Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 6-10

Poglavlje 6

KALG

Na pola puta do Hurna promijenio je odluku. Iznenada, između jednog od dugih koraka, odlučio je otići. Samo mir čovjeku može razbistriti misli i pokazati mu kakva je stvarna situacija. Razmišljajući o tome, Kalg je shvatio da je njegova nepopravljiva. Kao i uvijek, čovjek koristi svaki tren da pobjegne od stvarnosti, a tako je učinio i on. Otići daleko, to mu je cilj. I nikada se ne vratiti.

Treba biti realan. Što uopće može čovjek koji je izgubio sve?

“Ništa.” Kalg prošapće te se okrene prema sjeveru.

Noge su mu se zagrijale nakon dugog hodanja, tako da se više nije brinuo da će doći do pothlađivanja. Kako mu se popravio hod, tako mu je i ovisnost prema maču kao osloncu nestala. No zadržao ga je ako kojim slučajem naiđe na kakve odmetnike. Da se obrani mačem kojim nikada nije rukovao nisu postojale neke šanse, ako ih je bilo uopće.

“Ali izgleda strašno, ako ništa drugo.” Kalg promrmlja samome sebi.

Rana na lijevom ramenu mu se nije pogoršala, što je bilo dobro. Lijeva ruka mu je malo utrnula, no to će vjerojatno proći. Ranu je oprao snijegom i povezao komadom košulje.

Sa nekakvim jadnim zadovoljstvom shvatio je kako se sve polako stabilizira.

Osim ako me ne pokosi kakva boleština.

Navečer je komadom kremena, kojeg je nosio sa sobom, zapalio suho granje na zemlji sa koje je razgrnuo snijeg. Bogovi su bili milosrdni, tako da su čitavih četiri koraka snijega oko vatre ubrzo postali suha zemlja na kojoj se moglo spavati.

Kalg je izvukao mali smotuljak sitnog duhana, kojeg je našao u jednom od džepova svoje gotovo uništene košulje. Od male borove grane je kamenom, kojeg je našao u snijegu, izrezbario jednostavnu i grubu lulu.

Nabivši dva prstohvata duhana u lulu, prinio ju je plamenu. Tada je napokon uvukao dim, na što su se mrvice duhana usijale.

Da nisam gladan i žedan te da sam još kud i kamo sretan, ovo bio bio pravi mali raj.

Ali to nije bio. Ta divna realnost!

ELTIUR

Sjedio je na rubu posve nepoznate litice pod kojom se ponor nije niti nazirao. Nije znao kako je došao ovamo, no nije za to ni mario. Neprestano je drhtao i razmišljao o onome što je učinio.

Mordanius, Hez i Oba – sva tri boga. Palit će ga bez sumnje kada to vrijeme dođe. Biti će to dugo i bolno.

Suze su mu tekle niz ledene obraze dok je muku mučio sa stvarnošću. Zašto, Morde? Eltiur je vrisnuo u svojim mislima. Bio je to jedini način komuniciranja njega i Morda Dur’agemskog. A to je samo pokazivalo koliko je lud postao.

Zašto si pobio te ljude?

Ubio sam Taorge. Niti jedan čovjek nije poginuo od moje ruke, mladi Bezdušniče.

Tko su Taorzi? Eltiur upita.

Zovu ih i Sinovi Zlobnika. Oni su dio Bića Bijelog Carstva.

Što su radili u Hurnu?

Oni ne dolaze na svoju ruku, Mord reče. Njima zapovijedaju.

Tko?

Zlobnici.

Eltiur se nije trudio shvatiti, jer znao je da to ne bi ni uspio. Jesu li napali zbog tebe?

Nastala je duga tišina.

Nadam se, Mord je na kraju odgovorio. No rekao je to toliko tiho da Eltiur nije čuo.

Reci mi, Morde, što se tamo dogodilo?

Tužne stvari.Tvoja majka je ubijena, a otac ranjen.

Eltiura prođoše srsi. Znao je da je mnogo osoba tamo izgubilo život, no nije ni pomislio da je ta sudba snašla Derrnu, njegovu maćehu. Čudno je to kako ljudi tijekom života imaju osjećaj da su besmrtni, a pravu istinu spoznaju tek kada je prekasno, kada leže na samrtnoj postelji i u posljednji tren se opraštaju sa bližnjima, iako su za to imali gotovo beskonačno vremena. No ubojstvo je drugačije. To je nagli prekid. To je neočekivano.

To je zlo.

Kalg je još živ. Moram njemu pomoći.

On se je sam već spasio. Na meni je sada da te učim, a na tebi da budeš učen.

Hoću li ga ikada više sresti?

Na to ne mogu odgovoriti. No dokle god se boriš, bitka nije izgubljena.

Ja se ne mogu boriti. Nemam ni mača, ni oklopa.

Nije mač taj koji te čini moćnim, već znanje. Snažni se mogu boriti srčano, no kakve koristi imaju od mača ako ga ne znaju upotrijebiti?

Nauči me onda, Morde!

To bijahu zadnje riječi Eltiura, kojima se pomirio sa svojom sudbom da bude učenik jedne legende.

KALG

Pješačio je kroz blatnjavi snijeg iz kojega su tu i tamo izbijali izdanci trave. Odjeća mu bijaše mokra, a iz rane u ramenu mu se širila bol kroz tijelo od čega bi katkad zastenjao i opsovao.

Vjetar je zametao svjež i maglovit, sada ujutro. Sunce je vodilo bitku sa planinskim oblacima, zrakama pokušavajući doprijeti do tla željnog topline.

Još je davno naučio od Derrne kako plesti sa travom, tako da si je sa onom suhom pod snijegom ispleo debeli remen kojeg je prebacio preko neozlijeđenog ramena da mu služi kao nešto što će donekle držati dugi dvoručni mač.

Pletenje ga je spasilo od dosade koja ga je pratila pješačenjem kroz divljinu, stoga je bogovima koji su mu ustupili sjećanja na znanja o tome bio zahvalan.

Izračunao je da će iz planinskog predjela izaći tek za dva dana, i time doći do ogromne tople stepe. Po glavi mu se stalno vrzmala slika sunca ili vatre koja ga grije, no on je uporno pokušavao ne misliti o tome. Kada se nalaziš usred ničega, dok je oko tebe snijeg i mraz, misli o toplini ne pomažu mnogo, rekao je u svojim mislima nikome.

Tokom pletenja, razmišljao je i gdje će prvo otići. U Avanu može posjetiti svog starog prijatelja, Abera Špirita, za kojega može biti siguran da ga neće predati stražarima zbog ubojstva sina poglavara Hurna. Razlog tolike sigurnosti ležao je u tome da je Aber nekoć bio uhoda Pobunjenika.

Znači, imao je mjesto gdje može boraviti neko vrijeme. No što kasnije? Pitao se hoće li ići dalje, pridružiti se vojsci, svećenicima, ili pak Pobunjenicima?

Kuda me put odvede, Kalg je odgovorio samome sebi. I znao je da će tako naposljetku i biti.

Napredovao je polako, korak za korakom, i umorno, teško dišući i razmišljajući o onome o čemu ne bi smio razmišljati. Nije vjerovao da Eltiur posjeduje magiju, no ipak je svojim očima vidio kako je plavom svjetlošću umorio medvjeda kao da je u pitanju kakvo štene psa.

Sjetio se dana prije nego je započela borba sa medvjedom. Sjetio se kada je sve teklo onako kako je trebalo teći, kada su svi bili živi.

U glavu mu je ušla slika Derrne. Niz obraze su mu se gotovo istog trena skotrljale suze.

Zašto si otišla?

Dug je put pred njim, shvatio je. Dug i nimalo ugodan.

ELTIUR

Učenje je započelo. Pokušavao je pomaknuti kamen koji se nalazio pred njim. Pokušao ga je pomaknuti rukom, no kamen je i dalje bio priljubljen uz stijenu kao prikovan.

Mord mu je rekao da se kamen može maknuti samo ako se uništi realnost. Kamen se mora maknuti umom, a ne rukom, rekao je.

Što znači uništiti realnost? Eltiur je vapio za odgovorom, jer Mord mu je pritiskao um dokle god ne učini što mu je naređeno.

Kamen se ne može pomaknuti pukim pogledom, Mord odgovori. Takva je realnost. No ako ju uništiš, nestat će granice.

Eltiur je dobio smjernice: uništi realnost, uđi u srž kamena, poslušaj što kaže i zamoli ga da se pomakne.

Činilo se apsurdnim uopće pomisliti takvo što, no Eltiur je prionuo zadatku. Prvi korak, uništiti realnost, riješio je brzo – samo je prestao razmišljati. Drugi korak, ulazak u srž kamena, također je obavio. Oči su mu svo vrijeme bile zatvorene, tako da je u mislima bio u unutrašnjosti kamena.

Problem je bio kako natjerati kamen da govori.

Kamen je, sasvim očekivano, šutio. Prvi je tren Eltiur nešto iščekivao, nekakav glasić ili barem šuštanje. Nakon nekoliko sekundi odustao je od čekanja, a sada se borio sa dosadom i hladnoćom.

Nisi uništio realnost. Kako možeš očekivati da će ti kamen pod tim okolnostima govoriti?

Ali uništio sam je, Eltiur ogorčeno pomisli.

Zašto onda još osjećaš hladnoću?

Zato što je vjetar hladan.

Makni onda taj vjetar.

Ne mogu.

Nastane tišina, koju bi neki opisali uzdahom. Mord napokon reče: Osjeti sada.

Poput krznenog ogrtača, ili pak plamenog jezika, toplina je obavila Eltiura. Leđa koja su mu do prije sekundu bila plava od hladnoće sada su se znojila od vrućine. Eltiur se nasmiješi.

Kako to činiš?

Uništio sam realnost, Mord je odgovorio.

Ali kako?

Nema smisla govoriti ti. Moraš sam shvatiti.

Doista je htio znati što da učini kako bi uništio realnost, no Mord mu u tome nije pomagao. Razmislio je o realnosti. Dakako da nije realno razgovarati sa utvarom, letjeti kao ptica i pomicati kamen telekinezom. Ali kako je uopće uspio sve to što je dosad postigao, pitao se. Kako je tada, a sada nije, uništio realnost?

Onda se sjetio.

Uzbuđenje. Nije postao ptica prije nego je skočio preko ruba litice, niti je pričao sa demonom prije nego ga je napao medvjed. U oba slučaja uništio je realnost sa strahom kao oružjem.

Shvaćam! uskliknuo je u mislima.

Mord nije ništa odgovorio. Iako je Eltiur spoznao magije tek kolika je kap naspram oceana, uništavanje realnosti velik je potez. Uništavanje realnosti u svijetu magije jednako je uklanjanju voštanog pečata sa neprocjenjivo važna pisma, ili pak sklanjanje zasuna sa vrata koja vode u nepoznati svijet. Svijet u kojemu je svaki, pa i najbezazleniji i najnevažniji potez od presudne važnosti.

Eltiur je podigao jednu krhotinu kamena sa stijene i pogledao ga, razmišljajući. Nakon trenutka oklijevanja pošao je oštrim rubom po svojim venama lijeve ruke. Krv je potekla istog trena.

Osjetio je da se Murd uzbunio, no kraj njega je osjećao još nečiju prisutnost.

Glup je potez onoga koji u blef svrstava samoubojstvo! glas reče.

Nije to bio Mordov glas. Eltiur je razgovarao sa Kamenom.

Glas mu je podsjećao na zvuk kada dvije prašnjave cigle udare jedna u drugu. Kamen je bio neobično star. Mord ga je također čuo, i odmah zaključio da je taj isti nazočio raznim čudima tijekom povijesti Enzolarta.

Pogodio si da je blef? Eltiur upita.

Mudrost onih koji su svjedočili postanku ne može doći u pitanje, jer je ona beskonačna, Mord reče.

Pretpostavljam da si ti Mord Dur’agemski, Kamen se obrati Mordu.

Taj sam.

Bio sam prisutan dok je tvoja vojska jučer harala ovim područjima i ubijala demone, Kamen reče.

U svijetu magije ne postoji pojam vremena, tako da kada bi Kamen rekao da je sutra vidio Mordovu vojsku kako maršira, to bilo nepobitno.

Demoni su ti koji su ubijali, reče Mord.

Ne postoji, niti je postojala vojska koja je dobra, reče Kamen, na što nastane tišina.

Ne otkopavajmo sada davno minulu prošlost, Mord će na kraju. Budućnost je ta koja je bitna.

Probudili ste me radi zadatka? Kamen se složi, te obrati pozornost na Eltiura.

Da, Mord reče. Pomakni se u ime Eltiura Hurnovskog.

Kamen se najednom rasrdio, no nije ih mogao nikako ozlijediti osim vremenom. Ozljeđivanje vremenom dug je i dosadan proces, pri kojemu čovjek samo mora čekati da žrtva umre od starosti. Samo su demoni mogli nekoga doista zdrobiti vremenom. Osoba na koju bi se okomili ostarila bi i umrla u sekundi, dok se okolina pak ne bi uopće promijenila.

Kamen se naposljetku pomaknuo.

Eltiur se tada vratio u budno stanje. Više nije bio u kamenu, već pred njim, gledajući ga kako grebe po površini stijene dok se miče dvadesetak centimetara na lijevu stranu.

Dobro urađeno, Mord reče. Eltiur je imao čudan osjećaj da to nije kompliment.

Postajem mag? Eltiur upita sa tračkom ponosa.

Prije kao magov sluga, konjušar ili kakav kućni ljubimac. Mag ne. Ako budeš pozorno slušao i činio sve kako valja, pravi mag postat ćeš za najmanje šezdeset godina, odgovor je glasio.

Bilo je tužno što je Eltiur znao da se Mord ne može šaliti.

Poglavlje 7

ROANA

Želim vas upozoriti na opasnost, moja gospo.” Retek, rekavši to, blago pogne glavu. Mirno je stajao u svom veteranskom ruhu, koje je odavalo da se radi o čovjeku vrijednom časti. Ali ruho ne kaže kako jest. “Kao što vidiš, dobro sam zaštićena. Ja, i svi stanovnici Eriona.”

“Da, no što je sa ubojicama? Bogovi znaju da ih je ovih dana previše. Vidjeli ste što se dogodilo našem voljenom Thoronu.”

Roani je i prosječni zgaženi kukac bio draži od tog gada. Ne da ga nije voljela, ona ga je prezirala. “Znam što se dogodilo Thoronu, i žalim zbog toga, kao i svatko drugi…”

Trebao je umrijeti na mnogo bolniji način.

ali sigurna sam da mi niti jedan od vitezova, slugu ili Učenjaka ne misli nažao.”

“Učenjaci. U njima i jest problem.”, reče Retek. “Među njima ima jedan za kojega ne bih bio toliko siguran.”

“Tko?”

“Prvi Učenjak, Hator.”

“Hator? Mislila sam, kada si mi već priredio ovaj dramatični razgovor, da ćeš se sjetiti nekoga barem malo više opasnijeg.”

“Zbilja, Visosti. Ne znam jeste li primijetili, ali ipak ga nije bilo petnaest godina. Ne znate kakav je sada čovjek.”

“Ali čime bi me napao? Kostoboljom? Pa čovjek ima sedamdeset godina!”

“Često se druži sa vašim sinom, princom Mihaelom. Je li zbilja teško sipati koju kap otrova u tuđe jelo?”

Na Roani se sada jasno vidjela zabrinutost. “Nisam tako razmišljala… možda i nisi tako beskoristan kao savjetnik.”

“Nije na nama da sudimo…” Retek se nakloni.

“Onda učini to. Idi i uhiti ga.”

“Nije da će sada dok spava ustati i otrovati nekoga. Naposljetku, zar princ i on nisu gotovo uvijek zajedno?”

“Kako kažeš. Sutra poslijepodne ćemo ga uhititi i ispitati.”

“Mudro, moja kraljice.”

“A sada idi.”, kraljica odgovori. “Dovoljno si mi briga na um nabacao. Hoću ih riješiti sama.”

HATOR

Ležao je u krevetu u svojoj odaji, kraj ugašena kamina, čitajući knjigu Otrovi. Bilo je podne, no posla nije bilo, tako da si je mogao pružiti koji sat odmora. Vjerojatno je postojalo mnogo drugih stvari koje je trebao obaviti, no od onog što je jučer čuo jednostavno nije mogao jasno razmišljati. I u najglasnijoj buci i najtišem sobičku, nervoza i briga bili su jednako prisutni.

Okrenuvši stranicu, došao je do sljedećeg poglavlja koje govori o liječenju pijavicama. Ili je to bio dosadan dio u knjizi, ili je on bio umoran, no svakako je zaklopio knjigu i odložio ju na drveni stolić kraj kreveta.

Namjestio se u udoban položaj pod gunjem i zaklopio oči. Nije dugo trebalo da ga san posve obuzme.

Sanjao je Dvorac Pet Vrhova, pod narančastim suncem u suton. Okolna trava se njihala pod valovima snažnog vjetra. Prema dvorcu je jahao neki nepoznati čovjek na teškom crnom konju. Čovjek je pred sobom nosio još jednu osobu, teško ranjenu, sudeći po obamrlosti kojom je opušteno ležala preko konjskog grebena.

Čovjek je zaustavio konja. Iz dvorca su pred njega izašli konjanici. Hator je uznemireno razmišljao što li će se sljedeće dogoditi, kadli je čovjek na konju odnekud pružio dugi štap prema konjanicima i dvorcu. Konjanici su se uplašili, a konji koje su jahali se počeli propinjati.

Cijela slika u snu se počela tresti, dok je Hator promatrao zadnji čin čovjeka.

Čovjek je iz štapa poslao ognjeni val, koji je pobio sve konjanike i srušio prve zidine dvorca. Zemlja se oko čovjeka dizala u zrak i slala, poput projektila koji se u zraku pretvarao u vatrene kugle, na dvorac.

Slika se još više zatresla, tako da je cijeli san ubrzo nestao.

Hator je nešto promrmljao, dok ga je neka teška ruka tresla za rame.

“Ustani, čovječe!” reče tada dubok i hrapav glas.

Hator je otvorio oči i ugledao nekog vojnika pod zapovjedništvom Thara Pukovnika, koji ga je bez strpljenja tresao rukama pokušavajući ga probuditi.

“Što se dogodilo?” Hator će iznenađeno i uznemireno.

Vojnik ga je primio s obje ruke za rame i bacio sa kreveta. Hator je nešto pobješnjelo povikao, no ovaj ga je samo čvrsto primio za ruku i počeo vući po podu do vrata.

“Ja sam Prvi Učenjak!”, Hator vikne, na što ga je za drugu ruku zgrabio sljedeći vojnik. “Ovo je nečuveno!”

Treći vojnik se pojavio niotkuda i udario ga po rebrima. Hator je viknuo neku psovku.

“Ovo je veleizdaja!”, viknuo je. “Kako se usuđujete! Kraljica će čuti za ovo!”

“Ovo je po kraljičinoj zapovijedi.” mirno će vojnik koji ga je vukao po podu.

Hatoru ništa nije bilo jasno. Ovo je zasigurno imalo veze sa vitezom Retekom kojega je čuo kovati urotu protiv kraljice. Bila je ogromna pogreška ne iznijeti to samoj kraljici.

RETEK

Dovraga i ovo! Retek je psovao u svojim izmučenim mislima dok je uznemireno čekao da vojnici dovuku Prvog Učenjaka.

Plan Dvorca Pet Vrhova bio je preusmjeriti pozornost na nekoga, te da baliste – erionska glavna obrana – budu spaljene. Stoga, bilo je jasno, netko je morao biti u središtu pozornosti dok se sve to odvija.

Hator bi ušao sam u Kraljevski tron da ga jedan od vojnika nije gurnuo unutra, na što je ovaj posrnuo i gotovo izgubio tlo pod nogama.

“Što bi ovo trebalo značiti?” Hator glasno upita, a prostorija zazvoni od jeke.

“Optuženi ste za ubojstvo kralja Thorona.” kraljica će odlučno, no ipak s trunkom bahatosti i drhtaja u glasu kakvi se mogu naći samo u glasu osobe koja ne zna što čini.

Hator je opazio da ga kraljica ne gleda u oči, niti uopće gleda u njegovu smjeru.

“Ja sam ga liječio!”

Samo pola sata, rekli su. Samo pola sata. Retek je znao da sada počinje optužba.

“S ovime?” upita, pokazujući na knjigu u ruci.

Hator je prepoznao knjigu. Na njoj je pisalo: “Obrana od dvorskih spletkarenja.

“Ti!”, Hator zareži na Reteka, tek ga sada zamijetivši. “On mi je smjestio!”, okrenuo se kraljici. “Jučer sam ga čuo govoriti o vašoj smrti.”

Kada si me mogao čuti? Retek se uznemirio, no istog trena se i smirio, znajući da će sada morati uništiti Prvog Učenjaka.

“To je teška optužba.”, reče. “Zapravo, to je upravo ono što bi ubojica rekao. Razgovarao sam sa Učenjakom Albertom. Svojim je očima vidio kako stavljaš arsen u kraljev pokal.”

“Što…” Hator se zbunio, jer to nije bila istina. Retek je iskoristio taj trenutak:

“I nije li i sam princ završio zdrobljen pod konjem niti tjedan dana nakon toga? Upravo Prvi Učenjak spravlja napitke princu. Nisi li mu možda pomutio um taj dan svojim malim otrovima? Možda ti plan da ubiješ princa nije uspio jer se on upravo oporavlja. A što se tiče otrova, nije li to naziv knjige koju upravo čitaš?”

Zašto si kopao dublje nego što si trebao? Retek se sažaljevao nad nevinim čovjekom.

Ovo je bilo dovoljno za kraljicu. Jednostavno je pognute glave otišla do svog prijestolja. Retek je shvatio njen kratki pogled koji mu je uputila.

Nažalost, Hator je shvatio isto.

“U lance!” Retek zapovjedi vojnicima.

Plan je uspio. Dok su sve oči bile uprte u dvor, uhode iz Gavoa podmetnule su požar.

HATOR

U ćeliji je bio zatvoren gotovo tjedan dana.

Bio je gotovo bez odjeće osim nekakvih platnenih hlača koje su mu ustupili stražari. U ćeliji je imao mali krevet bez madraca, kraj kojega je bila rupa koja je vodila do podzemnog toka potočića u koju je mogao obavljati nuždu.

Oko zapešča desne ruke bilo mu je čvrsto vezano uže, koje se spajalo sa hrđavim lancem čiji je kraj završavao zabijen u kameni zid željeznim klinom.

Sjedio je na rubu kreveta, smrzavajući se. Bio je star čovjek i nije mogao dugo trpjeti hladnoću.

Prvi je dan ovdje proveo šuteći i razmišljajući, kao što bi činio u Bargu svih tih minulih godina. Drugi ga je dan već lišio dobrog dijela živaca, jer nešto je svako malo s onu stranu vrata čuo – čak mu se činilo da čuje krikove i povike kakve je čuo i onaj dan kada je pred Erion nakon petnaest godina prvi puta stupio, one: “Erion!”

Već je treći dan osjetio ozbiljnost situacije, koja je govorila da ga po svoj prilici ovdje čeka ništa više od smrti. Vrlo je ubrzo, što je i mogao očekivati jer je naspram drugih zarobljenika ipak Učenjak, počeo gubiti razum. Dakle, tek je tri dana njegov um mogao podnijeti sputavanje i neslobodu kakvu bi svi ostali mogli podnijeti bez ikakva problema.

Četvrti dan se smijao. I to mnogo. Jednostavnost prostorije ne veće od ormara okružene kamenom u kojoj mu je jedini pobratim moglo biti nadolazeće ludilo je suviše očekivalo od njega da bi rješenje bilo ignoriranje.

Već se navikao na onu odvratnu kašu koju bi mu tamničar davao, i plijesan i hladnoću što je udisao. Spoznao je da je upravo rutina ta koja ga spašava; ustani, smij se svojim šalama, jedi, spavaj i čuvaj se svakog poriva svoga uma da počne misliti.

Ali naposljetku bi se uvijek uhvatio u činu razmišljanja. Dobijesa, i sada mislim! Hator je pomislio i prekorio se ničime, jer ničega nije bilo. Sada shvaćam kako je bilo Mihaelu. Sjećam se čak da mi je pričao…

“Hrana.” tada se začuje hrapavi glas polupijanog tamničara koji je prišao rešetkama Hatorove ćelije.

Kroz mali otvor u vratima tamničar je gurnuo drveni tanjur sa kašom pšenice. Dok ga je tamničar promatrao, Hator se držao kao netko suviše ponosan da jede takvo što.

“Pojest ćeš to prije ili kasnije.” tamničar frkne.

Hator je šutio i čekao da ovaj ode.

Prije nego je otišao, tamničar je dodao: “Samo da znaš. Osuđen si na smrt.”

To je i očekivao. Puk se mora zadovoljiti dijeljenjem pravde. A kakva je to pravda gdje se ne osuđuje ubojica? Pa makar ubojica to i ne bio.

Uzeo je tanjur i počeo prstima grabiti kašu te ju trpati u usta. Pšenica, ako je to uopće i bila, nije bila svježa ni dobro kuhana.

Zubi koji su mu ionako bili u raspadnom stanju opasno su prijetili da će otpasti. A on si to ne može priuštiti.

Pojevši sve sa tanjura i dalje je osjećao glad, tako da je učinio ono što gladni ljudi obično i učine. Ispružio se u krevetu i pokušao zaspati.

U san mu se ubrzo vratio Dvorac Pet Vrhova, samo što je ovaj puta bio potpuno uništen. Dvorac je bio sravnjen sa zemljom, a komadi koji su ipak bili vidljivi, poput blokova, statua i drugih, sablasno su gorjeli i otapali se.

Čovjek sa štapom poslao je još jedan val ognja koji je uništavao sve pred sobom, ovaj puta ne ostavljajući ništa što nije potpuno pretvoreno u tekući pepeo.

Najednom ga je zabolio želudac, što ga je natjeralo da se probudi. Hator pogleda oko sebe i ugleda tamničara sa druge strane rešetki vrata. Tamničar je tada, bez da je rekao ijednu riječ, otključao vrata te ih otvorio.

Hator je svo vrijeme zamišljeno promatrao tamničara, usput se pitajući što li će se sada dogoditi. Hoće li ga mučiti ili učiniti nešto puno gore?

“Zdravo, Hatore.” tamničar tada reče, a Hator mu prepozna glas.

“Zdravo, Thare!” U ćeliju je stupila prilika u oklopu od mijedi, čiji je pogled bio dobroćudan a lice još više izborano nego što je Hator pamtio. Čak je i brada Thara Pukovnika bila svijetlija od onakve kakva je bila prije tjedan dana.

Iako je bio oduševljen što je gledao u starog prijatelja, prvo što je Hator upitao ipak je bilo: “Znaš li tko je ubio Thorona i ozlijedio Mihaela?”

Thar Pukovnik odgovori: “Ne znam. Jedino što znam je da to nisi ti učinio. Nisam te mogao osloboditi prije jer sam morao voditi bitke.”

Hator je bio iznenađen. “Erion je napadnut?” upitao je.

“Patuljci su nas napali, da.”

“Ne…”, trenutak je promatrao pod pognute glave. “… sranje!” naposljetku je opsovao.

“To i ja kažem. Prije toga su nam spalili sve formacije balista.”

Hator ga tada blijedo pogleda. “Ima li Erion nade?” upita.

“Ne dok kraljica ne dođe do razuma.”

“Što ti je na pameti?”

“To je jedan od razloga zašto ideš s nama. Ti jedini znaš put do Dvorca Pet Vrhova. Idemo zatražiti savezništvo.”

Hator ga je gledao u čudu. “Nakon toliko stotina godina…”

Thar Pukovnik ne odgovori. Isukao je mač i svom snagom udario po lancu koji je, uz uže, Hatorovo zapešće povezivao sa zidom. Lanac je pukao a mač zazvonio.

Vratio je mač u korice.

“Tvoj sam dužnik.” Hator reče i pogleda Thara u oči, kao da gleda u isto ono dijete koje je prije toliko desetljeća upoznao.

“Nisi.” Thar Pukovnik odgovori te mu pomogne osoviti se na noge.

Izašli su iz mračne ćelije i ušli u hodnik u kojemu je inače trebao biti tamničar. Pred vratima je stajao drveni stolić sa tronošcem kraj njega, po kojemu su bile razbacane igrače karte. Kraj stolića je ležao tamničar sa bocom vina u rukama i dubokom posjekotinom na vratu.

“Ubio si ga?”

“Nisam. On je.” pukovnik odgovori i pokaže na sjenu pred sobom.

Iz sjene tada izađe ljudina koja je pravila iskre sa kremenom. Nakon nekoliko sekundi iskre su se pretvorile u plamen, a Hator ugledao čovjeka sa gorućom uljanicom u rukama.

“Parksus.” Hator će tiho. Thar Pukovnik i Ser Parksus bile su osobe vrijedne poštovanja.

HATOR

Iskrali su se iz dvorca. Stupivši na ulicu među običan puk, Hatoru je postalo jasno koliko je Erion propao.

Patuljci su ovuda već prošli i umorili barem polovicu stanovništva. Oni koji su preživjeli prosili su po ulicama, ili pak džeparili mrtvace. Neki su, na njegovo izuzetno nezadovoljstvo, ubijali druge građane i krali od njih.

“Što je sa kraljicom?” Hator upita dok su pružali korake među prljavim ljudima koji su ih molili nešto hrane.

“Zabarikadirala se. Zajedno sa Mihaelom.” Thar Pukovnik odgovori.

“Kako je on?”

“Teško. Albert kaže da će mu se morati odsjeći noga.”

“Zašto?”

“Dobio je gangrenu.”

Hator pljune. Ovakve je stvari mrzio. “Besmisleno.” reče.

“Tako je kako je.” Thar Pukovnik promrmlja.

“Kako ju je uopće dobio?”

“Albert je predložio puštanje krvi. A ne moraš biti liječnik da znaš kako će to čovjeku spustiti temperaturu.”

“Puštanje krvi?”

“Rekao je da su rebra uzrokovala unutarnje krvarenje.”

To je bilo logičnije, no svejedno mu nije bilo jasno kako je Mihael dobio gangrenu.

“A gangrena? Pretpostavljam da je prvo došlo zbog pothlađivanja jer su ga držali u prekrasnim uvjetima.”

Probijajući se kroz masu ljudi, došli su do vanjskih, urušenih zidina Eriona. Tamo su ih čekali ostali vitezovi pod zapovjedništvom Thara Pukovnika, mirno sjedeći na konjima.

Ser Bolg, bradata ljudina sa ratnom sjekirom na leđima bio je tik do drugog viteza, Ser Mitura, viteza punog ožiljaka i brazda po licu, dok je u jednoj ruci držao luk, a drugom se igrao sa svojim bodežom.

Treći vitez, Ser Salikus, bio je nešto mirnije naravi, ali sa opasnim prijetećim mačem na leđima dužim nego je on sam visok.

Ljudina od čovjeka, ili pak div, Ser Averg je sa svojim batom pružao veliku utjehu kao saveznik. Učenjak Seltes koji je više volio zadavati rane nego ih liječiti, bio je tik do Ser Averga.

Ser Viton, sa svoja dva mjedena mača u rukama, sjedio je na konju do Tesejova. Ser Tesej je, pak, oružje držao zakačeno za konjsko sedlo iza sjedala, a svoj zanatski alat, kotlić i svežanj sa začinima, držao je svezan za oglavlje.

Hator je na sebi imao samo prljave platnene hlače, tako da je Ser Parksus od prvog mrtvaca na podu koji nije bio jako krvav skinuo kožni ogrtač te mu ga pružio.

Hator je čizme skinuo sa drugog mrtvaca, nekog trgovca.

Napokon, navukavši čizme, prišao je kobili namijenjenoj njemu.

Kobila je bila osedlana i potkovana, što je bio veliki plus. Primio je uzde lijevom rukom i, lijevo stopalo uglavivši u stremen, prekoračio desnom nogom džokej. Upro se o stremenje i poskočio, tako da je napokon lijepo sjeo u sjedalo sedla. Sjedalo je bilo neočekivano udobno.

Nakon što su Ser Parksus i Thar Pukovnik zajahali svoje konje, svi su pošli za Ser Seltesovim konjem koji je prešao u nešto brži kas.

Hator se osjećao slobodno, tako poskakujući na sedlu. S obje je ruke držao uzde i upravljao svojom kobilom crne čupave dlake.

Konj je zaobilazio ljude i razbacane blokove kamenja po ulicama. Hator je mirno sjedio u sedlu dok ga je lagano kopkalo pitanje: Zašto me ovi ljudi izbavljaju? Ne protivi li se bijeg iz rata njihovu ponosu?

Poglavlje 8

KALG

Sjedio je na kamenu pokušavajući se odmoriti. Kako ga je od stepe dijelilo niti pet kilometara, snijega oko njega više nije bilo. Prije nego je odlučio sjesti i pregledati si rane, načinio je zamku za lisice, jer te životinje bijahu jedine kojih je bilo na ovim područjima. Zamka je bila jednostavna: savijena mladica jasena uglavljena među kamenje na zemlji, dok je sa nje visjela omča koju je ispleo.

Zamka je trebala funkcionirati tako da kada životinja promoli glavu kroz omču i vidi da ne može dalje, instinktivno počne vući glavu natrag da se izvuče. Omča bi joj se tada stegnula oko vrata, na što bi se životinja uplašila i počela otimati, a to bi oslobodilo napetu mladicu drveta koja bi se vratila u normalan položaj i time objesila žrtvu.

Kalg je zamku postavio nad jedva primjetnim puteljkom u gustoj travi, za kojeg se nadao da pripada lisicama.

Odmarajući tako na kamenu, promatrao si je rane. Ona na lijevom ramenu lijepo mu je zarasla i nije ga više boljela, dok mu stopala još nisu do kraja izgubila modru boju od ozeblina.

Ponovno zapalivši duhan u svojoj luli, otpuhivao je guste bijele dimove i čekao. Bio je zahvalan što mu nije bilo hladno i, ako bogovi dadnu, što neće umrijeti.

Gotovo je zaspao kada je osjetio topli vjetar sa sjevera, no iz obamrlosti ga je probudila opeklina od žeravice iz bubnja lule koja mu je pala na prste.

Otresavši žar sa prstiju, ukipio se i naćulio uši, jer začuo je šuštanje trave stotinjak koraka iza sebe. Nije se usudio pomaknuti, jer nešto mu je govorilo da je iza njega životinja koju ne smije preplašiti.

Trajalo je gotovo minutu to osluškivanje, tokom čega je Kalg prekoravao samog sebe što mu je disanje glasno. Napokon se začuje neka vrst skvičanja i Kalg se iznenada, pun nade, okrene.

Isprva je pomislio da mu je zamka uhvatila kakvog psa, no odbaci tu pomisao znajući da ovdje pasa nema. Ustao je i hitrim se korakom približio životinji, pokušavajući razabrati koja je u pitanju.

Skvičanje je prestalo, što je govorilo da je životinja mrtva. Kalg se sada gotovo histerično smijao dok je prilazio zamci.

“Hvala bogovima!” šapne ushićeno.

Uhvaćena životinja bila je, kao što je i mislio, žgoljava lisica koja je podsjećala na psa. Kalg ju je skinuo sa konopca, primio ju za rep te odvukao do kamena na kojemu je do maloprije sjedio.

Lulu sa kamena je prinio tada suhoj travi, koje je oko njega bilo u izobilju. Trava je ubrzo planula, nakon čega je Kalg na nju nabacao suhih grančica.

Vatra je nakon nekog vremena lijepo gorjela. Kalg je u međuvremenu dovukao veliko granje, što je prethodilo impresivnom krijesu.

Lisici je onim velikim dvoručnim mačem odsjekao glavu i zakopao ju u zemlju kao dar bogu Mordaniusu. Samo tijelo lisice bacio je u vatru da se sa njega spali sva dlaka.

Nakon nekoliko trenutaka, spaljenu je životinju izvukao iz vatre, te ju namjestio na nekoliko drvenih rašlji koje je zabio u zemlju kraj plamena. Ubrzo se meso lisice počelo peći, a sok sa njega kapati po vatri.

Nakon što je procijenio da je krv iz lisičja tijela dobrim dijelom isparila, skinuo ga je sa vatre i mačem proparao trbuh, puštajući joj time utrobu da izađe van. Utrobu je bacio u vatru, da miris krvi ne privuče šumske zvijeri.

Kožu lisice potpuno je ogulio i također bacio u vatru, nakon čega je meso vratio na rašlje.

Meso se peklo gotovo sat vremena iznad vatre koja se polako gasila. Nakon što ga je skinuo sa vatre, položio ga je na kamen.

Nakon što se nekoliko sekundi premišljao da li da pusti meso da se ohladi ili ne, te nakon čega je odabrao ono drugo, prionuo je jelu.

ELTIUR

Nije znao kako i kada je zaspao, jedino što je znao je da je usnuo nepreglednu ravnicu kraj rijeke. Hodao je tom ravnicom udišući topli, gotovo zagušljivi zrak.

Oko njega su letjele crne sjene. Mogao ih je vidjeti samo kada ih nije uopće gledao. Čim bi usmjerio pogled na njih, one bi brzinom treptaja otišle dalje, izvan vidokruga.

Pred njim se najednom pojavila kućica, obična potleušica zapravo. Nije se mogla jasno razabrati jer bila je muljava, no ipak, Eltiur je znao u što gleda.

Kućica je bila dojmljiva, iako nije mogao dokučiti zašto. To uostalom nije niti pokušavao učiniti.

Iz kućice je tada izašao starac, Eltiuru nepoznat, također muljav, no vidjela mu se sijeda brada koja mu se pružala do pasa, koščati udovi i mršavo, usko lice. Starac mu je prišao i pozdravio ga bez da je uopće išta izustio. Eltiur je znao da ga starac ne može čuti, tako da se obratio Mordu.

Kakav je to govor šutnjom? upita ga. Glas mu je bio izmijenjen i neobično metalan. Dok je razmišljao o svome glasu, cijela mu se slika pred očima zamutila.

Nemoj razmišljati. Svjedoči, Mord reče.

Čim je prestao razmišljati, slika je postala jasnija. Starac je i dalje stajao pred njim.

Čemu da svjedočim?

Riječima ovog čovjeka. Poslušaj ga.

Starac je doista govorio, ali Eltiur ga nije razumio. Jezik je bio enzolartski, no riječi su bile zamršene i neshvatljive.

Ne razumijem ga, Eltiur je rekao, mada je znao da starac govori o važnim stvarima. Razabrao je riječi: “bitno”, “budućnost”, “bogovi” i “otrov”.

Ne slušaj nebitno. Saznaj njegovo ime.

Glas starca koji je Eltiura podsjetio na šuštanje lišća ili, pak, udaranja valova o obalu, nastavio je govoriti. Bio je to hrapav glas, neobičan u svakom pogledu, kojeg bi slušatelj lako zamijenio za glasanje kakve životinje; zmije možda? Eltiura je svakako tjerao na nelagodu, jer neznanje o bilo čemu to i jest. Možda je to bio tek proizvod Eltiurova straha, ali činilo mu se da čak i Mord želi otići odande, iz tog gustog sna, i pobjeći na slobodu, na pašnjake, na svježi zrak…

Bezdušniče, obuzima te. Ne daj da te obuzima! Mord ga je tada prekorio.

Ali Eltiur se nije mogao braniti od svoga sna i veličine vlastite gluposti, niti se mogao izbaviti iz govora starca. Nije se više čak ni bojao.

Mord je tada zgrabio njegov um, kao što bi majka zaštitnički uzela svoje mlado, i odlučio ga probuditi.

No prije nego se Eltiur doista probudio, ipak je čuo, to jest osjetio posljednje riječi starca koje je uspio razaznati.

San je tada nestao, a Eltiur se vratio u stvarnost. Našao se ponovno među malgovitim planinama.

Njegovo ime je Tharon! Eltiurreče. Živi u Avanu.

Tada odlazimo u Avan, Mord prekine svaku drugu Eltiurovu pomisao.

KALG

Pješačio je kroz suhu visoku travu prošaranu paučinom i bodljikavim grmljem. Nakon više dana pješačenja i razmišljanja u miru, što mu je pomoglo prihvatiti gorku stvarnost, napokon je ugledao granitne zidine Avana.

Avan bijaše ogroman grad, sa više od pedeset tisuća ljudi koji su živjeli u njemu i još najmanje deset koji su tamo dolazili povremeno, obično radi trgovine.

Avanska siva kula, koja se nalazila u središtu grada, visoka gotovo stotinu metara, služila je stražarima da nadziru desetine kilometara stepe oko grada. Oko zidina nije bilo nikakva rova, niti su zidine imale otvore za strijelce. No taj je grad ipak bio jedan od bolje utvrđenih.

Iz zidina su nicali niski tornjevi povezani kruništem i utvrđenim mangonelima. Oko zidina nije bilo galerija, ali te su dijelove zidina impresivnim činili reljefi Triju Božanstva koje su isklesali avanski zidari.

Pred ogromnim dverima, nad kojima se uzdizala kamena stražarnica, mirno su stajala dva stražara.

Prišavši im, Kalg ih pozdravi te reče da dolazi iz kraljevstva Saviun. Stražari su ga na to mrko pogledali, kao da ih je dekoncentrirao u dosađivanju pod tim nemilosrdnim vrelim suncem.

“Daj da te pogledam.” reče jedan stražar, na što mu se Kalg približi.

“Činiš se zdravim. Ništa od karantene. Tri bakrenjaka.”, reče. “Tri bakrenjaka, tjedan dana boravka.”

Kalg nije imao toliko, što su ovi i pretpostavili, sudeći po dronjcima koje je nosio. Nije zapravo osim mača i te stare odjeće imao ništa.

“Može li ovaj mač umjesto?” upita ih pokazavši im oružje. Znao je da taj mač vrijedi mnogo više, no šanse su i ovako male da će ga stražari pristati kupiti.

Jedan stražar uzme dvoručni mač bljeskava sječiva u ruke, te ga pažljivo promotri. Vjerojatno je znao pravu cijenu mača, no ipak se namrštio kao da je riječ o nečemu bezvrijednom.

“Pristojne je izrade.”, reče, dok se drugi stražar iza njega leđima naslonio o zid. “Platio si ulaz.”

Dveri grada bile su otvorene, tako da ga od kamenih ulica i visokih kuća sada nije dijelilo ni pedeset koraka. Maknuo se od stražara, koji su se tada vratili svom dosadnom poslu, i ušao u grad.

Nažalost, koliko god građevine bile visoke, sunce je pržilo i unutar zidina. Uz vrućinu, dakako, tu su bili i buka i nepodnošljivi smrad.

Slušao je glasne povike ljudi koji su za štandovima prodavali vruće pite, voće neobična oblika, svježu Ajobbsku ribu, jaja i mlijeko te tek istkana sukna. Postolari su nešto dalje kuckali čizme, a klobučari šivali kukuljice. Trgovci vunom u ograđenim su se štagljima cjenkali sa kupcima, dok su graveri u daljini dlijetima i čekićima oblikovali kamene ploče.

Ulica kojom je sada prolazio bila je prenapučena. Prošao je kraj žene koja je dojila dijete u naručju, da bi trenutak kasnije naišao na prostitutku oboljelu od nekakve bolesti koja je bezuspješno pokušavala zavesti nekog mladića.

Kalg je požurio putem, no gdje god se okrenuo nije mogao pobjeći od gužve. Ubrzo je osjetio glavobolju.

Najednom je zastao.

“U ime kralja, neka optuženi bude smaknut!” začuje se glas Namjesnika Avana sa vrha stepenica pred kojima su se okupili deseci ljudi. Nešto dalje od Namjesnika, neki je jadnik bio pognut svezan užetom za panj, a tik do njega stajao je dželat lica skrivena iza kukuljice, čije su ruke držale sjekiru.

Kalg se skamenio, no koliko god bio daleko, ipak je stravično jasno vidio dželatovu široku sjekiru koja se tada spustila prema vratu optuženika.

Zavladalo je bolesno veselje. Dok se beživotna glava optuženog kotrljala po tlu, a krv sa njegova vrata prskala gomilu koja je tome klicala, Kalg je oborio pogled k tlu i požurio naprijed, petstotinjak metara niz ulicu.

Naravno, drhtao je. Suviše je malo vremena prošlo otkako je i sam gotovo završio ubijen. A donedavna glavobolja izmijenila se, dakako, u iscrpljenost i čisti prezir. Da je imao volje išta više pomisliti, pomislio bi.

Ovako se tek natjerao da diše i zaboravi na smrt Derrne.

Napokon je došao do velike kuće glatkih bijelih zidova i krova od škriljevca, u koju su nadničari kotrljali drvene bačve. Instinktivno se osvrnuvši, ušao je u kuću za nadničarima.

Drhtavo je koračao među naslaganim bačvama, sa visokim bijelim svodom iznad sebe i kamenim stepeništem ispred, kada je začuo poznat glas:

“Tako mi svega! Gledam li ja to u svog prijatelja, Kalga?”

Kalg se okrenuo i ugledao dobro mu poznatog čovjeka kojeg nije vidio nekoliko godina. Čovjek se zvao Aber, no svi su ga znali pod nadimkom: Špirit.

“Zdravo, Abere.”

Zagrlili su se. Aber ga je istog trena pozvao na čašicu jabukovače. Aberova kuća imala je veliku unutrašnjost, svijetlu zbog velikih prozora.

Aber je bio nešto bogatiji od ostalih ljudi. Imao je mladenačko lice potkresane brade, ne starije od trideset godina, sa blago zaobljenim nosom pod inteligentnim očima na njemu. Bio je visok koliko i Kalg, što će reći dovoljno da se popne na konja u skoku.

Soba u koju su ušli imala je dva velika prozora i drveni stol, ostakljeni ormar pun nekakvih ukrasa te nekoliko slika na zidovima koje su prikazivale uglavnom svetce-mučenike boga Mordaniusa.

Pokušavajući se pribrati i posložiti slike onoga što se upravo dogodilo, Kalg je pokazao na zid i prijateljski rekao:

“Doista si pobožan.”

Aber je mahnuo rukom. “Ma slike nisu moje. Ovo je kuća redovnika koji su mi je dali na zajam za tucet boca jabukovače godišnje.”

“Redovnici piju?”

Aber se grohotom nasmijao. “Ne bi vjerovao koliko.”

Kalg još nije imao prilike okusiti Aberovu jabukovaču, no razgovor o takvim banalnostima jedino je što ga sada može spasiti.

“Prošlo je dosta godina…” reče, i dalje se pokušavajući smiriti.

Aber u dva pehara natoči piće te Kalgu pruži jedan. “Nisam znao da dolaziš.”

Kalg ne odgovori. Bio ga je strah postavljati Aberu pitanja, jer nije znao sjedi li pred njim prijatelj. Ispio je svoje piće, na što je Aber učinio isto.

Kalg se iznenadi kada mu Aber najednom reče:

“Prije nego počnemo sa pravim razgovorom, znaj da sam čuo za sve. Nemaj brige, tu si siguran… prijatelju.”

ELTIUR

Skočio je sa ruba litice. Sada je već gotovo instinktivno znao pretvoriti svoje tijelo u ptičje. Lebdeći u zraku potpuno raširenih ruku i nogu, dopuštajući da ga hladni vrtlog vjetra usisava, Eltiur je čekao da ga obuzme nepodnošljivi strah.

Onog trenutka kada je osjetio strah od smrti, zagrlio je koljena te se skupio.

Litice okolnih planina sve su mu se više približavale. Sive stijene oštrih rubova prijetile su mu svake sekunde dok je padao prema njima.

Napokon je, na nešto manje od strelometa iznad tla, osjetio pravi strah. Srce mu je snažno udaralo, pumpajući krv kroz njegove žile željne zraka. Svakim drhtavim udisajem imao je osjećaj da će mu se pluća rasprsnuti.

Pedesetak metara nad tlom, magija se počela događati. Iz svakog dijela Eltiurova tijela izbijala su dugačka crna pera, dok je k tome trpio i deformiranje kostiju, što ga je tjeralo na vrištanje i plakanje krvi. Sve kosti su mu se skratile. Zubi su mu se uvukli u meso, a vilica prema potiljku, dok mu se nos slomio u komadiće, nakon čega je iz njega izašla nova, narančasta kost.

Na desetak metara iznad tla izgubio je svijest, no agonija ga je ponovno probudila.

Napokon, kada je mijenjanje cijelog Eltiurovog bića završilo, nekoliko je puta zamahnuo krilima da se zaustavi, te je ptica s olakšanjem sletila u travu.

Odlično, Bezdušniče, začuje Morda.

Eltiur je bio zadovoljan, pa makar savladao tek jednu od nebrojeno mnogo vrsta magije. Odmor je trajao kratko. Ubrzo je opet zamahnuo krilima i poletio u zrak iznad stabala.

Pošao je na sjever, prema Avanu.

Poglavlje 9

HATOR

Dojahali su do jedne od kula u koju se moglo ući kroz ulaze unutar i izvan gradskih zidina. “Pričekajte ovdje.” Thar Pukovnik će ostalim vitezovima, nakon što je sa sobom poveo Ser Parksusa i Hatora. Njih troje došli su do željeznih vrata skrivenih u obraslom bršljanu i grmlju. Vrata nisu imala šarke, već su se otvarala prema gore sustavom kolutora, kao i glavna vrata erionskog zamka. “Ovo teži barem pola tone!”, Ser Parksus reče. “Odvratni način?” upita pukovnika, na što ovaj potvrdno kimne glavom.

Vrata su se mogla otvoriti jedino okretanjem kruga sličnim kormilu koji se nalazio unutar kule par metara iznad vrata, koji bi ih užetom provučenim između nekoliko kolutora podizao.

Thar Pukovnik sa svoga pasa skine smotano uže, nakon čega nađe kraj užeta te ga oslobodi. Ser Parksus je za to vrijeme izvukao luk sa svog pojasa. Tetiva je bila omotana oko luka, tako da ju je otpetljao i zategnuo. Zavezavši drugi kraj tetive za rub luka, iz tobolca je izvukao dugačku strijelu.

Ser Parksus uzme uže od Thara Pukovnika te ga zaveže za kraj svoje strijele. Luk je pažljivo napeo prema vrhu kule.

“To neće držati. Strijela je preslaba.” reče Hator.

“Nas smo dva ovo činili stotinama puta.” Ser Parksus odgovori niti ne trepnuvši.

Ser Parksus je ispalio strijelu, koja je nestala desetak metara iznad njih prošavši kroz prozor kule. Odozgo se začuo povik agonije nekog čovjeka.

“Strijela ne bi izdržala, no onaj gore koji ju je zadobio u prsa hoće.”

Thar Pukovnik nije ni provjerio uže, već ga je samo čvrsto zgrabio i počeo se njime uspinjati. Ser Parksus je pošao sljedeći, dok je Hator ostao na zemlji. On nije pošao za njima jer bi se umorio od pukog gledanja u uže, a kamoli uspinjanja njime.

“Crvena vrpca. Nemojte zaboraviti.” Hator im je tiho doviknuo.

Thar Pukovnik je ubrzo došao do vrha i prebacio nogu preko prozora nakon čega se nagnuo i pružio ruku vitezu. Ser Parksus je zgrabio Tharov dlan, a ovaj ga je povukao gore.

Dok su njih dvoje tražili prostoriju sa golubovima na vrhu kule, Hator je, skriven među grmljem, pazio da netko ne naiđe, jer Thar Pukovnik i njegovi vitezovi više se ne tretiraju kao takvi, već kao dezerteri.

Nekoliko minuta kasnije, kraj Hatora se u travu spusti Thar, a za njim i Ser Parksus.

“Gotovo?”

“Jest.”, Thar Pukovnik odgovori, “Pismo odlazi prema Magisu.”

ROANA

Stajala je na vjetru, među dvije stotine strijelaca na bedemu erionskih zidina. Svi su strijelci bili u pripravnosti zbog nadolazećeg voda patuljačke vojske iz Gavoa, no ono što ih je doista uznemirilo bila je tišina.

Bedem bijaše nešto viši od petnaest metara te je bio povezan kamenim zidinama, tako da neprijateljskoj vojsci ulazak nije bio dostupan.

Među vodom od barem pet stotina oklopljenih patuljaka koji su marširali sa daleke planine, bila su i dva željezna ovna za rušenje koja su neki od vojnika vukli na drvenim kotačima.

Vod patuljaka izgledao je poput roja divljih pčela, samo što su, za razliku od pčela, patuljci bili zastrašujuće dobro organizirani, stupajući u gotovo neprobojnim skupinama od po deset oklopnika.

Roanu su prožimali trnci i strah od onoga što će se dogoditi. Već je izgubila grad i vanjske zidine, a sada joj patuljci pokušavaju srušiti i zamak. Nakon što ga osvoje, nesumnjivo će započeti i sa masovnim pokoljem.

Pet formacija od po stotinu balista nisu više bile od koristi. Patuljci kao da su znali da će doći do rata između njih i Eriona, tako da su se pobrinuli za te ubojite konstrukcije. Niti dan prije nego su patuljci napali sa vodom od tisuću osoba, kraljici su rekli da su baliste izgorjele u požaru.

Nije joj bilo jasno kako je do požara moglo doći, no bilo kako bilo, pala je u očaj kada je čula da su u požaru stradali i gotovo svi ljudi koji su konstrukcije čuvali.

Od prvotnih dvije tisuće i šesto ljudi, sada joj je ostalo tek četiri stotine vojnika i šest stotina ranjenika opečenih u požaru.

Jutros su joj javili i da je Prvi Učenjak, Hator, nestao zajedno sa osmero vitezova koji su svojim strateškim sposobnostima inače bili i više od desne ruke. Čak je i Thar Pukovnik, njihov nadređeni, nestao sa njima. Da je to najgore, još bi se nekako i smirila. No prije samo pola sata, kada je poslala sluge po Ser Reteka, dobila je vijest da je i on pošao u bitku.
A vod s kojim je pošao u bitku završio je potpuno uništen.

Osim promatranja vlastitih gubitaka, ovdje sa zidina ništa nije mogla učiniti. Još se jedanput pomolivši bogovima za milost, okrenula se i pošla do najbliže kule, čije će je stepenište odvesti do dvora.

Nekoliko trenutaka kasnije, našla se u Kraljevskom tronu, prostoriji u kojoj je ovih dana gotovo stalno boravila, bdjevši nad zemljovidom zapadnog Enzolarta, pokušavajući doći do nekakvog rješenja.

U Kraljevskom tronu bilo je hladno, bez obzira na usijane žeravnike i čitave redove gorućih baklji po zidovima. Njezin sin Mihael u bunilu je ležao u krevetu pred njenim tronom, jer htjela je prva biti sa njim kada dođe k sebi. Bilo je od presudne važnosti što je ugledao zadnjih nekoliko trenutaka prije nesreće.

“Kako je?” upitala je ušavši u prostoriju, niti ne pogledavši kome se obraća.

Prvi Učenjak sjedio je sa licem zarivenim dlanove, tik do Mihaelova kreveta.

“Isto.” odgovori.

Znači, loše.

Prišla je Mihaelu te mu dotaknula čelo. Princ je bio mokar od znoja, no i dalje se tresao. Bio je pokriven sa nekoliko gunjeva, no i dalje mu je bilo hladno.

Albert reče: “Groznica mu nije prošla, no gangrena mu je barem zaustavljena, kao i unutarnje krvarenje.”

“Milostiv je Mordanius.” ona šapne.

“Možda će imati osjetljivije zdravlje, no ostat će živ.”

Roana je znala da je Prvi Učenjak, Albert, detalje uljepšao. Pravo Mihaelovo stanje je mnogo gore. Znala je da ako Mihael preživi, vjerojatno nikada u životu neće moći stati na noge, ili će mu se neki udovi morati amputirati. Čovjek nekada preživi i ubod mača, preživi čitave bitke, no na kraju padne od bolesti nastale od najobičnijeg daška vjetra. Ironija, pomisli.

“Da. Ostat će živ.” reče te nagne se prema svome sinu i usnama mu dotakne čelo.

U prostoriju je najednom ušao vojnik. Na bradatom mu licu bijaše širok osmijeh.

“Vod je uništen!” usklikne.

Shvatila je da je smetnula s uma strijelce sa zidina. Uspravila se i gotovo zaplakala od sreće.

Još jedan dan života je omogućen.

HATOR

Desetorica ljudi na konjima su jahali kasom kroz travu podno planina pod blagim suncem. Kopita teških konja razbacivala su i čupala travu iz zemlje, dok su jahači poskakivali na njihovim sedlima.

Thar Pukovnik jahao je do Hatora, čiji se kožni ogrtač vio na njegovim starim i pogrbljenim leđima.

“Ne brini za Erion. Patuljci ne raspolažu katapultima i balistama. Zidine će biti sigurne. Poznavajući Roaninu strategiju, poslat će strijelce na zidine da patuljke pokose.” reče pukovnik Thar.

“Patuljci su dobri strategi.” Hator zamišljeno odgovori.

Čvršče primivši uzde, lagano se nagnuo naprijed. Konj je spretno zaobilazio suho granje i sive kamenčine koje su priječile prolazak.

“Jesu, no i kraljica je. Jedino što možemo je moliti za zdravlje princa.”

“Iako ga je Retek učinio Prvim Učenjakom, Albertu i dalje vjerujem.”

Pokušao se zamisliti u položaju Učenjaka Alberta. Ne bi mu bilo ni najmanje lako, no ipak mu se ne bi dogodilo da bolesnik od slomljenih rebara dobije gangrenu.

“Nikako da shvatim kako se Retek uopće domogao tog položaja na dvoru.”

“Oduvijek je bio bistre glave. Dovoljno je samo par dobro odabranih riječi.” dometnu novi, hrapavi glas. Bio je to Ser Mitur koji se odlučio pridružiti razgovoru.

“Ali uvijek je izvršavao zapovijedi. Nije stvarao probleme. Zašto je baš sada najednom odlučio činiti sve to?”

“Da mi je znati s kime je razgovarao onu večer…” Hator promrmlja.

Thar Pukovnik ga je upitno pogledao, na što je on rekao:

“Dan prije nego su me osudili za izdaju, iz smočnice sam čuo glas Reteka, koji je govorio o smrti kraljice.”

“Pretpostavljam da je razgovarao sa nekim iz Dvorca Pet Vrhova… kako bilo, ne mogu to učiniti sami. Ne bez rizika.”, reče pukovnik Thar. “Ovako im je pomogla smrt kralja. Sada, kada je Thoron mrtav, jedino što moraju činiti je čekati da Erion padne i kraljica bude ubijena.”

“Jesi li uopće vidio Thoronovo tijelo?” Thar Pukovnik se najednom okrene prema Hatoru.

“Ne. Patuljci su ga odveli bez mog znanja, tijekom noći, kada nitko nije nadgledao bolesnike.”

Hatora je počelo kopkati pitanje. Nije znao koje je, no znao je da je bitno.

Osuđen je, znači, na još noći nesanice i razmišljanja.

Poglavlje 10

BELLOW

Pozvali su ga kod Vrhovnog čarobnjaka, Gwatha, u veliku dvoranu. Svi čarobnjaci od petog do sedmog stupnja stanovali su tamo. Izašao je iz svoje odaje i stupio na hladni hodnik koji je vodio do stepeništa. Samo stepenište bilo je obasjano sjajem koji je dopirao kroz nebrojene redove malih lučnih prozora. Na zidovima bijahu slike raznih čarobnjaka slikara, koje su magišku kulu činile nemilosrdno tmurnom i ozbiljnom.

Već nekoliko godina, dan za danom, ujutro bi ustajao iz kreveta i odlazio do kata iznad, gdje se nalazila velika dvorana. Bio bi mu to mrzak posao da nije bio i nervirajući, jer kat na kojemu se nalazila njegova odaja bio je oslikan motivima upravo toliko tužnim i mračnim da je to bilo teško uopće podnijeti.

Spustivši pogled k stepenicama, prošao je kraj slike koja je predstavljala Morda Dur’agemskog kako pruža ognjeni mač prema Demonu Bez Vojske, koji je pred njim prkosno klečao.

Od tijela demona vidio se samo torzo, dok su mu glava, ruke i noge bili potpuno prekriveni crnilom koje kao da je sa njega izgaralo. Mord je na svom izranjavanom tijelu nosio gotovo potpuno uništen oklop i rasječenu žičanu košulju, dok kacigu nije imao. Lice Morda bilo je onakvo kakvo bi ljudi u ratu obično i stekli: puno ožiljaka, brazdi i dijelova mesa koji nedostaju, a nestali su tokom kakve krvave bitke. Iskrivljen nos, slomljen desetak puta te oči koje zrače mudrošću i željom za mirom.

Tužno kod ove slike bilo je to što je Mord Dur’agemski umoren niti minutu nakon tog prizora.

Bellow je nastavio uspinjati se stepeništem, dok se za njim po kamenu vukao njegov čarobnjački habit opasan remenom. Preko habita je, u koricama, nosio štap čarobnjaka.

Činilo se da je prošla vječnost kada je napokon došao pred drvena vrata velike dvorane. Umorno ih je odgurnuo i stupio u prostoriju.

Velika dvorana bila je sačinjena od tri visoka prozora, nešto slika na zidovima i pet dugačkih drvenih stolova po kojima je bio posložen sjajni srebrni pribor namijenjen samo najutjecajnijim osobama. Na jednoj od stolica sjedio je starac u crnoj halji, sa dugim štapom u jednoj ruci i šalicom čaja u drugoj.

“Jutro, Bellowe.” pozdravi ga Vrhovni čarobnjak.

“Dobro jutro.” Bellow odgovori.

Prišao je bliže starom čarobnjaku. “Zvali ste me?”

“Oh da, naravno.”, Vrhovni čarobnjak će sa smiješkom na licu. “Ova senilnost me ubija… izglasano je da ti odlaziš u Erion ozdraviti princa.”

“Kako možemo biti sigurni da Erion nije već pao?” Bellow upita.

“Ne shvaćaš što je sve u igri. Ako Erion bude naš saveznik, moći ćemo napokon poslati pravu vojsku na Dvorac Pet Vrhova.”

“Erion nema dovoljno vojske niti da sebe zaštiti, kako li će tek pomoći nama?”

“Nisu nam potrebni vojnici.”

Bellow je shvatio plan Vrhovnog čarobnjaka. Ako bi seljake naučili upotrebljavati destruktivnu magiju, onda bi oni bili čak i učinkovitiji od vojnika. No problem je bio hoće li ti isti seljaci pomisliti da su postali kakvi bogovi pa početi uništavati sve oko sebe. Tada bi došlo do vrlo ubojitog obrata.

“Previše je riskantno.” Bellow reče.

“U suštini nije. Ti spasiš princa, princ spasi grad. Kraljica će osjećati zahvalnost i pokušati nam pomoći. Naposljetku, zar Erion nije pobunjenički grad koji se bori protiv Thargeliona?”

“Ali da dođem do Eriona imam za prevaliti petsto kilometara, a kada im i dođem pod zidine, kolike su šanse da me ne obaspu strijelama?”

Vrhovni čarobnjak je razmišljao.

Slijedi ponuda. Kladim se da je zlato, Bellow pomisli.

“Ako to učiniš, dobiti ćeš zadnji stupanj.”

Zadnji stupanj! Ovo je daleko vrijedije od sveg zlata. Sa zadnjim, osmim stupnjem Bellow bi postao novi Vrhovni čarobnjak, ili barem njegov Namjesnik, a te su pozicije jednake kraljevskoj. Mogao bi poboljšati učenje magije, mogao bi omogućiti razvoj Magisa, mogao bi…

Kao obrambenu reakciju, njegov je um počeo stvarati sumnju i pitanja.

Ako to učinim?”

“Ništa nije bez rizika.”

Prišao je starcu i sjeo sučelice njemu. Stol je inače bio pun hrane kojom su se gostili čarobnjaci visoka ranga. Uzeo je lončić s kavom, koju je tada sipao u jednu od mnogih drvenih šalica.

Vrhovni čarobnjak je nastavio:

“Ako tražiš valjani razlog, pomoći bolesnu čovjeku moralan je čin.”

“Zar Pobunjenici nemaju Učenjake koji se brinu o bolesnicima?”

“Više ne. Zadnjeg su uklonili urotnici, a oni koji su ostali ne znaju kako izliječiti princa.”

“Urotnici? Namjeravaju li svrgnuti kraljicu?”

“Kada bi barem bilo samo to. Kao što rekoh, ne shvaćaš što je sve u igri.”

Bellow iskapi kavu. “Koji je stvarni plan Gavonaca?” upita nakon nekog trenutka, iako je znao da Vrhovni čarobnjak vjerojatno nema odgovora na to.

“Osvojiti Erion? Ne znam. Predmnijevam da se u Erionu nalazi nešto bitno i vrlo moćno, inače ne vidim razloga zašto bi riskirali gubitkom saveznika.”

Bellowa zapravo nisu zanimale sumnje Vrhovnog čarobnjaka, već je htio biti par sekundi ispred njega.

“Onda, kada da krenem?” reče niti trepnuvši.

Vrhovni čarobnjak je bio zadovoljan pitanjem.

“Što prije, to bolje.”

Bellow tada ustade i pođe prema vratima.

“Ima još nešto.”, Vrhovni čarobnjak će nešto glasnije. “Od sada redovitije otvaraj um tokom meditacija.”

Htio je upitati zašto, no Vrhovni čarobnjak je na to već odgovorio:

“Inwog se vratila.”

BELLOW

Izašao je iz velike dvorane te se počeo spuštati stepenicama do prizemlja kule koji je vodio do izlaza.

Izašavši iz kule, odmah je dočekan laganim zapuhom toplog vjetra. Razmišljao je o ponudi Vrhovnog čarobnjaka. To nije bila ponuda koliko je bila zamolba ili nešto drugo, nedokučivo. Odmah je pomislio da je u pitanju iskorištavanje prijateljstva, no on i Vrhovni čarobnjak nisu bili baš previše prisni, tako da se nije imalo što iskoristiti.

Pošao je u umirujuću šetnju zemljanim putem kraj kojega su na svakom koraku rasla stabla bacajući sjene na prolaznike.

Kuće oko kule većinom su bile drvene i kamenih temelja, kraj kojih su obično bili podignuti štaglji sa životinjama.

Promatravši nebo, pokušavao je dokučiti zašto je od četiristo čarobnjaka izabran baš on.

Zvuci grada su se u međuvremenu sve više širili. Tkalčevo valjanje sukna, pjevušenje mljekarice koja je nosila vjedre s mlijekom, piljarevo navođenje mladih nadničara gdje da poslože voće i povrće, hučanje peći ciglara u daljini…

Nije znao gdje se zaputio, tako da se na pola puta do neodređenog cilja okrenuo i pošao natrag prema kuli. Svi koji su ga poznavali su ga pozdravljali, dok su ostali samo spuštali poglede u znak poštovanja.

Što se tiče Inwog, tu je već bio oprezniji. U mraku je najbolje tapkati, a ne srljati. Inwog je najpoznatiji izvor moći, zadnji puta viđen na prsima samog Morda Dur’agemskog.

Prema legendi, na vrhu Saviuna, prije nešto više od tristo godina, odvijala se borba između Morda Dur’agemskog i Demona Bez Vojske.

Mord je tada bio pukovnik hil’gumske vojske, koja je oslobađala Enzolart od Bića Bijelog Carstva. Inwog je bio poklon od Hinnora, kralja Kessyra, glavnog grada Hil’guma, za Mordovu odanost. Mord je tada bio mlad, ali i moćan. Neki su govorili kako je sazivao magiju koja ga je svakog dana činila moćnijim, no to su bile tek priče.

S obzirom da je nestala sa svijeta zajedno sa Mordom, o Inwog se znalo samo ono što se nalazilo u ljetopisima kessyrskih Učenjaka, a tamo nije pisalo mnogo. Ono što se jest znalo bio je izgled ogrlice: građevinski visak obješen na lancu. Oboje od čistog zlata.

Ono što se također znalo je i da ju je Mord stalno nosio. Onog dana, na vrhu Saviuna, kada je sva vojska gospodara demona bila uništena i kada je jedino on ostao da se suoči sa Mordom, netko mu je pomogao i Mord je ostao smrtno ranjen.

Gospodar demona ga je dokrajčio. No, prema legendi, Mord je trenutak prije smrti iz svog umirućeg tijela prebacio duh u ogrlicu.

Vrativši se u kulu, Bellow je stupio na hodnik koji je vodio do prostorija u prizemlju i do stepenica koje su vodile na gornje katove. Razmišljao je što bi bilo kada bi on našao ogrlicu i postao najmoćniji. Prvo bi otišao u Erion i uništio patuljke, zatim bi napao i uništio Thargeliona te preuzeo vlast nad Enzolartom. Nakon toga bi vjerojatno napao i zauzeo cijeli Hil’gum.

Kada bih imao ogrlicu…

Bellow je već imao svoj izvor moći: jasenov štap. Nije bio sjajan ni lijep, već tek običan grbavi štap za hodanje. Dobro ga je služio, a što je najbolje, bio je to štap prošlog Vrhovnog čarobnjaka.

Uspeo se stepenicama na sljedeći kat, gdje su u mračnim odajama djeca učila osnove magije. Bellow nije podnosio ovaj kat, jer je dvije godine ovdje proveo učeći u tišini sa prošlim Vrhovnim čarobnjakom. Prošli Vrhovni čarobnjak, koji je umro prije šest godina, Bellova je mentalno mučio. Tijekom učenja, prvo što je morao naučiti bilo je to da do tada ništa nije znao, da je bio tek beznačajna pojava bez ikakvih sposobnosti. Najgori dio mučenja bilo je gledanje u neki predmet zatvorenim očima. Tada bi bio svezan i udaran šibom sve dok ne bi detaljno opisao kako taj predmet izgleda.

Prođoše ga srsi. Nije htio niti pomisliti što ta djeca upravo prolaze. Požurio je na sljedeći kat.

Naposljetku je, nakon još nekoliko katova kule, došao do svoje odaje. Ušavši unutra, samo je prišao krevetu i sjeo, tražeći mir i koncentraciju da u mislima složi stvari koje će mu biti potrebne za mjesec dana dugo putovanje.

Pokušao je naći nešto što je zaboravio a može mu pomoći. Put između Magisa i Eriona popraćen je stepom, pustinjom, divljim jezerom, planinama, dušmanima, razbojnicima, uhodama, ubojicama, silovateljima, pijanicama, nasilnicima, krvoločnim Rutzonima i snažnim vjetrom.

Izgleda da će mi trebati šal, napokon je pomislio. Taj vjetar zna uzrokovati prehladu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *