Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 46-50

old paper or parchment

Poglavlje 46

GWATH

Nije htio da itko dozna za njegovo putovanje u Hil’gum, a ponajmanje uhode iz Dvorca Pet Vrhova.

Stoga je iz grada pošao u cik zore.

Jedini koji je za to znao bio je dječak Bohhar, koji je svo vrijeme pokušavao držati korak s njim, usput ga moleći da i on pođe. Takvo bi putovanje dječaku nesumnjivo strahovito puno pomoglo tokom razvijanja znanja. Kada je čovjek mjesec dana slobodan dužnosti i biva svo vrijeme na jednom mjestu, pokoji puta i otvori um te pusti da znanje u njega uđe.

No ipak nije htio da Bohhar pođe sa njim, jer šanse da podijele sudbinu čarobnjaka Revona bile su prevelike.

Dok bude odsutan, naredio je jednom od čarobnjaka da se zatvori njegovu odaju i u njegovo ime iz nje izdaje zapovijedi. Bio je to jedan od težih zadataka za čarobnjaka petog stupnja, no drugog izbora nije imao.

“Ideš za mnom bez prava razloga, dječače. Svejedno ćeš se vratiti natrag u grad.”

“Ako je Urtes pošao, zašto ne bih i ja?”, Bohhar upita. “Osim toga, u Magisu me nitko ne čeka.”

Gwath se namrgođeno osvrne. “Urtes? On je sada u svom krevetu daleko odavde. I ti bi trebao učiniti isto.”

“Ugledao sam ga kasno navečer kako jaše iz grada. Straža je možda spavala, no moje su ga oči uočile. Čeka vas, učitelju.” Bohhar se pobuni.

“Tražiš nevolje iako ti ne trebaju.”

“Samo želim poći. Usto, tko će vam praviti ljekovite masti kada vas uhvati kostobolja, ili štititi zlato od mornara?”

“Zlato sam znam štititi, a kostobolja me ne muči.”

Dalje su nastavili šuteći. Nešto više od sata kasnije, došli su do luke. Bio je to zapravo tek kameni mol, sa desetak uplovljenih ribarskih brodica, koje su se ljuljale na tamnoj površini valova mora.

Brodica kojom je Gwath trebao putovati isticala se najmanje. Urtes je očito dobro izabrao. Došavši do debele daske koja je spajala mol i palubu broda, Gwath se osvrnuo za dalekim Magisom. Ako pogine, taj mu grad neće nedostajati.

Šanse da pogine bile su jednake izlasku sunca u zoru, tako da nije ni mislio o mogućnosti vraćanja kući.

Valjda će Bellow biti dobar Vrhovni čarobnjak, pomisli.

“Dobro, idi sa mnom.”, povikne Bohharu stupivši na palubu broda. “Mada znam da ćemo obojica zbog toga požaliti.”

BELLOW

Trava bijaše ljepljiva, visoka i mokra od rose, no oni su svejedno kroz nju pješačili, što i nije bio problem gadan kao grmlje što je nenadano nicalo iz magle, korijenje na tlu među lišćem i blatom na koja su se stalno spoticali i, najgore od svega, Zigorsi. Koja im je bila namjera nitko, osim dakako njih samih, nije znao.

Dok je Tharon zaostajao, a Bellow i Kalg se borili za svaki sljedeći korak, Zigorsi su hodali dugim i lakim koracima, krećući se skladno poput blagog povjetarca. Nikakvih zvukova šume nije bilo, tako da su Kalg, Tharon i Bellow osjećali kao da ono što im se događa nije stvarnost, već nekakva neobična zadovoljština Šume tame spram njihova neznanja.

“Gdje uopće idemo?” Tharon u jednom trenutku upita.

“Naar.”, Zigors Kap odgovori. “Dom kraljice Erone.”

Bellow zamišljeno spusti pogled, usput slučajno ugledavši šaku Kapa – bila je opečena. Pogledavši šake ostalih Zigorsa, ugledao je isto. Za to, naravno, nije mario, jer nije bila riječ o ničemu važnom.

“Erona? Ima li to kakve veze sa Pobunjenicima? Glavni im je grad Erion.”

“Ako čovjek nije shvatio, Bezdušnici nemaju imena, već se nazivaju po dijelovima okoline. Što je savršeniji prizor, to je Zigors koji ga je uzeo za ime na višem položaju. Moje je ime Kap jer sam kraljičin najbliži sluga, stoga moje ime ima biti treće po ljepoti Bijelog Carstva.”

“Ali Erion nije stvar, to je kraljevstvo.”

“Kraljica se zove Erona. Eron je najljepši materijal, posebna kovina.”

“Gdje… odakle se eron iskapa?” Bellow upita.

“Nije li logično, čovječe? Pod temeljima Eriona.”, Kap reče i, očito nervozan, ubrza. Okrenuvši se prema Bellowu, tiho mu dobaci: “Mač na tvojim leđima od erona je iskovan.”

Poglavlje 47

ELTIUR

Pripovjedač ga je zbijenim kamenim ulicama odveo do svog doma. Bila je to visoka kamena kuća, obložena majstorski tesanim drvetom. Ulice su ovdje bile pune lišća, koje je sa krošanja niskih stabala popadalo prerano, da bi zatim bilo nošeno povjetarcem među kućama.

Iako je bilo jutro, sa uličnih kamenih putova ipak se uzdizala sparina, što nije bilo toliko čudno s obzirom na brojnost ljudi koji su njima prolazili. Eltiur, koji se probudio u Pripovjedačevoj kući, bio je sav oznojen od vrućine.

Namještaj je u Pripovjedačevoj kući bio pun bogatih ukrasa. Grimizni debeli zastori i jarkožuti stolnjaci, pozlaćeni svijećnjaci i šarene tapiserije… ormarići su bili puni ukrašenog porculana, a naslonjači obloženi lijepo obrađenim krznima.

Ustavši iz kreveta i navukavši košulju, Eltiur je izašao iz sobe u kojoj je prenoćio te došao do drvenih stepenica koje su vodile do velike prostorije ispod, gdje su ga čekale police pune knjiga i naslonjači pred kaminima.

Tamo je, na jednom od naslonjača, sjedio Pripovjedač pušeći lulu.

“Dobro jutro, momče.”, Pripovjedač ga pozdravi. “Dođi, pridruži mi se u razmišljanju.”

“Tek razmišljanju?” Eltiur nije u potpunosti shvatio.

“I to je velika stvar, to držanje uma ispražnjenog.”

“Što?”

“Kada čovjek ne mari, on onda prepušta mjesto sreći. Daj da ti ispričam priču o Tyrronimusu, sinu Kessyra, knezu Dur’agema koji je živio prije gotovo pet tisuća godina.”

Stvori se stanka u kojoj Pripovjedač ponovno povuče dim i pogleda pred sebe. Iako je bio slijep, Eltiur je znao da starac u nešto gleda.

“Tyrronimus je bio otac dva brata koji su se često međusobno nadmetali. Braća su to činila da se dokažu u očevim očima. Tyrronimus je držao da bi se braća trebala smiriti, jer nadmetanjima se stvara mržnja. Niti jedan čovjek ne želi djecu koja se međusobno žele poubijati.”

Eltiur sjedne u naslonjač do njegovog. Pripovjedač je na trenutak utihnuo, da bi zatim nastavio:

“Kada ga sinovi nisu poslušali, bacio ih je u okove. Bili su svakoga dana zajedno, nepomični, u tamnici sljedeće polovice godine. Tyrronimus je mislio da će, provodeći vrijeme zajedno, braća postati složna, no prevario se. Kada su izašli, postali su gori nego ikada. Više se nisu nadmetali, već borili mačevima. Mrzili su se više nego prije.

Tyrronimus nije znao zašto se to dogodilo. Ne mogavši naći odgovor, počeo je tražiti savjetnike iz cijelog Hil’guma. Svi mogući Učenjaci i mudraci davali su mu savjete, no ništa nije pomoglo. Ako bi djeci dao zlato, oni bi kupili oružja od jačeg čelika. Ako bi im dao izgraditi dvorce, oni bi poslali vojsku jedan na drugoga i dvorce porušili. A kada im je obojici poslao najljepše žene iz kessyrskih bordela, oni su ih prodali u roblje.

Tyrronimusu su tada rekli za jednog mudrog pustinjaka. Knez je odmah tamo odjahao po savjet, no začudio se kada mu je pustinjak rekao da ne čini ništa. Povuci se, rekao mu je.

Knez je naposljetku tako i učinio, a ishod je bio taj da su braća pred navalom siromaštva otišla i zaposlila se kao štitonoše kralja, jer samo su o oružju posjedovali znanja. Kralj ih je ubrzo poslao u rat, gdje je jedan od braće poginuo. Onaj brat koji se vratio iz rata bio je, dakle, izdržljiviji i sposobniji, tako da mu je Tyrronimus drage volje predao vlast, te nakon toga zadovoljno umro. Hoćeš čaja?”

“Dakle, da bi se naučilo, treba ne razmišljati?” Eltiur upita sipajući vruć čaj u šalicu.

“Tako je.”, Pripovjedač reče. “U glavu stane mnogo stvari, no ne stane ih beskonačno. Neke su lake poput pera, tako da ih prvi zapuh vjetra izbaci iz glave i tako stvori mjesta novima. No neke su stvari, poput trauma, ciljeva ili zla, toliko teške da se katkad uopće ne mogu ukloniti.”

Eltiur nije mogao da ne upita: “I, o čemu razmišljaš? Pitam, da ti se mogu pridružiti.”

Pripovjedač se nasmiješi. “Ovoliko koliko smo upravo razmišljali, neki ne uspiju niti u godinu dana. No iako je gotovo, današnje učenje tek počinje. Znaš li što je znao reći Sveti Myron? “Tijelo je poklon našoj duši da za nju upija dijelove okoline. Ako upijene stvari budu lijepe i kvalitetne, duša će otežati i pasti te se razbiti na tvrdom podu, i po njemu ta dobra prosuti. A time će si, u konačnici, izgraditi raj.”.”

Poznavao sam Myrona, Mord tada reče. Bio je to dobar čovjek.

Eltiura najednom preplavi tmuran osjećaj koji je dolazio od Morda. Nije shvaćao zašto, no znao je da ne želi dublje u to zadirati.

KALG

Šuma je bila sve mračnija, a Zigorsi kao da to nisu primjećivali.

Kalg bi se osvrtao za svakim šumom koji bi čuo da nije bio umoran. Bolio ga je svaki mišić: na rukama od silnog veslanja, a na nogama od silnog pješačenja. Neugodan bol prolazio mu je niz kralježnicu, no možda je to bio samo znoj.

Vjetra, dakako, nije bilo. Samo sparina od vlažna lišća, koje se pod toplinom sunca sušilo i u zrak puštalo jedva vidljivu, no toplu paru. Bellow bi svako malo bio prisiljen dozvati tihi povjetarac koji bi ih rashladio, no to nije bilo dovoljno.

“Magija ne pomaže.”, Kap reče. “Spora je.”

Iako je htio, Bellow se ipak nije pitao što bi moglo biti jače od magije.

“No čovjek ne shvaća.” reče tada neki drugi Zigors, na što Bellow upita: “Što ne shvaćam?”

Zigorsi ga pogledahu na to svojim velikim, poput smrti crnim očima. Izgledalo je kao da su ga mjerili. Bellow je čekao odgovor, no odgovor nije stigao.

“Ne.”, naposljetku će Kap. “Čovjek ipak ne shvaća. Šteta.”

Ovaj čovjek shvaća.”, Kap će ostalim Zigorsima, pokazavši nakon nekog vremena rukom prema Kalgu. “On pozna gorčinu.”

Kalg tada shvati da Zigorsi misle na Derrnu. “Znači, to je vaš cilj?”, najednom se našao uvrijeđen i razočaran. “Dotaknuti dno?”

“Od početka putovanje počinje, a ne od kraja, Ogorčeni čovječe”, Kap reče. “Put je vijugav i trnovit, no put unatoč svemu.”

“Zašto vi ne dozovete Vjetar?” Bellow tada upita, jer je pomislio da ono o čemu njegovi suputnici razgovaraju nije daleko od pukog baljezganja.

“Vjetar je neposlušan.”, jedan od Zigorsa odgovorio je Bellowu. “Previše mudruje.”

Kalg je, probijajući se kroz travu, tada bacio pogled prema krošnjama sekvoja visoko nad sobom. Zigorsi mu se nisu sviđali. Nikada nije volio tajnovitost, a najmanje onu koja graniči sa ludošću.

Poglavlje 48

ROANA

Pobunjenička vojska rimmarionskim je seljacima prepustila da improviziranim ovnovima razvale ogromne dveri Gavoa. Začudo, sa zidina nitko nije ispaljivao strijele – a to je samo olakšalo ulazak.

Roana je Gorymusa poslala rimmarionskim vidarima da mu zatvore rane te ih namažu ljekovitim mastima. Niti dva sata nakon što su uništili vojsku Gavoa, erionski strijelci i patuljački vojnici umarširali su u grad.

Gavo je bio prazan. Kuće isklesane iz stijena zjapile su prazne gdje god bi se okrenula. Bilo je vruće ovdje, a usto se nigdje na vidiku nije mogla ugledati ni vlat trave.

Kraj svih tih problema: krvave okoline, palih drugova i prašine u očima, Roana je imala samo jedno na umu: dvor. Zamak Gavoa bio je visok pedesetak metara. Bio je sagrađen od sušene opeke, pažljivo izrezbarene i dobro održavane. Zamak je imao mnogo manjih prozora kružnih lukova i jedan ogroman ulaz, pred kojim se nalazio najširi bunar koji je Roana u životu vidjela. Bunar je bio ukrašen ornamentima i isklesanim licima drevnih patuljačkih junaka.

Dojahavši po pješčanom putu do bunara i zaobišavši ga, sjahala je sa konja. Istog trena, pedesetak vojnika iza nje također sjašu, na što se začuju mukli zvuci njihovih teških koraka.

Prišavši drvenim vratima zamka, Roana se okrenula prema vojnicima te zapovjedila: “Donesite mast!”

Jedan vojnik na to dovede svog konja opterećenog punim košarama bijele masti. Otkačivši ih sa sedla, vojnik košare spusti na pijesak.

“Neka vrata budu dobro namazana.”

Svi su vojnici oko nje tada uzeli noževe širokih oštrica i iz košara počeli grabiti mast, te ju bacati po vratima. Ubrzo, kada su ih ispraznili, i same su košare položili kraj vrata.

Roana zadovoljno pogleda prizor. “Baklje.” mirno reče.

Vojnici isuku ugašene baklje te, nakon što su kremenjem jednu od njih upalili, doticajima plamen prenesu na ostale. Kada su bili sigurni da su se baklje pravilno zapalile, položili su ih podno vrata.

Vrata su bila debela, no stara. Masti nije trebalo mnogo da se istopi i počne pucketati, a nakon toga i da plane. Ubrzo su se vrata počela raspadati. Roana nije mogla vjerovati da je obrana na zamku toliko slaba – zato se nije osmjehnula kada su to učinili vojnici.

Sve ih je oblila vrelina vatre, koja je sezala desetak metara uvis, tjerajući čitavu trećinu zamka da pocrni. Konji su se uplašili, no vojnici su ih uspjeli smiriti. Napokon su se cijela vrata urušila u hrpu ognjenih greda. Ovaj značajan trenutak popratio je narančasti prah svjetlosti izlaska sunca nad planinskim vrhovima.

Vojnici su teške goruće grede naposljetku podigli i maknuli s puta. Greda nije bilo mnogo, no paklenski su se namučili da ih maknu. Onaj ostatak grumenja žari pogazili su čizmama.

“Možemo ući.” nakon nekog vremena reče jedan vojnik.

Vojnici tada uzjašu svoje konje te za kraljicom pođu u unutrašnjost zamka. U dvorcu je bilo hladnije nego vani, no zbog dima je bilo zagušljivo. Iako je njegova vanjština bila relativno mala, unutrašnjost je bila ogromna. Dvor se spuštao desetak metara pod zemlju, a tamo su se nalazile dvorane u koje bi stale tisuće ljudi.

Roana je ovdje već bila jednom davno, tako da je znala put do dvorane sa tronom kralja.

“Za mnom!”, Roanin je glas odzvanjao. “Pripremite mačeve!”

Kasom je niz stepenice ujahala u veliku dvoranu. Topot konja odzvanjao je poput udaraca čekića. Ugledavši dugačke drvene stolove koji su se uzdizali vrlo nisko od tla pod ugaslim crnim uljanicama nad sobom, Roana je potjerala konja u galop.

Stotinjak metara pred sobom ugledala je vrata; nešto manja od onih glavnih. Znala je da su vrata tanka, tako da je, prišavši im, propela konja i pustila da se životinja svom težinom na njih obruši.

Vrata su se rasprsnula u iverje, a Roana je zadovoljno ušla u sljedeću dvoranu, onu u kojoj se nalazio tron.

“Uranila si.” tada reče poznati glas, koji Roanu natjera da zadrhti.

Glas je pripadao kralju Thoronu.

HATOR

Oko podne su već bili kod Gijama, grada ribara, koji je nakon Stehhima i Avana bio najbogatiji grad Enzolarta. Gijam zapravo nije raspolagao s toliko novca, koliko je dobro zarađivao od prodaje svježe Ajobbske ribe i kvalitetnih čamaca.

Ser Parksus je odlučio poći sa Ser Miturom na kockanje, jer bi možda mogli što i zaraditi, a ako se za Ser Parksusa išta moglo reći, onda se moglo reći da je vraški dobar kockar.

Hator je samo htio odmoriti kosti, ili umrijeti. Kakve bi uopće razlike bilo?

Najodvratnije, najogavnije, najgluplje i najljigavije što čovjek može doživjeti u bijedi zvanoj život bilo je, dakako, putovanje. Barem što se Hatora ticalo. Putovati danima je u redu, pa čak i tjednima. No gotovo mjesec dana? Ili više od toga? Toliko je zapravo pobrkao dane da je zaozbiljno uzeo pomisao da doživljava pomutnju uma. Putovanje ga doista jest izludilo; toliko, čak, da je htio uzeti oružje i ubiti – koga i kako nije bitno.

A još nisu niti na pola puta. Ma kakve li samo… prekrasnosti? ogorčeno pomisli.

Gijam je bio grad u potpunosti podignut od drveta. Bilo je to tako jer je oko Ajobba bilo mnogo šuma, ili vjerojatno zato što se majstorima graditeljima nije dalo slati radnike u Hurn po kamen te ga dovlačiti i mučiti se podižući građevine.

Bilo kako bilo, grad je odisao sa truleži. Hator se pitao kako to da se drvene palisade stare više od dvije stotine godina koje su ga okruživale ne sruše pod navalom običnog daška vjetra. Na nekoliko su se mjesta na zidu jasno vidjele pukotine, dok su se na nekima čak nalazili termitnjaci.

Vrata grada nije bilo (vjerojatno su se davno urušila), tako da su samo ujahali u grad. Gijam nije imao kamene ceste, već zemljani put. Ako ništa drugo, ovdje je puhao svjež vjetar, a i sam grad nije imao prenapučene ulice. Kuće bijahu visoke, tek sa dimnjacima koji su iz njihovih krovova virili, a da nisu bili od drveta.

Jašući hodom kroz ulicu, Hator je promatrao ljude koji su bili neobično tihi i povučeni. Bilo je starica koje su sjedile na klupama pod krošnjama stabala, i bradatih ribara koji su krpali mreže. Neki je starac pred jednom od kuća čistio naopačke obješenu ribu dugu gotovo dva metra. Starac je Hatora ignorirao, jer bio je usredotočen na posao: polako je i precizno povlačio oštricu noža po bijelom stomaku ribe, time joj sijekući kožu i puštajući da joj utroba sklizne van te se prospe u veliko vjedro.

Hatoru ionako bijaše dosta krvi za cijeli život, tako da je na ono zadnje okrenuo pogled na drugu stranu. Dojahavši do krčme koju je prepoznao po slici crnog stabla nad vratima, Hator je sjahao sa konja te ga privezao za stup. Vitezovi i Thar Pukovnik učinili su isto.

“Ovdje je prokleto tiho.”, Ser Mitur je promrmljao kada je još jednom prošao pogledom preko starih ljudi na ulici. “Pitam se koji se vrag ovdje dogodio.”

Hator tada gurne vrata krčme, koja se uz škripu šarki otvore. Prostoriju je osvjetljavalo dovoljno svjetlosti sa prozora, što je bila lijepa promjena za razliku od ostalih, mračnih krčmi.

“Dobar dan, dobri putnici. Što vas dovodi ‘vamo?” upita krčmar. Bio je to neki mali i mršavi starac, svo vrijeme nasmiješena lica.

“Umor.” Thar Pukovnik reče sjedajući sa ostalima za šank.

“Ah, umor! Znoj postaje zlato – tada imate mnogo zlata!”, starac usklikne. “Pa, gosti su uvijek dobrodošli. Što biste popili, moja gospodo?”

Thar Pukovnik zatraži pivo za sve njih. Krčma je, začudo, bila bez drugih gostiju.

“Što se to događa, ovdje u gradu, da su svi tako tihi?” upita Hator.

“Tužno je to.”, starac reče. “Odvija se rat, rekli su nam, tako da smo morali dati sve sposobne mahati mačem. Sinovi su nam otišli.”

“Rat? Gdje?”

“Rekli su nam da će Pobunjenici biti napokon uništeni. Skupili su pedeset tisuća vojnika u Odisu i još triput toliko običnih regruta. Napad će uskoro početi.”

Hator je jasno vidio Ser Miturove prste koji su izblijedjeli od stiska oko drške bodeža. Thar Pukovnik je opsovao, a Ser Averg pocrvenio od bijesa, dok mu se u očima vidio isti onaj žar koji bi imao kada bi ubijao.

“Nemoguće!”, Thar Pukovnik će pun jeda. “Erion je napadnut od Gavoa. Nema smisla da Thargelion pošalje vojsku na Pobunjenike ako će se oni sami poubijati.”

“Thargelion neće, no Neurij je drugog kova – od njega smo to trebali očekivati.” Hator će zamišljeno.

Thar Pukovnik se očajnim pogledom okrene prema Hatoru. “Znači, zakasnili smo.”

Hator, dakako, nije imao odgovora. Sve te nade i putovanja…

MIHAEL

U ranu zoru izjahao je iz Gorgha.

Njegov je konj neumorno jahao kroz stepu okupanu svježim hladnim vjetrom i sunčevim zrakama pod svijetlim modrim oblacima, čija je ravnica bila obrasla travom i grmljem. Tu i tamo Mihael bi ugledao kakvu životinju koju bi pomislio uloviti za večeru, no na što bi odmah morao zaboraviti, jer nije imao noža.

Sada je shvaćao: prodaja noža nije bio pametan potez.

Dok je živio u Bargu među redovnicima, sjećao se, jednom je nabasao na knjigu o ratovanju, iz čijih mu je tekstova u pamćenju ostala samo jedna rečenica, za koju je žalio što je se nije ranije sjetio: Čovjek bez noža, čovjek je bez ruku.

A i da nije prodao nož, ono što se jučer dogodilo jednako je oduzimanju ruku. A što se točno dogodilo, nije se mogao sjetiti. Bio je u pitanju alkohol – toga se sjećao. Hektolitri, pomislio je.

Čovjek sa kojim je pola noći proveo ispijajući kriglu za kriglom zvao se Namršteni. Čudan čovjek… Više od tog detalja nije se mogao sjetiti. A i nije htio, jer taj će čovjek nesumnjivo ubrzo umrijeti, kada vojska Dvorca Pet Vrhova uđe u Gorgh – što će se zasigurno dogoditi uz mnogo klanja.

Dakle, nije ni o tome htio razmišljati.

Osmijeh na lice izmamila mu je pomisao da se nema o čemu razmišljati, ali osmijeh istog trena zamre: bol. Najveći od svih suputnika, uz smrt, dakako, o kome se može razmišljati uvijek.

Trpio je bol od dlaka konja koje su mu ušle u ranu od gangrene i tamo ostale slijepljene. Trpio je bol od hladnoće koja mu je parala pluća, i onu drugu, daleko opasniju, koja ga nije doista boljela, ali za koju je znao da će, onog trena kada ga poželi uništiti, upravo to i učiniti.

Naime, taj bol koji ga je svo to vrijeme čekao u zasjedi bila je tuga, a na tugu Mihael nije bio spreman. Suviše sam razuma izgubio da bih te preživio! pomislio je sjetivši se njene veličine.

S boli na umu Mihael je nastavio putovati prema Saviunu, gdje ga po svoj prilici čeka samo propast.

Poglavlje 49

BELLOW

Tišinu prekine povik Zigorsa Kapa: “Moramo stati!”

Bellow je pokušao otkriti što je uzrokovalo uzbunu, no Kap je samo ozbiljna lica njušio zrak.

“Što je?” upita tada drugi Zigors. Shvativši kakva ih gadost čeka, Zigors je naglo utihnuo.

“Zlobnici!”, Kap reče okrenuvši se prema Bellowu. “Moramo se sakriti!”

Zigorsi oko Kapa potrče do najbližeg drveta, te se počnu po njemu verati. Bili su neobično brzi i spretni; penjali su se kao da su životinje.

Stablo sekvoje bilo je nešto višlje od stotinu metara, tako da nisu mogli doći do krošnje za manje od deset minuta, pa čak i kada ne bi bili sputavani trojicom ljudi – mada je bilo upitno bi li Zigorsi ljudima pomogli popeti se, ili bi ih ostavili da pomru.

“Presporo!” Kap poviče gotovo drhtavim glasom. Nije ga bilo strah, ali u njegovim se očima jasno razabirala nervoza.

“Tko nas progoni?” Tharon upita, iznenađen takvim ponašanjem onih koji su do prije samo desetak sekundi bili mirniji od zemlje.

“Ne znam.”, odgovori mu Kalg. “Predmnijevam da je nešto vrlo opasno, jer i Zigorsi ih se paze…”

“Zlobnici su Taorzi.” tada reče Bellow osvrčući se po šumi, leđima naslonjen o stablo. Glas mu bijaše odviše miran.

“Što su Taorzi?” Kalg prekine nastalu tišinu. Iznenada se daleko pred njima začuje hihotanje, a zatim i vrištanje. Kalg na to zadrhti; bilo mu je poznato, a uz to nije pamtio lijepe uspomene.

Iz tame tada izađu petorica Taorga. Nosili su crne maske i oklope te svaki po jedan dugački sjajni mač u rukama. Smiješili su se ispod tih maski, a toga su svi bili svjesni.

“Oni su ubili Derrnu…” Kalg prošapće, sve više obuzet bijesom. Već u sljedećem trenutku uzeo je debelu granu koja je ležala na travi i na Taorge nasrnuo – u namjeri ni više ni manje već da ih sve pobije, makar je ta namjera graničila sa ludošću.

Dok je Kalg trčao, Bellow je isukao svoj čarobnjački štap i na neprijatelje poslao nekoliko ognjenih kugli. Kugle su, na njegovu žalost, nestale čim su se Taorzima približile.

“Njihova je magija daleko iznad tvoje, čarobnjače! Nema izlaza, propali smo!” sa stabla na to viknu jedan od Zigorsa. Bellow Zigorse ogorčeno pogleda. “Zar se Zigorsi ne bore?”

“Takav je zakon.”, istog je trena dobio taj odgovor koji ga je ispunio gorčinom. “Zigorsi nemaju udjela u borbi.”

“Sranje!” Bellow opsuje, znajući da mu je tada jedino rješenje koristiti mač.

Isukavši Zub iz korica zakačenih na sedlu Munje, njegova konja, Bellow je potrčao prema Kalgu, kojega su Taorzi već oborili na tlo.

Nije volio koristiti Zub, jer taj ga je mač pretvarao u nesavjesnu zvijer – još uvijek se sjećao pokolja u Avanu, a ta mu sjećanja nikada neće prestati nanositi bol.

Dva metra dugo sječivo Zuba tada se zapali crnim plamenom, koji je po zraku ostavljao crne tragove. Prije nego je prvog Taorga probo mačem kroz vrat, Bellow se prisilio pomoliti Trojici. Nakon što je izvukao oštricu iz Taorgova vrata, skupio je snage ponovno napasti, što je prethodilo sljedećem Taorgu koji je u sekundi ostao bez ruke.

Taorzi su se udaljili, a Bellow je kleknuo da provjeri diše li Kalg: prijatelj mu je još bio živ.

Bellow pomisli ustati i još nekoliko puta zamahnuti mačem, no najednom shvati da je prikovan na mjestu.

Taorzi su ga sada mirno gledali, dok su njihovi blijedi dlanovi svijetlili. Bellow se pod utjecajem magije sruši na leđa. Nije osjećao udove, niti išta drugo. Najgore je bilo to što mu je Zub ispao iz ruku.

Osakaćeni Taorzi nisu krvarili, već su se regenerirali. Onaj bez ruke primio je svoj ud i spojio ga sa mlitavim batrljakom, a onaj sa posječenim vratom samo je vratio grkljan u posjekotinu, koja se nakon toga sama zatvorila.

Dok su mu prilazili, Bellow je znao da će umrijeti – ta Taorzi su gotovo bogovi!

Prisjetio se Magisa, što je bila lijepa posljednja slika na umu.

Slika Magisa pretvorila se u djevojku, Elenu, onu koja mu je dala Zub. Zadnje što mu je rekla bilo je da mač ugleda mnogo vratova. Još jedna lijepa pomisao.

Taorg najbliži Bellowu tada zaustavi svoju magiju te podigne mač visoko iznad glave.

Još sekundu i sve će biti gotovo. Tek puko srozanje smrtonosnog sječiva.

Bellow najednom primijeti nešto neobično, što mu dade nadu za spas: Taorg koji je prestao sa svojim udjelom u magiji time je oslobodio Bellowov dlan.

Magija Bellowa ne može ih ozlijediti, tako da bi i sam pokušaj bio uzaludan. Zlobnici su previše brzi i moćni za njega, no osim magije sada mu ništa ne može pomoći.

Krajičkom oka Bellow je ugledao Zub koji je ležao u travi. Na njega Taorzi nisu otporni.

No suviše je daleko…

Taorg je već bio na pola puta sa svojim mačem od Bellowova vrata, no Bellow je usporio taj dragocjeni trenutak. Prije nego je sječivo mača već mogao nanjušiti, prisjetio se učenja sa Vrhovnim čarobnjakom, Gwathom.

“Pogrešno, priglupi dječače”, zazvoni mu glas i tada starog Gwatha u glavi. “Taorzi nisu Zigorsi. Oni ne žive vječno. Sretnici, bez tako ogavnog prokletstva.”

“Kako onda umiru?”

Pokušao se prisjetiti što mu je Gwath tada rekao, no srce mu je govorilo da se mani toga i da pošteno umre. Srce ga je sputavalo u naumu da se sjeti.

Srce. Prokleto bilo!

U vrlo kratkom trenutku, Bellow je telekinezom obuhvatio Zub te njegovo sječivo postavio jedva centimetar od vlastita vrata.

Telekineza je istog trena prekinula usporeni tok vremena, tako da se niti četvrt otkucaja srca kasnije začuo odzvanjajući zveket, tokom kojeg se cijeli prizor sasuo iskrama.

Nakon što je odbio njegov mač, Zub se Taorgu zabio u srce poput igle, što je popratilo mnoštvo litara krvi i zastrašujući vrisak.

Zub je nastavio sjeći. Za to se vrijeme Bellow uspio osloboditi magije Taorga, te ustati na noge.

Koračajući unazad i telekinezom upravljajući mačem pred sobom, Bellow se sagnuo i čvrsto primio Kalga za ruku.

Kalg je imao gadnu krvavu ranu posred glave, no bilo je bitno samo to da je disao. Dok ga je vukao, Bellow je pokušavao shvatiti kako se uopće izvukao iz ralja sigurne smrti.

Telekineza mu je trošila energiju, stoga je trebao jači izvor. Dovukavši Kalga bliže Tharonu, uspravio se i duboko udahnuo.

Ono što je tada učinio spadalo je u samu srž magije. U samu srž destruktivne magije.

Potpuno se opustio. Toliko, čak, da je u potpunosti prestao koristiti magiju. A to je značilo da je Zub beživotno pao na travu.

Taorzi su iscijelili svoje duboke rane koje im je zadao Bellowov mač, nakon čega su ponovno napali.

Bellow osjeti povjetarac na leđima. Zaklopivši oči i ugledavši tamu, započeo je sa činom.

Svi su mu se mišići tada najednom napeli, a žile na čelu iskočile. Pružio je obje ruke prema Taorzima…

… i ispustio pakao.

Oganj koji je stvorio, oduzeo mu je gotovo svu energiju u sekundi, no uspio je na vrijeme magiju prebaciti na drugi izvor: iskoristio je jednu od sekvoja.

Vrištao je od boli, no nije za to mario. Jedino što mu je bilo važno, bilo je da pobije Taorge.

Iz gorućih mu je dlanova izlazio desetak metara visok i širok oganj, koji je uništavao sve na najmanje čitav strelomet udaljenosti. Nije to bio običan oganj, jer od običnog se ognja zemlja ne topi.

Sekvoja čiju je energiju Bellow koristio počela se sušiti. Tisućama godina staro stablo koje posjeduje beskrajna sjećanja ogroman je i silan izvor energije.

Osjetio je kako mu koža sa dlanova otpada te krv počinje isparavati, a mišići se njegovih ruku peći. Bol ga je prožimala neopisivom žestinom, dok mu je tijelo zbog vrućine cijedilo znoj.

Obrazi su mu se ubrzo upili, a ruke već potpuno ispekle.

Taorzi su bili spaljeni u prah.

Poglavlje 50

ELTIUR

Znaš li čitati?” Pripovjedač ga ničim izazvan upita.

“Jedva.” Eltiur je odgovorio.

“Onda moramo poraditi na tome, no nećemo brzati. Zasad je najbolje da počneš pamtiti.”

“Ovako.”, Pripovjedač nastavi. “Za početak ću pripovijedati o onome što znam iz Povijesti Hil’guma: Hil’gum je otok, od Enzolarta udaljen oko tri tisuće kilometara. Koliko se uspjelo izračunati, dva je puta manji od samog Enzolarta. Zapisi o prvim ljudima govore da su se ljudi tamo pojavili prije pet tisuća godina. Dakako, to nije točno, jer prije tog vremena ljudi nisu znali pisati, tako da se ništa što nije zabilježeno ne zna… pamtiš li?”

“Naravno.”

“Povijest Hil’guma započinje dolaskom prvog kralja, zvanog Massor iz Bijelih prostranstava. Massor je došao iz daleke zemlje. Doba Massora zove se Doba uspona, jer tada se podižu zamci i nastaju neovisni gradovi, te se uspostavlja trgovina… ispričavam se, porok me zove.”

Pripovjedač izvuče lulu i napuni ju svježim duhanom. Iz vatre u kaminu izvuče komadić žeravice te ju stavi u bubanj lule, nakon čega povuče dim.

“Uronski duhan. Najbolji je, kažem ti.” rekao je izdahnuvši dim.

Pripovjedač povuče još jedan dim te ga otpuhne. “Da nastavim: Massor je imao dvoje djece: kći Erudu i sina, Kessyra, kasnije nazvanog Veliki.”

“Kessyr? Zar to nije glavni grad Hil’guma?”

“Tako je. No tada Kessyr kao grad nije postojao, već ga je osnovao sin Massora, po kojemu je grad Kessyr kasnije i dobio ime. Kessyr je, postavši kraljem nakon Massora, također dobio djecu. Njih troje: Ondez, Hris i Tyrronimus, o kojemu sam ti već pričao.”

“A što je sa Massorovom kćeri, Erudom?”

“Ah, tužna je to priča. Imala je dijete, ali je ono umrlo pri porodu. Jalova žena ne može biti na dvoru, tako da je ubrzo protjerana. Njezin je sin već ranije bio nazvan Si’thar. Bilo kako mu drago, od trojice Kessyrovih sinova, samo je jedan imao djecu, a to je Tyrronimus. Ostali se iz nekog razloga nisu sparivali, no ostavili su iza sebe mnogo kopiladi. Kessyrovom smrću, Hil’gumom je zavladao njegov sin, Ondez. Hris je dobio kneževinu Gir’eg, a Tyrronimus Dur’agem.”

“Što je za to vrijeme bilo sa Enzolartom?”

“To vrijeme u povijesti znamo kao Doba Demona i Mraka – sam ti naziv sve govori. No da se vratimo Hil’gumu, jer u njemu povijest počinje. Kerroh, sin Tyrronimusa koji se vratio živ iz rata, dobio je Dur’agem da vlada njime. Kerroh je imao sina, Ozarisa, koga se u povijesti pamti kao Zadnjeg Prije Tame. Njega i njegovu djecu pobili su seljaci koji su se pobunili. Doba Bezvlađa koje je zatim započelo trajalo je tisuću i tristo godina.

Nakon Doba Bezvlađa dolazi novo, još strašnije, Doba Krvi. To je doba u kojemu su sto i četrdeset godina kraljevi bili ubijani, nakon čega bi došli novi. Ti kraljevi nisu imali Massorove krvi, tako da se njih ne priznaje kao kraljeve. Inače, razgovor o tim kraljevima donosi nesreću, tako da ćemo ih prešutjeti. No ono što ipak trebaš znati je da je jedini od tih kraljeva, a da nije ubio prošlog, bio Bron, kojeg su ljudi zvali Novi Kralj. Njegov je unuk Neurij Mračni.”

KALG

Čarobnjače!” Tharon viknu, zgrožen i iznenađen paklenskim prizorom.

Zigorsi se tada spuste sa sekvoje na zemlju te priđu Kalgu i Bellowu, koji su ležali među lišćem bez svijesti. “Je li stablo dobro?” upita jedan od Zigorsa uznemireno.

“Mrtav je.” zareži Kap.

Tharon priđe Kalgu te ga počne tresti da dođe k svijesti. “Što… što je?” Kalg je promrmljao.

“Živ je!” s olakšanjem će Tharon okrenuvši se prema Zigorsima.

Zigorsi su tiho, pognutih glava, klečali pred masivnim sasušenim stablom, plačući nad njegovom sudbinom. Tharon se pridigne na noge i priđe Bellowu, koji je bio odvratno unakažen vatrom i nag, jer mu je sva odjeća, zajedno sa dobrim dijelom kože, završila spaljena.

“Bogovi su milosrdni!”, Tharon reče. “I čarobnjak je živ!”

Zigorsi se osove na noge, ljutiti. “Kraljica neće biti zadovoljna. Svjetlost je mrtav.”

“Svjetlost?” Kalg upita.

“Ime stabla bilo je Svjetlost. Šteta…”

Tharon Zigorse nije slušao. Dok se Kalg pridizao držeći se za glavu, on je među grmljem užurbano tražio ljekovite trave. “Prokletstvo, kad nemam makova mlijeka i masti za opekline!” mrmljao je razgrćući visoku travu.

Kalg za to vrijeme priđe onesviještenom Bellowu. “Hoće li preživjeti?” upita, usput istog trena maknuvši pogled sa njegova tijela, jer pred Kalgom nije bio čovjek.

“Ne znam.”, Tharon, koji je bio desetak metara dalje od Kalga, odgovori. “Čudo je kako je uopće preživio onu vatru. Trebao je od njega ostati samo pepeo. Dovraga, ako se i zemlja topila!”

“Čovjek spava, ne morate se brinuti, priglupi ljudi!”, Kap će bijesno. “Svjetlost je vrijedio tisuću takvih. Čovjek je trebao umrijeti, a Svjetlost ga je spasio!”

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *