Press "Enter" to skip to content

Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 11-15

Poglavlje 11

ELTIUR

Letio je nad stepom, koja se pod njim širila do beskonačnosti. Probijao se kroz topli vjetar koji je ovih dana puhao sa sjevera. Mrzio je biti ptica, no ovako je bio brz i slobodan. Osjetivši novi, hladni vjetar oko sebe, znao je da je ušao u snažnu struju te da sada nastupa odmor. Raširio je krila i, zaklopivši svoje crvene oči, počeo jedriti kilometar nad zemljom. Nakon nekog vremena osjetio je glad. Otvorivši oči, prvo što je ugledao bile su srne na travnatoj ravnici daleko pod njim.

Ako si dopustio tijelu da se pretvori u životinju, ne bi to trebao činiti i sa umom, reče duboki odzvanjajući glas u Eltiuru.

Čim je čuo Morda kako ga upozorava na opasnost gubljenja razuma, on mu se vratio poput udarca. Osjetio je mamurnost kao da je upravo ustao iz kome, iz ralja neznanja. Bilo mu je mučno kada je shvatio da od visine osjeća strah.

Prestao je mahati krilima. Pokušao je lebdjeti, no um mu uopće nije surađivao sa tijelom. Počeo je strmoglavo padati.

Perje mu je u jednom strašnom trenu potpuno otpalo, a kosti mu se formirale u čovječji oblik. Više nije bio ptica. Sada je na visini od oko sedamsto metara bio tek obično ljudsko biće.

U zraku se vrtio i kotrljao, ne mogavši se zaustaviti.

Uzmi sada moje tijelo, Morde!

Ne. Budi ptica, Mord odgovori.

Htio je upitati kako, no Mord mu je već dao odgovor:

Podijeli um. Neka ti tijelo bude ptičje, ali neka razum bude ljudski.

Da nije sa sada već pola kilometra padao u smrt, Eltiur bi se upitao nije li čuo tračak ironije u Mordovu glasu.

Odlučio ga je poslušati. Oblaci su sada već bili daleko iznad njega dok si je uništenjem realnosti počeo deformirati kosti, da budu opet one ptičje. Perje mu je u sekundi izbilo iz kože, dok mu je kljun iz usta izašao popraćen krvlju i slinom.

Napokon se promijenila i boja okoline u koju je gledao.

Nemoj to dopustiti. Onako kako vidiš onako je kako razmišljaš. Gledaj očima čovjeka.

Crvena boja krajolika promijenila se u normalni spektar drugih. Bio je na ne više od pedeset metara od tla kada je ponovno snažno zamahnuo krilima i poletio prema sjeveru.

KALG

Izašli su iz redovničke kuće i zašli na ulicu. S jedne i druge strane kamene kaldrme, po kojoj su hodali ljudi i vozila se kola s upregnutim volovima, bile su zbijene kuće i potleušice.

U ovome dijelu Avana živjeli su radnici, što je značilo da ima manje ljudi. Iako je Avan grad u koji mladi ljudi dolaze tražiti poslove, pravih čestitih poslova nije bilo mnogo. Gotovo sve mlade djevojke koje nisu radile kao sluškinje bogatim bankarima ili drugim utjecajnim ljudima, okrenule su se prostituciji.

Sam Aber nekoć je radio kao kipar na manjim radovima avanske kule stražarnice, no okrenuo se boljoj zaradi kao proizvođač alkohola.

Nekoliko minuta kasnije, došli su do krčme koja se uzdizala na tri kata. Prvi je kat bio izgrađen od kamena, i, začudo, bez ikakvih prozora. Ostali su katovi bili podignuti od drveta, tek sa visokim dimnjakom od kamena. Iznad vrata krčme, na zidu, crnom je bojom bio načrčkan naziv koji su samo rijetki znali pročitati: Ludi vepar.

Aber je tada otvorio drvena vrata krčme, na mnogo mjesta pokrpana daskama. Kalg je ušao za njim, istog trena opsovavši od iznenađenja. U krčmi je vladala nepodnošljiva galama. Barem pola stotine pijanih i prljavih vojnika, nadničara i ajobbskih ribara koji su se tek vratili sa putovanja, pjevali su nekakve besmislene pjesme i glasno diskutirali o kojekakvim glupostima.

Ljudi u krčmi bili su osvijetljeni sa nekoliko uljanica obješenih o strop koje su treperavo svijetlile, dok ih je nekoliko pak bilo osvijetljeno vatrom iz kamina, u kojega je svakome bilo mrsko ubaciti koju cjepanicu.

Kalg i Aber prišli su drvenom šanku, za kojim su sjedila dva pijana zidara.

“Dva piva.” Aber će krčmaru.

Krčmar je bio šutljivi debeli čovjek, koji se ničim nije isticao od okoline. Uzeo je dva drvena pehara sa police i u njih natočio pivo. Sumnjičavo bacivši pogled na Kalga, rekao je:

“Dva bakrenjaka.”

Aber je iz kesice od stare kože koja mu je visjela za pasom izvukao šaku novčića. Odabravši dva, ostale je spremio natrag na sigurno. Ugledavši novčiće, krčmar se zadovoljno nasmiješio.

Ispivši dug gutljaj piva, Kalg reče: “Hvala ti za pomoć.”

Aber također otpije par gutljaja te pokrije rukom usta i tiho podrigne. Položio je ruku na Kalgovo rame.

“Nebitno. Dopusti mi da doživim barem jedno dobro djelo svojih ruku.”

ELTIUR

Pljuštala je ledena kiša. U početku ju je pokušavao izbjeći, no sada se kiši samo prepustio. Nebo se zamračilo tamnim oblacima, time prekrivši sunce u potpunosti. Dan se pretvorio u noć, dok su jedini izvor svjetlosti bile munje koje su sijevale.

Trava, stotinama metara pod njim, u valovima se divljački njihala, upozoravajući time sve oko sebe na oluju.

Moramo se maknuti! očajno će Eltiur. Mogao bih poginuti!

Ne. Neka Inwog upije opasnost.

Kako to misliš?

Ako te udari munja, energiju usmjeri u ogrlicu.

U tom trenutku, kao na zapovijed, na Eltiurovim crnim prsima zasvijetli zlatna ogrlica.

Lanac od ogrlice planuo je crvenim plamenom koji uopće nije bio vruć. Plamen se raširio po cijeloj ogrlici, ližući tako i Eltiurova prsa. Sekundu kasnije, zapalila su mu se i krila, vatrom koja uopće nije škodila perju.

Preplavio ga je val topline. Eltiur je primijetio da ga kiša uopće ne dotiče.

Je li ovo zaštita?

Snažnija nego što možeš zamisliti, no ipak traži energiju.

Moju energiju? upita, jer nije osjećao nikakav umor.

Probaj.

Eltiur ga nije čuo, jer je najednom osjetio umor koji je graničio sa smrću. Prestao je mahati krilima. Nije se uopće mogao pomaknuti jer bio je paraliziran. Leđa su ga boljela kao da je na njih netko postavio planinu. Ubrzo je prestao i disati, a ni srce mu više nije kucalo.

Ne mogu…

Odjednom bol nestade, a on nastavi mahati krilima.

Izdržati? Mord upita. Magija nije lijepa. To je odvratna i izopaćena ludost.

Nije blaga, Eltiur se složi. Jedva je gledao od umora.

Da. Uskoro je ja više neću koristiti. Ti ćeš to činiti umjesto mene.

Kako ću to postići?

Učenjem.

Vatra kojom ga je Mord grijao nestala je kada je pred sobom ugledao ono što je tražio.

Eltiur je gledao u zidine Avana.

ELTIUR

Bilo je kasno navečer. U krčmi je vladala čista suprotnost od stvarnosti. Očito je pijanim ljudima dan počinjao onda kada je upravo završavao.

Kalg i Aber su već podosta popili, tako da su sada samo sjedili i uživali u pričama o Perpu, naredniku Mordove vojske, čija je Pjesma Palog Heroja najpoznatija legenda Enzolarta, a koja govori o tome da je Perp, u trenu nakon što je čuo da je Mord mrtav, uzeo bodež i na kamenu isklesao svoju zakletvu. Kamen nikada nije nađen (vjeruje se da je na dnu Hurnovog jezera), a pjesmu su vidjeli tek rijetki ljudi, od kojih niti jedan nije upamtio više od prvog stiha:

Gars hi, eruz gorm,

os grimmor rebir, ri zerkis.

Ist brin hi harbz, ist brin hi jarus,

himorz hu re.

Ljudi su raspravljali oko veličine Perpove vojske. To je Kalgu bila dosadna tema, no kako je trajala već dosta dugo, odlučio se priključiti raspravi.

Okrenuo se prema ljudima i zaustio da nešto kaže, no glas mu je istog trena zamro.

Među gomilom ljudi ugledao je Eltiura, koji se probijao do šanka. Bio je mršaviji nego što ga je pamtio. Košulja koju je nosio gotovo je nestala koliko je bila podrapana. Brada mu je narasla par centimetara, pokrivajući mu lice i mijenjajući ga do neprepoznatljivosti. Masna mu je kosa slobodno padala preko ramena.

No, sve u svemu, Kalg je nesumnjivo gledao u Eltiura.

Ustao je sa stolice i gotovo potrčao do čovjeka kojega je smatrao svojim sinom. “Živ si!” uskliknuo je.

Eltiur je bio zaprepašten. Kalg je trebao biti u Hurnu, mrtav ili razočaran, no ne i ovdje.

Kalg ga je zagrlio u čvrsti i dugi stisak. Nakon nekoliko desetaka sekundi, Kalg se sabrao od iznenađenja te odlučio Eltiura upoznati sa Aberom Špiritom.

Eltiur je tada prišao čovjeku kratke crne kose i kukasta nosa koji mu je pružio ruku.

Upoznavši se sa Eltiurom, Aber mu je naručio pivo.

Trebam li mu vjerovati?

On je put do Tharona, Mord odgovori. Vjerojatno je pouzdan.

“Kako si pobjegao iz onog…” Kalg započne sa pitanjem, no naglo zašuti jer je shvatio da Eltiura vjerojatno traže svi mogući stražari, da ga smaknu kao ubojicu.

“Imao sam pomoć.”

“Nije na meni da pitam, no kako si to uopće učinio?” Kalg upita nešto opreznije.

“Volio bih kada bih i sam znao.”

Kalg više nije htio nastavljati sa pitanjima. Ovo bi moglo prijeći na razgovor o Derrni, a na to niti jedan od njih nije bio spreman. Tišinu njih dvojice, ne uključujući galamu pijanih ljudi, prekinuo je Aber:

“Trebaš li smještaj, Eltiure, kod mene imaš mjesta.”

“Hvala, no mislim da mi neće trebati više od tek jedne noći.”

“Ne shvaćam…” Kalg reče, no Eltiur već upita Abera:

“Znaš li možda čovjeka čije je ime Tharon?”

“Mnogo se ljudi tako zove.”

“Ovaj je star i živi u drvenoj kućici.”

“Žao mi je, no ne znam nikog…”

“Tharon?”, upita tada krčmar koji je načuo razgovor. “Znam ga.”

Eltiur ga je upitno pogledao, no krčmar je samo gestikulirao da hoće novac za informaciju. Shvativši situaciju, Aber je posegnuo u svoju kesicu s novcem i izvukao bakrenjak.

Krčmar se, uhvativši novčić i spremivši ga u džep košulje, nagnuo prema Eltiuru te promrmljao:

“Travar. Radi u karanteni, oko tri kilometra sjeverno, van grada.”

“Mnogo hvala.” Eltiur reče.

Krčmar je samo zafrktao. “Platio si. Nije mi ni najmanje stalo do toga koji su ti poslovi ovdje.”

Poglavlje 12

HATOR

Pažljivo.” šapne Ser Seltes, najmlađi vitez. Ser Parksus je čekao pravu priliku da lukom ubije tura koji je bezbrižno pasao travu pedesetak metara dalje. Vitezovi su klečali u raslinju dok su promatrali ishod. Hator je za to vrijeme sjedio na svome konju daleko od njih. Nije im se pridružio u lovu jer, kako je tvrdio, nije bio dovoljno tih. Luk Ser Parksusa bio je duži od metra, sa dugom i debelom strijelom čelična vrha napetom na strunu. Ser Parksus uopće nije disao dok je tražio pogodan trenutak da ispali strijelu.

Ser Mitur mrzovoljno pogleda u Ser Seltesa. “Ubijao je on živine prije nego si se rodio. Ne trebaš mu govoriti takvo što.”

Ser Seltes postiđeno pogne glavu. Svi su, osim njega i Ser Salikusa, svoja oružja držali kraj sebe. Mačevi njih dvojice bili su previše sjajnih sječiva, a to bi moglo omesti plijen.

Luk Ser Parksusa tada je zaškripao, a strijela zafićukala.

Trenutak poslije, masivna se životinja srušila u travu. Nekoliko se sekundi grčila, da bi zatim izdahnula. Vitezovi su prišli životinji. Crna ju je strijela pogodila ravno u oko, probivši joj usput i lubanju. Lubanja tura pukla je na nekoliko dijelova na strani gdje je čelični vrh izvirio, tako da je tlo oko nje ubrzo bilo natopljeno krvlju.

Ser Salikus je iz korica na sedlu svoga konja isukao svoj dva metra dugi mač, prišao ubijenoj životinji i visoko ga, objema rukama, podigao. Prije neugodnog zvuka presjecanja kože i mesa, te pucanja kostiju, vitezovi su ugledali kratki bljesak sa sječiva Ser Salikusova mača. Svačija je tunika završila poprskana vrelom krvlju kada se glava životinje odvojila od tijela.

Ser Averg je čvrsto zgrabio svoj ogromni bat te svom silinom njime udario po zemlji. Taj je udarac prethodio pola metra dubokoj nastaloj rupi.

Nakon što je svoj bat očistio i spremio natrag u korice, Ser Averg je turovu glavu otkotrljao u rupu.

Ser Tesej je za to vrijeme odsjekao busen suhe trave i time prekrio glavu ubijene životinje. Hator je zatim prišao i iz kožnog ogrtača izvukao komad kremena.

“Dodaj mi svoj bodež.” reče okrenuvši se prema Ser Mituru, na što ga ovaj posluša i nevoljko mu pruži svoje dragocjeno oružje.

Nekoliko puta stvorivši iskru oštricom bodeža na površini kremena, Hator je zapalio travu. Bodež je vratio Ser Mituru, koji ga je neobično brižno obrisao o tuniku i vratio u korice.

“Troje milostivih, Troje mudrih, primite svoj dar…” Thar Pukovnik promrmlja.

Nakon što je trava izgorjela, time životinjsku glavu prekrivši pepelom, Ser Parksus, kao onaj koji je životinju ubio, morao je glavu pokriti zemljom.

Izrezavši mačem komade zemlje i njima glavu životinje zatrpavši, Ser Parksus je otišao pomoći ostalim vitezovima, koji su već počeli komadati turovo tijelo. Vitezovi nisu imali pojma kako se siječe tijelo životinje, tako da su morali činiti točno ono što im je govorio Hator, jer bi u suprotnom od tura napravili kašu od mesa i kostiju. Tu je jedino Ser Tesej, kao nekadašnji kuhar, bio izuzetak. No on je bio kuhar isto koliko je Ser Seltes bio Učenjak. Vrijeme, kao i služba i klanje, čovjeku kad – tad toliko obuzme um da on zaboravi ono što je nekoć znao.

Pošto nisu mogli sa sobom ponijeti svo meso, ponijeli su samo ono za što su znali da se najteže kvari. Za to je vrijeme Ser Mitur od dvaju bijelih rogova izradio trube koje je predao Ser Parksusu i Hatoru, kao dvojici najrelevantnijih ljudi tijekom lova na ovog tura. Krzno je pak Hator smotao i zakačio ga na sedlo svoga konja.

MIHAEL

Potpuno je ozdravio, ili je barem tako mislio. Čim je čuo da je grad Eriona pao, izgubio je svoj nekadašnji razum. Svakoga dana pogibale su desetine erionskih vojnika, a njegova majka kraljica nije imala pojma što da učini. Prvo je pomislio da bi mogli poslati pismo Saviunu da im u pomoć pošalju Ledenu vojsku, no kada je čuo da su patuljci srušili kulu sa golubovima ostao je bez riječi. No ipak treba misliti pozitivno, pomisli. I da patuljci nisu srušili kulu sa golubovima, Saviun opet ne bi poslao Ledenu vojsku da nam pomogne.

Sada je sjedio na svom tronu, pogleda uprtog u prazno. Kraljica Roana činila je isto.

Napokon je, shvativši da odugovlačenje ne pomaže, dozvao jednog slugu.

“Dovedi mi Hatora.”, zapovjedi. “On će znati što činiti.”

Sluga je šutio, na što se kraljica tmurno oglasila:

“Prvi Učenjak je optužen za ubojstvo.”

Taj čovjek nije ubojica, Mihael pomisli. “Zašto? Koga je ubio?” upita. Bio je u najmanju ruku zatečen; Hatora je poznavao više negoli je poznavao samoga sebe.

“Kralja patuljaka.” kraljica odgovori, na što se Mihael još više uznemiri.

Kako se to dogodilo? pitao se. Kad je Thoron završio otrovan, Hator je bio taj koji ga je liječio. Nakon što je i on sam pao s konja, Hator mu je namjestio iščašene kosti. Prošlo je oko dva tjedna, a sve je u rasulu.

“Je li…”, započne pa utihne. “Je li ubijen?”

“Ne. Vitezovi su ga oslobodili.” njegova majka strogo odgovori.

Laknulo mu je.

“Zbog toga će svi redom biti povješani zbog izdaje.”

“Što?”, Mihael poviče, na što se kraljica trgne. “Oslobodili su jedinog poštenog čovjeka u ovom prokletom gradu i već su osuđeni na smrt?”

Kraljica je šutjela dok je tražila pravi odgovor.

“U najtežim trenucima optužuješ one koji te mogu spasiti? Gdje ti je pamet?” vikne i stane na svoje slabe noge.

“Ja sam kraljica!” glas Mihaelove majke je podrhtavao.

“Kraljevstva koje propada! Koji ti je uopće plan? Sjediti sve dok ti vojnici ne provale u zamak? A što ćeš onda, naložiti im da izađu?”

Kraljica je neko vrijeme pokušavala naći prave riječi, no tada je odustala. Mihael je odšepao van iz Kraljevskog trona.

Uvidio je da se hodnik pred Kraljevskim tronom pretvorio u bolnicu. Učenjaka je ovdje bilo šestero: stari Učenjak Lorg, kirurg Dorg, novaci Elarh i Sulis, te knjižničar Ruber.

Učenjaci su hitali od jednog do drugog umirućeg bolesnika, šivajući im posjekline, amputirajući udove, zavijajući rane, mažući opekline i čupajući im strijele iz tijela.

Mihael došepesa do novaka Sulisa, kojeg je mogao prepoznati po njegovoj ćelavoj glavi i modrim plavim očima.

“Mogu li kako pomoći?” upitao je prišavši novaku.

Sulis je upravo pokušavao jednom teško ranjenom vojniku vratiti utrobu u stomak.

“Dodaj mi alkohol, iglu i konac!” novak Sulis se nervozno otrese, niti se okrenuvši prema Mihaelu.

Ranjenici su ležali na podu duž hodnika, a ne u krevetima ili u bolnici, koju su patuljci srušili. Novak Sulis je bio okružen njima. Mihael je metalnu iglu na čijem je kraju bio svezan debeli konac pronašao na prsima jednog onesviještenog čovjeka. Boca sa čistim alkoholom se, pak, nalazila u rukama tog istog čovjeka.

Iglu s koncem je istog trena pružio novaku.

“Alkohol.” ovaj reče nakon što je uspio zašiti trbuh ranjena čovjeka.

Mihael mu pruži bocu zatvorenu plutenim čepom, kojeg je ovaj izvukao zubima, nakon čega je tekućinu polio po svježim šavovima. Ranjeni vojnik je zastenjao, a Sulis je odnekud uzeo zavoj i zavio ga oko njegova struka.

Učenjak novak tada ustane te obriše ruke, do ramena mu krvave, o komad prljave tkanine.

“Ovaj je bio zadnji.” reče te se okrene prema Mihaelu. Trebao mu je koji trenutak da shvati da mu je pomoćnik bio sam princ. Prije negoli je ovaj išta drugo uspio reći, Mihael ga je upitao:

“Gdje je Učenjak Albert?”

“On je…” Sulisu je trebalo nekoliko sekundi da se sabere.

“… u unutarnjem južnom tornju. Dogovara se oko plana liječenja.”

Mihael je ostao bez riječi. S kime bi se Albert trebao dogovarati? Zar ga za takve stvari nisu trebali obavijestiti?

Pažljivo je prekoračio operiranog ranjenika te pošao hodnikom. Zrak je bio ustajao i trul te sparan od toliko ranjenika. Sami Učenjaci koji su ranjenike liječili nisu imali ništa više živosti od njih. Umor ih je sve polako pobjeđivao. Kako je sve dalje odmicao, tako se i količina ranjenika oko njega smanjivala. Tu je ugledao Učenjaka Rubera, koji je, nakon liječenja, događaje oko sebe odlučio opisati na neki žuti pergament. To zapisivanje Mihaelu nije bilo logično, jer ako se Erion spali do temelja, vjerojatno će i knjižnica zajedno sa tim pergamentom biti spaljena.

Nada je, dakako, postojala. Ljudi su vjerovali da će u zadnjem trenutku doći vojska Magisa, ili Ledena vojska, a možda čak i Thargelionova vojska iz Odisa. Bilo što da se promijeni moglo bi biti spasonosno.

No ništa se nije promijenilo.

“Prinče!” tihim, hrapavim glasom ga pozove neki ranjenik koji je umirao jedva dva metra od njega.

Mihael mu odluči prići, a s obzirom da ga je boljela noga, i kleknuti kraj njega.

“Zamak će pasti.” ranjeni vojnik je promrmljao.

“Sve će biti u redu…” Mihael nesigurno odgovori.

“Naši domovi biti će uništeni.” Već jesu, Mihael pomisli, no ne reče.

U tišini je promatrao čovjeka koji nije mogao biti više od deset godina stariji od njega, a koji je već iščekivao smrt.

“Moja obitelj, prinče…”

“… spasi nas.” dovršio je rečenicu.

“Sve će biti…” Mihael pokuša smiriti čovjeka, no ovaj tada izdahne zadnji put. Vojnik je spokojno gledao u prazno.

Neko je vrijeme promatrao umrlog čovjeka. Pomolivši se bogovima za njegov duh, Mihael tada ustade i pokuša otjerati strah. Pokušao je, no nije uspio.

Ubrzo se počeo mahnito okretati, promatrajući ostale stotine ljudi koje čeka isti kraj. Drhtao je, a suze su mu se kotrljale niz lice kao kod uplakanog djeteta.

Pokušao je pobjeći, no shvatio je da uopće ne može niti tek tako hodati, a kamoli učiniti nešto više. Već je više puta nogom gotovo dotaknuo nekog bolesnika, no bio je zahvalan da se to ipak nije dogodilo.

Od svih tih odzvanjajućih, suviše vrelih i smrdljivih stvari samo je jedno znao:

Mora razgovarati sa Prvim Učenjakom.

HATOR

Sjedili su oko ognjišta sa tanjurima punim gulaša u rukama, kojeg je Ser Tesej pripremio od mesa tura, dok je oko njih dan prelazio u noć. Osmero viteza, pukovnik i nekadašnji Prvi Učenjak.

Ser Averg je pripovijedao priču o vremenu prije nekoliko godina kada su gorghski konjanici napali Erion. Bila je to krvava bitka, iako je Erion imao više oklopnika sa kopljima, konjanika i strijelaca na zidinama. U bitci nisu pomogle čak ni baliste. Neprijatelj je, a od toga su Erionci mnogo naučili, više koristio lukavost nego pravu snagu.

Dok su gorghski konjanici jahali pred zidinama privlačeći pozornost, njihovi su se plaćeni ubojice uvukli među paviljone vitezova unutar zidina te umorili one najviših rangova. Ono što su time učinili bilo je jednostavno: pukovništvo je preuzela budala, koja je na kraju i poginula sa vojskom koju je poslala u smrt, a pri tome u erionski dvor unijela nezadovoljstvo, sukobe i sve ostalo što je naposljetku morala rješavati kraljica.

Kraljica je tada upitala Učenjaka Lorga za pomoć, no jedino što je ovaj mogao bilo je da pitanja pošalje u Barg, savjetniku Hatoru. Tako je Prvi Učenjak pokušavajući zadovoljiti svoju i korist drugih, a ponajviše svoga staroga prijatelja, u pismu preporučio narednika Thara, koji je upravo na taj način postao pukovnik i kasnije čak tu titulu usvojio kao prezime.

Ser Averg je, umotan u svoj plavi debeli plašt erionskih vitezova, pripovijedao o zori u kojoj je kao jedan od vojnika pod Tharom Pukovnikom izašao iz Eriona i srazao se sa neprijateljem iz Gorgha, koji je brojao više od tisuću dvjesto konjanika.

Od šezdeset vitezova, koliko ih je u početku bilo, preživjelo je tek trinaestero, od kojih su danas živa devetorica. Što se vojnika tiče, preživjelo ih je manje od devetsto.

Priču su svi znali, no ono što su također znali bila je i njihova izdaja prema Erionu onog trena kada su ga odlučili napustiti. Stoga je očito da nitko nije doista slušao priču, već su vitezovi tek uživali u sigurnosti koju je ona pružala; bježanje od zbilje i razmišljanja.

Poglavlje 13

BELLOW

Izašavši iz kule, preko široke staze od smrznute zemlje došao je do konjušnice. Vrhovni čarobnjak poručio mu je da su mu doveli konja za putovanje. Ušavši u konjušnicu, ugledao je teškog teglećeg riđana. Prišao mu je, a konj je tiho zarzao. Vrhovni čarobnjak rekao mu je da se konj zove Munja.

Prokleto glupavo ime, pomisli.

Promrsio je prstima kroz konjsku dlaku. Crne su ga oči probadajuće i ozbiljno gledale. Dobar je to bio konj.

Bellow je tada odnikud izvukao jabuku i pružio je konju, koji ju je sa zadovoljstvom pojeo. “Sada se poznajemo.” Bellow je rekao.

I doista su se poznavali. Bellow je zagrlio životinju.

Konj je tada iznenada ustuknuo te se propeo. Bellow se izmakne i primi njegove uzde, time ga pokušavajući smiriti. Okrenuo se da vidi čega se ovaj uplašio, kada je na pragu vrata konjušnice ugledao djevojku koju je znao tek iz viđenja. Zvala se Elena.

Djevojka je nosila smeđi i debeli čarobnjački habit, kojeg je oko pasa stegnula crnim remenom. Na leđima je nosila čarobnjački štap, no on se nije vidio jer je bio pokriven njenom zlaćanom kosom.

Pošto je bila pet čarobnjačkih stupnjeva ispod njega, naklonila mu se. Tek tada Bellow u njenim rukama spazi dugački dvoručni mač u sivim, kožnim koricama.

“Zove se Zub.”, prozbori djevojka, pogleda uprtog u sijeno na tlu, dok je mač pružala prema Bellowu. “Skovaše ga Bića Bijelog Carstva. Dar je od moje obitelji.”

Bellow je pažljivo primio mač u ruke i polako isukao oštricu. Cijeli je mač sjajio neprirodnom svjetlošću, koja ga je obavijala poput kakvih niti.

Balčak mača bio je pola metra dugačak, te je bio obavijen tankim crnim materijalom, Bellowu nepoznatim, koji je bio mekan poput svile, no to opet nije bio. U jabučici je bio optočen plavi safir, a po tom Bellow shvati da ovo nije običan dar. Mač je usukao natrag u korice, tek sada uvidjevši da je oštrica toliko duga da je gotovo nemoguće rukovati tim mačem kao oružjem.

“Neka vidi mnogo vratova.” djevojka reče, dok je Bellow promatrao korice ukrašene neobičnim motivima.

Kada je pogledao u njenom smjeru, Elene nije bilo.

Odriješivši korice čarobnjačkog štapa sa svojih leđa, na to je mjesto zavezao korice s mačem. Korice sa čarobnjačkim štapom je pak svezao unakrsno sa onima od mača.

Konj zvan Munja čekao ga je u konjušnici, skriven među sjenama.

“Bojiš se?” tiho upita životinju.

Munja nije odavao nikakve znakove kao promjenu raspoloženja. Glasno je disao i gledao u čovjeka pred sobom.

Bellow se okrenuo i shvatio da mač Zub na njegovim leđima svijetli. Sada, u tami, iako u koricama, oštrica Zuba obasjavala je konjušnicu poput plamena svijeće.

Pozabavit ću se s tim mačem kasnije.

Prišao je konju i magijom ga u par sekundi osedlao, jer njemu samome bilo je mrsko to činiti. Poveo je konja za uzde i izašao iz konjušnice.

GWATH

Želite li još nešto, moj gospodaru?” upita sluškinja priglupa pogleda.

“Ne, hvala. Sada otiđi, moram nešto obaviti.”

Sluškinja je otišla. Gwath se pripremao za kratki odlazak iz Magisa. Otići će na nekoliko kilometara dugo jahanje sa čarobnjakom Revonom, čarobnjakom šestog od osam stupnjeva.

Nedavno je doznao da kralj Kessyra, Eolus, uopće ne zna da u Enzolartu izbija rat, stoga je došao do ideje da čarobnjaka Revona pošalje u Hil’gum kao glasnika koji će vijest o ratu proširiti. Obično pismo nije mogao poslati jer uz sve te ulizice, urotnike i političare, nikada ne bi stiglo do kralja.

Problem je također bio i u tome što nitko u Enzolartu nije smio znati za to.

Navukavši jahače čizme i još jednom provjerivši je li sve kopče na odori pravilno namjestio, izašao je iz svoje odaje.

Koraci su mu odzvanjali hodnikom dok je koračao prema stubištu. Magiška kula bila je veličanstvena, i bila je prava čast u njoj živjeti, pa čak i za jednog arogantnog i ciničnog starca. No kula je bila nevjerojatno hladna, a imala je i prokleto previše stepenica. Gwath je davno prestao lijegati navečer u krevet, a da ga stopala i koljena polako nisu ubijala od boli.

Čarobnjak sedmog stupnja, Bellow, nekada mu je znao pripravljati meleme za bol, no njega više nije bilo. Pitao se to gotovo stalno: je li ga doista trebao poslati u Erion?

Gwath nije volio druge čarobnjake. Svaki mu je bio mrzak i samom pomisli, no Bellow je bio druga kova. Nije se ulizivao, što je bila dobrodošla promjena. Nije se odupirao zapovijedima i, što je bilo najljepše, nije se pravio glup.

“Proklet bio!” Gwath promrmlja. Mrzio je kada donese pogrešnu odluku, pa makar ne bio siguran je li doista pogrešna.

Nakon nekog vremena, kada je izašao iz kule, došao je do čarobnjaka Revona, koji je uspravno sjedio na konju.

“Hoćemo li?” upita.

Revon je oklijevao. Tražeći prave riječi, odgovorio je:

“Čim krenemo.”

Gwath je dozvao sluge, koji su se tada hitro niotkuda pojavili, tucet njih. Upitno su ga pogledali, iščekujući zapovijed.

“Gospodar treba konja.” reče im Revon. Sluge su poput kakvog čopora pojurile prema konjušnici, nakon čega se jedan napokon vratio vukući konja za uzde, ponosito poput kakvog heroja.

Gwath je neuljudno odbio jednog od slugu koji se ponudio da mu pomogne uspeti se na konja. “Odlazite!” tada je rekao.

Uzjahavši konja, pošao je sa Revonom prema dverima Magisa. Vrata su bila gotovo deset metara visoka i upola toliko široka. Čelična i neprobojna. Teška i dozlaboga ružna.

Sa zidina je dopro glas:

“Tko ide?”

“Samo otvori prokleta vrata!” Gwath vikne te se zakašlje.

Vrata su se polako počela podizati sa zemlje. Bila su rešetkasta, tako da se Gwath osjećao kao u ćeliji. Činilo se da je prošla vječnost kada su se podigla nešto više od dva metra, na što su Gwath i Revon galopom izjahali van iz Magisa.

Za njima su se vrata tada gromoglasno srozala natrag na zemlju.

Jahali su što dalje od grada, da bi nakon dvadesetak minuta usporili na lagani hod.

“Znaš li zašto sam te poveo?”

“Jer nema Bellowa?”

“Ha?”, Gwath je na tren bio zbunjen. “Ne. Moram te zamoliti za uslugu.”

Revon ga je namršteno pogledao.

“Otići ćeš u Kessyr.”

Revon ga vjerojatno nije razumio, ili je samo razmišljao o zadatku. Gwath je čekao da čuje nakakvo pitanje u vezi toga, no vidjevši da ovaj šuti, nastavio je:

“Hil’gum je predaleko za golubove, a nemam nikoga više u koga bih se mogao uzdati…”, na tren zašuti i prodorno pogleda mladog čarobnjaka, “… osim tebe.”

Revon je bio smeten. “Ali Hil’gum je daleko. Nikada tamo nisam bio. Što ako se izgubim?”, zastane. “Ili poginem?”

“Vjeruj mi, našao sam najbolju brodicu čiji kapetan ima mnogo godina iskustva sa plovidbom. Na brodu je i vrstan navigator iz Stehhima. Uostalom, to je tvoja dužnost. U pitanju je usud Enzolarta. Osim toga, čuo sam da se neki čarobnjaci sedmog stupnja lako razboljavaju, pa čak i… pogibaju.”

Revon je trenutak razmišljao, no naposljetku je pristao. Gwath je bio oduševljen, iako je to prekrio maskom čistog prezira.

Poglavlje 14

ELTIUR

Sljedećeg jutra pošao je do karantene u koju ga je uputio krčmar. Popio je čaj sa Kalgom i Aberom te nakon toga, kroz izlaz iz zidina kojim su se koristili stražari, izašao iz grada. Put do karantene bila je obična ugažena trava, čak ni kolotečina. Hodajući, gledao je u okolni krajolik. Daleko na jugu vidjeli su se obrisi planina među kojima je bilo i selo Hurn. Na sjeveru je, pak, ležalo jezero Ajobb kraj kojega su rasle guste zelene šume. Na svim ostalim stranama jedino što se razabiralo bile su zeleno-žute stepe.

Nakon pola sata pješačenja, otprilike na granici početka njegova umora od hodanja, ugledao je drvenu kućicu.

Kućica je bila jednaka onoj koju je sanjao, vjerojatno zato što to jest bila ista kućica. Eltiur je nesvjesno ubrzao korak, nakon čega se, nekoliko sekundi kasnije, zatekao kako trči prema svom cilju. Ono što ga je natjeralo da se zaustavi bila je strijela koja se pred njegovim nogama najednom zabila u zemlju.

“Ni koraka dalje!” neki glas tada poviče.

Eltiur počne prelaziti pogledom preko svega oko sebe, tražeći onoga koji je strijelu ispalio, no nikoga nije ugledao.

“Odlazi!”, glas poviče. “Jesi li glup? Bježi odavde!” Eltiur začuje napinjanje strune.

U Eltiuru se najednom probudila mržnja. Bilo je nečega u toj magiji što čovjeka nakon nekog vremena učini zlim. Bilo kako bilo, Eltiur se nije povukao, već je, štoviše, prkosno počeo prilaziti prema glasu koji ga je upozoravao.

Pred Eltiurom se najednom niotkuda pojavio oklopnik sa dugačkim napetim lukom u rukama. Bez ijedne dodatne riječi, oklopnik je ispalio strijelu, koja je munjevitom brzinom poletjela prema Eltiurovoj glavi. Trenutak prije nego je trebao ugledati vlastitu smrt, pred Eltiurom se prizor usporio. Osvrnuvši se, Eltiur primijeti da je sve oko njega zaustavljeno. Strijela koju je niti pola otkucaja srca dijelilo od cilja najednom se zaustavila u zraku.

Nesvjesno je odvojio um od svog tijela, te njime ušao u strijelu. Mogao je njome upravljati. Mogao joj je pomaknuti putanju bilo gdje.

Mogao je tom istom strijelom ubiti vojnika.

Nemoj, Mord reče.

Strijela se rasprsnula u iverje, koje je vrlo polako letjelo prema Eltiurovu nepomičnu tijelu. Eltiur se tada vratio natrag u sebe.

Vrijeme se vratilo u svoj normalni tok.

Vojnik je sa čuđenjem gledao neobičan prizor. Iz tobolca je, prestrašen, izvukao i napeo još jednu strijelu.

Otiđi odavde. Brzo! Mord mu naredi.

Eltiur bi se osjećao izgubljenim da je bio u stanju to učiniti. Vojnik je ispalio strijelu, a Eltiur je ponovno nesvjesno usporio vrijeme i uništio strijelu, ovaj puta spalivši ju u zraku.

Napokon je panika prevladala te je Eltiur pobjegao odande. Nakon manje od desetak koraka pretvorio se u orla i poletio u Avan.

ELTIUR

Doletjevši do Avana, vratio se u čovječje obličje. Hitro je ušao kroz stražnji ulaz zidina u grad, pazeći da bude što neuočljiviji. Tresao se, jer onom magijom nije upravljao ni on ni Mord. Prošavši kroz nekoliko ulica, uspio se vratiti u kuću Abera Špirita.

Prošavši između redova bačvi i male grupe ljudi koji su međusobno razgovarali, uspeo se stepenicama na sljedeći kat. Prošao je kroz hodnik, te napokon otvorio vrata sobe u kojoj su Kalg i Aber i dalje pili čaj.

“Kada odlaziš do karantene, Eltiure?” upita ga Aber.

“Ali, upravo sam se vratio…”

“Karantena je udaljena nekoliko kilometara od grada. Kako si otišao tamo i vratio se u pola minute?” Aber je pomislio da se Eltiur šali.

Eltiur najednom osjeti snažan, probadajući osjećaj u trbuhu. Toliko snažan da se savio od boli.

“Nešto nije u redu?” Kalg je ustao i prišao mu.

Eltiur je imao osjećaj da će mu utroba izaći van kroz kožu. “Sve je u redu.” reče.

Mislim da si počeo shvaćati što si učinio, reče Mord. Naučio si usporavati vrijeme.

Eltiur problijedi. Sjeo je za stol. Zakoni magije bili su složeni, gotovo bez ikakva ograničenja. Nije shvaćao da uz neograničenu slobodu dolazi itekakva ograničenost. Nije sebe krivio što ne shvaća jednostavne pojedinosti, ali se je počeo zbog toga mrziti. Htio je otići iz Avana. Htio je otići bilo gdje, daleko od problema i dužnosti koje nemaju smisla.

Htio se vratiti u prošlost, a sada je to vjerojatno i mogao. Počeo se igrati boga, a to ga je plašilo.

Dok su Kalg i Aber razgovarali o Aberovom poslu s jabukama, za što se Kalg doista zainteresirao, Eltiur je odlučio ponovno otići do karantene. Htio je otići i obaviti ono što mu je Mord zadao, pa da može mirno leći čiste savjesti.

Ustao je sa stolice i izašao iz sobe.

Na ulici, na kojoj se osjećao svježi smrad vjetra koji je dopirao sa tržnice na jugu, zaputio se prema stražnjem izlazu iz Avana. Kraj kamene kaldrme ljudi su podigli mnogo obrtničkih kućica; dok je prolazio, primijetio je bačvare koji su nabijali obruče i sedlare koji su kuckali po zakovicama. Staklari su puhali staklo, a tesari nešto dalje brusili drvene konstrukcije…

Dakle, sasvim dovoljno za dobiti glavobolju, koju je, eto, Eltiur već imao.

Prošavši kroz nekoliko ulica, došao je do dijela grada u kojemu više nije bilo kuća. Tu je sada okruženje bilo satkano od hrama Boga Obe, nekoliko štagalja oko njega i neobično velike kamene banke najbliže zidinama. Oko banke su tu i tamo stajali stražari, koji su svojim dosađivanjem ljudima oko sebe jasno davali do znanja da ih nije ni najmanje briga za banku i ono što je u njoj.

Jedan ga je od stražara mrko pogledao, na što je Eltiur pognuo glavu. Sumnju si nije mogao priuštiti. Skrenuo je s puta prema izlazu iz zidina te otišao prema hramu. Hram je bio dvadesetak metara visok i barem duplo toliko širok. Bio je podignut od kamena, sa tu i tamo nekoliko dijelova od mramora.

Stražar ga je i dalje promatrao. Eltiur nije imao izbora; ušao je u hram.

Vrata hrama nisu postojala, tako da je samo ušetao unutra i stopio se sa ono ljudi koliko ih je unutra bilo. Većina okupljenih ljudi bili su starci. Prišavši nekoj starici poluzatvorenih očiju, Eltiur baci pogled na svećenika, koji je u grimiznoj halji zlatnih obruba glasno propovijedao.

“Troje su bogova vaši spasitelji i nema drugih!”, svećenik vikne na što se Eltiur trgne. “Oni vam daju toplinu i sigurnost, bogatstvo i sitost!”

Ljudi su oko Eltiura sada pokazali više zainteresiranosti. Jedan je starac čak istupio iz gomile i svećenika upitao: “Milostivi, zašto nam onda uskraćuju drva, uzrokuju rat, dopuštaju nam da prosimo i gladujemo?”

Svećenik ga je na trenutak prodorno pogledao, nakon čega je mirno, strastveno odgovorio:

“Zato što ste grešni! Svi odreda! Ne pokazujete straha prema Gospodarima, niti se odričete svojih odvratnih sklonosti. Ne molite li ih za milost, milost vam neće biti udijeljena.”

Starci su sada već počeli glasno mrmljati, što je Eltiura dodatno uznemirilo. Jasno je osjećao da se Mord svim silama bori da mu ne uzme tijelo i poubija sve oko sebe. Napokon je neka starica prišla svećeniku te ga upitala:

“Milostivi, što nam je činiti?”

Svećenik joj položi ruku na rame te reče, na što sve utihne:

“Kaznite se. Onako kako najjače možete. Očistite se!” Na te joj riječi pruži crni bič.

Starica je zahvalno, sa divljenjem u očima, uzela bič i nakon nekog vremena gledanja u njega, svom snagom udarila po svojim leđima. Od udarca je pala na koljena, dok joj se duž košulje na leđima urezala krvava crta.

Gomila se ubrzo pretvorila u pravi stampedo koji se probijao prema svećeniku. Sam svećenik se uplašeno povukao dok su se starci tukli oko biča. Svatko je htio biti ranjen.

Eltiur je znao da je starica nasmrt pregažena. Ne mogavši više trpjeti guranje i psovanje ljudi, otišao je van iz hrama.

Oblaci su se polako razvedravali nakon jučerašnje kiše, mada je kaldrma i dalje bila mokra. Pogledao je u smjeru gdje su prije nekoliko trenutaka bili stražari, i s olakšanjem uvidio da nema nikoga. Vjerojatno su otišli u hram da spriječe opće ludilo.

Prošavši kraj napuštenih drvenih kola punih trule slame kraj puta, došao je do izlaza u zidinama. Oko kamenog prolaza obraslog mahovinom rasla je trava, te nekoliko omanjih grmova. Taj ga je prolaz odveo van iz Avana.

Nije htio odmah postati ptica, jer bojao se da bi ga netko od stražara na zidu mogao ustrijeliti lukom. Sama trava bila mu je visoka do bedara, a i odjeća koju mu je Aber dao bila je zelenkaste boje. Stoga je mogao bez straha poći a da ga nitko ne opazi.

Nije se bojao niti da se kod starčeve kućice stvorila gomila novih stražara, jer nitko ne bi vjerovao u priču o nekakvom magu koji moćima odbija strijele.

Nakon nekog vremena, kada su stražari na zidinama bile tek mutne crne točkice, Eltiur se pretvorio u pticu.

Nije dugo trebalo da dođe do karantene, no ovaj se puta nije htio zaustavljati pred kućicom – jednostavno se obrušio na slamnati krov i ušao u kućicu kroz dimnjak. Nasreću, vlasnik u peći nije zapalio vatru.

U čađavom dimnjaku nije mogao mahati krilima, tako da je bolno pao u pepeo na dnu peći. Ustao je na svoje tanke noge i par puta zamahnuo krilima da pepeo sa sebe otrese. Kada je napokon uspio izaći iz peći, Eltiur je ugledao čovjeka kojeg je tražio.

ELTIUR

Tharon je napravio čudnu grimasu na licu, koja je odavala da je iznenađen. Ustao je istog trenutka sa drvenog tronošca i odnekud izvukao nož.

Nije mu trebalo mnogo da nasrne na crnog orla, koji mu je na krajnje neočekivan način upao u kuću. Brzim je pokretima nožem zamahivao prema ptičjem vratu.

“Hrana!” uskliknuo je glasom koji je govorio da ga je vrijeme provedeno ovdje izludilo.

Eltiur je bio uznemiren i uplašen. Adrenalin koji ga je obavio kada je shvatio da ga čovjek kojega je došao osloboditi želi pojesti nije mu dopuštao da se vrati u ljudski oblik. Morde! viknuo je u svojim mislima.

Mord se nije oglasio. Morde! Eltiur ponovno poviče.

Pronašao si Tharona, Mordov se glas napokon čuje.

Hoće me ubiti!

Tharon je umornim, buljavim očima promatrao orla koji je lamatao krilima i nespretno se, bježeći, gegao po sobi. Srećom, u kućici nije bilo mnogo stvari, tako da se ptica nije imala gdje zavući. Bogovi znaju da će ovo Tharonu biti prvi zalogaj nakon suviše dana gladovanja.

Tada budi čovjek, Mord će ravnodušno.

Eltiur se naposljetku ipak uspio smiriti, što je popratilo opadanje perja sa njegova tijela. I dalje je bježao po sobi, no u isto je vrijeme rastao, dok su mu se kosti povećavale. Tharon očito nije primijetio nikakve promjene jer je i dalje nasrtao i nožem sjekao zrak.

Nakon nekog vremena, pred Tharonom se stvorio čovjek. Čim je za to dobio priliku, Eltiur je, niti ne znajući kako i zašto, Tharona magijom snažno odgurnuo od sebe; jadnog je starca zaustavio tek zid.

Tharon se tada srušio na pod i ostao tako nepomično ležati. Eltiur je, shvativši što je učinio, istog trena kleknuo i provjerio je li starac živ.

Tharon je disao.

Eltiuru je laknulo. Tek je sada shvatio koliko se umorio. Sjeo je tada na Tharonov neudobni krevet i pokušao doći do daha.

ELTIUR

Tharon je došao k svijesti tek nakon dva sata. Nije se sjećao ničega. “Tko si ti?” starac ga je sanjivo upitao.

“Eltiur.” nije znao kako bi drugačije odgovorio, a opet nije bilo moguće objasniti tko on doista jest.

“Što radiš u mojoj kući?” Tharon je uznemireno, gotovo drhtavo rekao. Bio je preslab da bi uljezu išta više učinio.

Eltiur se osmjehnu. I ja se pitam što to radim, ogorčeno je pomislio i prisjetio se mogućnosti izbora pri prvom susretu s Mordom. Bilo je, sjećao se, smrt ili “učenje”. Zašto nisam odabrao smrt? “Došao sam u posjet.” naposljetku je rekao.

“Zašto?” Tharon upita i osovi se na noge. Eltiur je sada mogao primijetiti da je starac jednak onome u snu. Tharon je bio sijede, gotovo srebrne kose i brade koja mu je padala preko prsa i trbuha, pa sve do pasa. Bile su neobične i njegove oči, koje su bile ni više ni manje nego crne poput ugljena.

Eltiur na “zašto?” nije odgovorio.

Tharon je vjerojatno razmišljao da li da zove stražare, jer došao je do prozora i nervozno gledao van. Eltiur mu je tada prišao. Što da mu kažem?

Doznaj tko je on, Mord odgovori.

“Ti si zatočenik?” upita ga iako je već shvatio odgovor.

Tharon polako kimne glavom.

“Koliko si dugo ovdje?”

Tharonov pogled značio je samo jedno: dugo.

“Dvadeset godina.”, glasio je odgovor. “Zar si me došao izbaviti?”

Eltiur kimne. Shvatio je da će tog čovjeka izbaviti jedino ako ubije stražare. Dovraga i ubijanje. Gadi mi se, pomislio je kada je napokon odlučio i učiniti što je naumio. Prišavši vratima, okrenuo se prema Tharonu. “Zatvori vrata i sakrij se. Ni u ludilu ne izlazi van.” reče.

Tharon ga je upitno pogledao, na što je Eltiur samo promrmljao:

“Jer ovo će sada postati pokolj.”

Poglavlje 15

HATOR

Dojahali su do jednog od krakova jezera Ajobb. Tu je bilo malo ribarsko naselje, sačinjeno od tek desetak koliba podignutih na brežuljku kraj vode. Svi u naselju bijahu ribari. Istog dana kada su stigli, Thar Pukovnik je poslao Ser Parksusa da im unajmi malu brodicu za plovidbu preko kraka jezera. Eriona više nije bilo niti u obzoru, tako da je Hator bio siguran da su prevalili barem trideset kilometara. To je, uzevši u obzir da su jahali konje, bilo dosta manje nego su zapravo trebali, no planine su im do sada donijele prilično neugodna iskustva. Otkako je jučer pala kiša, neki dijelovi planina su se odronili, time im zemljom i kamenjem presjekavši put.

Thar Pukovnik zamišljeno je sjedio kraj ognjišta na travnatom brežuljku, slušajući iritantno glasanje cvrčaka. Za to je vrijeme brusnim kamenom polako prelazio preko oštrice svog dvoručnog mača, što ga je neobično umirivalo.

Kraj njega, oko vatre, sjedili su ostali vitezovi. Slušali su tonove ručno izrađene gitare, koju je tiho svirao neki ribar. Ser Averg je kraj njih svoj bat laštio krpicom umočenom u nekakvo miomirisno ulje.

Hator je čitao knjigu koju je dobio od jednog ribara, naslovljenu Savršenstvo prave taktike,čiji su tekstovi govorili o bitnosti zajedništva među vojnicima.

Kraj Hatora je Ser Mitur među prstima vrtio svoj bodež. Hator se pitao zašto ga ovaj još nije naoštrio.

“Vidim da voliš taj komad čelika.”

“Tada dobro vidiš.”, Ser Mitur je odgovorio. “Mada u pitanju nije čelik.”

“Već?”

“Pojma nemam što su Zigorsi koristili dok su ga kovali, ali čelik nije.”

“Zigorsi?”, Hator se iznenadio. “U tom slučaju u potpunosti razumijem tvoju ljubav spram tog bodeža. Ako smijem znati, odakle ti?”

“Taj mi je bodež poklonio djed, koji ga je čuvao još gorljivije od mene. Čak toliko da mi ga je dao tek nekoliko sati prije nego je umro. Rekao mi je tada da se bodež prenosi sa koljena na koljeno u mojoj obitelji, još otakako ga je Perp glavom nosio na svome boku. Rekao je da je ovime napisana Pjesma.”

Hator je sada mogao izbliza pogledati oštricu tog bodeža, čija se oštrica, vjerojatno zbog igre svjetla, gibala kao da diše.

“Smijem li?” Hator ga upita i pruži ruku prema bodežu. Držao ga je već prije, no tada mu nije odavao toliku pažnju.

“Naravno.” Ser Mitur odgovori, na što Hator oprezno obujmi bodež prstima.

Bodež je bio nevjerojatno lagan, oštrice koja kao da je i zrak sjekla. “Neprocjenjiv je.” Hator šapne.

Ser Mitur je tada bodež uzeo natrag. Ser Miturova prošlost Hatoru je bila nepoznata, no Hator je pretpostavljao da je pripadao imućnoj obitelji.

“Večeras se vozimo brodićem.” reče tada poznati hrapavi glas Ser Parksusa desetak koraka od njih, koji se vratio iz ribarskog naselja.

Vitezovi nisu ničim pokazali da im je ova vijest promijenila raspoloženje. Thar Pukovnik je prestao oštriti svoj mač te ga je spremio u korice, ustavši. Korice sa mačem je držao u ruci, pogleda uprtog u nebo. “Onda se moramo početi spremati, jer već se mrači.”

Hator je također pogledao prema oblacima. Bili su tamnosivi. “Neće nam niti vrijeme baš biti na raspolaganju.” promrmlja.

Nakon što su sve konje ponovno osedlali, otišli su prema jezeru. Ajobb je, kažu neki, dubok koliko je Saviun visok. A to znači nešto više od petnaest kilometara. Kako su ljudi izračunali dubinu, Hator nije znao reći.

Jezero kojemu se nisu vidjeli krajevi mirno je i spokojno ležalo tamo gdje su ga i očekivali. Planinski vjetar tek je tu i tamo uzburkavao vodu niskim valovima.

Pred njima je na vodi plutala lađa; dovoljno velika da ima vlastitu staju i mjesto za smještaj ljudi. Lađa je bila dugačka tridesetak metara i široka upola toliko. No to nije bilo veliko vitezovima i Hatoru koji su znali da su brodovi koji putuju prema Hil’gumu najmanje deset puta veći.

Kapetan lađe bio je neki barbar, koji se mogao sporazumjevati jedino galamom. Lađom su upravljala šestorica mornara, od kojih je jedan sa broda gurnuo dugačku i široku dasku, čiji se kraj zabio u zemlju na kopnu. Prvi je preko daske pošao Ser Mitur, vukući svog konja za uzde. Došavši na palubu broda, uzde je prepustio jednom od mornara koji je konja odmah odveo u staju. Svaki od vitezova imao je svog konja kojeg je morao dovući na brod. Hatorove noge bijahu slabe, tako da bi vrlo lako vukući konja mogao izgubiti ravnotežu i pasti u vodu. Naposljetku je pukovnik Thar došao do Hatorova konja i za sobom ga povukao na palubu.

Nedugo nakon što su se napokon smjestili u krmu, počela je ponovno padati kiša.

MIHAEL

Došao je do unutarnjeg južnog tornja čitavim nizom hodnika. Uspeo se stepenicama osvijetljenim tek gorućim bakljama na zidovima, te došao pred debela drvena vrata koja su vodila u odaju u kojoj se nalazio Učenjak Albert.

Je li bila slučajnost ili ne, bilo kako bilo, Mihaela je uhvatio grč u bolesnoj nozi. Štap za hodanje mu je ispao iz ruke, a on se zgrčio u čučnju, svom se snagom suzdržavajući da ne vrisne od boli.

Dok je tako sjedio na hladnom kamenom podu, iz prostorije je čuo nečiji razgovor:

“Kažem ti, postaje očito! Moramo odmah prestati s time!” glas nije pripadao ni Albertu, niti bilo kome drugome koga je Mihael poznavao.

“Ne možemo. Tako je blizu.” glas Prvog Učenjaka odgovori.

Pokušao si je predočiti sliku o čemu ljudi unutar odaje razgovaraju, no ništa mu nije padalo na pamet.

“Čak i…”, Mihael je zastenjao od boli, tako da na trenutak nije čuo, “… pristaje na to.” Albert nastavi.

“Ali sve izmiče kontroli. Ne znam koliko ćemo još moći ovako.”

“Čuo si zapovijedi. Ne želiš valjda pokazati neprivrženost?” bijaše to opet Albert.

Čovjek je vjerojatno razmišljao o tome da li da nastavi sa time što je činio. Nakon nekog vremena reče:

“Vjerojatno imaš pravo.”, izdahne. “Naposljetku, ono sa patuljačkim kraljem je uspjelo.”

Thoron je ubijen od strane Alberta? Mihael nije mogao vjerovati. A moja je majka optužila Hatora.

Razmišljao je o dvjema opcijama: prva bi bila da nekako ustane i uđe u odaju da vidi o kome je riječ kraj Alberta, no oni bi ga vjerojatno svladali.

Druga je opcija, pak, bila da odmah ode u Kraljevski tron i sve što je čuo prenese svojoj majci.

No onda se sjetio jednog vrlo bitnog detalja:

Albert je privržen njegovoj majci, a upravo je izrazio gađenje prema neprivrženosti. To, dakako, znači da je, ni više ni manje, upravo njegova majka ona koja je kriva za Thoronovu smrt.

Osjećao se kao da je u kavezu. Nije se mogao micati, niti ikako djelovati. Upitao se što bi Hator učinio na njegovu mjestu. Gotovo fanatički, razmišljao je da li da upotrijebi frazu “napad je najbolja obrana”. No onda sjetio da doista može napasti.

Ledena vojska.

Odlazi sada, ovog trena, u Saviun.

Nije prošao ni trenutak, a već je imao detaljan plan u glavi. Oženivši princezu Lenyu, dobio bi polovičnu vlast nad Ledenom vojskom. Thargelion i njegova majka, kao i smrdljivi patuljci. Svi bi bili neugodno iznenađeni.

Mogao bi bez ikakva problema proći kraj ono nekoliko vojnika i stražara što ih je Erion imao na raspolaganju. Konjušnice su pune konja, tako da bi si samo trebao odabrati jednog.

To bi bilo neočekivano.

Ali ovaj je puta odlučio da će vrlo pomno pregledati konjske sapi imaju li kakav žig.

No prvo moram ustati.

ROANA

Sljedećeg jutra, do kraljice je došla vijest da je Mihael nestao.

U normalnim bi okolnostima poslala vitezove, vojnike i glasnike da ga pronađu, no u ovakvo vrijeme rata jednostavno je znala da je poginuo ili negdje upravo umire.

Već ga je cijelo prijepodne oplakivala. Nije imala teka, niti je više imala energije za jadikovanjem nad strašnom sudbinom.

Zapovjedila je slugama da joj iz podruma kuhinje donesu najbolji alkohol koji nađu. Ako će već morati tugovati, neka barem tuguje sretna. Ili barem sa takvim prividom.

Cijela moć kraljevanja i širenja propovjedi o časti i moralu bila je najobičnija iluzija. I to čak ne neka uvjerljiva. Cijela desetljeća njenog vladanja sada su joj se činila kao najobičnija lakrdija.

Bila je potpuno opuštena, dok je pijana sjedila na tronu, no mozak joj se i dalje divljački napinjao da shvati taj paradoks.

“Dijete moje”, reče i zajeca, “nemoj mi umrijeti.”

S tim riječima je zaspala, a čaša vina joj se razbila po podu.

Sanjala je svog davno umrlog muža, kralja Gerbetusa Trećeg, kako sjedi na prijestolju i mudro zapovijeda ljudima, znajući da neće učiniti nikakvu pogrešku. U san joj je nakon toga ušla livada, beskonačne ljepote. Tračala je po njoj usporeno i sretno. Djeca su bila kraj nje, i sunce i sreća…

Najednom je vrisnula od straha. Djeca su oko nje bila mrtva. Livadom je zavladala smrt. Sva trava je uvenula, dok se sunce prekrilo crnim oblacima.

Oko nje je kružio vrtlog, crn i ogavan kao nikakva druga tama. Bio je sačinjen od svega najgoreg što je mogla zamisliti. Od prezira, straha, izdaje, smrti, boleština i nekakvih drugih, nepoznatih, ljigavština. Koža joj je otpadala sa tijela, kao i kosa, i grimizno kraljevsko ruho koje je nosila.

Gadila se samoj sebi.

Vrtlog se skupio, dok je ona bila usred njega. Počeo ju je daviti. Kašljala je i pljuvala, no i dalje je osjećala kao da će se ugušiti.

Glas je dopirao niotkuda. Bio je potresen i uplašen. Pokušala je shvatiti značenja riječi, no sve je bilo nerazumljivo.

“Moja gospo!” reče glas. Roana je bila sretna što je prepoznala glas jedne od svojih sluškinja.

Otvorila je oči.

“Diše.” sluškinja reče.

U ustima je osjetila odvratan okus. Nešto joj je bilo u ustima – nešto ljigavo i vodeno. Počela je pljuvati.

Tada je shvatila što se dogodilo.

Gotovo se ugušila u vlasitioj bljuvotini.

“Hvala bogovima!” izdahne druga sluškinja.

Roana je obrisala usta rukavom svoje halje i još nekoliko puta pljunula na pod. Ustala je i okrenula se, pogleda uprtog u sluškinje koje su u strahu ustuknule.

“Očistite ovo!” zapovjedi im.

Čovjek bi u ovakvim trenucima trebao osjećati stid, no kao i uvijek, on pobjegne od stvarnosti.

Tako je učinila i ona.

HATOR

Plovili su jezerom dok se nebo nad njima sve više mračilo. Planinski vjetar šibao je vodu, zapljuskujući time palubu i sve na njoj. Kapetan je mornarima naložio da podignu jedra, dok je on za to vrijeme upravljao kormilom.

Hator je pod uljanicom u krmi čitao Savršenstvo prave taktike,dok je Thar Pukovnik kraj njega spavao na slamnjači. Ser Tesej je sa Ser Vitonom, Ser Bolgom i nekoliko mornara otišao bacati mreže sa palube, no ostali su vitezovi tek sjedili za stolom kraj Hatora i pili razvodnjeno pivo, jer bilo im je mrsko kisnuti.

“Kažu mornari da nisu čuli da se u Erionu vodi rat.”, Ser Mitur je zamišljeno rekao. “Čini mi se da tada ni Thargelion ne zna za to.”

“Ne valja se nadati…”, Ser Salikus dometnu. “Napokon, da je Thargelion glup čovjek ne bi sve to toliko trajalo.”

“Imaš pravo.” Hator podigne pogled sa knjige i reče.

Dalje su nastavili u tišini, svaki sa svojim mislima u toj polumračnoj, odvratno vlažnoj i hladnoj krmi, gdje im je jedinu utjehu pružalo to pivo – doduše razvodnjeno. Hator je čitao, to je bila istina, ali njegov je um bio daleko dalje, pogotovo od te knjige, negdje gdje su vladali mir, sitost, toplina, ta trunka tolerancije koje danas više nema, pa čak i – moral.

Nema više toga… mislio je. Gdje li je nestao smijeh? Očito, nije se smio to pitati, jer sjetio se Mirre, svoje kćeri. Ona se znala smijati.

Hatorovu iznenadnu navalu tmurnosti i klonulosti srca i volje primijetio je Ser Seltes, koji ga je na to upitao: “Je li sve u redu, Hatore?”

Hator ga tada neobično brižno, čak bi se moglo reći, lomljivo pogleda, i reče: “Zašto bi Thargelion bio glup čovjek? Ta zar nije postigao sve što je htio? Ti si bio Učenjak, Seltese, reci mi tada: zašto bi išta bilo u redu?”

Ser Seltes na to odgovori: “Shvaćam, Hatore, na što misliš. Svi smo za sobom ostavili nešto u Erionu. Ali to ne znači da nije u redu otići i pokušati sve to spriječiti. Čini mi se krivim pokušati shvatiti Thargelionove postupke, no to može biti rješenje. Shvaćam da traženjem saveza sa neprijateljem naša lojalnost dolazi u pitanje, ali u pitanje dolazi i život Erionaca…”

Ne shvaćaš… Hator pomisli i jadno se osmjehnu. “Nema veze.”, reče, položivši ruku Ser Seltesu na rame. “Dokle je britkih umova poput tvoga, za Erion se ne brinem.” Ustao je, zaklopio knjigu i rekao: “Idem na zrak.”

“Svakako, svakako…” Ser Seltes mu se makne s puta.

Ali Hator nije išao zbog zraka. Išao je zbog osamljenosti. Čak, kada se dovoljno maknuo od sviju da može započeti vlastiti monolog, rekao je: “Dovraga!”

I počeo misliti: Zar vam nije žao, neljudi, tako hrliti k ubijanju? Zar vam nije žao uporno započinjati suvišne ratove? Naslonio se na vratnice, u namjeri da izađe iz krme. Gadite mi se, svi redom, prokletnici, ulizice, gamadi nemoralna, što se kupate u svojim lažima i krvlju i znoju gladnih i siromašnih. Gadite mi se sa svojim odlukama i uživanjem u općoj nesreći.

Došlo mu je da zaplače, ali on je “otišao na zrak”. Ništa više nije mogao, jer bio je tek čovjek. Da li da vam oprostim zbog svega toga? pitao se kada je napokon stao na palubu, gdje ga je dočekao pogled na hladnu kišu i Ajobb. Ne! Umrite! Umrite i istrunite, da vas nema. Molim vas, umrite, neljudi odvratni, vi prokletnici. Ne želim na vas više ni misliti…

Stao je kraj Ser Bolga. “Čini mi se da danas neće biti ulova.” vitez je rekao.

“Ne pričaj gluposti”, dobacio mu je Ser Tesej, koji je pred uskomešanim valovima potezao neko uže, “već dođi i pomozi. Nešto je zagrizlo!”

MIHAEL

Jahao je po blatnjavoj mokroj travi, dok mu se odjeća mokra od pljuska koji je nemilosrdno padao lijepila za tijelo. Dobio je žuljeve na dlanovima od uzda koje je jedva držao, a i rana na nozi obavijena zavojem se pogoršavala. Više puta se konj prejako trgnuo, tako da mu je krasta u konačnici popucala na više manjih komadića koji su se jedva držali za gnojnu ranu.

Jahao je u najudobnijem sedlu kojeg je mogao naći, a i to je bilo na više mjesta uništeno. Prije nego je pošao, pokušao se sjetiti što će Saviunskoj princezi, Lenyji, dati kao miraz. Ono što je na kraju odabrao nije mu se svidjelo.

Lice mu je bilo promrzlo i plavo, a usne ispucale. Bedra i listovi njegovih nogu bili su puni modrica od konja koji se jedva provlačio kraj suhog granja, kamenih gromada i trnovitog grmlja. Iako je jahao, a ne pješačio, ipak mu je sa lica kapao znoj. Bio je umoran i gladan od svega toga.

Kada je napokon izgubio gotovo sav osjet u nozi, zaustavio je konja, uz bol u rani noge sjahao, privezao životinju uzdama za drvo, i otišao do najbliže spilje koja mu je, kao i ono kamenje, priječila put. Spilja nije bila najtoplija i najsuša, no barem je polovično bio obavijen tom iluzijom.

Pred spiljom je sakupio naramak drva. Nakon što je dobrih sat vremena proveo pokušavajući zapaliti ta, nažalost mokra, drva također mokrim kremenom, na kraju je odustao i legao na tvrdo, ali ipak ravno, tlo spilje.

Nekoliko sati kasnije, napokon je uspio zaspati.

Sljedeće jutro, jedva je ustao koliko su ga boljela leđa od tvrdog kamena. Odjeća mu se osušila na tijelu tokom noći, zajedno sa kremenom na kojemu je, tužno je naposljetku shvatio, cijelu noć ležao i žuljao se.

Ustao je i protegnuo se, na što su mu kosti zapucketale. Vani je kiša prestala padati, no oblaci su mu i dalje bili sumnjivi. Osvrnuvši se po spilji, tada je razočarano ugledao hrpu suhog granja na njenom kraju. Nije mogao vjerovati da se cijelu noć smrzavao iako su suha drva bila tik do njega.

“Idiot!” poviče samome sebi ogorčeno. Jeka je odzvanjala spiljom, uznemirivši time konja koji je pred njom pasao travu. Mihael naposljetku odluči izaći iz spilje i promotriti okolinu.

Trava, zelena i sjajna, budila je u njemu spokojan osjećaj. Planina pred njim bila je obrasla stablima. Vrh planine bio je među oblacima i maglom, dok je ono što se od njega vidjelo bilo prekriveno snijegom.

Spustivši pogled, u daljini je među guštikom ugledao srnu. Bila je skrivena među visokom djetelinom i grmljem, ali ju je jasno vidio. Bila je visoka nešto više od metra i pol, sa sjajnim krznom boje jantara.

Mogao bih ju uloviti.

Konj kojeg je uzeo iz Eriona, za sedlo je imao zakačen mač. Mihael je prišao konju, skinuo sa sedla mač te ga isukao iz korica. Mač je bio oštar, kratak, širok i, što je najvažnije, lagan.

Uz bol u nozi, uzjahao je konja i laganim hodom dojahao na desetak metara od srne. Srna se nije uznemirila, već je samo spustila glavu i nastavila pasti djetelinu. Mihael je tada zaustavio dah i polako podigao mač.

Bilo mu je luđački udaralo, dok je rukom uzimao neprimjetni zamah. Nakon, činilo se cijele vječnosti, bacio je mač.

Oštrica se zabila u zemlju kraj srne. “Sranje!” Mihael opsuje.

Srna je na trenutak pogledala u Mihaelova konja, da bi nakon toga pobjegla.

Mihael udari uzdama, na što se konj dao u galop. Dok je konj preskakao prepreke, Mihael je shvatio da još uvijek nije sve gotovo; srna je, trčeći, nogom udarila o neki panj među lišćem, tako da je sada, jedva primjetno, šepala.

Mihael se tada sjetio da za pasom nosi ukrašeni kukri, koji je dobio dolaskom u Erion iz Barga. Zgrabio je dršku i izvukao nož. Okrenuo ga je desnom rukom, dok je lijevom držao uzde, tako da je sada držao oštricu.

Podigao je ruku. Konj je poskakivao, dok se teren pred njim nakosio prema gore. Naciljavši, Mihael je bacio kukri.

Trenutak kasnije, pred Mihaelom je ležala srna sa sječivom noža među rebrima.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *