Press "Enter" to skip to content

Slučaj Wakefield: analiza studije koja je legitimizirala antivakserski trend i dovela milijune ljudi u opasnost.

Piše: Ivan Baran

UVOD

Doktor Andrew Wakefield, kirurg po specijalnosti, zajedno sa 12 koutora, 1998. godine objavio je znanstveni papir u kojem opisuje kako je 12 djece sa problemima u razvoju primljeno u bolnicu Royal Free (bolnica u Londonu, u Engleskoj). Znanstveni papir navodi da su djeca imala probleme u razvoju, najčešće autizam, kao i ulcerozni kolitis, što je upalna bolest debelog crijeva.
Djeca su bila starosti od 3 do 10 godina, 11 dječaka i 1 djevojčica. Svo je 12 djece, roditelji su tvrdili, imalo normalne kognitivne i tjelesne sposobnosti prije nego su simtpomi autizma i bolesti crijeva započeli.

Znanstveni papir tvrdi da su inflamaciju i probleme u razvoju roditelji 8 djece povezali sa MMR cjepivom, roditelji jednog djeteta sa ospicama od kojih je dijete oboljelo, a roditelji jednog djeteta sa upalom srednjeg uha.

Na osnovu toga Wakefield je zaključio da MMR cjepivo (kratica za “measels, mumps, rubella”, to jest “ospice, zauške, rubeola”, a djeca ga primaju dvaput u životu, prvi puta u drugoj godini života, a drugi puta u razdoblju od 4 do 6 godine.) uzrokuje inflamaciju crijeva, a u crijevima da postoji nekakav hipotetski protein, dakle protein čije postojanje je Wakefield tek predložio, koji odlazi u mozak i remeti mu normalan rad, odnosno u osobi uzrokuje autizam.

To je bio veliki zaključak, s obzirom da je točan uzrok autizma dan danas nepoznat i s obzirom da je studija bila bazirana na samo 12 ispitanika, ali Wakefield ju je odlučio objaviti. I ne samo objaviti; prije nego je papir bio predan žurnalu The Lancet, Wakefield je ispred bolnice održao konferenciju za novinare i rad odlučio promovirati.

Što se dalje dogodilo, nije bilo neočekivano.


UK/CJEPIVO ZA DJECU POVEZANO SA AUTIZMOM

“Istraživanje doktora Royal Free bolnice u Londonu je sugestiralo da je uobičajeno dječje cjepivo vjerojatno povezano sa autizmom i poremećajem crijeva. Istraživanje je otkrilo novu inflamatornu bolest crijeva povezanu sa autističkom djecom…”


Kad god se čovjek nađe u situaciji u kojoj kaos visi o niti novinarskog integriteta, bolje mu je ne tratiti vrijeme već se pripremiti na kaos. Ne samo britanski, već i novinari ostalih zemalja prenijeli su vijest o znanstvenoj studiji koja sugestira povezanost MMR cjepiva i autizma bez da je, lako vjerojatno, i najmanji postotak njih uopće pročitao rad u pitanju ili upitao znanstvenu zajednicu za mišljenje. Malotko se u ono vrijeme pitao par ključnih stvari…

-Kakvu težinu ima studija temeljena na 12 ispitanika?
-Zašto je mišljenje roditelja uzeto za dokaz?
-Ako je autizam uzrokovan MMR cjepivom u 8 od 12 djece, odnosno u 66% slučajeva, ne znači li to, s obzirom da je u svakoj zapadnoj državi MMR cjepivom cijepljeno preko 90% ljudi, da svaki drugi čovjek zapadnog svijeta boluje od autizma?
-Zašto je Wakefield predao rad novinarima prije nego ga je dao znanstvenoj zajednici na pregled?
-Ako je čovjek u krivu a mi propagiramo skepsu prema cjepivima, ne činimo li time više štete nego koristi?

… a oni koji su se to pitali, kao da i nisu, jer žutilo je ono što se prodaje, a žutilo je bilo glasnije od svakog suzdržanog skepticizma. Bombardirani člancima o povezanosti MMR cjepiva i autizma, sve više roditelja našlo se uplašeno i sve ih je više odlučilo djecu ne cijepiti. To se raširilo, naravski, iz Velike Britanije u ostale države, a jedan od vektora širenja dezinformacije bili su i teoretičari zavjera. Među pionirima takvih teoretičara zavjera, već 2001. sa svojom knjigom Djeca matrice pojavio se, a tko drugi nego naš stari prijatelj:

“Ista je priča sa cjepivima. To je veoma uspješan način pumpanja kemikalija koje uništavaju um i imunološki sustav u milijarde ljudi dokle ovi misle da im se pokušava pomoći.”
(Djeca matrice, stranica 363)

Sasma u skladu sa njegovim brandom zavjere, Icke nadalje tvrdi da su cjepiva plod Iluminata (tajno društvo prosvjetitelja koje je van funkcije preko 200 godina) i Anunakija (božanstva u mitologiji drevne Mezopotamije koje nitko ne štuje već oko 3 tisućljeća; ekvivalent arkanđela u Kršćanstvu), a koji upravljaju Svjetskom zdravstvenom organizacijom i truju narod. Ideje u pitanju bazira na mješavini činjenica, neistina, anegdota i upitnih znanstvenih radova, između ostalog. Icke ovdje citira doktoricu Guylaine Lanctot (doktoricu medicine uvjerenu da cjepiva služe smanjenju broja ljudi na Zemlji), koja u svojoj knjizi Medicinska mafija tvrdi:

“Cjepiva desetkuju populaciju. Drastično u zemljama Trećeg svijeta, kronično u industrijaliziranim zemljama…” (Medicinska mafija, stranica 131)

Ta izjava podložna je testiranju.

Kad je knjiga Medicinska mafija dr. Lanctot objavljena, bila je 1995. godina. Svjetska populacija u to vrijeme činila je 5.7 milijardi ljudi. Ako cjepiva ustinu desetkuju populaciju, ona bi trebala pasti do Ickeovog citiranja doktorice 6 godina kasnije. Ali ne, 2001. godine, kad je knjiga Djeca matrice napisana, unatoč cjepivima koji služe spuštanju količine ljudi, broj populacije ljudi je narastao na 6.1 milijardu. Do danas pak, 2020., cjepiva su toliko neučinkovito desetkovala populaciju da je ova narasla na 7.8 milijardi ljudi. I nije neko desetkovanje.

Ali to je jedna od blažih izjava dr. Lanctot. Na stranci 125., naša doktorica tvrdi da cjepiva uzrokuju AIDS i rak, na stranici 156, citiram: “Rak nije ništa smrtonosniji od obične prehlade.”, na stranici 164. negira Germinativnu teoriju bolesti i Pasteura naziva šarlatanom, a na stranici 165 tvrdi: “Bjesnoća izgleda ne postoji. To je izmišljena bolest.”

Uistinu, nije mala stvar kad te citira osoba koja vjeruje u ljude-guštere, a ti ispadaš manje racionalna osoba od nje.


II. EPIDEMIJE OSPICA U HRVATSKOJ I SUSJEDSTVU

No, kako bilo, medijski i teoretičarima zavjera napuhana skepsa prema cjepivima prodrijela je do roditelja. Mnogi su roditelji odlučili ne cijepiti djecu i očekivano, epidemije su se počele pojavljivati. Ne samo u Engleskoj, već i u Hrvatskoj i susjedstvu.

U Hrvatskoj se posljednja epidemija ospica pojavila 2015. , u Bosni i Hercegovini 2014. , a u Srbiji 2018. godine.

Analiza epidemije ospica u Srbiji iz 2017./18. godine je javno dostupna i ljudi bi ju trebali pročitati. Ukratko, analiza, koju potpisuje profesor dr. Vladimir Petrović, kaže sljedeće:

U samo 4 mjeseca od ospica su se zarazile 5492 osobe. Od zaraženih, 15 osoba je umrlo. Starost 15 umrlih osoba je sljedeća:

3 osobe od 30 godina
2 osobe od 32 godine
2 bebe od 2 godine
1 beba od 11 mjeseci
1 osoba od 21 godinu
1 osoba od 45 godina
1 dijete od 4 godine
1 osoba od 40 godina
1 mladić od 29 godina
1 osoba od 43 godine
1 osoba od 42 godine

Umrli su bili ili necijepljeni ili djelomično cijepljeni, to jest 95% osoba je bilo necijepljeno a 5F djelomično cijepljeno.

OD 5492 oboljele osobe, 1755 ih se moralo hospitalizirati, 3563 osobe su se morale ambulantno liječiti, a 544 osoba je oboljelo od upale pluća. 2 su oboljele od upale mozga, 15 ih je umrlo.

Analiza prikazuje i graf rasta oboljelih od ospica od 2001. do 2018. godine:



koji je u relativnoj korelaciji sa grafom pada broja cijepljenih ljudi od 2005. do 2017. godine:

Kao što vidimo, u Centralnoj Srbiji broj cijepljene djece prvom dozom MMR cjepiva 2007. godine bio je 96%, da bi pao na 76% 2016. To nije mali broj ljudi. Postotak drugom dozom MMR cjepiva, kako vidimo, još je i manji:


Zaključci analize su jasni:

-Epidemija u Srbiji je dio šire epidemije u Europi.
-Kritična masa necijepljenih je narušila kolektivni imunitet populacije.
-U epidemiji dominantno oboljevaju necijepljene i djelomično cijepljene osobe.


III. KRATKA POVIJEST OSPICA


Ospice su prvi puta opisane u 9. stoljeću, u Perziji, a tek u 18. stoljeću je doktor Francis Home, škotski doktor, zaključio kako je u pitanju bolest koja se prenosi infektivnim agentom u krvi.

Koliko su bile opasne govori podatak da je samo u Sjedinjenim američkim državama prije 1963. godine oko 4 milijuna ljudi bilo zaraženo ospicama svake godine. Od 4 milijuna zaraženih, 48 000 bi se moralo hospitalizirati, oko 1000 bi ih oboljelo od upale mozga, a oko 500 bi ih umrlo. Uzmimo ovdje u obzir da SAD 1930. godine recimo nisu imale 328 milijuna ljudi kao danas, već 123 milijuna, to jest više nego duplo manje. 4 milijuna oboljelih na 123 milijuna stanovnika je više od 3%. Primijenjeno na hrvatsku populaciju, to je oko 120 tisuća oboljelih.

Druga stvar koju moramo uzeti u obzir je ta da su SAD bile među najnaprednijim zemljama svijeta maltene zadnja 2 stoljeća. O utjecaju ospica u ostalim zemljama onda kad cjepiva nisu postojala govore nam recimo Havaji, u kojima je u 9 godina, od 1850. do 1859. su Havaji, od ospica umrla jedna petina stanovništva.

Mnogo govori o napretku znanosti i koliko ga uzimamo zdravo za gotovo kad nam je situacija da svaki peti čovjek kojeg znamo umre u roku 10 godina toliko nezamisliva da ju jedva možemo i procesirati.

U Fidžiju je od 1870. do 1879. godine također umrla petina stanovništva od ospica. Ako uzmemo da je u ono vrijeme Fidži imao populaciju od oko 100 tisuća ljudi, vidjet ćemo da je to 20 tisuća mrtvih u 9 godina.

1529. godine, od ospica je na Kubi umrla svaka druga osoba. Dakle 50% stanovništva je umrlo od jedne bolesti. Kao i kod Fidžija, ni ovdje ne govorimo o šaci ljudi u plemenu od par desetaka osoba; Kuba je 1529. godine brojala 7000 domorodaca.

Uzgred, slučaj sa Kubom je dio onoga što bi nazvali genocidom nad Indijancima. Oko 90% indijanaca je umrlo od virusa koje su im europljani donijeli, a jedan od virusa bio je onaj ospica.

Sve je to trajalo do 1963. godine, kad su poslije desetak godina muke i po laboratorijima znanstvenik John Franklin Enders i njegovi kolege stvorili prvo cjepivo protiv ospica. Što se dalje dogodilo, grafovi jasno pokazuju. Broj oboljelih od ospica je rapidno opao. Prije 1963. godine od ospica je u svijetu umiralo oko 2.6 milijuna ljudi godišnje. Danas je taj broj oko 140 tisuća godišnje, što je pad od 94%.

Procjenjuje se da su ospice u zadnjih 150 godina ubile oko 200 milijuna ljudi. Danas su one zadržane najvećim dijelom u siromašnim zemljama, zemljama u ratu itd. Primjer je Demokratska Republika Kongo, u kojoj je od ospica od početka 2019. godine do danas oboljelo više od 341 tisuću, a umrlo 6 tisuća ljudi. U takvim državama ljudi obično nisu cijepljeni i nemaju imunitet.

To su siromašne zemlje. A što je sa zapadnim svijetom? Ospice su bile na rubu eradikacije. 2000. godine, SAD su proglasile ospice eliminiranima. Inače, eliminirana bolest je ona bolest kod koje nema novog slučaja minimalno 12 mjeseci. U Europi je situacija bila slična u mnogim državama.
O uspješnosti borbe protiv ospica govori i sljedeći izvještaj iz 2003. godine.

Citiram:

“U Hrvatskoj je masovno cijepljenje djece protiv ospica počelo 1968. godine. Prije cijepljenja godišnje se registriralo i više od 20.000 oboljelih. Provedbom programa obveznog cijepljenja sve je manje oboljelih. Godine 2002. registrirano je svega 6 oboljelih od ospica u čitavoj Hrvatskoj”

U 34 godine, dakle, broj oboljelih od ospica u Hrvatskoj je pao sa 20 000 godišnje na 6 osoba. To je pad od 99,97%

Imali smo bolest maltene eliminiranu u zapadnom svijetu, bolest na dobrom putu da ode putem velikih boginja. A onda se od 1999. godine nadalje ponovno pojavila. Sve zbog zaključka jednog doktora da MMR cjepivo uzrokuje autizam putem misterioznog proteina u crijevima.

IV. ANALIZA WAKEFIELDOVE STUDIJE



Wakefieldov papir kaže da je 12 djece sa autizmom primljeno u bolnicu. Svo 12 djece primilo je MMR cjepivo, ali roditelji 8 od 12 djece su povezali autizam sa MMR cjepivom, odnosno 2 od 12 nisu. Roditelji su tvrdili da su se simptomi pojavili u djeci poslije primanja MMR cjepiva:

Dijete 1 (autizam) – 1 tjedan poslije
Dijete 2 (autizam) – 2 tjedna poslije
Dijete 3 (autizam) – 48 sati poslije
Dijete 4 (nepoznato) – unutar godine dana.
Dijete 5 (autizam) – dva mjeseca poslije.
Dijete 6 (autizam) – 1 tjedan poslije
Dijete 7 (autizam) – 24 sata poslije
Dijete 8 (nepoznato) – 2 tjedna poslije
Dijete 9 (spektar autizma) – 2 mjeseca poslije
Dijete 10 (nepoznato) – 24 sata poslije
Dijete 11 (autizam) – 1 tjedan poslije
Dijete 12 (autizam) – 1 mjesec poslije


Uzmimo također u obzir da se roditelji ovdje ne prisjećaju nečega što se dogodilo prije par dana. U studiji se roditelji prisjećaju prvih simptoma djece koja su primila cjepivo prije:

Dijete 1 – prije 3 godine.
Dijete 2 – prije 8 i pol godina.
Dijete 3 – prije 6 godina.
Dijete 4 – prije 5 i pol godina.
Dijete 5 – prije 6 i pol godina.
Dijete 6 – prije 4 i pol godine.
Dijete 7 – prije 1 i pol godinu.
Dijete 8 – prije 1 i pol godinu.
Dijete 9 – prije 4 i pol godine.
Dijete 10 – prije 2 i pol godine.
Dijete 11 – prije 4 i pol godine.
Dijete 12 – prije 5 i pol godina.

Od toga ćemo prijeći na:

Problem 1: anegdotalni dokaz.

Studija se uvelike bazira na riječima roditelja, odnosno na anegdotalnom dokazu. Anegdotalni dokaz nije ponovljiv i stoga se ne može smatrati validnim. Već je to diskvalificirajuće, ali ako uzmemo u obzir da se, kao što vidimo, ovdje roditelji čak ne prisjećaju nečega što se dogodilo prošli tjedan, već i do 8 i pol godina ranije, jasno je da se riječi roditelja ne mogu uzeti za dokaz. Kako mi možemo znati da roditelj, prisjećajući se kako mu je dijete prije 6 godina dobilo autizam unutar 48 sati od primitka MMR cjepiva – što se slučaj kod trećeg djeteta – iznosi točno sjećanje?

Skepsa prema roditeljima se možda čini okrutnom, ali pitajmo se što je okrutnije: ne uzeti riječ roditelja da se nešto dogodilo točno u dan prije pola desetljeća za dokaz ili koristeći to kao dokaz dovesti u opasnost stotine tisuća djece čiji imunitet ne bi bio zaštićen jer bi ih roditelji odbili cijepiti? Rizik je jednostavno prevelik da bi se išta možebitno uzimalo u obzir.

Problem 2: korelacija ne znači nužno i kauzacija.

Autizam je bolest koja se pojavljuje između 2 i 3 godine života u svoj djeci, necijepljenoj i cijepljenoj. U djeci iz studije, autizam se pokazao u:

Dijete 1 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 2 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 3 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 4 (nepoznato) – u petoj godini.
Dijete 5 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 6 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 7 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 8 (nepoznato) – u drugoj godini.
Dijete 9 (spektar autizma) – u drugoj godini.
Dijete 10 (nepoznato) – u drugoj godini.
Dijete 11 (autizam) – u drugoj godini.
Dijete 12 (autizam) – u drugoj godini.

Dakle od 8 djece za koju zasigurno znamo da imaju autizam, svih 8 je počelo pokazivati znakove autizma u 2 godini života, točno onda kada se bolest uobičajeno i manifestira. Korelacija tomu (korelacija: događa se u istom vremenskom periodu) jesu MMR cjepiva, koja su djeca primila u 2 godini života. Međutim, to ne znači da tu ima i kauzacije (kauzacija: jedno je uzrok drugome).

Kako bi pobliže shvatili problem, primimo u bolnicu bilo koju drugu grupu.

-Primili smo u bolnicu 12 ljevaka. Svih 12 ljevaka je primilo MMR cjepivo godinu dana prije nego su postali ljevaci (dominantna ruka postaje očita tek u 3 godini nadalje), dakle MMR cjepivo uzrokuje ljevorukost.
-Primili smo u bolnicu 12 ljudi sa doktoratom. Svih 12 doktora je primilo MMR cjepivo prije nego su postali doktori, dakle MMR cjepivo uzrokuje doktore.

To uistinu možemo učiniti sa bilo kojom grupom ljudi s obzirom da većina država ima procijepljenost MMR cjepivom od preko 90%. Većina beba recimo će se početi smijati u 3 mjesecu života, a u 2 dobiti BCG cjepivo. Znači li to da BCG cjepivo uzrokuje smijeh?

Problem 3: statistički premala brojka

12 osoba je premalo kod studije ovakvog tipa. Ako primijenimo statistiku studije na populaciju, neiskoristivost 12 osoba će biti očitija:
8 od 12 osoba cijepljenih MMR cjepivom oboljelo je od autizma, što je 66% slučajeva.
U Hrvatskoj je MMR cjepivom cijepljeno oko 3.8 milijuna ljudi.
U Hrvatskoj ima oko 8000 ljudi oboljelih od autizma, što je oko 0.2% cijepljene populacije.
Postotak od 0.2% se ne podudara sa 66% koliko studija sugestira.

Problem 4: psihološki pritisak

Postoji nešto što se zove Aschova paradigma, što je eksperiment koji pokazuje koliko su ljudi voljni mijenjati vlastito mišljenje kako bi se prilagodili mišljenju većine. Izmislio ga je psiholog Solomon Asch 1950. godine, a on ukratko glasi ovako:

Posjednimo 8 osoba i prikažimo im ova dva crteža:

Postavimo potom pitanje ispitanicima: koja od tri crte sa desne slike je najbliže duljine onoj sa lijeve slike?

99% ljudi, Aschov eksperiment nam govori, reći će da je odgovor C)

Međutim, što ako kažemo 7 od 8 ispitanika da namjerno davaju krivi odgovor? Hoće li osma osoba, koja nije dio “zavjere”, ponoviti pogrešku ili iznijeti ono što vidi vlastitim očima?

Aschov eksperiment nam kaže da će 36% osoba ponoviti pogrešku većine. Premda vide da crta nije te duljine, 36% ispitanika će podrediti ono što znaju onomu što smatra većina.

Je li se to dogodilo u Wakefieldovoj studiji? Bilo bi razumno pomisliti, s obzirom da 12 doktora koji očito nešto traže ispituju roditelje o tomu kada se autizam u njihovoj djeci pojavio. Roditelj će pod samim pritiskom takve većine pokušati pomoći u pronalasku uzroka. Ako roditelj traži uzrok autizmu u svom djetetu a doktor ga upita da se prisjeti jesu li simptomi prije 5-6 godina započeli unutar 48 sati ili 5 mjeseci od cjepiva, nije nerazumno pomisliti da bi se roditelj “podredio” doktoru i približio datum cjepivu.

Tim se više povećava mogućnost toga ako uzmemo u obzir da je Wakefield studiji prišao sa namjerom proizvodnje dokaza protiv MMR cjepiva, a čega ću se dotaknuti kasnije.

Problem 5: studija se ne može replicirati sa istim rezultatima.

U zadnja dva desetljeća, znanstvenici iz raznih zemalja svijeta sproveli su više desetaka istraživanja u kojima su analizirali povezanost autizma i MMR cjepiva ili autizma i inflamacije cijeva. Niti jedna studija nije uspjela replicirati rezultate Wakefieldove studije.

Primjer je finska studija iz 2000. godine u kojoj su znanstvenici pregledali cjepne kartone 1.8 milijuna ljudi koji su primili MMR cjepivo u razdoblju od 1982. do 1996. godine. Studija je pokazala da su MMR cjepiva mogući uzrok negativnih efekata u samo 5.3 osobe na 100 000 ljudi, odnosno 3.2 osobe na 100 000 ljudi po primljenom cjepivu.

Ako to primijenimo na populaciju Hrvata cijepljenih MMR cjepivom, vidjet ćemo da je u pitanju 206 osoba oboljelih zbog MMR cjepiva, što u na cijepljenoj populaciji od 3.8 milijuna ljudi oko 0.005%.

Drugi je primjer američka studija iz 2004. godine u kojoj su znanstvenici usporedili cjepne kartone 624 djece sa autizmom sa cjepnim kartonima 1824 zdrave djece a kojima su se podudarali starošću, spolom i školskim razredom. Studija je pokazala da djeca sa autizmom nisu cijepljena ni više ni učestalije od djece bez autizma, što bi se dalo zaključiti kad bi MMR cjepivo uistinu bio uzrok autizma.

Wakefieldova studija se dakle ne može replicirati sa istim rezultatima, a to je nužno ukoliko želimo studiju proglasiti točnom.


V. ZAŠTO JE AUTIZAM NA PORASTU


Broj djece kojoj je dijagnosticiran autizam je na porastu zadnjih par desetljeća i taj broj raste svake godine. Vjerojatno ste vidjeli graf poput ovoga:


Interesantno je da se takvi grafovi uzimaju kao dokaz da cjepiva uzrokuju autizam premda za isto to vrijeme broj djece cijepljene MMR cjepivom nije narastao, već je štoviše u mnogim državama i opao (Srbija je recimo primjer kojeg smo se maločas dotaknuli).

Bilo bi za očekivati da ako MMR cjepivo uzrokuje autizam, a broj djece oboljele od autizma raste, da će za to vrijeme rasti i broj cijepljene djece. Međutim, situacija nije takva ili je često obratna.

No, zašto broj djece oboljele od autizma raste? Ne znamo. Znanstveno najtočniji odgovor pred nepostojanjem dokaza je da ne znamo. Možda je teško prihvatiti da nešto ne znamo, ali naša sposobnost ili nesposobnost prihvaćanja toga situaciju ne mijenja. Uzrok autizma je nepoznat, bili mi to sposobni prihvatiti ili ne.

Ali postoje neke stvari koje su očite a koje ne treba uzeti olako. Pozabavimo se sa par njih:

1. Što više tražimo neku bolest, više ćemo ljudi oboljelih od nje naći.

To nam pokazuje svaka pandemija kad vidimo da države koje najviše testiraju građane obično imaju i najviše pozitivnih ljudi. Što više tesitranja, dakle, to više pozitivnih ljudi. Ako kažemo da u populaciji jedne države postoji N postotak autističnih ljudi, što više testiramo, to ćemo se više približavati tom postotku N. A autizam je bolest koja je u zadnjih par desetljeća od relativno nepoznate bolesti putem medija postala jedna od najpoznatijih. Prije 50 godina ljudi su manje bili svjesni postojanja te bolesti. Danas znaju više pa više posjećuju doktore, doktori više djecu testiraju i daju im dijagnoze. Od tog prijeđimo na drugi problem:

2. False positive, to jest lažno pozitivna djeca.

Jedan od problema autizma je što je to psihička bolest na spektru, što znači da se zdravo dijete može vrlo lako krivo dijagnosticirati. Tanka je linija između djeteta sa autizmom i djeteta koje je jednostavno nezainteresirano. Ljudi su raznoliki i raznih smo karaktera. Ako je netko introvertan, to ne znači da je autističan, premda bi ga mnogi psihijatar svrstao na spektar.

3. Definicija normalnog.

Homo sapiens je životinja i kao životinja skoro čitav svoj evolucijski vijek je proveo na otvorenom, u prirodi, umjesto u zatvorenim prostorima, okružen betonom, zgradama i tehnologijom. Što je uistinu normalno je stvar onoga tko normalno definira. Možemo se samo pitati da prosječan građanin Rimskog Carstva posjeti bilo koji današnji velegrad, koliko bi izdržao bez da pobjegne glavom bez obzira. Samo arhitekturu bi smatrao nehumanom i uvredljivom. Bilo kojeg vlastitog pretka od prije 10 generacija da dovedete u stančić na dvadesetom katu neke zgrade, što mislite, koliko bi izdržao? I da ga odvedete poslije do psihijatra, koliko bi ovomu trebalo da vašem pretku dijagnosticira čitav niz psihičkih bolesti?

Normalno je dakle stvar osobe koja definira normalno. U zapadnom svijetu osobe sa Shizofrenijom recimo su smatrane ludima. U mnogim plemenskim zajednicama, pak, takve osobe su cijenjene jer ih se smatra povezanima sa svijetom duhova.

Postoje studije koje pokazuju da su osobe sa autizmom u prapovijesnim vremenima možda imale veće šanse preživjeti u trenucima kad je život ovisio o sposobnosti repetitivnog ponašanja. Osobi sa autizmom neće dojaditi skupljati bobice recimo i njezino će pleme imati više koristi od takve osobe nego pleme u kojem se ljudi ne mogu skoncentrirati na činjenje jedno te iste stvari.

Kad uzmemo dakle u obzir da je pitanje tko ima autizam pitanje definiranja autizma, onda nam je očitije da rast autizma uvelike ovisi i promjeni definicije te bolesti kroz povijest. Drugim riječima, osobe kojima se nije dijagnosticirao autizam 70-ih ili 80-ih godina prošlog stoljeća lako moguće ne bi mogle proći današnje testove.

Kako bi bolje shvatili razliku između psihijatrije 20. stoljeća i 21., uzmimo u obzir da su prije 1973. godine psihijatri smatrali homoseksualnost psihičkim poremećajem, ili da je do 1952. godine “ženska histerija” bila legitimna bolest.


VI. AUTIZAM U NECIJEPLJENIM DRŽAVAMA

Već smo vidjeli da premda broj djece kojoj je dijagnosticiran autizam raste, broj cijepljene djece u mnogim zemljama čak i opada, ali što je za zemljama čiji si stanovnici ne mogu nužno priuštiti cijepljenje? Što je sa siromašnim zemljama? Sigurno bi, ako MMR cjepivo uzrokuje autizam a siromašne zemlje imaju manju procijepljenost, siromašne zemlje trebale imati i manje slučaja autizma, zar ne?

Studija sprovedena 1978. godine u Ghani, Keniji, Zimbabveu i Južnoj Africi pokazala je da je omjer djece oboljele od autizma u tim zemljama 1 na 144. Ako pogledamo graf od ranije koji kaže da je SAD u to vrijeme imao omjer oboljelih od autizma od 1 na 10 000, vidjet ćemo da su siromašne države subsaharanske afrike, države sa necijepljenom djecom, imale 68 puta više djece oboljele od autizma od SAD-a.

Što nam to govori? To nam govori da se omjer djece sa autizmom uvijek i svugdje kretao sa brojkom od 1 na par desetaka, a sve češćim testiranjem zadnjih par desetljeća države su se počele toj brojci približavati. Približavanje sve točnijoj brojci sve češćim testiranjem grafovi naizgled pokazuju rast broja slučajeva, ali zapravo samo se samo prilagođavaju stanju na terenu koje je uvijek bilo takvo.


VII. WAKEFIELDOVA ETIKA

Komotno sada zaključivši, na osnovu svega što smo pročitali, da je Wakefieldova studija netočna a MMR cjepivo nema veze sa autizmom, dolazimo u poziciju u kojoj možemo postaviti par pitanja u vezi autora.

Između ostalog, valja nam se pitati zašto je Wakefield, znajući da mu studija ne drži vodu već samim time što ima 12 ispitanika, u njoj ustrajao do te mjere da ju je medijski promovirao prije predavanja žurnalu? I zašto medijska promocija uopće? Pa valjda se znanstveni rad daje kolegama na kritiku, a ne novinarima. Što novinari u ovom slučaju mogu osim difamirati MMR cjepivo na osnovu studije koju po svoj prilici neće analizirati?

Ta jednostavna pitanja postavio je i istraživački novinar Brian Deer. Između 2004. i 2010. godine, Deer je istražio dr. Wakefielda i otkrio par interesantnih detalja. Između ostalog:

-1996. godine, dvije godine prije objave znanstvenog rada, Wakefield je primio 55 tisuća funti od odvjetnika Legal Services Commission (tijelo Ministarstva pravde u Velikoj Britaniji) kako bi proizveo dokaz protiv MMR cjepiva. Taj sukob interesa u znanstvenom radu nigdje nije spomenut.

-1997. godine, godinu dana prije objave znanstvenog rada, Wakefield je patentitao vlastito cjepivo protiv ospica koje bi konkuriralo MMR cjepivu.

Objava tih informacija u nizu Deerovih izvješća 2004. godine dovela je do retrakcije 10 od 12 autora Wakefieldove studije i njihova ograđivanja od dr. Wakefielda.

To je dovelo do toga da je Opće medicinsko vijeće, tijelo u Ujedinjenom Kraljevstvu koje održava registar liječnika, izvršilo reviziju Wakefieldovih radova. Nakon 217 dana istraživanja, vijeće je pronašlo čitav niz prekršaja. Recimo, Wakefield je podvrgavao kolonoskopiji i lumbalnoj punkciji djecu koja te procedure nisu trebala, uzimao je uzorke krvi djece na rođendanskoj zabavi svog djeteta, konstantno je lagao o financijerima svojih studija itd.

Na osnovu svega toga, Wakefield je 2010. godine maknut sa registra liječnika Ujedinjenog Kraljevstva. Iste godine je i žurnal The Lancet izvršio retrakciju Wakefieldove studije.

VIII. ZAKLJUČAK

Žutilo i teoretičari zavjera imaju veliku i destruktivnu moć u 21. stoljeću. Kompresijom kompleksnog u jednostavno i deformirano, a sve pod izlikom “Samo postavljam pitanja”, oni su u kratkom vremenu sposobni uništiti desetljeća, čak stoljeća teškog rada stotina i tisuća ljudi.

Postoji diktum: “Dok istina navuče cipele, laž je već obišla svijet”, a on se može vidjeti i u ovom slučaju. The Lancetu je trebalo 12 godina kako bi izvršio retrakciju Wakefieldove studije kao prevarantske, a za to vrijeme laž se širila od zemlje do zemlje, od neupućene osobe do neupućene osobe, dočim je sve manje djece cijepljeno a bolesti koje smo mogli iskorijeniti se opet pojavljuju, opet haraju.

Wakefieldova studija je mrtva ima već 10 godina a šteta koju je učinila i dalje odjekuje. Žutilo je pred stvorenim kršom pognulo glave i pobjeglo, ali teoretičari zavjera su i dalje tu, bez integriteta, po kršu lunjajući, vjerujući danas u jedno a sutra u drugo, djelujući na nauštrb sebe i nedužnih ljudi, a smatrajući da čine dobro.

I to je jedna od teškoća, to što “teoretičar zavjera” nije jedna osoba. Tko je “teoretičar zavjera”? Tko je taj koji će preuzeti odgovornost kad ljudi počnu umirati? Tada bježe, tada se prave ludi i mrmljaju “Pa što, ja sam samo…” ili “I drugi su…”. Što si samo? Što su drugi?

Tri teoretičara zavjera, tri ideje o prirodi stvarnosti. Ne mogu se dogovoriti je li Zemlja šuplja, ravna ploča ili hologram, a opet se usuđuju iznositi svoje mišljenje i onda kad ukoliko su u krivu mogu dovesti u smrtnu opasnost nedužne ljude.

Znanost tako ne funkcionira. Na svim kontinentima, u svim državama i gradovima, dva i dva su četiri, jedan metar ima sto centimetara, a voda je sačinjena od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Ideje su ili dokazane ili nisu dokazane. To je fundamentalno drugačiji, svjetlosnim godinama produktivniji način razmišljanja.

Čovječanstvu je trebalo 2 milijuna godina kako bi mu znanje kulumniralo do te mjere da opstanak i nestanak ljudi ne ovisi više o vanjskim faktorima već i ljudskoj odluci. Dva milijuna godina nam je trebalo da dođemo do ovoga što jesmo.

Pa hajde onda da ne pljujemo po onomu što smo postigli. Hajdemo cijeniti postignuća svojih predaka.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *