Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 21-25

Dio drugi

“Al’ ni mržnja nemoj da te kao psa zatoči,
jer krvnika je i suviše bilo.”

Poglavlje 21

ROANA

Iako je bila vraški umorna, nije mogla zaspati. Stoga je sada ležala u krevetu u polusnu. Previše se bojala da bi razmišljala, jer njenu je mračnu odaju tada, tokom pola otkucaja srca, natopio mukli zvuk teškog koraka. Nitko nije u njenoj odaji osim nje same – to je ono strašno – tako da je Roana znala da taj bat prethodi jednom od dvaju događaja: njenom shvaćanju da ju je strah izbezumio pa počinje umišljati događaje, ili jednoj sekundi tokom koje će ugledati sječivo nekog oružja i umrijeti.

S obzirom da je bila sigurna da je u pitanju ono drugo, širom je otvorila oči. Odaja joj je bila u mraku, tako da nije gotovo ništa vidjela. Jedino što je uspjela spaziti bila je sjena koja se pomaknula kraj prozora.

Znači ipak je ubojica. Nesvjesno je zaustavila dah.

Sjena joj se približila. Roana se skamenila, dok joj je srce počelo snažno lupati. Grašci znoja na licu iritirali su je, no ona se nije usudila pomaknuti.

Imam jednu priliku, pomisli.

Ne mogavši više biti bez zraka, drhtavo je udahnula, najtiše što je mogla. Tamna joj se prilika tada nadvila nad tijelo. Vremena je ostalo puka dva otkucaja srca.

Napokon odluči.

U trenutku kada joj je spodoba prišla na savršenu blizinu, nije dvojila ni trenutka, već je zgrabila ugašeni svijećnjak kraj kreveta i njime udarila.

Spodoba je od iznenađenja i boli jauknula i zateturala, na što je Roana skočila s kreveta i, pokupivši svijećnjak s poda, udarila spodobu po glavi.

“Straža!” viknula je najglasnije što je mogla.

Ubrzo u odaju upadnu stražari. Otvorivši vrata, u prostoriju su propustili svjetlost.

“Kraljice?”

“Ovdje!” ona odgovori, pokazavši na spodobu. Sa poda se pridizala osoba čije se lice nije moglo prepoznati. Bio je to muškarac, sudeći po njegovom bradom obraslom licu.

Čovjek je napravio nekoliko koraka prema stražarima, na što su ga oni srušili natrag na tlo.

“U Kraljevski tron!” Roana reče.

Stražari su na njenu zapovijed čovjeka odvukli. Roana je navukla čizme i žurno pošla za njima. Dugim je koracima prolazila hodnikom, dok se snježnobijeli plašt za njom vukao po podu.

Napokon došavši u Kraljevski tron, Roana je sjela na svoje prijestolje i prodorno pogledala zarobljenika.

“Ne vidim ga dobro.” reče.

Jedan je stražar primio čovjeka za kosu i naglo ju povukao. Čovjekovo se lice tada pokazalo pod svjetlošću. Roana nije mogla vjerovati. “Retek?”

Čovjek kimne glavom. Bio je bradatiji i neuredniji nego što je bio prije. Preko lica od vrha brade, preko sredine usana i nosa, pa sve do čela imao jedan veliki ožiljak od posjekotine.

“Zašto si upao u kraljičine odaje? Reci, prije nego te skratimo za glavu!” zagrmi jedan od dvojice stražara.

“Ja…”, Ser Retek htjedne reći, no iskašlje se. “Volio bih kada bih mogao ustati. Bole me koljena.”

“Pustite ga.” reče Roana. Stražari su se maknuli od Ser Reteka, nakon čega je on malaksalo ustao i sa sebe otresao prašinu.

“Imam strašnu priču za ispričati, moja kraljice.” reče.

“Pričaj.”

“Vod sa kojim sam se borio protiv vojnika Gavoa završio je uništen, kao što znate, no patuljci me nisu ubili. Zarobili su me i odveli u Gavo.”, reče. “Tamo su me izgladnjivali i mučili kao kakvog psa, dok su tražili informacije o slabim dijelovima zidina, skrivenim hodnicima, količini hrane, novca i vojske.”

“Što si im rekao?”, Roana upita te doda: “Razumjet ću ako si im to odao. Nisi imao izbora.”

“Nisam im rekao ništa!”, Ser Retek će gotovo prkosno. “Zato su mi kao nagradu poklonili ovo.” prstom pokaže na ožiljak.

“Zbilja imam sreće što te imam za viteza.” Roana tada zadivljeno reče. Predamnom stoji čovjek vrijedan divljenja, pomisli.

“Zadovoljstvo je moje.”, Ser Retek promrmlja. “Uglavnom, nakon toga su me bacili u tamnicu. Ne znam koliko sam tamo bio, no znam da nije bilo krasno. Jedne noći, tamničar se napio i pošao u zadnju ophodnju prije nego dođe nova smjena. Što se tiče mog bijega, mogu reći da sam se izbavio pukom srećom: Kada je prolazio pokraj moje ćelije, tamničar nije niti primijetio kada sam mu skinuo nož sa boka. Što se tiče ostatka priče, držim da je nedoličan.”

“A zašto si u zamak ušao kroz kraljičine odaje?” tada jedan od stražara upita, prekinuvši priču Ser Reteka.

“Zato što bi me vi sasuli strijelama sa zidina da sam pokušao doći glavnim ulazom.”

“Nije li ironično?”, kraljica pogleda u stražare. “Želim da se broj stražara na ovoj strani zamka poveća.”

Stražari kimnu. “Biti će učinjeno.”

Roana nakon toga vrati pogled na Ser Reteka. “I želim da se ovaj čovjek dobro odmori i okrijepi.”

HATOR

Konji su spremni?” pukovnik Thar upita.

“Jesu.”

“Stvari?”

“Sve.” Ser Averg odgovori.

Kad su svi uzjahali svoje konje, povorka je krenula. Jahali su nešto bržim kasom. Za sobom su ostavljali prekrasan visoki lanac palnina i gorja okružen bijelom maglom. Vrhovi su se planina stapali s oblacima u čitavom plamenju nijansi plavih i zlatnih boja.

Ajobb je bio obrubljen pijeskom obraslim zelenim grmljem i starim, pognutim stablima.

Iako je bilo teško ostaviti svoju zemlju te poći u vrlo vjerojatnu smrt, još je teže bilo ostaviti obitelj. Hator više gotovo i nije imao sjećanja na vlastitu kćer, no onu od Ser Averga, djevojčicu ne stariju od četiri godine, zemljom zaprljana i punašna lišca, se sjećao.

A to mu je, naravno, dozivalo bol iz duše.

Pred njim je jahala mrcina od čovjeka, Ser Parksus. Leđa su mu bila toliko široka da mu se tobolac potpuno zategnuo sa svojim remenjem, iako je ono bilo potpuno opušteno.

Pokušao je zamisliti Ser Averga sa tim tobolcem. Nasmiješio se čudnoj ideji. Ser Averg je bio dvaput širi od Ser Parksusa i barem tri pedlja viši. Tobolac na njegovim leđima najvjerojatnije bi ličio na nekakvu zakrpu na košulji.

Ali Ser Averg je svoja leđa natovario sa čeličnim batom. Hator ga je jednom pokušao podići, taj bat. Mogao se kladiti da ima više od pedeset kila, jer ga je podigao jedva centimetar iznad tla i već ga je morao ispustiti.

Sjetio se onog dana kada je sa Mihaelom tek došao u Erion, kada su zatekli kreševo erionskih vitezova i izvidnica Dvorca Pet Vrhova. Ser Averg je tada taj bat vrtio iznad glave kao da je igračka.

Jahao je sa dobrim vitezovima. Nesumnjivo boljim od bilo kojih drugih.

No šteta što će tako brzo doživjeti kraj, gorko je zaključio.

MIHAEL

Gangrena je popuštala – prestala mu se širiti po nozi. Barem je tako mislio, ili se tek nadao.

Nogu nije osjećao. Osim boli, dakako, a to ga nije baš tješilo. Jašući, zagrlio je oglavlje sedla jer ga uzde nisu dobro pridržavale.

Noga ga je pekla, a to su pogoršavale dlake konja koje su mu stalno upadale u ranu.

Svo je vrijeme razmišljao o Erionu. Pokušavajući dokučiti tko je mogao ubiti kralja Thorona, samo je dobio glavobolju. A to, u spoju sa isparavanjem tla, davalo je katastrofalne posljedice.

Što je sa vitezovima? pitao se. Jesu li već poginuli dosad? Ta ipak su trebali prijeći Ajobb, a to je opasan potez. Nije znao kamo su se uputili, ali logika mu je govorila da su otišli na istok.

Sjetio se Hatora. Dok su vitezovi izdržljivi, Hator je star i krhak. Hoće li on pretrpjeti to putovanje kamo se uputio sa vitezovima? Ili će umrijeti?

Rana ga je svrbjela, no nije se smio počešati. Tako bih vjerojatno ostao bez noge, pomisli.

Netremice je gledao naprijed, dok je konj napredovao kasom. Uz sveprisutan smrad rane, tu je bio i opojan miris truleži mokre trave oko njega. Na dan, ako bi imao sreće, mogao je prevaliti do četrdeset kilometara. S obzirom da je Saviun od Eriona udaljen oko dvjesto pedeset kilometara, to i nije bilo tako mnogo.

Oblaci su nad njim bili tamni i tmurni. Sunca gotovo da i nije bilo, no svejedno je bilo sparno. Proklinjao je dan kada je odlučio poći na ovo putovanje a nije ponio potrebne stvari.

No jednog dana stići će u Saviun.

Jedino što ga je brinulo, kraj odvratno iscrpljujućeg razmišljanja o svojoj majci, Hatoru, vitezovima i, dakako, Onome tamo – bez kojeg ništa ne bi imalo smisla, bilo je hoće li se Lenya i dalje htjeti spariti s njime, iako mu je pola noge istrunulo a kraljevstva mu gotovo i nema.

Poglavlje 22

BELLOW

U podne trećeg dana nakon početka putovanja, Bellow je naišao na neprijatelje. Jašući kroz stepu na Munji, naišao je na šatore. Bilo je tu više od tuceta ljudi. Svi redom umrljani krvlju. Kao odraz svog barbarstva i zla, oko šatora su na kolce nabili nekoliko ljudskih glava (koje vjerojatno nisu sami ubili, ako su to uopće i bile ljudske glave, koliko je Bellow uspio razaznati gledajući u istrunule i polusmrskane kosti na trulim kolcima). Ugledavši ga, ti su odvratni ljudi isukali svoje noževe i sablje, te mu prišli u namjeri da ga ubiju i pokradu njegov leš.

Čovjek najbliži Bellowu pljunuo je na travu i, kao da gleda u životinju za klanje, počeo naglas razmišljati kako najbrže i najbolje učiniti to što se mora učiniti. Bellow je, dakako, znao da u pitanju nije šala, stoga je udario uzengijama da potjera konja i ode što dalje – ali taj čovjek, koji mu je bio najbliži, primio je tada oglavlje Munje i životinju time zaustavio. Bez ikakva uvoda. Tek je nešto promrmljao i počeo vući to oglavlje, a drugi su mu pomogli.

Kada su i njega zgrabili, u namjeri da ga sruše s konja, Bellow se počeo otimati. Na to su ga nekoliko puta posjekli hrđavim noževima po nogama, a upravo to je prevagnulo.

Udario je nogom po nečijoj ruci što je sputavala konja, i odjahao kroz travu dvadesetak metara dalje. Shvatio je da su u pitanju gadni ubojice, pljačkaši i neljudi.

Ako je u početku postojala ikakva želja da tek ode i izbjegne svaki sukob, Bellow ju više nije osjetio. Destruktivna magija je naposljetku ipak nadvladala njegovu milost.

Ljudi su shvatili da bi im plijen mogao pobjeći, tako da su potrčali prema njemu. Bellow je u tom trenutku prihvatio da će morati biti okupan krvlju. Smirivši dah, dozvao je Vjetar.

Što je, čarobnjače? Vjetar ga upita.

Ovi ljudi su zli. Ištem da ih uništiš.

A zašto da to učinim ja?

Ne želim kaljati dušu destruktivnom magijom.

Pošteno, Vjetar reče. No time će se stvoriti dug koji ćeš ti morati platiti.

Pristajem na posljedice, Bellow je na to odgovorio.

U tom se trenutku sve usporilo. Između Bellowa i ljudi koji su ga htjeli ubiti stvorilo se nevidljivo sječivo, koje je u par zamaha sasjeklo nekoliko busena trave koji su nakon toga usporeno lebdjeli u zraku.

Sada je na tebi red, Vjetar reče i sječivo nestane.

Bellow je tada vrlo polako, koliko mu je to usporeno vrijeme dopuštalo, pružio dlan desne ruke prema vlatima trave koje su usporeno padale na tlo.

Vrijeme nije imalo nikakva učinka na telekinezu, kao i na magiju uopće, tako da su se pod njenim utjecajem vlati trave podigle još više u zrak i izravnale poput strijela, vrhova usmjerenih prema ubojicama.

Njegov dlan i vlati trave planuli su. Bio je to jedan trenutak od možda dvije sekunde, koji je u ovako usporenom vremenu trajao gotovo minutu. Kada je bio siguran da je sve gotovo, Vjetar je vratio vrijeme u normalni tok.

Začuo se prasak. Bellow je tada pogledao u neprijatelje, a oni su, kao što je i tmurno očekivao, svi redom ležali mrtvi na tlu, sa vlatima trave zabijenim u svaki dio njihova tijela poput strijela. Krv sa njihovih tijela tekla je u potocima, a izrazi njihovih lica… nije ih vidio. Ne želim ih gledati.

Dlan ga je pekao kao da je na njemu držao žeravicu. Što je najgore, nije se zbog sve te nužne smrti osjećao ništa bolje. Zašto nisam samo otišao? Suzdržavajući se da ne vrišti od boli, pošao je do šatora tih ljudi koje je Vjetar upravo umorio.

Bilo ih je četiri. Svaki jednak drugome bojom i veličinom. Razmaknuvši zastor na najbližem šatoru, ugledao je krzno vuka na podu, kraj kojeg se nalazilo nekoliko bodeža, bakrenjaka i boca nekakvih likera.

U sljedećem je šatoru naišao na još boca s alkoholom, kraj kojih se nalazio zeleni kolut sira i hrđava sjekira sa dvije oštrice. Nasmiješio se pomisli da kriza pogađa čak i bandite.

Došao je do predzadnjeg šatora. Razmaknuo je platno i ugledao leš gole djevojke oko koje su letjele muhe i obadi.

“Prokletstvo!” Bellow je opsovao i vratio zastor. Smrad iz šatora uvukao mu se u nosnice. Nije se mogao suzdržati; ispovračao se po travi. Čak, nestala je sva grižnja savjesti.

Maknuo se od šatora (zadnjeg se nije usudio ni pogledati, a kamoli ući u njega). Ovo nisu bili ni ubojice ni barbari. Nije ga ni zanimalo što su. Bez razmišljanja, što hitrijeg koraka, dotrčao je do svog konja i skočio na njegovo sedlo.

Zgrabio je uzde i njima udario. Jahao je najbržim galopom kojim je Munja raspolagao. Nije se zaustavljao satima. Tek pred kraj poslijepodneva, kada se sunce pripremalo za svoj zalazak, je usporio.

A čak je i tada nastavio jahati kasom.

GWATH

Odlično, dječače.” Gwath reče.

Njih su dvoje postali dobri prijatelji otkako je Gwath otjerao sve sluge osim Urtesa, osobnog sluge, koji je svako malo donosio razrijeđeno pivo (Gwath nije znao da je razrijeđeno).

Dječak je dosad ovladao pirokinezom i telekinezom, a nakon toga je učio bilocirati se.

Bilokacija bijaše jednostavna, a opet neizmjerno teška: Gwath je postavio neki predmet u dvorište, a dječak ga je morao pronaći i opisati, bez da se i pomakne s mjesta.

“Odvoji svoj um od tijela!”, Gwath će gorljivo, dok se dječak pred njim mrštio pokušavajući ući u trans. “Podijeli se u dvije ličnosti. Ta ne moraš žmiriti.” dodao je.

“Teško je, učitelju.”, dječak je mrmljao. “Nemoguće.”

Gwath mu je na to “nemoguće” odlučio pomoći. Prestavši disati, pa čak i živjeti tokom tog trenutka, Gwath je tada odvojio duh od svoga tijela. Stajao je nakon toga, potpuno nevidljiv, kraj samoga sebe koji je sjedio na naslonjaču.

Sam sebi bio je neprepoznatljiv, poput kakvog događaja iz sna. Kraj njegova je beživotna tijela sjedio dječak, koji se svim silama pokušavao podijeliti.

Jasno je vidio da se dječak bori, a to mu je govorila njegova aura koja se trzala lijevo – desno, kao da je dječakovo tijelo kavez iz kojeg se pokušava probiti na slobodu.

Gwath je pružio svoju srebrnastu, prozirnu ruku i zgrabio dječakovu auru. Aura se borila i ritala, bila je skliska i neuhvatljiva, no on ju je svejedno čvrsto držao.

Nakon toga mu je auru povukao van tijela, na što je ono izgubilo svijest. Kraj Gwatha je sada stajao srebrni dječak.

Hvala vam, dječak reče. Bogovi, ovo je strahotno!

Gwath ne reče ništa, već povede dječaka prema najbližem zidu, kroz koji su nakon toga prošli kao kroz zrak. Idemo, dječak reče kada su se našli na ulici, no Gwath ga zaustavi.

Ta je vježba gotova. Sada je na redu nešto mnogo teže.

Dječak kimne. Gwath je tada poletio nekoliko metara prema nebu. Možeš li doći ovdje? upitao je pogledavši dolje.

Dječak je pokušavao doći do njega, no nije uspio. Naposljetku se Gwath morao vratiti natrag na zemlju i pomoći dječaku letjeti – i doista su oboje nakon toga letjeli, no Gwath je dječaka ipak držao za ruku.

Magis je bio daleko pod njima. S ove visine jasno su se vidjele južne planine, rijeka Juna, pa čak i obris Rateha.

Bojiš li se? upita ga Gwath.

Da, dječak prizna. Bojim se visine.

Ali stvarni ti si na tlu, u Magisu.

Ipak, gospodaru, ovo je zastrašujuće.

Gwath je trenutak razmišljao. Nije to zastrašujuće. Dječak ga na to upitno pogleda. Ovo jest.

Zgrabio je zapešće dječaka najčvršće što je mogao te s njim počeo padati prema zemlji. Dječak bi tada vrištao od straha, ali nisu postojali tako da nije mogao.

Napokon došavši do tla, umjesto da se u njega zabiju i poginu, oni su prošli kroz zemlju.

Padali su u tminu zemlje. Bilo je potpuno uzaludno pokušati se orijentirati, jer to je bilo nemoguće.

Kako ćemo se vratiti? dječak je upitao.

U tome i jest ljepota strahotnoga, dječače. Izgubili smo se.

Izgubili? dječakov je glas bio jednoličan. Znači da ćemo umrijeti?

Ne, Gwath je odgovorio. To znači da ćemo naučiti vrlo mudre lekcije od strane zemlje.

Kakve lekcije?

Ta slušaj! Gwath promrmlja.Slušaj ju kako priča!

Dječak je utihnuo. Nekoliko trenutaka samo je mirno osluškivao, da bi se na kraju trgnuo i uskliknuo: Ovdje su ljudi!

Nema nikakvih ljudi, dječače, Gwath reče. To je glas povijesti.

I doista se moglo čuti. Zemlja je šaputala imena i događaje raznih osoba koje su nekada prolazile njenom površinom.

Ovo je čudesno! dječak je bio gotovo hipnotiziran. Strahota se isplatila, gospodaru. Ja osjetim!

BELLOW

Zemlja je bila meka. Konjska kopita prodirala su duboko u nju i razbacivala njene komade tijekom jahanja.

Bellow je ugledao Odis; tisuće tabora i visokih šatora koje su nastanjivali vojnici Dvorca Pet Vrhova.

I na sebe i na Munju bacio je čin nevidljivosti.

Prizor je odisao poštovanjem. Prema posljednjim novostima koje je čuo, Odis je raspolagao sa stotinu tisuća vojnika, od kojih su barem dvadeset tisuća bili konjanici. Sve ostalo činili su strijelci, kopljanici i plaćenici. Uz par kneževa prisegnutih Thargelionu i njegovu savjetniku, Neuriju, te nekoliko stotina balista, onagera, opsadnih kula, ovnova, mangonela i još nekih oružja koje su konstruirali inženjeri Dvorca Pet Vrhova. Neki su pričali da se u Odisu okupljaju i Rutzoni, Bića Bijelog Carstva, no Bellow u to nije vjerovao.

Nije dvojio niti trenutka, a već je bio u galopu zaobilazeći to mjesto. Sam je raspolagao velikom moći, ali protiv ove vojske nije bio niti poput komarca koji se hoće sukobiti lavu.

Munja nije pravio nikakve glasne zukove, i na tome mu je Bellow bio zahvalan. Čak ni Zub nije plamtio.

Takav je učinak ova vojska imala na okolinu. Bila je gadna i prožeta zlom, sa svim tim barjacima koji su se vijorili i čitavim sustavima dubokih rovova popunjenih zašiljenim palisadama.

Zapravo, sve su vojske takve.

Dok je jahao, grlio je konjski vrat. Ne toliko iz straha, koliko iz želje za nečim toplim i mekim – a doista je zrak bio hladan.

Dugački mač Zub počeo ga je neugodno žuljati i grepsti po leđima, tako da je Bellow morao provesti dobrih desetak sekundi mučenja da se namjesti u idealniji položaj u sjedalu sedla. Naravno, kada se i namjestio, to nije bilo onoliko udobno koliko je htio da bude. Neke se stvari katkada protive našoj viziji koja kaže kakvo što treba biti. Bellow je imao sličan problem sa svojim životom, samo mnogo gori.

Koji je onda bio problem Bellowova života? Pa, živim ga.

Iz sanjarenja ga je trgnuo topot povorke konja, na kojima su jahali narednici vojske Odisa, sudeći po njihovim skupocjenim ukrašenim odorama i mjedenim štitnicima za vrat, pozlaćenim rukavicama i gustim žičanim košuljama. Munja je doživio jednako neugodno iznenađenje, jer je zanjištao – preglasno.

Jedan od dvanaestak narednika zaustavio je svoga konja. “Što je?” upita ga drugi na to.

“Nešto sam čuo.”

“To ti se um poigrava s razumom.”, ovaj drugi reče. “Kada toliko prokleto puno piješ!”

Interesantna je stvar, ta ljudska ludost, no još je interesantnija komedija ljudske nesreće. Munja je još jedanput zanjištao te se propeo, što je uzrokovalo prestanak Bellowova čina nevidljivosti. “Proklet bio!” Bellow zareži na konja, ali od toga nije imao koristi.

“Tko si ti?” jedan od narednika upita kada je ugledao čovjeka na konju koji se pojavio niotkuda. Narednici su ustuknuli, ali tek na trenutak.

“Pobunjenik!”, netko dometnu. “Čarobnjak zlih djela! Magija, svi smo vidjeli!”

Prvi narednik na riječ “magija” tada isuče svoj kratki mač iz korica na boku i usmjeri ga prema Bellowu. “Ako si Pobunjenik, onda si izdajnik – a izdajnici ne prolaze ovuda bez vraški dobrog razloga.”

Bellow je šutio. Narednici su hodom jahali prema njemu, svaki sa svojim oružjem u rukama. “Čak će ti milost biti udijeljena, jer nećeš umrijeti poput psa.”

“Siđi s konja”, reče jedan, “i časno se bori i umri.”

“A gdje je čast u borbi?”, Bellow tada reče. “I zar upravo psi ne umiru boreći se? Čini mi se da bi časnije bilo pustiti me da prođem, takav kakav sam. Čak bih rekao: pametnije.”

Nije bio Pobunjenik. Magis nije bio u nikakvim savezništvima sa kraljevstvima Enzolarta; bio je neutralan. Jedino je Gwath sanjao o zemlji u kojoj magija nije zabranjena, tako da je o Dvorcu Pet Vrhova i lozi Thargeliona mislio tek uz alkohol i psovke.

Konj mu je nemirno hodao u krug, rzajući. Narednici su mu se sada približili toliko da su njihovi konji gotovo mogli dodirivati Munju.

“Nemam se namjeru žrtvovati, jer nisam Pobunjenik.”, utihnuo je na trenutak, dopuštajući vjetru sa južnih planina da preuzmu svoju mrzlu riječ. “Ne mora biti krvavo.”

Jedan je narednik, sijede kose i velika trbuha, na to rekao: “Možeš slobodno proći ovuda, ali prvo predaj svoj mač.”

Predati svoj mač nekome pod prisilom jednako je odricanju vlastite časti. Nije bilo nikakve namjere da ga se uvrijedi, shvatio je Bellow, ali Zub nije mogao predati. Čak i da je njegov, a nije bio. Naposljetku, treći zakon čarobnjaka bio je “uzeto se mora vratiti”.

“Ne mogu to učiniti.”, reče napokon, dok su mu vlasi kose na licu pod utjecajem vjetra neposlušno lepršale. “Putnik sam, i imam pravo prolaska kroz kraljevu zemlju.”

“Ovo je zabranjeno područje.”, reče onaj prvi narednik. “S obzirom da mudro zboriš, a grijeh bi bio takvo što ubiti, imaš izbor: okrenuti se i vratiti odakle si došao, ili umrijeti. Zapamti, to je krajnja milost.”

“Tada mi je žao što tako mora biti.” Bellow reče i prema njima pruži svoj desni dlan, tek otkucaj srca prije nego je iz njega poslao čistu energiju.

U sekundi je zbacio ljude s njihovih konja, a i sami su se konji prevrnuli na bokove, u strahu i boli njišteći.

Nije čekao. Udario je ostrugama po stomaku Munje i odjahao odande. Narednici nisu bili ubijeni, već samo paralizirani, ili, u najgoru ruku, na nekoliko mjesta slomljenih kostiju.

Iznenadni umor zbog svladavanja tuceta ljudi magijom uzrokovao je malaksalost njegova uma. Kapci su mu se polako sklapali, a on ih je, iako uzalud, svim silama pokušavao držati otvorenima.

Prizor travnate ravnice pred njim, dok su sa lijeve strane bili uzdignuti šatori, ubrzo je postao mutan.

Znao je da će ga konj odvesti van Odisa i pobrinuti se da ga nitko ne uhvati, ili se barem samo nadao da je tako.

Prije nego je konačno izgubio svijest, čvrsto si je omotao uzde oko zapešća ruku da time smanji mogućnost padanja s konja.

Poglavlje 23

KALG

Tražio je među ruševinama i šutom, kroz dim i među ranjenicima i mrtvima, no nije uspio naći Eltiura. Barem polovina svih stražara Avana bila je mrtva. Oni koji su bili dovoljno ukaljani nečašću, krali su od mrtvih ljudi novac, ili iz trgovina hranu. Neki su čak ubijali druge ljude. Bilo je svejedno. Ljudi su oduvijek takvi kada se dogodi neka tragedija. Vjerojatno bi im većini otpala muškost kada bi se počeli ponašati smireno i kontrolirano, koristeći vlastitu pamet. No ovako im je valjda bilo bolje.

Neki nesretni seljak ležao je nasred ceste među kamenjem. Veliki trokut stakla bio mu je zabijen u stomak. Kalg mu je, zgrožen njegovom mukom, prišao.

“Molim te…”, čovjek je šapnuo kroz mlazove krvi koji su mu izlazili iz usta. “… ubij me.”

Kalg klekne kraj čovjeka. Sekundu kasnije, prstima obujmi staklo i, usput se posjekavši, pokuša ga izvući iz njegova trbuha. Ali nije išlo; ono je bilo zabijeno duboko kroz meso i organe, čak i dijelom u kralježnicu.

“Ubij me, molim te.”

Nakon nekoliko trenutaka, koliko mu je trebalo da odustane i samoga sebe ipak nanuka na taj grozan čin, Kalg se okrenuo prema hrpi kamenja. Uzevši sa hrpe jedan polomljeni kamen oštra brida, objema ga je rukama tada podigao iznad čovjekova vrata. Potpuno formalno, distancirano, bezdušno i bezosjećajno, sve se to događalo – a nije bio san. Kao najobičniju dnevnu dužnost, Kalg je prihvatio taj gadni čin, i nije ispuštao kamen, niti posustajao ili se dvoumio, ni trena.

Seljak je svo to vrijeme pjevušio tihu melodiju na Krvavom jeziku, koja nije pripadala nikakvoj pjesmi. Bio je to pozdrav smrti.

“...grimmor arion, eruz rismos…”, čovjek ispljune krv. “… grimmor arion…” Kalg je razmišljao nekoliko sekundi. Razmišljao je o važnosti svega toga, o svojoj volji za smrću čovjeka kojeg ne poznaje. Čak ću ga i ubiti, pomislio je tokom te zadnje sekunde. A ne osjećam nikakvu povezanost. Čak mi ni žao nije…

Jednim brzim i milosrdnim udarcem, Kalg je zabio vrh kamena čovjeku u vrat. Uz nadu, dakako, da ga je ubio.

Krv iz njegova grkljana natapala je Kalgovu odjeću, no Kalg se nije htio maknuti dok do svršetka ne izgovori molitvu Obi, starome Bogu:

“Neka ga mjesečina obasja u vječnom lovištu.”, Kalg je rekao. “Neka mu oružje bude oštro, a um bistar. Neka ga snaga obavije i neka ga mudrost vodi…” Jed prema tako teškom kraju tog ljudskog života obavio ga je tada gore same smrti. Najednom, čemu bi se čudio da je bio u stanju, osjetio je mržnju spram svega.

Da bude siguran da je čovjek doista izdahnuo, Kalg mu je, u još nekoliko udaraca, kamenom smrskao vrat.

Ustao je tada, zadihan, i odmaknuo se od mrtva čovjeka. Bilo je još mnogo njemu sličnih koji su umirali, ali na Kalgovu dušu više ne bi stalo. Bilo je jednostavno: pravio da drugi ne postoje.

Nije se sjećao kako je došao do krčme. U njoj je vladao kaos: krčmara su onesposobili i pokrali mu sav alkohol, pokućstvo su većinom polomili i spalili, alkohol popili, boce porazbijali, po zidovima se, iz zabave, ispišali. Gotovo su svi divljali, bez obzira na smrad izmeta i urina – ali životinje vole svoje prirodno okruženje; svoje kreacije. Kalg se grozio njihove nečovječnosti.

Otišao je na gornji kat krčme, probijajući se kroz pola tuceta pijanih bandita. Gotovo su sve sobe bile uništene, pune razbijenih dijelova namještaja, dok su lokalni pijanice divljali sa prostitutkama unutar njih. No jedna je soba ipak bila zatvorena.

Kalg priđe debelim vratima i na njih pokuca. Par sekundi nakon toga, vrata se otvore, a on uđe unutra.

“Kakvo je stanje?” upitao je Tharon.

“Loše. Gradska vrata su uništena, kao i dio zidina oko njih. Trećina Avana je uništena, a desetina svih građana je poginula.”

“Bogovi…”, Tharon će sa gađenjem. “Kada odlazimo?”

“Ne idemo nikuda. Barem ne još šest dana.”

U sobi je jedini izvor svjetlosti bila treperava svijeća, no ona je davala jaku svjetlost, s obzirom da je soba bila vrlo mala.

Tharon sjedne na slamnati krevet, koji se nalazio pokraj kamina, stola i nekoliko tronožaca. “Kako ćemo preživjeti?” upitao je, dok se svjetlost svijeće prelijevala na njegovom licu šezdesetogodišnjeg starca.

“Pekaru još nisu pokrali, valjda su previše zauzeti krađom zlata i alkohola. A ni mesarev podrum nije taknut, koliko znam.”

Tharon ga pogleda dugim i prodornim pogledom. “Znaš li tko je izazvao ovo?”

“Znam.”, Kalg pogne glavu, brišući usput sasušenu krv sa svojih ruku o hlače. “Misliš li da ga je moguće spasiti?”

Odgovora nije bilo.

ELTIUR

Idi. To mora biti učinjeno.

Eltiur je i dalje mahao svojim crnim krilima, održavajući se u zraku. Činilo se kao da ga nevidljivi valovi uzdižu i spuštaju u ritmu nekakve nepoznate, božanske glazbe.

Doista mu je nekakva glazba bubnjala u ušima dok je opčinjeno promatrao ruševine grada pod sobom. Stotine bubnjeva i violina, cijeli orkestri svirali su u psihotičnom ritmu. Eltiur je bio prikovan uz prizor.

Par sekundi, minuta ili sati kasnije glazba je utihnula, a njegov mu se um vratio u tijelo. Glazba je zapravo bila, shvatio je, veliko zvono Obina hrama, koje je svojom glasnom zvonjavom upozoravalo na opasnost.

Shvaćanje više nije bilo uzbudljivo – ta nikada i nije.

Zamahom krila okrenuo se i poletio prema istoku. Iz orlovskih očiju, od siline udara vjetra, izlazile su kapljice suza.

Udarao je krilima po zraku, time sve više ubrzavavši. Pod sobom je vidio samo crvenkastu bjelinu, i tamni krajolik u ponoru – ništa više. Sve ostalo bilo je nerazlučivo.

Zašto si ono učinio?

Jedna od tužnih stvari kada si mrtav je ta što ne možeš osjećati stid. A ja ga svom tamom koja mi je zamijenila srce doista želim osjetiti! Žao mi je, Bezdušniče, ništa više ne mogu reći.

Eltiur se sjetio da Mord uopće ne zna što čini tijekom slobode van Inwog. Osjetio bi nekakvu toplu ljubav prema njemu, da mu vjetar nije šibao lice te da nije morao tu toplinu iskorištavati na odleđivanje smrznutih krila.

Što je uopće to što moramo učiniti? Eltiur naposljetku prekine tišinu, shvativši da nema smisla razmišljati o zvjerstvu počinjenom u Avanu.

Moraš otići u Magis. Njihov će te kralj pravilno naučiti upotrebljavati magiju.

Ali ti me trebaš to naučiti, Eltiur se pobunio.

Ja te mogu poučiti jedino uništavanju duhovnih barijera. No ne i destruktivnu magiju.

Eltiur je bio smeten. Ako si mogao uništiti dobar dio Avana, poubijati stotine ljudi, kako to da ju ne možeš koristiti?

Nisam to ja učinio, moraš shvatiti.

Ali tko onda tada upravlja mnome?

Mord se zavukao u svoju vječnu tamu Inwog. Nije znao odgovoriti na pitanje.

Eltiurov je um kipio od razmišljanja. Doista, tko je upravljao sa mnom? Je li moguće da u Inwog ima više demona?

Mord je čuo Eltiurove misli. Ja nisam demon, rekao je. I ne znam tko je vladar Inwog kada mene nema.

Skriva li tajnu Inwog onda prošlost? Eltiur upita. Oprosti ako ti nije po volji, no možeš li mi reći više o svojoj smrti?

Ako želiš znati, onda u redu. Bilo je to prije točno tristo dvadeset godina. Ja sam tada bio mladi pukovnik Kessyrske vojske. Živio sam običnim životom, uz svoje misli, ljude koje sam poznavao i godine što su slijedile – nisam bio bolji ili lošiji od drugih ljudi u ičemu, doista. Barem je tako bilo do trena kada sam jedini od svih pukovnika pristao zapovijedati vojskom Hil’guma, koja je preko mora putovala u Enzolart, zemlju koja je mirisala, koja doista jest bila krv!

Eltiur je tada osjetio Mordov pogled, koji je dolazio niotkuda.

Neprijatelji, demoni, uopće se nisu branili. Ako vam je takva namjera, govorili su, onda nas istrijebite. Zastao je. I istrijebljavali smo ih! Kasnije su se neki počeli odupirati našim napadima. Ubrzo je zadnja desetina svih bića napokon počela vraćati sva zla koja smo mi njima učinili. Klali su nas kao krpene lutke, a meni je bilo drago zbog toga. Suosjećao sam s njima.

Tada je, napokon, živ ostao samo jedan. Zadnji demon, njihov gospodar. Zvali su ga Demon Bez Vojske, jer sva mu je vojska bila pobijena. Ja, kao čovjek najveća položaja, morao sam ići za njim i osobno ga uništiti. Demon Bez Vojske uspeo se na sam vrh planine Saviun, u sigurnost visine i oblaka. Morao sam ići za njim kilometre i kilometre u visinu. Nisam se ugušio jer mi je pomogla magija. Kada sam naposljetku došao do njega, on je samo stajao usred kružnog kamenog poda kojeg su izgradili drevni demoni. Prišao sam mu, a on me je gledao… sjećam se njegovih očiju; bile su crnije od noći, a tijelo mu se nije vidjelo od crne magle koja je iz njega izbijala.

No svejedno sam osjetio sažaljenje prema njemu.

Mord je sada uzeo nešto dužu stanku. Prisjećanje prošlosti davno sleđene u dubokoj rupi uma nije posao bez emocija, a Mord ih vjerojatno nije niti osjećao. Koliko onda jaki osjećaji moraju biti da unište nevjerojatnu bezosjećajnost nekoga tko je zaboravio i kako se to čini!

Naposljetku je nastavio:

Kleknuo je. On, koji me je mogao raskoliti u sekundi, on se meni poklonio! Mladom, arogantnom gadu koji nije zaslužio niti da se ljudi ispišaju po njemu dok gori. No on mi se poklonio… i podigao glavu. Ja, takav kakav sam već bio, pod vrat sam mu pružio vrh svoga mača. Ubio bih ga, da tada nešto nije ubilo mene. Kukavički, iz sjene, nešto mi je oduzelo život. Umjesto da odem u vječne vatre, potražio sam nešto u što ću se sakriti.

Nastala je tišina. Bilo je jasno da se Mord stidi svog straha od smrti. A opet ju, ironično, širi kada god se oslobodi.

Eltiur je i dalje letio nad stepom. Bilo je strahovito kako se odnos Morda i njega promijenio u vrlo kratkom vremenu. Kockice su mu se u glavi počele povezivati, tako da je događaje koje donedavno nije razumio, sada savršeno shvaćao – ta čak je i oprostio Mordu!

Odakle ti Inwog? Eltiur tadaupita, pokušavajući shvatiti i zadnji detalj slike Mordove povijesti.

Ona, jedna grofovija i ruka kćeri kralja Hil’guma bili su nagrada.

Eltiura to nije zadovoljavalo. Zašto te onda u spisima spominju kao prvog kralja Enzolarta?

Nikada nisam bio kralj, no moja me je vojska takvim smatrala.

Gotovo je sve bilo složeno. Samo je jedno pitanje ostalo u zraku.

Zašto baš ja?

Zato što si ti jedini.

Jedini što? Govoriš i da sam Bezdušnik, a ja ne znam što to znači.

Nekada je sigurnije biti u neznanju, mladi Eltiure, Mord na to odgovori. Doista je sigurnije.

Poglavlje 24

ROANA

Moja gospo, danas ste prekrasni!” sluškinja zapjevuši tog jutra. Lice joj je bilo obasjano zorom koja se prelijevala sa vrhova stijenja i litica planina. Roana je nosila debelu bijelu halju s obrubljenom kapuljačom i plaštem zakačenim bakrenom kopčom, dok je usne osvježavala crvenim vinom iz pozlaćena kaleža. No stvarnost je ona gorka istina koje se bojimo više od same smrti i svih pakala svijeta; sluškinja je plaćena da pjevuši puka pretjerivanja.

Roana nije bila prekrasna, već nepočešljane kose i upala, zabrinuta lica. Sunce je svojom narančastom bojom samo podsjećalo na toliku prolivenu krv. A bijelu su joj halju sluge oprale i složile u zoru kraj kreveta, no ta je halja nesumnjivo bila svučena sa neke mrtve djevojke. I napokon, vino je bilo razrijeđeno vodom – da joj se ne ponovi ono od zadnji put. Povračanje po podu nikome ne zvuči lijepo.

Kraj svega toga, jedino je kalež bio taj koji je stvaran, i bio je pozlaćen – tako divna istinita rijetkost kraj gomile laži.

“Da. Danas će biti lijep dan.” Roana odgovori. Sjedila je kraj velikog kamenog prozora kraj kojeg su lepršali dugački, plavi zastori (plava je boja simbol Eriona).

“Trebate li štogod, moja gospo?” sluškinja tada upita.

“Ništa, hvala.”

“Ne morate se zahvaljivati sluškinji.”, sluškinja reče. “No vi to ipak činite. Srce vam je dobro, moja kraljice.”

Roana ne reče ništa. Puka pretvaranja, pomisli. Puka pretvaranja.

Neko je vrijeme sjedila na stolici, no onda je shvatila koliko je to besmisleno; ljudi se za nju bore i polažu živote, a ona sjedi.

Ustavši se, nije se niti potrudila izravnati haljinu, već je samo pošla do vrata i izašla iz Kraljevska trona.

Hodnik je i dalje bio dupkom pun ranjenih vojnika, no sada ih je barem bilo nešto manje nego prije. Učenjaci su uokolo letali i zatvarali, te nakon toga zašivali jednog po jednog od njih. Zavidjela je tim Učenjacima, na njihovu razumu i smirenosti, iako su okruženi teškim vremenima i moraju spašavati ljude kojima spasa nema. Stotinama puta pitala se zašto to čine, no stari joj je Učenjak Lorg na to jednom davno rekao: “Takva je zakletva, a ona se ne da prekršiti.”

“Kraljica!”, netko tada vikne. “Mjesta za kraljicu!”

Neki ranjenici koji su imali lakše ozljede su se pomaknuli, no oni rasporenih trbuha i ispečenih tijela samo su ostali ležati. Što je brže mogla, prošla je kroz hodnik. Svaki puta kada bi prekoračila preko nekog teško ranjenog vojnika, rubovi njene halje prošli bi mu preko otvorene rane, na što bi ovaj zastenjao, a Učenjaci joj poklonili preziran pogled.

Prošavši kroz nekoliko međusobno povezanih tamnih hodnika obasjanima plamenjem baklji i uljanica, napokon je došla do kamenih stepenica koje su vodile na zidine.

Uspevši se stepenicama do vrha zidina, pogledom je među stotinama strijelaca potražila Ser Reteka, koji je na svoje inzistiranje navukao oklop i došao pomoći. Strijelci bi podizali vizire kada bi je ugledali, a neki su i skidali kacige s glave.

“Moja kraljice”, Ser Retek reče, “nije sigurno biti ovdje. Vratite se u sigurnost zamka.”

“Nije pametno govoriti kraljici što da čini.”, Roana mu odgovori. U glasu nije imala nikakve ljutnje. Bacila je pogled na brežuljke podno planina pune mrtvih tijela ljudi i patuljaka. “Osim toga, ovdje i nije toliko opasno. Mrtvi nam ne mogu nauditi.”

Ako su mrtvi.”, Ser Retek pronicljivo pogleda prema mrtvima. “Nekad se znaju samo praviti. A onda jedan tren gledate svoja posla među nama, a drugi vas tren već pogodi strijela.”

“Ako ću poginuti, neka poginem.”, Roana na to tiho i tmurno reče. “Ionako bi time rat završio. Reci mi, dok si bio u Gavou, vidio si vojsku patuljaka?”

“Nemaju više vojske od vas.”, Ser Retek odgovori i pogleda daleko među šumom obrasle planine. “Možda nas i napadnu još koji put, no dokle imamo ove zidine ne mogu nam ništa.”, na trenutk je utihnuo, položivši usput dlanove na hrapavo kameno kruniše zida. “Ali da nam nisu spalili baliste, ne bi bili mnogo jači od djeteta na sisi. U ratu možda desetina spada u prave bitke, moja kraljice – sve ostalo su godine planiranja, i gomile spletki.”

“Ako ćemo razmišljati o prošlosti”, Roana reče, “onda niti Thoron nije smio umrijeti, niti ovaj rat ikada početi. Puke riječi.”

“Dobiti ćemo ovaj rat. Erionski vojnici imaju za koga položiti živote.”

“Zar nemaju i patuljci? Koliko sam čula, Gavoom vlada Thoronov nećak.”

“Zabiris?”, Ser Retek podrugljivo upita. “Koje li ironije! Kraj tolike silne kopiladi. Vjerujte mi, za tog patuljka nitko ne bi položio ni bolesnu kokoš, a kamoli život.”

Roana se nasmiješi. Kakva ljubazna, lažna utjeha.

Pitala se bi li ljudi za nju uopće položili i tu bolesnu kokoš?

Možda, bio je odgovor. Tek možda.

Bacila je još jednom pogled na mrtvace pod zidinama, daleko u travi natopljenoj krvlju. Opčinjeno je gledala u goruće opsadne kule i petrarije patuljaka. Učinilo joj se da se jedan od mrtvaca pomaknuo. Kolike su šanse? šapnula si je u mislima.

Ali unatoč, već sljedećeg trena, mrtvac je ustao i odnekud u nju uperio napeti samostrel.

Zadnje što je čula bio je nečiji glas: “Kraljice, pazite!”

HATOR

Pala je kiša. Ne pljusak, na sreću, ali ipak kiša.

Konji su im bili blatnjavi, a mokra odjeća teška. Brinuli su se za oružja jer bi ih hrđa mogla napasti. Svakih sat vremena morali su stati da bi se i oni i konji napili kišnice, jer putovanje je bilo zamorno.

Hator je dobio žuljeve od jahanja, a i kičma ga je boljela. Koliko god se pokušavao namjestiti u sedlu, ishod bi uvijek bio isti: bol.

Tako je nesumnjivo bilo i sa vitezovima, ali oni se nisu žalili. Thar Pukovnik naredio im je da skinu oklope i spreme ih u kožu tura zbog grmljavine. Pošto nitko nije mogao nositi dvjestotinjak kila tešku opremu, Hator ju je privezao na kraj užeta, kojeg je pak svezao za svog konja. Krzno je smanjivalo trenje, tako da Hatorovom konju nije bilo preteško vući ga.

Hator je izračunao da im preostaje još oko tjedan dana jahanja da dođu do Avana. Pred njim je jahao Ser Averg, koji je uporno odbijao predati svoj teški bat, a to Hator nije mogao razumjeti; nošenje pedeset kila čelika na leđima bez valjana razloga.

Najednom tada nešto prasne, a grmljavina se zaori u nedogled. Hator se iznenađeno osvrne i shvati da je grom udario niti deset metara od Ser Mitura.

Ser Miturov konj se dao u divljački galop. “Stani, prokletinjo!” Ser Mitur je režao, uzalud povlačivši uzde prema sebi.

Kad mu se konj napokon zaustavio, Ser Mitur je sa njim bio stotinama metara dalje, negdje na padini brežuljka.

“Prokletstvo!”, Ser Mitur je pljunuo kada je napokon dojahao natrag. “Otpala mu je potkova.”

“Znaš li gdje?” Thar Pukovnik upita, no Ser Mitur na to samo odmahne glavom i opsuje.

“Konj bi mogao uganuti nogu.”, Hator će zabrinuto. “Ne može bez potkove.”

“Da, baš divno, s obzirom na to koliko puno kovača imamo…” Ser Mitur promrmlja.

“Ja bih mogao skovati potkovu.”, Hator reče. “Ali ne na ovoj kiši. I da imam pravi alat, naravno.”

“Sranje.”, pukovnik promrsi. “Ne želim više odgađati putovanje. Svake sekunde Erion sve više slabi.”

“A da konju poskidamo sve ostale potkove?” upita Ser Bolg, čovjek mokre slijepljene kratke kose i riđe brade, sa smeđim krznom lisice na ramenima.

Kiša je i dalje lila, svakome time kidajući živce i hladnoćom smrzavajući kosti. Konji su im se vrpoljili, dok je Thar Pukovnik smišljao finalnu odluku. U međuvremenu, Hator je razmišljao bi li nepotkovani konj mogao izdržati toliko putovanje.

“Skinite mu potkove.” pukovnik je napokon odlučio.

Ser Mitur je tada izvukao svoj bodež i, zajedno sa Ser Vitonom koji je, sjahavši, konju pridržao koljeno, iščupao preostale čavle sa kopita. Kako je ispalo, nije ih uopće bilo teško izvaditi, jer svi su bili klimavi i hrđavi.

Sljedeće tri potkove skinuli su bez nekakvih poteškoća. Potkove su naposljetku spremili u turovo krzno, zajedno sa oružjem i oklopima.

Nakon toga su uzjahali konje. “Ima li ikakve promjene?” Hator upita Ser Mitura.

“Ne osjećam nikakvu razliku.”, pokisao i blatnjav vitez bio je daleko od smirenosti. “Ali i dalje me žulja guzica, ako na to misliš.”

MIHAEL

Svjetlucava površina jezera Ajobb približavala mu se. Gusto granje i šikara smetalo mu je tijekom prolaska, a ni kiša mu baš nije mnogo pomagala.

Konja je vukao za uzde, no životinja je bila uplašena. Opsjednuta Bargom, nesumnjivo, pomisli.

Na obali Ajobba pedesetak koraka ispred Mihaela, na drvenoj splavi, sjedio je nekakav starac i pecao.

“Hej, ti! Nije li malo loše vrijeme za pecanje?” Mihael poviče. Bijaše mu čudno što starcu nije smetala kiša.

“Nije.”, starac odgovori. “Loše je vrijeme za pljačkanje i nerad, no ne i za pecanje. Dođi, pridruži mi se.”

Mihael je oklijevao. Starac se nije činio opasnim, no ipak je zračio čudnovatom tajnovitošću. Prokletinja od Onog tamo, eto zašto je tajnovit. Smrdljivi me svećenici prate zamaskirani u starce! Naježio se od te pomisli.

“Bojim se da ne mogu.”, naposljetku je povikao. “Putujem, a moram prije mraka naći gaz.”

Starac je uglavio štap za pecanje između dva balvana svoje splavi, uzeo veslo i dogurao splav bliže obali. Mihael je na to zavezao uzde svoga konja za obližnje stablo i, prekoračivši nekoliko grmova, približio se splavi tog starca.

“Nema ti tu nigdje gazova. Ovo je Ajobb, momče. Neman ovdje vlada, a ne čovjek… kada malo razmislim, mislim da je tako i najbolje.” starac reče, usput jednom nogom stupivši na vlažnu zemlju obraslu raslinjem, gdje je stajao Mihael.

“Onda ću se ulogoriti ovdje.”

Mihael je našao najsuši dio zemlje koji je pod stablom mogao naći, i na njega nabacao mokra drva koja je pronašao na zemlji nešto dalje. U džepu košulje imao je smotuljak suhe trave, kojeg je otvorio te zapalio kremenom i oštricom kukrija. Mokra drva oklijevala su se upaliti. Mihael je klečao i nervozno ih potpirivao svojim dahom, no vatra se sve više gasila.

“Sranje!” opsovao je.

Na tu riječ po drvima se tada nešto prospe i ona planu. Plamen je pucketao neko vrijeme, a onda se smanjio i nastavio tiho gorjeti, polako nakon nekoliko trenutaka pretvarajući drva u žeravicu.

Podigavši pogled, Mihael je shvatio da je to starac prolio ulje iz čuturice po onom malom plamenu.

“Rimus.”, reče starac. “Rimus od Eriona. Stojim na usluzi.”

“Mihael Erionski.”, Mihael odgovori. “Čast mi je.”

Starac je sjeo kraj vatre, sučelice Mihaelu. “Tražiš gaz?” upitao je.

“Nema ga.” Mihael odgovori, zamišljeno promatrajući plamen vatre.

“Ali ja imam splav. Recimo to ovako: ja prevezem tebe i tvog konja na drugu stranu, a ti meni učiniš protuuslugu.”

Mihael ga tada pogleda u oči, koje su bile plave i vodenaste. “Kakvu protuuslugu?” Bio je sumnjičav

“Misliš li da ne prepoznajem vlastita gospodara?”, starac upita. “Protuusluga neka bude spas Eriona.”

“Erion će pasti, u to nema sumnje. Ako već i nije postao tek ruševina.” Mihael će sa gorkim okusom u ustima.

“Možda doista jest postao ruševina…”, starac reče. “… a možda i nije. Koji ti je uopće plan, prinče?”

Mihael se tada sjeti prvotna plana, ne tako dobra. “Zatražiti ruku princeze Lenye.”

“Izvrstan plan, ako smijem primijetiti. Ali što je miraz?”, starac upita. “Novcem bi se brak dao lako sklopiti.”

“Dati ću joj grad.”

Bilo mu je hladno, pa makar vatra grijala toliko snažno. Izdaja, ona boli.

“Imaš li ti uopće ta prava?”

To mu je tek sada palo na um. Njegova majka kraljica vladala je Erionom, ne on. “Ne znam.” reče. Tako je i bilo. Sve je to igra na sreću.

“Naravno da ne znaš. Jesi li gladan? Ja umirem od gladi.”

Starac je imao svoju naprtnjaču, Mihael primijeti. Iz nje je izvukao dvije očišćene i usoljene ribe te ih takve nabio na dvije grane koje je prije toga zašiljio nožem. Jednu granu s ribom pružio je Mihaelu.

Petnaestak minuta kasnije, ribe su bile pečene. Dok su one cvrčale i ugodno mirisale, starac je iz naprtnjače izvadio kruh, te ga podijelio na dva dijela.

Mihael je uživao tih pola sata, ako je i toliko trajalo. Rana mu se lijepo zatvorila i na njoj se stvorila tanka krasta od topline vatre. Okus ribe bio je sjajan, s obzirom da je po prvi puta nakon, činilo se, stotinu godina okusio sol.

Nakon što su se najeli gotovo do sita, vatru su ugasili. Osovivši se na noge, Mihael je sa sebe otresao zemlju i mrvice kruha.

“Hoćemo li krenuti?” starac tada upita.

“Zar nas ne može udariti grom? Jer ako udari bilo gdje po rijeci, i mi smo mrtvi.”

“Nemaj straha.”, na to sa smiješkom starac odgovori. “Moja splav je posebna.”

Ali ipak imam, Mihael pomisli.

Tako su isplovili. Pod oštrom kišom i hladnim vjetrom, sa uplašenim konjem kraj sebe. Na malenoj i nemirnoj splavi.

Poglavlje 25

BELLOW

Probudio se, potpuno dezorijentiran. Iako mu se svjesnost vratila, nije htio riskirati odvezivanjem uzda od svojih zapešća, jer i dalje je postojala mogućnost da se skljoka s konja. Trava. Prokleta bila! I taj hladni planinski vjetar koji je svakoga dana puhao sve žešće. Proljeće je tek nedavno prošlo svoj osvit, a činilo se kao da dolazi zima. Dok je ležao glavom naslonjenom na konjski vrat, sa neugodom je shvaćao da se konj linja. Cijelo lice ubrzo mu je bilo puno dlaka, tako da ih je Bellow, htio ne htio, počeo pljuvati i otpuhivati sa sebe, no uzalud.

Da je bio pri zdravoj pameti, s obzirom da je magijom izgubio toliko mnogo energije, bijesno bi opsovao.

Zub je svojom hladnoćom prešao vrhunac. Bellow se iskreno pitao je li taj mač zamrznut, no nije se od boli i umora mogao natjerati osvrnuti da ga pobliže pogleda. Njegov čarobnjački štap je, pak, poslušno ležao u svojim koricama privezanima za sedlo.

Sjetio se odmetnika Manijaka. Da je ostao sa njima tek sat vremena duže, ovo mu se ne bi dogodilo. Čudno je kako ljudi imaju urođenu sklonost suviše prebrzog osuđivanja ljudi; onog trena kada je prilazio Kundu mislio je da će se sa njime i njegovim ljudima morati boriti, no ispalo je drugačije.

Munja je usporio. U vrlo kratkom vremenu prešao je iz kasa u hod. Konj je ubrzo spustio glavu i počeo pasti zelenu, preko metar visoku travu. Vjerojatno je bio i žedan, no iako su daleko na zapadu oblaci bili tamni, ovdje nije bilo kiše, tako da nije imao što piti.

I Bellow je bio žedan, no ne za pićem, već za krevetom, udobnim i slamnatim. Volio bi se naspavati u barem nekakvoj toplini i komfornosti, kakva god da je.

Pomislivši na san, smjesta je zaspao. Sanjao je isto o čemu je maloprije razmišljao, tako da nije znao da li uopće sanja. Nepregledne zelene ravnice. Nepregledne i beskonačne.

To mu se gadilo.

Najzad je izgubio ravnotežu i skliznuo sa sedla. Nije pao, jer su mu ruke bile svezane uzdama, no ipak mu je Zub iz korica gotovo ispao u travu. A i oštar bol čarobnjačkog štapa koji ga je munuo pod rebra vratila ga je nekakvoj svijesti.

Da stvar bude gora, Munja se uplašio i počeo galopirati, više puta se tako gotovo prevrnuvši.

U zadnjem trenu, kada se i kožni kolan sedla nekim čudom počeo odvezivati, Bellow je zgrabio svoj čarobnjački štap i udahnuo njegovu energiju u sebe.

Izgubio je orijentaciju i osjetio glavobolju, no ipak je dobio neku vrst snage.

Tada je izašao iz svog tijela. Bilocirao se, a onaj svjesni dio njega bila je nematerijalna utvara koja je sada promatrala vlastito tijelo, koje je, privezano uzdama, sputavalo konja najbrže galopirati.

Što je čvršće mogao, levitirajući pola metra iznad tla, rukama je podupro samoga sebe i podigao natrag u sjedalo sedla. Svezavši i zakačivši kolan sedla ni sekundu nakon toga, vratio se natrag u svoje tijelo.

Kada je otvorio oči, istog je trena stisao uzde u šake, jer konj je još bio u galopu. Ostatak energije koju je izvukao, podijelio je na svoju, i budnost samog štapa. Svijest mu je sada bila toliko pojačana da je, eto, i dalje jedva mogao jahati otvorenih očiju, no ipak se više nije pribojavao hoće li ju izgubiti.

Ako ostatak putovanja bude ovakav, Bellow nije znao hoće li uspjeti izdržati.

No, ako se išta može reći za neko ljudsko biće, može se reći da je uporno (i zlo i arogantno, naravno, no o tome kasnije).

GWATH

Osjećao se gotovo poput roditelja tom dječaku. No to nije bio sposoban biti.

Doznao je da se dječak zove Bohhar; lokalna sirotinja bez roditelja, osim ako se jedan stari konjušar koji mu je stric i koji za njega niti najmanje ne haji može nazvati roditeljem.

I dalje je pio i živcirao se razmišljajući o vijestima iz Hil’guma. Kralj Hil’guma, Eolus, raspolagao je sa gomilom novca. Nije se petljao u poslove Enzolarta, jer to bi moglo dovesti do rata: veze između Kessyra i Dvorca Pet Vrhova bile su ionako već zategnute. Ako bi Hil’gum pomogao Thargelionu, onda bi i u njemu izbili redovi Pobunjenika kao u Enzolartu, a to si kralj Eolus nije htio dozvoliti. Ako bi, pak, pomogao Pobunjenicima, onda bi kasnije i sam Enzolart bio pod vlašću Hil’guma, a to nije bilo u interesu nikome. Hil’gum od toga ne bi imao koristi jer bi imao samo još više ljudi na koje bi morao dijeliti hranu, a Pobunjenicima opet ne bi pasalo imati nekoga povrh sebe, tako da tada ništa ne bi priječilo nastanak novog, još goreg, rata. Dakako, u Enzolartu bi Eolus imao obradive površine, no nitko ju ne bi mogao obrađivati – ljudi iz Hil’guma je malo, a ne bi dozvolili da im zemlju obrađuju stranci.

Sama ideja o udaru dvije vojske od stotinu tisuća ljudi jedne na drugu bila je zastrašujuća, i ne dodajući u sve to spaljivanje polja neprijatelja, pustošenja gradova i posipanja soli po plodnoj zemlji – tako da ona to više nikada ne bude.

Imali su novca, da, no novac ne može kupiti ništa. I dalje na puku ostaje kakva će biti žetva, koliko će se vune proizvesti, grumenja iskovati, kruhova ispeći… i naposljetku, kome će svojom podrškom dopustiti da nad njime vlada.

Politika je zeznuta stvar. Gdje mi je moj vjerni savjetnik, medovina? Gwath pronađe pehar na stolu. Medovina je, srećom, bila spravljena u Uronu. Otpivši gutljaj, nastavio je razmišljati.

Problem je bio sljedeći: dobio je pismo od Revonova gavrana. Revonov je brod pred otokom Arenom, a more je nemirno. Svakog trena iščekuje se oluja, a to bi označavalo kraj putovanja, a usto i samog čarobnjaka Revona.

“Gospodine?” bio je to njegov osobni sluga, Urtes.

“Da?” javi se Gwathov gotovo obamrli glas.

“Imate goste.”

Gwath se osvrnuo i shvatio da se nalazi u velikoj dvorani, sjedeći na drvenoj stolici. “Pusti ih.” reče.

U dvoranu uđu dva seljaka. Oboje su bili duge i kuštrave kose, sa čarobnjačkim štapovima u rukama i smeđm debelim habitima na sebi.

“Gospodaru.” obojica rekohu gotovo u isti mah, te kleknu.

“Što?” Gwath ih upita. Seljaci su šutjeli, tako da je Urtes preuzeo riječ.

“Ovoj dvojici je prije nekoliko dana umro djed.”

“I?” Gwath tiho upita. Molim vas, bogovi, da ne bude neka komplikacija, odmah je pomislio. Doista nemam volje za time.

“Pokojni je imao kuću, ali i nikoga od rodbine osim njih dvoje.”

“U redu.”, Gwath promrmlja. “Što da ja tu učinim?”

“Pokojni nije ostavio nikakvu oporuku.” Dovraga, komplikacija! pomisli. Nikakvu oporuku, kaže… ha! Nije znao pisati. Kao ni, vjerujem, pola Magisa.

“Onda dobro.”, odlučio je. “Kuća ide kraljevstvu.”

Jedan je od seljaka na to naglo ustao. “Ali, gospodaru, naša obitelj drži taj posjed desetljećima. Ne možete tako-”

Urtes se istog trena povukao, jer znao je što slijedi.

“Ne mogu?”, bijesno i tiho Gwath upita. “Zaista tako misliš?”

“Pa, ovaj…” seljak je pokušavao reći barem nešto smisleno, dok je onaj kraj njega i dalje klečao, u čudu i strahu gledajući u prizor.

“Da doista posjedujete nekakve osjećaje prema svojoj djedovini, onda se ne bi oko nje svađali poput bijesnih pasa! I što vam to znači “ne mogu”? Zar me iskušavate?”

“Ne.”, javi se tada Urtes. “Ne iskušavaju vas, gospodaru.” Trenutak je šutio, promatrajući kakva će biti reakcija njegova gospodara. Ništa neuspjevši ustvrditi, samo je nastavio:

“Gospoda su poštena, inače ne bi došli k vama. Ne sumnjaju u vašu moć, štoviše, smatraju vas odveć mudrim.” Pitam se od kada to Urtes misli da sam budala, Gwath se suzdržavao da se ne nasmije.

“Da… nekako sam mislio da bih to mogao od njih čuti.”, Gwath reče. “No, u redu. Neka bude. Kuća neka se dijeli na dva dijela.”

Zabavljaš se ovime, djedice? Da mi je pridružiti ti se!

“Ali, gospodaru.”, javi se onaj koji je svo vrijeme klečao. “Ja imam obitelj: ženu i tri kćeri. Treba nam prostor!”

Gwathu se u očima jasno mogao razabrati prezir. “Možda da si razmišljao o mjestu stanovanja prije nego si ih počeo praviti?”

“Žao mi je, gospodaru.”, seljak odgovori i, ako je to uopće moguće, pogne glavu još niže. “Bio sam nepromišljen.”

“Nisam ja taj kome se trebaš ispričavati.”, Gwath reče. “To je tvoja obitelj, koja upravo ovisi o ovoj mojoj odluci.”

Baš je nastupilo lijepo raspoloženje u Gwathovoj duši, kada se žačulo: “I ja imam obitelj, gospodaru.”

“Bogovi!”, Gwath prokune. “Zar i ti? Kolika je to uopće kuća?”

“Da je velika, ne bi se prepirali oko nje.”

Gwath je trenutak razmišljao. Napokon se okrenuo prema prvom seljaku. “Imaš li i ti kćeri?”

“Imam.”

Onda neka bude, Gwath pomisli.

“Od svakoga od vas uzet ću jednu kćer, da mi služe kao sluškinje sljedećih petnaest godina. Kada to vrijeme dođe, onda će moći činiti što ih je volja.”

“Jasno, gospodaru. No i dalje nas je previše za jednu tako malu kućicu.”

“Jesam li završio?”

“Ne.” oba seljaka odgovoriše u isti mah.

“Dakle, onda mi ne upadajte u riječ.”, tren je šutio, da bi zatim nastavio: “Kuća ide meni, to jest kraljevstvu.” To jest meni, pomisli.

Oboje ga ogorčeno pogledahu. “Ali, vi ćete zauzvrat dobiti kuću dva puta veću od one kakva je sada.”

Seljacima se odluka svidjela; ne moraju hraniti još dvoja usta, a dobivaju i veću kuću nego što su imali. Gwath je, začudo, i pijan dobro gospodario svojom zemljom.

A što vladari i rade nego dokazuju da su takve stvari moguće bez ikakvih problema? No, s druge strane, postoje primjeri gdje vladari ne mogu vladati ni trijezni. A takvih je primjera suviše mnogo.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *