Enzolart, knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga, poglavlja 1-5

Ivan Baran

ENZOLART

Knjiga prva Ciklusa Crnih Knjiga

Dio prvi

“I neka te ljuti, čovječe,
i za boj te grije
što genij se prezire,
a poštenje bije.”

PROLOG

Bili su oni dva neprijatelja. Razlikovali su se po ponašanju, razmišljanjima i moralnim pitanjima. Jedan je mrzio grad u kojemu živi, a drugi nije znao gdje bi da ga nema. Jedan se svake zore i večeri gorljivo molio svojim bogovima, a drugi ih je proklinjao. No obojica su čistila taj prokleti štagalj već pet sati i rovali lopatama po konjskom izmetu; bez obzira na gospodare, bogove i moral.

Mihaelu se znoj slijevao niz lice dok je teške lopate izmeta bacao na hrpu, a i tom dušmaninu, kojemu u petnaest godina nije upamtio ni ime (zvao ga je Onaj tamo), nije bilo ništa lakše. Halapljivo je i umorno udisao svaki djelić zraka oko sebe, pokušavajući razbistriti misli. No misli nisu surađivale.

Počeo je halucinirati, još odavno, zapravo. Prije nekih deset godina. Bio je tada još mladić. Nasmiješio se svojoj ludosti, jer tada je smatrao kako život ne može biti gori. Tada si je htio oduzeti život.

Sada bi vjerojatno osjetio istu želju, da je imao pojma što to život jest.

Osjetio je da će se srušiti. Zadnju je kap vode iz vjedra za konje popio još ujutro, a kada je jeo nije se mogao sjetiti.

Zagrabio je još jednu lopatu izmeta. Podigavši punu lopatu, odlučio je progutati ponos i upitati Onog tamo ima li koji gutljaj vode u svojoj čuturici.

Ah, čuturica! pomisli. I led, i snijeg, i rosa na listu. Hej, Ti tamo, imaš li vode?

Njegov se dušmanin zaustavio i naslonio na svoju lopatu. “Što je?” upitao je Mihaela, uvidjevši da ga ovaj promatra poluzatvorenim očima.

Budala, razgovaram u mislima.

“Imaš…”, shvatio je da je teško govoriti. Vjerojatno je sav glas potrošio na urlikanje u agoniji dok su ga prebijali prije nekoliko dana. “… imaš li vode?”

Onaj tamo frkne. Samo se okrenuo i vratio poslu.

Mihael ubrzo ispusti lopatu. Zadnje što je ugledao bila je unutrašnjost štaglja koja se vrtila oko njega poput zvijezda. Možda su to zvijezde i bile, a ne baklje, izmet i drvo.

Možda su to zvijezde…

Spavao je, prilično kraljevski – što je i bio, u izmetu konja. I snivao je san bez snova, dakako. Nema snova za zarobljenika. Možda Onaj tamo sanja, ili glavni svećenik, koji su bili slobodni ljudi. Možda sanja ključar citadele Barga, ili njegov šegrt. No ne i zarobljenik.

Ali sanjaju kraljevi.

San o prošlosti i nije san. Snovi o onome što je izgubio, a izgubio je sve prije tih prokletih petnaest godina. Je li Onaj tamo izgubio išta?

Ha! Onaj tamo. Zašto mi je to smiješno? Zovu li i mene Onaj tamo?

Sjećao se. Bilo je to davno, no sjećanja su ipak postojala. Nekada je imao ime. Bio je sin kralja – kako li se taj kralj zvao? Gerbetus?

Da, zvao se Gerbetus, Mihael zaključi, sjedeći u tmini svog usnulog uma. I bio je kralj. Znači li to da sam ja princ?

Sjećanja su tada nestala. Nema sjećanja za zarobljenika.

“Kažem ti, zasp’o je u govnima!” začuje nečiji glas. Bio je to Onaj tamo.

“Toliko o našem princu.”, reče neki drugi. Vjerojatno se zvao Onaj drugi. “Glavni će svećenik biti zadovoljan. Naposljetku, nije li ovdje petnaest godina? Ne brini, prijatelju, Erion će se pokloniti pod barjacima Barga.”

Mihael otvori oči. Prazni mu se želudac odmah oglasi, no to bijaše tek rutina. Zarobljenik shvati da je u ćeliji tamnice. Oh, slatki dome!

Da vrata nisu bila otvorena i da dva redovnika novaka, Onaj tamo i Onaj drugi, nisu razgovarala na njihovom pragu, ćelija bi bila u mraku.

“Hvala vam, vaša svjetlosti!” šapnuo je tiše od daška vjetra kroz svoje suhe i tanke usne. Redovnici se okrenu prema njemu.

“Dobro jutro, prinče Eriona.”, reče Onaj tamo. “Baš smo pričali o vama i onome što se ima dogoditi.”

“Što se ima dogoditi?” natjera se da upita.

“Tek okolnosti. Ništa strašno.”, reče Onaj drugi. “Hajde, ustani i pođi s nama. Moramo na jutarnju molitvu Trojici.”

“Bojim se da ne mogu ustati.”, Mihael reče. “Iscrpljen sam.”

“Ta sada si spavao!” Onaj tamo se najednom naljuti.

“Smiri se, brate.”, Onaj drugi potapša Onog tamo po ramenu. “San nije jedini potreban čovjeku…”

Zar to može biti istina? Hoće li mi dati… hranu? Oh, milosrdni su bogovi!

“… i rad je ono što čovjek treba. Mislim da će naš princ preskočiti jutarnju molitvu. Idemo, trebamo nekoga tko će očistiti snijeg sa kaldrme pred citadelom. Valjalo bi i očistiti kovačeve talionice od pepela te ga posuti po njima. Sklizak je kamen ovih dana…”

“Idemo.”, Onome tamo se svidjela ideja. “Ustani, prinče. Ili želiš posjetiti glavnog svećenika?”

Glavni… nije se mogao sjetiti tko je to, no sjećanja mu nisu bila potrebna; bili su tu ožiljci i modrice na leđima koji su ga podsjećali i previše.

Napokon je skupio snage osoviti se na noge. Zateturao je nekoliko koraka, no stigao se uhvatiti za hrđavu rešetku vrata.

Vrata tamnice nisu vodila u citadelu, već van na snijeg. Bio mu je poznat taj snijeg, gotovo poput prijatelja.

Svo je vrijeme, dok se promrzlim i slabim nogama probijao kroz snijeg, ruke držao uz još hladniji kamen kule. Zrak je bio leden vani, gotovo kao u citadeli.

Nema hladnoće za zarobljenika.

Zapravo, Mihael je bio siguran da je snijegu bilo hladno kada bi ga dotaknuo. Taj sretni snijeg; slobodno leti i pada gdje mu se prohtije. Ne bude dugo mučen životom, već se brzo otopi. Pa čak, ako ima sreće, doživi i nešto topline kada se neki čovjek ili životinja pomokri po njemu.

Da sam barem ja snijeg, Mihael je sanjario dok se probijao za dvojicom redovnika, pa da ljudi pišaju po meni i poštede me ovog jada od života punog prebijanja!

Napokon su došli do ceste od kaldrme. Vjerojatno je tu nekoć i bila cesta, no nisu je vidjeli, jer njih su troje stajali u snijegu dubokom do bedara.

I tada je još jedan, zadnji posao, započeo.

Jer Mihaelovo će zarobljeništvo završiti sutra.

314. godina, Doba Jeda.

Poglavlje 1

MIHAEL

Sljedećeg je dana bio pozvan u radnu odaju glavnog svećenika. Otkako je prije petnaest godina ovdje doveden protiv svoje volje sa svojim tutorom, Prvim Učenjakom, sve je poteklo nizbrdo. Da se mogao sjetiti svih strahota koje je doživio, vjerojatno bi bio sretan zbog slobode koja dolazi. No veselje je ipak bilo tu, jer ožiljci su bili njegovo pamćenje. Onaj tamo i Onaj drugi gotovo su ga vukli hodnikom do odaje glavnog svećenika; dijelom zbog toga što Mihael više gotovo nije mogao hodati, dijelom zbog toga što su mu ožiljci govorili da se pazi glavnog svećenika.

“Zdravo, moj prinče.” stari mu se svećenik obrati najumoljivijim glasom koji je poznavao kada je Mihael ušao u njegovu odaju.

“Što hoćete od mene?” Mihael htjedne upitati, no jedan ga ožiljak prekori da to ne čini.

Glavni je svećenik bilo jedno debelo stvorenje, podbuhlih očiju ispod kojih se nazirao nedokučiv smiješak, i ruku punih prstenja, čije su šake uvijek držale kalež vina.

“Danas odlaziš, jesi li znao?”

Odavno je prestao brojati dane u ovoj tamnici. Kimne glavom.

“Divno je to, zar ne?”, glavni svećenik srkne vino. “Pozvao sam te da ti kažem…”

Onaj tamo i Onaj drugi iza Mihaela zatvore vrata te se postave pred njih.

“… da kada se vratiš svojoj kraljici, a ona čuje tvoje riječi koje govore nešto protiv nas, nećeš dugo disati.”

Petnaest godina je bio zarobljen… prokletih petnaest godina.

“Odvedite ga.”

A sada odlazi kući.

MIHAEL

Sjedio je u tvrdim i klimavim kolima, zajedno sa Prvim Učenjakom, Hatorom, i nepoznatim, šutljivim kočijašem. Bio je umoran. Redovnička halja koju su mu ustupili svećenici u Bargu bila je tanka i na više mjesta podrapana, stoga se smrzavao. Kolotečina od suhog blata i rijetke trave činila je kola truckavim i škripavim, no Mihaelu to nije mnogo smetalo. Ono što mu jest smetalo bio je vjetar, koji je, raznoseći mu kosu i uzrokujući glavobolju, svo vrijeme nanosio prašinu i suhe busene trave u kola.

Pogledao je svog starog prijatelja, Hatora, koji je teških izboranih vjeđa i suhonjavih mršavih ruku čitao neku debelu knjigu. Bio mu je mio taj starac, mada je za Mihaela pojam “mio” davno prestao postojati. Rekao bi čovjek da su sada slobodni i da više nije neophodno biti hladan i zatvoren da bi se preživjelo, ali čovjek je često u krivu. A upravo to i jest jedan od razloga zašto mu je Hator bio “mio” – zato što nije razmišljao kao taj čovjek. Robovi smo mi, Mihael je pomislio i, iako mu je to bilo mrsko priznati, bio debelo u pravu.

Zato tijekom putovanja nisu odviše pričali.

Putovali su već devetnaest dana; preko planina, kroz stepe bez ikakvih staza. Pod pljuskovima, snijegom i nemilosrdnim vrelim suncem.

Sada su konji stali pred zadnjom preprekom: ogoljele granitne planine zapada, od kojih su neke višlje od kilometra. Vječno okovane pijeskom i vrućinom, šikarom i kržljavim stablima pri dnu.

“Sranje!” Mihael promrsi, opasno istegnuvši vrat pokušavajući ugledati vrh planine prve u redu skriven među oblacima, koji je izgledao kao da nebu nanosi smrtonosnu ranu.

Zadnji je puta u planine gledao na odlasku iz Eriona. Možda je tada gledao baš u ovu? Ushićenost što će se vratiti kući prostrujila mu je tijelom.

Dom, pomisli. Vraćam se kući!

Uskoro će navršiti trideset i prvi imendan. Bogovi, zar je toliko prošlo?

Željno je i gotovo radosno udahnuo planinski zrak. Skrenuvši pogled sa granitnih dina, okrenuo se prema Hatoru. Kroz ispucale i suhe usne reče: “Prijatelju, vratili smo se svome domu!”

Kočijaš je, prema dogovoru, uzeo novac. Mihael i Hator pješke su nastavili put, u naprtnjačama na leđima noseći ono stvari koliko su im ih u Bargu milosrdno poklonili – što će reći, osim dva iznošena habita, ni više ni manje nego ništa.

Hodali su tako pružajući nogu pred nogu, razmišljajući cijelo vrijeme o svemu i ničemu. Mihael se prisjećao svog života u Erionu dok je bio dječak, dok se stari Hator sa boli prisjećao da je iz Eriona otišao sa svojom kćeri, a u njega se vraća bez nje.

Planine su se u krajoliku prelijevale poput valova. Nakon milijuna godina čekanja, doživjet će nešto drugačije. Dakako.

MIHAEL

Hodajući, Mihael je promatrao svijetle, modre oblake visoko nad sobom. Dok su mu glavom strujale misli o Erionu, kojega je tako davno napustio, polako je prestajao biti svjestan svega.

“Mihaele, slušaj!” Hator najednom reče.

U daljini se, iza nekog šumarka, odvijao okršaj. Mihael je zadrhtao. Je li moguće da Eriona više nema? pomisli.

“Erionski vojnici?” Mihael upita i uznemiren stane.

“Tako mi se čini.” starac je odgovorio. Mihael ga nije mogao čuti, jer je već bacio naprtnjaču na tlo, podigao najbliži komad drveta sa trave i potrčao prema izvoru zvukova kreševa.

“Nemoj…” Hator je povikao, ali uzalud. Mihael je nestao među stijenjem i guštikom.

Pitanje o žrtvovanju života za svoju kuću i nije pitanje. Napokon, Mihael nije znao što će ga dočekati kada stane pred dvije neprijateljske skupine.

Provukavši se kroz bodljikavo grmlje i zaobišavši sivu kamenu hrid, Mihael je napokon ugledao ljude koji su se borili.

Nije pričekao ni trenutka, već je skupio svu preostalu snagu i hrabrost i potrčao niz padinu.

Ovo baš i nije veličanstveni juriš o kojem će stotinama godina pjesnici smišljati balade; podrapana, bradata skitnica masne crne kose sa komadom grane u ruci koja trči u napad u polupoderanim čizmama nije baš dio legendarnog juriša. No takav je kakav jest.

Ubrzo je postalo očito tko se s kime bori. Erionske je vitezove prepoznao po njihovim plavo obojanim oklopima i plaštevima sa velikim grbom Eriona – crno slovo E koje služi kao luk nekom vojniku.

Drugi su vojnici bili zelenih plašteva, sa grbovima Dvorca Pet Vrhova: četiri modre planine koje okružuju sivi stup. Ti su vojnici većinom bili mlađahnih lica te mu se činilo da niti jedan nije stariji od dvadeset ljeta. Njihova mladost se jasno vidjela u njihovoj tehnici mačevanja: pokreti ruku bili su im tromi, a gardovi su im većinom bili kao u djece od pet godina. Bili su prebrzi za nagle i netaktične napade koji bi završili kobno po njih, a opet prespori kada bi trebali odbiti nasrtaj neprijatelja.

No, bilo kako bilo, vojnika Dvorca Pet Vrhova bilo je osjetno više nego onih iz Eriona.

Vjetar je snažno udarao i raznosio prašinu zavađenim ljudima u oči, no to kao da nikome nije smetalo. Neki je erionski vojnik daleko pred Mihaelom zadobio oštricu u trbuh, no oklop ga je zaštitio. Pod okriljem hrabrosti, erionski je vojnik zgrabio mač i njegovom jabučicom udario neprijatelja u lice, na što se ovaj srušio u travu.

Dok se vojnik Dvorca Pet Vrhova pokušao podići, vojnik Eriona već mu je vrh svoga mača zario u glavu. Erionac je pustio da mač umorenu čovjeku viri iz lica te je nasrnuo na sljedećeg koji je zamahnuo mačetom.

Erionac ga je udario teškom nogom u prsa, te mu, kada se ovaj srušio u travu, skočio svom silinom na lice pretvorivši ga u kašu krvi i slomljenih kostiju.

Mihaela je dojmila ta hrabrost. Uletio je u tijek bitke, usput iščupavši kratki mač iz lica palog vojnika Dvorca Pet Vrhova.

Odmah je osjetio tjeskobu i nemir, a urlikanja ranjenih i režanja onih koji su klali nije ni čuo, jer sve je zaglušilo lupanje njegova srca.

Dvojici neprijatelja oko sebe u luku je odrubio glave, na što su se oni beživotno srušili u travu (dakako, tokom sljedećih nekoliko desetaka godina, verzija priče se mijenjala, tako da većina ljudi nije vjerovala da se jednim zamahom mača može odrubiti dvije glave, no eto, nitko nije htio pokušati to provjeriti). Erionac kraj Mihaela nasrnuo je na sljedećeg neprijatelja. Visoko je iznad glave podigao mač koji je našao u travi sa namjerom da neprijatelja pred sobom presiječe na dva dijela. Zamahnuo je, no mač se odbio od drvenog štita i odletio daleko u stranu. Neprijatelj je svojim mačem zamahnuo prema vojnikovu vratu. Oštrica je bila na pedalj od njegova vrata kada ju je nešto odbilo.

Osim što je imao mač u rukama, čovjek koji mu je spasio život bio je nenaoružan i neoklopljen. Čovjek je tada nasrnuo na neprijatelja i zabio mu sječivo mača u bok.

“Erion!” netko tada vikne.

Mihaela je preplavila neobična toplina prema ljudima na čijoj se strani borio i prema gradu kojega je napustio. Grad u koji se sada vratio.

Vojnik je skinuo željeznu kacigu, time pustivši da mu raščupana i masna smeđa kosa padne preko ramena. Čovjek je bio veseo iako se činilo da nije u stanju to činiti, s obzirom kolika je bradata ljudina bio.

“S kime sam danas imao čast da se borim rame uz rame?” upita ga vojnik.

“Mihael od Barga.” Mihael reče i požali što je izrekao podrijetlo koje ionako nije njegovo. Takvo predstavljanje su ga učili redovnici, dok je bio ništaviji od crva živeći u Bargu. Sada je on princ Mihael Erionski; tko god mislio suprotno, morati će se suočiti sa njegovim argumentom – sječivom mača.

“Ja sam Ser Parksus Erionski. Narednik desnog bočnog voda. Stojim na usluzi.” ljudina kojoj je Mihael maločas spasio život odbivši neprijateljski mač reče i zgrabi njegovu ruku, kao znak poštovanja.

“Budu li bitke često?” Mihael upita, u strahu da je njegov grad u ratu.

“Ovi su smradovi bili dio izvidnice iz Odisa. Pokušavaju naći Erion. Da je i jedan preživio, već sutra bi nas napala horda od desetak tisuća vojnika.” začuje se dubok glas. Iza viteza Parksusa bio je još veći tip. Onako oklopljen samo sa glavom bez ikakve kacige, što je izgledalo još strašnije s obzirom da mu je lice bilo puno ožiljaka i brazdi. Na par mjesta njegovo lice nije imalo mesa, jer čovjek u ratu ne stječe samo iskustvo.

“Ja sam Thar Hurnovski. Pukovnik svih vodova i strateški savjetnik kraljice Roane. Stojim na usluzi.” Pukovnik Thar je sve, od štitnika za vrat, prsa, stomak i čizme, nosio od narančasto žute bronce. Svaki njegov korak bio je popraćen zveckanjem žičane košulje.

“Mihael od Barga.”

Pukovnik Thar pronicljivo ga je pogledao u oči. Ozbiljno i hladno kao kamen.

No ipak se nečemu smiješio.

ROANA

U dvorani koja je mogla primiti gotovo pola tisuće ljudi, sjedilo je njih samo dvoje: kraljica Roana i Učenjak Lorg.

Pili su prvoklasno vino nastalo u gothskim vinogradima i razgovarali o erionskom izvoru prihoda. Kraljici je to bio mrzak razgovor, dok se Lorg nedokučivo mrštio.

“Može li se porez povećati?” Roana upita i srkne iz brončanog kaleža ukrašenog pleterima.

“Ne.” Lorg odvrati. Glas mu je bio gotovo pun ljutnje, kao da se pitao kako netko može biti na prijestolju a da nema gotovo nikakva iskustva i znanja o tome.

“Koliki su uopće prihodi od Rimmariona?”

Lorg je mrko i zamišljeno računao te onda izjavio:

“Devet stotina zlatnika svaki mjesec, što je gotovo jedanaest tisuća godišnje. Ovisi o žetvi i godini.”

Roana to zapiše na pergament. Ispod toga je napisala brojku koliko su dobivali godišnje od poreza i to zbrojila. Računanje bijaše njeno jedino znanje. Nije znala čitati jer, iako je bila kraljica, bila je i žena; a takvima nije dozvoljeno učiti nešto što ne mogu naučiti – takva bijaše erionska politika.

“Na godinu imamo oko dvadeset tisuća. Ne razumijem, imamo više od Avana a propadamo. Kako to?”

“Oprostite mi što se uplićem, moja gospo”, odbojno će Lorg, “ali niste ubrojili cijenu novačenja vojnika, ni cijenu rude za kov oružja, niti srebrnjake kojima plaćate svoje vitezove i Učenjake. I da ne spominjem da u Erionu raste samo kukolj. Narod treba hranu.”

“Ali to ne može biti mnogo.” Roana se pobunila.

“Točno dvadeset tisuća zlatnika.”

Odjednom se začuje prigušen žamor stražara i zveckanje njihovih uniformi. Očito su sprječavali da neki nezvani gost uđe u dvoranu.

“Pustite me da prođem!”, začuo se glas s one strane debelih drvenih vrata okovanih čelikom. “Imam važnu vijest za kraljicu!”

Vrata se glasno otvore, a u dvoranu uđu dva stražara, između kojih je koračao neki sluga.

“Pustite ga.” kraljica naredi.

Stražari su se u isti mah povukli. Bili su u potpunom oklopu, svaki sa dugačkim kopljem u rukama i kratkim mačem za bokom. “Kako velite, moja gospo.” obojica tada rekohu, nakon čega izađu.

Sluga je kleknuo.

“Govori!”

“Vaša Visosti, princ Mihael je došao… u taboru je vitezova.”

Roana se skamenila. Učenjak Lorg reče sluzi da može otići.

“Moja gospo, nešto nije u redu?” Lorg ju upita.

Zar bi trebalo biti u redu? Nije znala odgovoriti, ili nije mogla.

Lorg pomisli da je kraljici ta vijest iz nekog razloga mrska, pa reče: “Zar se ne bi trebali veseliti zbog toga…?”

Roana ne odgovori. Bez riječi je izašla van iz velike dvorane i pohitala kamenim hodnikom, više se puta usput popiknuvši o svoju tamnozelenu haljinu bijelih obruba. Izašla je iz ogromnog kamenog zamka, na što su se stražari uznemirili strahujući za njenu sigurnost, i potrčala strmom travnatom livadom. Znala je da oklopljeni stražari drže korak za njom pokušavajući je zaustaviti, no nije ni najmanje marila za to.

Napokon je jedan stražar dojahao do nje na teškom konju, sjahao i predao joj uzde. Pomogao joj je uspeti se na sedlo, nakon čega je nastavio pješačiti za njom dok se ona dala u galop. Planinski je vjetar mrsio njenu u potpunosti srebrnastu kosu tokom tih trenutaka.

Projahavši preko nekoliko brijegova, naišla je na mjesto gdje su se utaborili vitezovi Eriona, zajedno sa vojnicima. Leševi vojnika Dvorca Pet Vrhova su ležali svuda uokolo, ali onih erionskih vitezova nije bilo, pokazujući joj time da niti jedan njen čovjek nije poginuo. Laknulo joj je.

Dojahala je do šatora. Čuvši rzanje konja, vitezovi su iz njih izašli. Svi su bili oklopljeni, ali bez kaciga ili samo sa podignutim vizirima.

“Vaše Veličanstvo.” netko je promrmljao i svi su klekli.

Roana je pregledala gomilu. Mihaela nije bilo. Gdje si… kroz um joj prođe misao. Zadrhtavši, ponovno je prešla pogledom preko onih leševa, u strahu da joj je promaknulo nešto zastrašujuće.

Ali nije. Neki je zastor tada najednom zašuštao i iz jednog od šatora izašao je prljavi, blatnjavi i krvavi čovjek. Roana je znala da je to njen sin, Mihael. Iako je prije polaska iz Eriona izgledao veličanstveno, znala je da ga u Bargu nisu držali kao princa.

“Sine!” ona usklikne i u skoku sjaše s konja. Potrči prema Mihaelu te ga zagrli.

Nije bio snažan i punašan kao nekada. Sada je bio žilav, koščat i upijen. Gotovo nepoznati čovjek. Od sažaljenja se gotovo rasplakala.

“U redu je.”, Mihael će tiho.“Pođimo u Erion.”

MIHAEL

Vrsni su kuhari pripremali gozbu, a pisari poslali pozivnice kraljičinim saveznicima da dođu na svečanost u čast povratka Erionskog princa. Sluškinje su cijele dane ribale podove do visoka sjaja, dok su lovci među planinama hvatali divljač.

Dok su pekari pekli tone kruha, pivari su pravili hektolitre piva, a bačvari ih točili u tek izrađene bačve. Trgovci su imali pune ruke posla sa dovlačenjem punih konjskih zaprega namirnica. Rečeno je i da će doći trubaduri i ostali zabavljači iz svih krajeva Pobunjeničkih kraljevstava.

Kraljica Roana osobno je poslala po kralja Thorona u Gavo.

Sve su sluge bile upregnute na ta dva dana; radile su do kasno u noć.

A Mihael nije mario ni najmanje.

Okupao se, obrijao i naspavao dva sata prije, tako da se sada osjećao gotovo kao čovjek.

Velika je dvorana bila dupkom puna ljudi, ljudi, zanimljivo, ne nužno utjecajnih i imućnih, već gotovo iz svih staleža. Tu su bili kneževi u pratnji djeva kneginja, Učenjaci, trgovci… ali i ljudi poput šegrta, trubadura i štitonoša.

Pokušao je raspoznati neke od onih što su se gostili, pili i veselili za niskim stolovima pred njim. Hator mu je pokazao šumara i gostioničara, koji su sjedili sučelice jedan drugome. Tamo su bili i radnici ciglari, sa svojim majstorima, kraj tkalaca i talioničara.

Ugledao je nekog starca kojeg je prepozno kao sokolara svoga pokojnog oca, kralja. Do sokolara je sjedio vitez s kojim se upoznao tri dana ranije, Ser Parksus.

Po dugačkim tamno smeđim stolovima od orahovine bila su poslužena raznovrsna jela: mladi pečeni pilići u narančinu umaku, razni gulaši od divljači, lještarke punjene gljivama, tanjuri puni ovčetine u pivu… lovci su očito imali uspješan lov, jer na stolovima su bila i tri vepra pečena u umaku od borovnice, kraj kojih su bili redovi narezanih mnogobrojnih vrsta sira, punjenih jaja i tankih traka suhog mesa.

Ljudi su pod treperavim svijećama i plamenjem baklji pili crna i bijela vina, litre jabukovače, hektolitre piva i slatke, no žestoke, medovine.

Tapiserije protkane slikama slavnih heroja davale su neobičnu toplinu velikoj dvorani; pogotovo dok su trubaduri uz tonove lutnji i harfi pripovijedali o njima.

Prekrasne djevojke iz svih krajeva Hil’guma i Pobunjeničkih kraljevstava, odjevene u sjajna ruha, plesale su očaravajuće plesove u ritmu bubnjara i frulaša.

“Prokletih petnaest godina…” Mihael je mrzovoljno promrmljao te srknuo iz pehara s crnim vinom.

“Što?” upita njegova majka, kraljica.

“Sve je drugačije. Vrijeme provedeno u citadeli sa redovnicima bilo je uzaludno.”

“To je za dobro budućeg kralja.”

Nije mogao vjerovati. Mnogo je godina razmišljao što će reći svojoj majci, tisuće prigovora, naslage mržnje. A ona je na strani mučitelja. To je navelo njegove ožiljke da ga podsjete na Onog tamo i Onog drugog, te na čisto zlo koje je zapovjedalo njima: glavnog svećenika. Zadrhtao je od pomisli, usput samome sebi obećavši da se nikada više toga neće sjetiti.

“Ali bilo je užasno. Ponižavajuće. Izgladnjivali su me svakog dana. Spavao sam na podu. Ništa nisam smio činiti osim onoga što bi mi naredili, a to je bilo da čistim prostorije ili da zakapam mrtvace na groblju… pakao glavom!”

“Svi budući vladari moraju proći isto. Kažem ti, jednog dana će ti biti drago zbog svećenika.”

Nije shvaćao zašto prinčevi Pobunjenika uopće moraju služiti Bargu. Barg je citadela kralja Thargeliona, a sa njim su Pobunjenici u ratu već najmanje dvjesto pedeset godina.

Nekada davno, prije Thargeliona, Enzolartom je vladao pradjed Gerbetusa Trećeg, oca Mihaela. Kralj se zvao Girstos Prvi. Iako povijest iskrivljuje stvarne činjenice i događaje, ono što je svima jasno je da je otprilike u to doba Thargelion svrgnuo Girstosa i preuzeo vlast. Girstos Prvi je, iako u nemoći, obuzet gnjevom obećao da će se jednog dana vratiti na svoj tron. Stoga je, skriven među planinama, stvorio novo kraljevstvo – Erion.

Thargelionov upravitelj vojske, Neurij Mračni, ubrzo je objavio rat Erioncima, tako da su oni postali Pobunjenici. Danas Thargelion vlada svim područjima Enzolarta, osim Šume tame, kojom vladaju Zigorsi, bića čije postojanje živi tek u mitovima, zatim Kraljevstva Erion, čija je kraljica Roana, Kraljevstva Gavo, kojim vlada kralj Thoron, Kraljevstva Saviun, čiji je kralj Dagor Hladni te Kraljevstva Magis, kojim upravlja Gwath.

Razmišljajući o problemima Eriona, smirio se.

“Još traje rat sa Dvorcem Pet Vrhova?”

“Da. I očigledno nikada neće ni završiti.”

Rat je već odnio više tisuća života. Bilo bi besmisleno davati pozornost palima, s obzirom da su i živi još u opasnosti.

Misli su mu se odagnale kilometrima dalje čim su svirači harfi i lutnji započeli sa sviranjem laganijih tonova. Ljudi su međusobno tiho govorili, time stvarajući larmu. Sluškinje su za to vrijeme donosile nova pića onima koji su svoja popili.

“Kako uopće napredujemo na fronti?”

“Loše. Izvidnica Odisa ima sve više, koliko god ih mi istrijebljivali. Nasreću, dolaze u malim grupama. Strepim od dana kada nam na vrata pokuca skupina od nekoliko tisuća Thargelionovih vojnika. Čarobnjaci iz Magisa su nam poslali knjigu u koju su sakrili rečenice sa opisima nekakvih novih vojnika koje Thargelion okuplja, nikada dosad viđenih. Jedini je problem jezik, jer knjiga je pisana Krvavim jezikom. Učenjacima će trebati tjedni da je prevedu cijelu, a i tada će biti problem naći skrivene rečenice.”

Krvavi jezik bio je jezik starog Enzolarta – iz doba dolaska Morda iz Hil’guma koji je uništio demone koji su vladali tom zemljom. Enzolart se, zbog demona i rata sa njima, prije nazivao Krvava zemlja, stoga je onda i jezik bio krvavi jezik.

“Zašto su poslali knjigu na Krvavom jeziku?” Mihael nije bio znatiželjan, već je samo uživao u razgovoru sa nekim tko ga doista sluša, a nije starac od sedamdeset godina ili Onaj tamo koji ga gleda sa prezirom.

“Zato što bi i Thargelionovim Učenjacima trebali mjeseci da je prevedu. Ovako se ne mora šifrirati.”

Mihael je shvatio da mu majka misli da se u knjizi nalaze presudne informacije. Ratovi, sada mu se činilo, i nisu ništa drugo do li nadmudrivanja.

“To mi se čini dosadno.”

“Ne bi vjerovao koliko.”

Bili su napokon zajedno, nakon tolikih godina. I već mu je dosadilo.

Ako je nekoć i bio čovjek, sada to više nije.

HATOR

Probudila ga je svjetlost sunca.

Protegnuo se u krevetu; nešto što u Bargu nije mogao činiti, jer kreveti su tamo bili suviše mali. Protrljao je oči i sjeo na rub kreveta, usput rukom potraživši čizme za koje nije znao gdje ih je bacio kad ih je jučer skinuo. Našao ih je.

Navukavši čizme, ostao je sjediti. Bilo je čudno, to sjedenje. U Bargu je posla uvijek bilo i bila bi krajnja uvreda ne započeti s radom jednom kada se čovjek probudi.

Ali sada nisam u Bargu.

Ta pomisao natjera njegove dlake da se nakostriješe, jer u pitanju je bilo nešto što bi prije bilo kažnjavano bičevanjem. Dovraga!

Osvrnuvši se, letimice je promotrio prostoriju u kojoj je prenoćio. Iako je bila bogato ukrašena i više – manje topla, on se tu nije osjećao kao u svojoj kući. Čini mi se da ću morati zatražiti manju sobu… Nasmiješio se. Valjda su Erionske tamnice slobodne.

Ustao je, usput najednom osjetivši bol u glavi. Previše sam vina jučer popio, pomislio je. Prišao je vjedru punom ledene vode kojeg su mu sluge ostavile kraj kreveta, uronio ruke u njega i umio lice.

Vrijeme je da se pođe.

Sporim je hodom šetao hodnikom kada je zašao u njega, duboko zamišljeno. Prošlo je mnogo godina otkako je bio među erionskim Učenjacima i to mu je nekako nedostajalo. Čuo je da bi im dobro došla pomoć u vezi neke knjige koju treba prevesti i jedva je čekao da se baci na posao.

Erionska knjižnica bila je ogromna; duga i široka više od strelometa. To, dakako, nije bio beskrajan labirint knjiga, već je tu i tamo bio pokoji naslonjač kraj kamina.

Nije, naravno, svatko mogao u knjižnicu. To su mogli samo vitezovi, plemstvo, kraljevi i Učenjaci. Dakako, od navedenih društvenih slojeva samo su Učenjaci imali prave koristi od knjiga jer su jedino oni i znali čitati. Ali i oni danas rijetko kada čitaju, tmurno je pomislio.

Knjižnica je imala trideset kamina, koji su neprestano gorjeli grijući stare knjige. Jedan dio knjižnice bio je odio za rješavanje. U njemu su Učenjaci pravili pokuse, računali velikim brojevima i prevodili. Katkad bi iskovali neki mač prema nacrtima iz neke od knjiga, ili bi pak istesali luk nekog od legendarnih boraca. No ono što su najčešće činili bijaše proučavanje kakvoće materijala, provjeravanje je li stoka zaražena i smišljanje novih lijekova koji bi uglavnom bili potpuni neuspjeh.

Knjige su bile složene po više od dva metra visokim policama. U Erionsku su knjižnicu dolazili astronomi, mudraci, alkemičari, pustinjaci i razni dekani iz svih krajeva Enzolarta i Hil’guma.

Knjižničara nije bilo (osim Učenjaka Rubera, no on se samo brinuo za toplinu u kojoj su se knjige nalazile). Samo su Učenjaci mogli znati gdje se koje djelo nalazi. Osim Učenjaka, knjige nitko nije smio posuđivati, jer njima su bile svete. Učenjaci su mogli narediti da se muči ili čak usmrti bilo koga tko bi uništio ili oštetio neku od njih.

Hodnici su bili pokriveni debelim sagovima, koji su dijelom bili obasjani plamenjem mjedenih lustera što su visjeli sa stropa, a dijelom plamenjem baklji sa zidova. Hator je prošao kraj vrata koja su vodila u kuhinju i ušao u sljedeći hodnik. Bio je nešto tamniji ovaj hodnik nego prijašnji jer se teren spuštao više u zemlju, pa su stoga i prozori bili sve manji.

Na kraju dugačkog hodnika ugledao je drvena vrata na kojima je krvavim jezikom pisalo: Romm Quiorr.

Otvorio je vrata i ušao u prostoriju. Zatvorivši vrata, ugledao je izniman prizor od kojeg mu je zastao dah. Beskrajne police sa desecima tisuća knjiga koje su svjedočile svakoj sekundi povijesti, koje su upile i najmanju kap znanja…

Knjige su se nesumnjivo nagomilale u petnaest godina.

Opčinjeno je napravio nekoliko koraka gledajući u naslove niti ne trepćući. Ugledao je dobro mu poznatu Knjigu astrologije, kraj koje je bila i Savršenstvo ubijanja,čije su tekstove Pripovjedači običavali citirati vojnicima.

Prošavši još nekoliko koraka mimo polica, ugledao je neprocjenjivu knjigu: Povijest Enzolarta, koju je napisao njegov pradjed, Iruz Uronski.

U Povijesti Enzolarta detaljno su sažete loze svih kraljeva otkako je Enzolart nastao. Knjiga je počinjala sa kraljem Mordom Dur’agemskim te završavala Kraljem Thargelionom Kessyrskim.Hirgor i Olirrya, Thargelionova djeca, nisu bili spomenuti jer Iruz Uronski nije bio živ kada su se oni rodili.

“Tko si ti?” iznenada ga upita neki nepoznati glas. Hator se okrene i ugleda maldića u habitu Učenjaka. Bilo je očito da je mladić Učenjak koji je pazio da običan puk ili slaboumni vojnici ne upadaju u knjižnicu.

“Hator Erionski. Prvi Učenjak.” Hator će otresito, na što se lice Učenjaka promijenilo iz ljutitog u posramljeno.

“Oprostite mi na neuljudnosti, učitelju.” Učenjak će naklonivši se.

“Ti imaš ime?”

“Oh da, naravno. Albert Erionski.”

“Pa, Alberte, mogu li vidjeti što ste dosad postigli u vezi one knjige koju treba prevesti?”

“Naravno.”, Albert odgovori. “Pođite za mnom.”

Hator ga je pratio dok je ovaj brzo hitao pazeći usput da ne sruši neku od knjiga sa polica.

Odio za rješavanje zapravo je bio skup pet dugačkih drvenih stolova punih raznih svitaka, pergamenata, pera, alkemičarskog alata, starog hrđavog oružja iz rata Morda i demona, pa čak i mrtvih životinja kojima su neki Učenjaci čeprkali po utrobama.

Albert ga je odveo do jednog stola na kojemu su bili razbacani pergamenti oko dvije knjige. Na jednoj je pisalo Dur’agem, dok je na drugoj pisalo Rječnik novog govora Krvave zemlje, sada zvane Enzolart.

Hator uzme u ruku knjigu na kojoj je pisalo Dur’agem. Jezik mu je bio nedokučiv. Mnogo je vremena prošlo otkako je zadnji puta bio u doticaju s krvavim jezikom.

Albert stade čitati sa pergamenata na kojima je pisalo što su dosad preveli:

Ljetopisi Dur’agema sežu više od pet tisuća godina u prošlost, u doba Massora iz Bijelih prostranstava. U to doba, dok je Kessyrom i Hil’gumom vladao kralj Ondez, a Krvavom zemljom harali Rutzoni, Dur’agemom je…

“Stani.”, Hator ga najednom prekine. “Prebrzo čitaš. Čak mi se čini…”

“Što je, učitelju?”, Albert će zbunjeno. “Ovo je tek prva od dosad devetnaest prevedenih stranica.”

Hator uzme pergament iz Albertovih prstiju i pažljivo ga promotri, nakon čega reče: “Reci mi, ako je Dur’agem u Hil’gumu, onda se u njemu govori hil’gumski.”

“Znate da je tako.”

Hator zamišljeno progovori: “Enzolart je na krvavom jeziku “Krvava zemlja”, a na hil’gumskom “Natopljena zemlja”. A ovo su Ljetopisi Dur’agema?

“To je barem jasno.”

“Zašto onda piše: “Krvavom zemljom”, a ne: “Natopljenom zemljom”?”

“Možda je pogreška ljetopisca.” Albert reče.

“Ti si ovo prevodio?” Hator pogleda u Alberta.

“Vjerujte mi, učitelju, provjerio sam desecima puta svaku riječ. Mogu vam pokazati i originalnu knjigu, pa sami provjerite.”

“Mislim da nije potrebno.”, Hator se osmjehnu. “Jedna pogreška ljetopisca smije krasiti…”

Hator se zatim vrati tekstovima. Iako se sumnja lako dala ugasiti, on ipak nije dopuštao samome sebi da se izloži mogućnosti obmane.

Prošao je gotovo čitav sat, a Hator je svih devetnaest stranica pročitao nekoliko puta. No uvijek bi se, podbadan sumnjom, vraćao na onaj početak.

Tada je najednom rekao: “Bogovi, evo ga!”

“Odgovor?” Albert upita, na što se i ostali Učenjaci okrenu prema Hatoru.

“Ljetopisi Dur’agema pisani su u Dobu uspona i Dobu krvi. A piše da su Rutzoni harali Enzolartom.”

Albert pusti Prvog Učenjaka da završi misao: “Bića Bijelog Carstva su bila u miru sve do Doba Jeda. Dakle, četiri i pol tisuće godina od nastanka Hil’guma. Zašto bi onda Rutzoni harali? I, napokon, nad kime?”

“Mislite li da je-”

“Tako je. Rutzoni su odgovor. Oni su nova vojska Thargeliona. Dvije greške ne krase više ljetopisca…”

Dok je Albert u čudu gledao u pergamente razbacane po stolu, Hator je zgrabio onaj koji je maloprije držao i gotovo potrčao iz knjižnice – to bi i učinio, da je bio u stanju. Ovako je, točnije, samo brzo odšepao iz knjižnice.

Koračao je što je brže mogao kroz hodnike. Hitao je do mjesta kojeg su zvali Kraljevski tron. Usput se pitao kako li je uspio razotkriti zagonetku među spisima u jedva sat vremena, no na kraju mu je preostalo čuditi se jedino tomu da se uopće pitao takvo što; ta naposljetku, ipak je on Prvi Učenjak. Štoviše, jedini.

Napokon došavši do mjesta kamo je pošao, ugledao je velika drvena vrata pred kojima su stajala dva uznemirena stražara.

“Reci tko si.” jedan stražar reče.

“Hator…”, pokušavao je doći do daha. “Prvi Učenjak. Trebam kraljicu!”

Stražari su se, shvativši njegov položaj, maknuli i otvorili mu vrata.

Pred očima mu se pokazala unutrašnjost dvorane. Nije bila mala. Na kraju dvorane, iznad tri stepenice prekrivene zelenim sagom zlatnih motiva, bila su tri trona. Kraljica Roana i njezin sin, Mihael, sjedili su na dva, dok je na trećem trebao sjediti kralj, no on je davno prestao disati.

Hator je imao sva prava da kao kraljev osobni strateški savjetnik i Prvi Učenjak nakon njegove smrti sjedi na njegovu tronu, no on je to odbio. Tronovi su oduvijek donosili nesreću.

“Zdravo, prijatelju!” pozdravi ga Mihael.

Hator stane između princa Mihaela i njegove majke kraljice, te reče:

“Znam koje neprijatelje Thargelion okuplja.”

HATOR

Znači, Rutzoni?”, Mihael reče. “Nikad čuo.”

“Jasno piše.” Hator pokaže na pergament. Kraljica je šuteći promatrala, razmišljajući o mogućnostima koje je imala tako blizu, a nije ih znala upotrijebiti.

Samo da je Prvi Učenjak u pravu, gorljivo je razmišljala.

“Kako ih ubiti?”

“Odgovor znaju oni koji su nam i poslali knjigu.” Hator odgovori.

“Čarobnjaci Magisa?”, Roana upita. “Jedva su nam i ovo poslali.”

Hator je u čudu pogleda. Nije uopće ni znao da grad Magis doista postoji. Pak što se ticalo Mihaela, on je za tu informaciju doznao već ranije, no ona mu je vrijedila koliko je crnog pod noktom.

Magis je bio grad iz priča, a čak je i u njma pisalo da je izmišljen. Kraljica kao da je znala na što Hator misli.

“Doznali smo za njih slučajno, prije pet godina, kada smo poslali pismo u Sail. Tamo imamo doušnike. Bilo kako bilo, golub sa pismom nam se vratio kasnije nego je trebao, ali i sa drugačijom porukom od one kakvu smo očekivali. U poruci se jasno vidjelo da smo stupili u doticaj sa Magisom. Rekli su nam da je golub bio uhvaćen u snježnu oluju i bačen daleko od planina. Završio je u kraljevstvu Magis, rekli su. Nismo imali pojma da tamo uopće postoji neko kraljevstvo. Kasnije su nam poslali još pisama sa budućim Thargelionovim ratnim potezima, što nam je do sada više puta spasilo glavu.”

“Znači, netko je već bio u Magisu od Erionaca?” Hator upita.

“Ne. Nitko ne zna kako izgleda grad, niti išta drugo. Jedino što znamo je da imaju dobar izvor informacija i da im je položaj na području oko Saila.”

“Ali možemo im poslati poruku?”

“Možemo, no samo sa jednim golubom koji zna put. Inače se trudimo da im ne šaljemo suviše često pisma, jer oni su nam vrijedni saveznici. Ne želimo ih nečim uvrijediti.”

“Onda ćemo im poslati pismo.” Hator reče.

Hator ih je kanio upitati kako se može obraniti od Rutzona. Pozdravivši još jednom kraljicu i princa, izašao je iz dvorane Kraljevskog trona te se zaputio natrag u knjižnicu. Prošavši kroz sve hodnike i vrativši se natrag među police sa knjigama, došao je do dijela za rješavanje. Albert ga je ondje čekao.

“Moramo napisati pismo.”

Trenutak kasnije, Albert je uzeo novi pergament. Sjeo je za stol i odnekud izvukao pero, koje je zatim umočio u tintarnicu i protresao da odstrani suvišne kapi.

Hator je počeo diktirati, a njegove je riječi Albert prenosio na pergament.

Jedna od najvećih vještina Učenjaka bio je krasopis. Kralj bi bio na glasu kao barbar kad bi slao pisma drugim kraljevima, a da ona nisu dotjerana. A Albertov rukopis bio je rukopis majstora.

Albert je ubrzo dovršio pismo. Smotao ga je u najmanji valjak i svezao vrpcom. Prvi dio posla bio je gotov. Preostalo je još samo slanje.

“Gdje je golub koji zna put do Magisa?” Hator upita.

Albert ga je odveo izvan knjižnice, kroz dugačke hodnike pa sve do stepenica koje su vodile u jednu od kula. Uspinjali su se sa mukom tim stepenicama, no uspjeli su doći do velike prostorije pune golubova, koji su oko nogu nosili obojane vrpce. Prostorija je imala jedan veliki prozor sa rešetkom, tako da je zrak mogao slobodno strujati. Albert je potražio određenog goluba i na njega pokazao.

“Onaj tamo.”, rekao je. “Sa crvenom vrpcom.”

Učinivši nekoliko pažljivih koraka hodajući među pticama, Hator je prišao onoj koju je htio uhvatiti. Mirno je disao i pazio da ne napravi kakav nagli pokret koji bi pticu uplašio. Tada ju je polako obuhvatio dlanovima i primio u ruke.

Dok je Hator držao pticu, Albert joj je uzicom za nogu privezao malo pismo. Napokon je Hator došao do prozora i pomaknuo rešetku, te pticu pustio na slobodu. Golub je poletio i napravio nekoliko krugova ispred kule, ali umjesto da se tada vrati prozoru, on je odletio na Istok.

Dakle, u Magis.

MIHAEL

U zoru trećeg ili četvrtog dana nakon što se vratio u Erion – nije znao u točnosti jer mu um bijaše zaokupljen važnijim stvarima – odjahao je na posuđenu konju do tabora desnog bočnog voda kojeg su čuvali vitezovi sa kojima se zajedno borio protiv izvidnika vojske iz Odisa. Već je upoznao Ser Parksusa i Pukovnika Thara, no vitezova ima mnogo.

Konj mu je nosio udobno sedlo namijenjeno za duge staze, što znači da mu u slučaju kakvog ponovnog okršaja kraj tabora neće koristiti ni najmanje. Komfor ima svoje mane.

Osjetio je kako se konjska kopita zabijaju u mekanu zemlju dok je galopom jahao. Lice mu je poprimilo modru boju od hladnoće i udara vjetra. No, bilo kako bilo, čvrsto je i odlučno držao uzde, odupirući se svakom naglom pokretu konja od kojega bi inače pao.

Nije više nosio poderanu i iznošenu odjeću, već kraljevsku, laganu, skupocjenu odoru. Nosio je tanke kožne čizme stegnute kopčama i debele lanene hlače koje bi mu pale da nisu bile više puta omotane dugačkim svilenim remenom za kojeg su bile zakačene kožne korice s ukrašenim kukrijem. Također je nosio svilenu košulju kratkih rukava i preko nje debelo i teško, fino obrađeno medvjeđe krzno kao plašt koji bi mu, da je stajao uspravno na zemlji, sezao do gležnjeva. Nosio je i kožne rukavice sa rupama za prste, jer sa normalnim rukavicama ne bi mogao napeti luk i odapeti strijelu. Luk, mač i tobolac sa strijelama su bili zakačeni za sedlo, kraj mjeha s vodom i zavežljajem ljekovitih trava kojeg su mu spremili Učenjaci.

Gotovo preletjevši na konju preko brežuljaka podno planina, obraslih trnovitim grmljem, dojahao je do tabora. Tu je vidio konje privezane za debla stabala koji su pasli nisko grmlje, i nekoliko kamenih ognjišta čiji su krijesovi svojom svjetlošću prodirali kroz jutarnju maglu. Nešto dalje od konja, među kamenjem, tekao je uski potok bistre vode. Kraj potoka je Mihael ugledao velike smeđe šatore.

Među mnogo malih šatora u kojima su inače spavali vojnici, i nekoliko nešto većih gdje su spavali vitezovi, nalazio se jedan ogroman u kojemu su se održavali sastanci.

Mihael je sjahao sa konja, privezao uzde za balčak mača koji je zario duboko u zemlju i, zaobišavši veliko ognjište nad kojim se peklo nekoliko malih riba nabijenih kolčićima, prišao šatoru za sastanke i odgurnuo njegov kožni zastor.

Desetak vitezova stajalo je u velikom šatoru oko drvenog stola, na kojemu je bila rasprostrta kožna karta. Svi su ga vitezovi pozdravili i pred njega kleknuli kada je ušao, nakon čega su se brzo uspravili.

Prije nego su započeli sa dugim razgovorima o planovima ratovanja s Dvorcem Pet Vrhova, trebali su se sa princom upoznati.

Vitezova je u šatoru bilo devetero, dok je Ser Parksus u isto vrijeme bio i narednik. Deseti vitez bio je Thar, no njega više nitko nije takvim smatrao. On je mnogo više.

Mihael napravi par, od jahanja umornih, koraka prema prvom vitezu do sebe. Čovjek je bio riđe bradice i kratke kose, a rukama je bio naslonjen o dugu ratnu sjekiru. “Bolg Erionski.”, čovjek reče. “Stojim na usluzi.”

Čim se vitez predstavio, Mihael je prišao sljedećem.

“Mitur Erionski. Stojim na usluzi.” sljedeći je rekao. Bio je to čovjek normalne građe, no sa mnogo ožiljaka po licu. U ruci mu bijaše luk sa smotanom tetivom, a na ramenu tobolac pun strijela. Za pasom je također nosio i bodež, koji nije bio u nikakvim koricama. Mihael je čuo priče o Ser Mituru kao vrsnome, iskusnome ubojici. Taj vitez bijaše savjesti kao u kamena.

“Salikus Hurnovski. Stojim na usluzi.” priđe mu sljedeći. Veliki vitez bez ikakva oklopa, ali sa pedalj širokim i metar i pol dugačkim dvoručnim dvosjeklim mačem koji mu je bio privezan na leđima. Mihael ga je već vidio kako se bori: neprijatelje je sjekao napola kao čačkalice.

Takvi su vitezovi dobri, bez milosti kada nije poželjna.

“Averg Erionski. Stojim na usluzi.” zagrmi sljedeći vitez. Bio je ćelav i bez brade, nesumnjivo tri pedlja viši od dva metra. Ser Averg je na leđima nosio ogromni čelični bat. Mihael se, ugledavši taj bat, naježio. Nije mogao zaboraviti Ser Averga punog jeda kako od glava neprijatelja tim batom čini zdrobljene kaše. Zapravo se iskreno čudio kako ga je ovaj uopće uspio očistiti. Tijekom okršaja je bio pun krvi, komadića mesa i kostiju, a sada je bio čist poput rose.

Prišao je sljedećem vitezu.

“Seltes Stehhimski. Stojim na usluzi.” Ovaj je vitez bio sličan Ser Mituru, ali ni približno toliko gadne naravi. Za pasom je nosio kratki mač. Samo je jedna stvar kod njega bila čudna: Ser Seltes je nekoć bio Učenjak. Mihael je to doznao od Hatora na gozbi.

“Viton Erionski. Stojim na usluzi.” sljedeći će vitez. U koricama na leđima imao je dva kratka, lagana mača od mjedi. I tog je viteza Mihael imao prilike promotriti tijekom bitke. Iako je sa dva mača vrlo teško rukovati, Ser Viton je sa njima mogao u isto vrijeme parirati više neprijatelja.

“Retek Erionski. Stojim na usluzi.” Taj je vitez bio nešto stariji, sa nešto više od pedeset godina. Kao dokaz svog iskustva, za pasom je nosio dugi, vitki rapir (kojeg bi u Pobunjeničkim kraljevstvima nosili samo najodaniji vitezovi). Taj vitez nije sudjelovao u okršaju sa izvidnicama iz Odisa, tako da Mihael nije znao kako ovaj rukuje tim rapirom.

“Tesej Erionski. Stojim na usluzi.”, posljednji je vitez rekao. U koricama za pasom je nosio čelični topuz, dok je na leđima imao okrugli drveni štit. Prijateljski se nasmiješio i rekao: “Ja sam također i kuhar ove skupine.”

“Što kuhar radi među vitezovima?”

Prije nego je Ser Tesej uspio odgovoriti, Ser Mitur je već rekao: “Mislite li, prinče, da sama bitka traje duže od preživljavanja nakon nje? Da među nama nema onoga koji zna spraviti ručak od stare čizme, drške od noža i šake prašine, mi bismo davno bili pod zemljom.”

Sviđa mi se ovaj čovjek, Mihael pomisli. Prijateljski je nastrojen isto kao i glavni svećenik Barga.

Pukovnik Thar i Ser Parksus se nisu morali predstavljati, a to su ionako već ranije učinili. Da prekine neugodnu tišinu, Mihael je glasno pljesnuo rukama i rekao:

“Onda mi ne preostaje ništa do li učenja. To je to što se tiče formalnosti. Pređimo na pravi posao.”

Poglavlje 2

ELTIUR

Selo Hurn bio je dom snažnih ljudi širokih pleća. Među ostalim narodima govorilo se da jedan hurnovski u borbi vrijedi kao najmanje petnaest drugih. Bili su to drvosječe, otporni na zimu, svi odreda bradati i dugokosi, čestita srca. Nisu voljeli ratove ni strance, a najmanje magiju. Njihovi običaji bili su jedinstveni, a svoje poslovice smatrali su gotovo svetima, zato što ih već stotinama godina čuvaju od svih nevolja.

Od svih običnih običaja, kao što je proljetno slavlje ili molitve pred zimu, jedan se najviše isticao: noć u kojoj mladić postaje muškarcem ako ubije planinsku zvijer bez ikakva oružja. Ako bi kojim slučajem na nečastan način ubio zvijer, zauvijek bi bio protjeran, ili pak ubijen. Ta kako bi se inače riješili besposličara, bankara i svećenika?

No on nije bio hurnovski.

Pala je večer, dopustivši time ledenim vjetrovima da udare još jače. Eltiur se nalazio u ograđenom prostoru sa zvijeri pred sobom. Kao zvijer koju je morao ubiti odabrali su mu medvjeda, što je držao pomalo smiješnim jer se još prije pola sata rastao sa životom.

Ovaj mu se prokleti dan oduvijek u životu činio daleko i nekako nedostižno, no morao je kad – tad doći. Zvijeri je, pod tim paklenskim očima koje ne slute što se događa, niz iskešene zube curila slina.

Netko će večeras umrijeti, rekli bi hurnovski starješine. Eltiur, mladi čovjek raščupane smeđe kose i neobrijana lica, pameti jednako snažne kakvi su bili mišići na njegovim mršavim, moglo bi se reći kržljavim rukama, čiji je korak, ako ništa drugo, bio lagan dok je nosio njegove duge noge i trup pun ogrebotina, dijelio je sa njima taj predosjećaj. Htio se luđački nasmijati kada je ugledao zvijer debela krzna pred sobom, koja ga je mogla smlaviti jednim zamahom i da je u ruci imao kakvo oružje, ali od straha ukočen vrat nije mu dopuštao ništa takvo.

Golemi medvjed blatnjave dlake sjedio je niti pet koraka od Eltiura, teških šapa opuštenih do trbuha i očiju uprtih ravno u njegove oči, kao da mu se ruga.

Eltiuru su drhtale noge, a da se nije manijakalno suzdržavao da se ne ispiša po hlačama, vjerojatno bi se srušio na tlo i počeo plakati.

Izvan ograđenog prostora gdje su se dvije nesretne duše trebale sukobiti, pijani i veseli muževi Hurna, svi redom puni želje za krvlju, urlikali su i podbadali zvijer kopljima da ju razjare.

“Volio bih da je drugačije.”, Eltiur šapne promatravši zvijer. “Neka ovo bude dobra priča.”

Medvjed ga je gledao kao da ga razumije, mirna pogleda. Napokon je, nakon nekoliko trenutaka, jedan od muškaraca snažnije zabio koplje u zvijer, na što je ona urliknula i nasrnula na Eltiura. Eltiur je skočio u stranu i počeo uzmicati. Medvjed je mahao šapama na sve strane pokušavajući ga zakačiti, no ovaj je uspio izbjeći sve njegove pokušaje.

Dok ga je zvijer tako napadala, od krvi crven snijeg frcao je između njih dvoje, postepeno se pretvarajući u blato. Nije prošlo mnogo nakon čega je Eltiur zadobio više posjeklina i ogrebotina, usput uopće ne znajući je li ozlijeđen ili ne.

Eltiur se tada skupi uz ogradu, a medvjed ga ne uspije vidjeti. Eltiur je trebao odmor, no jedino što je dobio bile su pogrdne riječi hurnovskih muževa, koji su ga zbog toga podboli drškom koplja.

Ugledavši ga, medvjed je šapom zamahnuo prema Eltiurovou vratu, u namjeri da ga polomi kao čačkalicu. Da nije dobio kopljem po rebrima i savio se u muci, zvijer bi ga usmrtila. Ovako je, divne li ironije, samo završio slomljena prsnog koša od teške šape i, kako će se kasnije pokazati, u situaciji mnogo goroj od smrti.

Cijeli torzo ga je zabolio od nepoznate vrućine ili hladnoće. Osjećaj ga je preplavio kao da je upao u vatru, ili ledenu vodu. Razmišljajući o svojoj boli izgubio je svijest, ili ju je izgubio prije toga – nije mogao utvrditi.

U snu je shvatio pravi opis boli: nešto ga je gušilo. Zvjerajući u tami svog usnulog uma, jedino što je mogao nazreti bila je svjetlost neobičnog lanca koji mu je ležao na prsima.

Na prsima mu je ležala ogrlica s viskom. Odsjaj joj je bio kao da je živ, kao da je mogao govoriti…

Eltiur joj se, ne znajući zašto, obratio pitanjem: Tko si ti?

Visak nije odgovorio. Eltiur se zbunio, jer očekivao je barem nekakav odgovor, barem mali tračak sažaljenja.

Pokušao je ponovno:

Jesam li mrtav?

Onoliko koliko sam ja živ, glas je odgovorio. Eltiura to nije obradovalo, niti mu je imalo promijenilo ravnodušno raspoloženje.

Što si ti?

Ja sam isto što i ti. Biće, ako se tako moglo nazvati, oklijevalo je iznijeti svoje podrijetlo. Eltiur je ustrajao:

Što sam onda ja? Pomisli da je postavio vrlo glupo pitanje, no biće je to zadovoljavalo.

Ti si Bezdušnik.

Ne shvaćam. Ta ja sam čovjek.

Istina nije da se izvrče. Ti jesi Bezdušnik.

Jesi li ti čovjek, ili kakva sablast?

Davno sam se prestao tako nazivati.

Kako te onda zovu?

Zovu me Inwog. Konačno pravi odgovor, mada ne odaje nikakve informacije. Inwog je moglo značiti bilo što.

Znači da sam i ja Inwog?

Ti si Bezdušnik, glas odgovori. Eltiur je odlučio još jednom pokušati.

Koje ti je bilo ime?

Mord Dur’agemski.

Eltiur osjeti tračak ushićenosti. Ime mu je bilo poznato. Negdje ga je već čuo… tada se sjetio.

Heroj Enzolarta? Najveći od pukovnika?

Taj sam… bio.

Eltiur nije bio mrtav. Medvjed je bio nečim zaustavljen.

Polako je otvarao oči, dok je na prsima osjećao žarenje ogrlice koju uopće nije nosio. Dok su mu se oči prilagođavale na svjetlost, u umu mu je bubnjalo. Tada je pogledao svoju lijevu ruku, koju je iz nekog razloga pružao prema zvijeri.

Na trenutak je izgubio dah.

Dlan mu je gorio plavom svjetlošću, koja se pružala prema medvjedu poput niti konaca. Par sekundi kasnije, medvjed je bio potpuno obavijen svjetlošću. Dok su se ljudi iza ograde čudili, medvjed se trzao i režao.

Eltiur je osjetio ogromnu mržnju prema zvijeri. Svjetlošću ju je stiskao kao da je u pitanju kakav kukac.

Ubrzo su se čuli mukli zvukovi lomljenja kostiju. Zvijer je naposljetku umrla, a iz nosa i usta tekli su joj potoci krvi.

Svjetlost je ubrzo nestala, na što se mrtvo tijelo medvjeda srušilo u snijeg. Eltiur tada osjeti strašan umor.

Nije znao što je upravo učinio.

Naposljetku je i sam legao kraj medvjeda, pokušavajući vratiti barem tračak energije koju je izgubio. Muževi Hurna su ga promatrali urlajući psovke i uvrede, jer je ono što je učinio bila najveća sramota za hurnovski narod.

Uskoro će biti protjeran i zauvijek omražen ili, u najboljem slučaju, smaknut.

KALG

Moj je sin koristio magiju?” Derrna je bila bijesna. Nije nazočila borbi svoga sina i zvijeri jer je ionako bila slijepa, no za grozne je vijesti morala kad – tad doznati. Nervozno je tada iščekivala ishod borbe, kada joj je prišao Kalg i rekao da im je sin kukavica i izdajica svoga naroda.

Nikada, u povijesti svijeta, nije bilo hurnovskog koji ne bi položio život za čast svoje kuće. To je ujedno bio i jedan od razloga zašto je sumnjala da joj je to sin učinio svojom voljom.

“Ne znam je li Eltiur to učinio svojom namjerom.”, Kalg je koračao po sobi drvene kućice kraj kamina. “Kako god da je istina, on više nije hurnovski. Zakon je zakon.”

“Moj sin ne ide nikamo!”

Derrna se nije ljutila na svog druga. On je bio jednostavan čovjek i nije tražio argumente kada bi ga netko za nešto optužio. Nije to činio ni sada.

Pokušavši se smiriti, Derrna je sjela na stolac. Umirivši disanje, Kalgu je postvila pitanje na koje je znala odgovor:

“Gdje je sada Eltiur?”

“U tamnici.”

Instinktivno je zarila lice u dlanove i počela tiho naricati, tresući se. Znala je da Eltiur nije mogao koristiti magiju, niti bi takav član zajednice ikada mogao učiniti nešto što bi naškodilo njegovu ponosu. Čak i kada Eltiur ne bi poštivao pravila, odakle bi mogao znati kako koristiti magiju? U cijelom Enzolartu nije bilo nikakvog poznatog čarobnjaka.

“Odakle bi mogao naučiti takvo što?” tiho je upitala.

“Ne znam.” nakon trenutka oklijevanja, Kalg odgovori i izađe iz kuće.

Kalg je pokušavao shvatiti kako i gdje je sve pošlo krivo. Prije samo dva dana bio je običan stanovnik sela Hurn. Toliko običan i neuočljiv pedesetšestogodišnjak da ga se čak i nije smatralo uzornim, mada je to vjerojatno bio. Ali sada je postao jedna od najomraženijih osoba u cijelom kraljevstvu Saviun.

Nije shvaćao. Istina je bila da mu je sin volio lutati smrznutim šumama Saviuna tražeći prepeličja jaja, penjati se po borovim stablima da dođe do košnica meda ili mrežom na dugačkoj motki loviti patke koje su letjele sa juga na sjever.

Sve je to bila istina, no Kalg se pitao je li mu sin doista mogao postati mag zbog pukih banalnosti?

Osjetio je nagli udarac tuge, dok mu je pod čizmama škripao snijeg. Sjetio se tužne činjenice da Eltiur uopće nije njegov i Derrnin sin.

Eltiur je zapravo rođen u grofoviji Gorgh, kao kopile grofice Elizije koja se kunila da je Eltiur doista sin grofa. Prije nego je Elezija smaknuta kao bludnica i izdajnik, povjerila je tek rođenu bebu dojilji sa riječima “Idi brzo”, ili “Eltiur” na gorghskom.

Sluškinja je putovala mjesecima od grada do grada i sela do sela, napokon se zaustavivši jednog dana u Hurnu. Nitko ju nije htio primiti jer se u međuvremenu zarazila nekom nepoznatom bolešću. Kalg ju je tog dana, prije dvadeset godina, susreo kod hurnovske tržnice i sažalio se nad njom. Pružio joj je dom.

Dojilja je nakon nekoliko mjeseci konačno podlegla bolesti, ostavivši time malo dijete Kalgu i Derrni.

ELTIUR

Bilo mu je studeno. Budio se. Osjetio je da leži na ledenom kamenom podu, a kada se malo osvrnuo shvatio je da je, uza sve to, i zarobljen. Sve ga je boljelo, a lijevi dlan najviše. Prsti kao da su bili neprestano probadani iglama, dok mu je dlan bio plav od izudaranosti. Nije ruku ni vidio, no to mu je nagovještavala probadajuća bol.

Pridigavši se na lakat, prstima desne ruke opipao je ranu od kandži na prsima. Poslije borbe su mu očito opekotinama zaustavili krvarenje, što ga je sada izluđivalo. Glava, dlan, bokovi – sve je polagano prestajalo boljeti, no prsa su mu luđački pulsirala.

Dovraga! Drhtao je od boli.

malaksalo se osovio na noge, primijetivši usput da su mu gležnjevi vezani užetom koje je vodilo u tamu prema jednom od zidova. Bio je, naravno, u tamnici. Gdje bi drugdje bio? Pogotovo nakon što je na krajnje nepošten način ubio životinju koja je trebala umrijeti od odgriženog grkljana ili iskopanih očiju. Sve samo ne od oružja ili magije.

Najgore je bilo što on uopće nije koristio magiju. Nije čak ni koristio vlastito tijelo. Bio je to netko drugi. Netko komu je ime Mord.

Eltiur je odlučio ponovno pokušati razgovarati sa legendom koja ne živi više od tristo godina. Pogledao si je u prsa, tamo gdje bi trebao biti zlatni visak koji mu se pokazao tijekom borbe sa zvijeri.

Nije ništa vidio.

Pokušao se sjetiti kako je uopće stupio u doticaj sa Mordom. Nije bilo zato što se susreo s medvjedom, jer medvjede je viđao često tijekom života u planinama. Nije bilo od straha, jer u životu je upoznao mnogo veće strahove. Je li bilo zbog ranjavanja? Vjerojatno… kandže su mu zaronile u meso prilično duboko, sijekući tanku košulju i…

Ogrlica! Nju je zakačio.

Otkriće ga je ushitilo. Nije mu pružilo toplinu niti mu smanjilo bol, no ipak ga je razbudilo. Ako mu itko može pomoći, onda je to Mord. A sada može ponovno razgovarati s njime. Postojalo je, dakako, nekoliko problema: ogrlica ne postoji, a Mord ga je i doveo do ovoga.

Opipao je bolnim prstima kameno tlo, tražeći nešto čime će se ozlijediti. Tražio je, nailazeći na iznenadne izbočine na kamenim pločama koje bi mu neugodno ozlijeđivale prste.

Nekoliko trenutaka kasnije, opipao je nešto veću izbočinu. Obujmio ju je objema rukama te povukao svom svojom bijednom snagom, koje nije imao niti da mirno ustane na noge bez da se sruši par sekundi kasnije.

Povukao je još snažnije. Ništa se nije dogodilo.

Hajde!

Naslonio se svom snagom na suprotnu stranu, šakama čvrsto državši kamenu izbočinu, naglo je cimajući i pokušavajući je oslabiti. Izbočina se ubrzo odlomila.

Odmah se sjetio plana. Držao je odlomljeni kamen među prstima, osjetivši kako je na mjestu puknuća oštar. Pružio ga je pred sebe, trenutak oklijevao…

… i zabio si ga u prsa.

Začudo, bol nije osjetio. Pogledao si je tada u prsa i, kako je i očekivao da će biti, ugledao sjajni lanac ogrlice.

Sada je mogao razgovarati sa Mordom.

Zašto si pokušao oštetiti Inwog? začuje duboki prijekorni glas u glavi.

Zašto si ti ubio medvjeda? Eltiur nije mario za Mordov bijes.

Sačuvao sam tvoj život.

I osudio me na smrt!

O čemu to govoriš, Bezdušniče?

U mojem je narodu magija zabranjena. Ako budem imao sreće, oduzet će mi život. Kako si uopće upravljao sa mnom te večeri?

Tajne su čuvane tisućama godina. Daj mi valjani razlog i otkriti ću ti ih, Mord reče.

Koga briga za tajne ako će me uskoro smaknuti!

One koji su ih voljni otkriti.

Bilo je uzaludno nastaviti raspravljati, jer bilo je očito da Mordu nije stalo. Napokon je i Eltiur odustao od rasprave: Što da učinim? rekao je. Kako da se izbavim?

Mogu te sačuvati od zla ako mi postaneš dužnik.

Što ću morati učiniti?

Samo učiniti ono što se učiniti mora: postat ćeš moj učenik.

Eltiur htjedne upasti Mordu u riječ, jer nije mu se sviđalo to što je čuo. No naposljetku se ipak predomislio i pustio ga da nastavi: Postojat će određene etape učenja. Sa svakom ćeš biti moćniji. Pristaješ li?

Biti ću mag?

Biti ćeš što budeš, Bezdušniče.

I što onda?

Postati ćeš moj saveznik. Davati ćeš mi svoje tijelo na korištenje.

Trenutak je razmislio, pitajući se bi li pristati na takvo što bilo pametno. Ali pobjedu su ipak odnijele bol i misli o smaknuću. Pristajem, napokon se odvažio reći. Onda, kako ćeš me izbaviti?

Vremenom.

Eltiur je htio upitati na što misli pod “vremenom”, no nije mogao pravilno misliti. Nije mogao ništa.

Bio je tek dio tame.

MORD

Bio je drugi puta oslobođen, ali ova mu se sloboda nije sviđala.

Bio je zarobljen. Netko vrlo glup mislio je da je moguće zaustaviti pukovnika Morda Dur’agemskog, legendu koje se boji sama smrt.

Bio je sputavan užetom. Činilo mu se vrlo tužnim biti tako jadno sprječavan u svojoj nakani. Nitko ne zaustavlja pukovnika.

Vatra je buknula i u trenu spalila odjeću mladog Bezdušnika čije je tijelo uzeo. Uže se pretvorilo u pepeo. Do prije sekundu mračna tamnica obasjala se plamenom jarkijim od samog sunca.

Plamen je usmjerio na kamene ploče, koje su se počele topiti od vrućine. Koža mu je na tijelu bila usijana, no nije izgarala niti ga pekla. Obuzet ljepotom vlastite veličanstvenosti počeo je levitirati prema zidu pred sobom.

Donedavno zid čvrsći od stijene otopio se kao snijeg pod suncem. Nakon što se kamen otopio, iza zida se pojavila zemlja, što je i bilo očekivano jer je tamnica bila nekoliko metara pod malom kulom hurnovskih stražara.

Mord je to shvatio, te stoga pojačao pakao oko sebe i uzdigao se prema stropu koji se pri doticaju otopio.

Ušao je u stražarsku kulu čiji su ljudi spavali na samom vrhu.

Kula se urušila prema svojoj unutrašnjosti. Tone granitnog kamenja popraćeno mortom i prašinom posvuda je letjelo, ubijajući stražare i rušeći okolna stabla. Pukovnik Mord nije bio ozlijeđen. Svaka kamenčina koja bi padala prema njemu istopila bi se prije nego bi ga uopće dotaknula. Otopljeni ga kamen, pak, ne bi ozlijedio, već se samo rasuo uokolo poput vode.

Uzdigao se u zrak, daleko iznad najviših krošnji okolnih borova. Promatrao je panoramu pod sobom, gotovo sa ljubavlju prema svojem djelu. Pukovnik je nedugo zatim nestao daleko među planinama.

Eltiur je izbavljen. Učenje uskoro počinje.

KALG

Probijao se kroz dubok i hladan snijeg. Vjetar mu je pomagao razbistriti misli. Razmišljao je da li da pokuša nagovoriti poglavara Hurna, i time pred svima dovede u pitanje svoju čast, da Eltiuru omogući novu borbu sa drugim medvjedom, ili da se jednostavno pomiri sa usudom.

Nesvjesno je pješačio sve dublje i dalje u šumu tražeći mir, no nije ga uspio naći. Desetak minuta kasnije i gotovo kilometar dalje, zaustavio se. Nešto ga je omelo u razmišljanju.

Netko je u daljini vrisnuo.

Od neobičnog straha se skamenio i zaustavio disanje. Poput životinje počeo je osluškivati šumu, time stvorivši apsolutnu tišinu.

Vrisak se ponovio, ovaj puta popraćen smijehom. Kalg se uznemireno okrenuo i dugim koracima zaputio kući.

Ponavljao si je zvuk vriska u mislima. Nije mogla biti neka trudnica koja rađa jer ih u ovo doba u Hurnu nema. Nije moglo biti ni slavlje, jer Eltiur je bacio ljagu na selo svojom magijom.

Što je više razmišljao, to je brže hodao. Još se donedavno sa borova rušio snijeg, no sada se gotovo sve otopilo. Oblaci su danas nagoviještali oluju, što će vjerojatno pomoći pri smanjenju količine snježnog nanosa. Nesvjesno je počeo razmišljati o poslovima kada dođe proljeće – obaranju stabala i sadnji te žetvi usjeva. Gotovo instinktivno, u mislima je pobjegao od stvarnih događaja.

Nekoliko trenutaka kasnije, stigao je na stotinjak koraka od kuće, gdje je ponovno začuo smijeh, no ne i vrisak. Tada je shvatio da smijeh dolazi iz kuće.

Zabrinut za Derrnu, potrčao je kroz niske zamete snijega prema kući; od umora gubivši dah, dok mu je srce snažno lupalo.

Ubrzo začuvši rzanje konja, osluškujući se zaustavio. Smirivši se kada je shvatio da ga konj ne vidi, napravio je još nekoliko tihih koraka prema kući.

Razbojnici, pomisli.

Napokon je ugledao konja, svezanog pred njegovom kućom. Bio je to crni, teški i skupi konj, očito ukraden od nekoga visoka roda. Kraj njega je bio još jedan: kobila koja je njuškom razgrtala snijeg u namjeri da dođe do zelenila. Oba su konja bila osedlana. Dlaka im je bila raščupana, što je Kalg držao posljednjim dokazom da su ukradeni, jer oni koji si mogu priuštiti bojne konje mogu si priuštiti i konjušare koji će se o njima brinuti.

Razbojnici su ubrzo izašli iz Kalgove kuće. Izbrojao ih je deset. Pomno promatrajući, Kalg je jednog od razbojnika prepoznao kao sina poglavara; njegovog zamjenika.

Što on radi ovdje? Kalg se pitao.

Zamjenik poglavara je nešto, što Kalg nije uspio čuti, naređivao oklopljenoj devetorici. Oni su samo kimali glavama i činili ono što bi im on naredio.

Već je prošla minuta tokom koje se ništa značajno nije dogodilo, i Kalg se već polako smirivao. No prije nego što se doista smirio, zaustavio ga je povik: “Spalite kuću!”

Gotovo je izgubio tlo pod nogama kada je čuo naredbu. Oklopnici su već jedan po jedan prišli krajeva slamnatog krova, koji se sa strana pružao gotovo do tla, i počeli ih paliti gorućim bakljama koje su držali u rukama. Kalg je tada progutao strah i naglo se uspravio, pridržavši se usput za najbližu mladicu bora.

Posljednji puta promislivši o tome što će učiniti, potrčao je do zamjenika poglavara i uzeo sjekiru naslonjenu o zid kuće, te zamahnuo njome svom snagom. Čovjek se izmaknuo, no sjekira ga je okrznula po podlaktici, ostavivši za sobom krvavi trag.

Nakon sekunde, koliko mu je trebalo da shvati što se dogodilo, zamjenik poglavara isukao je rapir i bočnom stranom udario po Kalgovu ramenu. Kalg je opsovao od boli iako ga rapir nije posjekao. Gotovo je ispustio sjekiru, no vidjevši da ga zamjenik poglavara pokušava ubosti sjajnim vrhom rapira, objema ju je rukama zgrabio i podigao iznad glave.

Vidjevši da je Kalg digao sjekiru i time oslobodio cijeli torzo, zamjenik poglavara brzim je pokretom zario vrh rapira u njegovo rame. Ciljao je srce, no Kalg se instiktivno izmaknuo kada je ugledao vrh njegova oružja.

Sjekira, na Kalgovu sreću, nije pala iza, već ispred, zabivši se stoga ravno u čovjekovu glavu rascopavši je napola.

Zamjenik poglavara tada se beživotno srušio u snijeg, dok su mu iz vrata prskali mlazovi krvi, a mozak mu širio neugodan smrad.

Oklopljena stvorenja, jer nije ih se moglo nazvati osobama, koja su palila kuću zaputila su se prema Kalgu.

Uopće nije trebao pažljivo pogledati, jer je i bez toga znao da se njegovi ubojice pod svojim vizirima smiju.

Sranje!

Poglavlje 3

MIHAEL

Stajao je nasred livade podno visokih planina, koje su njemu i njegovoj vojsci pružale zaklon i povjetarac. Okolina je bila obojana sutonom, dok se u daljini sa lijeve strane nazirao rub jezera Ajobb. Bio bi ovo trenutak doista lijep za umirivanje misli i spokojno opuštanje. Bio bi, no stvarnost je takva da se pred njim nalazi jedanaest formacija od po stotinu vojnika koji čekaju njegov govor. Nema vremena za traćenje.

Pet stotina balista kojima je upravljalo tisuću i petsto ljudi bilo je formirano u ravninu nešto dalje od vojnika pješaka. Baliste su bile zadnja nada Eriona ako bude pod kakvom opsadom, no na takvu se nadu ne može osloniti. Drvo lako gori, a neiskustvo vojnika koji su zapravo nekoliko mjeseci trenirani seljaci je ogromno.

Seljaci su se pridružili Erionu i uzeli oružje u ruke kada im je Thargelion oduzeo zemlju, tako da su, ako ništa drugo, barem svi dijelili istog neprijatelja.

Mihael se proteklih dana fizički i mentalno stabilizirao. Sada mu odjeća nije više bila velika i malo je manje ličio na kostura, a ruke gotovo da mu se i nisu tresle. Njegova želja za uništenjem Barga gotovo je u potpunosti nestala kad mu je kraljica pokazala svitke pune brojeva što su predstavljali financije eriona Eriona, a koji nisu bili daleko od nule.

Promatrajući baliste, prisjetio se starih dana u Utvrdi redovnika,u kojoj je vrijedio manje od ubijenog komarca. Zamišljao je kako ih sve šalje u Barg da iznenadi redovnike. U mislima je gledao kako pet stotina trupaca leti zrakom prema maloj citadeli u kojoj se skrivaju njegovi bivši vlasnici. Zamišljao ih je kako pišaju od straha dok se kameni zidovi Barga ruše. Ne bi ih htio ubiti, naravno. Htio bi ih samo dobro prestrašiti i nakon toga poslati na doživotni rad u Erion. Par stotina pismenih redovnika dobro bi došli kao graditelji obrambenih zidina ili, ako ne budu poslušni, kao projektili za onagere. Onaj tamo bio bi dobar projektil.

Uskoro, dovraga. Uskoro!

“Pozvani ste jer svatko mora znati za nove događaje.” Mihael je tada glasno rekao, iako je znao da ga svi dobro čuju. Vojnici su utihnuli čak i disanje da bi saznali za novu vijest. Iščekivanje se gotovo moglo nanjušiti, kada je Mihael nastavio:

“Danas smo ujutro od naših saveznika primili vijest da su se Rutzoni, Bića Bijelog Carstva, pridružili Thargelionu.”

“Tko su Rutzoni?”, netko iz gomile upita. “Nismo se dosad borili protiv nikog takvog.”

“Niste se borili, no sudeći po vremenima koji nam dolaze, boriti ćete se. Do jučer su Rutzoni postojali samo u pričama, ali sada znamo da ih kralj Thargelion okuplja protiv nas. Bića Bijelog Carstva slove kao neuništiva, no ako je vjerovati ljudima iz Magisa, ipak se mogu ubiti.”

Vojnici su sada podigli larmu. Bilo je očito da ih i sadašnji neprijatelji vraški uzdrmavaju. “Kako se ubijaju?” netko upita.

“Uglavnom”, Mihael je nastavio, “ako dođe do bitke, na vama je da nastavite starom taktikom. O Rutzonima još ništa ne znamo.”

Duboko je udahnuo smiješeći se u sebi što je sve tako glatko prošlo. Napokon je, izdahnuvši, rekao:

“Otpust!”

Vojnici su ubrzo otišli u pravcu istoka, prema njihovu taboru.

Mihael je tada pošao do jedne od balista. Prišavši drvenoj konstrukciji, dlanom je prošao po srednjoj gredi, na kojoj je ležao debeli stup čeličnog vrha. Da je struna slučajno otpustila projektil, Mihael bi završio prepolovljen napola. Nekako instinktivno, sjetio se pakla u citadeli Barga.

Prokletih petnaest godina…

Shvativši njegove namjere, vitezovi su pohitali do Mihaela. Napokon ga je jedan od njih primio za zapešće i povukao u stranu.

“Pažljivo, prinče.” Bio je to Ser Parksus. “I previše je ovaj momak ruku pojeo.”

Mihael se nasmijao gledajući u dugokosog viteza. Ser Parksus nije mnogo govorio, ali znao je birati prave riječi u trenucima kada je to činio. Ser Mitur mu je rekao da se Ser Parksus brine da ne oda svoje poroke; bio je kockar.

RETEK

I dalje imaš vrućicu.”

“Ne brini, brate, dobro sam.” odgovori hrapavi glas, njemu najmiliji.

Sestra mu bijaše prikovana za krevet već više od četrdeset dana, a Učenjaci nisu znali kako joj pomoći. Nije ih, sve mu se činilo, ni bilo briga, a upravo to je Ser Reteka najviše pogađalo.

Njih dvoje živjeli su u kućici van erionskih zidina, među običnim stanovnicima. Ondje su živjeli jer iako je Ser Retek bio vitez veteran, kraljevstvo ga nije mnogo plaćalo. Posljednjih godina u pogotovu.

Učenjaci su mu rekli da mu sestra nema još mnogo života ako se bolest ne povuče ubrzo. Erionu njena bolest nije bila poznata. Ali drugim gradovima možda jest.

Tu počinje Retekov dio priče.

Već nekoliko tjedana Ser Retek se upoznavao sa raznim iscjeljiteljima iz svih krajeva Enzolarta koji bi došli u Erion, i vodio ih do svoje sestre. Oni bi je pregledali, rekli svoje mišljenje u vezi njene bolesti, dali pokoji savjet, možda preporučili još nekog iscjeljitelja i otišli. I to se ponavljalo iznova i iznova. Iscjeljitelji su dolazili i odlazili, odnosili novac, ali pomogli njegovoj sestri ne bi.

Nakon nekog je vremena Ser Retek stoga postao očajan. Ono što je bio spreman učiniti za lijek svakim je danom bilo je sve dalje i dalje od zakonitog.

Kako je često čitava popodneva provodio među ljudima raspitujući se zna li itko možda za kakvog uspješnog iscjeljitelja, njegov problem uskoro je došao i do ljudi koje prije samo par mjeseci da je znao da se nalaze u Erionu, bi odmah dao pohapsiti i smaknuti.

Jedan od njih odlučio je Ser Reteku prići.

Čovjek se predstavio kao Orus, a ako mu je bilo za vjerovati, znao ljude koji su mogli spraviti lijek. No oni to neće učiniti za novac, već za usluge.

Danas se Retek treba sastati sa Orusom i od liječnika zaprimiti naredbu.

Sestra mu zaspi, na što on izađe iz kućice na svjež zrak. Vjetar ga je istog trena obaspo prašinom, što ga je natjeralo da se približi zaklonu vanjskih zidina, koje su zamak dijelile od grada. Sa lijeve strane nalazio se rov pun zašiljenih kolčeva koji su sablasno stršali prema van, dok su pak sa desne strane bili redovi potleušica slamnatih krovova te vrtovi, gostionice, štaglji i obrtničke kućice. Gradski psi su u daljini režali jedni na druge i borili se oko kostiju od jučerašnje gozbe.

Erion je bio grad visoko na planini, tako da su putovi bili strmi, a stabla kržljava. Sive zidine visine i po nekoliko desetaka metara bile su povezane kulama i drvenim galerijama, dok su uski otvori za strijelce bili na svakom metru.

Ser Retek više nije nosio erionsku vitešku odoru, jer bio je van dužosti, a i sam dan nije bio bogzna kako zanimljiv, tako da je mogućnost da najednom nekakva vojska napadne grad bila prilično ništavna.

Uputio se prema kaldrmi, kraj koje su rasle smreke. Ljudi na ulicama nije bilo mnogo, čemu je pridonijela gotovo neizdrživa vrućina.

Kraj sebe iznenada osjeti smrad, na što se okrene i ugleda bivola koji vuče zapregu punu drvenih greda. Kočijaš je povikivao i životinju udarao šibom, što je viteza Reteka nerviralo.

Netko mu najednom dotakne rame. Retek se osvrnu, no ne ugleda nikog.

Vrativši pogled pred sebe, od iznenađenja ustukne. Pred njim je stajao čovjek u svećeničkom habitu s kapuljačom koja mu je skrivala lice.

“Prokletstvo, dobih kap od tebe!” Retek prijekorno prosikta.

Osoba nije ničim pokazala da ga je uopće čula. I dalje je skrivala lice.

“Mogao bi biti neuočljiviji. Nije baš da će me straža ovdje dočekati s dobrodošlicom.” osoba napokon reče.

“Što moram učiniti?” Retek će nervozno.

Čovjek se osvrnuo, no kapuljača mu je i dalje odbijala pokazati lice.

“Ne ovdje. Pođimo negdje gdje nema ljudi.”

Retek pristade. Nekoliko trenutaka kasnije, bili su u jednoj od konjušnica u koju gotovo nitko nije zalazio. Retek je sjeo na nekakav truli tronožac, dok je misteriozni čovjek bio naslonjen o zid.

“Dvorac Pet Vrhova mi je u pismu poslao zadatak za tebe.” čovjek reče i preda mu nekakav smotuljak.

“Zar je i Thargelion upleten u to? Zar nisu samo liječnici…?”

“Nema dovoljno vremena. Kasnije možda saznaš.”

Retek ga nije niti pogledao, a već je upitao:

“Lijek?”

“Nakon što se sve odigra kako treba, kralj ti nudi titulu Namjesnika Eriona.”

Retek mirno kimne glavom. “Titula mi ništa ne znači. Znaš dobro što mi je potrebno.”

“Sve je sređeno. Znači, prihvaćaš? Kralju će tada biti vrlo drago kada čuje koliko su neprivrženi erionski vitezovi.”

Retek se ne obazre na primjedbu. Otvorio je smotuljak u kojemu se nalazio mali požutjeli komadić pergamenta, na kojemu je crnim slovima bilo napisano:

Uništi Erionske barijere.

Uzdahnuo je, znajući da će morati prekršiti sve moguće zakletve i zakone.

Za tebe, draga Eliano. Ustade i pođe prema vratima, svjestan da ga uskoro čekaju vješala.

ROANA

Koračala je kroz dugi hladni hodnik, koji je vodio do velike dvorane u kojoj se trebala sastati sa Thoronom, patuljačkim kraljem. U ovim vremenima patuljci su im, kraj čarobnjaka iz Magisa, bili nada u koju se uzdaju. Ako dođe do napada na Erion, patuljci će im poslati pojačanje. Ako nestanu zalihe hrane, patuljci će im poslati nove. Čak i ako Erion padne, patuljci će im dobrovoljno pružiti utočište.

No postojala je cijena.

Roana je patuljcima krvavo plaćala dug, u tajnosti, dakako. Patuljci su katkada voljeli okusiti ljudskog mesa, stoga im je slala Erionsku djecu da se zadovolje. Na pitanja svojih ljudi odgovarala bi da su noću opet harali barbari, ili da je dijete jednostavno odlutalo. Više puta je ta gadna tajna bila skoro otkrivena, no kralj Thoron bio je susretljiv što se toga tiče. Djece je ubrzo nestalo u Erionu, no Thoron je i za to imao rješenje – ta ipak je on mudri i pravedni kralj.

Rješenje, koje je kraljici Roani bilo teško uopće zamisliti, bilo je da ona sama rodi maleno stvorenje. Ne tako lijepa stvar u vezi toga bila je i Thoronova ideja da upravo on bude taj koji će dijete stvoriti.

Večeras je bilo na kraljici da odluči hoće li pristati na takvo nešto i pomoći svome kraljevstvu, ili će odbiti i prihvatiti posljedice.

Ušla je u sljedeći hodnik, na čijem su se kraju nalazila velika drvena vrata. Prišavši im, poravnala je haljinu i, par puta duboko udahnuvši, ušla u prostoriju u koju su vrata vodila.

Prostorija je bila ogromna. Dvadeset dugačkih stolova sa stolicama sa strana zauzimali su početak dvorane. Sljedeći dio bio je sa jednim stolom od deset metara, koji je stajao okomito od drugih. Tamo su inače sjedili ljudi najvišeg ranga.

Na stolici na kojoj je trebala sjediti ona, kraljica Eriona, sada je sjedio široki i bradati, oklopljeni patuljak. Iza njega su mirno stajala dva patuljaka sa kopljima u rukama, dok su im sjekirice za bacanje bile zakačene o pas.

“Zdravo, Thorone.” rekla je kralju patuljaka, jedva prikrivajući prezir.

“Sjedni kraj mene, Roana.” Thoron odgovori, te pokaže rukom na stolicu do sebe.

Neuljudnost i barbarstvo patuljaka je odvratno, Roana pomisli.

Nevoljko je sjela kraj Thorona koji je tada dugim gutljajima iz krigle stao ispijati vino. Ispraznivši kriglu, Thoron je podrignuo i dlanom obrisao usta. “Predmnijevam da si odlučila.” rekao je.

“Da.”, odgovori ona. “Povrh svega, na meni je da pružim svojim ljudima mir…”

Nastane tišina.

“Stoga-”

Htjela je pristati na ponudu, no Thoron se iznenada primi za prsa i naglo ustane, usput sa stola porušivši nekoliko ćupova vina koji se na podu tada razbiju.

Kralj je tada malaksalo zateturao i bijesnim, no uplašenim očima pogledao prema Roani. Njegovi stražari odmah su skočili da mu pomognu, no on se otimao. Tijekom svega toga, dok je uplašeno slušala lupanje svoga srca, Roana je u daljini, no opet ni tri koraka dalje od sebe, čula urlikanje:

“Otrovan sam!”

HATOR

Kralj patuljaka ležao je pred njim u Erionskoj bolnici. Soba bez prozora, tamna i sparna, sa tim jednim bolesnikom i jadnim čovjekom kojega je zapalo liječenje tog bolesnika. Vjerojatno da bi mu se umilili, Učenjaci su poslali po Hatora da nadgleda Učenjaka Alberta u liječenju kralja.

Valjda su mislili da je kraljevska groznica lijepša od drugih, ili njegova puštena krv mirišljava? Od takve pomisli Hator nije znao bi li se smijao ili zabrinuo za sa samoga sebe i svoj moral. Patuljak pred njim trebao je pomoć, svo vrijeme se znojeći i drhteći, a Hator nije znao što bi učinio.

Kralj je bio otrovan nečim snažnim. Urin mu je u staklenoj bočici bio crven, a puštena mu krv sluzava i sablasno slična tinti.

Bilo je nesumnjivo da će kralj umrijeti.

Učenjak Albert je kralju pokušavao u usta uliti makovo mlijeko koji bi mu trebao ublažiti bolove, no kralj se opirao. Hator je, držeći kralja za ramena dok se ovaj ritao, razmišljao koji bi to otrov mogao biti i tko ga je uopće otrovao. Kraljevi su imali gomile neprijatelja i to je bilo neizbježno, što znači da je osumnjičenih bilo napretek.

Kralj je ubrzo zaspao. Ruke i noge mirno su mu ležale uz bokove. Više mu danas neće smjeti puštati krv jer bi mogao umrijeti od toga, što bi bila prava ironija, ili pak prava propast jer bi Erion bio napadnut od Gavoa.

Bilo je još posla kojeg je trebalo obaviti. Hator je pošao prema vratima.

“Pazi na njega.” rekao je Albertu prije nego je otvorio vrata i otišao.

Pošao je do knjižnice. Šanse da nađe odgovor tko je otrovao kralja nisu postojale, no u knjižnici nije bilo ljudi, što znači da baš tamo želi biti. U miru su odgovori miroljubiviji prema ljudskoj glavi.

Knjižnica je, kao što je i očekivao, bila prazna. Ljudi su, dakle, imali pametnijeg posla od čitanja knjiga.

Hator gotovo opčinjeno napravi stotinjak koraka i izgubi se među policama. Miris knjiga smirio ga je poput kakvog opijata.

Prstima je prelazio po neuredno posloženim knjigama, pitajući se koju će uzeti i otvoriti. Nakon nekog vremena, zastao je i izvukao neku debelu knjigu.

Pogledavši u naslov stare knjige uvezene u kožu, nemalo se iznenadio. Naslov je glasio:

Obrana od dvorskih spletkarenja

Knjiga bijaše prašnjava, što je bio dokaz da je ili bila dosadna ili, što je bilo vjerojatnije, da je pismenih ljudi vrlo malo.

Otvorio ju je i pogledao u tekst napisan nevjerojatno lijepim rukopisom:

… u slučaju smrti kralja ili kraljice, sin ili kćer ima puno pravo na prijestolje samo ako nađe partnera ili partnericu, i osnuje kraljevsku obitelj. Budući muževi ili žene jedno su od najboljih oružja najbližih rođaka koji žele prijestolje. Rođaci tada mogu otrovati kralja ili kraljicu, uletjeti prvi među liječnicima da nasljednike spase. A kada to i učine, onda otvoreno napadaju kraljevske partnere i optužuju ih za pokušaj ubojstva. Kralj ili kraljica mora smaknuti urotnika, što će reći svog partnera, i nakon toga, jer bijahu pred bogovima vezani s izdajnikom, odstupiti sa vlasti. Tada netko od rođaka dolazi na vlast, što znači početak novog kruga…

Hator je stajao bez riječi, pitatjući se zašto ta knjiga nije zabranjena. Istina je bila neobična i primamljiva, poput samog grijeha – a ne treba li grijeh zabraniti?

Osvrnuo se. Iako je knjižnica prazna, ne može sada čitati. Knjigu će morati odnijeti u svoje odaje. Jedini problem je bio što će ga, ako ga nađu sa tom knjigom, s obzirom na situaciju, optužiti za pokušaj ubojstva. U glavi si je već našao tone razloga zbog kojih bi ga osudili na vješala. Bez sumnje, knjigu je trebao vratiti tamo gdje ju je našao te otići odande, bio on Prvi Učenjak ili ne.

Zaklopio je knjigu i, pogledavši ju na trenutak, spremio u džep Učenjačke halje. Preuzeo je rizik.

Pošao je prema izlazu iz knjižnice, kada se kraj njega niotkud stvorio neki Učenjak. Hator ga je znao iz viđenja. Iako je Hator bio Prvi Učenjak, stariji Učenjaci su uvijek imali veći autoritet od njega. Ovaj se zvao Lorg.

“Zdravo, brate Hator. Kako napreduje liječenje kralja Thorona?” Učenjak Lorg upita.

Hator se na trenutak sledio, no istog se trena pribrao, nakon čega je odgovorio:

“Pustili smo mu krv. Učenjak Albert smatra da ga trebamo otvoriti i očistiti mu želudac, no u ovoj situaciji više ne znam što da činim… Zasad sam Učenjacima naložio da pripreme sve protuotrove kojima raspolažemo,dok ne nađemo drugo rješenje.

“To trenutno doista i jest jedini izbor.”, Lorg će zamišljeno. “Pretpostavljam da u ovakvim trenucima ljudi najlakše nalaze odgovore u tišini i samoći.” Najednom Hatoru položi ruku na rame, te reče: “Molit ću za tebe.”

Hator kimne, a njih se dvojica tada u tišini raziđu.

Kralj je taj za koga se treba moliti.

MIHAEL

Ujutro sljedećeg dana nakon što je kralj bivao otrovan, do Hatora je u odaju stigla vijest od jednog sluge: kralj je umro. Njegovo tijelo odvedeno je u Gavo da se pokopa prije negoli je itko išta saznao o tome. Hatora vijest nije iznenadila. Bila je potpuno sukladna njegovim očekivanjima.

Sjedio je za stolom u velikoj dvorani kraj pukovnika Thara i njegovih vitezova. Svi okupljeni razgovarali su o mogućim uzrocima Thoronove smrti. U zraku se osjetilo iščekivanje koje je svakome kopkalo nutrinu. Svatko je čekao da se prema njemu upre prstom i reče da je on izdajnik koji je ubio kralja Thorona.

Svatko osim kraljice.

Ona samo što nije zapjevala od sreće. Kada je od Mihaela čula da je ogavni patuljak umro, nije mu uopće povjerovala. Tako dobru vijest nije zaprimila godinama.

Postojao je, naravno, jedan problem. Erion će vjerojatno biti napadnut od Gavoa; kralj mora biti osvećen.

Dok je slušao kraljičine nove planove, Hator je u svoj vrući čaj kojeg je držao u rukama sipao med.

“Pošto Gavo raspolaže sa minimalno pet tisuća vojnika, a i Thargelion bi nas u međuvremenu mogao napasti, vrijeme je da dođemo do novih saveznika.”

Hator je već dan ranije razgovarao sa kraljicom što da učine u slučaju Thoronove smrti, i na kraju su se sjetili odgovora. Kraljica nastavi:

“Moj sin, princ Mihael, pristao je poći u kraljevstvo Saviun zatražiti ruku princeze Lenye, kćeri kralja Dagora Hladnog.”

Mihael je, čuvši vijest, nesvjesno prolio čaj po svojim prstima. Jedna mu je sluškinja istog trena priskočila u pomoć. Kraljica se na to nije obazrala.

“Razlog sparivanja ima svoju stratešku vrijednost. Ledena vojska broji dvadeset tisuća oklopnika brđana, koji su i više nego dovoljni da odbiju napad Gavoa.”

Svi prisutni su šutjeli. Svi su znali da je to jedino dobro rješenje s obzirom na situaciju i da drugoga nema, svidjelo se to Mihaelu ili ne. Za Ledenu vojsku su svi znali, jer bila je poznata po svojim barbarskim monstruoznostima. Prije više od dvadeset godina, kralj Enzolarta, Thargelion, napao je Saviun sa željom da, srušivši kraljevstvo na najvišoj planini, sruši i moral ostalih Pobunjenika. Ishod je bio strašan. Thargelionova je vojska bila potpuno nadjačana, ali niti jedan vojnik Dvorca Pet Vrhova nije završio ubijen. Kralj Dagor ih je sve dao zarobiti i jednom po jednom živima oguliti svu kožu sa tijela. Oni koji bi preživjeli bili bi poslani natrag u Dvorac Pet Vrhova. Na putu bi, naravno, prije ili kasnije umrli. Prema pričama, svaki član Ledene vojske preko svoje vojne tunike nosi i kožu čovjeka.

“Mihael bi sparivanjem sa Lenyom bio polovičan narednik Ledene vojske, ne računajući da bi mu princ Errok mogao pomoći sa drugom polovicom.”

Kraljica je nastavila svoj govor pomno osmišljen tokom cijele noći razmišljanja. Dok je Mihael bio sve zapanjeniji, Hator se sve više slagao da bi ih upravo to moglo izbaviti iz govana.

Poglavlje 4

ELTIUR

Prenuo se iz sna. Ustao je i osvrnuo se, no nije imao pojma gdje se nalazi. Jedino u što je gledao bilo je prostranstvo kraljevstva Saviun. Razum mu nije dozvoljavao shvatiti, no stajao je na visini višoj od kilometra – u maloj udubini planine. Nije znao kako je ovamo došao, jer udubina nije bila veća od pet koraka u dubinu, a jedina strana planine preko koje bi mogao doći do tog mjesta bila je toliko strma da se ni snijeg nije mogao na njoj održavati a da ne sklizne u ponor. Pogledavši prema tom ponoru prekrivenim maglom, zavrtjelo mu se u glavi te je skoro pao preko ruba.

Odmaknuo se od ruba i pobliže promotrio udubinu u kojoj se nalazio. Bila je dovoljno visoka da čovjek u njoj normalno stoji i pruženom rukom ne može dotaknuti kameni strop.

Kako sam dospio ovdje? upitao se.

Pristao si na učenje, neki je glas u njegovim mislima odgovorio. Eltiur se od iznenađenja trgne, te se istog trena privine uza granitni zid da ne padne sa litice.

Ti nisi bio tek san? Da je mogao, glas bi mu divljački drhtao.

Ja sam Mord Dur’agemski. Stvaran sam.

Stotine strmih i šiljatih granitnih vrhova okovanih maglom i snijegom među kojima se moglo nazreti nešto šume nalazilo se podno ove planine. Pogledao je nešto dalje i ugledao Hurnovo jezero. Znači da sam Hurn nije daleko. Tražio ga je, prelazeći pogledom preko planinskih lanaca i gorja, sve dok ga nije ugledao. Ovako iz zraka Hurn nije bio osobit ni velik, no Eltiur ga nije tražio da se njime divi.

Kako ću sići?

To ovisi o tebi, glas odgovori. Pristao si na dogovor, to je ono bitno. Sići ćeš kada završimo sa učenjem.

Eltiur se prestravio. Čim je logički razmotrio činjenicu da bi učenje moglo trajati tjednima, mjesecima ili godinama, a da u ovoj udubini nema niti jedne travke, a kamoli nekakve hrane ili pak vode, odlučio je pobjeći. Sekundu kasnije, opet je shvatio da je zarobljen. Pitanja su mu vrvjela kroz glavu: kada ću sljedeći put jesti? Mogu li nekako pobjeći? Koliko će dugo učenje trajati?

No onda se sjetio jednog pitanja koje bi ga moglo spasiti:

Kada počinjemo?

Već učiš. Umjesto da poput kakvog čovjeka sjediš u svojoj gluposti do konačne smrti, ti počinješ razmišljati, glas odgovori nekakvim čudnim, gotovo radosnim tonom. No razmišljanje nije dio našeg trenutnog učenja, već slušanje. Zaustavi razmišljanje i počuj druge.

Koga da čujem?

Izbaci svoje misli. Ne posjeduj ih. Riješi ih se.

Ne shvaćam. Eltiur je gotovo istog trena odgovorio, ali nešto ga je u tom trenu nagnalo da kaže i: Kada bolje razmislim, neću.

Pristao si na dogovor. Uči i čini, davaj mi tijelo na korištenje – to je bio dogovor. A dogovor je svet. Čini što ti kažem: za početak nemoj gledati. Biti će ti lakše.

Eltiur naposljetku pristane. Zaklopio je oči.

Sada pogledaj, ali oči ne otvaraj.

Htio je upitati u što da pogleda, no najednom se stvorio daleko od te udubine u planini gdje je sjedio.

Uplašio se nepoznatih mu doživljaja te magije što se upravo oko njega odvijala. Eltiur je, o čemu je prije mogao slušati samo u legendama, letio.

Mord ga je vodio kao što bi kobila nukala ždrijebe koje je prvi puta udahnulo zrak da hoda; da osjeti veličanstvenost hodanja – a on Eltiura nije učio hodati!

Pogledaj u svoje tijelo. Tamo je, gdje si ga maloprije posjedovao.

Vidio ga je. Točno onako kako ga je Mord rekao da će biti, ali sada je samoga sebe promatrao bez gledanja. To nije bio san.

Kreći se. Ne sputavaj se mišlju o tijelu. Ne misli uopće!

Eltiur je tada shvatio da može upravljati sobom kao nevidljivim bićem, i da može putovati bilo gdje. Naglo se obrušio prema jednom od šumaraka, osjećajući kako mu se u očima stvaraju suze, ne postojeće suze, no opet stvarne. Oko njega su se planine vrtoglavo vrtjele. Ubrzo ga je od tla dijelilo niti dvadeset metara. Prije nego je pomislio da će se zabiti u zemlju, naglo se zaustavio i nježno spustio na tlo.

Idi u selo. Počuj ljude!

Ta ga je pomisao ushitila. Naglo je poletio visoko u zrak, daleko iznad vrhova stabala. Nevjerojatnom se brzinom osvrnuo oko sebe, i napokon ugledao obrise Hurna u daljini. Ubrzo je došao u središte sela, na stazu od kolotečine, na kojoj su stanovnici Hurna nevoljko trgovali sa putujućim trgovcima.

Spustio se među ljude, koji nisu odavali nikakve znakove da ga primijećuju. Hodao je među njima udišući vonj začina, vrućih pita, sumpora i suhog mesa. Osjećao se slobodno.

Tek je tada spazio nešto neobično: bio je potpuno nag.

Osjetivši neugodnost, Eltiur je gotovo potrčao do najbližeg štanda sa izloženom odjećom.

Pograbivši odjeću, nevjerojatno ju je brzo navukao na sebe. Najednom, prije nego je shvatio što se događa, pred sobom je umjesto Hurna vidio samo tamu.

Otvori oči, Mord reče.

Otvorivši oči, ugledao je smečkasto tlo stijene pod sobom. Sjedio je prekriženih nogu, potpuno ukočen, tako da ga je sve zaboljelo kada je pokušao ustati. Napokon je ustao i brzo se oslonio desnom rukom o kameni zid. Osjetio je parajuću bol u tetivama i listovima nogu. Pokušao je izračunati koliko je dugo sjedio. Kada se probudio, sunce je bilo visoko na nebu pokazujući time da je podne. Sada je sunce gotovo zalazilo. Znači da je činio to što je već činio najmanje tri sata.

A činilo ti se kao par minuta.

Što je to bilo?

To je bilokacija. Nisi ju dobro obavio – mislio si.

Ljudi u Hurnu, jesu li me oni vidjeli?

To vjerojatno nećeš jako dugo doznati.

Eltiur pogleda u svoje noge. Zaprepastio se kada je preko njih ugledao hlače.

Kako? upita se.

Magija ima vlastitu svijest, reče Mord. Ona upravlja tobom, a ne ti njome. Ti nisi bio u Hurnu, kao što ne nosiš tu odjeću – ti si bio na stijeni. No opet, magija je učinila ovo.

Magija razmišlja?

Nisam li to upravo rekao? Ako postoji ljepota u magiji, onda je to mogućnost da ju se nadmudri.

Eltiur je mahnito udisao ledeni zrah koji je ovdje među stijenjem hučao. Nesvjesno se tresao od neobična straha. Nije mu bilo jasno kako nešto što ne postoji može upravljati.

Ljudi su ti koji ne postoje, najednom Mord reče. Nisu ni demoni ni Bića Bijelog Carstva ti koji žive u iluziji, već ljudi. Sve je to samo jedna lijepo oslikana slika nekog šaljivca koji sve ovo drži smiješnim.

Dakle, ako ja shvatim da svojom okolinom ne upravljam ja, već nešto drugo, onda sam ja dobro naučio?

Nikada nećeš dobro naučiti, jer učenju prestanka nema. Možeš učiti ili ne, a ne učiti dobro ili loše.

Eltiur nije baš shvatio smisao, no pretpostavljao je da je Mord zadovoljan.

Što je sljedeće?

Onome što možeš naučiti nema granica, stoga je na tebi što ćeš li sljedeće odabrati.

Sjetio se levitacije, o kojoj je slušao kraj ognjišta tijekom ledenih zimskih noći. I ona vjerojatno spada u magiju.

Napravio je par koraka do ruba provalije i, čvrsto se primivši za stijenu, pogledao dolje. Strah ga je pokušao natjerati da odvrati pogled, no on je ipak ostao gledati.

Učini to, ako ti je po volji.

Duboko je udahnuo, dok ga je po licu šibao ledeni vjetar, još se više nagnuo preko ruba…

I skočio.

ELTIUR

Hladni ga je vrtlog potpuno obavio dok je strmoglavo padao u bijeli ponor. Htio je povikati, no nije mogao. Jedini način da preživi jest da sluša ono što mu Mord govori.

Promatraj strah. Upij ga, Mord reče.

Eltiur je i dalje padao, sve brže i brže. Vjetar mu je ušao u cijelo biće, postao je dio njega. Bio ga je neizmjeran strah.

Nije mogao izdržati.

Adrenalin mu je parao srce, koje je snažno udaralo gotovo mu lomeći rebra.

Ne daj da te realnost obuzme. Uništi ju.

Već je bio među maglom koja se nakupljala stotinama metara iznad vrhova stabala.

Sada ćeš se pretvoriti u nekoga tko će dokrajčiti realnost.

Htio je upitati u koga? Kako? No Mord je već rekao:

Noge i ruke usmjeri prema svojoj glavi. Imaš priliku, ne daj da propadne.

Pogledao si je u noge i gotovo vrisnuo od straha. Umjesto stopala vidio je ljuskaste prste sa kandžama.

Budi ptica.

Podizao je pogled prema svojim koljenima i bedrima, no iz njih su izbijala crna, dugačka pera. Ogromnom brzinom, desetine njih. Pogledao je prema desnoj ruci i umjesto nje vidio dugačko krilo koje je raslo sve dalje i dalje od njegova tijela. Crno krilo postalo je crvenkasto, kao i okolina oko njega. Vid mu se zamutio i izoštrio.

Okrenuo je pogled prema tlu desetak metara pod sobom i zamahnuo krilima.

Odletio je visoko u zrak, dok ga je obuzimalo zadovoljstvo što ga je Mord smatrao vrijednim spašavanja. Poviknuo je nekakvu zahvalu, no iz usta, umjesto kojih je sada vidio crvenkasto – žućkasti kljun, izašao je samo glasan zvuk glasanja ptice.

Najednom je osjetio glad. Pogledao je prema tlu, kojega je sada sa pola kilometra visine vidio kao da je niti pet koraka pred njim.

Prolazio je pogledom po snijegom prekrivenim busenima trave i grmljem, tražeći hranu. Neko je vrijeme tako tražio, a onda je ugledao mladu srnu kako sisa svoju majku.

Koja li ti je sudbina? Eltiur začuje glas u svojim mislima.

Nije odvojio niti trenutak da razmisli o pitanju, već je samo privinuo krila tijelu, polako se obrušio i snažno ponovno zamahnuo krilima.

Mala srna neće imati nikakve šanse.

ELTIUR

Kidao je utrobu životinje. Vrela krv uprljana blatom i dlakom bila je prolivena po njegovom tijelu ptice. Majka te ubijene srne pobjegla je od Eltiura kao od kakvog nadnaravnog bića. Možda je to i bio, no nije za to ni najmanje mario.

Dosta je! Mord će gotovo gnjevno u njegovim mislima. Eltiur se uplaši poput sluge kojeg gospodar prekori bičem.

Meso koje je sada kidao postalo mu je gadno i bezukusno. Htio je obrisati usta od krvi te je posegnuo svojim krilom da to i učini, no ne uspije. Vid mu je prestao biti crvenkast i počeo mu se vraćati u prijašnje stanje.

Pogledao je u otvoreni dlan svoje ruke, koja mu je ukočeno i u grčevima, uz mnogo krvi, rasla iz krila, te ga stisnuo u šaku. Crno perje uz silan je bol spadalo sa njegova tijela. Eltiur poželi vrisnuti od svoje patnje, no njegov je kljun već počeo mijenjati oblik. Čuo se lom njegovih kostiju koje su se povećavale u one ljudske.

Uvidio je da kleči na koljenima, dok su mu se prsa uz bol nadimala, a on halapljivo grabio zrak.

Ustao je, shvativši da je cijeli okupan krvlju koja se polako počela sušiti. Cijelo ga je tijelo svrbjelo, no bojao se počešati se jer je bio pun rupa od perja iz kojih je tekla krv.

Idi kući. Učenje se nastavlja.

Pošao je u smjeru za kojeg je smatrao da vodi prema njegovu domu. Pokušavao je razmišljati o logičnim rješenjima u vezi svega toga što mu se upravo dogodilo, no nije došao do nikakva zaključka. Magija ga je prestravila, čemu je svjedočio njegov drhtavi dah i dlanovi koji se nisu prestajali tresti.

A učenje se nastavlja.

Sat kasnije, bio je na manje od strelometa od kuće. Šuma je na ovom području bila nešto više raskrčena, jer posjekli su je lovci da bi lakše uočili divljač tijekom lova.

Kraj sve te hladnoće koja ga je obavijala, jedino što ga je grijalo bile su misli. Probijajući se kroz guštik sanjario je o danima prije nego je sve ovo započelo. Čak i prije nego je našao prokletu ogrlicu.

No ono što je taj dan započelo, neće još jako dugo završiti.

Mord je također svo vrijeme bio zadubljen u svoje misli, no ono o čemu je on razmišljao bilo je ljudima nepojmljivo. Tišina je, dakle, bila jedini spas.

Nije, dakako. No neka iluzije vladaju barem sada.

Iluzije su prošle kada je Eltiur ugledao svoj dom. Ili ono što je od njega ostalo.

Dok je iznenađeni Eltiur opčinjeno promatrao kuću u plamenu, Mord je smireno rekao:

Uzet ću tvoje tijelo.

KALG

Bio je jedva pri svijesti kada je shvatio da će potpuno iskrvariti zbog rane u ramenu koju mu je zadao zamjenik poglavara, koji je sada ležao mrtav u snijegu. Nekako se pridigao na koljena i sa tugom u očima pogledao u nebo. Čuo je kako Derrna vrišti dok je živa gorjela u kući, no on tu nije ništa mogao učiniti.

Devetero oklopnika mirno su koračali prema Kalgu, sa svojim mačevima uz bokove.

Prvi koji je prišao Kalgu na par koraka istog je trena podigao svoj mač iznad glave, u namjeri da usmrti čovjeka. U tom je jednom trenutku Kalg uspio pogledati spodobu u oči prije nego je ovaj zamahnuo. Oči nisu govorile ništa.

Sljedeći je prizor bio pun udaraca čelika o čelik te zvukova oštrica koje su sjekle kroz udove. Kalg se od iznenadnog udarca sruši na leđa, ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Niotkuda se između njega i ubojice stvorila utvara, crnija od noći, sa sabljom u rukama. Dok se utvara kretala, oko nje je prizor bio mutan i taman te se gibao kao da je živ.

Kalg napokon osjeti strah. Mahnito se odgurivao nogama što dalje od kreševa, koje je zapravo bilo zamršeni splet utvarine sablje koja se vrtila kao u plesu i sjekla udove devetorice vojnika.

Grabio je zemlju pod snijegom tražeći uporište da se lakše pogura unatrag, dok je utvara ubijala jednu po jednu spodobu praveći od njih kaše od krvi i organa.

Kalg je prišao najbližem stablu, čvrsto ga obujmio rukama i osovio se na noge. Od hladnoće nije osjećao cijeli torzo i svim je srcem priželjkivao da se nalazi negdje drugdje.

No realnost je, nažalost, realnost.

MORD

Mord je ubijao i uživao je u tome. Činio je ono za što je bio stvoren. Kupao se u krvi dok je sjekao i sjekao i sjekao, ponavljajući to iznova i iznova.

Taorzi su bili strah i trepet među stanovnicima, pa čak i među vojskama. Boriti se protiv moćnog Zigorsa koji te može u trenu ubiti magijom je jedno, s obzirom da su Zigorsi više – manje dobre ćudi. Ali drugo je boriti se protiv izroda koji je nastao spajanjem takvog Zigorsa i krvoločnog Rutzona. Jedan Taorg znao je opustošiti cijeli grad, ne ostavljajući ni žohara za sobom da živi. Jedan Taorg mogao je bez problema poubijati stotine naoružanih vojnika. Jedan Taorg…

No pred Mordom ih je bilo devetero, a od njih su već dvoje spremni za zemlju.

Sljedeći se Taorg usudio napasti ga mačem, no Mordu je bilo ispod časti uopće mu svojom sabljom parirati. Samo ga je par puta izboo sabljom u stomak, na što se ovaj srušio u snijeg i počeo grčiti.

Mordova magija bila je zastrašujuća. U Enzolartu nije postojalo više od troje bića koji bi mu se doista mogli suprotstaviti. Sljedećeg je Taorga samo dotaknuo dlanom, a ovaj se sasušio poput starog cvijeta i umro.

Mord najednom izgubi volju boriti se – ta ipak su Taorzi za njega puka novorođenčad.

Odlučio je preostale Taorge samljeti.

Pružio je dlan desne ruke, gotovo lijeno, prema svojim neprijateljima te ih magijom sve podigao nekoliko pedalja iznad tla. Prvo ruke, a zatim i noge, polako im je odvajao od trupova, uživajući u vrisku svojih žrtvi. Čuo se neugodan zvuk pucanja kostiju, na što su im se svima udovi objesili uz tijela. No Taorzi su i dalje bili živi.

Skinuo im je svima kacige, na što su se tada pred njim pokazale njihove bijele glave, bez ijedne dlake, i sa očima potpuno crnim. Usta su im podsjećala na ljudska, no to je bio samo privid; pravi izgled Taorga pojavljivao bi se samo u određenom vremenu, kraćem od treptaja, u kojem se moglo vidjeti neobično, jajoliko crno biće, okruženo crnim nitima koji se gibaju poput morske trave. Biće ne bi imalo očiju, osim ljigavog žalca nasred tijela. Žalac bi, popraćen nekakvim gnojem, svako malo izlazio van dok bi mu se vrh širio u oblik razjapljenih usta, kože kao u šišmišovih krila.

Jednom po jednom, Mord im je zdrobio tijela. Napokon, kada je masakr završio, pred Mordom je u snijegu ležala velika lokva kaše, koja je nekada predstavljala Taorge.

ELTIUR

Eltiur postane svjestan svega. Izbezumljeno i nepomično, stajao je u sred neopisivog. Bio je bos. Nije prošla ni minuta i već se ispovračao od gadosti prizora.

Strah koji je kolao njegovim žilama natjerao ga je da prestane disati, a njegovo srce da prestane udarati. Napokon je izgubio snagu te pao na koljena.

Zašto?

Oko njega, svojim je crnim žezlom vladala smrt. Svi su ubijeni, a on je poput uplašena zeca klečao usred toga. Eltiur zarije lice u dlanove, tražeći izlaz iz stvarnosti.

Iza sebe najednom nešto začuje.

Pun nade se okrene, no ne ugleda ništa. Čovjek koji je u daljini ležao kraj drveta bio je mrtav. Eltiur se upita nije li oholost ta njegova želja za nekim živim.

Lekcija je završena, bilo je zadnje što je čuo, prije nego je osjetio poznati bol deformacije svoga tijela.

Nakon nekog vremena, natjerao se da ustane i potrči. Trčanje mu nije odagnalo bol, no ona je ionako nestala neočekivanom brzinom kojom je i nastala.

Već je bio daleko od lokve krvi te je sada trčao po čistom bijelom snijegu. Boja snijega se promijenila: snijeg je postao crven.

Znao je da je spreman. Zamahnuo je krilima i odletio daleko u sigurnost.

KALG

Kuća mu je postala ruševina, žena mu je ubijena, sin mu je proglašen izdajicom, a on je na samrti.

Kalg je i dalje ležao u snijegu razmišljajući o trenutnoj poziciji. Valjalo bi ustati i poći u Hurn po pomoć. Samo da je to u stanju.

Da li da se smatram sretnikom što sam živ? upitao se. Naravno da ne.

Tražio je oko sebe nešto što bi mu moglo poslužiti kao oslonac. Iako je znao da u ovo doba godine nema nikakvih dovoljno čvrstih grana u snijegu, da čak kada bi nešto i našao, to vjerojatno ne bi mogao upotrijebiti za ništa, čak i kada bi mogao sa granom hodati kao osloncem ne bi mogao doći do sela, ipak je osjećao tračak nade. Tračak nade koji se širio njegovim umom poput plamena pod snažnim vjetrom.

Tražeći nešto, bilo što, dok je rukom nekoliko sekundi rovao kroz snijeg, među prstima je osjetio nešto tvrdo. Nije u pitanju bila grana ili kakav štap, ali bi moglo poslužiti za hodanje, ili barem za pomoć pri ustajanju. Ili za ništa.

Obujmio je prstima neobičan tvrdi predmet i povukao ga prema sebi. Bio je to jedan od dvoručnih mačeva koje je ona utvara pobacala od ubojica.

Zgrabio je balčak sa obje šake i podigao mač. Vrh je mača tada zabio u snijeg kraj sebe, te se upro o jabučicu u namjeri da se osovi na noge.

Pridigao se na koljena, nakon čega je nekako uspio stati na noge. Skoro se srušio, no još je čvršće zgrabio balčak, stoga je nekako ostao u ravnoteži. Napravio je jedan korak i shvatio da mu zapravo i nije teško hodati, pod uvjetom da vrh mača zabije pod pravim kutem u zemlju pod snijegom.

Nekoliko koraka kasnije, već je uhvatio potreban ritam i tehniku te je gotovo zadovoljno pošao prema Hurnu.

Pred njim se prostirao kilometre dugačak i širok prizor sleđenih stabala šume koji su rasli iz metar debelog sloja snijega, nad kojima su stražarili bijeli oblaci i masivni vrhovi planina, gdje ni ptice nisu mogle letjeti koliko je leden i rijedak zrak bio.

Sve to: hridi i nepristupačne bijele zabiti među kojima je živjelo tek vrijeme, jer nitko više nije mogao tamo biti, kržljave krošnje bez ijedna lista, mir… sve to primijetio je tek sada, što ga je natjeralo misliti i osjećati. Nikada prije nije osjetio takvu povezanost, takav otkucaj srca usklađen sa otkucajem njegova doma, Saviuna.

Više ga puka životinjska želja za življenjem nije uopće povezivala sa odlukom, kako je to bilo prije tek koji trenutak. Kalg je sada, kada je osjetio mogućnost da umre ranjen u snijegu, te nakon što je ugledao sve to što je ugledao – smrt žene koju je volio, krv i gadosti koje su ga okruživale dok je crna sjena klala ostale koljače – počeo shvaćati da je dosad suviše tratio.

Dakle, ipak ću preživjeti. U misli mu tada uđe slika Derrne. Nažalost.

Poglavlje 5

MIHAEL

Pripremao se za dugo i dosadno putovanje do Saviuna i kraljevstva Dagora Hladnog. Sa njim će poći stotinu vojnika, nešto slugu i kočija sa mirazom, koji je brojao pet stotina zlatnika. Učenjaci su već poslali ptice u Saviun, no odgovor kralja Dagora nije došao. Nije ni trebao doći, što se toga tiče, jer pregovarati se može i u Saviunu.

Nije htio da mu putovanje bude neizdrživo kao onda kada je putovao iz Barga, stoga je dao izraditi komforno sedlo i najudobniju odjeću. Ako bogovi budu milosrdni, mislio je, pružit će mu priliku i da posjeti Barg.

Ovih je dana imao snažnu želju pogledati glavnog svećenika u oči. A i Onome tamo ne bi bilo loše stisnuti ruku, kao jednom starom prijatelju.

Kovačima je zapovjedio da mu naprave najlakšu moguću sablju, koja mu neće smetati pri jahanju kao kraljevski mač optočen dragim kamenjem koji bi inače morao nositi.

Prije nego je konačno i konjušarima zapovjedio da mu ustupe najvećeg bojnog konja, još je jednom provjerio sve što je nosio na put: sablja je bila majstorske izrade, a i krznari su odradili dobar posao. Izradili su mu laganu odjeću od svile i pamuka, sa teškim ogrtačem i kukuljicom od medvjeđeg krzna. Prije nego ih je otpustio, jedan od slugu mu je donio čeličnu žičanu košulju.

“Ne treba mi.”, Mihael reče. “Obavili su me svilom.”

Opazivši da ga sluga zbunjeno gleda, Mihael mu odluči pojasniti: “Više puta presavijena svila lako može zaustaviti oštricu mača. To daje ogromnu prednost, jer sa njom se čovjek čini neoklopljen, a usto je i lagana, za razliku od žičane košulje.”

Činilo se da sluga nije razumio. Nedugo nakon toga Mihael ga je oslobodio dužnosti. Napokon, nekoliko sati kasnije, do Mihaela je stigao konjušar.

“Moj gospodaru, vaš konj je spreman.”

Izašao je iz odaje sa konjušarem i ušao u kameni hodnik sa debelim grimiznim tepihom koji je vodio duž prostorije. Hodali su brzo. Naposljetku su došli do jednog od izlaza iz dvorca, koji je vodio do bunara oko kojeg su se uzdizale kamene kuće običnih građana.

Zrake sunca su im obasjale lica, što je bilo nervirajuće. Blagi planinski povjetarac ohladio im je oznojena lica. Ljudi su se, vidjevši Mihaela kako korača vukući za sobom ogrtač, sklanjali s puta i spuštali poglede k zemlji.

Nakon što su prošli mimo kuće nekog kožara, naišli su na staju iz koje je dopirao vonj životinja. U staji je bio samo jedan konj.

Konjušar izvede velikog brdskog vranca držeći ga za uzde. Mihael priđe konju i pruži prema njemu desnu ruku da ga ovaj upozna. Konj je zarzao i protresao glavom, no to nije prethodilo nikakvoj prijetnji.

Prišao je sedlu na životinji te provjerio je li dobro zategnuto. Ako ispadne da je konj divlji, mogao bi ga lako zbaciti sa svojih leđa, a to bi izazvalo opće izrugivanje te na kraju pridonijelo raspadu kraljevstva. Onaj tamo i glavni svećenik time bi bili vrlo zadovoljni, pomisli.

Trenutak dvojeći što da učini, zgrabio je sedlo objema rukama te se, uglavivši stopalo u uzengije, pridigao na njega.

Konj se najednom uznemirio, pa se Mihael radi sigurnosti pripio uz njegov vrat i čvršće stegnuo uzde. Konj je zanjištao i propeo se na stražnje noge. Spustivši se natrag na zemlju, prešao je u brzi galop.

Mihael nije znao što je kod životinje izazvalo takvu reakciju, no prije nego je pokušao shvatiti odgovor, pokušao ju je zaustaviti.

“Stani!” naredio je, no konj ga nije poslušao. Pomislio je da su mu smjestili divljeg konja. Okrenuo se i pogledao u konjske sapi, na kojima su se mišići gibali poput valova dok je životinja trčala.

Na boku nije vidio nikakav žig.

“Sranje!” reče.

Umjesto ožiljka od žigosanja, na boku se vidjela kratka goruća strijela, nesumnjivo ispaljena iz samostrela.

HATOR

Sjedio je pred stolom za kojim je inače vježbao alkemiju. Stol je bio pun menzura, epruveta i staklenih tikvica u kojima je bila nekakva tekućina. U lijevoj je ruci držao raspadajuću knjigu naziva Otrovi.

Prostorija je smrdjela po češnjaku, iako češnjaka ondje uopće nije bilo. Hator je promatrao jednu tikvicu u kojoj se nalazio neobičan sivi prah, koji se ljeskao pod svjetlosti svijeće.

Odnekud uzevši drvenu žličicu, prah sa dna tikvice je sastrugao.

Žličicu je zatim pažljivo izvukao te ju ubacio u pehar sa vinom. Učenjak Albert je sve to promatrao. Otkako su se upoznali, postali su gotovo prijatelji, što je bio doista veliki napredak.

“Jedino je još ovo moglo ubiti kralja.” Hator reče prekinuvši tišinu.

Albert je u svoj pehar sipao nešto vina i približio ga Hatorovu. “Uopće se ne vidi razlika.” reče.

“Ovo je opasan otrov. No više me brine tko je ubojica.” Hator je odgovorio.

Ono što ga je brinulo bila je mogućnost da se ubojstvo ponovi, a to će se jamačno dogoditi. On mogao bi biti nova žrtva – to čak nije bilo ni pitanje. Razlog tomu je činjenica da previše zabada nos, pa makar i bio Prvi Učenjak.

Pitao se nije li netko od Učenjaka ubojica. Možda njegov pomoćnik, Albert?

Razmišljajući o tome, sa samim se sobom dogovorio da to provjeri. Ako je Učenjak Albert ubojica, lako će ubaciti nešto arsena i u ćup s vinom, tako da kada Hator bude doista pio to vino, bude otrovan.

“Ispričavam se.”, reče, odlučivši. “Moram do nužnika.”

Albert je sada dobio svoju priliku. Nitko nije znao da baš sada provjeravaju otrove, a Hator je star čovjek. Ne bi mnogo ljudi uočilo razliku između smrti od trovanja i one od kakve bolesti srca.

Poklonivši time svom pomoćniku mogućnost da ubaci otrov u vino, Hator je izašao iz knjižnice. Zapravo je pošao do Kraljevskog trona, da obavijesti kraljicu o završetku istraživanja.

Stražari su bez riječi otvorili teška drvena vrata, te ga time pustili da posjeti kraljicu. Kako je ispalo, kraljica nije bila sama.

Ledena vojska nikada nije bila privržena nekome!” glasno će Thar Pukovnik, naglašavajući svaku riječ kao vrstan govornik.

“Ona nam je zadnja nada. I mene kopka sumnja, ali bez nje će Erion pasti.” kraljica odgovori.

“Rizik je prevelik!” Thar Pukovnik je zaustio da još nešto kaže kada je uočio Hatora i ušutio. Bio je nervozan što ga se tako prekinulo u važnom razgovoru, no Hatoru je to mogao oprostiti.

Hator je zaboravio da je Tharu Pukovniku već jedanput spasio život: prije gotovo trideset godina, Thar Pukovnik je tada bio siromašno kržljavo dijete bez roditelja, koje je moralo krasti da bi preživjelo. Jednoga je dana ukrao dijamantni prsten, skinuvši ga sa prsta kralja Gerbertusa Trećeg, Mihaelova oca, koji se napio tokom slavlja pobjede nad Thargelionovim hordama vojnika kod Ajobbske šume. Hator je odmah uočio da bi kradljivac mogao biti jedino dječak Thar, koji se nakon pukog životarenja na ulicama počeo razmetati skupocjenim stvarima. Nakon što je kralj saznao da mu je Thar ukrao prsten, dao je dječaku odsjeći desnu ruku. Hator se tada sažalio nad Tharom te je kralju iznio prijedlog: doživotna služba za ruku.

Od tada je Thar u službi Eriona, koju je započeo kao konjušar.

“Zdravo, Hatore.” Thar Pukovnik će uljudno. Nervozno je poravnao svoju smeđu tuniku, pod kojom na to zazvecka žičana košulja. Nervoza je nestala jednakom brzinom kojom se pojavila.

“Vaša Visosti. Pukovniče.”, Hator pogne glavu. “Moj pomoćnik i ja upravo smo otkrili od kojeg je otrova kralj Thoron ubijen.”

Upitno su ga pogledali. Hator je nastavio:

“Kralj je otrovan arsenom.”

“Što je odalo baš taj otrov?” kraljica upita. Hator nije htio da itko dozna da čita knjigu koja bi trebala biti spaljena. Nekoliko sekundi razmišljajući što da učini, reče:

“Patuljci na otrove drugačije reagiraju, ali ipak dijelimo par sličnosti. No, da vas poštedim detalja, te sličnosti navele su nas na pomisao da je arsen otrov koji tražimo. Na arsen također sumnjamo jer je do drugih dosta teško doći na zapadu Enzolarta.” rekao je. Sekundu je proveo u tišini, kanda tražeći prave riječi, a onda dodao: “Ali u svakom slučaju, s obzirom da je kralj mrtav, držim da i nije toliko bitan otrov koliko je bitan ubojica.”

“Kako naći ubojicu ako se ne zna ni što je točno učinila?” pukovnik upita.

“Što se toga tiče, mjere se poduzimaju.”, Hator se sada okrene prema kraljici. “Toliko, zapravo, da čak i vas moram držati na oku.”

Kraljica ničim nije pokazala da je ljutita. Štoviše, čak se i nasmiješila. “Vidim da se Erion nema zašto brinuti, kada imamo vrsnog Prvog Učenjaka.” rekla je.

Prije nego ih je pustio da se vrate svom starom razgovoru, Hator im reče: “Još je jedna stvar bitna: Primili smo odgovor iz Magisa.”

“Što su odgovorili?”

“Piše da ćemo kako se ubijaju Rutzoni naučiti od osobe koja će doći kada dođe.”

“Što to uopće znači?” Thar Pukovnik upita.

“Znači da su shvatili naš loš položaj pa su se počeli igrati…” kraljica tiho promrmlja. Prišla je tronu i ukočeno sjela.

“Možda smo u lošem položaju, ako smijem primijetiti, no strateška prednost je na našoj strani.” mirno će Hator.

Kraljica ga, tražeći nekakav odgovor, u nadi pogleda.

“U Magisu ih nije briga za takve glasine, no čuo sam od jednog trgovca iz Hurna da se u tom selu pojavio ubojica kojeg se ljudi boje više od smrti.”

“Kakve to ima-” Pukovnik htjedne upitati, no Hator već odgovori:

“Ubojica je Mord Dur’agemski glavom.”

Pukovnik problijedi. “Što…”

“Do sada je umorio najmanje petero ljudi i srušio kulu stražara u Hurnu. Trgovac je rekao da je svojim očima vidio tog čovjeka koristiti magiju.”

“Pretpostavimo da to doista i jest Mord.”, kraljica započne. “U kakvom smo mi onda to boljem položaju od Thargeliona i Gavoa?”

“Mord je bio kralj Enzolarta. Također je svrgnut i također mu je Thargelion neprijatelj.” Hator reče.

“Ali Mord je poginuo prije tristo godina!”, Thar Pukovnik će uznemireno. “Čak i da nije, od starosti bi ionako umro prije nekih dvjesto pedeset godina. Nema smisla!”

“A što je onda sa Thargelionom i Neurijem? Ako ćemo pravo, i oni su rođeni prije tristo pedeset godina. Kako to da su sada s nama?”, Hator reče. “Zaboravljaš, pukovniče, da je to Dvorac Pet Vrhova. Takvi koriste demonsku magiju.”

“Što ako Mord ne sklopi savez sa nama, već sa Thargelionom? On mu je ipak bio najveći saveznik.” kraljica odsutno upita.

“Nemoguće je da sklope novi savez.”, Thar Pukovnik reče. “Thargelion je Mordu poklao ženu i djecu.”

“Što nam onda osigurava da će se Mord uopće miješati u ovaj rat?”

“Ako je u Hurnu proglašen ubojicom i zločincem, a Hurn je pod Dvorcem Pet Vrhova, znači da ga traže Thargelionovi vojnici.” Hator reče.

“Mord je moćan saveznik-” počne Thar Pukovnik, no neka buka ga prekine.

Drvene se dveri u tom trenu naglo otvore, a u prostoriju hitrim korakom uđe neki sluga. Kleknuo je pred kraljicu, pokušavajući doći do daha.

“Princ je teško ozlijeđen!” bile su riječi koje je rekao.

MIHAEL

Probudio se u boli. Zadnje čega se sjećao bilo je jahanje divljeg konja prema litici. Konjem se nije moglo upravljati, tako da izbezumljena životinja u galopu nije mogla na vrijeme stati.

Ako je postojalo išta dobro u tome, bila je to sreća Mihaela da izvuče stopala iz stremenja te skoči. No ipak, skočio je u ponor zajedno sa konjem. Prava sreća krila se u tome da se Mihael zabio u stablo, a konj ne. Stoga je konj poginuo, a Mihael ostao samo slomljene noge i tri rebra, te gotovo u potpunosti pregriženog jezika i oderane kože na rukama.

Da nije imao krpu natopljenu ljekovitim travama u ustima, nasmijao bi se kada je čuo Učenjake kraj kreveta govoriti kako je on taj koji je dobro prošao.

Sada je samo omamljen ležao u sparnoj sobi, tik do kamina iz kojeg je buktala vatra. Grašci znoja curili su mu niz čelo, a on je tiho stenjao – ne od boli, već od tog prokletog znoja zbog kojega se htio počešati, a nije mogao jer je bio sav u zavojima.

Prostorija je bila mala, tako da nije imao čak ni društvo druge osobe. Ležao je već cijelu noć i prijepodne, tako da mu je bilo dozlaboga dosadno.

Osjetio je silnu sreću kada je začuo škripanje šarki vrata i ugledao lice Hatora, koji je mirnim korakom ušao u odaju. Prijatelj mu je na sebi nosio učenjački habit, dok je u rukama nosio malu posudu makova mlijeka i svježe zavoje.

Zatvorivši vrata, Hator sjedne kraj njegova kreveta. “Odgovaraj mi kimanjem. Ovo je važno.”, Hator je ozbiljnim glasom rekao. “Znaš li tko te je pokušao ubiti?”

Bilo je mnogo ljudi u koje je mogao sumnjati, no sumnja ne vodi nikuda. Odmahnuo je glavom.

Hator nije ničim pokazao da je razočaran jer bio je pripremljen na sve, a usto nije smio ničim pokazati nezadovoljstvo pred čovjekom kojemu život visi o niti. Ustao je i razmotao zavoj te ga uronio u, Mihael tek sada primijeti, drugu posudu, u kojoj se nalazila ljekovita mast. Pripravljen oblog položio mu je na lijevu stranu prsa, koja su mu bila omotana bijelim zavojem. Mihael je zastenjao i utihnuo.

Oblog mu je pružao odvratan osjećaj.

Slijedilo je sljedeće pitanje:

“Nalaziš li nekoga sumnjivim? Makar i najmanje?”

Mirno je odmahnuo glavom. Nije sumnjao na nikoga. Samo se želio odmoriti.

“Razumijem.”, Hator reče. “Imam još jedno pitanje.”

Blago se nasmiješio rekavši: “Ima li još mjesta u tvome krevetu? Jer mislim da ću se, ostanem li ovdje sekunde duže, onesvijestiti od ove sparine.”

Trbuh i prsa su ga odmah zaboljela, a i jezik jer se slučajno nasmijao. Hator mu na to položi ruku na rame i reče: “Pažljivo.”

Dugo su tako sjedili i prijateljski komunicirali pukim pogledom. Mihael možda ne preživi ni još jedan dan, a Hator ima više od sedamdeset godina, stoga vjerojatno neće biti među živima više od još pet – šest ljeta.

Hator napokon ustane i priđe vratima. Otvorivši vrata, okrene se i reče: “Nastoj se odmoriti.”

Vrata nije zatvorio, tako da je Mihael mogao uživati u svježem zraku.

Hator nije pošao do nekog bitnog mjesta. Danas je učinio sve što je trebalo. Testirao je Alberta koji mu, sasvim očekivano, nije sipao otrov u ćup. Mihaelu je ujutro namjestio iščašene kosti. Smislio je plan kako da Erion ne bude uništen, a usto je pročitao do kraja knjigu Obrana od dvorskih spletkarenja.

Pošao je hodnikom prema svojoj odaji kada je čuo prigušeni glas Ser Reteka Erionskog, starijeg vojnika pod vodstvom pukovnika Thara.

Glas je dopirao s onu stranu vrata koja su vodila do smočnice. Vitez je sa nekim govorio o vrlo osjetljivim temama, čim mu je glas bio tako uznemiren i neobično glasan. Hator nije htio slušati o tuđim stvarima, no ovaj je put bio iznimka jer je ubojica još na slobodi.

Uho mu nije razabralo duge i isprekidane rečenice, stoga je odlučio otići. No tren prije nego je odmaknuo uho, začuo je riječi viteza koje su mu sledile krv u žilama:

“Kraljica će izgorjeti.”