Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 36-40

Poglavlje 36

ROANA

Ser Retekovo su tijelo spalili, iako to nije bilo po volji većine Erionaca. Tijelo mu je izgorjelo sa svih deset svetih masti koje su pripremili Učenjaci.

Vitez se vratio u prašinu.

Roana se nije osjećala lakše jer je otkrila izdajnika. Ser Retek joj je bio neka vrst saveznika i savjetnika. Oslanjala se na njega. A ono što je najgore kod ljudi je to što se tako i ponašaju, što znači da im duše i nisu najčišće mjesto.

Gorymus joj je nakon spaljivanja Ser Retekova tijela odlučio pokazati mjesto gdje se njegova vojska nalazi. Pristala je, no prvo je trebala mir. Trebala je zrak koji nema miris krvi. Rekavši Gorymusu da će poći na jahanje sa njim za sat vremena, otišla je tražiti tišinu.

Kao i uvijek, utjehu bi našla kod starih ljudi. Tako je prvo otišla do Učenjaka Lorga u knjižnicu, koji je mrko promatrao onu poruku na kojoj je pisalo “Uništi erionske barijere”.

“Baci to u vatru radije.”, rekla mu je. “Kakve koristi imamo od toga?”

Lorg ju je pogledao. Jednak prezir u njegovim očima kakav bi uvijek vidjela. “Recite mi, kraljice, kako je moguće da jedan čovjek spali pet stotina balista i pri tome pobije gotovo tisuću ljudi?”

Nije se trudila odgovoriti. “Nikakve!”, Učenjak Lorg usklikne. “Vitez je imao doušnike!”

Roana uvidje da ni ovdje nema mira. Učenjak Lorg ionako ne želi priznati da mu je ona samo smetnja, iako je to istina. Prije nego je podigao pogled s pergamenta, Roana ga je pozdravila i izašla iz knjižnice.

“Kraljice Roana”, bio je to patuljak Gorymus. Bila je iznenađena kada je shvatila da joj je taj patuljak jedino društvo u kojem se ne osjeća kao izopačenik, “moram priznati da nisam probao vrsnije vino od onog iz vašeg Rimmariona.”

“Rimmarion više ne pripada Erionu.” Roana reče.

“Nemojte tako. Vjerujte mi, mi patuljci dugo živimo, nagledali smo se stvari. Imao sam osamdeset kada je vaš plemeniti muž, Gerbetus, vladao. Bio je to plemenit kralj, kao i njegovi preci prije njega. A Gavo? Ti divljaci ni ne znaju što je čast.”

“To ne znači da je Rimmarion pod Erionom.”

“Ne? Pa recite mi onda, kome su seljaci privrženiji? Zavojevaču ili žrtvi?”

“Zvučite kao da niste ljubitelj svoje zemlje.”

“Ne. Zvučim kao da nisam ljubitelj svoga gospodara. Zato sam ga i ostavio.”

“A da mi odemo popiti to vino?” Roana upita, uvidjevši da ovaj razgovor nije mio patuljku.

Koji sat kasnije, kada joj je jako vino pomutilo um i sjećanje na Ser Reteka, naredila je slugama da donesu zemljovid Enzolarta. Imala je osjećaj da je sada najbolje vrijeme za pravljenje strateških planova.

“Moja se vojska nalazi ovdje.”, Gorymus će prstom upirući na dio rasprostrte karte od životinjske kože. “Tri kilometara zapadno od Eriona.”

“Naoružani?”

“Dakako. Ali nedostaje im vode i hrane.”

“To je, dakle, sređeno.”, Roana reče i pozove sluškinju. Sluškinja joj priđe, a ona joj reče: “Idi Učenjaku Lorgu. Reci mu da sakupi hrane i vode dostatne za devet stotina ljudi.”

“Kako velite.” sluškinja odgovori i pohita van iz prostorije.

“Ljudi?” Gorymus upita.

“Isto je to. Vojnik je vojnik.”

“Znate, kraljice, vojska odakle sam ja rođen, podno planina Gotha, bila je kao sazdana od čelika. Čelik je čelik, rekao bi moj otac, no čak i obična kiša ga uništi. Potrebno je strpljenje, a ljudi nisu po tome poznati.”

“Ako nemamo vremena, čemu onda čekati?”

“Kako to mislite?”

“Pođimo u napad na Gavo odmah ujutro. Zašto bi čelik hrđao?”

MIHAEL

Po svojoj oskudno bogatoj matematici, zaključio je da je u Gorghu za dva dana. Odlučio je poći u tu nekadašnju grofoviju, jer zaželio se hrane i vina, te toplog kreveta.

Sve to platit će svojim kukrijem. Bogovi znaju da ga taj nož samo žulja dok ga nosi. Bio je žedan, kao i njegov konj. Sve te kiše, a nigdje nekakve lokve za utažiti žeđ. Kakve li ironije!

Južni vjetar ispucao mu je usne, dok su mu kožne uzde nažuljale šake. Poslijepodne je jenjalo, prepuštajući svoju vladavinu večeri. Planine oko Saviuna, daleko u obzoru, stapale su se sa sutonom. Svijetli oblaci su, poput tekućeg zlata, prelijevali svoje boje nad Saviunom. Prizor je bio veličanstven, no Mihaela je, dakako, bolio đon za njega.

Sjahao je s konja i isukao kukri. Ako bude sve kako valja, možda si i uhvati kakvu mršavu životinju.

Našavši put kojim noću prolaze mesožderi, sjeo je na kamen kraj njega. Smirivši dah i počevši se moliti bogovima, čekao je.

Pola sata kasnije, Mihael je pomislio da je ugledao kunu.

Pažljivo primivši prstima desne ruke vrh kukrija, čekao je da mu se životinja približi. Trajalo je dobrih pet minuta, to prilaženje životinje koju nije jasno vidio.

Napokon, kada je shvatio da više ne može izdržati pulsiranje rane na nozi, ustao je i brzim pokretom bacio kukri na životinju.

Čuvši zabijanje oštrice u meso, Mihael zahvalno ustade i priđe svom ulovu među travom.

“Lještarka.” promrmlja, shvativši da ne gleda u kunu.

Primivši pticu za noge i izvukavši kukri iz njenog tijela, otišao je do najudobnije trave i legao usred nje. S obzirom da je već nekoliko dana neprestano jahao, bio je umoran.

Stoga mu nije trebalo dugo da zaspi.

HATOR

Predvečer su izjahali iz Gorgha.

Kovač je Ser Mituru potkovao konja, dok je Hator u međuvremenu kupio namirnice potrebne za put, kao i debele grube deke, s obzirom da su dani bliže jugu sve hladniji.

Pošto Avan nije grad Pobunjenika, svoje su plave plašteve dali obojati u crno. Vitezovi nisu bili oduševljeni polaskom, jer hladni je vjetar bio žestok i najavljivao kišu. Ako budu imali sreće, Erion možda još neće pasti.

Hator je bio zadubljen u misli dok je kaskao na konju kroz visoku travu. Bio je namršten i svako je malo sam sebi nešto rekao u bradu – makar nije mogao priznati, bojao se da ga je već dohvatilo ludilo. Primijetivši da je Hator tmurne volje, koja, uostalom, napadne svakoga, Thar Pukovnik dojaše do njega.

“Što te muči, Hatore?”

“Razmišljam je li sve ovo uopće vrijedno truda.”, bez ikakva pogleda ili uvoda, Hator je rekao. Gotovo kao da ne započinju razgovor, već ga tek nastavljaju nakon duge stanke. “Bi li bilo bolje da smo ostali u Erionu i borili se? Možda bi bili veća potpora kraljici.”

“Tko o tome ne razmišlja?” Thar Pukovnik slegne ramenima.

“Pitanje je hoćemo li preživjeti. Vidio si kako su nas u Gorghu dočekali, a oni čak i nisu pod Thargelionom…”

“Ako ne preživimo, samo ćemo kraće čekati smrt.”, Thar Pukovnik odgovori te se nasmiješi. “A zašto uopće brineš? Ako i poginemo, tebi će biti najlakše. Osim toga, o nama će pjevati pjesme i pisati knjige.”

Da, Hator pomisli i iznenada se sjeti svoje kćeri koju je izgubio prije nešto više od osam godina. Čudno je kako ju je brzo zaboravio, njenu smrt. A svijest mu je govorila da nikada neće.

Toliko o istini. Zašto bi onda itko pamtio Hatorovu smrt, i one vitezova i Thara Pukovnika? Jer ako ne bude sjećanja, neće biti ni važnosti.

“Nekako bih radije da sam živ i neznan, nego mrtav i slavan.” Hator napokon promrmlja.

“Tada je to ironično, jer doista mi se čini da nas osim smrti ništa drugo u budućnosti ne čeka.”, Thar Pukovnik je na to odgovorio. “Ali ne treba brinuti. Ipak, ljudi smo od časti i znanja. Da nismo, zar bi bilo onda razlike između pokušaja spašavanja Eriona i pridruživanja Thargelionovim vojnicima? Vidiš, Hatore, upravo zato ja straha nemam.”

Hator se osmjehnu; pukovnik je odabrao prave riječi. Iako ludilo nije, tmurnost je ipak, barem na taj trenutak, nestala.

Poglavlje 37

ELTIUR

Moram priznati da si u zadivljujuće kratko vrijeme savladao stvaranje energetskih oblika.”, Gwath reče. “No i dalje nam ostaje poprilično posla za obaviti.”

“Postoji još vrsta magije?” Eltiur upita.

“Kada bih ti ih sada počeo nabrajati, možda bismo završili do jutra… jutra za dva – tri dana.”

Pala je večer, tako da su i vjetrovi jenjali. Bilo je ugodno. Magiška kula, inače sva smrdljiva od pušenja duhana, sada je bila lijepo prozračena. Vani je bilo i mjesečine, tako da je Eltiur kroz prozor mogao zamišljeno promatrati valove trave koja se pod vjetrom kretala kao u kakvom hipnotičkom plesu.

“Pričao sam ti o energiji u određenim riječima. Izgovaranje takvih riječi zovemo inkantacije. Poprilično dosadna vrsta magije, ako se mene pita. Ali ne pita me se, pa ću nastaviti: drevni čarobnjaci ulijevali su moć u sve što su mogli naći, vjerojatno jer su znali da moć polako nestaje. Izvori moći stoga se mogu naći u svemu, pa čak i u nekim zaboravljenim riječima enzolartskog. No one najjače nalaze se u jeziku Zigorsa.”

“Zigorsi postoje?”

“Dakako. I vrlo pametno od njih što su si pojačali rječnik.”, Gwath se nasmije. “Zamisli, ideš kuhati čaj i umjesto da čekaš, riječima ga odmah zakuhaš.”

“Zar to nije opasno? Što ako prokuneš nekoga?”

“Ah, onda je taj čovjek usran. Takva je magija. Loše se sudbine moraju prihvatiti kao i one lijepe.” Obojica se nasmiju. Eltiur se zagrcnuo vinom koje mu je Gwath dao. Nije mu bio smiješan Gwathov izbor riječi, već ta njegova iskrenost.

“Rekao si da moram naučiti dva osnovna jezika.”, Eltiur naposljetku reče. “To su hil’gumski i enzolartski. No enzolartski već znam.”

“Jesi li od enzolartskog znao i ovo?”

Gwath tada reče neku rečenicu; zvučala je kao da ju je izgovorila kakva krvožedna zvijer. Od iza njih, sa jedne od polica, neka se knjiga izvuče i doleti do njih. Knjiga sleti na stol te se otvori, dok je Gwath govorio druge rečenice bez određena značenja.

Iz knjige se tada izdere jedna stranica. Gwath izgovori još nekoliko riječi, a stranica se podere na dva dijela, nakon čega na četiri, pa na šest – nekoliko sekundi kasnije, od papira je ostao samo prah.

Gwath utihne na jedan simboličan trenutak. Eltiur je zurio u hrpicu prašine nastalu od sitnih dijelova papira. Gwath tada progovori još nešto. Činilo se kao da govori unazad.

Nekakav vjetar otpuhne hrpicu prašine sa stola, a ona se u zraku počne vrtjeti i mijenjati oblike. Poput kakvog plesa, prah se vijugao i spajao u papiriće. Već u sljedećem trenu, papirići su se međusobno spojili u komade papira. Eltiur nije stigao ni trepnuti, a komadi papira su se spojili u čitavu stranicu. Niotkuda se, poput kapi kiše, tada stvori tinta i pospe po stranici točno na onim dijelovima gdje su donedavno bile rune.

Stranica poleti prema otvorenoj knjizi na stolu. Konci iz knjige poput zmija se pruže prema toj stranici, te ju probodu i zašiju natrag u knjigu.

Napokon, knjiga poleti i vrati se natrag na policu.

Eltiur je bio zadivljen. Gwath ga tada pronicljivo pogleda. “Je li vrijedilo truda”, upita, “govoriti sve te inkantacije?”

“Ne.”, Eltiur reče i upita se hoće li zbog toga požaliti. “U pravoj bitci, već bi oboje izgubili život, jer ova inkantacija očito ničemu ne služi.”

“Ali služi!”, Gwath usklikne. “Zamisli samo kada bi umjesto knjige uzeo čovjeka. Znaš li što bi se dogodilo? Imao bih dva načina kako da ga ubijem. Prvi način bio bi da prekinem inkantaciju u trenutku kada od čovjeka napravim prah, a drugi bi bio da samom čovjeku nakon inkantacije naredim da se ubije. Vidiš, inkantacijama možeš upravljati ljudskim umovima…”

Gwath tada utihne. Trenutak kasnije, glasno se nasmijao. Na Eltiurov upitan pogled, rekao je:

“Kada bolje razmislim, za upravljanje nečijim umom i ne trebaš inkantacije. Znam dosta ljudi koji to isto čine prepredenošću. Vidiš, i zlo služi svrsi!”

BELLOW

Progutavši strah, Bellow je skočio u vodu. Ovo mu je bilo odvratno poznato, jer u Juni se gotovo utopio u sličnoj situaciji – zapravo, i utopio bi se da mu tada pri ruci nije bio Zub.

Već je pao mrak, tako da se pod vodom nije ništa vidjelo. Kako je ispalo, ni svjetlo koje je magijom stvorio nije mu pomagalo; voda je bila crna kao sam pakao. Jezero je bilo hladno, tako da mu je srce snažno udaralo.

Uza sve to, negdje je kraj njega plivala jedna od ajobbskih nemani.

Čitao je mnogo knjiga u kojima se takve nemani spominju. Najčešće bi bile opisivane kao ogromne ribe zubiju većih od kratkih mačeva, ili kao neka bolesna vrsta nastala spajanjem čovjeka i krokodila.

Magija mu je omogućavala da diše pod vodom, tako da se za zrak nije brinuo. Zaronio je još dublje prema dnu.

Dok je zaranjao, uopće nije imao osjećaja za dubinu. Mogao je biti tek nekoliko, ili stotinama metara pod površinom. Nije bilo nikakve razlike.

Pritisak vode stiskao mu je pluća, tako da je imao osjećaj da se guši. Najednom se ukočio od straha; osjetio je da ga je nešto dotaknulo. Krajičkom oka tada je ugledao sablasno deformiranu repnu peraju iz koje su izbijale šiljaste kosti.

Peraja bijaše dužine i visine nekoliko metara, dok joj je širina nadmašivala puni pedalj. Nije ju stigao dobro pogledati, a peraja je u par zamaha već nestala u tami.

Čvrsto stegnuvši svoj mač u šaci, Bellow je nekoliko puta njime zamahnuo kroz vodu, tek toliko da neman razjari.

Iz tame je pred njim ubrzo izronila glava; ogromnih očiju krvavih bjeloočnica i zelenih zjenica. Zubi su joj bili dugi svaki nekoliko pedalja, dok su joj se oštri poklopci škrga svo vrijeme otvarali i zatvarali.

Neman je počela napadati, u početku bez žurbe. Bellow nije mogao odrediti koliko li je dugačka, jer koliko god ušla u područje obasjano svjetlošću njegova mača, ostatak tijela bi joj i dalje bio obavijen tamom.

Očekujući udar svakog trenutka, Bellow je pred sebe pružio oštricu Zuba.

Sekunde su postale minute kada je oštrica Zuba zapela za zvjerske čeljusti, koje su tada na njega nasrnule, i otrgnula mu se iz ruke. Bellow je, ostavši bez mača, samo gledao u njega dok je ovaj tonuo u ponor Ajobba.

Neman je opet napala, no Bellow se izmaknuo. Bio joj je toliko blizu da ju je mogao dotaknuti. Premišljajući se nekoliko sekundi, naposljetku je učinio ono što je smatrao rješenjem.

Iz dlana je ispustio impuls destruktivne magije, koja je, uostalom, prije par dana svladala nekoliko ljudi i njihove konje. No nemani nije nanio nikakve štete tom vrstom magije; jedino što je Bellow dobio zauzvrat bio je udarac po rebrima perajom nemani, koja se tada ponovno na trenutak povukla u tamu.

Dok se bez ikakve orijentacije vrtio kroz vodu, pogledom je uhvatio Zub, koji je tonuo sve dublje i dublje. Pružio je dlan prema maču i telekinezom si ga tada vratio u ruku – pitajući se usput: zašto to nisam učinio prije?

Sada se osjećao sigurnije i hrabrije, sa Zubom u rukama. Neman se tada okrenula prema njemu i razjapila usta.

Sjetivši se učenja Vrhovnog čarobnjaka, Bellow je usporio vrijeme.

Usta nemani pred njim su se otvarala polako, pokazujući mu pakao tisuća zubi. U normalnom vremenu, neman bi ga već požderala, no u ovom su mu njena usta bila tek na metar od tijela.

Obuhvatio je Zub telekinezom. Magija se ne može usporiti, stoga je Bellow brzinom treptaja svoj mač ispustio iz šake te ga poslao prema glavi zvijeri.

Sječivo Zuba joj se zabilo u oko, iz kojega je tada šiknula krv i odvratna sluz.

No to mu nije bilo dovoljno.

Iskoristivši telekinezu maksimalno, Bellow je svu dužinu oštrice Zuba zabio u zvijer. Vrh Zuba izašao joj je na drugu stranu glave, kroz obraz.

Neman je bila mrtva.

Osjetivši zadovoljstvo, Bellow je tada vrijeme ostavio da teče kako su bogovi zamislili, usput telekinezom iščupavši Zub iz mrtva tijela zvijeri.

Nije više čekao ni trena, već je počeo plivati prema površini, usput se luđački tresući i u mislima psujući.

Poglavlje 38

ELTIUR

Sljedećeg je dana Eltiur sam pokušao izgovarati inkantacije. Gwath mu je dao knjigu osnovnih zigorških naredbi, u kojoj su bile najdosadnije inkantacije ikada smišljene.

Bilo je tu inkantacija kojima se moglo ohladiti ili ugrijati piće, kojima se sušila odjeća ili zaustavljala prehlada. Dakle, hrpe čarolija, no malo prave magije.

Pa ipak, Eltiur je i dalje tražio među runama, kraj kojih su bile naslikane ilustracije onoga što su inkantacije predstavljale. Prolazio je prstom po pergamentu i, doduše vrlo polako, čitao.

Nosterio: zorg katz, ‘tcho enk enar.” bilo je što je pročitao. Trebao mu je trenutak da shvati da ta inkantacija nije ni približno jednaka ostalim. Bila je, što mu je pružilo veliko zadovoljstvo, nenadmašno iznad.

Pod “nosterio” pisalo je detaljno kako izvesti inkantaciju. Bile su u pitanju teško čitljive rečenice, dijelom izmuljane tinte, kao da je i sam autor tih runa drhtao dok ih je zapisivao. Ali, naposljetku, Eltiur je pročitao što je htio.

I požalio zbog toga.

Niz čelo su mu curile graške znoja, a on samoga sebe nije osjećao. Tokom tih trenutaka izgubio je vid, ali je svejedno i dalje vidio, no iz kuteva iz kojih, kako je govorila logika, nikako ne bi smio gledati.

Eltiur se pomakne, a njegovo jedva vidljivo tijelo ne izvrši što mu je naređeno, već to učini pergament na stolu. Ja sam prostor, pomislio je, a vjetar je na to puhnuo kroz prozor.

Uplašio se, jer pomislio je da se neće moći vratiti u svoje prijašnje stanje. Ovo nije smrt, Bezdušniče, Mord je tada rekao. Ovo je tek iluzija koja se uvijek može razbiti.

Eltiur ne odgovori, jer u tom trenutku osjeti prezir prema bilo kakvom svršetku magije ako ona nije pridonijela, pa makar tek učenjem. Pustio je stoga da ga magija vodi, a ona ga je vodila.

Eltiur je sada promatrao svijeću koja je gorjela na stolu pred svime, jer Eltiur je bio sve. Magija mu je pokazala što može učiniti, a Eltiur je odlučio slijediti. Pružio je svoj pogled prema svijeći; prilazio joj je sve bliže, ni iz čega, do trenutka kada se našao u njoj, ili: kada je postao svijeća.

Plamtjeo je kako je logika nalagala, ali magija sebi podređuje logiku, i tjera ju da se savija kako ona želi, a ne kako su bogovi smislili. Eltiur je stoga, u jednom trenutku, odlučio mijenjati prostor.

Osjetio je još veći umor, još žešći bol. Ali, uspio je u naumu.

“Predmnijevam da si nešto naučio.” Gwath je rekao kada je ušao u prostoriju. Iznenada se nasmijao, jer Eltiur je sjedio i poluzatvorenih očiju mrmljao inkantaciju kojom su mogli ovladati tek čarobnjaci sedmog stupnja: mijenjao je prostor.

Točnije, pred Eltiurom je gorjela svijeća; sa voskom koji je plamtjeo umjesto plamena, i plamena koji je pridržavao gorući vosak umjesto voska. Plamen je, začudo, bio obuzdan u tom obliku, i nije se prelijevao gdje mu Eltiur nije dopustio; rotirao se u krug, i plamtjeo prema dolje. A vosak se nije topio.

Gwath je prišao Eltiuru te mu dotaknuo rame, na što se ovaj trgnuo iz transa i uplašeno otvorio oči. Drhtao je. Vosak svijeće koji je donedavno gorio umjesto plamena slio se natrag gdje mu je, po logici, i bilo mjesto, a plamen koji je donedavno pridržavao gorući vosak, vratio se do stijenja i nastavio gorjeti kako svijeće, po zamisli bogova, i inače gore.

“Uspio sam.”, Eltiur je rekao. “No i dalje ne shvaćam; Nosteriom sam ovladao bez problema, a ostalim ne mogu. Kako?” Nije se zapravo pitao “kako?”, već je to rekao tek da nešto kaže. Odgovor mu se, zapravo, istog trena ukazao: na njega su utjecali Mordovi neshvatljivi porivi za vlašću i manipulacijom, a inkantacija koja upravlja prostorom pružala je upravo ono za čime su obojica sada žudjeli.

Gwath je to također shvatio, tako da se poslužio Eltiurovim oružjem. Nastavio je razgovor tek da ga nastavi:

“Zašto uopće moraš shvatiti? Zar te Mord nije naučio stišavanju uma?” Gwath je sjeo kraj njega i iz svog habita zvukao lulu i smotuljak duhana. Nabivši duhan u lulu, prošao je dlanom iznad bubnja, na što je duhan planuo. Zagušljivi dim duhana ubrzo ih je obavio obojicu.

“Iako to ne shvaćaš, ti, kao i svatko drugi, cijelo vrijeme razmišljaš o nebitnim stvarima. Time samo zamaraš um. Svatko od nas posjeduje moć, ali ona se troši. Korištenje magije nemilosrdno troši energiju, no misli prave dodatni trošak.”, reče i povuče dim. Izdahnuvši dim duhana, natjerao je Eltiura da se dobro iskašlje. “Navikni se”, reče mu, “u Magisu je uronski duhan veoma cijenjen.”

Eltiur ne odgovori ništa, već pusti Vrhovnog čarobnjaka da nastavi: “Čitanje tekstova ti ne vrijedi ako ne možeš pamtiti. Stišavanjem misli stvaraš mjesta za nove informacije.”

“To će mi pomoći?” Eltiur se nije mogao sjetiti da mu je Mord o tome govorio.

“Dakako. No ništa ne dobivaš bez vježbe. Četvrti zakon čarobnjaka galsi: “moć je u volji”.”

“Magis ima zakone?” Eltiur je prihvatio kurs kojim je išao ovaj razgovor. Sve bi, zapravo, prihvatio, samo da ne mora govoriti o stvarnim problemima Morda i njega. Postali su jedno Mord i on, a bojao se čemu to prethodi.

“Ne samo Magis, već svi čarobnjaci.” Gwath se doimao iznenađenim što se Eltiur zanima za prilično nebitne stvari.

“Zar čarobnjaka ima i van Magisa?”

Gwath opet uvuče dim. “Magovi su posebna vrsta čarobnjaka, kao i vješci, druidi te šamani.”

“Koja je razlika?”

“Mi, čarobnjaci, imamo svoje kraljevstvo i kralja, dok ostali nemaju. Magovi su lutajući čarobnjaci, nešto slično pustinjacima. Vješci su jednaki čarobnjacima, ali to ne žele priznati. Smrdljiva politika je, dakako, u pitanju: u svojim redovima imaju bogate ljude željne vlasti, koji zbog toga, jer je ovdje magija veća od novca, ne priznaju čarobnjačke stupnjeve – jer znaju da su najmoćniji među njima jedva čarobnjaci petog stupnja.”

Eltiur primijeti da je Vrhovnom čarobnjaku mrzak razgovor o vješcima, stoga reče: “A druidi?”

“Oni su poseban svat. Oni nisu došli iz Hil’guma prije tristo godina, kao što su ostali ljudi. Druidi su nastanjivali Enzolart davno prije, skrivajući se među Bićima Bijelog Carstva. Prošlo je više od stotinu godina otkako su čarobnjaci zadnji puta bili u doticaju sa druidima, jer se ovi skrivaju po šumama. Neki vjeruju da su Druidi u rodu sa Zigorsima, jer su jednake koristoljubive naravi. Ljudi ih zovu i Otkrivačima tajni.”

“Zašto Otkrivačima?”

“Nemam pojma. Kao što sam rekao, nismo sa njima pričali više od sto godina. Ali da nastavim: šamani su još jedna vrsta čarobnjaka. Njihovi stupnjevi ne uključuju destruktivnu magiju, već su oni majstori prizivanja. Šamani mogu dozivati čak i bogove.”

Gausalus? Čuo sam za to.”

“Znaš li nešto o tome?”

“Ne.” Eltiur prizna.

“Pa, i bolje je tako. Gausalus je opasna vrsta magije. Znao sam ljude koji su njome izgubili živote.”

Eltiur osjeti nelagodu. “Žao mi je…” reče.

“Nema ti zašto biti. Svatko mora znati posljedice svojih činova. Glupost je opasna.”

“Ako je Gausalus opasan, zašto ga ljudi uopće kazuju?”

Gwath ponovno uvuče dim iz lule te ga otpuhne. “Moraš znati da se u nekim trenucima ne strepi ni od čega.”

Eltiur je zaustio da nešto kaže, no Gwath ga je prekinuo: “Tvoja majka, ona je poginula.”

“Ubijena je, da.”

Gausalusom ju možeš oživjeti…”

Eltiur je u tom trenutku jasno čuo lupanje vlastita srca. Zar Derrna još ima nade? najednom se upitao.

“… ali time bi pobio sve oko sebe.”

Nije htio odustati od nastojanja. “Mogu li se bogovi kako spriječiti u tome?”

“Boga može zaustaviti samo drugi bog, ili netko dovoljno moćan.”

Imaš li snage za takvo što? Eltiur upita Morda.

Možda sam imao nekada, no sada sam slab.

Ali van Inwog imaš veliku snagu.

Imam snagu, no nemam razum.

Eltiur je shvatio da mu je stoga preostala samo jedna mogućnost.

KALG

Ajobbska neman koju je Bellow ubio bila je u najmanju ruku ogromna. Držala bi pola stotine ljudi danima sitim.

Tharon i Kalg ribu su splavom odgurali do kopna i tamo ju sasjekli na komade. Utrobu su pustili u jezero, dok su od mesa uzeli samo ono sa rebara.

Nisu uspjeli sačuvati više od nekoliko desetaka kila mesa, jer više na splavi nisu mogli nositi. Dok je Tharon čuvao konje na polju među stablima, Kalg je sjekao riblje meso na trake, te ih stavljao sušiti nad dimom.

Kalg je naposljetku legao u travu da se odmori, jer umor ga je svladao.

Nekoliko sati kasnije, Bellow ga je probudio prodrmavši ga za rame. “Riba je dovoljno osušena, a i jezero je trenutno brže.” rekao je.

“Dovraga!” Kalg promrmlja. Ustao je i malaksalo zateturao kroz travu. Pogledavši kroz krošnje najbližih stabala, ugledao je jutarnje sunce koje je jarko sijalo.

Prišao je suhim obješenim trakama ribe te ih počeo skidati i slagati u improvizirane košare koje je Bellow u međuvremenu ispleo magijom, nakon čega je započeo sa prenošenjem košara s ribom na splav.

Nekoliko trenutaka kasnije, kada su i konji bili svezani na splavi, a košare naslagane kraj njih, zaplovili su i nastavili putovati.

Poglavlje 39

ROANA

Uspravno je stajala pred vojskom od tisuću petsto vojnika, od kojih su devetsto bili patuljci naoružani do zuba, a ostatak erionska vojska strijelaca u srebrnim oklopima. Kraj nje je stajao Gorymus.

Vojska je pred njima žestoko grmjela, šireći želju za krvlju u svako srce. Vjetar je mrsio Roaninu haljinu, dok je ona gledala u taj stravičan prizor podno planine.

Gorymus se tada okrene prema jugu, te vikne: “Naprijed!”

Zemlja se tresla od snažnih i teških koraka vojske. Cijeli Erion ostao je bez ljudi, osim stražara na zidinama i Učenjaka koji su vidali ranjene. Na mjesto privremenog upravitelja Eriona postavljen je Učenjak Lorg.

Uzjahavši ga, Roana je konja potjerala u lagani kas. “Uspjet ćemo…” cijelo je vrijeme šaputala.

“Nemajte brige, kraljice.”, Gorymus reče. “Budite sigurni da ćemo u Rimmarionu naići na seljake koji će uzeti oružje i boriti se na našoj strani.”

“Seljaci su daleko od pravih vojnika.” kiselo će ona.

“Ali brojnost seljaka premašuje osamdeset tisuća ljudi. Gavo raspolaže sa mnogo manje vojske.” Gorymus ju je pokušavao ohrabriti.

“Prokletstvo! Zašto smo ovakvo što uopće dopustili?”

“Takva je sudba.”, Gorymus reče. “Protiv sudbe nema oružja.”

“Pitam se, hoće li nam sudba donijeti pobjedu…”

“Ako ništa drugo, u Rimmarionu smo za nekoliko sati. Vidjet ćemo koliko je od puka stalo na stranu Gavoa. Ne vjerujem da ih je mnogo na neprijateljskoj strani.”

Roani su to bile puke priče. Ono što se treba dogoditi, dogodit će se. Puk mijenja strane kao što zmija mijenja kožu. Potpuno bezvrijedne informacije.

Neopazice, namještala si je haljinu jer ju je žuljala kod bedara. Gorymus je zasigurno primijetio njeno komešanje, jer se nasmijao. “Vidjet ćete kako će tek biti među pravim planinama. Ovo su tek brijegovi.” reče.

Nije imala pojma o čemu patuljak govori. Takozvani “brijeg” preko kojeg su prelazili bila je planina visoka nekoliko kilometara.

Ubrzo je osjetila miris prirode. Mnogo suhe, ali ipak guste trave bilo je pred njom. Planinski put bio je zapravo samo puteljak od sitnog kamenja i lišća. Sunce je sada bilo narančasto – zlatne nijanse. Poput sutona, no u podne. Nešto doista interesantno.

Nad puteljkom su se uzdizale žućkaste krošnje prerano suhih stabala. Raznovrsna vegetacija, no sva suha i uvenula. Lišće je na nekim stablima potpuno pootpadalo po puteljku, što je bilo uznemirujuće, jer ni proljeće još nije prošlo. Njen je konj tihim hodom prelazio preko tih kamenčića i šuškava lišća. Tu i tamo naišla bi na nevidljivu paučinu, ali sa vrlo velikim i vidljivim paukom na njoj. Bojala se paukova, zapravo.

Ne znajući zašto, prisjetila se Bisira. Njega je rodila prije Mihaela, tijekom Oštre zime, kako su to davno doba neki zvali. Prije trideset i sedam godina, kada je ona sama imala šesnaest te nosila Bisira u trbuhu, prema pričama davnih Pripovjedača, na Erion su se tada okomili čarobnjaci Dvorca Pet Vrhova. Erion je deset godina bio okovan snijegom i ledom, a nitko nije zapravo znao zašto. Bisira je prve tri godine othranjivala dojilja, iz razloga što je Roana od hladnoće izgubila mlijeko. Glad je vladala tada, u Erionu, a nije bilo nigdje nikakve lovine ili šume uopće. Sve je bilo smrznuto. Kada je prošlo tih deset godina, a Erion se ni iz kakvog razloga opet vratio na staro, došlo je vrijeme da Bisir ode na izobrazbu morala u Barg.

Nekoliko godina nakon Bisira, u Barg je pošao i Mihael. Prvih par godina u Bargu su sa svećenicima živjeli zajedno, no tada je Bisir odlučio odreći se svojeg prava na prijestolje, nakon čega je otišao u Stehhim u hram Mordaniusa na doživotnu službu.

Čim je doznala da je Mihael ostao sam, poslala je najbližeg prijatelja, Prvog Učenjaka, Hatora, da mu tamo bude zamjena za obitelj. Kasnije je doznala da su redovnici smaknuli njegovu kćer. Onog trena kada je to čula, osjetila je kao da ju je netko udario nečim po glavi najjače što je mogao. Tih dana neprestano je ronila suze…

“Kraljice!”, začuje se Gorymus. “Rimmarion na vidiku!”

Roana se istrgne iz razmišljanja, te osvrne. Shvatila je da je snatrila o prošlosti toliko snažno da je izgubila pojam o vremenu. Čim je malo bolje pogledom pregledala prizor oko sebe, uvidjela je da je još uvijek među planinama.

No daleko pred njom bila je nepregledna ravnica puna koliba i malih potoka, mlinova i polja sa usjevima, koja su seljaci obrađivali bez obzira na sve.

Rimmarion je bila ogromna zemlja.

HATOR

Nakon cjelonoćnog mukotrpnog jahanja, oko podne su došli do Avana. Ako su imali ikakva predviđanja da je taj grad i dalje veličanstven, ta su predviđanja pala u vodu.

Avan je očito pogodila kakva prirodna katastrofa, čim je postao oličenje ruševnosti. Nekada jedan od najbogatijih gradova kraljevstva Dvorca Pet Vrhova sada je izgubio svaku nadu da će to ikada ponovno biti. Stotine običnih ljudi, puka, pomagali su radnicima u uklanjanju komada kamenih blokova sa zemlje, prenošenju tisuće tona porazbijanog škriljevca, slaganju dijelova porušenih granitnih zdanja na ogromne hrpe…

A iznad svega toga, na onim zidinama koje su preostale, na kolčevima su sve nadgledale odrubljene ljudske glave.

“Banda.”, Thar Pukovnik je rekao kada su dojahali bliže ruševinama. “Prije nego je nastao red, zasigurno su harali banditi.”

Dojahavši do zidina, Thar Pukovnik priđe jednom graditelju koji je nadgledao ostale koji su nosili kamenje.

“Zdravo, dobri čovječe.”, pukovnik Thar ga pozdravi. “Što se ovdje dogodilo?”

“A što ti misliš?” ovaj će gnjevno. Thar Pukovnik shvati da ne bi bilo mudro pogađati što.

“Špirit je još u gradu?” upita ga promijenivši temu.

“Nemam pojma. Ovo sranje od gradnje nadgledam već deset sati, a oni prokleti tesari nikako da počnu sa konstrukcijama. Bogovi, hoću li više otići na počinak!”

Thar Pukovnik odjaše od čovjeka, odlučivši ga ostaviti na miru. “Može li se ući u grad?” Hator upita Thara kada mu se ovaj dovoljno približio.

“Ne znam.” Thar Pukovnik odgovori.

“Idem ja provjerit’.”, Ser Mitur reče i sjaše sa svog konja. “Pridrži mi uzde.” reče Ser Parksusu.

Umornih je koraka kroz prašnjavu travu prišao mjestu gdje je nekoć vjerojatno bio ulaz u grad. Prekoračivši nekoliko kamenčina i gomilu cigli, došao je do očišćene, no uništene gradske kaldrme.

Osvrnuo se oko sebe, ne mogavši razlučiti osjeća li gađenje spram tolikog barbarstva ljudi da uništavaju bez ikakve grižnje savjesti građevine koje su godinama bile podizane, koje su bile natopljene tolikim stotinama litara znoja radnika ižuljanih dlanova i suncem ispržene kože, čija je utjeha bila da će se ljudi jednoga dana moći diviti djelima njihovih ruku, ili spram tolikih pakosnih, nepotrebnih ubojstava običnih ljudi, čija je nepomična tijela sada mogao promatrati među prašinom i kamenjem. Bili su to ubijeni ljudi, znao je.

Vjerojatnije je da mi se gadi i jedno i drugo, pomislio je.

Ali ipak, u svoj toj mržnji Ser Mitur je osjećao i neobičnu radost, jer Avan je grad neprijatelja – a neprijatelja valja uništiti.

“Hej!” povikao je kada je ugledao nekog stražara.

“Što je?” stražar mu odgovori.

“Je li ulaz u grad slobodan?”

“Vidiš li da je slobodan?”, stražar pokaže rukom prema ruševinama. “Ako ovo nije zakrčeno, onda se pitam što bi bilo da jest.”

“Znači, ne možemo ući.”

“Nisam tako rekao.”, stražar se doimao povrijeđenim. “Putnici su uvijek dobrodošli…”

“Sjajno.” Ser Mitur reče, te pomisli: Zar je zbilja ostalo još čovječnosti…?

“… za tri bakrenjaka po glavi.”

Dakle, nije.

MIHAEL

Postavivši sedlo na konja i uzjahavši životinju, nastavio je sa putovanjem. Jahao je kroz dolinu prema planinama koje su od njega bile udaljene nekoliko desetaka kilometara.

Dok je spavao, ništa nije sanjao, tako da se i probudio mrzovoljan. A ako je tada bio mrzovoljan, sada dok poskakuje na sedlu po smrzotini od vjetra, njegovi osjećaji su pravi misterij.

Dok su mu se uzde naglo otimale iz ruku, više žuljeva mu je prokrvarilo, a to je donijelo neizdrživu bol. Posvema jer je konj uporno odbijao biti miran.

Jašući konja, promatrao je daleke šumarke, nebeske oblake i beskrajnu stepu koja je vodila prema plavim odrazima planina. Dakako, vrlo dosadni prizori, što se Mihaela ticalo.

Od svih mogućih zvukova u kojima je mogao uživati, od pjeva saviunskih ptica pa do skladnog udaranja konjskih kopita, jedino što je čuo bilo je iritantno škripanje zakovica zahvaćenih korozijom na džokeju sedla.

Mrmljao je kletve. Bio je bijesan i boljela su ga leđa. Imao je osjećaj da će mu kralježnica puknuti na dijelove. Prokleta gangrena ponovno se inficirala. Još uvijek je imao noćne more od onog trenutka kada mu je otpao komad trulog mesa sa noge; naježio bi se svaki puta kada bi na to pomislio.

Činilo se da krasta sprječava gangrenu da napreduje, no prije koji sat je ugledao zelenkasto – žuti gnoj koji je curio iz nje. Rana je gadno smrdjela, no to mu nije toliko smetalo koliko smanjena mogućnost kretanja zbog nje. A što je najgore, ako ga u Saviunu i izliječe, rupa od truleži na listu noge nikada mu neće zarasti. Osuđen je na vječnu hromost.

U sebi je opsovao Hatora. Taj čovjek, kojeg je toliko cijenio, izdao ga je. Kako je mogao dopustiti da ga takva boleština napadne?

No to ne valja. Vjerovati nekome je štetno. Ta bolest zna stvoriti mnoge žrtve.

Sjetio se onih vitezova koje je upoznao nakon borbe sa Thargelionovim izvidnicama. Njihova borbenost i srčanost tijekom okršaja nikada ne bi dala naslutiti da će isti, kada dođe pravi rat, pobjeći iz vlastita grada.

Shvatio je da mu je majka imala pravo. Izdajice valja povješati.

Da je Hator bio obješen, kakva mu je kazna i trebala biti, vitezovi ne bi dezertirali, a sa njima i njihov pukovnik. Da je Thar Pukovnik ostao u Erionu upravljati strategijom, rat između Gavoa i Eriona ne bi odnio tolike žrtve.

Da je Thar Pukovnik upravljao vojskom, bili bi u prednosti. No postojalo je tu još nešto.

Baliste.

Sjetio se dana kada je promatrao gotovo beskonačne formacije balista podno erionskih planina. Sve su bile održavane i spremne za rat. No nešto ih je uništilo.

Nešto ili netko.

Nitko osim vojnika, vitezova, Učenjaka, kraljice i njega nije znao za položaj balista. Stoga je bila više – manje tajna gdje su se formirale, jer svi koji su znali za položaj bili su prisegnuti šutjeti o tome. No svejedno su baliste naposljetku izgorjele.

Jašući je shvatio. Nije Gavo taj koji uništava Erion, već su to sami Erionci. Dokle god u kraljevstvu nema pravih zakona, ljudi će činiti što ih je volja. Kao što bi mu otac, Gerbetus, rekao kada je imao četiri – pet godina: “životinja van štaglja brzo postaje zvijer. Daj čovjeku slobodu i postat će gad, no zarobi ga i postat će ti prisni sluga.”

Baš kako mu je otac rekao.

Erion je otvoreni štagalj, a zvijeri čine što hoće… kakve li ironije!

Poglavlje 40

GWATH

Došao je gavran sa pismom čarobnjaka Revona. Čarobnjak je u Areni upoznao nekog pomorca koji ga je pristao odvesti do Hil’guma za dvadeset bakrenjaka. Bila je to prava sreća, jer prošli brod nije bio dovoljno jake konstrukcije. Barem je tako rekao kapetan.

Znači, ubit će ga i opljačkati, a zatim mu tijelo baciti u more… divota!

Gwath je bio nervozan. Pijuckao je kuhano vino iz kaleža pred kaminom u kojemu je buktala vatra. Južni vjetar svakoga je dana bio sve jači, a i on sam se prehladio, tako da mu ne bi valjalo riskirati. Bio je umotan u udoban gunj punjen guščjim perjem.

Pismo je bacio u plamen. Dokumenti su opasni – moćniji i od mača i od magije.

Kraj njega je stajao Urtes, čovjek od tridesetak godina. Gwathu je taj čovjek vrijedio manje od pišljiva boba, prije svega jer je jedan od rijetkih čarobnjaka koji posjeduje snažnu magiju, a ne upotrebljava ju.

Čisto iz arogancije, Gwath odnekud izvuče lulu, sa već nabijenim duhanom u bubnju, te ju upali pirokinezom. Prsti su mu i dalje gorjeli, no on nije htio utrnuti plamen.

Urtes ga je gledao srećom, radošću i veseljem jednakima kakvom komadu cigle. Vrata se kraj Urtesa tada otvore i u sobu uđe Eltiur. “Oprostite što smetam…” Eltiur promrmlja.

Zašto onda uopće smetaš? Gwath se upita.

“Što je?”

“Došao sam reći da ću ubrzo otići.” Eltiur reče i pogleda Urtesa, koji je na to odmah izašao.

“Da?” Gwath sklopi dlanove i nagne se prema mladiću.

“Mord mi je zapovjedio.”, Eltiur reče. “Više od toga ne smijem reći. Zlo je svuda, kazao je, tako da se mora paziti na tajnovitost.”

“Bez brige.”, Gwath reče i pljesne dlanovima. Na trenutak su obojica ostala bez zraka. “Sada možeš urlati, a nitko nas ne može čuti.”

“Mord mi je govorio o nekakvom planu, ili tijeku događaja. Rekao mi je da neočekivane okolnosti zahtijevaju da odem.”

“Kakve neočekivane okolnosti?”

“Kada bih barem znao. Vjerojatno je nešto u vezi Thargeliona. Možda zna za Morda.”

“Thargelion.”, Gwath promrmlja i sjeti se Revona koji je otišao moliti za podršku Hil’guma u ratu. “Ovdje si siguran. Ovo je Magis! Naš sustav obrane pomno je izgrađivan stotinama godina.”

“Žao mi je, no ja moram poslušati Morda.”

Žao? Gwath pomisli. Prepuknut ću od sreće ako odeš odmah sada!

“Stehhim. Rekao je da me tamo čeka sljedeća etapa učenja.”

“Ali još nisi naučio ni destruktivnu magiju kako valja. Čak ni um još nisi sposoban stišati. No, dobro. Možda te Pripovjedač tome nauči.”

“Pripovjedač?”

“On je tvoj sljedeći učitelj. Već smo se dogovorili.”

Gwath je maknuo štit od prisluškivanja. “Reci mi, kada ideš?”

“Odlazim danas.”

Napokon!

Eltiur ga tada prijateljski potapša po ramenu, okrene se i, otvorivši vrata, ode.

Gwath je u svoj svojoj mizeriji tugovanja za učenikom, ustajanjem u ranu zoru i beskrajnim živciranjem, samo sjeo natrag u naslonjač pred kamin i nabacio smiješak na lice.

“Urtes!”, vikne. “Vino!”

BELLOW

Meso Ajobbske nemani bilo je, začudo, ukusno, a Bellow ga je jeo sa užitkom. Strah od bezdana Ajobba polako je nestajao, mada će noćne more od toga imati ostatak života.

Zavaljen na tvrdom naplavljenom drvetu splavi, dok je Kalg kraj njega veslao, Bellow se, iako protiv svoje volje, prisjećao Magisa. Taj mu prokleti grad nije ni najmanje nedostajao, no on se svejedno pitao: nisam li trebao ostati?

Udišući miris Ajobba, Bellowu je pred oči sve snažnije dolazio san. Nije bio umoran, no nije bio ni odmoren.

Naposljetku je zaspao i, dakako, zbog toga požalio.

U snu se nalazio u svojoj odaji, u magiškoj kuli. Gledajući u prazne pergamente i razmišljajući kakvim tekstovima da ih napuni, kraj sebe je najednom čuo riječi jednog mudrog čovjeka, sa kojim je već jedanput ranije razgovarao.

Znaš li u što gledaš, Bellowe?

Svoj um, odgovorio je.

Čovjek je kraj njega stajao u tišini, pogleda uprtog u te pergamente. Ne, rekao je. Gledaš u svoje planove.

Znači, ja nemam planove?

Imaš ih, dakako. No oni su izgrađeni od stvarnosti nastale frustracijom. To nisu pravi planovi.

Kakvi bi onda trebali biti?

Čovjek uzme dugo pero sa stola i pruži mu ga. Umoči ovo pero u tintu i počni pisati.

Bellow učini kako mu je rečeno. Vrh je pera grebao po pergamentu, korak po korak stvarajući riječi i rečenice. Dugo je Bellow pisao, pustivši pero da vodi i pravi rune.

Pogledajmo što si napisao, čovjek napokon reče.

Bellow tada pogleda u tekstove na pergamentu; govorili su o satima i danima koji dolaze. Govorili su čak i o prošlosti.

Myrone, zašto si mi dao da pišem?

Nisam ti dao tek da pišeš, mladi čarobnjače. Dao sam ti nešto više.

Što to?

Uskoro ćeš shvatiti, čovjek reče. Za sada, zapamti prvu rečenicu.

Bellow pogleda na vrh pergamenta. Tamo je pisalo: I tada ustade umoran čovjek te baci drvo u vodu. Spreman za dolazak…

Dok je čitao, riječi su nestajale. Stoga nije pročitao do kraja. Crne su se rune na pergamentu tada počele međusobno stapati i vrtjeti u tamnom vrtlogu.

Nakon nekog trena, kada se vrtlog napunio svijetlim crvenilom, Bellow je otvorio oči.

“Prokleto glupav san…” promrmljao je te se primio za glavu, na čijoj je sljepoočnici osjetio pulsirajući bol.

“Sada si ti na redu za veslanje.” Kalg tada, namrštena lica, reče. Ispustio je veslo iz ruku i, osovivši se na noge, prišao Bellowu.

Bellow je tada problijedio.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *