Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 51-56

old paper or parchment

Poglavlje 51

ROANA

Disala je ubrzano i, unatoč svoj toj vrućini, ledenim dahom. Sve su joj se dlake na tijelu naježile, a nekakav neugodan bol prošao joj je kraj srca.

“Vidim da nisi bila korak ispred mene.” Thoron će ravnodušnim glasom.

Roana je spustila mač kraj boka te napravila nekoliko koraka bliže Patuljačkom kralju. “Kako to da nisi mrtav?” upitala je.

“Ha!”, Thoron se nasmiješi. “Ljude je lakše prevariti nego prosječna psa! Nije mi jasno kako ti nije palo na pamet da sam živ, ako Učenjaci nisu potvrdili moju smrt? Zacijelo si umorna i gladna. Dođi, pridruži mi se.”

“I dalje si ništa više od gada.” htjela je prosiktati, no razum joj nije dozvolio.

“Ja sam starac; gotovo mi je šesto godina. Ne bojim se umrijeti. Dapače, prihvatio bih smrt kao dojenče sisu.”

“Zašto si onda učinio sve ovo? Tisuće je ljudi pomrlo, a patuljaka još i više!”

“Zašto? Odgovor ti je pod nosom, a ti ga ne vidiš. Mogao sam poslati vojsku na Erion odmah da sam htio, no tada bi me puk zamrzio – obično je to tako sa agresorima. Ali ovako je drugačije! Ubila si me i napala moj grad. Zarazila te pohlepa.”

“Dakle, učinio si sve te ludosti zbog puka?”

“Dakako da ne. Thargelion mi je ponudio namjesništvo nad cijelim zapadom Enzolarta. No pišam na to! Nemam djece, kao ni nekog nasljednika. Kada umrem, ovo će mjesto otići k vragu. Ovaj sam metež pokrenuo tek da se zabavim… Pa, nije li zabavno?”

“Ali Zabiris će ostati bez svega!”

“Mislimo li na istog Zabirisa? Onaj isti mekušac sa sabljom u trbuhu, čiji leš upravo žderu vukovi?”

Roana ponovno zadrhti, a mač joj gotovo ispadne. “Ako stavimo na stranu tvoj ogavni um”, odvaži se reći, “kako to da nisi napao Dvorac Pet Vrhova umjesto Eriona?”

Thoron se nasmije. “Zapamti, Erion je napao patuljke. Kada sve ovo završi, ti i tvoja vojska biti ćete razapeti od strane puka. Koliko čujem, već pletu užadi za vješala i tešu raspela.”

“Erion je grad od čelika, on ne može pasti!”, Roana zareži. “Osim toga, gotovo pet tisuća ljudi Rimmariona nam se pridružilo.”

“Glupa ženo, Erion je već pao. Onog trena kada si dopustila da ti muž bude ubijen, a sinovi poslani u smrdljivi Barg, tada si već osudila to kraljevstvo na propast. Govoreći o Rimmarionu: znaš li da ga čini osamdeset tisuća osoba, od kojih su većina patuljci? Ne moraš biti matematičar da bi znao da je pet mnogo manje od sedamdeset i pet.”

Pobjesnila je. “Ne mogu više slušati.”, prezrivo reče, nakon čega se okrene prema svojim vojnicima. “Pobijte ih!”

Vojnici čvrsto stegnu mačeve u svojim šakama. Koraci pedeset teško oklopljenih vojnika odzvanjali su prostorijom, dok su isti prilazili dugačkom stolu za kojim su sjedili kralj Thoron i njegovi prisegnuti mačevi, te sužnji i nešto stražara.

Roana je ubrzo začula zvukove oštrica koje su sjekle meso, te pljuskove krvi koja bi svako malo poprskala podove i zidove. Njezini su vojnici potukli patuljačke u tom kratkom kreševu. Bila je to hladna i jeziva scena u njenom životu, no najgori je bio smijeh.

Smijeh Thorona koji je zamro tek kada je kralj ugledao svoju smrt.

“Gotovo je.”, Roana tada prošapće. “Pobijedili smo.”

Na te riječi koje su joj izašle iz usta okrene se i izađe iz velike dvorane. Pred dvoranom su se okupili seljaci, koji su od nje žedno čekali bilo kakvu riječ.

“Nemajte više straha.”, poviče im ona. “Rat je gotov! Gorymus od Gavoa vaš je novi kralj.”

Dok je izlazila iz široka hodnika prema svjetlosti, narod oko nje je klicao:

“Živio novi kralj!”

Izašavši na svjetlost van zamka, prišla je svom konju. Uglavivši nogu u stremen i uspevši se na sjedalo, zajahala je životinju.

I pošla kući. U Erion.

HATOR

Nema povratka, a opet je besmisleno i riskantno ići dalje.

Stoga su već odlučili: idu dalje.

Thargelionu će morati ponuditi nešto vrlo vrijedno ako budu htjeli da im pomogne. Takvih stvari vjerojatno nema, no isto tako nema ni drugog načina.

Izjahavši iz Gijama, udarili su prema istoku. Do prije tek nekoliko sati se još vidjela svjetlost mjesečine posute po travi, no jutro je brzo došlo. Nije bilo magle, ni jutarnje rose. Sunce je neobično jako pržilo, a opet su im usne polako bivale ispucane kako se i južni vjetar pojačavao.

Hator je već bio sasvim siguran da idu prema svojoj smrti dok jašu prema Dvorcu Pet Vrhova, no ipak je u svoj toj suludoj ideji vidio jednu vrlo važnu točku, koja bi pravom taktikom čak mogla postati oružje: Thargelion ima djecu, a to se da iskoristiti.

Koliko je znao, Thargelion nema žene, ali ipak ima sina na kojeg se ponosi i kćer koju obožava. Olirrya nema niti sedam ljeta, a takvoj joj otac ne bi htio priuštiti život pun ratova.

Ili barem ne bi trebao htjeti.

Rizik je postojao, i to nenormalno velik. Moraju proći još dva grada, svaki sve bliži neprijatelju, tražeći samog kralja da bi ga zatražili da poštedi svoje najljuće dušmane.

Hator je razbijao glavu tim mislima, ne dopuštajući si ni trena odmora. Silno je htio naći način, no načina nije bilo. Um mu je bio mučen: sječen pitanjima i toliko bolnim i realnim mislima da je to bilo užasavajuće. Pitao se zašto je prokleti rat uopće počeo i zbog čega moraju krivi ispaštati.

Zašto?

No odgovori su suviše daleko.

MIHAEL

Zrak je bio rijedak, a on je zbog umora sve teže disao. Bio je okružen oštrim stijenjem i visokim borovima, te sunčevim svjetlom koje nije pružalo ni najmanje topline.

Mihael se uspinjao na Saviun, za sobom vukući konja čije su noge bile izgrebane i izudarane. Oboje su bili jadni i umorni, jer ništa više ili manje nisu među planinama niti mogli imati, osim, dakako, možda gladi.

Probijali su se satima kroz raslinje i kras, jedva držeći oči otvorenima, sve dok se Mihael nije najednom zaustavio.

Na licu mu je zatitrao smiješak. “Vidim ulaz!” sretno je uskliknuo, jer pomisao na topli krevet, pa makar i u tamnici, bila je upravo takva.

Pred njima se, u jednom od beskonačnih kamenih dijelova Saviuna, pokazala ogromna spilja.

Mihael htjedne potrčati, no konj, kamenje i rana na nozi su ga sputavali. Iako se činilo da je zaobilaženje kamenja i trnovitog grmlja trajalo poput vječnosti, Mihael i njegov konj ipak su naposljetku došli do ulaza spilje.

Ovdje je zatekao ljude, nekoliko njih, koji bijahu umotani u debela krzna, dok je pred njima u kamenom krugu ognjišta gorjela vatra od borovih cjepanica.

“U koga gledam?”, upita jedan od ljudi ugledavši Mihaela. “Stranče, dođi ‘vamo, smrznut ćeš se!”

Mihael im priđe te se predstavi: “Ja sam Mihael Erionski.”, reče. “Sin sam Gerbetusa Trećeg i Roane, kraljice Eriona.” Iako se predstavio kao princ jednog kraljevstva, Mihael nije više oklijevao ni trenutka, već je poput promrzlog jadnika, što je zapravo bio, prišao bliže ognjištu i pružio svoje modre, ledene ruke prema plamenu.

“Princ Eriona?” jedan od ljudi tada upita. Vjerojatno nije vjerovao Mihaelu, no to nije bilo ni bitno.

“Tako je.”, Mihael opčinjen toplinom odgovori. Nekoliko trenutaka kasnije, koliko mu je trebalo da dođe k sebi, najbližoj ljudini do sebe rekao je: “Odvedite me do svoga kralja. Moram vidjeti Dagora!”

MIHAEL

Čovjek koji ga je vodio kroz spilju zvao se Hurrib, prvi vitez Dagora Hladnog. Bio je to čovjek obrastao bradom i dugom smeđom kosom, širok kao dva Mihaela i snažan poput brdskog konja.

Za Mihaelom je koračao njegov konj, jer su ljudi na ulazu spilje rekli da se na njenom kraju, gdje leži grad u planini, nalazi konjušnica gdje će ga Mihael moći ostaviti.

“Reci, drži li se Erion?” Hurrib upita prije nego je prislonio plamen baklje bubnju svoje lule, zapalivši time duhan nabijen u njemu.

“Nadam se.”, Mihael odgovori. “Zadnji puta kada sam ga vidio, vanjske su mu zidine bile porušene.”

Hurrib nešto promrmlja te kimne glavom. “Zar Erion nema baliste?” upita.

Mihael se tada sjeti dana kada je promatrao formacije tih drvenih čudovišta. Tada su mu se baliste činile veličanstvenima i neuništivima, no onda je uslijedila strahota. Kako su Učenjaci mogli previdjeti vatru? pitao se. “Spalili su nam baliste nedugo prije nego što je rat počeo.” naposljetku je odgovorio.

“Pokvarenjaci!”, Hurrib pljune te udari dlanovima po svojem kaputu od medvjeđeg krzna, pod kojim na to zazvecka njegova teška žičana košulja. “Sve mi je teže čekati zapovijed kralja.”, reče te šapne: “Želim vidjeti krv patuljaka sada!”

Narančasta svjetlost baklje obasjavala je gotovo sve kutove najmanje pet metara visoke i široke spilje. Dok su prolazili, kraj njih su, iza bijelih stalagmita koji su se uzdizali prema stropu, plesale crne sjene, svojom ih tajnovitošću gotovo pozdravljajući.

Mihael najednom osjeti bol u nozi, što ga natjera da stane. Podigavši lijevu nogavicu svojih hlača isprljanih sasušenim blatom, te otkopčavši čizme, Mihael je pogledao u ranu na listu noge. Gangrena se na sreću nije proširila, no mjesto koje je zahvatila bilo je u potpunosti trulo.

“Gangrena!”, Hurrib se uznemirio kada je ugledao ranu na Mihaelovoj nozi. “Zašto nisi ništa rekao?”

Mihael ugledavši odvratnost crne sluzave rane osjeti malaksalost. Da nije odmaknuo pogled prema zlatnim stalaktitima, vjerojatno bi izgubio svijest.

“Trebaš li pomoć?” Hurrib tada upita, no svejedno zgrabi Mihaela za ruku kada je vidio da će se ovaj srušiti.

“Pa, kada već spominješ… nisam ništa jeo tri dana.”, Mihael je na to promrmljao. Bilo mu je smiješno što ga je umor pobijedio niti stotinu metara od cilja, no ipak se nije nasmijao. Čak štoviše, počeo ga je prožimati strah. “Hurribe.”, reče. “Mislim da ne mogu hodati.”

Hurribovo se izborano namršteno lice još više namršti, jer znao je da to znači bijes kralja. Što bi kralj rekao kada bi princ Eriona umro u sigurnosti Saviuna? vjerojatno se pitao. “Nemaj brige.” rekao je prije nego je Mihaela naposljetku posjeo na njegova konja.

Mihael se čudio Hurribovoj snazi. “Žao mi je što te moram opterećivati glupostima.”, reče. “U Erionu će o ovom trenutku pjevati pjesme.”

“Ha!”, Hurrib usklikne i grohotom se nasmije. “Rana te, čini mi se, dobro ošamutila, kada ti na pamet padaju takve ludosti! No nemojmo više tratiti vrijeme; kralj čeka.”

Hurrib zgrabi uzde Mihaelova konja te sa njima u ruci pruži korak prema izlazu iz spilje, koji je bio pedesetak metara ispred njih.

Kada su napokon prišli izlazu, zahvatio ih je zapuh ledenog vjetra. Dok su im se oči prilagođavale na bjelinu svjetlosti koja ih je najednom obasjala, oko njih su se počeli pojavljivati obrisi kamenih kuća.

Mihael sada shvati da je Saviun zapravo dijelom šuplja planina u čijim su unutrašnjim liticama isklesane tisuće kuća velikih poput palača, koje bijahu međusobno povezane stepeništima.

“Bogovi…” promrmljao je od strahopoštovanja.

Na samome dnu unutrašnjosti Saviuna bio je podignut zamak kralja, koji je bio zaštićen sa svih strana upravo samim Saviunom – to bijahu njegove zidine!

Mihael osjeti nevjerojatnu hladnoću. Iako ovdje snijega nije bilo uopće, vjetar je pak puhao nemilosrdno. Naćulivši uši, bio je uvjeren da u samom kamenju koje ga je okruživalo čuje pucketanje leda.

“Dobrodošao u Saviun!” Hurrib reče.

Poglavlje 52

KALG

Hod kroz vječnu šumu bio je mukotrpan. Vrućina je dostizala vrhunac, dok je Kalg poluzatvorenih očiju i teških koraka polako grabio naprijed.

Grmlja je bilo sve više, zajedno sa granjem koje im je priječilo put i uništavalo raspoloženje. Zigorsi su bili, ako se to tako može nazvati, potišteni. Nisu hodali pognutih glava, kao što bi to činili ljudi, već im se neka vrsta tuge naprosto mogla iščitati iz pogleda.

Vladala je šutnja. Kap je pristao nositi Bellowa magijom, tako da je čarobnjakovo tijelo sada plutalo zrakom za njima.

Kalg se pitao što li će se dogoditi kada dođu u grad Zigorsa. Mogućnosti je bilo mnogo, a gotovo su sve govorile da im se loše piše. Zigorsi su, primijetio je, toliko povezani sa šumom oko sebe da stablima čak daju i imena, kao što je bio Svjetlost – za tim su stablom Zigorsi čak i plakali!

Čovjek će plakati za prijateljem, a to mu je govorilo da je Bellow, ubivši stablo, ubio i nekoga bliskog Zigorsima.

“Ovo me mjesto plaši.”, Tharon šapne prišavši Kalgu. “Čujem tok potoka u daljini, a znam da nema ničega…”

Kalg si natjera jadni smiješak na lice. Osjećao je isto, no nije htio uznemiravati Tharona.

“Samo si star. Reci mi, kada si zadnji puta okusio vodu?”

“Ne sjećam se.” bio je odgovor.

“Vidiš? Um se samo poigrava tobom, to je sve. Ne brini, uskoro stižemo tamo gdje nas Zigorsi vode.”

“A gdje nas uopće vode?”

Kalg na to slegne ramenima. Nije ga zapravo zanimalo koliko je daleko zigorški grad, koliko hoće li tamo visjeti zajedno sa Tharonom i Bellowom.

Računica je jasna: Kap je rekao da je Svjetlost vrijedio tisuću ljudi, no njih je samo troje…

ELTIUR

Nakon što ga je naučio svemu što je znao o povijesti Hil’guma i Enzolarta te osnovama pisanja dugih rečenica na enzolartskom, Pripovjedač ga je odlučio poučiti strategiji.

Prije toga, njih su dvoje vodili bitan dijalog pišući perima po jednom pergamentu. Pripovjedač je držao da Mord za to ne smije doznati, kao ni bilo tko drugi, stoga je prije početka razgovora o strategiji pergament bacio u vatru.

“Sudeći po onome što mi je Gwath napisao u pismima, tebe čeka budućnost puna ratovanja.”, u jednom trenutku će Pripovjedač. “Upravo zato je prvo što moraš zapamtiti da se u početku ne ratuje namjerama, već znanjem. Vojnik se neće boriti tupim mačem, ili ispaljivati strijele bez ikakva vrha. Ne. Čovjek bez znanja ne može ništa, pa ni ratovati. Ono što ću te pokušati sada naučiti jest strategija, bez koje ne može biti pobjede.”

Eltiur je svo vrijeme sjedio i slušao. “Strategija je vještina ljudi koji su savladali savršeno razabiranje. Ako ne zamisliš carstvo, nećeš ga ni podići, kao što ne možeš ni izvojevati pobjedu bez da si znao da će do nje doći.”

“Zamisli se u ovakvoj situaciji.”, Pripovjedač nastavi s obzirom da Eltiur nije imao nikakva pitanja. “Kralj si malog zamka. Imaš na raspolaganju desetak svojih ljudi za koje znaš da su ti vjerni, i jednog vrlo moćnog čovjeka koji ti može pomoći, no on ti je sumnjiv, jer priča se da je i ranije izdavao prijatelje. Kraj svega toga imaš niti pola dana razmišljanja prije nego ti u dvorac upadnu neprijatelji. Dakle, što bi učinio?”

Eltiur razmisli o pitanju. “Čini mi se jednostavno.”, reče. “Moćnika bih zarobio i od njegove obitelji tražio novac, kojim bih zatim platio vojsku da se bori za mene. Nakon toga bih tom vojskom napao neprijatelje i dobio rat.”

“Ah, pogreška, to nasilje. S tim planom ne bi dugo izdržao, jer previdio si nekoliko stvari: kao prvo, moćnika obitelj ne bi poslala u središte ratovanja kada bi ga voljela, tako da od obitelji ne bi dobio ništa. Vojsku izdajstvom prijatelja ne možeš tek tako kupiti, jer vojsku čini puk, a on ipak traži barem malo pravde. To bi te dovelo do pobune vlastite vojske i vrlo brzog kraja… probaj iznova razmisliti.”

“Poslao bih glasnike po pomoć drugih kraljeva?”

“No to ti ne jamči da ti isti kraljevi, jednom kad rat bude gotov, neće preuzeti tvoje kraljevstvo.”

Eltiur tada odustane, shvativši da kada bi znao odgovor, onda samo pitanje Pripovjedača ne bi imalo smisla – a Pripovjedač nikada ne daje besmislena pitanja.

“Reći ću ti onda što je odgovor.”, Pripovjedač reče uvidjevši na što Eltiur misli. “Odgovor je manipulacija. Prije svega, kralj koji nema ništa i dalje ima svoju glavu, a to je najvažnije. Neka proširi glasine o svojoj izopačenosti i nemilosrdnosti – tada se neprijatelji možda na trenutak uplaše, a trenutak će dati značajnu prednost, pa čak i trajni strah! Neka se kralj počne razmetati svojim bogatstvom, jer time će ljudi misliti da ima novaca platiti vojsku, a tada će i neprijateljski vojnici svojevoljno ići u boj za njega.

No čak ni to nije ono prema čemu se sa sigurnošću može ići, to trebaš znati. A onog trena kada se kralj nađe u situaciji gdje ništa više ne pomaže, tada neka iskoristi najjače oružje: savjest!

Ako kralj želi dobiti rat, treba ga upravo prekinuti, jer samo u prijateljstvu možeš najbolje iskoristiti… Sveti Myron imao je dobar odgovor na pitanje o savjesti: “Zlo je slati zbog ničega zavađene ljude u pogibelj. No nema goreg od onog lažnog mira u kojemu se isti ljudi mrcvare manipulacijom.”, shvaćaš li?”

Mord je shvaćao.

Poglavlje 53

ROANA

U krivu sam, sada je shvaćala. Mislila je tokom svih tih silnih i prokleto sporih godina da zna, da vidi i upravlja; da drži u šaci događaje i trenutke koji su poput bujice tekli oko nje, ali ne. U krivu sam.

Stijene, kamenje, vrućina. Zvuci hoda njenog konja i ono najgore: misli.

Vjetar je bio topao, a Roani je bilo vruće. Razmišljala je tijekom cijelog jahanja o tim nedavnim i davnim događajima, koji su je svom svojom silinom potresli. Dakako, mislila je na Mihaela, Thorona, Gerbetusa, Bisira i Gorymusa. Prva tri mrtva, a ostaloj dvojici nitko ne jamči još mnogo života.

Ali ipak, tmurne je njezine misli znao prekinuti kakav jastreb koji bi se našao stotinama metara nad njom, krikom svojim ju trgnuvši iz razmišljanja. Ili bi to učinio konj svojim rzanjem. Bilo je svejedno, jer ništa nije moglo pomoći.

Kako su prolazili sati jahanja na sparini, tako je Roana bila sve umornija. Oči su joj se polako, htjela ne htjela, sklapale.

Umor, pomislila je. Očekivala je to.

Često ga je osjećala zadnjih dana, i nekakvu neobičnu težinu također. Pokušala se prisjetiti kada je zadnji puta spavala.

Nije uspjela.

A onda opet val novih misli: Hoću li večeras spavati? pitala se. Sekundu kasnije, odbacila je pomisao kao nebitnu. Hoće li Erion biti isti kada se vratim? bilo je novo pitanje. Hoću li se uopće vratiti…?

Zadrhtala je. Ah, bol je to, silni bol! Suza joj poteče niz lice, ali ispari na pola puta. Možda nije emocija, možda je tek prašina u oku.

Sunce ju je izluđivalo, polako ali sigurno. Pržilo je njen um i tjeralo ju da razmišlja.

A ja samo želim zaspati…

HATOR

Potpuno se zaogrnuvši u ostatke kožnog ogrtača, Hator je pognuo glavu i stremenjem udario po trbuhu svoga konja. Erionski vitezovi jahali su pred njim, kroz travu posutu bijelim mrazom nastalim od žestokog vjetra, koji je ovih dana prestao biti tek vjetrom.

Vjetar je vrlo često ogoljevao sve pred sobom: lomio je granje, savijao travu i stvarao temperaturu pri kojoj se sve smrzavalo. Obrazi su im svima bili ljubičasti, a usne ispucale, dok su im članci šaka postali blijedi, suhi i tvrdi.

Nešto nije bilo u redu sa tim vremenom. U Gijamu je normalno da se čovjeku tokom podneva i najveće žege lije znoj niz lice, no nikako nisu normalni dani u kojima se ljudi zaogrću krznima kao da žive na jugu. Katkada se znalo dogoditi da oluja pošalje hladni val zraka sa Saviuna na sjever, no nikada tako daleko i dugotrajno.

Hator si je svako malo puhao topli zrah u ledene dlanove pokušavajući ih zagrijati, dok mu je vjetar mrsio sijedu kosu, no toplina nikako nije stizala. “Dovraga, kako me kosti bole!”, u jednom se trenutku njegov glas prožeo kroz vjetar. “Bojim se da nećemo uspjeti…” dodao je, ali ipak nešto tiše.

“Uskoro ćemo otpočinuti.” dometnu glas jednog od vitezova – Hator nije razaznao koji je bio u pitanju.

“Nećemo.”, sada se uplete novi glas, kojeg Hator pak prepozna; bio je to Thar, koji je odmah zatim rekao: “Hatore, moraš izdržati, jer vremena nemamo…” Pukovnik je dodao još nešto, ali vjetar je spriječio Hatora da čuje što.

Hator tada ubrza konja. Neka bude, pomislio je. Ionako sam većinu problema umislio. Thar ima pravo.

“Čekaj malo, trebali bi doista stati.”, Ser Bolg je tada rekao pukovniku. “Ako ćemo se sada izmoriti, tada nećemo više imati snage nastaviti dalje!”

Činilo se da se pukovnik naljutio, ali vjetar je remetio ljudima vidno polje tako da ljudi nisu mogli pravilno zaključivati; bilo je upravo suprotno: činilo se kao da se pukovnik želi Hatoru ispričati.

A to je naposljetku i učinio.

Polako je usporavao svog konja sve dok se nije u potpunosti cijela grupa zaustavila. Tada je Thar Pukovnik prišao Hatoru. “Oprosti mi.”, rekao je. “Nisam dobro razmišljao. Ako mislimo doći do Dvorca Pet Vrhova i proći kraj svih nedaći, tada moramo uzimati u obzir nedostatke svakog od nas. Jer ako nećemo biti kao braća, tada smo ništa više od životinja, a životinje su slabe.”

Hator kimnu i reče: “Hvala ti. Doista mi treba odmor.”

Ser Parksus tada priđe Hatoru, položi mu ruku na rame, te reče: “Nisi, Hatore, ništa slabiji od nas; svima nam treba odmor.”

I tako su, kada su vitezovi napokon podigli šatore, svi redom barem na taj kratki, ali divni trenutak, odmorili kosti.

MIHAEL

Hurrib ga je prvo odveo do Učenjaka, koji su ga, ugledavši mu ranu, istog trena polegli na krevet u bolnici. S obzirom da je na trenutke gubio razum, jer dali su mu da pije nekakvu odvratnu ljutu rakiju, nije se sjećao mnogo od događaja koji su ga okruživali – no ipak bi volio da se nije sjećao ničega. Naime, dok je omamljen ležao, na ranu su mu Učenjaci položili nekoliko desetaka bijelih ličinki koje su mu sada izjedale trulež gangrene.

“Ne brini.”, jedan je od Učenjaka stajao kraj njegovog kreveta u zagušljivoj odaji. “Ličinke će ti pomoći. Možda te čak i izliječiti…”

Hurriba nije bilo u odaji, što je Mihaela natjeralo da trpi i šuti – o čemu bi ionako mogao razgovarati sa Učenjakom, pa da mu brže prođe to gadno vrijeme? Hurriba je ipak, čemu se sada čak i čudio, u vrlo kratko vrijeme počeo smatrati prijateljem.

No dobro, naposljetku je pomislio. Ovako prijatelj neće morati trpiti ovaj smrad. Pogledao je pažljivije u lice Učenjaka, koje je bilo bezbrižno. Trpi, pomisli.

Kada mu je napokon dozlogrdilo gledati u čovjeka kojemu se gadio, Mihael je rekao: “Dobro sam, Učenjače. Ostavi me samog.”

Učenjak na trenutak napravi zabrinut izraz lica, no vrlo je brzo prigrlio ponudu. “U redu.”, reče, te priđe debelim drvenim vratima odaje. “Straža je pred vratima, zovi ih budeš li što trebao.”

Iako nije htio, Mihael je morao priznati samome sebi da se ne osjeća ništa ugodnije u prisutnosti samoga sebe i svojih misli u toj skučenoj tihoj odaji. Dok su ga crvi što su mu jeli komadić po komadić truleži rane nemilosrdno škakljali, Mihael je bio prisiljen razmišljati.

Zadnji je puta ležao u ovakvom krevetu kada je pao s konja i slomio nekoliko rebara te kost noge (što se tiče tih ozljeda, otkako je proveo vrijeme sa Rimusom na splavi, zacijelile su). Tada je Hator stajao kraj njega i pravio mu društvo, a u njegovom je društvu uživao daleko više nego sada – u svome.

Kako li mi nedostaje taj čovjek i njegova jednostavnost! poželio je viknuti, no ipak je tek pomislio, jer prijateljstvo je nešto čega se treba sramiti.

Znoj mu je curio niz izborano čelo, dok je on opijen alkoholom sve više gubio svoju pamet. Prije nego je napokon zaspao, zadnje što su njegove oči ugledale bilo je svjetlo gorućeg žiška uljanice koje je obasjavalo njen crni lanac, jedan ormar od borovog drveta u kutu odaje, nekoliko polica i, napokon, pedalj dugu bradu koja je grijala njegovo lice.

Trebao bih ju potkresati…

Poglavlje 54

KALG

Nakon što su kroz sve gušće raslinje Šume tame, u mraku bez i najmanje mjesečine, putovali satima, umorni i izranjavani, Zigors Kap se ispred skupine ljudi i Zigorsa koji su ga pratili zaustavi i reče: “Blizu smo.”

Stabla oko njih sada su premašivala visinu od dvjesto metara, tako da je Tharon znao da više nisu u pitanju sekvoje, već neka druga, nepoznata vrsta.

Dok je Bellow u nesvijesti kraj njega levitirao, Kalg se, ako je to uopće moguće, još više stisao u svojoj košulji pokušavajući se ugrijati – noć je bila hladna, a Kalg iscrpljen.

Nije bilo nikakvih zvukova drugog života ovdje, što je bila neobična ironija koja kao da im se ismijavala – ta nalaze se u šumi!

Dok je pokušavao priviknuti oči na tamu, Kalg je u daljini spazio tračak svjetlosti. Možda je to bila tek njegova mašta, no osjetio je da ga to svjetlo, veličine točkice, promatra.

Kap se tada okrene prema Kalgu, te reče: “Ogorčeni čovječe, došli smo u Naar: grad Zigorsa i dom kraljice Erone!”

Najednom se začuju koraci, negdje među stablima, nakon čega se ponove još nekoliko puta. Koliko god se osvrtao, Kalg među stablima nije ugledao nikoga.

Svjetlost, do maloprije bezbojna, postala je modra. Točkica se pretvorila u mali plamen, koji im je sada počeo prilaziti.

“Kajte se, dok ulazite u grad Zigorsa”, prozbori Kap, “zbog vaših zločina nad Svjetlošću.”

Plavi plamen zasvijetlio je još jače, time osvijetlivši debla stabala i čitavo polje grmlja i korijenja. Kap napravi nekoliko dugih koraka i priđe mu. Zigors pruži ruku prema svjetlosti, na što se sve najednom zacrni. Kalg tada osjeti udarac, toliko snažan da ga je bacio na tlo i natjerao da na trenutak izgubi svijest.

Nekoliko sekundi kasnije, otvorivši oči, Kalg je uvidio što se dogodilo.

ELTIUR

Iako je Eltiur živio, Mord je bio onaj svjestan.

Cijelu je noć trajala bitka njih dvoje, dok bi običan promatrač smatrao da mladića tek muče more.

No bilo je drugačije.

Mord je obavijen vatrenom tminom stajao na kamenoj hridi pred Eltiurom, koji je utopljen u jadu klečao i jedva se odupirao smrti.

Morde! vrištao je u svom umu – ili se može reći u svojoj stvarnosti. Mord ga je poput demona crna tijela samo gledao i nemilosrdno drobio čistim zlom.

Bol je bila pakosna: prvo vatra koja mu je istopila svu kožu tijela, a zatim tekući led koji mu je i srce svojom hladnoćom zaustavio. Mord ga je poput ubijenog plijena razbacivao po snu. Njegove je rane natapao solju, a um strahom.

Mord je vladao.

Zašto? Eltiur tada, dok mu je lubanja od siline boli pucala, vikne, no Mord ne odgovori. Nije stoga bilo odgovora, osim onog da trpi i umre – ali Eltiur je znao da je sve to samo san! Ta kako li u snu može umrijeti?

Nije moguće… ponavljao je u svojim mislima. Mord se sa svog kamenog trona i dalje nije micao. Eltiura tada počnu noževi otrovnih oštrica sjeći po prstima.

Krv je oblila cijeli san; svaku nepostojeću travku, kamen ili grm. Sve je bilo natopljeno.

Gledaj u Krvavu zemlju, Bezdušniče! Mordov se glas napokon prolomio poput groma svim Eltiurovim bićem.

Eltiur tada osjeti spas: svjetlost jutarnjeg sunca, koje ga je polako počelo buditi…

ELTIUR

Napokon se probudio.

Olakšanje je lišila činjenica da su mu ruke bile krvave. Stvarnost, Eltiur prestravljen pomisli. Mordov bijes objašnjavao je Pripovjedačevim spominjanjem Svetog Myrona – koji je očito bio bitan dio Mordove prošlosti.

Krv sa ruku oprao je u vjedru hladne vode. Iako se od neobične hladnoće sav tresao, niz Eltiurovo je čelo svejedno curio znoj.

Navukavši čizme što su ležale kraj kreveta, izašao je iz sobe. Tek je ovdje, na stepenicama, shvatio da jedva hoda od iznemoglosti. Svo se vrijeme morao rukama pridržavati za zidove.

Kada je naposljetku uspio doći na donji kat, gdje je očekivao da će ga Pripovjedač čekati u naslonjaču, Eltiur se iznenadio.

Pripovjedač je razgovarao sa tri vojnika.

Nije se uplašio da ga je starac izdao, no nije mu bilo svejedno što li će Mord zbog toga učiniti – tokom noći mu je jasno pokazao da je moć i dalje u njegovim rukama.

Morde, reče u svojim mislima nadajući se da će pukovnik odgovoriti. Mord ne reče ništa.

Svjetlost jarkih jutarnjih zraka sunca prekrila mu je oči kada je prišao Pripovjedaču i upitao: “Što se događa?”

Pripovjedač ga razočarano pogleda, što je govorilo da nije htio da se Eltiur sada kraj njega pojavi.

“Koliko ti je ljeta, momče?” jedan od vojnika se tada okrene prema Eltiuru sa neobičnom znatiželjom.

“Dvadeset.” Eltiur odgovori i najednom shvati što se događa.

“Tada pođi s nama.”, vojnik na to reče. “Kralj je naredio: svako tko može mahati mačem, mora poći u rat.”

“On ne ide nikuda.”, Pripovjedač se pobuni. “On nije iz Stehhima!”

“Ali je iz Enzolarta.” vojnik se nije trudio ni pogledati u Pripovjedača.

Vojnik tada položi ruku na Eltiurova prsa te reče: “Pođi s nama.”

Doticanje Inwog bila je pogreška.

Poglavlje 55

ROANA

Pred njom su se uzdizale kamene zidine Eriona. Vanjski južni toranj, ulaz i dio zidina bili su srušeni. Mrtva tijela ležala su gdje god bi pogledala.

Smrad se širio prizorom – smrad mrtvih i ranjenih. Sunce je udaralo jarko, lišivši je time i zadnjeg daha energije.

Da, nigdje se na svijetu ne bi bolje osjećala nego ovdje: pred svojim domom.

Bila je umornija od kakvog psa nakon cjelonoćnog jahanja kroz Rimmarion i planine Eriona. Dojahavši do hrpe kamenih blokova koji su nekada bili dio ulaza, sjahala je sa konja.

Trebalo joj je neko vrijeme da prođe preko svih tih hrpi kamenja i prašine. Napokon uspjevši ući u sam grad, zadovoljno je raširila ruke. Čak se i nasmiješila.

“Dom!” šapnula je.

Stajala je na kamenoj cesti unutar grada koja je vodila do zamka. Nigdje nije bilo hlada, niti je igdje oko sebe ugledala ljude.

Bila je sama na svoj toj žegi.

Gotovo je potrčala prema sivom zamku kada ga je ugledala. Nije postojala stvar koju ne bi dala da su njena dva sina sada pored nje, pa da zajedno podijele tu radost povratka!

Otvorivši teška vrata erionskog zamka, stupila je u dugački hodnik. Dok je opčinjena veseljem prolazila kroz taj mračni hodnik, njene su oči sa zadovoljstvom promatrale sve. Gajila je ljubav čak i prema prašini kojom je pod bio prekriven!

Koji trenutak kasnije, napokon je došla do vrata koja su vodila u Kraljevski tron.

Otvorivši vrata koja su glasno zaškripala, kraljica je ušla u srce svog kraljevstva.

“Vratila si se.”

Trebao joj je trenutak da shvati čiji je glas čula. Par puta trepnuvši da suzom izbaci prašinu iz očiju, ugledala je Učenjaka Alberta.

Sjedio je na njenom tronu.

HATOR

Stigli su u Rateh. Bio je to ribarski grad podignut uz more. Hator se nije sjećao kada je zadnji puta promatrao veličanstveno plavetnilo mora: divlje, pjenovito i beskonačno.

Preko suhe i ispucale zemlje dojahali su do grada. Bilo je to zapravo poveće selo, taj Rateh. Nije bilo ni zidina ni stražara. Svuda se osjetio miris ribe i trulog drva. U daljini su se čuli valovi koji su udarali po kamenim molovima i glasanje ptica koje su hvatale ribe.

Po stazi koju su omeđivala stabla svako su malo prolazili upregnuti konji, iznoseći ribu u neki drugi grad na prodaju. Pastiri su nešto dalje od grada, među zelenim raslinjem na brežuljcima, čuvali živine.

Stupivši na zbijenu ulicu, usporili su konje u spori hod. Dok su djeca uokolo orno trčkarala, starci su se mrštili, ne mareći na došljake ni najmanje.

Ugledavši nekog čovjeka koji je cijepao drva, Hator je do njega dojahao. “Zdravo, dobri čovječe.”, Hator ga pozdravi. “Ima li ovo mjesto kakvu gostionicu?”

Čovjek spusti veliku sjekiru na tlo. “Bojim se da nema.”, reče. “Posljednja je bila Šuplja barka, no nju su vojnici opustošili prije dva tjedna. Ako tražite mjesto za noćenje, moja je staja topla i suha. Dobrodošli ste.”

“Hvala na gostoljubivosti.”, Hator odgovori te se nasmiješi. “Ljudi iz Rateha dobar su svat!”

Odjahao je do Thara Pukovnika. “Ovdje možemo prenoćiti, no najbolje je da idemo odmah ujutro. Ovdje nema ničega.”

“Tako sam i mislio.”, Thar Pukovnik promrmlja. “U Gijamu su rekli da je vojska udarila prema Erionu.”

“Znači, nemamo s kime pregovarati?” razgovoru se pridruži Ser Mitur.

“Što?” upita Ser Parksus, koji je sjedio na konju do Ser Miturova.

“Moramo u prokleti Dvorac Pet Vrhova.” Ser Mitur mu odgovori, lica smrknuta kao u vrlo razočarana čovjeka, što i jest bio.

Ser Parksus tada zavapi: “Još putovanja? Bogovi, smilujte se!”

MIHAEL

Nije se sjećao koliko je dugo bio bez svijesti, no vraški se radovao kada se napokon probudio: na njegovoj nozi nije više bilo crva, a ni trećine rane!

Odaja je bila prazna, tako da nije imao koga upitati koje li je doba dana. Nakon što je neko vrijeme proveo ležeći i pokušavajući ponovno zaspati, napokon je odustao i ustao iz kreveta.

Rana na nozi mu je bila obavijena zavojem koji je smrdio po alkoholu. Mihael pomisli napraviti nekoliko koraka, kada ga najednom poput udarca pogodi misao: Preživio sam putovanje!

Doista, sada nije imao pojma kako li je mogao prijeći Ajobb, planine, šume i stepu – a sada jedva da može hodati.

Pomislio je da je u pitanju umor, koji se strpljivo nakupljao i u jednom trenutku uzeo svoj danak, no očito nije bilo tako.

Moja splav je posebna… najednom mu u misli uđe jedna poznata rečenica.

Mihaela prođe jeza, no ne prida tome previše važnosti. Čim je nekoliko trenutaka kasnije shvatio da odaja u kojoj se nalazi odviše smrdi na znoj i trulež, prestao je misliti na sve osim na kupku.

Izašavši iz odaje, našao se u dvorani dugoj i širokoj pola strelometa, gdje su bili poredani deseci kreveta sa bolesnim ljudima u njima. Kraj vrata odaje iz koje je izašao stajala su dva stražara, koji su samo kimnuli glavama kada su ugledali Mihaela. Ovdje je smrad bio čak i veći nego u odaji iz koje je izašao, no Mihael je svejedno prišao prvom krevetu do sebe i pozdravio jadnika koji je u njemu bolestan ležao. “Je li istina ono što pričaju?”, čovjek je upitao tihim, hrapavim glasom. “Princ Eriona je u gradu?”

“Istina je.” Mihael je odgovorio, shvativši da ovaj ne zna da upravo gleda u princa.

Lice bolesnika bilo je natečeno, dok su mu ruke bile pune plikova. “Prokletnik.”, čovjek je tada rekao. “Dobri kralj suviše vjeruje strancima. Bojim se da će biti izdan…”

Mihael se nije naljutio na bolesnika, već je samo potvrdno kimnuo. “Reci mi, čovječe, znaš li gdje se mogu okupati?”

“Znam.” ovaj odgovori i pokaže svojom nakaznom rukom koji će ga smjer dovesti do kupelji. Mihael mu zahvali i ode.

Učenjaci ga nisu niti jednom pogledali dok je prolazio prostorijom; bili su zauzeti liječenjem. Tek kada je nogom slučajno zapeo za jedan krevet, Učenjaci su mu poklonili prijekoran pogled.

Vrata prema kojima ga je bolesnik uputio nalazila su se tik do kamina u kojemu je buktala vatra, a koja su, kada ih je otvorio, vodila u bakljama na zidovima osvijetljen hodnik.

Ovdje ga je obavio svjež zrak, od kojeg se osjećao slobodnijim. Iako hodnik nije imao prozore, Mihaelu se nipošto nije činio skučenim. Pod bijaše od crnog mramora, prekriven debelim sagom koji je bio oslikan veličanstvenim motivima prirode, dok je sam hodnik bio dugačak nešto više od deset metara.

Mihael ugleda troje vrata, od kojih su jedna bila naslikana mišićavim ratnicima koji su u vodi jezera nazdravljali zlatnim peharima – na ta je vrata ušao.

Ovdje je ugledao hodnik duži od onog prethodnog. Kraj svakih je od desetak vrata koja su činila zidove tog hodnika stajao jedan rob koji je gospodarevu privatnost čuvao od neznanaca.

Mihael priđe vratima pred kojima nije bilo nikoga, te uđe u prostoriju u koju su ona vodila.

Niti jednu minutu kasnije, sa sebe je već svukao svu odjeću, nakon čega je ušao u kupku od mirisne kipuće vode koja ga je ondje čekala. Iako je prostorija bila bez ikakvih drugih ljudi, kraj kupke, koja je zapravo bila ogromna rupa u kamenom podu napunjena vodom, su ipak ležali čisti ručnici i odjeća.

Nije mario za vrijeme koje je ondje proveo; mogle su proći i minute i sati. Napokon, kada je ipak morao priznati da je prošlo previše vremena, Mihael je izašao iz vode i, osušivši se, odjenuo čistu odjeću.

Tada je začuo kucanje na vratima. Trenutak kasnije, u prostoriju uđe vitez Hurrib.

“Tu si!”, ljudina reče. “Tražim te već pola sata.”

Mihael se nasmije. “Nisam mogao više izdržati u onoj odaji.”

“Kralj želi razgovarati s tobom. Dođi, gozba samo što nije počela.”

“Gozba?” Mihael upita, no Hurrib ga samo izvede iz prostorije. Dok su prolazili hodnikom, Hurrib mu je objasnio da se u dvorani Dagora Hladnog pripremila gozba zato što su, osim njega, u Saviunu bili i knez Anorga, te barbarski kralj Gorgha.

“Počet će vijećanje.”, Hurrib je rekao. “Kralj Dagor će danas prvi puta reći kakvi su mu strateški planovi.”

Hodnici kojima su prolazili bili su hladni i nemogući za upamtiti koji je kamo vodio, tako da se Mihael nije ni trudio pamtiti. Tu i tamo bi ga zaboljela rana na nozi, no ipak nije bio toliko umoran kao onda kada je tek došao u Saviun.

Napokon su došli i do posljednjih vrata. Otvorivši ih, Mihael i Hurrib našli su se u dvorani u potpunosti obloženoj drvetom, koja je bila barem tri puta veća od one erionske.

“Evo ga!”, tada zagrmi jedan od nekoliko desetaka ljudi koji su sjedili za dugim drvenim stolom prepunim raznim jelima i pićima. “Oh, Mihaele, nisam te vidio barem dvadeset godina!”

Čovjek koji je pohrlio prema njemu bio je Dagor Hladni; čovjek snažan poput bika, lavlje srčanosti i neizmjerne mudrosti, čija je bijela brada prekrivala njegova prsa opterećena teškom žičanom košuljom koju je kralj odbijao skinuti.

Kada ga je zagrlio, kralj je Mihaela ujedno i podigao. Mihaelu je radost tog čovjeka bila neobična, no nije mu ju zamjerao.

“Dođi”, Dagor tada reče, “mnogo se toga ima ispričati!”

MIHAEL

U očima ljudi vidjelo se veselje, ali i zabrinutost.

Dagor Hladni, unatoč svojem imenu, bio je srdačan domaćin kojemu nije bilo mrsko smijati se i piti medovinu. Njegova je kći, Lenya, svo vrijeme u tišini sjedila tik do njega i pijuckala vino iz jantarom ukrašenog kaleža, dok je Errok, kraljev sin, pak glasno pripovjedao ljudima oko sebe svoje priče iz lovačkih pohoda.

Mihael se ovdje upoznao sa knezom Anorga, sa kojim je dijelio jednaku krv – onu Girstosa Prvog, djeda njihovih djedova. Knez Anorga zvao se Gorst. Bio je to mršav i ćelav čovjek duge smeđe brade, čije su plave oči plamtjele mudrošću. Iako nije sumnjao u lojalnost Gorsta spram Pobunjenika, ipak nije mogao shvatiti kako li jedan grad koji je za kralja priznao Thargeliona, može u isto vrijeme biti i pobunjenički. Kada je to upitao Gorsta, ovaj je samo odgovorio: “Izdali su me smradovi. Nikada moje srce neće pripadati Thargelionu!”

Taj odgovor Mihaelu nije mnogo toga objasnio, ali nije ni trebao jer Mihael nije mario. Više ga je intrigirao sljedeći lik, čiji je zamišljeni pogled piljio prema tapiserijama na mramornim zidovima.

“Barbarski kralj.”, tada je kraj Mihaela rekao Hurrib. “Taj se čovjek ne sviđa nikome.”

Mihael bolje promotri nepoznatog mu čovjeka. Bio je to čovjek prosijede smeđe kose i očiju, u ranim četrdesetima, čije je lice bilo izborano od nevremena kojima je svjedočio, a i krvi. Krvi pogotovo. Njegove su ruke bile mišićave i dlakave, sa upravo onim ožiljcima kakvih se i moglo očekivati kod ljudi čija je čistoća savjesti upitna. Mihael je osjećao strahopoštovanje prema tom čovjeku, čije je uopće postojanje bilo jedva zamjetno – njegove su hladne i mirne ruke tek u određenim trenucima podizale kriglu s pićem k usnama, i vraćale ju natrag na stol. Ništa više, ništa manje.

Kraj barbarskog kralja stajali su naoružani ljudi, njih desetak, čiji je smijeh bio glasan, ali također ništa više od krinke iza koje su se zasigurno nalazile izmučene duše i djela pred kojima bi drugi mogli tek drhtati.

“Zašto ga ne vole?” Mihael upita i otpije gutljaj piva.

“Nisam siguran.”, Hurrib mu odgovori. “Kažu da je ubojica–”

“Ma je l’ onaj tamo upravo govori o našem gazdi?”, tada se jedan od ljudi barbarskog kralja okrene prema Hurribu. “Doista, malo bi ljudi gazdu nazvalo tek ubojicom.” rekao je, na što su se ostali nasmijali.

Barbarski kralj se tada prene iz razmišljanja, te ustane i svojim neobičnim pogledom promotri Mihaela. “Znao sam da će uspjeti!” promrmljao je.

Mihael nije shvaćao što li se događa. Barbarski kralj već se odmaknuo od stola i počeo mu prilaziti.

“Kažu da me ljudi ne vole, Mihaele Erionski…” njegov je glas zazvonio dvoranom.

Kralj Dagor sa znatiželjom pogleda u nepredvidivi prizor. Iako se trebao pitati hoće li barbarski kralj sada napasti princa Eriona, Dagor to nije učinio.

“… no to nije bitno…”, sada je barbarski kralj bio niti pola metra od Mihaela. “… jer sada imamo pametnijeg posla.”

Ljudima oko njih je laknulo, jer su očekivali gadni okršaj, pa čak i smrt Mihaela. Barbarski kralj tada se okrenuo prema Dagoru i rekao: “Kralju Saviuna, mislim da govorim pravo kada kažem da je dosta veselja. Gorgh je upravo napadnut, a Saviun je sljedeći. Moramo početi misliti!

“Slažem se, Kunde.”, kralj Dagor mu odgovori, te reče slugama: “Donesite zemljovid jugozapadnog Enzolarta!”

“Barbarski kralju!”, sada se začuje drugi glas, koji je pripadao princu Erroku. “Tko si ti da kažeš kralju Dagoru što da čini?” mladi je princ s prkosom pogledao prema Kundu Manijaku.

Barbarski kralj nije odgovorio, već je Dagor to učinio umjesto njega. “A tko si ti da imaš dovoljno gluposti upitati takvo što velikog Kunda? Doista, da mi nisi sin, sada bih te dao baciti u okove!”

Dagorov se sin uvrijeđeno povuče. Trenutak kasnije, sa svojim je ljudima već izašao iz dvorane.

Sluge su ubrzo donijele zemljovid, tako da je Dagor mogao u miru nastaviti razgovor sa Kundom.

“Koliko sam čuo, Thargelion u Odisu ima sto tisuća vojnika.”, Dagor reče. “Je li sva vojska napala Gorgh?”

“Ne.”, Kund je odgovorio. “Nešto više od deset tisuća vojnika.”

“Drži li se grad?”

“Možemo izdržati još neko vrijeme.”

Kralj Dagor nešto promrmlja, te otpije gutljaj medovače. “Saviun raspolaže sa dvadeset tisuća vojnika Ledene vojske.”, reče. “No Ledena vojska može pomoći samo ako se pažljivo rasporedi.”

“Gospodaru”, Hurrib se tada obrati kralju, “tri su točke na koje Thargelion cilja: Erion, Gorgh i Saviun. Premalo bi vojske ostalo kada bi se podijelila na tri grada.”

“Shvaćam.”, Dagor odgovori te se okrene prema Kundu Manijaku. “Koliko vojnika ima Gorgh?” upita.

“Jedva pet tisuća.” Kund odgovori.

Nakon što je proveo minutu razmišljajući, Dagor odluči: “Neka Ledena vojska udari prema Gorghu i oslobodi ga neprijatelja, a zatim neka pođe prema Erionu.”

“Putovanje traje predugo.”, Mihael tada reče. “Ako se Gorgh i oslobodi, teško da će Ledena vojska imati više snage i volje nakon toga udariti prema Erionu. A još je gora činjenica da Ajobb toliko ljudi ne može prijeći tek tako.”

Iako nisu htjeli da bude tako, naposljetku se ipak sve svelo na odluku koja nikome nije odgovarala: odlazak u Barg po savjet svećenika.

“Neka u Barg pođe moj sin, Errok.”, kralj je rekao. “Ako pođe u zoru, vratit će se za dva dana. Mislim da si toliko čekanja možemo priuštiti…”

Sluge su ubrzo odnijele zemljovid, što je značilo da je rasprava o strategiji završila.

Sljedećih su nekoliko sati popratile litre medovače, piva i vina, te deseci pladnjeva raznih jela. Mihael se, kao ni Hurrib, na sreću nije napio. To je iskoristio kralj kada je rekao: “Hurribe, suviše sam pijan da bih sam hodao. Odvedi me do moje odaje.”

Hurrib jest bio ljudina, no Dagor je bio pravi div; koliko god pokušavao, Hurrib nije mogao pridržavati kralja sam.

Naposljetku je Mihael pomogao Hurribu odvesti kralja do njegove odaje, gdje su ga posjeli na krevet. “Hvala vam!” kralj je tada rekao.

Hurrib i Mihael priđu vratima, u namjeri da ostave kralja samog, no Dagor ih je u tom trenutku ipak zaustavio rekavši: “Mihaele, znam da sam pijan, no ipak imam dovoljno pameti nešto ti bitno reći.”

“Čekat ću u hodniku.” Hurrib reče i izađe iz odaje te zatvori za sobom vrata.

“Vidiš li onu ladicu?”, Dagor tada reče Mihaelu i pokaže rukom prema jednom od ormara. “U njoj se nalazi kovčeg. Molim te, donesi mi ga…”

Iako je kovčeg bio od željeza, Mihael je ipak uspio učiniti što mu je kralj rekao.

Kralj je iz kovčega izvukao kratki mač od bronce, čija je bočna strana zahvaćena patinom bila ukrašena runama koje su Mihaelu bile nepoznate.

“Ovaj mi je mač dao Gerbetus, a sada je vrijeme da ga ja predam tebi.”

Svjetlost sa oštrice ljeskala se po Mihaelovu licu kada je ovaj pažljivo primio mač u ruke.

“Natpis na maču djelo je Gerbetusove vrsne ironije.”, Dagor sa ponosom u glasu reče. “Piše: Naoštri, možda te neće biti!”

Mihael nije znao što da kaže, jer osim vijećanja ništa danas nije očekivao da će se dogoditi, a kamoli ovakvo što!

“Poslušaj me sada, Mihaele Erionski. Ja znam da si došao tražiti ruku moje kćeri, no u isto vrijeme znam i da bi to učinio samo da spasiš svoj grad!”

Mihael je pustio kralja da nastavi: “Ne moraš se spariti sa Lenyom ne želiš li – ja ću ti svejedno dati naredništvo nad Ledenom vojskom. No ipak tražim nešto zauzvrat: poduči mog sina da bude pravedan kralj. A imaš li ijedne mrve Gerbetusove srčanosti, moći ćeš to učiniti.”

“Zašto to ne učinite vi?”, Mihael htjedne upitati, no Dagor je već odgovorio: “Tužno je kada te vlastita kći kani ubiti iz puke mržnje…”

“Zašto bi vas ubila?”

“Imam doušnike, Mihaele. Kažu mi da će me kćer ubiti već za mjesec dana. Zašto baš tada? Ne znam i ne želim znati. Sada znaš zašto Erroka neću sam moći podučiti pravednosti.”

“Ne shvaćam…” Mihael je zbunjen stajao pred kraljem koji mu je otvorio dušu.

“No nije ni bitno.”, Dagor se nasmiješi. “Valjda će ju savjest promijeniti nakon što učini što mora. Nema više ljudi kakav je moj pobratim Gerbetus bio! Sjećam se, jednom smo nas dvoje sami osvojili cijelu utvrdu!”

Dagor je za smiješkom na licu promatrao strop, vjerojatno se prisjećajući svoje slavne prošlosti. No realnost ga je naposljetku ipak vratila u stvarnost. “Onda, pristaješ li na dogovor?”

Mihael nije morao dugo razmišljati. Potvrdno je odgovorio.

“Nisam ni mislio da će drugačije biti.” Kralja je sada već obuzimao san. Prije nego je napokon zaspao, rekao je: “Nisam ni sumnjao u tebe, brate Gerbetuse…”

ROANA

Požalila je što je erionske strijelce ostavila u Gavou.

“Znači, i ti?”

“Pretpostavljam da si dosad shvatila da je ono sa Thoronom bila tek predstava.” Učenjak Albert reče. Sada je shvaćala da je trebala vjerovati Učenjaku Hatoru.

“Thoron je mrtav.”, Roana je na to pokušala što mirnije odgovoriti. “Predstava je završena.”

“Thoron je bio tek pijun. To što je mrtav nije važno. Ne možeš uopće pojmiti tko vuče poteze.”

“Thargelion?” pomislila je upitati, no Albert ju je preduhitrio rekavši: “Nije Thargelion.”

“Tko je onda?”, Roana je upitala. “Tko li je toliko zao?”, s obzirom da je znala da je u klopci iz koje ne može pobjeći, povikala je: “Tko mi je neprijatelj!”

“Ne da mi se raspravljati o tome.”, Učenjak Albert je odgovorio, ne pridavši njenom poviku ni najmanje važnosti. “Kraljevstvo treba iznova podići. Nemam mnogo vremena.”

“Ti nikada nećeš biti kralj!”

“Ni kraljica nije ona koja se ne može brinuti o svom kraljevstvu. Tko će uopće primijetiti ako si, recimo, poginula popiknuvši se na stepeništu? Bez nasljednika, Učenjaci preuzimaju kraljevstvo.”

“Neće te svi Učenjaci slijediti.”

“Ne.”, Učenjak Albert se nasmiješio. “U tome i jest čar stepeništa. Toliko ga stepenica čini…”

Znači, to je to.

“Prije nego sve započne”, Roana pognute glave tiho reče, “odgovori mi zašto to činiš?”

“Ako se pridružimo Thargelionu, ratovi prestaju.”

“A što je sa Magisom i Saviunom?”

“Prigrlit će ponudu. Prije ili kasnije.”

Dok joj je Albert prilazio, u misli su joj ušli njeni sinovi.

“Čuvaj Erion.” šapnula je.

Albert isuče nož. “Uvijek.” Učenjak je odgovorio.

Bio je to njezin posljednji zagrljaj, dok joj je oštrica noža ulazila u stomak.

“Neka ti um bude bistar, tamo gdje ideš.” Albert joj je šapnuo na uho, dok je ona polako gubila svijest.

Prije nego je ugledala crnilo, nasmiješila se svome ubojici i rekla: “A tebe neka savjest spali, kada mi se pridružiš.”

Učenjakove se oči razograče. Kletve su snažnije od svih oštrica. Napokon, bila je jedan korak ispred.

Dok su joj se zjenice širile, u mislima je čula glasove svoje djece.

Zbogom…

Poglavlje 56

KALG

Otvorio je oči, no nije gledao u stvarnost.

Levitirao je u neobičnom prostoru koje je odisalo upravo ničime. Gledao je u stotine Zigorsa, i u Tharona također, ali i dalje nije doista shvaćao.

Nalazio se u beskonačnom plavom plamenu koji mu nije škodio, u kojemu su bez obzira na sve i dalje rasla stabla. Gdje god bi pogledao, prizor bi bio mutan.

Ovo je Naar? Kalg je upitao Kapa.

Ako ga pomisliš nazvati snom, nećeš pogriješiti, Kap mu odgovori. A ako ga nazoveš snom, biti ćeš u krivu, Ogorčeni čovječe.

Kalg promotri prostor koji ga je dijelio od tla. Prestravio se kada nigdje tla nije ugledao.

Pokušao je pobjeći, ali nije se mogao micati. Upregnuvši sve svoje mišiće u pokušaju da se pomakne barem centimetar, završio je jednako kako bi završila muha upletena u paukovu mrežu – u očaju i neuspjehu.

Ne kreći se tijelom, već umom! Kap je, prekorivši ga, najednom buknuo plamenom i nestao.

Kalže, gdje smo li to? Tharon je također bio prestravljen.

Kalg je od izbezumljenosti tada počeo vrištati i otimati se, no i dalje je postigao ništa više od ničega. Nije znao zašto, no ubrzo su mu niz lice počele teći suze.

To je bilo to: izgubio je i zadnju nadu u život.

Derrna… bila je posljednja pomisao prije nego je napokon izgubio razum.

Što je, Kalže? upita ga tada glas koji ga je gotovo doveo do ruba smrti, koliko mu je radosti u jednom trenutku pružio. Kraj njega je, naime, upravo lebdjela Derrna, njegov sam život!

Kalg se počeo tresti. Žena crne kose i smeđih očiju nasmiješena ga je lica promatrala, dok je on svim silama pokušavao pružiti ruku i dotaknuti ju.

Kraj njega i Tharona tada se ponovno pojavi Kap, koji reče: Ogorčeni čovječe, sjeti se uma…

Kalg ga posluša. Zatvorio je oči, te po prvi puta u svom nebitnom životu počeo koristiti um onako kako ga doista valja koristiti.

Tek je sada zagrlio silinu znanja. Tek ovdje, među Zigorsima.

Tada je osjetio. Njegova ruka pod njegovom se voljom počela pružati prema ruci Derrne. Vrijeme je prolazilo polako, a Kalgovo je srce snažno udaralo dok je iščekivalo tu ljepotu doticaja.

Činilo se da će mu se um rasprsnuti od količine znanja, no to se ipak nije dogodilo.

Dok se Kalg sastajao sa svojim usudom, Tharon je kraj njega upitao Kapa: Gdje je Bellow?

Čarobnjak se liječi. Nakon toga ide.

Gdje ide?

Tamo gdje i ostali ljudi, čovječe, Kap mu to odgovori kao da je zakon koji je nemoguće prekršiti. Jednom kad čovjek stupi u Naar, više iz njega ne izlazi…

Tharon utihne, jer shvatio je riječi Zigorsa.

Kalg je kraj njih napokon uspio u onome što ga je morilo više od svega: uspio je nadvladati i smrt da bi to postigao.

Zagrlio je Derrnu.

Dok su suze sa njegova lica kapale po kosi onoga za što je bio spreman prestati postojati, Kalg je šapnuo: Ne brini, Kapi, prijatelju moj vječni… nikada neću otići.

MORD

Mord zadovoljno udahne.

Pogledao je u tri vojnika, koji su pod njegovom voljom klečali i molili za milost. Oko njegova dlana, koji se nalazio nad njihovim glavama, rotirala se energija destruktivne magije.

Vojnici nisu vrištali od boli kada im je magijom počeo guliti kožu sa tijela, jer on im to nije dozvolio.

Tada ih je pobio; brzinom treptaja. Samo još tri života.

Pustivši da se beživotna tijela vojnika sruše na kameni pod, okrenuo se prema ostalim ljudima, koji su se oko njega počeli okupljati poput kakvih ovaca.

Eltiur se u njemu borio da izađe i spasi živote stotina ljudi, no Eltiur je preslab za takvo što.

Neću dozvoliti… njegov se glas opirao u Mordu, bjesneći i urlikajući poput životinje.

Mord pokuša načiniti korak naprijed, no Eltiur ga je tada prikovao za tlo neobičnom snagom.

Nitko ne drži Morda Dur’agemskog, pukovnika kojega se plaše sve moguće zvijeri mračnog pakla. Pukovnik jednak bogovima!

Jed Morda Dur’agemskog masivan je, ogroman i strahotan.

Mord ponovno pusti destruktivnu magiju da mu gmiže oko njegovih crnih prstiju.

No ovaj puta nije ubio nekog drugog.

Dlan je prislonio na sebe.

Kraj prve knjige.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *