret. Glazba koja je do jahača dopirala – zveckavih praporaka na odzvanjajućim tamburinama, žica saza i piskutavih svirala, sve popraćeno pjesmom i plesom – na posljednjih je stotinjak koraka zamrla. Ljudi su se stali ogledavati i ovlaš iznenađeno osmatrati došljake. Neki su se od rasprostrtih hasura punih hrane i pića odmaknuli i poustajali, a drugi pak ostali sjediti.

Najposlije, kad im su im se Ser Tarrob i Ser Hraw, dva ta viteza sada na čelu jahača dovoljno približila, od slavljenika se izdvojio neki oniski i sijedi starčić, prišao ogrnut ukrašenim sirkotom preko tunike neka fina materijala, naklonio se i rekao:

“Klanjam vam se kraljevi ljudi i dobrodošli našem pozdravu Renwhariona. Ja sam ber’runah irros hrama Obinog. Pridružite nam se, učinite nam čast i odmorite uz nas od vašeg puta.”

“O!”, reći će Ser Hraw približavajući se polako na konju. “Milostivi?”

“Taj sam, gospodaru.”

“Ti si iz Ugasa?” dodao je Ser Tarrob petljajući po kopčama svog sedla. “Iz Ugas-”

“U tom bi slučaju bila ne samo pogreška već i grijeh ne pridružiti vam se”, usklikom Ser Hraw svećeniku upadne u riječ, spuštajući se sa konja u sljedećem već trenutku. Skočivši na zemlju, na što je sve zazveckalo, on izravna odoru i pođe starcu ususret.

Ser Tarrob tu podignu pogled, iznebuha uznemiren i sluteći ništa dobro. Pomislio je taj vitez dobaciti nešto svome prijatelju, reći mu da stane, da ga pričeka ili bilo što mu reći uistinu, samo da ga riječima pribere i odvrati od čega god da mu je kako se činilo zavladalo umom.

Ali prije nego je išta Ser Tarrob stigao reći, Ser Hraw je starcu prišao, primio ga za ruku i zagrlio.

“I nije vaša čast.”, sa starcem u svome zagrljaju Ser Hraw je tada rekao. “Naša je. Vjerujte mi, naša je…”

“Hrawe…!” konačno je zaustio Ser Tarrob. To kazavši on izvuče čizmu iz stremena i nagne se kako bi sjahao. No prije nego je to učinio, vitez se ogledao po iznenada uznemirenim licima prisutnih, koji su stajali pokraj svojih hasura i dvoje drvenih kola punih hrane i pića.

Slavljenici su vidjeli ono što Ser Tarrob nije, ali jedna je tek sekunda promatranja njihovih pogleda bila dovoljna kako bi i on vidio što su oni. Te njihove poglede je naime on poznavao tako dobro jer je vidio za života toliko mnogo istih. Posljednjih i previše godina bili su to pogledi koji su prethodili siktaju izvlačenja njegova mača.

Ser Tarrob je znao da od toga nema koristi, no zaklopivši tada oči i izdahnuvši iznenada drhtava daha, on nešto tiše sada ponovi:

“Hrawe…”

A onda se začuje padanje tijela na travu.

Prije nego je otvorio oči, Ser Tarrob već je isukao mač i sa konja skočio. Našavši se na nogama tek ovlaš je pogledao u mrtvog starca. Ovomu su leđa bila izbodena, a sirkot natopljen krvlju. Lice mu je skriveno raščupanom bijelom kosom ležalo priljubljeno u lišću i zemlji.

Sve se opet stalo zbivati kao u snu, i kao u snu Ser Tarrob zatetura i poletje za Ser Hrawom, isprva da ga zaustavi a onda kad su se neki od slavljenika na njega okomili da mu pomogne. Mnogi vriskovi tada su stali parati zrak, i mnoga daska i staklo, keramika i bjelokost završili su polupani, porazbijani i razbacani svuda po zemlji i travi.

“Hrawe!”, uskoro je Ser Tarrob stao vikati. “Hrawe!” glasno bi on ponovio i iskašljao se, odbijajući mačem noževe i sjekire, a nešto kasnije i sablje onih što se odlučiše sa kraljevim ljudima sukobiti. Ser Hraw bio je daleko naprijed, bljeskajući svojim oružjem i zapinjući preko izgaženih hasura sa hranom i pićem kao i preko tijela palih. U jednom se trenutku gurnut srušio na jedno koljeno, ali se brzo opet vratio na noge, ovaj puta sa bocom razbijena grla u slobodnoj ruci. Mačujući, on je iz te polurazbijene boce uskoro počeo ispijati, pljujući potom komadiće stakla u travu.

Ser Tarrob nije znao koliko li mu je puta još ponovio ime. Bio je taj čin uzaludan i uzaludnijim se činio svaki put kad bi se odvio – jer ima onih koji se dozvati ne mogu i kada su blizu zato što su naime razumom toliko dalje od nas. Ali jednako kao što nije znao koliko ga je puta pokušao dozvati, Ser Tarrob ubrzo nije znao reći ni kada je od toga odustao, a odustao jest. I nije poslije toga trebala proći jedna, dvije pa ni tri sekunde i Ser Tarrob se našao ne samo dignutih ruku od ludila svoga prijatelja, već se ludilu tom on i pridružio.

Mrak se raširio srcem tog viteza i okružen uplašenima, ranjenima i mrtvima, gurnutima pred izbor da se bore za život jer će u suprotnom završiti gonjeni, pohvatani i poubijani poput pasa, on se sve manje osjećao kao stranac svemu tome i zgrožen čovjek, a sve više kao čovjek usred okoline koja mu dozvoljava disati zrak slobode više od ičeg drugog, kao onaj koji je do svog doma, dostojanstva, sreće i ispunjenosti najzad došao. Smrt, uz neprestajući osjećaj neprirodno brzih udaraca u svojim prsima Ser Tarrob je spoznavao, smrt je tom čovjeku bila lijek.

Lica je Ser Tarrob osmatrao, uplašena lica o koje bi potom udario svojim teškim, krvlju ulaštenim čelikom i unakazio ih. Vrisci bi se razlegli šumom, utihnuli pa se opet ponovili, hraneći obijest, pomračenost i pomamu onih što su u njima uživali. Ser Hraw odavno je već bio pijan od pića iz one razbijene boce koju je ispijajući ispraznio, a Ser Tarrob postajao je opijen krvlju. Na mahove on bi pogledao u svoj mač i ugledao odraz tom grimiznom, vrućom i ljepljivom tekućinom izmrljana lica i slijepljene kose.

Napokon kad je došepao do njega, posječen, umoran i zadihan, poslije gašenja života i barem tri tuceta ljudi, Ser Tarrob je svog prijatelja našao u blatu, također krvavog kao i on i smrdljivog od isparavajućeg nekog alkoloha kojim mu namočena bijaše čitava tunika. Poželio je tom čovjeku Ser Tarrob položiti mač pod vrat, ali osjetivši taj poriv oružje je on odmah odbacio negdje dalje u blato.

U lokvi krvi Ser Hraw je ležao, krvi što je pošpricala i natopila taj dio zemlje nakon što je i samog upregnutog konja svojim mačem on usmrtio. Ta se krv miješala sa onom ljudskom, slijevajući se po lesu i četinama i čineći od svega lapavicu koja je prljala i natapala odjeću Ser Tarroba i Ser Hrawa.

Ser Hraw je osmatrao nebo iznad sebe, sa žaljenjem i bijesom u očima ponad krvlju, suzama i zemljom isprljana lica. Prsa su mu se nadimala, vilica mu se stiskala, a ruke drhtale. Tresao se taj čovjek, tim više činilo se kad je u jednom trenutku šapnuo:

“Tarrobe, oprosti mi… Oprosti mi na svemu.”

Ser Tarrob je poželio ovdje nešto reći, izustiti bilo što, no jedva je bio sposoban i gledati u svog prijatelja, a kamoli mu se obratiti. Što je Ser Hraw htio, premda nije mogao obuhvatiti razumom on je shvaćao. On je shvaćao – jer i sam je bio zatrovan tim htjenjem.

Negdje tada Ser Hraw se počeo tresti, a krvlju mu isprljane vrećice pod očima čistiti suze. On se tu okrenu, skutri i sakrije lice u onu lapavicu od krvi.

Stisnuvši šaku i njome zagrabivši to lišće i krvavo blato, on šapnu: “Zašto ne kažeš ništa…? Zašto me ne osudiš? Zar sam i toga nedostojan…”

“A što da kažem?”, klečući do svog prijatelja, Ser Tarrob izdahnu, a onda se sa suzom što mu je skliznula niz lice osmjehnu. “Čega ima a da se može sada reći…”

“Osudi me barem”, ponovno će Ser Hraw. “Eno si bacio mač tamo u blato. Podigni ga, podigni ga dok sam još voljan priznati svoja nedjela i ubij me njime. Neće nitko znati. Neću dozvoliti ikomu da zna…”

“Hrawe…”

“Molim te, učini to. Učini to. Učini to…”

“Ti znaš da ja…”

“Što sam to postao? Mi, mi što smo postali, prijatelju moj, pa da ni među ljude ne smijemo jer otpad smo među njima? Kao gladni psi nad kojima se prolaznici smiluju i bace im jesti, a gladni psi na to prolaznike još i napadnu i… i izgrizu ih. Takvi smo mi, mi nezahvalnici, poput gladnih pasa. Ali krvi gladnih, gladnih nevolje i svega onog najgoreg što se u ljudima budi i svega onoga što je toliko loše da je i samim demonima mrsko…”, zatvorenih očiju, uz suze i drhtaj, Ser Hraw je sada šaputao. “Ja ne želim više toga. Ne znam je li možda i uvreda tražiti te da mi to vjeruješ. No molim te, Tarrobe, molim te…”

Ali njegov prijatelj, vitez Tarrob, nije mu mogao pomoći. Rasijan, zdvojen, pred krahom sama sebe i on se uskoro srušio u to blato, stišćući ono malo preostalih zubi, tresući se što od straha a što od hladnoće i bivajući polako nesposoban pomoći i samome sebi. On je osjećao da mu sa lica na dlan nešto kaplje, ali kako se nije više usuđivao otvarati oči teško mu je bilo reći jesu li to suze ili krv.

Napokon, nije bilo ni bitno. Malošto je na svijetu više bilo bitno.

Od toga nije prošlo mnogo i dva su viteza onesviještena u blatu pronašli njihovi iskušenici, isprljani krvlju i umorni također. Brisali su oni svoja oružja, spremali ih u korice, čistili si rane, odvlačili mrtve. Na zapovjednike su naišli sa hladnoćom u pogledima, jednako spremni prihvatiti da su ovi i živi i mrtvi. Podigavši ih iz blata i provjerivši jesu li ranjeni, oni su ih kao vreće prebacili preko grebena njihovih konja. Pokopali su potom ubijene, kao i porazbijane im stvari, sačuvali nešto hrane i pića, a onda uzjahali i nastavili dalje.

Nije bilo nužno dalje nastaviti, baš kao što nije bilo nužno spasiti svoje zapovjednike nakon onog što su učinili, ali za drugačije oni nisu znali. Drugačije se za njih činilo nemogućim. I stoga su oni jahali, čekajući da se zapovjednici probude i ne bivajući načisto uopće žele li da se ovi ikada više nađu među budnima. I čineći to oni nisu razgovarali, nisu si dobacivali ijedne riječi, već su dozvoljavali konjima voditi ih naprijed.

Kuda naprijed, nije bilo bitno. Samo da je što dalje od onog odakle su pošli.

* * *

Opušten ležeći na svome konju i grleći mu vrat, Ser Tarrob se probudio par sati kasnije. Njegova životinja slijedila je onu nekog iskušenika, bivajući povezana sa njom konopcem. Ogrebavši lice o niz perčina što ukrašavahu konjsku grivu, Ser Tarrob tu otvori oči, kratko zijevnu i podignu glavu, a zatim dobaci tom iskušeniku:

“Koliko dugo jašemo?”

“Molim…? Ah, vi ste gospodaru!”, iznenađen, kaza na to iskušenik i životinje uspori. “Šest sati, izgleda. Eno”, on se okrenu i kimnu glavom spram neke točke daleko na horizontu. “od onog stijenja krenusmo.”

“Prešli smo brzac?”

“Našli smo mu kraj, to jest plitak neki dio. Ovaj… vi se sjećate…”

Svega, Ser Tarrob tu poželi reći, ali ipak kaza: “Nebitno čega se sjećam. Zapovjednik Hraw, on je budan?”

“Odjahao je sa izvidnicama naprijed. Koliko sam načuo, neki su predio pronašli koji… No, eto i zapovjednika. Gospodaru”, on će glasno jahaču koji im je poskakujući u sedlu prilazio, “rekoste da ste pronašli neke tragove?”

“Konji.”, Ser Hraw reče nonšalatno, jašući do viteza Tarroba.

“Izvolite.” u taj će čas iskušenik, dodavši Ser Tarrobu povodac kojim su njegov i zapovjednikov konj bili povezani. To učinivši on je udario stremenjem i potjerao svoju životinju naprijed.

“Tragovi konja”, Ser Hraw tada nastavi. “Preko stotinu. Nedavno su ovuda prolazili.”

“Ugas?”

“Okuplja snage, čini se… ili su samo prolazili. Pobunjenici nisu. Osjeti se formacija, ovo su obučavani ljudi.”

“Što si naredio?”

“Ništa zasad. Ne mijenjamo smjer. Rekoh im da ću se konzultirati s tobom.”

Ser Tarrob kimnu. “Nema razloga slati toliki eskadron ako već ne putuje s njima.”, on reče. “Da sam u strahu od pobune… pa, raspršio bih to malo, nije li tako?”

“I ja sam mislio.”

“Dakle ili je nepažljiv, što ćemo odmah odbaciti, ili je on ili zamjenik mu putovao ovuda nedavno. Koliko nedavno?”

“Više od tri dana, manje od tjedna kako mi se čini. Danas se ne putuje zbog Renwhar… Ne putuje se danas.” završi Ser Hraw brzo, očito bježeći i od pomisli na ono što se odvijalo prije tek par sati. Njegov prijatelj zbog tog mu nije zamjerao, štoviše je i sam zazirao od svega što je prethodilo njihovu buđenju.

Ali od masakra slavljenika Ser Tarrob ipak nije mogao priznati da je bježao. Tek je, kako se činilo, tomu htio prići nešto kasnije, kad bude sasvim budan i priseban.

Nakon par trenutaka tišine Ser Tarrob ju prekinu: “U tom slučaju ne diramo u smjer. Ako nas uoče, uoče. Mi idemo svojim putem koji njih ne treba interesirati.”

“Kuda misliš da je putovao…?”

Ako je putovao… Ako je putovao, valjda se sastati s nekim. Treba provjeriti jesu li se kneževi posjećivali… ali to je na namjesniku. Njemu neka se javi što smo vidjeli, a kraljevstvo neka zaključuje dalje po svojoj mudrosti. Druga je mogućnost zanimljivija, dakako… Eskadron poslan da nešto uguši. Ali to ne znamo. Ne znamo ništa. Idemo u Ugas pa ćemo vidjeti sve.”

“Eh”, Ser Hraw kaza okrenuvši konja i podbovši ga blago uzengijama na što se životinja preko neke uzbrdice pune iglica, češera i kamenčića počela uspinjati, “kad se čovjek danas i hvalisanju mora nadati…!”

Izbivši uskoro na visoravan, čistu od stijenja i makija i prostranu, vjetrom metenu uz njihanje i šuštanje mnogih krošanja, dva su se zapovjednika dala u kas. Sunca je još uvijek bilo, zlatnog, narančastog, bakrenog, prelijevajućeg po zelenim, u jahanju kanda srebrnastim iglicama zimzelene šume. Zaobilazili bi oni kakvo prevaljeno drvo ili oštru klisuru rijetko, tek slijedeći duboke tragove u mekanoj zemlji što ostaviše njihovi podređeni od njih udaljeni već par strelometa.

Obojica su jahala suviše ne razmišljajući, premda im i jednom i drugome lica upravo bijahu sura, nabrana, morena naizgled mukom, brigom i svime onime neizbrisivim od strane vjetra i jahanja. Od onoga što je bilo iza njih oni su bježali. Od onoga ispred, zazirali.

Dolaze tako trenuci u čovjekovu životu kad on više nema snage shvaćati išta. Kad za sve ono što je učinio on je umoran čak i kajati se. Nekada ti trenuci traju tek kratko, jedan trenutak ili možda dva, a nekada ih sastrugati sa sebe čovjek ne može ni do kraja svog života pa se čini da ga i u grobu oni guše.

U Ser Tarrobu i Ser Hrawu izgledalo je da su nakon tih još nekoliko sati jahanja počeli popuštati, da su se najzad i na obzorima neke ideje i neki spas mogli vidjeti, primičući se bolno sporo, ali opet dobrodošlo kao što su dobrodošla sva ufanja.

Ali sav taj spas od njih samih, taj razum spram kojeg se naprosto činilo da su i jahali, sve je to nestalo i povuklo se, a oni su ostali u tami i nepredvidljivosti svojih umova kad su dojahali do svojih podređenih, uslijed čega im je jedan od njih poručio:

“Neku kolibu smo pronašli. Što zapovijedate?”

Poglavlje 4

Probudio ga je udaljeni topot. U hladu stabala i šušteće visoke trave Barrik otvori oči, rasijan i snen, upre dlanovima o zemlju te se osovi na noge. Zatetura potom, obriše lice i zgrabivši kušulju i kaput te ih stavši odijevati potraži tog topota izvor. Neko vrijeme stojeći uz usnulog starog vola i plug podno kržljavih čempresa on je sa svog brežuljka promatrao izoranu zemlju, pašnjake i šumarke što okruživahu daleku, usku cestu. Činio je to ne znajući što očekuje, ali očekujući sa nekim strahom koji ga je prikivao na mjestu.

Najzad, kad je izgledalo da se iza brežuljaka ništa neće pokazati, izronili su oni, oni za koje je posljednje htio da mu se pred očima pokažu.

Bili su to kessyrski konjanici, krvavih tunika, jašući cestom u brzom kasu.

Što rade ovdje…? zadrhtavši, Barrik pomisli, nadajući se da ovi samo prolaze. Priče su kolale naseljima i on je sa njima bio upoznat, da su kraljevi ljudi putovali od mjesta do mjesta, tražeći pobunjenike i usmrćujući ih bez mnogo čekanja i milosti. Zašto su krvavi? sljedeća pomisao prošla mu je umom, negdje u času kada se i sagnuo kako ga ne bi zamijetili. Mora da su mi susreli prijatelje. Mora da im je rečeno i za men…

Konjanici sad već bijahu veoma blizu, udaljeni tek strelomet ili dva. Uzorana je zemlja još uvijek bila svježa, mirisna i tamna od vlage, tako da su jahači znali, morali su znati, da ovdje ljudi ima u blizini. Ljudi stoga bijahu neupitni. Što je u pitanje dolazilo bila je namjera konjanika.

A oni bijahu krvavi i oni uzengijama udarahu i požurivahu konje naprijed sve brže.

Pod narančastim su nebom u rukama jahača u jednom trenutku zabljeskale i oštrice. To Barriku bijaše dovoljno da se okrene i kroz raslinje požuri prema šumarku.

On se zaputio svojoj kući, kolibici svojoj drvenoj, ženi i djetetu u njoj, ne zato što je mislio kako će time nešto postići već tek stoga što je slijedio neki svoj unutarnji poriv. Kroz travu se probijajući i ovdje-ondje pogledavajući spram ceste, on se uhvatio mrmljajući kojekakve molitve bogu Obi samo da ovi sa puta ne skrenu.

Ali to bijaše učinjeno, i ne mnogo trenutaka nakon što je Barrik svog vola i plug napustio, konjanici sa puta skrenuše i pođoše njegovom netom obrađenom zemljom. Uskoro su se i njištanja konja mogla čuti, kao i vidjeti kopitima razbacivani komadi blata. Negdje je tu Barrik već zašao među stabla i spustivši se nizbrdo u guštik sa vidika sasma nestao.

Premda umoran i nakon par trenutaka trnovitim granjem izgrebanih ruku i lica, on je raslinjem obraslim, starim nekim puteljkom sada već trčao, hvatajući se rukama i sudarajući ramenima sa obližnjim stablima.

Barrikovo srce udaralo je veoma brzo, kanda mu se namjeravalo probiti kroz prsa, a dah mu se gubio toliko da on više nije bio siguran ni diše li. Već je u šuškavom raslinju tog šumarka sada bio mrak, za Barrika istovremeno i blagoslov i prokletstvo – blagoslov jer mu je pružao nadu da će još nekako i stići do Githe i sa njom i njihovim djetetom pobjeći, a prokletstvo jer je i njega sada usporavao u hitanju.

“Ne! Ne! Ne…!” uopće ne čujući vlastita glasa i stoga ne bivajući načisto je li to uopće izgovarao, Barrik je kroz svoje zube zadihan udišući i izdišući protiskivao. On se naginjao naprijed, on se tjerao ići naprijed, i dolazeći do samih granica upravljanja vlastitim tijelom činio od svakog svog otkucaja srca jedan bič koji bi ga uz prasak tjerao dalje.

Puzavice su ga spoticale, hvatale za noge, pokušavale zaustaviti, kore grebale, granje šamaralo, debla udarala, uz šuštaj mu neka tamna grmlja zadavala boli kakve mu je ovakvome užurbanom bilo teško i razumjeti…

… a onda je mrak nestao, svjetlo zalazeća sunca bljesnulo, a Barrik je iz strma guštikom obrasla brežuljka istrčao na livadu i potrčao svojoj drvenoj kućici.

U ovratnik se zabio ramenom, udarivši u njega svom svojom težinom, ali vrata je i ovakav uplašen otvorio nježno.

“Došli su konjanici! Brzo, bježi odavde! Brzo, brzo…!” prvo je bilo što je taj čovjek rekao, prije nego su se na tamu doma njegove oči uopće stigle naviknuti.

Unutra se nalazila Githa. Ne postavivši niti jedno pitanje ona je prišla kolijevci svoga djeteta, uzela maleno njegovo tijelo u naručje i pošla prema vratima. Ovdje je tek kratko dotaknula zapešće zadihana svoga muža, ovlaš promotrivši njegov pognuti pogled, a onda se izdahnuvši okrenula, stala na travu i potrčala u sigurnost šume.

U šumi je postojalo mjesto među visokim hridinama gdje se Githa mogla sakriti. Ako ostane tiho, konjanici neće znati niti da ona niti da njezino dijete uopće postoje.

Ali Barrik je morao ostati. Ta kućica nekomu je pripadala i ako konjanici ondje ne bi ni na koga naišli mogli bi se raspršiti i potražiti njezine vlasnike uokolo. To je bilo jasno i Githi i Barriku.

Barrik je ušao u kuću, prišao drvenoj kolijevci svoga djeteta, izbacio iz nje krzna i odnio ju do peći. Pokraj peći napunio ju je cjepanicama.

Poslije toga nije prošlo mnogo, a popraćen lomom granja i šuštanjem u daljini, topot se teških životinja stao prolamati livadom.

Tu su… osmatrajući mjedeno svjetlo što se prelijevalo drvenim dovratnicama i rogožinom raširenom na podu, padajući tek dijelom na onu njegovu sablju u uglu kuće, Barrikovim mislima prošle su riječi. Eto…

Još jedanput kratko pogledavši spram konjanika i još jedanput razmislivši, on tada ode do te svoje sablje, isuka ju iz kožnih njezinih korica, odmjeri ju u šaci, a onda spora koraka pođe do svjetla otvorenih vrata.
U oštrom, grubom guštiku, sada već daleko od svoga doma, njegova ljubav stigla je sutonom obasjan prizor ugledati tek nakratko. Bilo je to dovoljno da joj dah zadrhti, a uplakano se lice zarije u mekano krzno što joj je nježno štitilo dijete u rukama.

Iz daljine su se mogli čuti strahotni krici, strahotniji još povici i neke jedva razumljive riječi.

“Hrawe…!”

Par se puta se zatim čuo zveket čelika, a onda se sve utopilo u tišini.

“Pretražite šumu! Pretražite prije mraka!” Githa je potom u daljini mogla čuti glas. Stegnuvši u rukama dijete još jače, ona na to duboko udahne i u mrak kroz guštik opet pohita.

Zvuci su teških i glasnih konja dolazili kanda odasvud, prolamajući se gusto zaraslim stablima ovog dijela šume. Povici njihovih jahača popraćeni zveckanjem metala bili su nerazumljivi, a ovakva uplašena, rasijana i čitava tijela drhtureća poput lišća na vjetru Githa nije znala je li zbog toga osjećala ikakvo olakšanje ili pak još veći strah.

Uistinu, ona više nije znala ništa. Sve što je za nju postojalo, bilo je to klupko krzna koje je grlila te mračni, nevidljivi, blatom i kamenom sazdani put prema spasenju. Žureći naprijed i čuteći svoj preglasni dah ma koliko ga potiskivala, oko sebe je ona mogla čuti riječi odjekujuće poput pucketajućih bičeva. Ti nesretni, nesretni čovječe, zašto si ostao! Zašto! Ta mogao si pobjeći, riječi su odjekivale dočim je Githa trčala, lice priljubljujući uz krzna između svojih prstiju, mogao si, mogao si, zašto nisi…! Ta mogao si…!

Githa je znala da je u krivu. Bilo je to očito i štoviše drugačije nije moglo biti. Ali gušeće, isprekidane i nepovezane riječi prestajale nisu. One su je ispunjavale i mučile ju, trule ju trujući, čas podsjećajući na nešto odvratno tiho, a čas na što glasno i odvratnije i po prvi puta u svome životu ta se je žena našla osjećati strah i od vlastitih misli.

Ona si nije mogla priuštiti umor, ali bila je umorna. Okružena crnilom, sa dalekim svjetlom posljednjeg daha dana ispred sebe, sopćući i uskoro tiho kašljajući ona je slobodnom rukom uklanjala granje ispred sebe i trčala, trčala, trčala…

Najzad, leđa joj prostrijeli iznenadna i oštra bol, bol od koje joj pred očima zabljesnu, a ona se i dalje grleći dijete sruši u blato.

Nešto vruće, ljepljivo nešto i mokro ona je osjetila kako joj niz leđa klizi i natapa joj haljinu. Njezino čitavo biće tjeralo ju je da od silne strujajuće boli zavrišti, ispusti dijete i počne se grčiti, stiskati, tresti… ali ona je ostala kakva je bila, daha i stasa mirna, a iz odjednom krvlju ispunjenih usta ne ispuštajući jedne jedine riječi.

Negdje tada joj i pištanje u ušima utihnu, na što se ona okrene prema novom izvoru zvukova, naime onom od konja – od zveckavih i teških njegovih koraka, rzanja njegovih i soptaja. Začula je tada i potmuli udarac sjahivanja jahača, kao i njegove korake.

“Hrawe!” daleko u daljini začuo se povik.

Čovjek od mraka kleknuo je pokraj Githe. Ona prvo pomisli ostati u tišini, dišući tiho i sklapajućih očiju osmatrati mrak, dezorijentirana, osjećajući kao da se utapa, ali ipak najzad udahnu te protisnu kroz zube šapat: “Zašto to činite?”

“Kad bih ti rekao”, uz tihi siktaj čelika, hrapavi glas muškarca odgovori, “to bi značilo da sam i ja slobodan shvatiti se. Ali nisam, vidiš…”

Ženski glas u tami zadrhti. Trenutak kasnije, lica i vrata oblivena krvlju a očiju razrogačenih, Githa se ne dišući sruši licem na zemlju.

“Ja nisam…”

Mord Dur’agemski ovdje osjeti kako stisak oko njegova tijela postaje slabašan, svakog udisaja sve slabiji, da bi najzad sasma nestao kao da ga nikada tu nije ni bilo. U sekundi mu se tada tijelo umotano u krzno iz zagrljaja izvrnu u blato, gdje mu dopiruća lokvica vruće krvi isprlja obraze, uvuče mu se u usta, u nosnice i pokaže mu kako je svijet zapravo odvratan.

“Zapovjdniče! Jeste li dobro?”

“Tarroba pričekajte…!”, otegnuto će Ser Hraw. “Dobro sam, dobro sam… Daj… ovaj… Baklju neka netko upali, k vragu. Ima li tko baklju!” nešto glasnije je povikao, ustajući od mrtva tijela i otresajući si tuniku.

Žuta svjetlost zublje zatreperala je po njegovim leđima kad se od tijela žene udaljio za pet-šest teturajućih koraka. Bio je to trenutak kada je iza sebe začuo:

“Dijete…”

Ser Hraw se ne okrenu, već nastavi dalje. Kuda je išao i tom vitezu bijaše nepoznato, ali što nepoznato nije bilo nemogućnost bijaše odlaska ikuda daleko. Ćuteći drhtaj zemlje dolaskom teškog konja Ser Tarroba i osmatrajući pod sobom mračno tlo, napokon se i on zaustavi povikom:

“Zapovjedniče, pazite!”

Taj povik prethodio je udarcima konja, Mordovu gubitku svijesti, a onda i glasnoj psovki Ser Tarroba dočim je na životinji taj vitez brzo doletio Ser Hrawu, najzad se uz njega zaustavivši, poslije čega je sa konja skočio i požurio do mrtve žene:

“Dovraga, zašto mi niste…!” Ser Tarrob je povikao uvidjevši da je u kasu pregazio nečije tijelo i zbog tog se gotovo sa konjem strovalio na drugog zapovjednika. Prilaskom Githinom tijelu ono se od trave i grmlja nije moglo vidjeti, a opet su se vitezovi iskušenici od njega udaljili toliko da se taj dio činio kao prazan komad zemlje.

Jedan od vitezova-iskušenika na to se stane ispričavati, ali Ser Tarrob ga prekinu rukom već u sljedećem trenutku:

“Je li to dijete?” prišavši klupku krzna pokraj mrtva tijela, zapovjednik je upitao. Uz tijelo potom kleknuvši, on klupko polako prstima okrenu. “Jest, izgleda…”, tiho je za sebe promrmljao, odmah poslije čega je dodao nešto glasnije: “Daj, osvijetli malo, jedva vidim išta!”

Negdje u taj čas Ser Hraw se okrenu i svojim ljudima polako vrati. “Što se događa sad? Tarrobe?”

“Dijete.”

Ser Hraw se približi još dva-tri koraka, dotakne jednog iskušenika za nadlanicu na što se ovaj odmaknu, a onda se nagnuvši i kao sa boli u leđima oslonivši objema rukama o jedno koljeno osmotri dok je Ser Tarrob u blatu klupko sa djetetom lica polako odmatao. Maleno lice bilo je okupano krvlju, jedva igdje i vidljive čiste kože, a od krvi mu se pod nosom i na krajevima usta stvarahu balončići.

Isprva se činilo da je tek spavalo, ali kad je Ser Tarrob uklonio i posljednji sloj krzna vidjelo se da je to bilo daleko od sna. Desna šaka tog novorođenča bila je zdrobljena. Kako se činilo, zgažena Ser Tarrobovim konjem.

Poglavlje 5

Ne mogu ubiti to dijete.” Ser Tarrob je rekao Ser Hrawu jednom kad su se njih dva od grupe udaljila i pošla nasamo raspraviti o stvari. “I štoviše, neću dozvoliti da se ubije.”

Oni su hodali travnatom ravnicom pokraj šumarka, još uvijek posljedjim dahom sumraka obasjani i dočekivani prvim onim svjetlima najranijih zvijezda. Obojica su blago šepala, i na obojici je bilo očito da razgovor koji su vodili i nije imao toliko veze sa djetetom u šumarku koliko sa nečim mnogo većim, nečim naime što nijedan od njih nije znao imenovati a čemu je to dijete iz nekog razloga bila granica.

“Umrijet će svejedno. Onakva rana, Tarrobe…”

“Dovoljno je što ne krvari. A kosti će se već namjestiti. Krv je to sve; ta vidio si kad su ju malo očistili, kad su vodom isprali, da i nije toliko gadno.”

“Ne znam…”

“A osim toga nije ni bitno. Nisam rekao da ne mogu prihvatiti smrt djeteta. Bogovi znaju da bi to već bila i parodija od laži… Ali ne mogu više gledati smrt… hmmm… Bogovi…”, on izdahnu. “Ne znam, ne znam što točno želim reći. No kako rekoh… nije ni bitno.”

“Mislim da te razumijem.”, odgovori Ser Hraw. “Razumijem, unatoč svemu… Ali uzmi u obzir da je to dijete pobunjena čovjeka, nekoga tko nas je prvi napao i to sa, kako si i sam vidio, oružjem neprijatelja. Kako ćeš tom djetetu reći ‘Ubio sam ti roditelje jer su ti roditelji bili neprijatelji kralja’?”

“Možda i baš tako: ubio sam ti roditelje… jer su eto, bili neprijatelji kralja.”

“’A tebe sam poštedio.’”

“A tebe sam poštedio, da.”, lica nekako prazna, Ser Tarrob kimajući glavom prihvati. “Ako me ikada i pita… drugačije mu ne bih mogao reći.”

“Ne bi mu mogao lagati?”

Ser Tarrob odmahnu glavom.

Oni učiniše još nekoliko koraka, ne znajući u polumraku sasma kuda su išli, ali svejednako nemajući još želje okrenuti se i poći natrag svojim ljudima.

“Sve je to nekako daleko od onoga na što smo navikli”, u jednom će trenutku Ser Hraw prekinuti tišinu, “i sve mi se čini, svaki dan takoreći, jednim novitetom i pobunom u odnosu na prošle dane, na, izgleda mi, prošle navike, ono što već smatramo i domom… Znaš koji je rezultat svega toga?” nešto glasnije on upita svog prijatelja.

“Reci mi.”

“Taj da se čovjek nikada ne osjeća kao kod kuće. To jest, čak i kad se osjeća, tomu slijedi osjećaj izbačenosti iz nje. To”, blago mašući prstom kao da koga u mraku opominje, “to…”, kroza zube udahnuvši on doda, “ono je, reći ću, što čini razlog mog razumijevanja tvoje odluke, Tarrobe. Premda me i to vrijeđa, a ti znaš dobro zašto.”

Ser Tarrob izdahnu. Prva sekunda njegove tišine bila je blagoslovljena neznanjem na što mu je točno prijatelj mislio, ali naravno, od toga nije mnogo prošlo i vitez Tarrob je vidio zašto je sačuvano dijete pružalo Ser Hrawu nelagodu. Ser Hraw bio je čovjek od tame, od kaosa čovjek koji je već odavno pojam slobode bio sposoban razumijevati tek u društvu najgadnijih ispoljavanih svojih poriva. Stoga je on bio i čovjekom koji u bilo kojim drugim trenucima, onda naime kad pokazati drugima tko on doista jest ne bi smjelo biti učinjeno, slobodu nije imao i osjećao se kao da mu je ona bila oduzeta. Još jedanput sada, po tko zna koji put, Ser Tarrob je pokušao obuhvatiti što to znači biti slobodan samo u zabranjenim područjima, ali i sada kao i prije on je odustao prije nego je misliti pravo i počeo.

Napokon, bilo je jasno: pošteđeno dijete vrijeđalo je viteza Hrawa jer ono ga je podsjećalo njega samoga, na činjenicu da djetetov život nije plod želje tog viteza već njegove pogreške. Ser Hrawu je to dijete promanulo, inače bi i ono u svome tijelu osjetilo oštricu njegova noža.

“Hoće li te uvrijediti ako te upitam”, Ser Tarrob tada započne, “smatraš li pogrešnim to što činimo?”

“O tomu nema zbora. To je tako.”

“Hmmm… ne… Ne, krivo sam rekao. Mislio sam… ne znam ni sam što sam mislio.”, Ser Tarrob šapnu. On potom osmotri na par trenutaka vrhove suhe neke trave koju je uzeo među prste, udahne i izdahne jedanput ili dvaput, stišćući zube jer je razmišljao o nečemu teškom za reći i čovjeku poput Ser Hrawa, a onda ipak reče: “Ubio si onog čovjeka. Napao te je. Kraljevog čovjeka je napao, bez obzira na sve, i to ti je dalo za pravo usmrtiti ga. Ali ženu, nju nisi trebao zaklati. Ta vidjelo se na njoj da nije bila naoružana. Nije ti predstavljala opasnost.”

“Po oštrici sudimo. Sudeći po oštrici, čovjek je nesumnjivo bio u doticaju sa pobunjenicima. Da je uspjela pobjeći, žena im je mogla otići i reći im što kritično.”

“To je odgovor?”

“Da mogu reći što drugo, rekao bih.”

“Djeca koju smo poubijali u selu, kao i na slavlju – a bilo je djece, dobro znaš da je bilo – tomu je isti taj odgovor? Mogli su reći pobunjenicima pa bi to nekako promijenilo kraljeve planove?”

“Stvar je kraljeve riječi.”, Ser Hraw odvrati. “A osim toga ja ne mislim da ti zbilja smatraš… da smo ih mogli tek tako pošteđivati, puštati…”

“Ne”, izdahnuvši, prihvatio je Ser Tarrob. “ne smatram… Ali mislim da ako smo ih već morali usmrćivati, to smo trebali činiti na manje životinjski način. Ne smeta mi toliko što smo učinili, Hrawe, koliko način na koji smo to učinili. Mislim, sama činjenica da ovako hladno razgovaramo dok dva tijela leže pedeset koraka od nas… to nam već oduzima pravo toga se tek tako otarasiti.”

Ser Hraw na te posljednje riječi nije imao odgovora. Uistinu, izgledalo je da su mu se oni činili toliko daleko da im nije bilo potrebno ni težiti, a kamoli tragati za njima. On odgovora nije razumijevao, ali razumijevao je njihovo odsustvo. Bilo je to oličenje neobičnog, a u neobičnosti i strahotnog, osmatrati to neimanje putokaza samoga sebe, ne držati vlastito kormilo i da, razlikovati loše od dobrog, ali ne bivati sposoban svojevoljno i spram jednog smjera poći. Njegov prijatelj, kao i iskušenici i vojnici pod njim, te njegove nesposobnosti bili su svjesni godinama. Godinama, oni su i najgadnije njegove istupe opravdavali kojekakvim zakonima ili pukim poštivanjem autoriteta. On je zapovjednik, držali su, on je jednom ili dvaput bio osobno u audijenciji kralja Hinnora, ako je itko poznavao granice djelovanja to je bio on, ako je itko znao je li neki vitez smio ili nije smio komu oduzeti život, on je to znao.

“Prije sam mogao ubiti i boga…”, Ser Hraw tada šapnu, “a ti mi zbog tog ne bi riječju zamjerio… Promijenio si se, Tarrobe. Od onog sela si se promijenio. Ali… Ali ja uviđam da se gore još nešto događa. Tarrobe, ti mijenjaš i mene…”

“Nije mi to namjera.”

“No, nebitno. Želiš sačuvati novorođenče, eto ti ga. Ionako smo blizu Dur’agemu. Koliko bi tvoj mali sada imao, godinu dana isto?”

“Tako nekako… Nije mnogo stariji.”

“U redu.”, glasnije će nešto Ser Hraw, kimajući glavom. “U redu, u redu… neka bude. Mislim da je onaj klipan na tarpanu, zaboravih mu ime, liječnik isto… On neka ga pregleda pa će valjda i preživjeti. No”, zapovjednik je dodao dotaknuvši svog prijatelja za podlakticu, “vrijeme nam je vratiti se.”

* * *

A među gustim, srebrno–bijelim oblacima Hil’guma što se vrtiše u plesu vjetra i zapovijedi bogova, ondje naime gdje su tek orlovi letjeli i jastrebovi, nakupljale su se kapi kiše, kiše koja samo što nije pošla prema zemlji.

Nije sijevalo ni grmjelo, niti bilo hladno, već štoviše: bilo je ugodno, toplo i mirno. Povorka vitezova jahala je bijelom kamenom cesticom što se vijugala između oštrih hridina, u sjeni mraka i pod zapusima toplog vjetra. Ser Tarrob je jahao u začelju povorke, kao što je godinama činio isto, a na par koraka od njega ljuljao se na svom sedlu Ser Hraw. Ovdje-ondje Ser Hraw bi bacao pogled spram svog prijatelja, ovlaš osmatrajući jedne od njegovih bisaga, one u kojima je svo vrijeme puta spavalo dijete, mirno unatoč smrvljenoj mu šaci.

Ta ozljeda teško da je mogla zacijeliti. Vidar je učinio što je mogao ispravivši djetetu prste, zašivši mu otvorene posjekline i rane mu očistivši, ali je li to bilo dovoljno nitko nije znao reći. U bilo kojem trenutku Ser Tarrob je mogao spustiti pogled i vidjeti da u bisagi nosi mrtvo dijete. Najzad, bilo je sve to nebitno. Zaključiti kako je to činio kako bi dijete spasio od smrti ne bi bilo točno. Radije, on je to činio kako bi od nečega čemu imena nije znao, a od čega je osjećao zazor veći no što je mogao spoznati, kako bi od toga zaštitio svoj razum, savjest svoju i ono što je slobodno mogao nazvati srži svoga bivanja čovjekom.

Ser Tarrob je osjećao, mogao se zakleti u to da je sa tim njegovim porivom da sačuva djetetov život imao veze onaj starac kojeg je nekidan ubio u selu. Taj starac je izgleda bio neki vrač. Prije smrti Ser Tarrobu je nešto rekao; neku inkantaciju, neko proklinjanje… ali vitez se taj ma koliko razmišljao starčevih riječi nije mogao sjetiti.

Nema veze… spustivši pogled na usnulo dijete gotovo sasma skriveno u krznu isprljanom sasušenom krvlju, Ser Tarrob je pomislio. Nije da ičemu od toga mogu i prići kao nedužan čovjek. Jer… Što?

“Budan si, mali?” primijetivši da dijete otvara oči, vitez je tiho promrmljao.

Svojim crnim, širom otvorenim očima i ispod i iznad suhih, krvavih mrlja dijete je u bisagama uskoro počelo osmatrati svoju neobičnu i ljuljajuću okolinu od mraka, krošnji i zvijezda. Ser Tarrob je pomislio da je ovaj gladan pa se odmah okrenuo do bisage nasuprot i uzeo iz nje mijeh sa nekakvim kiselim mlijekom kojeg mu je ranije dao jedan vojnik. Nahraniti je on namjeravao dijete putem natopljene krpe, ali kad je krpu najzad pronašao, mlijekom ju natopio te ju takvu prinio djetetovim ustima, ono je otpilo jedva jedan gutljaj i već su mu se oči ponovno polako sklopile.

Ser Tarrob je pričekao još par trenutaka, no oči se djeteta otvarale nisu. Tek se tiho disanje tog stvorenja u mraku moglo čuti, nadglasavano odmjerenim udisajima i izdisajima konja. Poradi toga nije prošlo mnogo a Ser Tarrob je udario stremenjem i požurio uz krckanje kamenja naprijed.

Ni poslije ponoći povorka nije stajala. Kako kraljevi ljudi još nisu bili suviše umorni i kako im je put obasjavala mjesečina, oni su putovanje nastavili unatoč tomu što putevi ovih krajeva ne bijahu najsigurniji.

Uskoro je stala sipiti kišica. Ser Tarrob je tada pojeo komad sušene ribe što mu se nalazila u bisagama kraj kiselog mlijeka, zapalio nakon toga lulu, zaštitio usnulo dijete od kapljica kiše pažljivo ga ušuškavši bolje u njegova krzna, a onda poslije svega toga pustio svoj um da se odmori u nerazmišljanju.

Podno hridina oko konjanika odzvanjali su tu i tamo zvuci topota njihovih konja, a bila je to umirujuća melodija, uz to tapkanje kiše o oštro kamenje i tiho zavijanje vjetra. Sve ogoljelo, nigdje zelenila, nigdje ljudi, sve spava… a samo tiha povorka putuje, gledajući nikoga da uznemiri.

Putovali su u Dur’agem, grad kneza Orgoha, odakle je uostalom dolazio i Ser Tarrob. Ondje su putovali jer Ser Tarrobovo je službovanje upravo prilazilo svome kraju i taj čovjek vraćao se nakon trideset godina službe kući.

U pitanju su bili gadnih i gorkih trideset godina ubijanja, pljuvanja krvi, smrzavanja na kiši, življenja i spavanja u blatu, slušanja zapovijedi koje su tako neobično podsjećale na hipokriziju, zatim ponovnog ubijanja, ponovnog smrzavanja… Sve to bijahu stvari koje su tjerale Ser Tarroba da se, makar i pomislio na njih, naježi.

Ne valja mi o tomu razmišljati. Svi mi činimo što nam kažu i nema nikakva zla u tome. Ako već ne u potpunosti, a ono najvećim dijelom ipak su krivi oni što naređuju…

Od te pomisli nije mu bilo ništa lakše. Štoviše, mržnja spram samoga sebe u njemu je još i više narasla. Pitaš li se, Tarrobe, koliko ćeš li još biti sposoban opravdavati se…?

Najednom je osjetio zebnju u prstima. Spustivši spram njih pogled, na prstima je ugledao žuljeve. A nikada nisam išta pošteno radio

Bijaše sve to krv, smrt, ubojstva i bolesno ludilo što je činilo njegovu prošlost. Imati drskosti to negirati, Ser Tarrob je postajao umoran, umorniji svakoga dana. Obično kad bi čovjek pogledao u svoje žuljevima ukrašene dlanove, ponosno bi rekao: “Eto, i to je dokaz da nečemu vrijedim!”, ali Tarrob…

Sjetio se onih trenutaka od prije tri desetljeća kada je uz iskušenike klečao pred svećenicima boga Obe. Bilo je to u Kessyru, u jednom kamenom hramu, prije no što je kao vitez pošao u kraljevske pohode. Vjerovao je Tarrob tada tim svećenicima, onda naime kada su mu govorili da je sve to dužnost, to viteško širenje pravde koje slijedi, ništa više i ništa manje od tek još jednih djela pred bogovima, u neku ruku čak i bogovima ugodnih djela.

Čak su im, sjećao se, rekli: “Ubiti zla čovjeka u očima bogova poželjno je.”

Ne znam bih li to danas mogao prihvatiti. Zapravo… ne znam bih li prihvatiti isto mogao i jučer i prije mjesec i prije godinu dana. Već neko vrijeme, voljeni moji božji ljudi, ja ne mogu a da ne sumnjam u vaše riječi, jašući, Ser Tarrob je pomislio. Ne znam jesam li vas zbog toga izdao jer teško je više reći što je pravo a što krivo. Ali da sam umoran od svega, pa i od vaših riječi, kad bih to nijekao lagao bih. Jer što je nekoć bila utjeha, odavno već više nije…

Sjećao se, po završetku obreda svećenici su novim vitezovima poklonili blagoslovljene mačeve, drugačije od njihovih starih koji tada bijahu bačeni u vatru. Ti novi mačevi bili su balčaka ispisanih molitvama, tako gusto i duboko ugraviranih da činjahu drške grbavima, što bi vitezu žuljalo prste ako bi njima suviše zamahivao.

I tako pustivši mlade vitezove da odu službovati, svećenici su se okrenuli i pošli svojim putevima.

Poslije toga ostali smo sami, na svome putu drugačijem od vašeg. Pitam se što bi rekli da ste doživjeli isto što i mi? Bi li izrečenim molitvama dodali još koju? Ili bi nam rekli da prestanemo, da odbacimo te mačeve i riječi kralja…?

Još jednom Ser Tarrob je pogledao u svoje ruke.

Čovjek bi rekao da će krv biti melem za žuljeve, ali nije tako. Nažalost, eto… i to je ono o čemu previše znam.

* * *

U zoru svi bijahu umorni. Vitezovi su tada sišli sa ceste i zašli dobar strelomet u šumu, ondje bliže sigurnosti klisura. Tamo su rasteretili i nahranili konje, gdje-gdje zapalili vatru, podigli šatore i polijegali odmoriti se. Na malenu zaravan najbliže klisure vojnici su se dogovorili periodično uspinjati kako bi stražarili svatko po jedan sat.

Ser Tarrob je imao svoj maleni šator, kojeg mu je podigao jedan iskušenik netom što je završio sa podizanjem vojničkih. Za to je vrijeme zapovjednik uz vidarevu pomoć pažljivo skinuo bisage sa djetetom, dozvolio vidaru da maleno storenje previje i očisti još jedanput, a onda sa njim do sebe legavši u šator dijete nahranio kiselim mlijekom.

Zorom je ovaj predio šume bio vlažan i hladan, vjetra blagih zapuha i fićukajućeg između stijenja dok se polako na obzoru dizalo sunce i bez žurbe uklanjalo spomen na sinoćnju kišu. Tek sporadično, tonući u san abadao je svojim sluhom Ser Tarrob ptice koje su jutrom počele pjevušiti. Ali ni te ptice, kao ni vlaga ni hladnoća kraljevim ljudima nisu onemogućavale zaspati. Jer u njihovim šatorima bilo je toplo i suho, neobično ugodno na četinama pokrivenoj, mekanoj zemlji.

Uz usnulog viteza Tarroba spavalo je i dijete, umotano u svojim krznima duboko u bisagama. Djetetu je da zaspe trebalo koliko i zapovjedniku, poslije čega se satima kako je prijepodne odmicalo dalo čuti tiho disanje malenih njegovih usta, gotovo tiše od samog vjetra što im je obojici mreškao kosu.

Kada je podne najzad došlo, Ser Tarrob je polako otvorio oči i iz bol se u tijelu ogrtačima i krznima šatora protegnuo. Mnogi od ostalih kraljevih ljudi, uključujući i Ser Hrawa, tada već bijahu budni, u hodu svojim verižnjačama zveckajući dočim su spremali stvari i pripremali se za nastavak putovanja. No nisu svi bili u žurbi; neki vitezovi iskušenici desetak koraka od Tarroba sjedili su oko palucajuće vatre ispijajući u tišini čaj. Izašavši uskoro iz šatora i navukavši čizme, Ser Tarrob se osvrnuvši primijetio da ni sam Ser Hraw nije bio na nogama. Zapovjednik je sjedio na na onoj zaravni klisure desetak metara ponad zemlje, zajedno sa jednim mladim vojnikom, i pušeći iz lule osmatrao kroz krošnje krajolik.

“Stolisnik, gospodaru.” prilazeći sa pušećom drvenom šalicom uskoro se jedan vojnik Ser Tarrobu obratio dok je ovaj još stezao remenje čizama.

“Zahvaljujem.” uspravivši se, vitez odgovori i šalicu prstima prihvati.

“Želite li da pozovem vidara?” vojnik upita, pogledavši spram punih bisaga u šatoru.

“Učini tako.”, Ser Tarrob odgovori. “Neka ga on smjesti na konja, a onda reci momcima da šator spreme. No, kuda su se oni popel… aha, vidim, vidim…” vitez promrmlja okrenuvši se spram klisure.

“Ja sam se onim stablom verao.” vojnik se kratko osvrnu, pokazavši spram čvornate neke, visoke krošnje što je dijelom doticala rub zaravni klisure.

Ser Tarrob kimnu. Ne znajući točno zašto, on je tada osjetio potrebu i sam na stijenu se uspeti. Bila je ta ideja opasna jer koliko se mogao uzdati u svoje tijelo bilo je tom vitezu i više no upitno. Ali opet, jednako koliko je bio slab uspinjati se bio je slab i o tomu razmišljati pa nije prošlo još mnogo a Ser Tarrob je pošao crnom zemljom tih tridesetak koraka do stabla, odložio ondje šalicu sa čajem i prihvativši staru koru granja počeo se verati.

Hrapavo je granje visoka, snažna stabla pod vitezovom težinom škripalo, šuškajući lišćem krošnje visoko gore. Prvotni zazor od uspinjanja u Ser Tarrobu je brzo nestao, a zamijenila ga je samopouzdanost uslijed uviđanja da su mu ruke još uvijek snažne a hvat mu još uvijek siguran. Koliko je mjesto stražarenja na klisuri bilo visoko nad tlom Ser Tarrob je shvatio tek kad se približivši ondje putem tuceta još debelih grana osvrnuo spram istog tog tla. Konji se sada činjahu strašno slični psima, a odrasli ljudi malenoj djeci.

Svaki pomak njegova tijela ovdje je stvarao osjećaj kao da se cijelo stablo ljulja. Ali lica priljubljena uz posljednju granu pomoću koje je htio doći do zaravni klisure, vitez se spram toga nije suviše osvrtao, i približivši se klisuri za još jedan korak, pa za još jedan… on se najzad našao obgrljujući neko isavijano, čvornato drvo što izbijaše iz kamena na rubu zaravni. Tu mu se približio onaj vojnik, zgrabio ga za ruku i povukao ga svom snagom tako da mu se tijelo preko kamene površine prevalilo.

“Uf…!”, zapuhan će Ser Tarrob, na leđima se osvrnuvši prema ljuljajućem stablu preko kojeg se uspeo na klisuru. Osjetivši kako mu srce brzo lupa, on kaza: “Postoji razlog zašto mladosti dajemo da se pentraju…”

“Znao sam da će te uputiti tim stablom.”, mirno će Ser Hraw. “A rekao sam im…”

“Što, ima bolji put?” još uvijek se ne odvažujući osoviti na noge, Ser Tarrob upita.

“Ne suviše, ali da. Ono kamenje; ne vidiš odavdje, no da… onuda ćemo se svakako spustiti.”

“Ne želiš iskušati stablo?” Ser Tarrob će osmjehnuvši se.

“Kakvi.”, zapovjednik odgovori. “Hoćeš duhana? Možeš ustati?”

“Mogu, mogu… Ovaj… daj ako imaš. No, nemam lulu kod sebe.”

“Pa rekoh ti da sam znao da ćeš doći.”, Ser Hraw će Ser Tarrobu kad je ovaj ustao i dotičući jednom rukom stijenu do njega pošao. “Ponijeli smo.”

“Čije su ovo stvari?”

“Ma vidim… Lonci, čuture, ovo ni ne znam što je; neka špaga… Što ti je to?” Ser Hraw se obrati vojniku.

“Nije moje. Ali mislim da je za sreću nešto, amulet valjda…”

“Mogli su i konja popeti gore…”, Ser Hraw promrmlja. “No dobro, jelte, nije naša briga. Deder čovjeku lulu. A dao si mu već…? Drži, Tarrobe…” nagnuvši se spram zapovjednika sa kožnom vrećicom duhana on kaza.

Vitez Tarrob prihvati duhan od svog prijatelja. Ispunivši lulu on ju pruži Ser Hrawu da joj u bubanj pretrese dio užarena sadržaja iz svoje, a onda ju uzevši natrag u prste iz nje udahne dim. Bio je to odvratan neki duhan, mirisa i okusa poput trula lišća, ali Ser Tarrobom je vladao poriv kojeg je eto i takvošto ipak moglo zadovoljiti.

“Vidiš ga?” Ser Hraw uskoro upita, piljeći pogledom naprijed, ponad krošanja i daleko prema horizontu osvijetljena razbijenom svjetlošću tu srebrnom a tu zlatnom.

“Dur’agem?”

“Aha.”, Ser Hraw kimnu i protrlja prstima krajeve usta. “Ima još do njega, ali mu prilazimo. Znaš ti, prijatelju moj, zašto tako bljeska?” on se obrati vojniku koji je sada sjedio na kamenu par koraka dalje.

“To je neko kamenje, što li?”

“Biserni toranj.”, Ser Hraw odgovori. “Ali u tom tornju ima bisera koliko u ovom duhanu ima duhana.”

“Ima bisera, ali malo…”, Ser Tarrob preuze. “barem koliko se ja sjećam. Toranj Obina hrama, ako nikad nisi bio u Dur’agemu…”

“Sa budercem razgovaraš.” nasmiješivši se kaza Ser Hraw. “Daleko je taj od Dur’agema.”

“Buder?”, iznenađen upita Ser Tarrob. “Vidiš i to mjesto ne vidjeh ima koliko… Bogovi, tada je i kralj Bron bio živ. Kako je sad tamo?”, on se obrati vojniku kratko se spram njega okrenuvši. “Još uvijek nisu našli rješenje rasputicama?”

Vojnik odmahnu glavom.

“Rasputice? Sezone blata, misliš?” Ser Hraw upita. “Govorili su mi…”

“Imaš sreće što su ti samo govorili.”, Ser Tarrob odvrati, a onda iz lule udahnu dim. “Bogovi, nikome ne bih poželio da se nađe tamo. Možeš zamisliti brzac sa kojim smo se jučer patili, ali da je od blata. Nije to rasputica, u biti, ali tako ju zovu. Ovo je nešto gore. Neka mješavina svega što zdrav čovjek ne želi na pameti; te gromovi te pljuskovi te blato… ali neko široko i duboko blato, i u pokretu, baš poput onog brzaca. A ako se nađeš na nekom niskom mjestu… Zapneš. Utoneš. Kao živo blato, ali rjeđe… Dva tekliča su mi se utopila kad sam ih poslao u Kessyr. Zato pitam, govorili su da će popločiti te ceste teškim kamenjem, podići možda oko njih suhozide… Jer svakih par godina blato je brisalo ceste. Možeš zamisliti to, blato se sasuši a cestu ne možeš više pronaći.”

“A tekliči su pronađeni?”

“Jesu.”, Ser Tarrob odgovori. “Sahranjeni su. Petsto-šesto metara od ceste neki je pastir na njih nabasao.”

“Koliko sam čuo”, najzad se javi vojnik sa svoje stijene, “jeftinije je predviđati kada će blato nego dovlačiti kamenje i slagati zidove. Ne znam, nešto su o kamenolomima govorili, da se ruše valjda konstrukcije sjevernih kamenoloma odakle je bliže dovlačiti pa se mora skuplji kamen kupovati odavdje.”

Ser Tarrob je znao o čemu ovaj govori. “Vjetar.”, kratko kaza, a onda se ogleda po horizontu. “Nisam bio tamo, ali su mi govorili… Tokom noći porazbija konstrukcije. No da… Hrawe, misliš da će vas knez preuzeti kad dođemo u Dur’agem?”

“Zašto bi to učinio?”

“Pitam samo. Jer su govorili još u Kessyru da bi kralj mogao…”

“Neće.” Ser Hraw odvrati. “Ne vjerujem barem. Rečeno mi je za kastrum samo, ondje da ćemo ostati dok se sve ne uskladi. Ali i taj kastrum, k vragu, ne bih se čudio da potraje. Ali nemoj se veseliti”, zapovjednik se ovdje obrati vojniku, “jer vi biste u tom slučaju za Kessyr, ako se mene i iskušenike zadrži.”

“Što se mene tiče, zapovjedniče, bio Kessyr il’ Dur’agem, samo da se maknemo više od ovakvih mjesta. Što smo ovaj tjedan samo prošli…”

“Daj, daj, mani se toga…!”, iznebuha će Ser Hraw, što vojnika pomalo začudi. “Nego vidim da nas ovi dolje već čekaju. Spusti se ako si odmorio sa ovim krznima i… čekaj da ustanem prvo. Možeš Tarrobe?”, reći će Ser Hraw osavljajući se na noge. “A nas dva ćemo dolje stijenjem.”

Vojnik ustane i pođe učiniti po zapovijedi.“Vaš mač, zapovjedniče.”

“Njega ću ja. Daj mi ga sa… da, sa svime, sa svime. To sve ide na remen, vidiš… Evo… No, Tarrobe, idemo.”

Silazak niz hridinu činio se mnogo lakši od uspinjanja stablom, premda ni ovuda prolaziti ne bijaše najsigurnije ili imalo ugodno. Oštro kamenje ukrašeno pukotinama ovdje je bilo zaraslo trnjem, a silazeći čovjek nije bio načisto na koji se kamen smije osloniti, a koji je klimav i vodi u provaliju. Hvatajući se za stijenje, ovdje-ondje Ser Tarrob je pogledavao prema vitezovima na tlu; primijetivši da se zapovjednici spuštaju, oni se požuriše i posljednje stvari pokupiti i prebaciti preko sada već osedlanih konja, a mnogi su konje za to vrijeme i uzjahali. Ser Tarrobovu životinju za uzde je držao vidar, stojeći tako blizu bisagama da je u njih mogao gledati.

“Pazi na ovu kamenčinu.”, pozornost mu u jednom trenutku privuče Ser Hraw, koji se spuštao ne osvrćući se. Udarivši u neki kamen nogom, on pokaže da se ovaj klima. “Ha!”, za sebe se potom zapovjednik nasmije. “Zamisli nam slave kad bi sada poginuli.”

Kad su se napokon našli na zemlji, zapovjednici su pošli do svojih životinja i naložili dvojici iskušenika da odjašu do ceste provjeriti kakvo je stanje. Kad je i sam preuzeo od vidara uzde i popeo se na konja, Ser Tarrob je na životinji ostao na mjestu par minuta, čekajući da daljnje naloge kaže Ser Hraw i čisteći ispražnjenu lulu od garotine.

U jednom mu se trenutku vidar vratio, noseći njegovu šalicu čaja koju je ostavio pored stabla. Zahvalivši se, Ser Tarrob tekućinu brzo otpije i šalicu ovomu vrati. Tek još koji trenutak poslije toga, kad je iza sebe mogao čuti da su dva-tri vojnika spustila i pospremila sve stvari sa klisure, Ser Tarrob uvidje da je povorka polako krenula jer su se iskušenici vratili. Kao i ostali, on tada udari lagano stremenjem i konja potjera naprijed, za Ser Hrawom koji je polako se udaljavajući jahao na čelu.

Poslije toga prošli su mnogi sati, provedeni u jednakom prozaičnom hodu, dokonom, dosadnom i bez mnogo razgovora. Isprva se vlažna cesta od usitnjena bijela kamenja pod suncem isparavala, ali ni omorina nije potrajala dugo pa su se kraljevi ljudi uskoro našli jahati u ugodnom danu, ugodnijem od mnogih prije toga.

Ali jahanje u tišini kao i uvijek bilo je poput plodna tla onih najotrovnijih misli i jahati čovjek tako nije mogao dugo, a već mu je pogled umjesto konjske grive, ptica i svjetlosti neba osmatrao kakvu mračnu i odavno zakopanu moru svojih čuvstava.

Ljuljajući se na konju Ser Tarrob nije znao o čemu su razmišljali drugi, ali on, on je eto razmišljao o danu kada je postao štićenikom jednog viteza.

Zbilo se to prije tri desetljeća, ne mnogo nakon što je Tarrob, tada uistinu još dijete, bio obaviješten od strane kneževih ljudi da mu je otac, jedini član obitelji kojeg je imao, izgubio život u kreševu sa pobunjenicima. Oni su mu to poručili toplo i sa empatijom, izrazivši usput zahvalnost zbog žrtve, ali osim tih toplih riječi ništa drugo mu nisu mogli ponuditi pa su ga poslije toga ostavili samog.

Malo toga je mladi Tarrob tada razumio. Jer malo toga je, zapravo, i bilo za razumjeti. Ono jedino što je preostalo, o tomu razmišljati nije bilo ni potrebno jer dolazilo je, mislio o tomu čovjek ili ne. A ono bijaše siromaštvo. Glad to bijaše i zbijenost u kut.

Tarrob je izdržao koliko je izdržao, slijedeći ono što su ga naučili za njegove mladosti. Ali postoje trenuci kada ma koliko u nešto vjerovali, mi se toga moramo odreći jer u suprotnom neće biti ni nas samih. Takvo je bilo razmišljanje i u Tarrobu kada je od sina cijenjenog vojnika, od u očima mnogih ljudi budućeg čovjeka na ponos zajednice, on odbacio etiku i postao lopovom.

Mjesecima mladi Tarrob je krao. Isprva samo ono što mu je trebalo kako bi preživio ali kasnije još i više toga i različitije prirode. Neobično je to bilo, sada u retrospekciji Ser Tarrob je shvaćao, kako se poput vatre od odgovora na puku potrebu gluhoća spram morala raširila u pravo zvjerstvo. Malo je trebalo, i Tarrob bi se uvjerio da je opravdan onaj čin kojeg tek par dana ranije ne bi smatrao ni psećim.

Najzad, to je Tarroba dovelo do suočavanja sa stražarima, a onda i do ćelije. Sjećao se, valjalo je zločinca pogubiti ili mu odsjeći ruku. Taj izbor izložili su mu dok je sjedio zavezan u mraku.

Ali nijedno od tog tada ja nisam bio sposoban prihvatiti, Ser Tarrob sada je pomislio. Nijedan od ta dva spasa ja u svojoj ludosti… u izgubljenosti svojoj nisam znao prepoznati spasovima. I zato sam… eto… zato sam ga ubio.

Ono uže bilo je staro i vezano suviše labavo kako bi Tarroba spriječilo od postajanja samim sobom. On se užeta oslobodio i pri sljedećem stražarevom ulasku u ćeliju ovoga nadvladao, zadavio i pobjegao.

Pobjegao sam, da… ali ne daleko. Na samom izlazu iz zatvora, možda desetak još koraka od tame prema suncu, uhvatili su me.

Nadvladavši mladog zatvorenika, stražari su ovoga smjesta odveli na sud svom nadređenom, starom nekom i brkatom čovjeku. Od tog čovjeka oni su namjeravali tražiti dopuštnje da se Tarroba odvede do stratišta, bez čekanja i bez samilosti.

Ali nadređeni je odgovorio nešto što ovi nisu očekivali.

“Dragi Oba…”, stari je čovjek udaljivši se od svog radnog stola i približivši se vezanu mladiću pognute glave i punom modrica tada zaustio, “pa ja te prepoznajem.”

“Gospodine…” neki stražar tada se javio.

“To je Laronov sin.”, kazao je starac osvrnuvši se spram stražara. “Zašto mi nije rečeno da je od Larona? Mladiću”, sa surošću u licu obratio se tada starac mladiću, približivši mu se još za korak-dva, “ti si taj kojemu je zbog razbojništva… Koliko mu je dano?”

“Odsijecanje ruke.”, jedan od stražara odvrati. “Ali smo zbog toga i došli… Gospodine, upravo smo ga uhvatili u bijegu.”

Prije nego je nadređeni išta stigao reći, drugi je stražar dodao: “Zadavio je Ezuha.”

Na te riječi stari čovjek ne reagira, premda mu se u pogledu jasno dalo vidjeti sa kakvom boli i otrovom su ga prostrijelile. On tek polako kimnu glavom, a onda tiho kaza: “Razumijem…”

Poslije toga nadređeni se okrenuo i pošao natrag do svog stola. Oslanjajući jedva primjetno drhtave ruke o bokove, svojom sijedom glavom ponad kožne tunike on je letimično osmotrio neke spise osvijetljene srebrnom svjetlošću što je padala sa velikog prozora iznad, odakle se dala vidjeti blještava veduta grada Dur’agema, mnogi krovovi njegovi, ulice i tornjevi sada pokriveni nanosom snijega.

“Mladiću…”, najzad je narednik započeo još uvijek se ne okrećući. “Kad bih ti rekao koliko sam dugovao tvom ocu i kad bih ti uopće pokušao objasniti što to znači biti kome dužnik cijelim svojim životom… mislim da ne bi shvatio, jer mislim da ne shvaćam ni ja sam. Reci mi, Tarrobe… Tarrob, jel da? Pa… reci mi, Tarrobe, što bi značilo za tebe kad bih te sada poslao vješalima?”

“Odgovori mu.” tiho će stražar do mladića, munuvši ga u rebra.

“Baš ništa.”

“A kad bih te poštedio?”

“Ništa.”

“Ubio si mi čovjeka, Tarrobe. Ubio si čovjeka pod mojom komandom. Nekoga tko je imao obitelj i život i… i… jednostavno, čijem životu sam garant bio ja. Što ćemo sad, Tarrobe? Kako ga je zadavio? Užetom?”

“Mnogo gore. Zadavio ga je golim rukama, gospodine.”

Nadređeni sada primjetno glasno udahnu i izdahnu. “A Ezoh je bio naoružan?”

“Jest.”

Na te riječi narednik ostane stajati u tišini par trenutaka, a onda se okrenu i započne: “Eto vidiš, Tarrobe… vidiš u kakvu me poziciju stavljaš… Da…”, on izdahnu, poslije čega iznenada počne kao da gleda u prazninu a ne u sugovornike: “Što kad bih ja sada poslao pismo svom prijatelju kralju i rekao mu… u Dur’agemu da se nalazi sin čovjeka koji je kraljevstvu dao sam svoj život, a koji se nalazi kraljevstvu na milost i nemilost. Što kad bih mu rekao… da je taj mladi, izgubljeni čovjek, usmrtio golim rukama kraljevskog oklopnika i koji zbog toga sada žali i… koji zbog toga sada pod prijetnjom mučenjem, patnjom, smrću traži biti robom kralja na onoliko godina koliko je imao čovjek kojemu je oduzeo život. Što kad bi se to dogodilo, Tarrobe?”

“Tarrobe?”, Ser Tarrobova sjećanja uklone riječi viteza Hrawa, njegova prijatelja. “Sve u redu?”

Ser Tarrob se osvrnu. Njegov konj zaostao je par desetaka koraka iza ostalih, usporivši hod na bijeloj kamenoj cesti ispod čista, svijetla neba.

Riječi njegova prijatelja Ser Tarroba su iznenadile, ali on to pokazati nije bio sposoban ijednim dijelom pa se hladno tek spram njega okrenuo i kimnuo glavom. Poslije toga je udario uzengijama i životinju potjerao naprijed.

Ali nešto mu nije dalo mira i on se nakon desetak tek prijeđenih koraka opet okrenuo spram Hrawa i dobacio:

“Hrawe?”

“Reci.”

“Možeš li mi reći kad se zadnji put dogodilo… da nije bilo sve u redu?” Ser Tarrob je upitao.

“Ne razumijem te.”

“Ne, oprosti… mislio sam… čini li ti se sada, iz ove pozicije, da je uopće moguće meni… pa i tebi… doživjeti dan kojega ne bi prihvatili kao dan koji eto, dogodio se, trebao se dogoditi, i u njemu ništa od vrijednosti nije izgubljeno jer ničemu vrijednosti nismo ni dali?”

Ser Hraw odvoji trenutak da o pitanju razmisli. “Hmmm…”, naposljetku on odvrati. “Ti dobro znaš da bi takav dan prethodio kraju službovanja. No, pitaš li me to jer ti se čini kako polako prestaješ biti sposoban služiti? Ta u tom slučaju si sretan jer eto nas upravo na putu tvome domu i…”

“Ne”, Ser Tarrob odgovori, “nešto drugo mi se čini.”

“Zar?”

“Što ako se vratim kući i zauvijek ostanem ovo što jesam? Ako mi dovijeka bude svejedno.”

“Misliš da će tako biti?”

“Ne znam.”

“Da…”, Ser Hraw izdahne, “takav bi život bio zanimljiv… i za tebe i za druge.”

“Ali nemaš odgovora na to?” netremice osmatrajući udaljene već jahače koji su cestom u hodu napredovali, Ser Tarrob upita.

“Nemam.”

“No… onda ćemo se ostaviti toga. Hajde Hrawe, idemo se pridružiti ljudima.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *