Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 16-20

Poglavlje 16

BELLOW

Prelazeći gotovo tri sata rijeku Junu na svome konju, u daljini, s druge strane rijeke, spazio je krdo turova. Udarili su preko rijeke ravno na njega, stotine njih. Prvo što je pokušao, bilo je stvaranje snažnog impulsa u vodu magijom, tako da se stvore masivni valovi koji bi otjerali životinje. No taj pokušaj nije uspio, jer tim je valovima turove samo potjerao u stampedo. Životinje su sada gazile jedna drugu, pokušavajući se probiti naprijed, ranjavajući se usput rogovima.

Došli su, okružili ga i počeli gaziti, vrlo brzo nakon što je stampedo nastao, a Bellow nije mogao ništa učiniti. Nekoliko je puta posjekao ruke i bedra o sječivo Zuba što mu je bio zakačen na leđima, oderao je dlanove dok je pokušavao obuzdati konja, i napokon, pljusnuo u vodu i zadobio još nekoliko bolnih udaraca od podivljalih turova.

Bellow se svim silama pokušavao domoći zraka, dok su ga životinje svo to vrijeme udarale i gurale natrag pod vodu, no to nikako nije išlo – svu energiju i upornost koju je mogao iskoristiti da se izbori i oslobodi udaraca, te da dođe do površine i udahne, izgubio je još onda kada je uopće magijom sve to i stvorio, taj stampedo.

Napokon je došao i taj trenutak: Munja ga je udario po prsima i izbio mu zrak iz pluća. Vrisnuvši i naglo pokušavši udahnuti, pluća su mu se napunila vodom. Težina promočenog čarobnjačkog habita i mača Zuba, kojeg nikako nije mogao otkačiti, povukli su ga na dno.

Struja divlje rijeke još ga je brže povukla prema tlu pod vodom, tako da je snažno udario potiljkom po nekom kamenu na dnu. Lubanja mu je napukla, osjetio je.

Nije stigao ni opsovati, ni osjetiti bol. Tada je samo izgubio svijest i prepustio se hladnoj rijeci.

Silni bol koji ga je tjerao na ritanje, urlikanje i luđački bijes vladao je njegovim umom i tijelom tokom tih nekoliko sati koliko je bio bez svijesti, zraka i, čak, života – ali tek u mislima. Bellow se zapravo nije mogao micati, a Juna je samo čekala da magija koja ga još drži na životu odustane i pusti ga da trune, da nahrani ribe i sve to privede kraju, kako logika, zdrav razum i zakoni uopće nalažu.

Nije bilo nikakvih sjećanja tokom tih trenutaka, ili uopće razmišljanja. Bellow tada, dapače, nije niti postojao.

Ali postojim, nešto bi tada reklo.

Koliko i ja, opet, nešto bi drugo odgovorilo.

Zar razgovaram sa nekim?

Sa samim sobom, zapravo…

Prepoznajem ti glas. Ti ne možeš biti ja.

Ali tko bih tada ja bio?

Da, znam te. Ti si Myron.

Otvorio je oči. Zvjerao je pod vodom pokušavajući shvatiti gdje se nalazi, no svuda oko sebe vidio je samo tamni mulj.

Oči su ga pekle, no on je jasno gledao. Čudio se tome što se nije utopio, no tada se sjetio da mu je djevojka, Elena, rekla da je mač Zub skovan od Zigorsa, a takvi čuvaju svog vlasnika od smrti.

Stoga je bio u škripcu: težina mača prikovala ga je na dno, više od pedeset metara pod površinom rijeke, no ako se oslobodi, isti mač neće mu više moći pomagati, te će tako Bellow pod vodom umrijeti, kao što je logika i nalagala.

Shvativši da je to jedini način, Bellow uništi realnost i izađe iz svog tijela. Njegov um sada je promatrao beživotno tijelo pred sobom. Bellow je osjećao trnce. Znao je da ima vrlo malo vremena, tek minutu možda, koliko je njegovo izranjavano, vodom zdrobljeno tijelo u sebi imalo snage. Ako bi sada doživio neuspjeh, vjerojatno bi ostatak vječnosti proveo na dnu rijeke, na rubu između života i smrti, mačem sprječavan da umre, a tijelom da živi.

Otišao je u crnilo, daleko od svjetlosti Zuba, u muljavu tamnu vodu gdje su živjele tek kakve nemani. Putovao je brzo poput jeke među hridima, a ništa više od toga i nije bio.

U početku nije znao što traži, no ubrzo je shvatio da je to njegov čarobnjački štap. Ako ga uspije pronaći, štap bi mu mogao pomoći.

Juna je bila široka oko dva kilometra i dugačka gotovo devedeset. Bile bi mu potrebne godine traženja običnog štapa, ali ipak, magija ga je privlačila svome izvoru. Brzinom treptaja, um mu je tada došao do površine rijeke, gdje bi da je živ mogao osjetiti hladnoću i vjetar. Turovi su već bili na drugoj strani rijeke, kao i njegov konj, Munja. Životinje su sada bez ikakva straha, gotovo pitomo, pasle travu među stablima.

Bellow se okrene oko svoje osi pretražujući površinu. Sve isto: rijeka, planine u daljini, šumarci na obrubima rijeke. Gdje si? pomislio je. Osjetio je slabost. Uskoro će izgubiti i zadnju kap snage. A Gwath bi bio razočaran da umrem, sarkastično je na to pomislio.

No tada ga je ugledao kako pluta. Štap se gotovo nije razlikovao od okolnog granja.

Bellow doleti do štapa i svojom nepostojećom rukom dotakne njegovu mokru glatku površinu. Štap je na dodir potonuo, kao da se pretvorio u željezo.

Bellowov um tada je zaronio pod površinu vode, opet se našavši u tmini. Odjurio je do dna, gdje je ugledao vlastito beživotno tijelo koje se gibalo poput morske trave, i svoj čarobnjački štap zabijen u mulj kraj njega.

Ušao je u svoje tijelo i otvorio oči. Rijeka ga je polako ubijala, stiščući mu sve kosti, no istog trena zgrabio je svoj štap i uperio ga prema površini pola stotine metara iznad sebe.

Trenutak poslije, Bellow je plivao na površini rijeke. Došavši do obale rijeke obrasle trskom i gustom visokom travom, probio se do čvrstog tla. Svom je snagom šakama grabio zemlju, probijajući se i boreći za svaki udisaj zraka.

Udisaji su mu bili sve teži, dok je shvaćao koliko dugo uopće nije disao. Prsa su mu se divljački nadimala. Cijelo tijelo najednom mu se umrtvilo. Htio ne htio, srušio se u travu i zaspao.

GWATH

Revon je polako hodao preko debele daske koja je povezivala kamenu luku sa brodicom, pazeći da ne izgubi ravnotežu. Sunce ga je zaslijepljivalo zrcaleći se sa niskih valova mora. Gwath se pribojavao da čarobnjak ne padne u vodu, jer to bi bio dozlaboga loš znak.

Nikada se ne bi volio naći na Revonovu mjestu. Taj mladić je prokleta budala, pomisli. Iako je važno da se vijest o ratu prenese u Kessyr, šanse da se brod pod olujom ne potopi gotovo da i nisu postojale.

Nakon što su mornari odvezali užad, došli su na brod i dovukli dasku na palubu. Nakon što su podigli jedra, brod je počeo razbijati valove i probijati se naprijed. Gwath nije htio ostati niti trenutka više na toj hladnoći. Ušao je u svoju kočiju.

“Gospodaru?” kočijaš upita.

“Samo vozi, prokletstvo. Smrzavam se!”

Sat vremena kasnije, Gwath je gledao u zidine Magisa.

Vjetar sa južnih planina svakoga je dana postajao sve žešći, tako da je Magis bio pod udarom hladnoće. Prije tek tjedan dana, u gradu je bilo vruće kao u paklu, a Gwath je jutros naišao na mraz koji je obavio travu.

Zbog neočekivane hladnoće, ljudi su nosili deblju odjeću. Stražari, pak, više nisu nosili oklope, već su bili umotani u krzna umjesto.

Sam Gwath se prehladio. Iako je preko ramena nosio skupocjeno krzno lisice, a na leđima medvjeđe, on se i dalje smrzavao.

Prošavši preko zemljanog puta među kućama, došao je do vrata kule. Ušao je u kulu te se stepenicama zaputio prema gornjim katovima. Sa ljutnjom u očima zaticao je neupaljene baklje na zidovima.

Svakim zamahom njegova dlana određena baklja bi planula, osvijetljujući i grijući okolinu.

Napokon došavši do predzadnjeg kata, ušao je u veliku dvoranu, gdje su stolovi vječito bili prepuni raznoraznih jela.

Sjeo je za jedan stol i uzeo željezni kalež sa njega. Htio je nešto što će ga ugrijati, a nedavno kuhano vino je bilo predaleko da bi ga mogao dohvatiti. Mrzovoljno je telekinezom podigao vrč vina i dovukao ga pred sebe. Pružio je ruku prema vrču i shvatio da je pretežak.

Još mrzovoljnije nego prije, magijom je podigao vino iz vrča u zrak te ga sipao u kalež pred sobom. Primijetivši da se kalež napunio, Gwath je srknuo vino.

Pljunuo je. Vino je bilo prehladno.

“Dovraga i ovo!” opsuje i prstom dotakne površinu crvenog vina u kaležu.

Vino se na trenutak sledilo, a onda je zakuhalo. Kuhalo je toliko da je gotovo prekipjelo preko rubova kaleža. Para od vina dodirivala je Gwathove prste, čineći ih vlažnim i ljepljivim.

Prestao je doticati vino, na što je magija utihnula. Ovoga puta, gutljaj je otpio gotovo sa zadovoljstvom, namršteno se prepuštajući okusu; slatkoći otopljenog meda i gotovo nezamjetnoj, ali prisutnoj gorčini klinčića. Uz tračak cimeta…

Ali i dalje je ništa više od odvratnog.

Kalež je primio objema rukama, udobno se smjestio u svojoj stolici, te napokon započeo ono najvažnije i najteže: razmišljati.

BELLOW

Već je jahao više od deset kilometara otkako si je nad vatrom uspio osušiti odjeću i odspavati koji sat. Sada je poskakivao na sedlu Munje, koji je svojim galopom gotovo letio među visokom travom.

Vjetar sa juga bio je sve hladniji. Imao je osjećaj da će mu oguliti kožu s tijela.

Na bedrima je osjećao gadne rane, dok ga je kralježnica ubijala od boli. A to nije moglo promijeniti nikakvo namještanje položaja u sedlu. Mač Zub bio je kvalitetne izrade i veličanstven, ali bio je dozlaboga težak.

Pitao se koja je budala uopće pomislila napraviti toliko dugi mač. Bilo ga je nazgrapno nositi na leđima i stalno je zapinjao o sedlo tijekom jahanja. Bellow je strepio od trenutka kada Zub rasiječe korice te ispadne iz njih i ozlijedi konja.

Ako je bilo ikakve koristi od Zuba na leđima kao izvora topline, Bellow ju nije osjetio. Bez obzira što je oštrica svijetlila.

Nekoliko sati poslije, ogladnio je. Pomno tražeći nešto za jelo, s obzirom da je svu hranu izgubio u rijeci, ugledao je sokola visoko na nebu.

Zaustavio je konja i prstom uperio u crnu točkicu među oblacima. Sunčeve zrake koje su se probile kroz oblake izazvale su mu bol u očima, no on se ipak smirio na jedan trenutak u kojemu je duboko udahnuo i iz prsta poslao kuglu od plamena na pticu.

Trenutak kasnije, nešto je visoko na nebu planulo i počelo padati prema stepi. Pred Bellowa je, par sekundi kasnije, pala ubijena životinja sa koje se uzdizao smrdljivi dim.

Sjahao je s konja i uzeo pticu. Primio je uzde Munje i hodajući pošao prema stablima stotinjak metara pred sobom. Napokon došavši u hlad krošnji, iako mu je ionako bilo hladno, svezao je uzde konja za deblo drveta. Pticu je bacio na zemlju, a dugački Zub otkačio sa svojih leđa i isukao iz korica.

Pogledom je pronašao grane dobre za ogrjev te na njih zamahnuo oštricom svoga mača. Bio je iznenađen oštrinom, brzinom i snagom Zuba. Grana debela dva pedlja bivala je presječena kao šibica. Na tlu je istu granu sasjekao na manje dijelove koje je nabacao na hrpu.

Pogledao je oštricu Zuba: nije bila ni oštećena, ni prljava. Spremio je mač u korice.

Pružio je dlan prema hrpi cjepanica nastalih od prvobitne debele grane. Bilo mu je hladno, tako da je zahvalno usmjerio svu svoju koncentraciju uma na cjepanice i poslao na njih vatru.

Oganj je buknuo, a Bellow je tada legao tik do njega. Najednom je osjetio bol u leđima. Sa bijesom u očima i psovkom na usnama sjetio se da sa leđa nije skinuo čarobnjački štap.

Skinuvši korice štapa i položivši ih u travu, pogledom je pronašao debelu šibu, koju je nakon toga zarinuo u pticu.

Telekinezom okretavši sokola nad vatrom, ispružio se na toploj zemlji i podvio si ruke pod glavu.

BELLOW

Nakon što je pojeo sve jestivo na neukusnoj i neslanoj ptici, nekoliko je sati odspavao, time si nadoknadivši energiju izgubljenu jahanjem.

Kada se napokon probudio, bio je umorniji nego prije. malaksalo je ustao i prišao Munji, kojega je tada počešao po vratu.

Pogledao je u nebo; još je bio dan. Okrenuvši se natrag prema konju, sa grane nad njime je odvezao uzde te ih prebacio preko njegove grive. Zakačivši mač i čarobnjački štap preko svog habita, uspeo se na sedlo Munje.

Udarivši ga lagano ostrugama po stomaku, Bellow je konja potjerao u kas. Munja je zaobilazio niska stabla, što je Bellowa natjeralo da se privine uz njegov greben.

Plašt njegova habita ležao je preko konjskih sapi, dok je Bellow rukama ovijenim oko konjskog vrata jahao kroz visoku travu.

Računao je koliko još ima do Avana. Konačno, par minuta kasnije, izračunao je da je u Avanu za otprilike šest dana.

Dan se pretvarao u noć, dok je Munja, sa Bellowom na svojim leđima, u kasu trčao kroz stepu na koju je zašao izašavši iz šume.

Nekoliko sati kasnije, Bellow je pred sobom ugledao svjetlost, od koje ga je dijelio jedan strelomet. Dojahavši bliže, Bellow shvati da je izvor svjetlosti ognjište oko kojeg je sjedila skupina ljudi. Pomislio je da su u pitanju putnici ili kakvi trgovci, no bolje pogledavši shvatio je da su ljudi naoružani.

Bili su bradati i blatnjavih odora, a sudeći po pljoskama iz kojih su neprestano pili, i pijani.

“Odmetnici!” Bellow promrmlja i pljune u travu.

Sjahao je s konja i svezao uzde za busen trave. Prišao je odmetnicima, činilo se, na pedesetak metara. Nisu ga opazili, jer ove su noći oblaci utrnuli mjesečinu, tako da je sada bilo mračno kao u rogu.

U tom trenutku, na Bellowovu nesreću, Zub je ponovno zasvijetlio. Odmetnici su ga tada primijetili.

“Hej, ti!” vikne jedan od njih.

“Dođi. Pridruži nam se.” dometnuo je drugi.

Bellow je uvidio da mu ne žele zlo, tako da im je prišao. Došao je do svjetlosti vatre i pobliže promotrio te ljude. Jedan je od njih ustao i prišao mu. “Kund, skromnog naziva i Manijak. Vođa sam ove male skupine koja bi bez mene, istinu govoreći, živjela bolje.”, čovjek se predstavio. Bio je drugačiji nego što je Bellow očekivao da će izgledati. Nije bio mršav, koščat čovjek kako je nagovještavala njegova sjena, već upravo suprotno – čovjek barem duplo teži i pedalj viši od Bellowa. Taj čovjek, koji se predstavio kao Kund bio je smeđe kose i smeđih očiju, sa kojih se veselo zrcalila svjetlost vatre. “Koji si ti?”

Shvatio je da su ljudi prijateljski nastrojeni. Pogledom ih je prebrojao; bilo ih je dvanaest, ne ukljućujući i Kunda.

“Bellow. Putnik do Avana.” Bellow je odgovorio.

“Dobrodošao si, Bellowe.”, Kund reče i zgrabi mu ruku, te se oni time prikladno upoznaju. “Sjedni ‘vamo.” doda i nogom pogurne neku ljudinu kraj sebe da napravi mjesta.

Bellow je sjeo kraj te ljudine, koja je spavala sa sabljom u rukama i nešto mrmljala u snu.

“Naši gosti uvijek moraju biti najbolje primljeni.”, reče Kund. “Je l’ tako, djeco?”

Ljudi oko vatre su nešto promrmljali u znak slaganja.

“Dosta mudrovanja.”, Kund reče i odnekud pruži bocu s nekakvim alkoholom Bellowu. “Grijeh je razgovarati sa trijeznim čovjekom. Ispij ovo.”

Bellow tada shvati da se nalazi među luđacima.

Baš kao u Magisu, pomisli i uzme bocu od Kunda.

Poglavlje 17

MORD

Izašao je iz kućice. Stražari su bili daleko od njega, skriveni među travom. Mord poželi ubiti, stoga priđe jednom od tih ništavnih ljudi i to istog trena učini. Nasmijao se od sreće kada je čovjek prije smrti zavrištao, jer to je ostale natjeralo da primijete Velikog pukovnika. Netko je tada odnekud ispalio strijelu, koja je Morda pogodila u nogu. Iščupavši si strijelu iz noge, polomio ju je na nekoliko dijelova i bacio.

Onaj koji je ispalio strijelu na Velikog pukovnika izgorio je, a spektakl je činio strah ostalih koji su to gledali. A ono što su gledali bio je oklop tog jadnika koji se usijao i počeo topiti. Kaciga koja mu se istopila i prelila preko lica, stražaru je oderala kožu s glave. Oklop na prsima topio mu se preko trbuha, na što mu je iz njega izašla utroba.

Stražar je tada prestao vrištati, što je govorilo da je mrtav.

Zavladala je tišina, jer ljudi su znali da će ubrzo svi prestati živjeti.

Jedan od njih bio je dovoljno hrabar da podigne mač i nasrne na Morda.

Taj je iste sekunde završio tijela presječena napola. Dvije polovice njegova tijela odvojile su se u rijeci krvi i ljepljivih organa te se srušile u travu.

Stražari oko njega počeli su bježati, bacivši svoje mačeve daleko od sebe. Mord je te mačeve podigao svojim bijesom i silom te ih poslao na njihove vlasnike.

Posljednji stražari završili su poubijani vrlo brzo. A Mord se nije niti pomaknuo.

Okrenuo se prema kućici. Vrata su istog trena prsnula u iverje. Ušao je unutra i potražio sljedeću žrtvu.

Nekakav starac pred njim je, privijen uza zid, gledao u svoju smrt.

Pružio je ruku prema starcu.

Smrt je samo poklonik velikog Morda Dur’agemskog. Smrt je samo sluga. Smrt…

Izgubio je svijest i srušio se na drveni pod kolibe. Um mu se vratio u Inwog.

Hvala ti, reče Eltiuru.

ELTIUR

Ustao je i dlanovima obrisao lice – bilo je krvavo. Nije se sjećao što je Mord učinio, a nije ni htio znati. Tharon je stajao kraj njega, privijen uza zid, drhtureći od straha.

“Nemaj straha.” Eltiur reče, jer nije znao što bi drugo rekao.

Zakoračio je preko praga kolibe i stao u travu. Svjetlost sunca poremetila mu je vidno polje, tako da je na trenutak zažmirio. U zraku se osjećao opojan miris krvi, za što je i slutio da je oko njega. Napokon otvorivši oči, pogledao je oko sebe.

“Tako mi…” zaustio je, no rukama je pokrio usta. Nije mogao opisati masakr koji je ovdje vladao. Nije mogao prebrojati raskomadana tijela ljudi.

A sve sam ovo ja učinio… pomisli. Koliko li još života na moju dušu?

Niz lice su mu se skotrljale suze. Kleknuo je na koljena.

“Što sam li učinio… dragi Mordaniuse.

Oprosti mi, mladi Eltiure.

Ne krivim tebe, Eltiur odgovori.

Mord je šutio. Eltiuru je bilo čudno što je plakao za stražarima koje nije niti poznavao, a opet, za vlastitom majkom nije. Nije plakao za stražarima, shvatio je. Plakao je za onime što je bio. Plakao je za svojim starim životom.

Kako se sve to promijenilo? Kako sam od običnog čovjeka postao ovo… tražio je riječ. Ljaga na savjesti?

Vrijeme i okolnosti čudni su, Mord napokon reče. Naposljetku, nisi ti taj koji bi se trebao stidjeti, već ja.

Mord je bio u pravu i Eltiur je to znao, ali nije mogao priznati. Nije mogao shvatiti kako Mord, izašavši iz ogrlice, postane zlobniji od same zlobe. Što ga je to kopkalo dok je čamio u ogrlici da je morao sve oko sebe poubijati kada iz nje izađe?

Nije bilo odgovora.

Ustao je i pogledao u Tharona, koji se i dalje tresao.

“Pođimo. Ne želim da ovo uzalud propadne.”

KALG

Ne znam tko je on.” reče krčmar.

Vojnici su kod Ludog vepra izazvali opće nezadovoljstvo gostiju. Upali su naoružani i počeli razbacivati stolice. Tražili su čovjeka od pedesetak godina, crne kose prošarane sijedima, koji je zadnji puta viđen kraj kuće redovnika.

Aber i Kalg su bili u krčmi, samo to nitko drugi nije primijetio, jer na Kalga je većina ličila. Jedini koji je znao da su oni krčmi bio je sam krčmar. Zašto ih nije odao vojnicima, Kalg nije znao.

Aber je šutio i pijuckao svoje pivo. Njih su dvoje bili su daleko od ulaza, gdje su oni nesretni ostali bez svojih pića, tako da nisu bili ni zamjetljivi. Ondje, sjedeći uza najdalji i najmračniji zid, dok su pred njima stajali pijani barbari spremni na tučnjavu sa vojnicima, bili su skriveni.

“Lažeš!” čuje se povik vojnika iz daljine.

“Zašto nas brani?” tiho će Kalg.

“Recimo da mi je dužan.”, Aber odgovori i srkne iz svoje drvene čaše. “I to mnogo.”

“Kažeš da sam lažljivac?” sikne iz daljine krčmar i udari šakom o šank.

Začuo se hrapavi siktaj mačeva koje su vojnici isukali. Krčmar nije maknuo šaku sa šanka; samo je mirno stajao i prezirno gledao u vojnike.

“Ne smiriš li se, ideš u tamnicu!” vojnik zaprijeti, i dalje gledajući u krčmara.

Krčmar se tada sagnuo pod šank. Nakon nekog trenutka, izvukao je smotani pergament.

“Znaš li što je lomača, dječače?” upita.

Vojnik je bio smeten. Dokumenti su vrlo često bili opasniji od mačeva.

“Ovo što držim u ruci odvesti će te ravno do nje ako ne odeš odavde.” krčmar nastavi.

Vojnik se uznemirio, gotovo uplašio. “To nije…”

“Čitaj!” krčmar naredi i rastvori pergament pred njegovim očima.

Nakon što je nekoliko sekundi zurio u tekstove na pergamentu, vojnik je naložio svome vodu da napusti krčmu.

Krčmar je nakon toga zaobišao šank i podigao stolice sa poda. “Nisu vrata zatvorili, idioti!” promrmlja i priđe vratima, te ih zalupi.

Gosti su nastavili piti. Neko vrijeme vladala je tišina, a zatim su se svi grohotom nasmijali. Krčmar je došao do Kalga i Abera.

“Vi ste živi?” upita ih.

“Da.”, odgovori Kalg. “Kakav je to dokument koga se onaj čovjek toliko uplašio?”

“Još nisi shvatio zašto se svi ovi ljudi smiju?”, krčmar vedra glasa upita. “Vojnik nije znao čitati. Mogao sam mu zaprijetiti i papirom iz nekakve knjige, kakva bi razlika bila?”

“Pa što onda piše na tom pergamentu?”

“Popis namirnica koje dobavljam iz Urona, i nekakve druge gluposti. Ništa važno.”, reče. “No čovjek to nije znao.”

Poglavlje 18

HATOR

Kao Hatorovo raspoloženje, tako su se i vrijeme i prilike tokom tih trenutaka poboljšale, ako se to tako moglo nazvati. Ono za što je Ser Tesej mislio da je tek riba, bila je zapravo Ajobbska neman, duga barem tri metra i teška stotine kilograma. Neman koju su uhvatili bila je sluzava i skliska, te dozlaboga smrdljiva. Snažno se otimala kada su je izvukli iz mreže, tako da je većina vitezova završila izgrebanih ruku, dok je Ser Averg, pak, zadobio gadnu duboku ranu na podlaktici iz koje je neprestano tekla krv.

“Ako ovako nastaviš, izgubit ćemo te prije susreta sa Thargelionom.” Hator je rekao vidajući mu ranu.

Ostali vitezovi za to su vrijeme mačevima sasjekli ribu u komade, a utrobu izvukli i bacali u vodu.

“Drži. Bogovi su nam naklonjeni.” reče Ser Tesej pruživši Hatoru tanjur pun ikre. Hator je tanjur položio na stol. Iako je ikra bila specijalitet među Erioncima, Hator ju nije volio.

Nakon što je Ser Avergu ranu zašio i još je jednom polio alkoholom, počeo ju je omatati komadom tkanine. “Gotovo.” reče naposljetku.

“Hvala, dobri čovječe.” Ser Averg se zahvali i ustane sa drvene klupe.

Koji trenutak kasnije, odvratan smrad ribe pretvorio se u ugadan miris pečenog mesa. Ser Teseju mornari su odnekud donijeli roštilj u kojega su natrpali ugljen i zapalili vatru, tako da je Ser Tesej sada pekao komade ribe.

“Ajobbska riba jedna je od najboljih.” reče kapetan broda Tharu Pukovniku, dok je ovaj sjedio za stolom i pio razrijeđeno pivo.

“Nema sumnje.” Thar Pukovnik dometnu i otpije još jedan gutljaj.

Polako se mračilo. Tako je to u Enzolartu: kada je u Magisu noć, u Avanu je suton, dok je u Erionu i pred njim poslijepodne. Sunce je milijardama godina, od pamtivijeka, prije ljudi i života izlazilo na istoku i zalazilo na zapadu Enzolarta. I nema čovjeka, niti će ikada biti, koji će to promijeniti. Ma koliko ambiciozan i zao bio.

Hator je razmišljao o Erionu. Princ Mihael i kraljica Roana prolaze kroz vrlo teško razdoblje, ako su još uvijek uopće živi. Sam Erion nesumnjivo nije daleko od propasti, a narod donedavno zvan “Erionci” gladuje, jer Gavonci su im do sada već zasigurno spalili njive i poubijali dobra. A ni sve ostalo, dakako, nije moglo biti ništa dražesnije: Erionske su žene silovane, djecu su te zvijeri od patuljaka već pobili i pojeli. Barem se nadam da su ih prije toga pobili, Hator je pomislio. Kolike su šanse da su im poklonili i toliko milosti?

Osjetio je da je put kojim ide sklizav, da ide suviše u propast vlastita raspoloženja. Ah, ne. Neću dozvoliti da mi se sreća sada zasere.

No ipak, to sa djecom podsjetilo ga je na Ser Averga, kojemu u Erionu još uvijek u majčinom zagrljaju drhturi kćer. Pitam se, Hator je pomislio i iznenada zadrhtao, je li i ona mrtva?

A kako i ne bi; Hatoru je tada opet došlo da plače. Ne, ponovno je pomislio. Ne dam raspoloženje… Nije htio time i druge natjerati na oronulost duha, makar je iza svih tih maski njihov duh već bio oronuo.

Tada se natjerao misliti na bilo što drugo. U misao mu je tada ušao dan kada se našao kraj vrata smočnice erionskog dvora. Onaj čovjek koji je razgovarao sa Ser Retekom; tko li je bio?

To nije mogao biti Albert, jer prepoznao bi mu glas. Štoviše, to nije mogao biti nitko od Učenjaka, pa čak niti od vitezova pukovnika Thara.

Je li kraljica dala ubiti Thorona? pitao se. Možda, automatski je stigao odgovor. Ne bi ga čudilo da je učinila takvo što. Znao je za njezin odnos sa Thoronom i više nego bi trebao. Da je on na njenom mjestu, davno bi ubio tog smrada.

MIHAEL

Sjahao je s konja i dohramao do srne koja je pred njim ležala u travi. Životinja se snažno ritala, tako da joj se nije usudio prići na više od metra.

Nekoliko minuta kasnije, kada se srna prestala micati, Mihael je objema rukama zgrabio dršku kukrija i izvukao ga iz njenih rebara. Iz rane je potekao mlaz krvi, na što se srna još jedanput trgnula.

Kleknuo je kraj nje. Srna je i dalje treptala, zvjerajući uokolo očima. Mihael je shvatio da ju nož nije ozlijedio samo među rebrima, već i po kralježnici. Moralo je tako biti jer u suprotnom ne bi bila ovako paralizirana.

Prinio joj je krvavo sječivo pod vrat, a ona se od mirisa vlastite krvi još više uplašila. Povukao je oštricu po njenom vratu. Sječivo je tada još jedanput okusilo krv, a životinja napokon izgubila život.

Obrisavši njegovu oštricu o travu, kukri je spremio za pas. Okrenuo se prema konju i opsovao kada je uvidio da je ovaj pobjegao dobrih dvadeset metara od njega. Nije to velika udaljenost, no za bogalja jest.

Nakon cijele vječnosti šepesanja do konja, napokon mu je prišao tako blizu da ga je mogao dotaknuti. Zgrabio mu je uzde i povukao ga prema sebi, u nadi će ga uspjeti iskoristiti da mu prenese ubijenu životinju.

Međutim, konj se od mirisa krvi sa Mihaelovih ruku uzbunio te odgalopirao do spilje.

“Dovraga!” opsuje shvativši da više ne može stajati na nogama. Prije nego je izgubio ravnotežu, uhvatio je najbliže stablo do sebe. Nadam se da Onaj tamo upravo ganja svog konja, proklet bio!

Napokon je, odlučivši se prvo za srnu, izvukao kukri iz širokog svilenog pasa te njime u nekoliko zamaha odsjekao jednu od niskih grana sa drveta i očistio ju od bodlji. Granu je iskoristio kao štap za hodanje.

Došavši napokon pred srnu, kukrijem joj je uz dosta muka odsjekao but.

But je podigao na rame i sa njim pošao do spilje. Trebalo mu je mnogo energije, jer truli ga je list noge pekao i palio mu um. Osjetio je kako mu gnoj sa kraste curi u čizmu.

Nakon nekoliko minuta, uspio je stići do konja kojeg je samo bijesno pogledao. Ušavši u spilju, but je bacio na kameni pod. Nakon toga je uzeo kremen i pošao do granja na kraju spilje.

Nekoliko puta kresnuvši kremenom, uspio je zapaliti vatru. Suho granje brzo je gorjelo, grijući mu mišiće i odmarajući kosti. Pred pećinom je u crljenici štapom nakon toga iskopao pola metra duboku rupu te u nju nabacao žeravicu od tog izgorjelog suhog granja. Odrezao je tada komad mesa sa buta srne i nespretno ga očistio od krzna. Zatim ga je umotao u najveći list nekog grma koji je rastao pred ulazom te ga bacio na žar.

Žeravica je zapucketala, a list se zadimio. Sve to, Mihael je prekrio zemljom, koja se nakon toga također počela dimiti.

Pred pećinom je skupio naramak mokrih drva, odnio ih unutar nje te ih bacio na vatru. Vatra je zaprijetila da će se ugasiti, no već sljedećeg trenutka drva su se razgorjela.

Dok se meso peklo, Mihael je konja privezao za najbliže drvo. Osim što je zarzala, životinja se zbog toga nije bunila.

Vrativši se u pećinu, sa sebe je svukao odjeću te ju položio do vatre da se osuši. Dok se odjeća sušila, sjeo je na preostalo suho drvo i počeo si pregledavati ranu.

Ako je dobra vijest da se rana od lomljenja i namještanja lijeve noge nije vidjela, onda je gnoj, sluz, krv i trulež koji su to prekrili definitivno bila loša.

Kraj njega se nalazila udubina u kamenu puna sinoćnje kišnice. Zagrabio je dlanom nešto vode i polio ju po rani. Rana ga je istog trena zasvrbjela, no on se ipak pokušavao suzdržati od češanja. Kapljice vode klizale su među njegovim trulim dijelovima mesa, čineći ih time nemoguće iritiranim.

Nije mogao zadržati ruku. Prsti su mu naposljetku ipak poletjeli i počeli češkati crnu trulež lista noge.

Osjećaj je bio gadan, ali ne i bolan. Ako ništa drugo, onda ga barem više nije svrbjelo. Štoviše, bilo mu je čak i ugodno.

No ono što je naglo prekinulo to blaženstvo bio je čudan mljackavi zvuk od kojega se naježio.

“Sveti…!” nije mogao izustiti.

Crni, truli dio lista noge dug barem dva pedlja odvajao mu se od tijela. Polako i sluzavo, dok je gnoj curio preko nje, trulež se odljepljivala sa rane.

Opčinjeno je promatrao u vlastiti truli dio tijela. Bilo je neobično promatrati vlastito raspadanje, a ne osjetiti nikakvu bol. Jedino što jest osjetio bio je osjećaj olakšanja od nepotrebna tereta.

Primio je sluzavu trulež i bacio ju u vatru. Plamen je zapucketao te se podigao uvis.

Iznenada je osjetio vrtoglavicu. Nekoliko puta trepnuvši i uhvativši se za glavu, srušio se i zaspao.

ROANA

Stajala je na bedemu zidina, promatrajući krvav boj podno njih. Patuljci su koristili koplja, jer sjekire i mačevi su im nezgrapno ležali u rukama. Borbena taktika patuljaka bila je takva da bi se zbili u formaciju i pružili koplja pred sebe, nakon čega bi udarili prema neprijatelju. Kada bi neprijatelj bio proboden, on bi se savio. Tijekom tog trenutka, patuljak bi zgrabio jedan od noževa sa svog pasa i njegovu oštricu povukao po neprijateljevom vratu.

Patuljci su svi bili crveni, jer kupali su se u krvi erionskih vojnika. Strijelci sa erionskih zidina nisu htjeli ispaljivati strijele, jer time bi mogli pogoditi svoje. Stoga su samo promatrali prizor sa visine.

Vjetar je šibao po zidu i ljudima na njemu. Strijelci su palili baklje i žeravnike da stvore barem nekakvu svjetlost koja bi omela neprijatelja.

“Visosti, trebali biste se povući u dvor. Ovdje nije sigurno.” reče joj jedan od strijelaca.

“Ne mogu napustiti ljude.”, inzistirala je. “Osim toga, u zamku bi samo bila na smetnji Učenjacima. Moraju imati mira tokom vidanja.”

“Ako ste sigurni, donijet ću vam vatru.” strijelac reče i ode. Nakon nekog vremena vratio se sa žeravnikom punim nauljenog gorućeg ugljena.

Roana je zaboravila koliko joj je zapravo bilo hladno. Halja koju je nosila bila je tanka, dok su joj prsti i lice bili blijedi.

Erionski vojnici napokon su izvojevali pobjedu u ovoj bitci. Nisu se vratili u sigurnost zidina, ponosno marširajući sa prkosno uzdignutim pogledima. Nisu, oni su se vratili šepajući i vukući ranjenike.

Vidjevši da strijelci ne reagiraju, izdahnula je: “Zaboga, neka im netko pomogne!”

Onaj strijelac koji joj je donio žeravnik upalo ju je pogledao. “Ali gospo, pogledajte.”, reče i pokaže rukom prema umornim vojnicima unutar zidina. “Učenjaci i sluge im pomažu.” I doista, sluge su ranjenike na ramenima nosile u sigurnost zidina, dok su Učenjaci svakome od njih pregledavali rane.

Sluge…

“Osobno ću se pobrinuti da svakoga snađe nagrada jednaka njegovom sadašnjem udjelu u svemu tome.”

Netko joj je tada donio stolac. Ne bi bilo u redu,pomisli, da sjedim dok ostali stoje.

Oduvijek se bojala stvarnosti, kao i svatko drugi. Bojala se priznati vlastite nesposobnosti kao vladara.

Oči su joj suzile dok ih je vjetar iritirao svojom surovom hladnoćom. Strijelci su ubrzo jedan po jedan počeli lijegati u svoja krzna na podu. Samo je nekolicina ostala stražariti. “Moja gospo.” reče jedan od njih i pruži joj šalicu s čajem.

Ona prihvati šalicu i obavije ju prstima. “Velikodušno od vas.” odgovori.

Osjećala se kao majka koju brane vlastita djeca. Sa tugom u srcu znala je da su svi ovi strijelci oko nje spremni u trenu položiti svoj život za nju i kraljevstvo. Pitala se zaslužuje li to. Bi li ona bila spremna učiniti isto za nekog drugog?

Odgovor je bio jadan i jednostavan. Gorak i tužan: Ne.

Poglavlje 19

BELLOW

Koji si ti?” upita ga Kund.

“Ha?”

“Rekoh, koji si ti?”

“Bellow mi je ime.”

“E, pa drago mi je.”, Kund odgovori. “Dobrodošao si u naše društvo.”, reče te promrmlja: “Svatko tko naudi našim gostima završit će na vješalu iznad vatre.”

“Neobično je zadovoljstvo i meni.”, zbunjeno će Bellow. “Što se dogodilo jučer?”

“Ne znam niti što se sada događa. Stoga, pravi su misterij jučerašnji događaji.” Kund odgovori i stade ljude oko sebe bosti čizmom.

“Ustaj, narode! Čekaju nas sela koja treba spasiti, ljudi koje valja ubiti i djevice koje moramo oskvrnuti.”

Bellow se obazre. Bila je rana zora. Tama se još nije valjano povukla. “Bogovi, koliko je rano?” upita nikog određenog.

Bilo mu je hladno. Komarci su još zujali uokolo, što ga je nerviralo.

“Gdje je prokleti kremen?” upita jedan od odmetnika nakon što se nagnuo nad hrpom granja.

“Samo zapali tu vatru. Smrzavam se!” reče drugi.

“Ta kako bez kremena?”

“Dopustite meni.” Bellow tada reče i priđe granju. Izvukao je vlastiti komadićak kremena i počeo petljati oko granja. Čim su se ljudi maknuli od njega, upotrijebio je magiju.

Vatra je buknula, a drva su zapucketala. Odmetnici su se prema njemu okrenuli kada je počeo psovati jer se opekao. Magija zna biti opasna.

Plamen vatre na trenutak se podigao iznad metra, da bi se potom spustio i nastavio lizati drva.

“Tako se to radi.”, reče Kund onome koji nije upalio vatru jer nije imao kremena. “A ne kao vi, nesretnici, onako nespretno.”

Odmetnici su se okupili oko vatre, dok je magla oko njih polako jenjala. Kund je tada nad vatru postavio kotlić pun vode.

“Čaj će nas smiriti.” reče.

“Kako ti kažeš.” netko je odgovorio.

“Čaj će nas smiriti… nije li tako, Bellowe?” Kund se okrene prema njemu.

“Svakako.” Bellow odgovori i sjedne kraj vatre da se ugrije.

Kada je voda zakuhala, Kund je u nju ubacio zavežljaj s čajem. Vođa odmetnika Manijaka tada se naglo okrenuo i siknuo na jednog od svojih ljudi: “Prokletstvo, hoćeš li mi se maknuti od uha? Osjećam se kao djevica kraj silovatelja!”

Bellow nije mogao da se ne nasmije; Kund se izgleda još nije otrijeznio.

“Oprosti, gazda.” odmetnik reče te se povuče.

“Djeco, čaj je gotov.”, Kund je nakon nekoliko trenutaka slavodobitno rekao. “Bellowe, dođi ‘vamo. Ti ćeš prvi piti.”, na trenutak je zašutio, a onda rekao: “Onaj koji gostu ne ustupi mjesto za prvim jutarnjim napitkom ne može se nazvati čovjekom.”

Bellow je prihvatio šalicu od Kunda, nakon čega je sjeo kraj vatre i počeo piti. Čaj je bio gorak i vruć, no neobično ukusan.

Kund je nakon nekog vremena odnekud izvadio razrijeđeno pivo i usoljenu govedinu, što je svima podiglo raspoloženje.

“Lijep ti je to komad mača.”, jedan će od odmetnika Bellowu, usput pokazavši na Zub koji je plamtio svjetlošću. “Čuo sam da takvi imaju ime.”

Da, Klimavi Zub, Bellow pomisli. Da nije mogao magijom liječiti gospodara, taj bi mač u borbi bio jednake koristi kao i komad cjepanice. Samo što se cjepanicom čak i može pogoditi neprijatelja.

“Istinu si čuo. Ovome je ime Zub.”, Bellow reče. “Nije baš dobar mač. Prevelik je.”

Odmetnik kimne, a Bellow se vrati ispijanju čaja.

Dvadesetak minuta kasnije, Bellow ustade i reče: “Bojim se da vas moram napustiti.”

Kund ga je na to gotovo tužno pogledao. “Sranje. Baš kada smo te zavoljeli.”

U ovome nije bilo niti trunke sarkazma, Bellow je shvatio. I samome su mu se počeli sviđati ti ljudi. Podsjećali su ga na prijatelje koje nikada nije imao, osim ako se čangrizavi starac može nazvati prijateljem.

Kund ga tada iznenada zagrli. Bellow je primijetio sićušnu suzu koja se vođi odmetnika skotrljala niz lice. “Polako, čovječe”, Bellow nije znao što bi drugo rekao. “Nije da se poznajemo duže od jednog dana.”

Kund se odmakne od Bellowa te ga pogleda u oči, onako kako bi to učinio čovjek. “Kako nastavljaš put?”, upita. “Pješke?”

“Ne.”, Bellow odgovori. “Konj mi je tamo, među maglom.”, reče i pokaže rukom na istok. “Jučer sam ga tamo svezao.”

“Onda dobro. Gost ne smije hodati.” Kund će tiho.

Bellow tada iskorakne u travu. “Onda, zbogom.” reče i otiđe.

“Zbogom, Bellowe, dobri čovječe. Nadam se da će nam bogovi opet ukrstiti putove.” I ja se nadam, Bellow pomisli. No bogovi su takvi da sljedećeg puta neće biti.

Bellow je polako tonuo u svoje samotne misli, koje i nisu bile dobar suputnik. Dok se probijao kroz mokru travu, nije se čudio što ga hladnoća jutra nije osvježavala. Oblačci pare izlazili su mu iz usta svakim izdisajem, a to mu je pomagalo kao i rosa na travi. Ubrzo je iza njega bila samo magla kroz koju su se probijale zrake logorskog krijesa. Koju sekundu kasnije, iz magle je pred njega izronila prilika konja.

“Dobro ti jutro.” Bellow reče konju koji je i dalje uzdama bio svezan za busen trave.

Munja je rzao i njihao glavom. Bio je sretan što vidi gospodara – barem se Bellow tome nadao.

“Sam tu cijelu noć…” Bellow je mrmljao dok je otpetljavao uzde od trave. Kad ih je napokon uspio otpetljati, Bellow je uzde prebacio preko konjskog grebena, nakon čega je životinju uzjahao.

Konačno se udobno smjestivši, udario je uzengijama, na što je konj krenuo.

Odmetnički logor zaobišao je u širokom luku.

GWATH

Skoncentriraj se. Zapali tu slamu!” Gwath poviče, zavaljeno sjedeći u udobnom naslonjaču presvučenim crnim krznom. Neki lokalni dječak, prljava lica i neuredno razbarušene crne kose, u smeđim dronjcima, pokušavao je savladati pirokinezu.

“Urtes, daj još tog odvratnog sranja.” dozove svog osobnog slugu i prema njemu pruži prazni kalež. Urtes je u rukama nosio mješinu od ovčjeg želuca punu nekakve loše napravljene medovine. Prišao je Vrhovnom čarobnjaku i napunio mu kalež.

“Prokletstvo, dječače, sve što moraš učiniti je ovo!” Gwath tada vikne i pruži dlan prema hrpi slame.

Dlan mu je zasjao. Svjetlost koju je Vrhovni čarobnjak stvorio, poput vode se vrtjela oko njegovih prstiju, sve se više usijavajući i pretvarajući u zlatni prah. Prah se ubrzo pretvorio u iskre koje su planule. Sekundu kasnije, prizor oko Gwathovog dlana bio je muljav od nevjerojatne topline.

Oganj koji mu se vrtio oko prstiju bio je brži od onoga što oči mogu vidjeti. Napokon, u jednom trenutku, Gwath trzne dlanom, kao da sa njega otresa kapljice vode, i ognjenu kuglu pošalje na slamu.

Slama je istog trena isparila, dok su se cigle pod njom napola istopile. Dječak je uplašeno gledao dok se vatrena kugla na podu polako gasila.

Gwath je glasno disao, jer čarolija mu je oduzela dosta energije. “Vidiš, dječače.”, naposljetku je rekao. “To bijaše sve što si trebao učiniti.” Trenutak je oklijevao. “A sada ti to učini, ili ću promijeniti metu.” reče i pruži dlan prema njemu.

“Gospodaru!” Urtes najednom vikne.

“Što?”, Gwath poviče na njega. “Dječak mora naučiti!”

Dječak crne kose tada ga je prestrašeno pogledao. “Tako je!”, Gwath će gorljivo. “Naučit ćeš.”

“Mislim da ste popili previše vina…”, sluga reče. “Pođimo natrag u kulu.”

“Prkosiš mi?”, Gwath tada šapne, na što je sluga ustuknuo. “To ti ne valja.”

“Doista, gospodaru, nemam nikakve zle namjere…” mrmljao je Urtes.

Gwath je naglo ustao iz naslonjača i prodorno pogledao u Urtesa. “Nadam se da nemaš.”

Otišao je do vrata i izašao iz kućice u kojoj su novaci učili prakticirati magiju. “Dosta za danas.” mrzovoljno je rekao stupivši na travu.

Bio je zabrinut za Bellowa. Zato je bio bijesan. Razmišljao je da li ga je dovoljno naučio izbjegavati nevolje. Bogovi znaju da taj mladić ne čini ništa kako mu je rečeno.

Stanovnici Magisa su se u međuvremenu brinuli svaki za svoj posao, dok je tu i tamo netko od njih prolazio niz ulicu. Gwath je koračao zemljanim putem kroz hladnoću jutra. Gegao se, jer ona ga je medovina udarila u glavu.

“Jutro, dobri gospodaru.” zapjevuši djevojka koja je radila kod konjušara. Konjušaru je nosila uzengije koje je kovač popravio.

“Jutro.”, Gwath odgovori tražeći prave riječi. “Danas je nekako hladno. Nadam se da neću pokupiti kakvu bolest.”

Djevojka ne reče ništa, već samo nastavi dalje, uzdignuta i najednom arogantna pogleda.

Imaš li pravo to činiti, glupavo stvorenje? Gwath se upita, ponovno bijesan. Pogni radije glavu. Što li je to toliko važno i vrijedno arogancije kod glupe osobe, da mi je znati? Možda što joj ciljevi u tom bijednom malom životu ne sežu iznad rađanja, sparivanja i umiranja?

Krzno koje je nosio preko čarobnjačkog habita bilo je teško i vruće, zbog čega se oznojio. Čizme mu nisu bile vodootporne, što je uzrokovalo da mu stopala zbog rosne trave budu mokra. Sve ga je to podsjetilo na njegovu starost.

A što sam ja postigao? upitao se. Sedamdeset mi je ljeta, a još uvijek nisam nadvladao prokleti egoizam i glumu da me i najmanje mori briga.

Vjetar mu je u lice počeo donositi miris kruha iz pekare te još nekoliko ostalih, nepoznatih mirisa. Miris kruha podsjetio ga je koliko je ogladnio, tako da se odlučio vratiti do kućice u kojoj ga je čekao onaj uplašeni dječak. Odjednom je vjetar promijenio smjer, a miris kruha zamijenio je smrad talionice.

Gwath se tada okrenuo i pošao natrag. Niti pola minute kasnije, našao se pred kućicom iz koje je izašao. Ušavši unutra, uvidio je da je stanje ostalo prilično jednako onome kakvim ga je tamo ostavio.

Dječak je i dalje šutio, piljeći u prazno, a sluge su ljutito stajale oko crnog naslonjača čekajući Vrhovnog čarobnjaka. Nije bilo druge, Gwath je ušao unutra.

“Dobijesa”, nervozno je promrmljao dok je zatvarao vrata, “vani je ledeno!”

“Vratili ste se.” neki sluga reče, jedva prikrivajući prezir.

Gwath im nije htio dati nikakvu priliku da ga kritiziraju. “Gladan sam.”, reče. “Pripremite mi nešto.”

“Za jelo?” upita Urtes.

“Upregni mozak i pogodi za što.”

“Oprostite, gospodaru.”

“Ti!”, Gwath se okrene prema dječaku. “Još si tu?”

“D… da idem?” dječak tiho upita.

“Ne.”, Gwath odgovori. “Ostani. Možda još i naučiš pirokinezu.”

“U redu.” dječak reče i nekim se čudom još više povuče u sjenu.

Sluge su ubrzo donijele pladnjeve s jelom. Gwath se odmah bacio na gozbu. Srkao je vino i žvakao komad pečenog svinjskog buta za kojeg je znao da ga neće uspjeti pojesti (nije imao dovoljno zubi za takav pothvat).

Tada je primijetio da ga dječak čeznutljivo promatra. “Što?” upitao je.

“Ništa, gospodaru.” dječak odgovori i pogne glavu.

“Gospodaru”, Urtes mu šapne na uho, “mislim da je dijete gladno.”

Gwath je na to pažljivo pogledao dječaka, koji je u svojim dronjcima mirno stajao i zurio u pod. Tada je ustao i počeo bacati kletve na svoje sluge. “Svih mu bogova!”, viknuo je. “Zašto šutite? Dajte mu da jede. Zbog vas ispadam gad.”

Oteo je jedan pladanj iz ruku sluge te ga pružio dječaku. “Drži.” rekao mu je.

Nakon toga, Gwath se vratio do svog naslonjača. Još je jedanput pogledao sluge oko sebe. “Odlazite!” zarežao je.

Sluge su otišle, ostavivši time prostoriju gotovo praznom; jedino što se čulo bilo je dječakovo žvakanje mesa i Gwathovo srkanje vina.

Dječak ga je podsjećao na nekoga. Nije trebao niti sekundu razmišljati, a već mu se odgovor sam prikazao.

Na isti je način upoznao Bellowa.

Poglavlje 20

ELTIUR

Ubrzo odlazimo. Pripremi se, Mord najednom reče. Eltiur je Tharona uspio izbaviti iz karantene i dovesti ga do kuće redovnika, no ta je kuća bila prazna. Poslušavši upozorenje Morda, koje je govorilo da je kuća redovnika vjerojatno pod povećalom stražara Avana, Eltiur i Tharon prenoćili su u hramu boga Obe. Ujutro nije bilo nikakvih svećenika koji su došli moliti, tako da su iz hrama mogli neprimjetno izaći. Neko vrijeme razmišljajući gdje bi mogao biti, Eltiur Kalga odluči potražiti u krčmi.

Tharon i Eltiur su se probijali kroz smrdljivu gomilu ljudi, koja je ispunjavala ulice čak i u ovakvu zoru. Kamena kaldrma bila je skliska i mokra od jutarnje rose i kiša od prije par dana. Došavši napokon do Ludog vepra, njih su dvojica vrlo pažljivo ušli unutra, spremni svakog trenutka na bijeg ako naiđe straža.

Drveni je pod, prekriven prljavom slamom, bio pun usnulih ljudi koji su se tokom noći napili i nisu znali otići kući. U krčmi je bilo ledeno, jer vatra je u kaminu bila odavno ugašena.

Vladala je tišina, dok je Eltiur pogledom tražio Kalga. Shvativši da ga nema, okrene se i priđe vratima.

“Možda je na gornjem katu.” Tharon se oglasi.

Šanse su male, Eltiur pomisli, no svejedno pođe do kamenih stepenica i njima se uspne – Tharon ga je u stopu pratio. Kat na koji je stupio bio je podignut od drveta te je bio sačinjen od redova prostorija u kojima su obično noćili bogatiji ljudi. Dakako, velik su novac zarađivale i djevojke čiji su se zanati sukobljavali sa zakonima Avana.

Eltiur je odmicao zastore, jedan po jedan, koji su dijelili sobe od hodnika, dok je tražio Kalga. Gotovo je odustao kada je prišao zadnjem zastoru – kraj kojih su još bila i jedva primjetna vrata.

Odmaknuvši zastor, Eltiur pred sobom ugleda dva drvena kreveta, odvojena stolom sa hranom i pićem, te dvojicu ljudi koji su, oboje u dubokom snu, ležali na njima.

“Probudite se!” glasno je rekao Eltiur, na što su se Kalg i Aber trgnuli iz sna.

“Š… što?” Kalg je mrmljao dok je u glavi slagao kockice posljednjih događaja. Za razliku od njega, Aber se razbudio neočekivano brzo, dapače, čak je ustao iz kreveta i srknuo malo vina iz svog pehara na stoliću, te rekao:

“Vidim da si obavio ono što si htio.”

U tom je trenutku Eltiur osjetio glavobolju te zateturao. Umirio se vrlo brzo, no pred njima nije stajao on.

“Danas odlazim.”, tada je rekao mirnim glasom. “Za nekoliko minuta, zapravo.”, na tren je pogledao u Kalga i Abera. “Vas ste trojica koji znate što sam i držim da se ta količina ne smije povećati.”

“Zašto si mene izbavio?” Tharon se tada oglasi, niti sam ne znajući zašto.

“Doći će trenutak kada ti budeš ključan dio slike.”, glasio je odgovor. “Prije nego odem, upozorit ću vas da tjedan koji dolazi neće biti ugodan. Od danas će dani postajati sve teži. Kada taj tjedan završi, u Avan će doći čovjek sa dugim mačem. Njega slijedite.”

MORD

Došao je njegov dan. Učenje Eltiura Hurnovskog sa njim je završilo. Mord je slobodan.

Nakon što je krajnje milosrdno onima koji su Bezdušniku važni rekao što ih čeka, Mord je izašao iz one kuće. Sekundu kasnije, našao se pred avanskim dverima i stražarima koji su ih čuvali.

“Demon!” stražar najbliži njemu šapne, jer ipak, imao je čast gledati u Velikog pukovnika.

Mord mu je nakon toga oduzeo život, kao i svim ostalim stražarima. Destruktivna magija i sama smrt bilo je tek pero u ruci tog Velikog pukovnika.

Mord je tada počeo doista ubijati, i grad bijednika pretvarati u oganj kao iz samog pakla. Mladi je Bezdušnik tek bespomoćno gubio razum u njegovoj ogrlici.

Stotine i tisuće života nestajali su njegovom voljom, a Mord je ognjem palio i silinom kidao sve oko sebe. Njegovo je biće bilo okruženo krvlju i smrću – a ima li ljepšeg dara i veće žrtve Velikom pukovniku od toga?

“Bogovi, suprotstavite mi se!” njegov je glas tada odjeknuo svim krajevima Enzolarta, njegove zemlje.

No naposljetku, moć Morda Dur’agemskog nakon nekog trena je oslabila, a mladi se Bezdušnik ipak uspio probiti natrag u svoj um i zaustaviti rađanje remek-djela.

Eltiur je otprilike tog trena otvorio oči, što je bilo sekundu nakon što ga je zaboljela glava tokom razgovora sa Kalgom, Aberom i Tharonom, i sa suzama u očima počeo promatrati prizor; lebdio je stotinama metara nad gradom Avanom, koji je pod njim bio poharan vatrom i smrću.

Zašto, Morde?

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *