Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 41-45

Poglavlje 41

ELTIUR

Još se jednom osvrnuvši za sobom, izašao je iz Magisa.

Bilo mu je mrsko putavati. Htio je zaspati i nikada se ne probuditi. Katkada je priželjkivao biti na mjestu Morda, onako u mraku i bez ikakvih obaveza…

No ništa od toga.

Iako to Eltiur nije bio u stanju shvatiti, Mord je bio taj koji je priželjkivao biti na njegovom mjestu. Lijepo dugo spavati, no čak i to vrlo brzo prođe, a kada se jednom probudi, dosada je gora i od smrti. A što se u ničemu može činiti osim razmišljati?

A razmišljati je oduvijek bilo najteže.

Vjetar mu je mrsio kosu. Pitao se koliko će li tek nemilosrdan i leden biti kada bude doista putovao?

Eltiur napravi još nekoliko koraka kroz stepsku travu, nakon čega se zaustavi. Pogledavši prema nebu, duboko je i drhtavo udahnuo.

Učini tako, začuje Mordov šapat u svojim mislima.

Prije nego što je išta više učinio, Eltiur je svukao sa sebe svu odjeću. Već sljedeći trenutak, uništio je realnost.

Potpuno hipnotiziran mješavinom stvarnosti i fikcije, počeo se smijati. Nije znao zašto, no nije više htio postati životinja.

U jednom je trenutku postao božanstvo.

Osjetio je zastrašujući bol kada su mu iz leđa počela izbijati krila crnih pera, prošarana krvlju i rastrganim komadima kože i mesa iz nastalih rana.

Krila su iz njegovih leđa izlazila polako, sve duža i duža. U početku su bila dugačka pedalj, zatim dva. Nakon nekog su vremena bila duža od tri metra.

Eltiur je trpio bol, no više nije bio siguran je li to doista on. Um mu se pomutio strahovito; destruktivna magija počela ga je obuzimati, a njen razmjer ludosti i čistog zla nije se mogao izmjeriti.

Nekoliko trenutaka agonije kasnije, Eltiur je raširio svoja krila, čiji je raspon bio tri puta širi od onoga Eltiurovih ruku.

Ono što se više nije moglo nazvati čovjekom, a vjerojatno ni Eltiurom, počelo je mahnito udisati zrak. Prsni se koš tog bića nadimao kao u kakve zvijeri.

Potrči, Mordov glas djelomično vrati Eltiuru njegovu prisebnost.

Eltiur tada napravi drhtav korak naprijed. Krv sa krila kapala je po travi kada je pokušao njima micati.

Potrčao je brzo poput vuka, a i režao je jednako. Počeo je osjećati krila kao dio sebe. Mogao je njima micati, te naposljetku i mahati.

Potrčavši još brže, krilima je napravio niz snažnih zamaha, nakon čega se vinuo u zrak.

Letio je brže nego kada je bio ptica. Šume i brežuljci, kao i potoci, sve je prolazilo pod njim dok je strahovitom brzinom išao naprijed.

KALG

Moralo je jednom i to doći.

Splav je ušla u tok jedne od ajobbskih struja. Bila bi to dobra vijest da ta ista struja nije bila puna plutajućih debala koja su samo čekala da razvale u komadiće neko plovilo.

Kalg je veslima pokušavao splav usporiti, no to nije vrijedilo ničemu. Sjetio se svih upozorenja ljudi koja govorila o tom jezeru. Pazi se, govorili su mu ljudi. I bili su u pravu, sada je to shvaćao.

Okrenuo se prema Bellowu. “Možeš li nas magijom usporiti?” vikne, jer Ajobb je bio preglasan.

“Mogu odbijati balvane. Voda je presnažna da bih mogao usporiti splav.”

Debla koja su divljački poskakivala na vodi ubrzo su se počela udaljavati od splavi pod utjecajem Bellowove magije.

“Struja je sve brža!” upozori ih tada Tharon koji je, promatrajući podivljalu vodu pred sobom, pokušavao smiriti konje.

“Bitno je samo da su drva dalje od nas!” Kalg mu odgovori.

Splav je bila kao ljuska oraha na vodi: pravilna struktura sprječavala je da se prevrne, a, opet, njome se nije dalo upravljati.

Podivljali Ajobb se pjenio od siline toka. Iako je Kalg svim silama splav pokušavao usporiti, struja ih je, bez obzira na to, samo nosila naprijed. Ako je bilo ičega dobrog u svemu tome, bila je to činjenica da će tako brže putovati. Osim, dakako, ako ne poginu. Kraj svih tih neugodnosti s kojima su se suočili, Kalg je ipak morao priznati da je ovo trenutak koji će se pamtiti.

Dok je tako stiskao vesla u šakama i dok mu je znoj polako klizio niz leđa, htio ne htio, nasmijao se. Tada se iznenada sjetio i Derrninog smijeha.

Vjetar je postajao topliji. Splav je jedrila, ako se to tako može nazvati, na sve višim valovima koji su se stvarali niotkud, dok se nebo nad njima polako mračilo. U jednom su trenutku zagrmjeli gromovi, a tamni se oblaci počeli miješati u vrtlog koji je govorio da se sprema vraška oluja.

Sada se i Bellow počeo smijati. On je također bio umorniji od psa dok je magijom tjerao debla i ostala smeća dalje od splavi. U više je trenutaka kraj plutajućih drva i granja ugledao i pokoji leš čovjeka kojega je Ajobb zagrabio sa svog pjeskovitog bezdana, iz vječnog počivališta.

Nešto, čemu nitko nije znao odgovor, očito se polako budilo.

Poglavlje 42

ROANA

Dobra vijest.”, Gorymus reče dojahavši do nje. “Odlučili su nam se pridružiti. Njih pet tisuća.”

Povorka erionske i Gorymusove vojske nije se zaustavljala. Marš se nastavljao i kroz Rimmarion. Bila je to zemlja bogata potocima, a ni na kišama bogovi nisu štedjeli, tako da su polja bila zelena, a njive plodne. Erion je ubirao visok porez na ljetinu njihovih seljaka.

“Čime se bore?”

“Svime. Oruđe služi jednako oružju. No nije to bitno, već srčanost. Ovim zemljoradnicima ruke su otvrdnule od rada, a ljubav prema domu povećala im je hrabrost.”

“Nije dobrota ta koja nam treba u ratu, Gorymuse, već razum. I najgluplji pate od pohlepe. A koliko znam, Gavo ima mnogo zlata.”

Gorymus mahne rukom. “Vjerujte mi, svo zlato Gavoa ovdje vrijedi manje od crnog pod noktom. Što će čovjeku zlato ako mu kuća i njiva gore, a obitelj vješaju?”

“Podcijenila sam te.”, Roana tada prizna. “Zašto sam uopće mislila da nisam? Ti si vidio izdaju Ser Reteka u jednom danu, dok sam mu ja vjerovala godinama… mislim da ćeš biti pravedan kralj.”

“Kralj?”

“Zar si mislio da ću prijestolje Gavoa ostaviti prazno kada jednom svrgnem Thoronova nećaka? Osim toga, patuljački narod ne bi priznavao čovjeka kao gospodara.”

Gorymus ne odgovori. U pitanju je bila čast. Ne čast zbog obećanja da će jednoga dana biti gospodar, već čast što se nalazio kraj nekog tako nečovječnog. Samo nečovjek će gladnoga nahraniti, a žednoga napojiti – nečovjek.

Doista, bila je to čast.

“Nemam dovoljno riječi hvale, kraljice Roana…” rekao je.

Nasmiješila se. “Jesam li se ja tebi pridružila u propasti ili si ti to učinio meni? Ja tebi dugujem riječi hvale.”

A umjesto hvale, podarit će i ljudima i patuljcima kraj rata. Zadovoljno je slušala stupanje masivne vojske kojoj nije bilo kraja. U daljini su se vidjele skupine seljaka koji su se pridruživali pobunjeničkim vojnicima. Tisuće i tisuće ljudi, svaki sa istim ciljem.

Daleko pred njima isticala se jedna planina među gomilom drugih. Planina prema kojoj stupaju.

Planina Gavoa.

HATOR

Platili su porez za ulazak u grad, mada je to bilo krajnje nelogično jer ulaza nije ni bilo. Osim, dakako, ako se brdo ruševine naziva ulazom.

Kipara Abera su naposljetku uspjeli naći, no ovaj očito nije htio biti nađen.

Ljubičasti kolobari pod njegovim očima odavali su koliko dugo nije sklopio oka. Svo se vrijeme osvrtao da vidi promatra li ga tko. Činilo se i da je u kratkom roku naglo osijedio, jer mu je sada sijeda kosa bila tek tu i tamo prošarana pokojom crnom vlasi.

Iako nije mogao imati više od trideset godina, činilo se kao da je čovjek pred njima opasno zašao u pedesetu.

Ser Averg je, sa Ser Bolgom, Ser Tesejom i Ser Seltesom pošao provjeriti u kakvom je stanju grad, tako da su u redovničkoj kući ostali Thar Pukovnik, Prvi Učenjak Hator, Ser Parksus, Aber Špirit, Ser Salikus i Ser Viton.

Thar Pukovnik je očekivao da će Aber biti prijateljski nastrojen, no trauma je od njega načinila drugog čovjeka. “Što se točno zbilo u Avanu?” upitao je Abera.

Aber ga pogleda ravno u oči svojim tugoljavim pogledom. “Prokleta magija!” prosikće.

“Kakva magija?”

“Magija one budale, Eltiura Hurnovskog! Gad je raznio grad!”

Znači istina je, Hator pomisli. Mord se vratio.

“Znaš li gdje je taj čovjek sada?”

“Ne.” Aber odgovori.

“A što kada bismo ga i našli? Kao da bi nam potrčao u zagrljaj.”, Hator reče Tharu Pukovniku. “Trebamo biti realni.”

“Svakako.” ovaj odgovori.

“Imaš li ikakvu pticu koja može prenositi pisma?” Hator se tada okrene prema Aberu.

Aber, kimnuvši i nešto promrmljavši, napravi nekoliko hitrih koraka do hodnika. Koraci zamru u susjednoj prostoriji.

Nakon nekog se vremena vrativši sa golubom među dlanovima, Aber reče: “Ovaj će putovati do Eriona. Pergament i tinta s perom su na polici.”

Hator potraži pribor za pisanje. Sve je bilo tamo gdje je Aber rekao da će biti. Napokon, kada je pergament bio rasprostrt na stolu, a pero za pisanje umočeno u tintu, Hator je počeo pisati pismo Erionu.

MIHAEL

Pred njim se iz stepe uzdizao Gorgh, nekadašnja grofovija kojom sada vladaju brdski barbari. Bio je to kameni zamak okružen zidinama od zašiljenih debala, davno posječenih u stepskoj šumi.

Bio je umoran i prljav od putovanja. Dojahavši do masivnih drvenih vrata koja su čuvala dvije bradate i oklopljene gromade od ljudi sa mačevima za pasom, sjahao je sa konja.

“Zdravo, dobri ljudi. Ima li u ovom gradu kakav krevet gdje putnik može odmoriti kosti?”

Stražari se međusobno pogledaše i nešto promrmljaju.

“Obers i’m orz syt i’m orz ogguis.” reče jedan.

Drugi se nasmije. “Ozu garir obest Enzolartian?”

Mihael ih prekine: “Je li ulaz slobodan?” upita ih.

Oni ga pogledahu, a jedan zatim pruži otvoreni dlan. “Zlatno.” reče izobličenim naglaskom.

Mihael nije imao ni bakrenjaka, a kamoli zlato. “Imam samo ovo.” reče isukavši kukri te im ga pruživši.

Jedan od njih uzme kukri i na trenutak ga promotri. Mihael se pitao o čemu ovaj razmišlja. Sada, kada je nenaoružan, bez problema bi ga mogli svladati i uzeti mu konja.

No nije se dogodilo ništa takvo. “Upadaj.” reče mu jedan od stražara i nešto vikne nekome unutar zidina. Koji trenutak kasnije, vrata su se počela podizati.

Mihael tada uzjaše konja i laganim hodom uđe u grad. Nitko se nije obazirao na njega. Za razliku od drugih gradova, ovaj je pripadao brđanima, tako da Mihael nije mogao ugledati nenaoružanog čovjeka.

Cesta je bila od gruba kamena, dok su kuće uz nju bile visoke, drvenih struktura podignutih na temeljima od bijelih stijena sa juga.

Nije mu dugo trebalo da nađe gostionicu. Crnom bojom naslikana medvjeđa glava na visećem drvenom znaku nije toliko odavala da je to gostionica, koliko su to činila dva pijana čovjeka koji su bljuvali po putu.

Mogao je otići, ili učiniti bilo što drugo. No ovo mjesto ga je privlačilo.

Stoga je pošao do gostionice.

Poglavlje 43

GWATH

Dakle oružje kojim čovjek može napasti ujedno je i jedino koje čovjek uopće može posjedovati: znanje. Jer rat boga i gospodara izvan je pojma vremena, prostora i stvarnosti.

Nije dovoljno bogu shvatiti prošlost i budućnost gospodara, pa čak ni sva njegova stajališta, želje i poroke, da bi ga mogao pobijediti. Potrebno je, dapače, na trenutak postati gospodarom. Bog koji je oduvijek samo bog, i ništa drugo, ne može se nazvati bogom, jer sam bog nastaje kajanjem. A bez shvaćanja i samog bivanja grešnim gospodarom, ne bi bilo razloga kajati se.

No što je tada znanje? Što li je toliko bitno i snažno u njemu da može i gospodara smlaviti? Da može smrt prevariti, pa čak i postati smrću?

Ako je tolika moć znanja, kako li stane u sam svemir? Jer to silno oružje koje sve pred sobom u prah mrvi ipak mora imati izvor… no eto, nema ga. Zato, uopće doći na prag znanja, iako je cilj onoga koji za njime žudi, nije svršetak jednog putovanja prema savršenstvu, već upravo suprotno! Ta tek tada počinje prava muka i bitka, lijevanje znoja i dovođenje pameti do bolesti!

Zlo jest veće od dobra, to je doista istina. Strašnije je i silnije, kao lav spram mrava; kao čovjek spram svemira!

No ipak, što će prevagnuti ovisi o odluci pametna čovjeka – a pametan čovjek donijet će pametnu odluku. Stoga izlika da se ne može dalje i nije ništa više od izlike, jer dokle je postojanja, posustajanje ne dolazi u obzir. Recite mi, onda, dragi Enzolartci: jesam li sve ovo tada govorio uzalud?”

“Gospodaru”, Gwath se najednom trgne iz transa čitanja svitaka Svetog Myrona. U odaju je ušao Urtes, “stiglo je novo pismo iz Arene.” sluga je rekao.

Gwath ustane iz naslonjača pred kaminom u kojemu je vatra veselo gorjela. “Pismo?” promrmlja.

Urtes je u ruci držao mali papirnati smotuljak, koji je tada pružio Gwathu. Rastvorivši pismo, Gwath je nervozno pogledao njegov sadržaj.

Nešto nije valjalo. Smotuljak mu ispadne iz opuštenih prstiju.

Čarobnjak Revon je mrtav.

Gwath tada, najednom neobično miran, sjedne natrag u naslonjač. Nije ga pogodila smrt Revona. Pogodila ga je istina.

Niti jedan od čarobnjaka, ma koliko god ih slao, očito neće živ stići do Hil’guma. More je previše bijesno za plovidbu, a Thargelionovi su magovi suviše upleli svoje prste u njegovo ponašanje. Potrebna je snažna magija da se ono zauzda. Magija kakvu u Magisu jedino on posjeduje.

Već je odlučio. Usud Enzolarta ovisi o pomoći Kessyra. Ili će poći u Hil’gum, ili će čekati da Thargelion napadne i uništi Magis.

To čak i nije izbor.

“Svitak i pero!” zareži.

Urtes brzim koracima otiđe te se nakon nekog trenutka vrati sa praznim svitkom, perom i tintom.

“Sutra odlazim.”, reče mu Gwath. “Ako se vrati, daj ovo što ću napisati čarobnjaku Bellowu. Ovo je samo za njegove oči.”

Urtes kimne.

“A sada odlazi!”

BELLOW

Bio je iznenađen. U najmanju ruku.

Splav je očito plovila tolikom brzinom da su već uplovili u ušće.

Ušće je bilo divlje. Voda se svo vrijeme pjenila. Virova je bilo posvuda, a struja se isprepletala sa stotinama drugih, tjerajući time splav da konstantno poskakuje na vodi.

Pred njima je bilo i nekoliko velikih virova, toliko velikih da im je širina sezala kilometre. Vrtjeli su se ogromnom silinom, tjerajući sa sebe i jutarnju maglu.

Neki su dijelovi splavi u međuvremenu popucali i otpali, a konji su pravili dodatne probleme njišteći i propinjući se. Kalgu je panj koji je iznenada iskočio iz vode razbio jedno veslo, tako da im ničemu više nije vrijedilo ni ono drugo.

Dok se Tharon molio bogovima, a Kalg razmišljao o svom tužnom i jadnom životu, jedino na što je Bellow pazio bili su ostali panjevi koje je magijom tjerao dalje od splavi.

Odavde su se mogli vidjeti tmurni obrisi Šume tame, mjestu u koje se nitko od ljudi nije usudio zaći (jedino su Erionci u Šumu tame zalazili zbog drva za izgradnju balista, no tek na samome rubu). Šuma tame bila je udaljena od njih najmanje trideset kilometara, no s obzirom da je to bila šuma visokih borova i sekvoja, jasno su je vidjeli.

Na ovome bi im zasigurno zavidjeli ljudi u krčmama. Ovakvi su pothvati bili česta tema mornara koji bi se hvalili svojim putovanjima. Govorilo se da ima vodenih zmajeva u vodama Ajobba, sa više od pet glava i ustiju punih oštrih zuba, koji su bljuvali topljeno zlato.

No sve te priče i nisu im baš bile od pomoći. Nije ugodan osjećaj stajati nad površinom vode, a ne znajući što je pod njom.

Razmišljajući o tome, Bellow je bacio pogled prema obali, daleko pred sobom. Nesumnjivo je prvih desetak kilometara između obale Ajobba i Šume tame bilo sačinjeno o pijeska, jer nikakvih obrisa stabala nije vidio tamo.

Pustara.

Baš kada je to pomislio, učinilo mu se da je ugledao obris nečeg drugačijeg. Bila je to skupina ljudi.

Oni nam mogu pomoći, pomisli. Nije bilo vesala, jer su oba naposljetku završila u vodi. No Bellow je mogao upotrijebiti ono malo energije što mu je ostalo da ih pogura magijom.

Ustavši, Bellow je zgrabio svoj čarobnjački štap. Pruživši vrh štapa prema skupini ljudi koju je ugledao na obali koja je dijelila Šumu tame od Ajobba, dozvao je Vjetar.

Vrijeme stane, a Bellowa prožme hladnoća. Osjetio je u tom trenutku jeziv osjećaj zaustavljene krvi koju je njegovo srce tek polovično izbacilo u jednom snažnom otkucaju; ta se krv sledila usred trzaja i ulaska u arteriju.

A zatim zavlada ledeni glas:

Što je, smrtniče? Zar ti nisam pomogao sa razbojnicima?

Vjetre, zadnji te puta ištem. Molim te, poguraj nas.

Učinit ću to, Vjetar je nakon trenutka hladne tišine rekao. No poslušaj: moli bogove, a ne mene.

Poglavlje 44

ELTIUR

Stigao je pred Stehhim.

Sletio je u travu daleko od zidina da ga stražari ne bi primijetili i, uvjetovano jakim bolom, uvukao krila natrag u kičmu.

Ishod svega bila je obamrlost, umor i krv. I ruke i odjeća i leđa bili su mu uprljani sasušenom krvlju. Vrativši svoje tijelo u prijašnji oblik, kakav je bio prije nego je uništio realnost, Eltiur je kleknuo na koljena i tiho kriknuo od nepoznatog osjećaja odrješenja boli.

Kraj svih muka bilo je bitno jedino to da je stigao. Po svoj prilici, ovdje se nalazi netko tko će mu biti učitelj tijekom sljedeće etape učenja, dakako, ako je Gwath govorio istinu.

Stehhim je bio grad drugi po veličini u Enzolartu, sa tri puta više stanovnika od Avana. Posjed Thargelionova stratega, Neurija. Zidine grada bijahu podignute od kamena dopremljenog iz saviunskih planina.

Prije nego je prišao zidinama grada, Eltiur je na sebe navukao čarobnjačku halju. Na zidinama su stražarili strijelci, dok su se kraj njih uzdizali katapulti. Svaki je katapult već bio napet, što znači da nije bilo vojske koja bi mogla napasti Stehhim na prepad.

Eltiur priđe stehhimskim dverima. “Uđi kroz bočna vrata!”, začuje se glas sa zidina. “Nećemo se umarati i podizati glavna bez razloga.”

Doista su kraj ogromnih vrata bila i druga, manja. Vrata se tada otvore, a pred Eltiura stupi oklopljeni čovjek, koji je smrdio po znoju i nekoj nepoznatoj vrsti sira kojeg je zasigurno maločas objedovao.

“Pet bakrenjaka.” stražar je rekao.

“Pet? U Avanu su tražili-”

“Ovo je Stehhim, ne Avan. Pet bakrenjaka… ili će biti zlatnici.”

Inwog se pod Eltiurovim prsima tada zagrije. Tresla mu se pod kožom. Eltiur se vraški borio da ogrlicu smiri. Nije htio da Mord izađe iz nje i učini ono što je učinio Avanu.

Magija mu se sve manje sviđala.

Drhtavom je rukom pročeprkao po džepovima. Ako je od Gwatha i dobio kakav novac, nije se mogao sjetiti gdje ga je stavio, ili je li ga uopće ponio. Naposljetku su njegovi prsti napipali šaku novčića. Izvukavši iz džepa pet bakrenjaka, Eltiur je neobično brzo usrećio stražara.

“Dobrodošao si u Stehhim!” stražar se, uzevši novac od Eltiura, naceri, te ga povede kroz kratki hodnik u zidinama, sve dok nisu stupili na ulicu grada.

Eltiur je tada ugledao kipove koji su se najednom pojavili pred njima; njih trojica, svaki viši od dvadeset metara. Jedan je kip predstavljao starca duge sijede brade i zamišljena pogleda na izboranom licu, koji je u ruci držao munju. Drugi je, pak, bio potpuno nag i mišićav, sa zadovoljnim smiješkom na licu.

Treći je kip bio umotan u krzno, također duge kose, no bez ikakvih očiju. Bio je širi i veći od onog drugog.

Ali još je nešto bilo posebno na njemu: oko vrata je nosio ogrlicu.

“Tri Božanstva…” Eltiur šapne, promatrajući ih i diveći im se.

Tri kipa okruživala su staro stablo hrasta. Eltiur je opčinjeno koračao po popločenom putu, prilazeći kipovima poput uplašenog psa dobroćudnom čovjeku. Pruživši ruku, Eltiur je dotaknuo kameno stopalo onog nagog.

Kamen je bio hladan poput leda.

“Hez.”, reče neki starac kraj njega. “To mu je ime. Arogantan je, a upravo to će ga odvesti u propast.”

Eltiur znatiželjno pogleda nepoznatog starca. “Tko ste vi?”

“Ja sam Pripovjedač. Gwath mi je pisao. Tvoj sam sljedeći učitelj.”

Starac je bio gotovo potpuno bez kose, izborana lica i vodenastih očiju prošaranih bijelom mrenom.

Pitam se, zašto moram prolaziti kroz sve te etape učenja? Eltiur tada pomisli.

Zato što moraš biti spreman, Mord odgovori. A na što spreman – to tek imamo vidjeti.

KALG

Iznenadni zapuh snažnog vjetra odnio ih je daleko. Neprirodno visoki valovi dogurali su ih čak do obale koja je počivala kilometrima dalje.

“Hej!” Bellow viknu, sav zadihan kada je zgrabio uzde Munje i skočio sa splavi u metar duboki plićak Ajobba. Kalg i Tharon krenu za njim.

Skupina koju je Bellow još ranije zapazio im je prišla kada je on povikao. Bile su to sve redom namrštene, vitke i visoke osobe iz kojih je snažno zračila gadljivost.

“Vi ste ljudi.”, reče jedan, njima najbliži. “I govorite enzolartski.”

“Dakako.”, reče drugi. “Vjetar je i dalje ustajala mirisa.”

“Trebaju li pomoć?”, upita treći te nakon toga odmah reče: “Ne trebaju. Oni koji su pobili demone mogu i ustati iz plitke vode.”

Bellow ih začuđeno pogleda, polako dolazeći do daha. Bio je mokar do kože i umorniji od psa. “Pomozite nam!” reče.

“Mislim da hoće da im pomognemo?”, upita onaj prvi. “Kapi, ima li koristi?”

“Ima.” odazva se taj koji se očigledno zvao Kap.

“Kako ćemo im pomoći? Hoćemo li ih nositi?”

“Ne. Smrde.”

Spodobe su imale jednake glasove. Bellow se zbog toga naježio, pitavši se usput kakvi su inače njihovi međusobni razgovori. Sigurno prilično dosadni.

“Hoćemo li im nositi konje?”

“Ne. Teški su.”

“U redu. Dajmo im moralnu podršku.” naposljetku jedan od njih reče, a ostali se slože sa njim.

“Prokletstvo, ovi su ludi!” Kalg je zarežao dok je izbavljao svog konja iz mulja.

“Netko je lud?” upita onaj Kap.

“Da!” Kalg reče, konačno oslobodivši životinju.

“Mi smo Horm renwh rebir.” reče jedan.

“Što?” Bellow se upita nije li krivo čuo, jer znao je značenja tih riječi.

“Ljudi nas zovu Bezdušnici.”

Poglavlje 45

ROANA

Zabiris je znao da je erionska vojska udarila prema Gavou, tako da je patuljačka vojska spremno čekala pred zamkom na vrhu planine. Roana se na Gorymusov zahtjev povukla u začelje, među erionske strijelce.

Tri vojske sada su stajale svaka na svome mjestu. Tisuće života; svaki razmišlja i svaki je uplašen. Sama Roana pitala se hoće li preživjeti dan.

Gorymus je jahao na konju pred svojom vojskom koja je pruženih kopalja čekala na pokolj. Njegova je vojska stajala u tišini.

Roana je promatrala Gorymusa, koji je uzdignute glave pogled držao prikovanim za neprijatelje. Znala je da pod svojim oklopom drhti od straha pred vlastitim krajem.

Tada je na svome licu osjetila suze, koje je istog trena otrla rukavom.

Zasigurno sam odabrala pravedna kralja.

“Do tuda smo im dopustili, dalje nećemo. Zlo danas prestaje.” začula je Gorymusa tiho govoriti sekundu prije nego je potjerao konja u napad. Sablju je pružio visoko u zrak i zagrmio: “Zlu je kraj!”

Nekoliko trenutaka kasnije, i ostali su patuljci pošli u napad. Bio je to splet glasnih urlika krvožednih vojski. Dok se Gorymusova vojska uspinjala na planinu, Gavonska se spuštala niz.

Roana se okrene prema erionskim strijelcima. “Pripremite strijele!”

Stotine je gorućih strijela već sljedećeg trena ispaljeno u zrak prema Gavou. Fićuka strijela nije bilo. Obavijao ih je tek neobičan zvuk sličan guđenju struna.

Nije vjerovala da se to događa. Najednom ju je, poput udarca, natopila mrzost prema Gavou, Zabirisu i njegove vojske.

Iako ju je Gorymus savjetovao da ostane na sigurnom, iza svojih strijelaca, Roana je ipak odlučila, ako ništa drugo, barem pokušati svojim čelikom zadati ranu neprijateljima.

Stoga je, čvrsto primivši svoj dugi dvoručni mač, potjerala svog konja prema boju.

Dvije patuljačke vojske sudarile su se, drobeći se međusobno. Odmah su pale desetine od pruženih kopalja. Gorymus je gazio neprijateljske patuljke svojim konjem, koji je svakim korakom bio sve umorniji. Naposljetku, kada ga je sva ta krv oko njega opila, skočio je sa konja i počeo sjeći sabljom svakoga koga bi ugledao. Režao je poput životinje. Pljuvao je i psovao, sve bjesniji.

Prljava lica koja bi ugledao, bez milosti bi sasjekao. Ljutiti su grmjeli, a ranjeni vrištali. Svi su bili okupani krvlju koja je lijevala poput kiše. Gorymus je svom snagom zamahivao sabljom, zabijajući i ubadajući, zatim urlajući od ledenog zadovoljstva kao da je riječ o bolesnoj igri. Njegova oštrica bila je njegov dio tijela; parao je kožu i meso njome, udarao jabučicom lomeći kosti te neumorno nastavljao dalje.

Neki ga je patuljak pokušao ubosti kopljem, no Gorymus je ubod izbjegao te neprijatelju odrubio glavu. Pustivši patuljka da se beživotno sruši u travu, u luku je posjekao sljedećeg, proparavši mu trbuh iz kojega je tada skliznula utroba.

Zarežao je i odbio udarac još jednog neprijatelja, kojemu je nakon toga oštricu sablje zarinuo u lice.

Najednom je osjetio hladnoću, kao da ga je netko pljusnuo vjedrom ledene vode. Spustivši pogled prema svom trbuhu iznenadio se kada je ugledao krvavi vrh mača koji je iz njega virio.

Urliknuvši od silne boli, čvrsto je stegnuo balčak svoje sablje i, okrenuvši se, zabio njenu oštricu u vrat onome koji mu je zario mač u leđa.

Izgubivši snagu, pao je na koljena, no sablju iz ruke nije ispuštao. Na travi su oko njega bili komadi slomljenih kopalja, isavijanih dijelova oklopa, ulubljenih štitova i razbacanog prstenja rasječenih žičanih košulja. Gdje god bi pogledao, ugledao bi ubijene: rasječenih udova ili izbodene oštricama. Ugledavši patuljka pregaženog konjem, kojemu je buzdovan bio zabijen u raskoljenu glavu, Gorymusov se vid zamutio, a glasovi oko njega postali su izobličeniji.

“Gorymuse!” začuje nečiji glas, a zatim i urlik, te zvuk oštrica koje sijeku meso.

“Gorymuse!” osoba ponovno vikne. Dok je polako zaklapao oči nemajući više energije niti da ispljune krv, zadnje što je ugledao bilo je lice jednog od njegovih vojnika.

Tada je osjetio da ga netko podiže. U glavi mu je bubnjalo, dok mu je krvava rana na trbuhu pulsirala.

“Gotovo je!”, glas poviče. “Potukli smo ih! Povlače se!”

Gorymus se prisili otvoriti oči i upiti taj predivni trenutak. Tisuće leševa utopljenih u krvi ležalo je razbacano po padini planine. Svaki je leš nekada disao i osjećao. Svaki je bio uplašen dok ga je smrt grlila i svaki je, umrijevši, ostavio izraz lica.

Neki su izrazi bili bijesni, a neki nedokučivi. No svaki je gledao u zamak Gavoa.

Takvima je u cilju da dom bude zadnje što vide.

Pogledao si je ranu. Crijeva su mu poput zmija izlazila iz posjekotine, zajedno sa krvlju i gnojem. Čudio se koliki je smrad svega toga bio. Bacivši pogled u daljinu, ugledao je kraljicu Roanu, koja je promatrala dveri Gavoa. Danas su se svi dobro borili, a takvih bitki više neće biti.

Ne mogavši više gledati, Gorymus je zaklopio oči.

HATOR

Putovanje nije moglo čekati.

Sa narednicima vojske Dvorca Pet Vrhova nisu mogli pregovarati, jer ovi nisu smjeli donositi odluke u ime kralja, tako da im je nastavak putovanja bila jedina opcija – uz povratak i smrt, dakako, ali o tim drugim opcijama nisu mnogo razmišljali.

Otkako je Ser Mitur dao potkovati svoga konja, ta je životinja kroz stepu jahala bez poteškoća, i svatko se trudio ne uspoređivati sklad tog konja sa onima drugih, jer samo bi se razočarao kada bi uvidio u koliko su lošem stanju potkove ostalih konja. Valjda će izdržati do Dvorca Pet Vrhova, bila je pomisao Thara Pukovnika. Morati će.

Hator, dakako, nije razmišljao o istome. Njemu se činilo da je bitan jedino pokušaj; ako imaju hrabrosti putovati do neprijatelja da bi od njega još zatražili i pomoć, tada nije bitno koliko im dobro jašu konji – nitko im ionako neće zahvaliti kako god da se putovanje odvijalo. A što se tiče naredbe Thara Pukovnika da se potkuje samo jedan konj – tome je prethodila pomisao: Dovraga, nemamo dovoljno novaca!

Doduše, kipar Aber im je dao nekoliko zlatnih novčića u Avanu, ali sve su trgovine Avana bile porušene ili opljačkane. Zapravo, Avan ih je sve razočarao, jer u njima je ipak tinjala pomisao da postoje neznatne šanse da je Avan kraj njihova putovanja.

No, bilo kako mu drago, o tome više nije bilo smisla uopće razmišljati.

Nije bilo više smisla razmišljati o ičemu. Kada su vidjeli vojsku Dvorca Pet Vrhova kako drži Avan, nitko nije isključio mogućnost da ta ista vojska nastavi dalje. Doista, Erion je već na koljenima i nitko se ne bi čudio da padne od tako malene vojske. Sve što je trebalo, bilo je da vojska nastavi dalje.

O tome je Hator razmišljao. I to je bio jedan od razloga zašto mu je bilo hladno.

Pomisao na kraj Eriona Hatoru je bila gora od kraja njega samog. Toliki ljudi, mislio je. Kada bih mogao, dao bih sebe za taj grad… ali to ne mogu.

Preostalo je tek putovati.

Bilo od nemilosrdnog vjetra, ili od čega drugog, kaplja suze Hatoru se skotrljala niz lice.

Već je prošlo nešto više od sat vremena otkako su izjahali iz Avana, tako da se spustila noć. Pješačiti po mraku učinkovit je način putovanja, no za jahanje po mraku, i to kada nema mjesečine, čovjek mora biti nečim zaluđen.

“Ulogorimo se ovdje.” glas Thara Pukovnika tada odjekne kroz tamu.

Hator do njega dojaše te sjaše na meku travu. Istog se trena protegnuo, na što su mu zapucketale kosti.

Ser Tesej je zapalio vatru, dok su ostali za to vrijeme podigli šatore. Vatra se pojačala vrlo brzo, na čemu je Hator bio vrlo zahvalan. Kosti su ga boljele, kao i svakoga od njih, vjerojatno.

Ser Parksus je još u Avanu od nekog prosjaka kupio tucet ubijenih, no velikih i svježih štakora, tako da su se male životinje već pržile nad vatrom šireći uokolo gadan smrad spržene dlake.

“Ako ništa drugo, noć je lijepa.” Thar Pukovnik reče smjestivši se kraj Hatora.

“Da.”, Hator je na to odgovorio. “Takve stvari valja promatrati…”

Pečeni štakori bili su ukusni, ali neslani. Hator se najeo do sita, nakon čega je legao na komad turovog krzna kojeg je Ser Parksus nedavno ulovio. Noć je bila mirna, što je za razliku od tolikih glasnih noći punih straha, kojih su svi redom doživjeli i previše, bilo čak ugodno.

Hator je promatrao oblake koji su zaklanjali mjesec. Ta ga je siva svjetlost koja se slabašno probijala iz tame podsjetila na kamenje, i to ne bilo kakvo. Barg, Hator je bio prisiljen pomisliti.

Odvratnost te citadele natjerala bi svakoga da se naježi, a vjerojatno tjera i same svećenike koji u njoj žive. Ali ja imam odvratniju vezu sa tom citadelom…

Kao što neki ljudi imaju mnoštvo sreće, tako ju Hator nema uopće. Ili se barem tako činilo, jer ono što je nastupilo bilo je sve samo ne lijepo sjećanje.

Poput lovca čekalo je sjećanje da obuzme njegov stari um, tjerajući ga čak da se zavara i pomisli da je zaboravio, ali ne.

Hator se ipak sjetio smrti svoje kćeri.

Mirra joj je bilo ime; dobila ga je od svoje majke koja se također tako zvala. Hator se nikada nije sparivao pred Trojicom, no prije nego je postao Učenjakom, imao je djevojku koju je ljubio i koja je umrla tokom porađanja njihova djeteta.

Odgajao je Mirru kako je smatrao da je najbolje. Želja mu je bila da i ona postane Učenjakom, mada žene ne mogu nositi takav čin. Kako god bilo, Hator je smatrao da bi on kao Prvi Učenjak mogao utjecati na glasove ostalih, tako da bi Mirra jednoga dana i mogla biti Učenjakom.

Život im je prolazio kao i svima drugima, sve dok ga kraljica Roana nije poslala kao pratnju svome mladom sinu, Mihaelu, u Barg. Bila je to teška odluka, pristati na takvo što, jer time je Hator otpisao sljedećih petnaest godina svoga života. Za njegovu je to kćer, pak, bila dobra prilika, jer u Bargu je među redovnicima mogla štošta naučiti.

Kako sam li se samo prevario! poput udarca biča preleti njegovim umom misao.

Kći mu je postala bludnica, koja je za teške vrećice srebrnjaka ispunjavala svaku od želja redovnika. Zarađivala je mnogo, no ne i dugo. Kako je ispalo, savjesniji redovnici opazili su je tijekom takvih djela, tako da nije prošlo mnogo nakon čega je završila svezana pod giljotinom.

Sjetio se njenog uplašenog pogleda. Tada nije mogla imati više od šesnaest godina, tako da joj hrabrost nije bila čelična. Ako ju je uopće imala. Tresla se i plakala, i ritala i otimala, no što god učinila, najstariji svećenik sveo je sve na jedno: ispuštanje konopa.

Promatrao ju je do posljednjeg trenutka. Mogao je čuti tihu škripu sječiva koje se u sekundi spustilo na njen meki bijeli vrat. Jasno je čuo kada joj je kost u vratu pukla, nakon čega joj se glava otkotrljala u košaru.

Blijed pogled njegove mrtve kćeri, to je sada pamtio i sa time pred očima sada je pokušavao zaspati.

A zaspao jest!

MIHAEL

Bilo je hladno, a vatra je u kaminu buktala. Mihael je sjeo za stol kraj nekog namrštenog čovjeka lica skrivenog pod kukuljicom, koji je iz krigle ispijao pivo. Sjeo je kraj tog čovjeka jer nigdje drugdje mjesta nije bilo; ljudi je u gostionici bilo barem dvadeset više nego što gostionica uopće može primiti. Začudo, to nikome nije smetalo. Razlog je Mihael doznao ubrzo, kada je upitao gostioničarku koliko duguje za pivo koje je naručio. Gostioničarka je na to odmahnula glavom.

Htio je upitati da mu pojasni, ali gostioničarka je samo položila kriglu piva na stol pred njega i otišla dalje, jer neki su je ljudi na drugom kraju gostionice dozivali. Gorghski ionako nije razumio, tako da mu je bilo svejedno.

“Besplatno je.”, tada je začuo hrapavi glas čovjeka lica skrivena kukuljicom kraj sebe. “Ljudi slave.”

Mihael preleti pogledom preko te prilike. “Zašto?” upita.

“Napadaju Gorgh.” bio je odgovor. Tek je sada Mihael shvatio da čovjek priča enzolartski. Kada je pomaknuo glavu, kukuljica je na trenutak dopustila pokazati čovjekovo lice, ali Mihaelu to ništa nije značilo. Čovjeka nije poznavao.

“Tko?”

“Čudno pitanje… ali neka; Thargelion nas napada. Deset tisuća vojnika uskoro će nam pokucati na vrata.”

Deset tisuća… Mihaelu je taj broj prolazio glavom. Nije znao bi li se brinuo zato što je jedno Pobunjeničko kraljevstvo napadnuto, ili osjećao olakšanje jer u pitanju nije Erion. Ali deset tisuća!

“Nekako si problijedio, čovječe. Zar je u pitanju šok zbog vijesti? Ne treba brinuti, jer Gorgh je golem grad.”

“Ali…” Mihael zausti, no ovaj ga prekine:

“Popij radije pivo”, čovjek je prijateljski rekao, “da ti vrati boju u lice. Blijed si poput kreča…”

Na trenutak se taj nepoznati čovjek zagledao u Mihaelovo lice, da bi zatim rekao nešto što je Mihaela natjeralo da se trgne: “Poznato mi je odnekud tvoje lice…” Namrštio se. “Reci da sam lud, ali čini mi se da sam te jednom već ugledao. Koje ti je ime?”

“Gorgh ima mnogo ljudi.” Mihael je već osjetio znoj na čelu. Nije mu bilo svejedno. U nadi da će naći razlog da promijeni temu, bacio je pogled na gomilu obasjanu sa nekoliko gorućih uljanica, gdje je ugledao neku prostitutku koja je zavodila čovjeka pijanog koliko samo to može biti; čovjek jedva da je stajao na nogama.

Vratio je pogled na svog nepoznatog sugovornika. “Zašto želiš znati?” odgovorio je na pitanje neuljudno. Nije mu bilo ni na kraj pameti izreći svoje podrijetlo, a što se toga ticalo, čudio se što ga dosad nitko nije primijetio.

Čovjek se nasmiješio. “Ja sam Namršteni, u tom slučaju. Ili me barem ljudi tako zovu.”, neobično prijateljski promotrio je Mihaela, koji se čudio što se ovaj nije uvrijedio. “Ali nije bitno. U ovim usranim vremenima ne treba biti neprijatelj.”

“Ako ti tako kažeš.” Mihael se upitao da li da ode, ali tada je ugledao gostioničarku koja je u rukama nosila drvenu bačvicu čiji ga je sadržaj prilično zanimao.

Stoga je ostao sa tim Namrštenim i nastavio piti.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *