Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 26-30

Poglavlje 26

KALG

Došla je zora. Netko je drugi ušao u mesarev podrum, netko tko je bio naoružan i koji je iz podruma iznosio van sve što se moglo ponijeti. Kalg je vrebao iza velikog kamenog bloka, kojeg radnici nisu mogli maknuti bez drvene konstrukcije krana, trenutak kada će podrum mesara biti slobodan, pa da može otići unutra i pronjuškati poput kakvog psa lutalice za nečim jestivim. Tharon i on već su dan nakon zabarikadiranja u krčmi ostali bez hrane, tako da je Kalg morao otići pronaći nešto za jelo.

Na ulicama su vladale nezamislive promjene. Oni koji su donedavno prosili koricu kruha i razvodnjeno pivo, sada su osnivali vlastite bande koje su se sukobljavale i, katkada, međusobno ubijale na ulicama. Većina donedavno bogatih ljudi bili su prisiljeni na odlazak u neki drugi grad, na siromaštvo, prošnju ili su, pak, završili ubijeni i nepokopani naočigled sviju.

Trebalo se paziti tih dana. Bande su se okomile i na Namjesnika Avana, kojeg su objesili sa prozora avanske kule da služi kao ukras. Na njegovo mjesto postavili su vrhovnog svećenika Obina hrama, koji je već prvog dana uveo smaknuća onih koji ne žele plaćati nametnuti porez od deset zlatnika mjesečno po glavi.

Tharona i njega još, srećom, nisu uočili, jer bandama su pažnju odvraćale pljačke i silovanja.

Prva dva dana su prošla i sada ih je ostalo još pet. Ne bude li došao onaj za kojeg im je Eltiur rekao da ga čekaju, biti će prisiljeni otići.

Tharon je cijele dane bio zatvoren u sobi. Proučavao je skice biljaka iz knjiga koje bi mu Kalg katkad donio, ili bi spavao.

Nikakve vijesti o Aberu nisu imali. Možda je poginuo u potresu, a možda nije. Bilo kako bilo, u redovničkoj kući nije bilo nikoga.

Čovjek koji je praznio mesarev podrum napokon je uzeo i posljednji komad mesa te ga odnio do kolica, nakon čega se sa njima izgubio među ruševinama. Čim je ustvrdio da nema nikoga, Kalg je ušao u podrum.

Zrak je bio vlažan i primamljiva mirisa. Podrum je bio mračan, tako da je Kalg morao hodati leđima naslonjenim uza zid, da time sa vrata propusti sunčevo svjetlo unutra.

Podrum je bio dosta dugačak, sazdan od kamena. Duž zida se prostiralo podosta drvenih polica na kojima su maloprije nesumnjivo počivali komadi mesa. Sa stropa su visjele kuke, na kojima su na nekim mjestima još bili komadići sušenog mesa.

Kalg je dobro pretražio svaki kutak prostorije, zavlačio se pod police i uspinjao na prste da vidi ima li ičega na najvišima. Na kraju je uspio naći nekoliko dimljenih kobasica smotanih u klupko, obješenih za kuke u najdaljem dijelu podruma koje svjetlo sunca nije moglo dosegnuti.

Sakrivši kobasice pod svoju košulju, Kalg je izašao iz podruma.

Bio je pažljiv, jer u ovim bi vremenima ljudi bili spremni za hranu i ubiti. Jedinu utjehu pružali su mu preko dva metra visoki granitni blokovi, koji su tu i tamo virili iz zemlje, iza kojih se skrivao od neželjenih pogleda.

Preskakao je hrpe krša i opeke, stakala i kamenja. Katkad bi naišao i na tijelo nekog mrtvog čovjeka koje su bande sklonile iza kamenja tek toliko da im manje smrdi.

Ovratnikom košulje prekrio je nos kada je prolazio kraj mjesta gdje su ljudi bacali svoj izmet na hrpu. Neka skupina djece, ne starije od dvije – tri godine, igrala se gađajući se međusobno grudama izmeta sa te hrpe.

“Dovraga!” Kalg je opsovao. Ljudi su oduvijek imali tu čudnu naviku gubljenja razuma u trenucima kada im je on najviše trebao.

Neki ga je čovjek, pedesetak metara udaljen od njega, tada mrko pogledao. Čovjek je nosio komad krpe preko nosa i usta, te hrđavu mačetu u ruci.

Kalg je požurio dalje, pokušavajući ostati smiren. Morao je pažljivo pridržavati kobasice pod košuljom da mu ne ispadnu. Niti na pola metra od sljedećeg granitnog bloka iza kojeg bi mogao nastaviti hodati skriven, glas je doviknuo:

“Hej, ti!”, bio je to onaj čovjek. Kalg se okrenuo prema njemu. “Da, ti.”, reče ovaj. “Što to nosiš?”

Kalg nije htio trena oklijevati; potrčao je najbrže što je mogao. Od mogućih projektila, koje bi na njega poslali bijesni ljudi koji su shvatili što nosi pod košuljom, poput kamenja, komada stakla, ili čak izmeta, štitio ga je granitni blok.

Trčao je prema kućama pred kojima su, poput nanosa snijega, bile gomile krša i inkarata te komada kamenja teških i po nekoliko tona.

Uspevši se na jedan veliki blok, koji je nekada nesumnjivo pripadao zidinama, sa njega je skočio na drugu stranu, nakon čega je nastavio trčati po desetak metara dugačkoj čistini. Put mu je tada popriječio novi kameni blok, kojega je Kalg također, htio ne htio, morao preskočiti. Nakon nekog vremena, Kalg se našao u dvorištu jedne gotovo potpuno uništene kuće bez ijedne ploče na krovu, koja je, shvatio je, prije samo dva dana bila sušionica sukna.

Provukavši se zatim među mnogo dijelova zidina i prekoračivši mnogo cigli, koje su vireći iz tla svakog trena prijetile da će o njih uganuti gležanj, uspio je zaći u drugu ulicu.

Ova je ulica, koliko je mogao razaznati, vodila do krčme. Među gomilom ljudi koja je nemoguće smrdjela po ljudskom izmetu, truleži i kojekakvim ostalim odvratnostima, uspio se provući i doći pred ruševinu koja je nekoć bila krčma. Nije se usudio ući kroz vrata, već je odabrao sigurniji put kroz dvorište, pa preko zida i na kraju kroz prozor sobe neke prostitutke.

Tako je i učinio. Koji trenutak kasnije, kada se pomoću cigli koje su virile iz zida uspio uspeti do prozora te kada je, ušavši unutra, prošao kraj nekoliko pijanih ljudi koji su divljali poput životinja, napokon je stupio u hodnik.

Nakon što je pokucao na vrata u hodniku koja su vodila do sobe gdje se nalazio Tharon, Kalg je, kraj zvuka otključavanja, začuo Tharonov glas:

“Jesi li živ, Kalže?”

“Jedva.” Kalg je odgovorio i ušao u sobu, nakon čega je vrata zaključao i na njih postavio zasun.

ELTIUR

U trenu kada je sa visine od nekoliko stotina metara ugledao Magis, kroz glavu su mu prostrujile riječi Morda:

Poslušaj savjest.

Riječi su u tome trenutku imale smisla, jer imao je neobičnu želju ovome gradu učiniti ono što je i Avanu. Zlo učinjeno Avanu nije počinio on, već Mord, no ipak je imao osjećaj da je svom tom brutalnom moći on samostalno upravljao.

Magis je bio nekoliko desetaka kilometara udaljen od mora, koje je daleko na obzoru odisalo modrom svježinom. Grad čarobnjaka bio je obavijen bijelom maglom, kroz koju se vidjela središnja kula i sive kamene zidine sa kruništem oko nje. Između kule i zidina, poput gljiva nicale su drvene ili, na nekim mjestima, kamene kuće čarobnjaka nižih stupnjeva, običnih seljaka i trgovaca koji su u potrazi za zaradom pristali tajno prevoziti robu iz Urona i Avana ovamo na prodaju. Oko zidina grada rasli su šumarci, dok se tu i tamo mogla vidjeti koja njiva, voćnjak ili vinograd. Ljudi iz Magisa očito su bili radišni; što je bila prava ironija, s obzirom da je vjerojatno svaki njegov stanovnik mogao upravljati magijom.

Travnati ponor od polja i šumaraka na brijegovima pod njim kretao se brzinom jednakom vjetru. Pogleda uprtog u vrh magiške kule, konstantno je napredovao prema njoj.

Prizor Magisa bio je u najmanju ruku veličanstven: kamene zidine sa bedemima za stražare i tvrđama koje su čuvali onageri sa vječito plamtjelim projektilima. Masivna, tone teška željezna vrata urešena tragovima korozije nad kojima su stražari budno stajali sa čarobnjačkim štapovima u rukama. Barjaci pred zidinama i rijetki rovovi među brežuljcima u kojima se nesumnjivo skladištilo ulje za natapanje zemlje u slučaju rata.

Žuta svjetlost zabljesnula mu je lice. Toliko, čak, da je u potpunosti izgubio moć nad magijom. Magis je pred njim nestao, da bi se iznova pojavio sekundu kasnije. Prizor mu je titrao pred očima taj jedan tren u kojemu je Eltiur izgubio vlast nad sobom.

Ubrzo je izgubio svijest. Osjetio je kako mu se tijelo okreće u zraku, kako mu se kosti formiraju natrag u čovječje i kako mu crno perje otpada sa kože.

Tolikom se brzinom strmoglavo kretao prema kuli Magisa da je osjetio njenu prisutnost kao dio sebe. Osjetio je hladnoću kamena, dezorijentiranost i oštar, probadajući bol.

Bol, u skladu s kamenom hladnijim od same smrti, doveo ga je do pomisli:

Jesam li mrtav?

Ne, Mord mu je istog trena odgovorio. Eltiur nije čuo Morda, jer izgubio je i ono finalno – svoj um. Tek je kasnije – nije znao procijeniti koliko kasnije – osjetio nečije prste na svom bolnom licu i riječi koje su slijedile:

“Živ je.”

“Odlično, Urtese.”, reče na to nepoznati glas starca. “Pobrini se da bude pravilno zbrinut.”

“Što se dogodilo?” Eltiur je napokon uspio prozboriti. Glas mu je bio obamro, neobično hrapav i usporen.

Onaj imenom Urtes mu odgovori, no Eltiur nije razumio niti djelića od odgovora na pitanje koje je postavio. “Što?” upita.

“Samo budi miran”, napokon je shvatio što je ovaj rekao, “uzimaj hranu i odmaraj. Ni mi ne znamo tko si ti i što se upravo dogodilo, no kada dođe pravo vrijeme, znat ćemo.”

Nije mu se trebalo dvaput reći. Zaspao je.

Što se svega toga ticalo, mogao je i ruku izgubiti, ili nogu tijekom onog pada. No nije ga bilo briga.

Kada bi doista i umro, smrt u udobnom krevetu među ljudima koji ga njeguju bolja je od mnogih smrti kakvih je u životu vidio.

ELTIUR

Okupali su ga i obrijali, te položili u sobu koja je odisala mirisom tamjana i svježe ispečenih hljebčića, koji su se dimili kraj šalice čaja na stoliću do njegova kreveta. “Što se dogodilo?” upitao je nikoga, jer nije u ništa ni gledao.

“Odmarajte.” reče sluškinja koja je čistila prašnjave police natrpane knjigama i požutjelim spisima.

Kroz veliki prozor bez stakla ulazio je hladni jutarnji vjetar, koji je Eltiuru iz usta tjerao oblačke pare dok je govorio. Nešto dalje od kreveta u kojemu je ležao, shvatio je, posve nag, bio je stol na kojemu je počivao veliki prazni pergament, te nekoliko lijepih pera za pisanje.

Sluškinja je primijetila Eltiurov pogled. “U slučaju da poželite napisati pismo.”

To je prokleto očito, pomisli, no ostavi neizgovoreno – ta ionako nije znao pisati, a arogancija i neznanje nisu dobra kombinacija.

“Želite li poći do Vrhovnog čarobnjaka?”

Bilo mu je neugodno. Zar sluškinja doista misli otići pred svog gospodara sa potpuno nepoznatim čovjekom u naručju, koji je usto i nag.

“Moja odjeća…” promrmljao je.

“Oh, da!”, sluškinja usklikne. “Rekli su mi da vam dadnem novu. Tamo je.” reče i pokaže na uredno složenu hrpu crne tkanine, koja je ležala na stolici par metara od kreveta.

“Biste li…?”

Sluškinja ne reče ništa, već kimne glavom i odjuri iz odaje.

Maknuvši sa sebe debeli gunj, Eltiur je prišao stolici. Naježio se osjetivši nagli zapuh ledenog vjetra. Odjeća na stolici bio je zapravo habit sastavljen od četiri dijela: prva dva su bila vunena, koja su mu prianjala uz samu kožu. Bile su to lagane hlače i potkošulja, spojeni šavovima.

Treći je dio bila grimizna halja sa kukuljicom, koja se vezivala dugim, platnenim pasom.

Posljednji dio bile su vunene čizme. Neobično lagane, tople i vrlo komplicirane za navući ih na noge; mnogo kopči i traka je valjalo spojiti da bi se čizme uopće mogle obuti.

Sluškinja je tada bez ikakve najave ušla u odaju. “Gospodine, izgledate veličanstveno!”, rekla je te dodala: “Vrhovni čarobnjak vas čeka. Molim vas, pođite za mnom.”

Eltiur je sa sluškinjom pošao do stepeništa, kojim su se uspeli nekoliko katova iznad, gdje su na zidovima visjele slike Morda Dur’agemskog, nakon čega su napokon došli do drvenih vrata. Otvorivši ta vrata, pred Eltiurom se pokazala velika dvorana koja je mogla primiti stotine ljudi. Stolovi i stolice, sagovi na podu i tapiserije po zidovima, lusteri i jela na stolovima duž prostorije; od pečenih pilića, zečeva i dimljenih, začinjenih riba, usoljene govedine, pa do mirišljavih kruhova i sireva te otopljenih maslaca, vina i bačvica piva.

Visoki, pleterima ukrašeni prozori, pa čak i mladice stabala u kutovima dvorane. No ipak, najznačajniji i najupečatljiviji bio je starac, čiji je glas zazvonio prostorijom:

“Uđi, neznanče. Ja sam Gwath, Vrhovni čarobnjak.”

Poglavlje 27

ROANA

Bio je to mračan trenutak, tokom kojega je Roana prestala disati, ne zbog strijele, koja je padajući sa neba nad krvavim poljem iščekivala zarinuti čelični vrh u svoju žrtvu, već zbog pada na kameni pod kada ju je nečija odlučna ruka snažno gurnula. Sekundu kasnije, na Roanu se srušio čovjek sa strijelom u prsima. Istog je trena oko sebe začula povike strijelaca, koji su uz bijes i psovke napeli svoje lukove i ispalili kišu strijela na patuljka sa samostrelom – tog patuljka bez časti.

Nekoliko sati kasnije, Roana je stajala kraj ranjenog viteza Reteka. Učenjaci su mu ranu dezinficirali i opekli usijanim čelikom. Svako malo tjerali su ga da pije makovo mlijeko, no to kao da nije pomagalo. Ser Retek je i dalje stenjao, trpeći bol u agoniji, Roani gotovo odvratnoj.

“Kakva ironija!”, Ser Retek je rekao kada ga je Učenjak Lorg po stoti put nukao da ispije još jedan gutljaj makova mlijeka. “Strijela me ranila, no lijek će me ubiti.”

“Dugujem ti svoj život.” Roana mu je krpom brisala znoj sa čela.

“Iskreno, kraljice, i izgubili biste život da se nisam spotaknuo i zadobio strijelu. Bila je to slučajnost. Nisam hrabar čovjek.”

“Čula sam da su pukovnici prilično hrabri ljudi.”

Ser Retek ju je upitno pogledao. Jedini pukovnik Eriona pobjegao je prije desetak dana – kako li bježanje može biti hrabar čin? “Ne razumijem.” rekao je.

“Dok su vas vidali”, Roana reče, “učinila sam vas pukovnikom.”

Ser Retek se nasmiješio. “Čast mi je…” nije znao što da kaže.

“Kraljice”, u razgovor se uplete Učenjak Lorg, “bilo bi mudro pustiti viteza da se odmori.”

“Dakako.” Roana reče i priđe vratima. Ser Retek je ležao u krevetu gdje je Mihael donedavno liječio svoje rane. Izašavši iz Kraljevskog trona, stupila je na hodnik. Ugledavši Prvog Učenjaka, Alberta, prišla mu je.

“Koliko će trajati liječenje?” upitala ga je.

“Ser Retek će ležati najmanje četiri dana. Tada će vjerojatno smjeti hodati”, odgovorio je Albert. “Naravno, ako preživi ovu noć.” Rana od strijele nije toliko opasna, ali i dalje se može inficirati. A s obzirom na vašu vrhunsku tehniku liječenja, od koje čovjek od pukog ležanja dobije gangrenu, pripremam se na najgore.

Ali Ser Retek će izdržati, znala je. To je dobar čovjek, pomisli. Bila bi šteta.

“Razumijem.” Roana napokon reče te se zaputi hodnikom punim ranjenih ljudi. Krv je imala učinak jednak alkoholu, a ovdje, među ranjenicima, nije je nedostajalo.

Dobro promislivši o odluci, pošla je u knjižnicu. Nije znala čitati, niti bi joj čitanje sada bilo od neke koristi, no u knjižnici može naći tišinu i spokoj koji drugdje ne može.

Šarke su zaškripale kada je otvorila vrata tog gotovo zaboravljenog dijela zamka. Miris neobične drvenaste truleži i suhog zraka bio joj je toliko mio, da ga je čak u svojim mislima pokušala zagrliti. Cijela prostorija bila je tamna, osim titrajućih svjetala vatri iz nekoliko kamina.

“Tko ide?” povikne tada Učenjak Ruber iz nekog udaljenog tamnog kutka.

Roana mu je prišla, ne rekavši ni riječi. Okruženi mračnim, gotovo crnim policama punim knjiga, u ogromnoj prostoriji koja je veća od samog dvora, dok su im lica obasjavala plamteće cjepanice iz kamina, doimali su si vrlo prisno.

“Samo izvolite.”, promrmlja Učenjak. “Oprostite što nema svjetla. Nastojimo štediti.”

“U redu je.” ona odgovori te sjedne u naslonjač pred jednim kaminom.

“Želite li što popiti?”

“Mislila sam da se ovdje ne smije piti.”

Ako je ona bila zbunjena, onda je Učenjak Ruber bio na korak od sloma živaca. “Pa vi ste kraljica… tako da…” Nastavio je nešto tiho mrmnljati te se povukao u tamu. Čas kasnije, u daljini su se začuli zvukovi otvaranja i zatvaranja vrata. Još dobrih deset sekundi nakon što je Učenjak Ruber za sobom zatvorio vrata, jeka je klizila niz zidove i strop knjižnice.

Čisto iz znatiželje, Roana uzme neku otvorenu knjigu koja je ležala na tlu kraj naslonjača.

Stranica na kojoj je knjiga bila otvorena bila je puna prekrasno napisanih, zbijenih slova. Knjiga je bila debela i lijepa, kožnih korica i neobično toplih stranica.

No Roanu nije iznenadila knjiga, već žuti komadić pergamenta koji je tada ispao iz nje.

MIHAEL

Izdrži, mladiću.”, dovikne mu starac koji je veslima grabio vodu na drugom kraju splavi. “Ti si princ, zar ne moraš biti kao od stijene odvaljen?”

“Ako je to kriterij, onda sam ja daleko od princa.”, Mihael mu odgovori kroz očajni smiješak. “Bio bi napredak i da sam odvaljen od šačice mulja.”

Starac se nasmije. “Jednog dana, bit će mi čast služiti ti.”

“I meni bi bilo zadovoljstvo vladati.”, Mihael promrmlja. “No očito nisam ja te sreće.”

Splav je poskakivala na nemirnoj vodi, dok je kiša po njoj pljuštala. Niti jedan kraj Ajobba nije se sa nje mogao nazreti. Munje su se granale među oblacima i sijevale, obasjavajući Ajobb bjelinom.

“Ha!”, starac tada vikne, nadglašavajući pljusak. “Da nemaš sreće, sada bi plivao do druge strane.”

“Imaš pravo.”, Mihael se složi sa njim. “Mudar si ti starac!”

“Naravno.”, starac odgovori te ustane i protegne leđa. “Sada ti nastavljaš.”

Mihael se osovi na noge te priđe veslima. Bila su dugačka i skliska, no on ih je zgrabio u šake i njima počeo grabiti kroz vodu.

Starac se tome smijao, jer Mihael je veslao sporije nego on. “A stvarno sam mislio da si od stijene odvaljen.”

Konj je njištao. Nije se bojao vode koliko munja koje su parale nebo. Starac ga je češkao da ga umiri.

“Valjda mi neće prevrnuti splav.”

“Ne brini.”, reče mu Mihael. “Nije on takve vrste. Vode se vjerojatno boji više od svih vragova ovog svijeta.”

Krasta koja mu je teškom mukom obavijala ranu na nozi počela se polako odljepljivati i raspadati. Iako ga je rana pekla i tjerala na vrištanje, on je ipak trpio. Ne toliko zbog sebe, starca ili da ne uplaši konja, koliko zbog činjenice da bi si time prekinuo tišinu uma koju je donosila buka kiše.

Misli su mu odletjele u Erion. Pitao se hoće li doista imati srca da ga zamijeni za Ledenu vojsku. Znao je da to mora učiniti. Rat i nije ništa drugo do li vrijeme donošenja odluki, bile one krive ili prave.

Počeo je brže veslati; ako je patuljačka vojska probila dvostruke zidine Eriona, onda je njegova majka ili mrtva, ili čeka nekakvu otkupninu, stoga mora požuriti. Poznavajući narav patuljačke vojske, vjerojatno je ono prvo.

Ne, pomisli. Dok svojim očima ne vidim sravnjeni grad i mrtvo tijelo svoje majke, neću odustajati od onoga što moram učiniti. Bolje je i da Saviun dobije Erion, već da to učine Gavonci!

HATOR

Zamak grada Gorgha uzdizao se pred njima. Svi su se zaželjeli suhog i toplog mjesta, tako da su se razveselili ugledavši makar i grad nekadašnjih neprijatelja.

“Prespavat ćemo u gostionici.” rekao im je svima Thar Pukovnik.

Kasom su jahali prema drvenim zidinama, kada se odnekud začuo povik:

“Tko bili vi?” Hator je odmah pretpostavio da je to glas stražara. Podigavši pogled na zidine, ugledao je jednog koji je bio naslonjen o koplje, vjerojatno se dosađujući.

“Umorni putnici.”, odgovori mu Thar Pukovnik, ne obraćajući pažnju na naglasak stražara koji očito nije dobro poznavao enzolartski. “Tražimo smještaj i hranu. Ništa više.”

“Koliko ih ima?”

“Desetero.”

“Sedam bakra.” stražar reče.

“Zar nije bakrenjak po glavi?” Ser Mitur tiho upita Hatora.

“Popust na količinu.” Hator se prisili nasmiješiti.

Thar Pukovnik sjahao je sa konja. Iz kožne kesice koju je izvukao iz bisaga, prebrojao je sedam bakrenih novčića.

Kada je prišao masivnim drvenim dverima, pred njim se odnikud najednom pojavio stražar.

Trenutak kasnije, Thar Pukovnik se okrenuo prema vitezovima i Hatoru te im mahnuo da dođu.

“Možemo ući.” rekao je kada su prišli njemu i njegovu konju kojeg je držao za uzde.

Na te riječi dveri se otvore, a oni uđu u sigurnost zidina.

“Gostionica?” Ser Mitur upita.

“Uputio me stražar. Zove se Medvjeđa glava.

Između samog zamka i zidina bio je grad. Točno onako kako su očekivali; visoke drvene kuće i zbijene ulice. Put je bio popločen grubim kamenom, a ljudi uopće nije bilo.

“Kako li je samo živahno!” Ser Mitur se nasmije.

Ubrzo su na lijevoj strani ugledali kuću, nad čijim je vratima počivala drvena ploča sa tekstom. Hator to nije uspio pročitati, no ugledavši naslikanu medvjeđu glavu iznad teksta, shvatio je da je u pitanju gostionica. Konje su privezali pred gostionicom, kraj drugih konja.

Lupanje i smijeh iz gostionice odmah je zamrlo kada su ušli. Ljudi su ih poprijeko gledali; nikada se ne vjeruje strancima.

“Pivo.” Thar Pukovnik reče gostioničaru kada je sa Hatorom i vitezovima prišao šanku.

Gostioničar mu je na lošem enzolartskom odgovorio da imaju samo vino. Glas mu je bio neobično visok, no to nikome nije smetalo, s obzirom da je u ramenima bio nešto širi čak i od viteza Averga.

“Ništa drugo?” Ser Parksus upita.

“Ništa.” gostioničar odgovori.

“Onda u redu.”, reče mu Thar Pukovnik. “Kupit ćemo vino.”

“Ne ovuda.” promrmlja gostioničar.

“Ne shvaćam.” Thar Pukovnik je bio zbunjen.

Gostioničar ga pogleda ispitivačkim očima. “Životinje piju sa ostale životinje.” Na te riječi pokaže prstom prema konjima pred gostionicom.

Ser Mitur je na to isukao svoj bodež te ga prislonio vratu gostioničara, kojega je drugom rukom privukao sebi.

“Nije ti to trebalo.” šapnuo je, svo vrijeme gledajući gostioničara ravno u oči.

Gostioničar se najednom prijateljski nasmijao, što je Ser Mitura zbunilo. “Sada ste gosti. Imate kostiju!” usklikne.

Thar Pukovnik već se pripremio na gadan sukob, no ovo ga je iznenadilo. Ljudi u gostionici počeli su se glasno smijati i nazdravljati im, kao da se godinama poznaju. Ser Mitur ispusti gostioničara, koji se istog trena okrenuo prema bačvama i iz njih počeo točiti pivo.

“Bez novaca.” gostioničar je rekao kada je pred svakoga od njih stavio punu kriglu piva točenog iz bačve.

Smijeh i glasni razgovori nastaviše se još dugo u noć nakon toga.

Poglavlje 28

BELLOW

Nakon toliko prokleto dugog putovanja, došao je pred Avan. Putovanje doista jest bilo prokleto, pogotovo kada bi se usporedilo sa Bellowovim prijašnjim životom, koji je bio satkan tek od učenja, ispijanja kave i ponovnog učenja. Ako će biti pesimističan, onda to i nije baš najdivnija vijest. Iz prvog razloga, još nije prešao ni petinu pravog puta. Ne uzevši u obzir da još uvijek stigne poginuti putujući. Drugi razlog bila je činjenica da je Avan zapravo udaljen dobrih deset kilometara od njega, iako mu on doista vidi kulu i zidine.

Posljednji i najpesimističniji razlog bila je vojska Dvorca Pet Vrhova od barem petsto vojnika, koja je kilometar dalje također stupala prema Avanu.

Divota! Ako mu je doista suđeno da pogine na ovom putovanju, sada su mu šanse najveće.

Ne bi mu valjalo kada bi ga vojska uhvatila u ovome trenutku. To su mi dokazali oni prokleti narednici, pomislio je. Iako je znao da mu vjerojatno neće trebati, ipak je na sebe bacio čin nevidljivosti.

Udario je prema gradu. Ako će se sa vojskom u Avanu morati sukobiti, bolje je da do njega stigne prvi.

Vjetar je, na Bellowovu nesreću, svakog dana puhao sve žešće i hladnije. Zub kao da je upijao tu hladnoću vjetra, jer Bellowova je leđa toliko hladio da je ovaj držao da mu se mač zaledio.

Da nema tog mača, gdje bih ja sada bio? ironično je pomislio. Vjerojatno još jučer u Erionu.

Pola sata kasnije, Bellow je stigao pred avanske zidine, ili pred ono što su nekada bile zidine. Ulaza u grad nije bilo, kao ni stražarskih kula i kuća ljudi, te cesta i drugih građevina. Sve to zamjenjivale su ruševine i mrtva tijela ljudi.

“Bogovi.” Bellow šapne. Ovakvo što nikakva pijavica nije napravila. Ovo je čin magije.

Na sreću, druga polovica grada ostala je gotovo netaknuta, osim što ju je prekrio debeli sloj prašine. Avanska kula se pak i dalje uzdizala prema nebu.

Sjahao je s Munje i svezao ga izvan grada. Odlučivši poći do krčme, počeo se probijati među brdima kamenja. Usput je maknuo čin nevidljivosti sa sebe, jer čak i da se netko ovdje nalazi, vjerojatno bi se kao i on pitao koji se vrag dogodio s gradom.

Nakon što je prešao preko nekoliko brežuljaka krša, ugledao je krčmu. Nije bila onakva kakvom ju je pamtio: visoka i poludrvena. Sada je bila visoka i poluspaljena, prekrivena prašinom i granitnim blokovima koji su joj razbili zidove.

Krčma se doimala kao da će se raspasti, no Bellow je iznutra ipak čuo glasove; neraspoznatljivo urlanje. Nije mogao odrediti ubija li se netko unutra, ili pak stari prijatelji nečemu nazdravljaju.

Ubrzo je shvatio da se u krčmi odvija i jedno i drugo. Mnogo je ljudi bilo unutra, nekoliko desetaka: par ih se mlatilo oko šake bakrenjaka, usput razbijajući stolove i stolice, dok su ostali uglavnom pijani spavali na podu.

No ono što je Bellowovo srce natjeralo da brže zakuca bila su oružja onih ljudi koji su bili bijesni, a koji su ga usto i, doista, krvoločno pogledali.

“Lovina!” pljune neki debeli čovjek sa sabljom u rukama. Sekundu kasnije, tom je sabljom i zamahnuo.

Bellow nije dvojio. Nije bilo druge nego da se bori.

Požalio je što je čarobnjački štap ostavio na sedlu Munje, no sada mu jadikovanje ne može mnogo pomoći. Stoga, prije nego su ostali shvatili što se događa, isukao je mač Zub.

Oštrica Zuba presjekla je sablju debelog čovjeka kada je Bellow zamahnuo, i njegove ruke i prsa također.

Bellow se nije zaustavio, već je iz neke neobične zadovoljštine napravio još jedan korak i zario vrh Zuba u jednog od onih jadnika što su spavali na sijenu. Krv je natopila to sijeno, a ostali su se ljudi u tom trenutku latili svojih oružja i počeli njima sjeći – bilo prema Bellowu, ili su nasrtali jedni na druge; bilo je svejedno. Mnogo je krvi tada prskalo zidove, jer Bellow je izgubio razum. Iako mnogo godina kasnije, kada bi se tek u krajnjem u pijanstvu prisilio sjetiti ovog trenutka, Bellow to nije mogao priznati, to je bila istina: pred ljudima je stajala životinja.

I nije imala savjesti.

Bellow nije znao što čini; u jednom odvratnom trenutku koji je trajao suviše mnogo, obuzela ga je destruktivna magija.

Režao je poput zvijeri dok je širio smrt. Sjekao je i ubadao, pa čak i grizao, i ponovno sjekao. Već je odavno poubijao sve ljude oko sebe, što je zapravo trajalo tek nešto više od deset sekundi, no on je žudio za još.

Čarobnjački habit i njegovo debelo krzno bijahu potpuno natopljeni krvlju. Krv mu je ušla u čizme, usta, oči i nosnice. Cijedila mu se sa kose i brade.

To je bila cijena zla: samo još više zla.

Nakon nekoliko minuta, došao je k sebi, u čudu promatravši svoj čin. O mokar je habit obrisao dugu oštricu Zuba te ju takvu, samo još više zakrvavljenu, vratio natrag u korice na leđima.

Što sam li učinio…

Kada je, iz nekog nepoznatog razloga, prišao stepenicama na kraju prostorije i počeo se njima uspinjati, osjetio je strašan bol u licu. Kada je shvatio što se dogodilo, već je ležao na podu, zakrvavljena nosa i poluzatvorenih očiju.

“Kalže, to je on!” začuo je nekog starca govoriti.

“To je prokleto dug mač.” ovaj drugi odgovori.

Napokon mu netko pruži ruku. Bellow tada malaksalo ustane.

“Žao mi je što sam te udario – mislio sam da je jedan od onih bandita.”, starac mu reče. “Moje ime je Tharon. Zapravo… mi smo te očekivali.”

GWATH

Magis je oduvijek bio grad u kojemu su svi dobrodošli, osim, dakako, neprijatelja i luđaka. Obični ljudi ili drugi čarobnjaci, magovi ili trgovci, znali su dolaziti u taj grad. Kočijama, pješice, na volovima, konjima ili magarcima.

No nitko još nije pao s neba, i k tome direktno u glavnu kulu.

Gost, ako se tako mogao nazvati, zvao se Eltiur. Začudo, od pada se nije ozlijedio, što je Gwathu govorilo da posjeduje magiju.

Gwath je prema Eltiuru bio izravan. Htio je doznati više o njemu; tko je i odakle dolazi te je li na strani Thargeliona ili Pobunjenika.

Kao svoju omiljenu taktiku prikupljanja informacija, Eltiura je pozvao na jahanje.

“Vidio sam tvoj let izvan magiške barijere. To može učiniti samo vrlo moćan čarobnjak.” Gwath je rekao kada su na kobilama nekoliko kilometara od Magisa jahali sporim hodom.

“Jesi li vidio i kako sam izgubio ravnotežu i razbio se?” Eltiur je očito Gwatha držao za nepovjerljivog starca zlih namjera. A u tom mu je trenutku humor bio jedini štit.

“Jesam.”, Gwath odgovori. “No čak i unutar barijere ti imaš svoju moć.”

“Ne bih znao.” Dovraga, mladiću, tko si? Gwath pomisli. Možda da probam sa istinom…

Gwath tada glasno uzdahne. “Neću ti lagati. Tražim od tebe dopuštenje da ti uđem u misli.”

“To se moglo učiniti i u gradu.”, Eltiur će na to. “Zašto smo onda ovdje?”

“Želim da budemo daleko od znatiželjnih umova.”

Neću ništa skrivati od čarobnjaka, Mord će Eltiuru. Da ne bude sumnjivo.

Gwath je tada zaustavio svoju kobilu i istog trena, bez odugovlačenja, ušao Eltiuru u um. Bio je to odvratan osjećaj, neobično hladan, zapravo.

Da je Gwath putovao Eltiurovim mislima poput sjene, bilo bi i izdržljivo, ali ovako, doista poput kakvog lopova, što zadire

Gadost u svakom pogledu.

Gwath je promatrao je doživljaje iz Eltiurova života; dan kada je našao Inwog, dan kada je skočio u ponor sa Saviuna, dan kada se borio s medvjedom.

I još mnogi razgovori sa Mordom.

Eltiur je osjetio da se Gwath zaprepastio. Mord? Gwath je upitao u njegovu umu.

Taj sam.

Je li moguće da doista razgovaram s tobom? Gwathov se glas tresao. Kakva čast!

Očito je, Mord je odgovorio.

Veličanstven…

Mord tada čarobnjaka odluči iskoristiti, usput prekinuvši neugodnu šutnju: Poslušaj: nauči Eltiura magiju osmog stupnja.

Mladić? Gwath upita. Zar je on važan?

Neizmjerno, bio je odgovor.

Poglavlje 29

KALG

Ne možemo više čekati.”, Kalg reče. “Moramo otići!”
“Vojska će nas poubijati vani.” Tharon sikne.
Bellow je otvorio vrata, dopuštajući time povicima izvana da budu još glasniji. “Prilično sam siguran da će isto učiniti i ako nas nađu ovdje.”
Da ga je za to uopće bilo briga, te da već previše vremena nije bio na korak od smrti, Kalgu bi bilo gotovo smiješno što je Bellow kao činjenicu prihvatio sve što su mu Tharon i on rekli.

“U redu. Onda idemo!”

Izašli su iz zagušljive sobe i prišli stepenicama. Masakr, ništa drugo, čekao ih je na dnu njih. Smrad smrti zapljusnuo ih je poput kakvog udarca.

“Prokletstvo!” Kalg opsuje, no ne reče više ništa. Zaklonio je lice rukom.

Bellow je bio postiđen, no jedino što je mogao učiniti bilo je da spusti pogled i požuri prema vratima. “Ime tog zvjerstva je magija.”, naposljetku se odvažio odgovoriti Kalgu. “Tvoj sin nije učinio ništa ljepše svojom.” Iz nekog razloga, smatrao je da se mora braniti.

Izašli su van, pod sunce koje im je svojom svjetlošću počelo peći oči. Sva su se trojica sagnula te se počela šuljati među komadima granitnih blokova do izlaza iz grada.

Vojska je stupala tik do njih. Nisu bili ni tri metra udaljeni, zapravo. Sve što ih je dijelilo jedne od drugih bili su ti blokovi. Vojnici su šutali komade cigle ili ih, marširajući preko njih, drobili u prah. Putem su sklanjali mrtve i ubijali naoružane bandite. Tu i tamo su se u pozadini čuli povici uplašenih žena i plač djece.

Nakon nekog vremena, njih su trojica konačno prišli kraju urušenih zidina. Prošavši kraj još dva bloka, našli su se vani, na travi. Sada su, umjesto u ruševine, gledali u zelenu stepu, čiji su južni krajevi bili omeđeni obrisima planina i strmim gorjem, a oni sjeverni, pak, osvijetljeni svjetlucavom vodom Ajobba, masivog i divljeg jezera. Zrak ovdje nije bio pun prašine, kao što je bio u gradu. Ovdje je zrak bio svjež i hladan, jer dolazio je sa više od pedeset kilometara udaljenog Saviuna, najviše planine Enzolarta.

Tamo ih je dočekao Bellowov konj, Munja, koji je raščupane dlake i leđa vlažnih od bijela znoja pasao travu.

“Pustit ću ga na slobodu.”, Bellow je rekao kada je ugledao sav taj jad u očima svoga konja. “Ne bi bilo u redu da jedan jaše, a ostali pješače.”

“Ni slučajno.”, Kalg reče. “Trebat će ti. Uostalom, ima ovdje još dosta konja.”

Bellow se tada osvrnuo i uvidio da je Kalg doista govorio istinu. Pet – šest osedlanih i tucet drugih, neosedlanih konja bilo je raštrkano po stepi, niti pedeset koraka od njih.

“U redu.”, Bellow reče i Kalgu pruži uzde Munje. “Čuvaj ga.”

Tihim je korakom prišao najbližem konju. Shvativši da je životinja uplašena, Bellow se sagnuo i iz zemlje iščupao nekoliko vlati trave.

“Dođi.” šapnuo je životinji. Konj je očito nekoć imao dobrog vlasnika, jer mu je odmah prišao.

“Evo prvog.” Bellow je rekao kada je pružio uzde konja Tharonu nekoliko trenutaka kasnije.

Kako je ispalo, sljedeći je konj bio još druželjubiviji, jer je sam, bez ikakva nukanja, došao do Tharona i prvog konja. S obzirom da su uhvaćeni konji već bili osedlani, nije bilo nikakva razloga da se Tharon i Kalg ne popnu na njih i počnu ih jahati. Stoga je upravo to ono što su i učinili.

“Nisam jahao dvadeset godina, a i dalje znam kako se to čini.” Tharon je rekao kroza smijeh.

Smijeh mu je zamro kada su vrisci razbojnika s one strane zidina grada započeli. U Avan se ponovno vraćao red.

ELTIUR

Mord mu je opet zadao jedan od teških zadataka. Iako će tek sutra ujutro sa Gwathom otići iz Magisa te započeti učenje tehnika dozivanja elemenata i stvaranja energetskih oblika, svejedno je već osjećao umor.

Otkako je našao Inwog, osjeća se kao da na plećima nosi naramak kamenih blokova. Magija je teška, rekao bi Mord. No zašto je toliko teška?

Gwath ga je upozorio na destruktivnu magiju; to je najopasniji i najteži oblik magije. Sam Mord bio je uništen njome. Pritom Eltiur nije mislio na onaj dan kada je Mord doista poginuo, prije tristo godina na vrhu Saviuna.

Mislio je na Mordovu zlobu pri njegovom izlasku iz Inwog.

Destruktivna magija zacrnila mu je dušu. Učinila ju je otpornom na osjećaje, na dobrotu i, konačno, na smrt. Mord nije znao što čini kada bi bio van ogrlice – njegova crna duša razmišljala bi umjesto njega. Jedino što osoba uništene duše može učiniti je kajati se, no to ne pomaže.

Naposljetku, tko garantira da ubojica nakon kajanja neće opet ubiti, ili lopov opet ukrasti? To ne može činiti savjest, jer ju takve osobe ni nemaju. Dakle, nitko ništa ne garantira.

Iako je osjećao težinu magije i umor zbog toga, svejedno je ostao budan. Vrijeme je stoga iskoristio na obilazak Magisa.

Prošavši kraj nekoliko kuća i jednog bunara, ugledao je neko zdanje od naplavljenog drveta, pred kojim su bili stalci sa štitovima.

“Dobrodošao u Magis, stranče.” pozdravi ga trgovac.

Eltiur je prišao čovjeku srednjih godina, sa skupocjenom krznenom odjećom i licem izbrazdanim borama.

“Želiš li nešto kupiti? Imam ovdje veliku ponudu.”

Eltiur nije imao novaca, no ono što je trgovac prodavao činilo mu se zanimljivim. “Samo ću pogledati vaša dobra.” rekao je.

Trgovac ga je tada uveo u svoju trgovinu. Visoke drvene police nalazile su se duž svakog zida, pune ljekovitih masti, skupocjenih vina, bočica sa nekakvim mješavinama, drvenih statua Troje Božanstva i još mnogo drugih stvari, koje Eltiur nije prepoznao.

Došao je do kuta prostorije. Tamo su, naslagani na hrpu, bili mačevi jeftine izrade. Prišavši mačevima, uzeo je jednog u ruku: mač je bio metar i pol dug, vrlo težak i vjerojatno nezgrapan za baratanje, crne jabučice i balčka, bijedno tup pod prstom.

“Ne troši vrijeme na te hrđave starudije, daj da ti pokažem pravi mač.” trgovac je tada glasno rekao. Odnekud je izvukao drveni sanduk. Otkačivši nekoliko kopči, otvorio ga je – u sanduku je bio grimizni komad svile.

Kada je trgovac maknuo svilu, pred Eltiurom je zasjalo vrhunsko oružje. Bio je to kratak mač, nešto duži od pola metra. Imao je kratak balčak, bez jabučice. Oštrica mu se od balčka prema vrhu širila, da bi se napokon suzila kod vrha.

“Veličanstveno!”, Eltiur prošapće uzevši mač u ruke. Mač je bio toliko lagan da Eltiur gotovo nije primijetio da ga drži. Kada je prišao prstom prema sječivu, već na pola pedlja od njega osjetio je neobičnu silu; kao da ga od sječiva nešto odbija.

Perpov mač. Zvali su ga Krvnik, Mord reče. Eltiur je osjetio da je Mord vrlo uznemiren.

Poglavlje 30

ROANA

Ako je ikada žalila što ne zna čitati, nije ni približno žalila kao sada. Na požutjelom komadiću pergamenta što je ispao iz knjige, Roana je uspjela pročitati tek nekoliko slova, ne više. Spremila je taj komadić pergamenta i ustala iz naslonjača. Ništa od odmora danas. Odlučila je smjesta otići do Učenjaka Lorga, da ga upita što na pergamentu piše.

Osjećala je da je otkrila nešto važno. Nitko od Učenjaka nije toliko glup da komad skupog pergamenta koristi za označavanje mjesta u knjizi, pogotovo ako su na njemu ispisane rune.

Sa sobom je ponijela i knjigu – vjerojatno će joj trebati.

Skinula je najbližu ugašenu baklju sa stalka na zidu te ju prinijela vatri u kaminu. Kada je baklja planula, Roana je sa njom u ruci izašla iz knjižnice.

Učenjaka Lorga pronašla je nakon desetak minuta lutanja kroz mračne hodnike, tako da je izgubila strpljenje.

“Lorg!” povikala je. Učenjak se okrenuo prema njoj.

“Kraljice, kud žurite?” Lorg je bio zbunjen nenadanim događajem, no pogled mu je ipak bio strog.

“Pročitaj mi ovo, molim te.”, Roana je rekla. “Važno je!”

Lorg je primio komadić pergamenta koji mu je pružila. “Uništi erionske barijere? Odakle vam to?”

“Nije bitno.”

Uništi erionske barijere, vrtjela si je rečenicu u glavi. Nije imalo smisla, s obzirom da su barijere već uništene.

“Trebam li vam još, Vaša Visosti?”

“Da.”, odgovorila mu je. “Koji je naslov ove knjige?”

Lorg je izgledao povrijeđeno i ljutito. Bilo je to zbog toga što se knjige ne smiju nositi van knjižnice.

Alkemija.” prosiktao je i oteo joj knjigu, nakon čega ju je spremio pod ruku i uvrijeđeno otišao.

Alkemija nije zabranjena, Roana pomisli. Dakle, knjiga nije bitna.

Sinulo joj je. Ako je na pergamentu poruka od urotnika, a pergament je u knjizi, onda nitko ne bi saznao za poruku.

Saznanje joj je prošlo glavom, tko zna zašto, no šireći usput bol: Učenjak Ruber je urotnik.

Rubera nije osobito poznavala, no njegova je knjiga – tko bi drugi onda bio urotnik?

Uništi erionske barijere. Što bi to značilo?

Pitanja su joj kopkala um poput kakvih kukaca. Tada se nečega sjetila: što ako je to stara poruka? Tada bi sve imalo smisla. Osim, dakako, tužne činjenice da joj onda samim time poruka ničemu ne koristi.

Ako su Učenjaci urotnici, to ne bi zapravo ništa objašnjavalo. Oni su marljivi i liječe ljude. Njihov kodeks časti brani im činiti išta takvo. No opet, kodeksi su rijetko kada bili doista poštivani.

Nije kanila odustati od ovoga – ta ima trag! Osim ako pogriješi u nečemu pa da drugi doznaju to isto, možda ima šanse da otkrije tko je ubio Thorona. I uništio mi kraljevstvo, kad smo već kod toga.

Odlučila je. Ako je ovo stara poruka između dvaju urotnika, onda zasigurno postoje i novije. Nastavit će pratiti Rubera i njegov rad; možda i dođe do odgovora.

MIHAEL

Kiša je prestala kada je sa starcem zvanim Rimus od Eriona stigao na drugu stranu kraka jezera Ajobb.

Već je pao mrak, tako da je Mihael odlučio odmah zapaliti vatru. Rimus je, istovarivši Mihaela i njegova konja, okrenuo splav i sa pozdravom otplovio u tamu jezera.

Probivši se kroz silno blato i šikaru, Mihael je sa uzdama konja u desnoj ruci, nukajući time konja da ga slijedi, uspio doći do višljeg i sušeg tla. Odjeća mu je bila potpuno mokra, tako da je, htio ne htio, naposljetku svukao sve sa sebe.

Starac Rimus mu je prije nego je otišao dao suhi komad kremena, a to mu je mnogo pomoglo pri paljenju vatre.

Cijela mu je koža bila modroplava, što je bio ishod pothlađenosti. Čim je nakon desetak minuta spazio da mu se kraj plamena košulja malo osušila, rasprostro ju je po zemljanom tlu i na njoj se ispružio.

Sa smiješkom na licu osjećao je kako mu se toplina vatre širi promrzlim tijelom. Život nekada zna biti lijep, no većinom nije. Mihael je sada, eto, osjetio jedan mali dio one ugodne strane života.

Ubrzo, prije negoli je uopće shvatio što se događa, zaspao je.

HATOR

Dobijesa i glavobolja!” glasno će Ser Mitur.

“Ne bi smjeli piti.”, Hator je kraj njega promrmljao. “Ne znam zašto smo tada uopće pili…” Da bi zaboravili, eto zašto, bio je zahvalan svim bogovima što nije rekao. Tko se uopće želi sjećati?

Ispivši gutljaj vrućeg čaja što im je gostioničarka pripremila, Hator je tek sada primijetio da je u gostionici mnogo više ljudi nego što je mislio. Jedan za drugim, tucet je mamurnih bradonja malaksalo ustalo sa smrdljivog sijena na drvenom podu, nakon čega su, uz gunđanja, ili naručili piće i počeli opet piti, ili pošli kućama. Uza lijevi zid, pod jednim od stolova, spavala su dvoje ljudina umotani svaki u svoj kaput – ti se ljudi nisu micali, tako da se Hator pitao jesu li uopće živi.

Vitezovi Eriona za to su vrijeme bili na nogama, za šankom.

“Gdje je gostioničar?” Ser Parksus upita, pogledom piljeći u strop.

“Nemam pojma.”, odgovori mu netko. “Vjerojatno spava.”

“Kada nastavljamo put?” Hator se okrene prema Tharu Pukovniku.

“Nigdje danas.” na to se začuje neobično visok glas iza njihovih leđa. Vitezovi se okrenu i ugledaju gostioničara, koji je upravo zatvorio vrata nakon što je ušao u gostionicu.

“Vrata grada zatvorena. Sranje zapelo.”, gostioničar reče. “Sutra popravljeno.”

“Što ćemo sada?” Ser Mitur upita, na što mu Hator pokloni pogled pun ničega – jer doista, zadnjih se dana događalo upravo ništa.

“Ostat ćemo još jedan dan.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *