Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 31-35

Poglavlje 31

GWATH

U kuli Magisa, onoj koja je nešto šira od avanske, Eltiur je sa Vrhovnim čarobnjakom Gwathom proučavao rune Krvavog jezika. Taj je jezik, koji se više gotovo niti ne koristi u Enzolartu, ali ga u Hil’gumu svi koriste, bio sve samo ne jednostavan. Eltiur nije shvaćao zašto je dio učenja destruktivne magije zapravo učenje kompliciranih i nekako običnih tekstova koji uopće ništa ne govore.

Pred njim i Gwathom, na traljavo izrađenom drvenom stolu bila je rasprostrta koža sa vrlo neuredno napisanim rečenicama. Krvavi se jezik naizgled činio strašnim i dostojanstvenim, tako da je Eltiur u početku i bio malo uzbuđen, no onog trena kada je Gwath pred njega raširio stotinjak godina star popis namirnica nekog davno umrlog Prvog Učenjaka, svo je uzbuđenje palo u vodu.

“Ne trudiš se.” kroz svu tu dosadu bilo je jedino što je čuo. Mislio je da voli učiti, no ispalo je drugačije. Svaki puta kada bi naučio novu riječ Krvavog jezika, staru bi zaboravio. I tako iznova.

Samo izgovaranje jezika bilo je teško. “S” se nije uvijek izgovaralo “S”, već se katkada čitalo kao “Z”. Neke riječi imale su više značenja, kao naprimjer riječ “renwh”. Ta riječ nije imala određeno značenje, to jest ukazivala je na svjetlo, dobrotu, hrabrost, ljepotu… dakle, ako bi ispred ili iza neke riječi pisalo “renwh”, to bi značilo da je, ono na što ta riječ pokazuje, nešto dobro.

Ovo nije imalo nikakve veze s magijom, što to je Eltiura nerviralo. Na čelu mu je neka žila pulsirala; mukotrpan posao, a na vidiku niti graška znoja.

Ako ništa drugo, dok je Gwath namršteno čitao tekstove sa pergamenta, on se igrao sa svijećom koja je nagorjevala na prozoru.

Podizao je i spuštao plamen svijeće po svojoj volji. To nije bila čista pirokineza kakvu je Mord znao koristiti: stvaranje samog pakla oko sebe. Ovo što je Eltiur činio sa plamenom bilo je puko kontroliranje, nešto što čak nije ni morao naučiti. Sposobnost upravljanja mu je došla kao obična posljedica prijašnjeg uništenja realnosti, razgovaranja s kamenom i pretvaranja u orla.

Pitam se hoće li te taj plamićak spasiti od neprijatelja, Mord je prekinuo tišinu Eltiurova uma.

Gwath tada progovori ozbiljnim glasom: “Slušaj, Eltiure: pristao sam te podučavati jer poštujem Morda. Želiš li ga doista razočarati?”

Eltiur nije shvatio, no nije ni morao, jer Gwath je nakon toga rekao nešto vrlo neobično, što je Eltiurov duh dovelo do ruba kraha: “Mord te nije odabrao zbog tvojih mogućnosti, već zato što u tebi vidi brata.”

Mord se na to u Eltiuru pobunio, običnom tišinom kao oružjem, jer nije imao namjeru napasti, već navesti Eltiura da razmišlja o riječima Gwatha. Iako nije shvatio kako je Gwath ničime prozreo kroz njega, Mord se na starca nije ljutio. Štoviše, odao mu je poštovanje.

“Zašto bi u meni vidio brata?” Eltiur šapne, najednom se tresući pred silinom saznanja.

“Nije bitno. Vratimo se učenju.”

“U redu.”, Eltiur ga, neobično omamljena uma, posluša. “Nauči me.” reče, vjerojatno niti ne znajući što je rekao.

Gwath je na to kimnuo i nastavio: “Magija nije puko uništavanje. Ono je nešto sasvim drugo. Reci mi, čuješ li svoje srce?”

“Čujem tebe.” Eltiur odgovori.

“To je zato što ne poznaješ magiju. Prava magija je nešto nedostižno, nešto što ni ja ne mogu razumjeti, pa ni Mord. To tek možda mogu samo bogovi…”

Eltiur htjedne upitati na što misli, no Gwath je već rekao: “Je l’ i ti osjećaš kako je loša ova prostorija? Neobično je sparno i utječe na raspoloženje.”

Eltiur kimne.

“Idemo odavde.”, Gwath reče. “Ne znam za tebe, no mene bi smirila šalica čaja.”

BELLOW

Kod Ajobba su bili tek sljedećeg jutra. Zapravo su tamo došli jučer kasno tijekom noći, no tada su se već utaborili i polijegali.

Bellow se nalazio među gustom i visokom, zelenom i rosnom travom među malim šumarcima jasenova. Tharon i Kalg bili su par metara od njega, leđima okrenuti jedan od drugoga, spavajući. Na obrubu jezera, daleko od njih, konji su tažili žeđ.

Razne ptice pjevušile su sa stabala pokušavajući Bellowu iskidati živce, dok su konji pili vodu preglasno. No on je izdržao; drijemajući i gunđajući u polusnu.

Sunce mu je, kraj svega toga, smetalo pri snivanju, dok ga je romon Ajobba uporno podsjećao da mu se piša, a i da je žedan, uostalom.

Korištenje magije izmorilo ga je. Vjeđe su mu bile teške i ljubičaste, dok ga je trbuh neprestano bolio. Bilo je zapravo normalo da ga trbuh boli, jer se izvor moći svakog čovjeka tamo i nalazi, a koristivši magiju dio izvora se otkida i odlazi – no ipak, Bellow bi bio zahvalan da nije tako.

Drijemao je, pokušavajući zaspati, sve dok komarci nisu smjenu mučenja prepustili obadima. Tada mu je dozlogrdilo.

Osovivši se na slabe noge i shvativši da Kalg i Tharon i dalje spavaju, otišao je nabrati lišće za čaj.

Koliko god pokušavao, nikako nije mogao otrkiti koju je travu za čaj koristio Kund Manijak. Stoga bi otkinuo i prožvakao svaki list kojeg bi ugledao, pokušavajući otkriti je li to taj.

Konačno, kada je odustao od potrage, no ipak i otkinuo koru nekog drveta za koju je bio siguran da kuhana u vodi ima dobar okus, vratio se do tabora.

S obzirom da se trebala kuhati kao suha, Bellow je koru za čaj sasušio magijom. Prišavši mjestu gdje je spavao, prema zemlji je bacio plamenu kuglu. Vatra je buknula, a plamen se povisio nekoliko pedalja.

Jedan od konja, onaj kojeg je Tharon koristio, na svome je sedlu imao zakačen lončić i nekoliko šalica. Prišavši konju, Bellow je lončić uzeo i s njime pošao do jezera po vodu.

Niti pet minuta kasnije, Kalga i Tharona probudio je miris kuhanog čaja. Oboje su tada sjeli kraj Bellowa uz vatru.

“Slušaj ovo.” najednom reče Tharon, očiju još sanjivih od spavanja.

Bellow se na to osvrne, no osim uobičajenih zvukova prirode ništa nije čuo. “Što to?” napokon upita i srkne čaj iz drvene šalice.

“Tok Ajobba, pjev ptica i mreškanje krošnji.” Tharon odgovori i u šaku uzme par grumenja mekane zemlje, te ih među prstima razlomi u komadiće. “Kada si zadnji puta pomirisao zemlju? Jesi li to ikada učinio?” Ovaj je čovjek predugo bio zatočen, Bellow pomisli.

Bellow nije odgovorio. Kalg tada srkne iz svoje šalice i zamišljeno reče: “Kod nas u Hurnu oduvijek je tako. Nema mnogo ljudi, a i vole mir. Planine i gorja, hladnoća i šumske zvijeri. Gotovo kao da čovjek tamo i nije kročio.” Bilo je očito da mu je nedostajala planina Saviun, sa svojim vrhom koji počiva među oblacima, prekriven debelim snijegom. Nedostajale su mu Saviunske šume, kroz koje je nekada volio šetati i uživati. Nedostajala mu je Derrna, koja vjerojatno nikada neće biti prikladno pokopana. Jezero okovano ledom i hladni, slatki planinski zrak… pitao se, hoće li se ikada vratiti?

Tharon ga zamišljeno i prijateljski pogleda. “To mi se doista čini kao mjesto gdje bih mogao živjeti.”

Kalg se okrenuo prema Bellowu; sjećanja na Hurn dozivala su jad i bol, tako da nije htio više o tome. “Dobar si to čaj napravio.” rekao mu je.

“Imao sam dobrog učitelja.” Bellow je uz smiješak odgovorio. Kund Manijak, luđak opsjednut gostoljubivošću i napijanjem. Da, vrstan učitelj. A ne treba zaboraviti ni vrijeme koje sam proveo rame uz rame sa tim učiteljem: čitav jedan dan!

“Poznaje li itko od vas putove Ajobba?” najednom upita Tharon.

“Ovaj tok odvest će nas do Gijama, Urona ili čak Eriona, ako se ne skreće s puta.” Bellow odgovori. Nisu imali nikakva čamca. Luku, koja je niti dva kilometra udaljena, vjerojatno je vojska već oslobodila, tako da bi bio prevelik rizik kada bi otišli tamo i ukrali neki čamac.

Stoga su odlučili napraviti splav.

Nakon što su popili čaj, Kalg i Tharon prihvatili su se pravljenja užadi, dok je Bellow uposlio Zub rušenjem stabala.

Zub je debla sjekao kao pruće. Debelo granje, pak, kao najtanje grančice. Bellow je zamahivao Zubom kao da je jedno sa tim mačem. Zub bijaše mač iskovan u samoj srži magije; naime mač koji ne tupi, koji se ne oštri, koji ne puca, niti hrđa.

Kalg i Tharon su užad pravili od kora stabala. To će biti vraški velika splav jer će na njoj biti i tri konja.

Ubrzo je oko Bellowa bila prava hrpa posječenog drvlja, dok je on neumorno obarao sljedeća stabla. Odredivši nakon nekog vremena da ih je posjekao dovoljno, posječena je stabla počeo skupljati s tla i dovlačiti ih bliže jezeru…

Poglavlje 32

KALG

Bellow je drva složio u pravilan red, dok su ih Kalg i Tharon povezivali improviziranim užetom. Tharon je poznavao mnogo vrsta čvorova, dok se Kalg snalazio kako je znao. U Hurnu, gdje su svi drvosječe, ljudi su imali prevelike šake da bi pravili užad. Tamo su ljudi kao od kamena sazdani; širokih ramena, nabijenih prsa i izbrazdanih lica.

Jednom hurnovskom bilo bi ispod časti plesti užad. Takve stvari nisu prepuštali niti ženama, koje su čak i trudne prenosile debla na ramenima. Time bi se zamarala samo djeca, koja onog pravog, parajućeg ledenog zraka nisu udahnula.

No sada nisu u Hurnu.

Kalg se mučio sa tim prokletim užetom. Nije on bio velik čovjek, već nizak i plećat, velikih šaka. Takve ruke nisu stvorene za dječji rad. Psovao je i mrmljao kletve dok je pleo koru i njome si usput žuljao prste. Tharon je, pak, kraj njega orno pjevušio neku pjesmicu.

“Dobijesa!” Kalg je opsovao nakon što se po tko zna koji put ponovno posjekao tankom korom drveta.

“Ne ide ti to tako, prijatelju.”, Tharon reče te mu iznova počne pokazivati postupak izrađivanja užeta. “Vidi.” rekao je i uzeo tri dugačke kore te od njih u par brzih poteza ispleo savršeno uže. Kalg nije ništa shvatio.

“Možeš li to isplesti magijom?” Kalg je upitao Bellowa koji se nakon rušenja i slaganja debala odmarao naslonjen na neko drvo, pokušavajući doći do daha.

Bellow se namrštio i odgovorio: “Mogu pokušati.” Na to je otišao do svog konja, sa čijeg je sedla skinuo čarobnjački štap.

Još se više namrštivši, Bellow je dugački štap primio objema rukama, te njegov vrh pružio prema hrpi kora stabala.

Vrh štapa zasvijetli, a Bellow njime napravi niz kružnih pokreta u zraku.

Poput zmija, kore su tada oživjele i počele se kretati. Prelazile su jedne preko drugih i međusobno se omatale. Jedna po jedna, užad se stvarala i zaustavljala na mjestu.

Ubrzo Bellowov štap utihne, a pred njim umjesto kora na hrpi bijahu užadi.

“Umoran sam…” Bellow je tada rekao, te zateturao nekoliko koraka.

“Odmori.” reče mu Tharon, usput ga pridržavši da ne padne, nakon čega ga je odveo do mjesta gdje je noćas spavao.

“Dobra ideja.” Bellow je, legavši na travu, Tharonu odgovorio. Ubrzo nakon toga, zaspao je.

ELTIUR

Čaj kojeg su pili pred magiškom kulom na svježem podnevnom zraku bio je ne samo gotovo ukusan, već i gotovo savršen.

Planinski zrak jest bio hladan, no ovaj čarobnjački habit kojega je Eltiur jučer dobio bio je topao i udoban. Balans topline. Gwath je imao pravo; šalica čaja doista je bila potrebna, jer nešto je u onoj odaji loše utjecalo na njih.

“Dakle”, Gwath reče, “prije nego započneš sa destruktivnom magijom, moraš naučiti još nekoliko drugih stvari. Ako jednog dana postaneš vrhunski čarobnjak i ljudi ti se počnu diviti, a ti ne znaš čitati, slava će ti biti kratka vijeka. Stoga, prije nego se počne činiti, mora se učiti. S obzirom da tebe čekaju mnogi drugi poslovi koje ne valja zanemariti, odredio sam da ćeš ovdje učiti oko mjesec dana – dakako, i to se može izjaloviti, jer Mordove su namjere nepredvidive. To jest premalo, no kratki smo s vremenom. Prvo ćeš naučiti osnove Krvavog jezika, zatim čisti enzolartski, a tek ćeš na kraju prijeći na samu magiju.”

“Zašto su važni jezici, osim što puk čine sretnim?” upitao je Eltiur.

“Određeni jezici imaju tajne. Magija koju koristimo mi čarobnjaci je čista i osnovna. Postoje razne riječi nad kojima se u prošlosti dugo bdjelo, da bi se zatim te riječi zakapale u zaborav.”

“Zašto?”

“Magija ne umire.”, Gwath reče. “To čine živi. Zakopane riječi mogu se ponovno iskopati i upotrijebiti. Riječi su natopljene.”

“Kako riječi mogu biti natopljene? Ta one i ne postoje! Čime bi se, uostalom, i mogle natopiti?” Eltiur je bio zbunjen.

“Energijom.”, Gwath mu odgovori. “Čistom energijom. Shvaćaš li?”

Eltiur nije razumio. Napokon, kada je to primijetio, Gwath mu je demonstrirao. “Vidi.”, reče i pokaže mu otvoreni dlan. “Upotreba čiste energije zahtijeva izvor.”

Posred Gwathova dlana stvori se plameni jezik.

“Ovaj plamen trenutno uzima moju energiju.”

Gwath ga je prodorno pogledao. “No sada…”

Eltiur iznenada osjeti napor. Niz šiju i čelo potekne mu znoj. Osjećao se kao da je žedan usred pustinje.

“… plamen gori uzimajući energiju sa tvoga izvora.”

Eltiuru je sada postalo jasnije. Napor i vrućina su prestali, no na Gwathovom je dlanu i dalje gorjela vatra. “Izvor energije ne mora biti živo biće.”, Gwath reče. “Pogledaj sada ovo.”

U praznu je šalicu iz čajnika tada sipao čaj. Šalicu je nakon toga položio na sredinu stola, tako da oboje jasno vide njezin sadržaj.

“Sada ću energiju uzeti iz ovog čaja.”

Eltiur je promatrao tekućinu u šalici. Ništa se nije događalo.

“Gledaj…”

Eltiur se trgne od iznenađenja: u sekundi se sva tekućina iz šalice pretvorila u paru i suknula van.

“Nevjerojatno.” Eltiur bijaše u najmanju ruku zadivljen.

“No ovaj čaj nije jedini kojem magijom mogu uzeti izvor energije. Pogledaj šalicu.”

Šalica se najednom počela tresti i sušiti. Ljuske keramike otpadale su sa nje kao mrtva koža sa čovjeka. Ubrzo se šalicom počeo širiti sloj od čistog pepela. Poput posljedice kakve bolesti, u pepeo se pretvorio svaki djelić keramike.

Napokon je, koju sekundu kasnije, šalica u potpunosti izgubila svoj oblik te se rasula u hrpicu pepela.

Gwath je utrnuo plamen na svome dlanu. “Ovo je magija osmog stupnja. Sada znaš zašto moraš učiti. Do ovoga sam nivoa svijesti stigao nakon šezdeset godina vježbe.”

Trenutak je zavladala tišina.

“A tebe ću to pokušati naučiti u mjesec dana.”

KALG

Nakon što su dva sata dugi posao izrađivanja splavi priveli kraju, napokon su isplovili.

Bellow se tada probudio, posve odmoren. Kalg se prihvatio improviziranih vesala i njima grabio vodu. Ajobb je jezero, tako da nema svog određenog toka. No utjecaj vjetrova po njemu je načinio mnogo virova koji su stvarali neku vrst toka. Trenutno su na splavi išli nizvodno, zbog čega su se zahvaljivali bogovima.

Postoje mnoge priče o najvećim virovima koji znaju prevrnuti čitave brodove, no takvi se virovi nalaze na glavnom dijelu Ajobba, koji dijeli stepu i Šumu tame. Takvo što je i očekivano na tom dijelu, jer tamo je jezero široko gotovo pedeset kilometara.

Šum silne vode bio bi božanstven da nije bio iritirajuć. Zajedno sa pjevom ptica svirao bi tada pravi orkestar.

Tharon je smirivao životinje busenom trave. Sedla su konjima bila poskidana, dopuštajući time vjetru da im rashladi leđa.

Bellow je na drugoj strani splavi za to vrijeme sjedio prekriženih nogu i u tišini razmišljao. Nažalost, zvuci prirode i Kalgu su pomogli pri razmišljanju i prisjećanju. Iznenada, Kalg je gledao u svoje selo, svoj raj. Vrlo brzo mu se pjev ptica u glavi izmijenio te promijenio u smijeh Derrne. Drvena je splav postala drveni pod njegove kućice. Bijeli oblaci na nebu postali su bijeli snijeg, Ajobb ga je podsjetio na Hurnovo jezero…

Trans.

Iako je veslao i gledao u prazno, Kalg se prisjećao dana kada je sve pošlo krivo.

Bili su na Hurnovom zamrznutom jezeru. Eltiur je dlijetom izbušio rupu u ledu, došavši time do vode pod njim. On sam prišao je Eltiuru sa sačmom u ruci i u vodu ubacio jedan dio mreže, dok je drugim počeo praviti kružne pokrete.

Ubrzo se smotana mreža pod vodom raspetljala i raširila, poput paučine, u savršeni krug. Pustivši da njen kraj sa sačmom naglo potone u vodu i uhvati ribe, Kalg je mrežu pružio Eltiuru. “Vuci.” rekao mu je.

Mrežu iz vode izvukli su zajedno. Taj dan uhvatilo se mnogo riba.

Taj je dan također bio i zadnji Eltiurove slobode, jer već je sljedećeg dana Eltiur morao ubiti medvjeda.

Kalg više nije vidio Eltiura i led Hurna, već Bellowa i Tharona na splavi kraj sebe.

“Prokleto sporo.” Bellow reče.

“Možeš li ubrzati splav?” Kalg ga upita.

“Takvo što ne smijem ni pokušati. Iznad je mojih mogućnosti.”

Izračunajući koliko će im tom brzinom trebati da dođu na kraj kraka Ajobba, Kalg je tiho opsovao. Putovanje mu nije smetalo, no prisjećanje na ono što je izgubio jest – a putovanje ga je, nažalost, nukalo da se prisjeća.

Poglavlje 33

ROANA

U oznojenoj je šaci stiskala taj prokleti komadić pergamenta, a to ju je samo podsjećalo na to da su neprijatelji korak ispred nje.

Sjedila je na prijestolju u Kraljevskom tronu i zamišljeno netremice piljila u kameni pod pred sobom. Dva oklopljena stražara mirno su stajala pred njom kraj vrata.

Sluškinja joj je svako malo donosila ćup s vinom i punila joj pokal. Danas je bilo toplo, no vjetar koji je zviždao kroz prozore bio je leden.

“Moja gospo”, reče sluškinja kada je sljedeći puta ušla u prostoriju, “dopustite mi da zaklonim prozore. Možete se razboljeti.”

“Nemoj.”, Roana odsutno reče. “Ostavi ovako. Vjetar je… ugodan.”

“Kako velite.” sluškinja se povuče.

Mučila su je sjećanja. Još davno, kada je kralj Gerbetus zagonetno umro, rekla bi da je u redu muku mučiti pokušavajući otkriti što se dogodilo. No sada je starija. Ne priliči kraljici da se toliko brine.

“Veličanstvo!” zazvoni tada glas jednog vojnika. Vrata pred njom su se otvorila, a u prostoriju su ušla dva vojnika, držeći neku priliku. Stražari unutar Kraljevskog trona odmah su im priskočili u pomoć.

“Što je sada ovo?”

Oglasi se onaj vojnik koji je rekao “veličanstvo”: “Rekao je da želi razgovarati sa vama, kraljice. Patuljak.”

Osoba koju su držali bila je vrlo niska, no u ramenima daleko šira od bilo koga od njih. Potpuno oklopljen, patuljak je izgledao strahotno. Lice mu je bilo bradato i puno ožiljaka, dok njegov pogled, pak, kao je govorio o zlu kojemu je nebrojeno mnogo puta svjedočio. Bio je to patuljak crnih inteligentnih očiju, pod kojima je bio širok i kukast nos, te izborano lice ispucalih usana: dakle, ništa više od svakog drugog patuljka.

“Samo želim razgovarati.” patuljak je rekao.

“Kako ti je ime?” Roana ga upita.

“Gorymus od Gavoa.”, patuljak reče te prijeđe na stvar: “Donosim vam ponudu.”

“Kakvu ponudu?”

“Bio sam štitonoša kralja Thorona.” Oh, Roana pomisli. Thoronov štitonoša. Nisam ga prije vidjela.

“Pustite ga.” ona tada zapovjedi, na što ga stražari i vojnici nevoljko puste iz stiska.

“Sada, kada Thorona nema”, patuljak Gorymus nastavi, “Gavoom vlada njegov nećak. Ime mu je Zabiris. Čim je došao na vlast, zaključao se u zamak i odande zapovijeda. Puk ga ne voli; ne slijedi ga. A kralj bez kraljevstva je ništa.”, nastade tišina, pri kojoj Gorymus prebaci težinu sa jedne noge na drugu. “Kao što rekoh, ako kralj nema pristaše, pristaše će slijediti drugoga.”

“Tebe?”

“Da. Istina je da Gavo više nije Pobunjeničko kraljevstvo. No to ne znači da nema Pobunjenika Gavonaca.”

“O kolikom puku govorimo?”

“Jesam tek štitonoša, no to ne znači da me se može svrstavati uz seljake. Ne govorimo o puku, kraljice, već o vojsci.”

Roanine nade su porasle.

“Vojska od devet stotina patuljaka.”

Roanine nade pale su u vodu.

“Samo devet stotina?” upita ga.

“Cijeli Erion nema toliko.”

To je bila istina. “Dakako da nema.”, reče mu. “Dugujem vam zahvalu.”, trenutak razmisli, pa zamišljeno reče: “Nego, nisi rekao što ti dobivaš od svega toga; zašto bi nam pomogao?”

“Sumnja vam je valjana, ali uvjeravam vas, kraljice: rado ću vam pomoći iz osobnog zadovoljstva – vidite, moja me čast tjera na to, jer i moj je kralj činio upravo to: pomagao… a zar Erion nije oduvijek saveznik Gavoa, bez obzira na Zabirisa?”

Pomagao je Thoron, Roana kiselo pomisli. Ali kako… no dobro. Drugog izbora nemam. Odluči: “Onda neka bude. Poklanjam povjerenje i prihvaćam vašu savezničku ruku, Gorymuse od Gavoa.”

“Učinili ste valjanu stvar…” Zar? Roana pomisli. Gorymus joj priđe bliže. “Imam vam još nešto za reći. U Gavou, pred odajama kralja Zabirisa, vidio sam jednog čovjeka. Razgovarao je sa meni nepoznatim patuljkom. Nisam se htio petljati, no tada sam čuo da vas planiraju umoriti.”

“Ne vjerujem da zbog toga trebam brinuti, jer ionako me trenutno mnogo ljudi želi mrtvu.” Roana se prisili nasmiješiti.

No Gorymus je bio ozbiljan poput kamena. “Plavi plašt; jedan je od vaših ljudi. Kao štitonoša prošlog kralja, imao sam sva prava ubiti izdajnika.”

“Jesi li ga ubio?”

“Napao, da. No izdajnik je kukavički pobjegao. Srećom, prije nego je pobjegao, osakatio sam mu lice sabljom.”

MIHAEL

Krajolik je prolazio mimo njega, dok je on jašući na konju nastavljao putovanje prema Saviunu. Planine i jezero Ajobb bili su iza njega, tek dio obzora koji se sada stapao sa oblacima.

Prošavši kroz nekoliko malih ribarskih naselja, Mihael je naišao na polja koja su se širila dokle mu je pogled sezao. U daljini, na padinama brežuljaka, žetalci su srpovima žanjali žito u busene, koje su zatim slagali u zaprege koje su vukli volovi – što je bilo čudno, s obzirom da je žito bilo još zeleno. Nešto dalje od njih, među visokim i kržljavim stablima, pastiri su čuvali svoja dobra.

Mihael je tada ugledao jednog seljaka koji je usmjeravao konje upregnute na plug da počnu orati neobrađeni dio zemlje. Seljak nije bio udaljen ni deset metara od njega, koji je svog konja jahao po uskom putu od ugažene zemlje

“Nije li kasno za oranje?” Mihael upita nakon što ga je seljak pozdravio.

“Pa da dopustim prokletinji korovu da mi otme zemlju?” Bio je to neuredan i velik čovjek, taj seljak, sa crnom razbarušenom kosom i sijedima prošaranim brkovima.

Mihael se prisjeti vitezova i Prvog Učenjaka. “Reci mi, jesi li posljednjih dana možda vidio skupinu erionskih vitezova? Među njima je bio i jedan starac, prisni mi prijatelj.”

Seljak se zamislio. “Vitezovi kažeš? Žao mi je što te moram razočarati, no nisam vidio nikog takvog. Ovaj tjedan padale su paklene kiše. Bijah u kući svo vrijeme.”

“Ništa onda.”, Mihael reče i nastavi kasom, “Neka ti Bogovi dadnu bogatu žetvu.”

Seljak se nasmiješi i lagano pljusne konja po bedru, na što životinja krene naprijed.

Mihael je nastavio jahati zemljanim putem. Seljaci, dakle, prave još obradive zemlje. Znači da i oni shvaćaju da pravi ratovi i glad tek imaju doći…

ROANA

Ne, ne, ne… ponavljala je u mislima. Baš u trenutku kada se činilo da se Erion oporavlja, ispalo je da je jedan od vitezova izdajnik.

I to posljednji vitez.

Napustila su je desetorica vitezova od kojih je jedan narednik, a drugi pukovnik. Napustio ju je i Prvi Učenjak, te zatim vlastiti sin… a sada ovo.

Bilo je prekasno za dvojbe; već je poslala stražu po viteza Reteka. Čekajući nakon toga, nervozno je lupkala prsima po naslonu za ruke na svome tronu.

“Što ovo treba značiti?”, Ser Retek će iznenađeno kada su ga stražari doveli u Kraljevski tron. “Uvjeravam vas, moja kraljice, oduvijek sam vam služio dobro. I vama i vašem plemenitom kralju prije vas.”

Roana ga prekine rukom. “Jedna te osoba ima prepoznati.” reče.

“Koja osoba? O čemu vi to?”

“Zove se Gorymus. Kaže da te je vidio u Gavou.”

“Da, kada sam se izbavio iz tamnice.”, Ser Retek reče. “Čovjek?”

“Patuljak.”

Nije se imalo više što reći, jer Gorymus je tada ušao u prostoriju.

“Da nisi bježao, sada ne bi imao tu posjekotinu na licu. Ostao bi bez njega!” Gorymus će bijesno ugledavši Ser Reteka, jer očito ga je prepoznao kao neprijatelja.

“Ja doista ne znam…” Ser Retek počne mrmljati, no ustukne jer je Gorymus isukao mač sa boka najbližeg stražara.

Stražar je nešto viknuo i skočio prema Gorymusu u namjeri da ga svlada. Ostali stražari su učinili isto, no Gorymus je u isti glas sa kraljicom rekao: “Ne miješajte se!”

Onog trena kada je Ser Retek isukao svoj rapir, Roana se povukla par nesigurnih koraka.

Gorymus je nasrnuo na Ser Reteka, no ovaj je velikom brzinom odbio udarac. Ser Retek je bio vitez Eriona, i k tome još veteran više ratova. Nikako nije bio slab protivnik.

Gorymus je promijenio taktiku i iskoristio svoju masu. Nevjerojatno je brzo potrčao prema Ser Reteku, izmičući se od njegovih uboda rapirom kroz zrak.

Ser Retek ga je tada uspio nogom odgurnuti od sebe te ga snažno drškom rapira udariti po licu. Gorymus je zateturao, no već je u sljedećem trenutku počeo zamahivati mačem.

Ser Retek mu je parirao, braneći se i napadajući u isto vrijeme. Dva su se sječiva odbijala jedno od drugoga, uz iskre i visoke tonove.

Gorymus tada odluči ponovno napasti. Hotimice je u jednom trenutku izložio svoju glavu, čekajući pravi trenutak. Ser Retek je iskoristio priliku i rapirom zamahnuo prema licu patuljka, niti ne sluteći da je patuljak korak ispred.

U zadnjem se trenutku Gorymus sagnuo pod neprijateljevom oštricom, našavši se tada pod ispruženom rukom viteza. Znajući da ima manje od sekunde, Gorymus je namjestio svoj mač pod pravim kutom i zabio ga u bok Ser Reteka.

Vitez je viknuo u agoniji, no ipak je, prije nego se srušio, svojim oružjem posjekao leđa patuljka.

Gorymus se uspravi i primi za posjekotinu na leđima iz koje je počela liptati krv. Čvrsto je nakon toga, objema rukama, zgrabio svoj mač i prišao vitezu.

Prije nego je Ser Retek izgubio svoj život, Roana je uspjela čuti njegove posljednje riječi:

“Nisam uspio, Eliano…”

“Neka ti mač bude oštar, tamo gdje ideš.” Roana je tada rekla, zaplakavši nad usudom tog čovjeka – ništa više nije mogla, jer sraz dvaju časti bila je veća od pukog donošenja odluka.

HATOR

Vatra je u kaminu polako gorjela. Iako opasan drvenim zidinama, Gorgh je bio pod udarom ledenog planinskog vjetra, što je također bio i razlog zašto se gostionica nije mogla ugrijati.

“Kada će vrata biti popravljena?” netko upita.

“Večeras. Osim ako ne padne kiša.” Hator odgovori.

“Znači, moramo se početi pakirati.”, Thar Pukovnik se okrene prema Ser Mituru. “Ti ćeš otići do kovača da ti potkuje konja.” Ser Mitur kimne te ustane i ode iz gostionice. Thar Pukovnik se nakon toga vrati svom tmurnom gledanju u stol pred sobom.

Hator se tada okrene prema njemu i reče: “Nema razloga za brigu. Čim dođemo u Avan, idemo do kipara. On ima ptice pismonoše.”

“Ali nećemo u Avanu biti toliko dugo.”, Thar Pukovnik ga upravo zabrinuto pogleda. “Nećemo znati hoće li nam Erion odgovoriti.”

“Bitno je samo da znaju koji je razlog našeg odlaska.”, Hator reče. “Bitno je da ne misle da smo izdajnici.”

Hator nije znao kako pomoći. Nije on pukovnik; nije on posjedovao smirenost kakvu je posjedovao Thar. On nije znao što činiti, osim slušati.

A Thar Pukovnik je rekao: “Znaš dobro, Hatore, da nas u Erionu po svoj prilici čekaju jedino omče. To, i možda rake, ako budemo imali sreće.”

Hator je pomislio reći da to nije istina. Htio je reći da će sve biti u redu, da će se čak kući možda vratiti kao heroji. No ostao je šutjeti.

Jer nije htio lagati prijatelju.

Poglavlje 34

GWATH

Poslijepodne je i dalje bilo mirno. Nakon ručka u velikoj dvorani, Gwath je odlučio odmah tamo podučavati Eltiura. A da ne bi ponavljao isti posao dvaput, njega i Eltiura promatrao je dječak Bohhar, koji je i dalje bio šutljiv kao kakva biljka, no njegovo je društvo ipak bilo nekako poželjno.

“Prvo sklopi dlanove.”, Gwath je rekao. “A nakon toga svu energiju sa izvora usmjeri prema njima.”

“Izvor?”

“Kod svih ljudi je u trbuhu, kod pupka. No kod tebe je izvor Inwog.”

“Shvaćam.” Eltiur tada namršteno pogleda u svoje dlanove; tresli su se i postajali sve svijetliji.

“Ne trebaš žuriti.”, Gwath reče. “Kada budeš spreman, dlanove polako odvoji.”

Eltiuru je tada iz središta prsa izbila slabašna svjetlost, te počela putovati prema njegovim dlanovima. Da nije sličan postupak vidio tisućama puta kod drugih učenika, Gwath bi bio zadivljen.

Nakon toga je uslijedilo ono očekivano: Eltiur je odvojio dlanove. Centimetar – dva, ne više.

Između Eltiurovih dlanova stvorila se kugla crne magle, koja se vrtjela oko svoje osi. Što je Eltiur dalje odmicao dlanove jedan od drugoga, to bi se njegove ruke više počele tresti, a kugla se povećavati.

“Prekrasna je.” Bohhar je šapnuo. Eltiur ga nije čuo jer je bio u transu.

“Dotakni je.” Gwath će dječaku.

Bohhar znatiželjno, no opet uplašeno, pruži prste prema tmini kugle. Crnilo koje se vrtjelo, poput jezika vatre planulo je prema njegovim prstima.

“Odbija me!” dječak je uskliknuo.

Eltiur je sada raširio ruke gotovo tri pedlja, na što se kugla naglo povećala.

“Naravno.”, Gwath reče. “Ovo je destruktivna magija. Čista energija, no ona koja ne uzima našu, već energiju naše duše.”

“To je opasno?” Bohhar upita.

“Ne bi vjerovao koliko.”, Gawh odgovori i pogleda Eltiura u oči, koji nije gledao ni u što. “Neka kugla promijeni strukturu. Načini od nje… žlicu.”

Eltiur je tada instinktivno počeo obavijati rukama kuglu i okretati ih oko nje. Kugla je ispustila nekoliko prigušenih praskova, nakon čega se počela izmijenjivati. Prvo se raširila u plosnati kvadrat, koji se zatim ispresavijao više puta. Crnilo se nakon toga između Eltiurovih dlanova zaledilo i popucalo u komadiće, koji su se istog trena tada počeli ponovno međusobno spajati.

Nekoliko sekundi kasnije, pred Eltiurom je lebdjela crna, maglovita žlica.

“Svaka čast, momče.”, Gwath će gotovo ponosno. “Savladao si prvi korak stvaranja energetskih oblika.” Gwath tada iznenada udari Eltiura po ramenu, te usklikne: “Svaka čast!”

Eltiur se od udarca vratio u svoju svijest. Crna žlica pred njim je nestala. “Svaka čast!”

BELLOW

Tok vode gurane vjetrom koji i planine pomiče bez ikakve muke, pljuskanje teške splavi čiji su krajevi poskakivali, rzanje konja i tračci sunca koji su se probijali kroz krošnje visokih kržljavih stabala uz vodu. Ptice su lovile ribu, a vrijeme ljude, da ih sahrani nakon što ih zemlja upotrijebi. Svaki je čovjek tek alat koji služi dok ne izdahne, pa i ona tri jadnika na splavi sa tri konja.

“Umoran sam.” rekao je jedan od njih, Kalg, i ispružio se na vlažnom drvetu, spremivši se otpočinuti dok ne dođe ponovno na njega red za veslanje. Bellow je nastavio veslati.

Iako nije smio, Bellow je dozvao povjetarac. Nije smio iz nekoliko razloga: nije imao energije da bi se razmetao, i destruktivna magija ne osjeća sažaljenje kada uništava razum.

Povjetarac je bio ugodan, ali Bellow ga nije stvorio zbog ugode, već da mu pomogne gurati splav. Balvani su škripali koliko je teška bila, a to je dovoljno govorilo. Na svu sreću, imao je dovoljno pameti ne dozvati Vjetar, jer dugovi su mu prema tom biću bili ionako previsoki. Čak je morao samome sebi priznati da se ne osjeća lagodno zbog svega toga; Vjetar je nepredvidiv. Ako poželi, može Bellowa uništiti.

Napredovali su sporo. Ali dovoljno brzo.

Misli Bellowa prekinu lepet krila neke ptice što je poletjela iz guštika. Osmjehnuo se.

Da je meni sloboda kakvu imate vi, životinje Ajobbske… pomislio je. Na um mu je pala još neka misao, ali sve je to utihnuo glas Kalga, koji je nešto promrmljao prenuvši se u snu.

Bellow je tek sada shvatio da je promatrao ptice dobrih sat vremena, ne razmišljajući o težini veslanja; njegove su ruke gotovo instinktivno pravile pokrete i grabile veslima vodu. Morao je priznati da ga čak ni Tharon, koji nije volio biti u tišini, nije prekinuo u transu promatranja.

Kalg se opet prene, ali ovaj puta promrmlja nešto iz čega Bellow razumije: “Ne… Derrna…”

Tharon je isto čuo, ali osim upitnog pogleda nije učinio ništa. Niti on niti Bellow nisu se htjeli miješati i buditi Kalga jer i sami su tokom snivanja izgovarali kojekakve riječi – a upravo ih je to činilo jednako svjesnim situacije.

Stoga su tek nastavili putovati, ostavivši čovjeka teških snova samog sa svojim snovima.

Poglavlje 35

ELTIUR

Sljedeće što moraš naučiti je kako stvoriti oružje od energetskog oblika.”, Gwath reče. “Jer žilca baš i nije najopakije oružje. Učini to kada budeš spreman.”

Kao što je naučio, Eltiur sklopi dlanove. Trebala mu je cijela minuta da usmjeri energiju iz ogrlice u njih.

Nakon nekog trena, dlanove je počeo odvajati. Između dlanova je ponovno stvorio tamnu kuglu, no ovoga puta tijekom preslagivanja i širenja, kugla se uobličila u široku sablju.

“Zamahni sa njom.” Gwath reče.

Sablja u luku prosiječe zrak. Gwath tada uzme jabuku sa stola te ju baci na kraj prostorije. Eltiur na to nije reagirao.

“Bacit ću još jednu, no ovu probaj presjeći.”

Gwath baci sljedeću jabuku. Iz znatiželje, također je i usporio vrijeme.

Iako je sve teklo polako, sablja je brzinom munje izašla iz Eltiurova polja koncentracije i odletjela prema jabuci rotirajući se. Njena oštrica, tamna kao da je iz samog pakla presjekla je jabuku na dva dijela brže od treptaja. Uz hrskaj, dijelovi su jabuke i komadići njezine kore usporeno letjeli uokolo, dok se sablja, pak, tada istog trena vratila svome gospodaru.

Gwath vrati vrijeme u normalan tok. Već sljedeće sekunde, dijelovi jabuke pali su na pod.

“Savršeno.”

Eltiur otvori oči. “Uspio sam?”

U dvoranu tada uđe Urtes. U rukama je nosio pladanj sa ćupovima punim crnoga vina.

“Oh, hvala bogovima na tebi.”, Gwath usklikne i uzme jedan od ćupova sa pladnja. Polako si sipa vino u kalež, te upita: “Uronovo, pretpostavljam?”

“Dakako, gospodaru.” Urtes odgovori te se povuče van iz velike dvorane. Gwath odnekud uzme drugi kalež i pruži ga Eltiuru. “Kušaj, nećeš požaliti.”

“Nešto me zanima.”, Eltiur reče. “Kako možeš biti siguran da vino nije otrovano?”

Gwath se nad time zamisli. “Koja bi mi razonoda preostala da nemam ove? Bez različitih mogućnosti, bi li život imao smisla?”

“Ta nije li to riskantno?”

“Vidjet ćemo.”, Gwath odgovori i nasmiješi se. “Živio!” Otpije gutljaj.

Hrabrost ili ludost? Eltiur upita Morda.

Samo nezadovoljstvo, Mord odgovori. I dakako, razočarenje.

KALG

Dok je prolazio veslima kroz vodu, Kalg je zapazio nešto neobično: na djelić sekunde valovi vode su se počeli kretati u suprotnom smjeru. S obzirom na veličinu valova, koji su načas zaljuljali i splav, Kalg je pretpostavio da se radi o velikoj ribi koja prolazi ispod njih.

Bio bi budala da je pomislio da se radi o nečemu opasnom, no komad drveta koji je bio dio ruba splavi svojim naglim otkidanjem od ostatka plovila i potonućem u bezdan, natjerao je Kalga da preispita definiciju “budale”.

“Čarobnjače, nešto je u vodi!” Kalg je stoga doviknuo Bellowu.

Bellow je netremice pogledom pregledao površinu vode, no osim odraza sebe i oblaka nad sobom ništa nije vidio. “Znaš li što je to?” upita Kalga, jer najednom je također ugledao neprirodne valove na vodi.

“Bit će da je nešto za što će trebati mač.” Kalg reče. Bellow nije znao šali li se Kalg, no svejedno je otišao do svog konja i sa sedla otkačio čarobnjački štap – ono u što se uzdao daleko više od Zuba.

“Ne dirajte vodu.” Bellow je tada rekao te dotaknuo površinu jezera vrhom svoga štapa. Najednom se pod vodom začuo prasak, nakon čega su stotine riba mrtve isplutale na površinu.

No neprirodni su se valovi tada ponovili.

Bellow je ponovno ispustio struju u vodu, no ništa se nije dogodilo. Shvativši što mora učiniti, Bellow odloži čarobnjački štap i isuče Zub.

“Stvarno ćeš ići to ubiti?”, Tharon upita uvidjevši što čarobnjak smjera. “Je li to zbilja potrebno?”

Bellow je kimnuo i, ruku drhtavih od straha, prišao rubu splavi. “Poznajem tu vrstu nemani.”, rekao je. “Ako ona ne umre, bojim se da ćemo mi.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *