Press "Enter" to skip to content

Kad teoretičari zavjera postanu korisni naftnom lobiju.

Piše: Ivan Baran

Postojalo je vrijeme kad su astronomi smatrali da na planetu Veneri žive bića slična dinosaurima. Razlog tom vjerovanju bio je interesantan; kad god bi ljudi kroz teleskop u Veneru pogledali, ne bi joj mogli vidjeti površinu već samo njezinu gustu atmosferu. Na osnovu toga su zaključili da taj planet očito ima debeli sloj vodenih oblaka. Ako ima vodenih oblaka, dalje su došli do zaključka, onda ima i vode. Ako pak planet ima vode, tu je i život. Kakav život? Vjerojatno najsličniji onomu koji je milijunima godina vladao Zemljom: dinosaurima.

To je uvjerenje umrlo 60-ih godina prošlog stoljeća kad su na Veneru uspješno poslane prve sonde koje su afmosferu tog planeta detaljno analizirale i pitanje života riješile jednom za svagda. Temperatura na površini planeta, prije svega, nije samo previsoka za postojanje života, već je sa 462 celzijeva stupnja upravo najviša među svim planetama Sunčevog sustava. Atmosfera nije sačinjena od vode, ali jest od 96.5% CO2 i 3.5% dušika. Venera je pakao. Na Veneri bi čovjek poginuo one sekunde kad bi otvorio prozor letjelice.

Ali nije uvijek tako bilo.

Postoji generalni konsenzus među astronomima da je Venera prije oko 4 milijarde godina bila slična našem planetu. Možemo zamisliti planine, mora, rijeke, jezera, pa čak i – šume. Život. Lako je moguće da je Venera nekoć bila dom životu. Najzad, Zemlja, njezin susjed, je puna života. Miller-Ureyev eksperiment je dokazao da je abiogeneza pomoću struje i mješavine uobičajenih prirodnih elemenata moguća. Doduše, je li života bilo ili ne na Veneri danas ne znamo, a dok ne pošaljemo kakve robote na površinu Venere koji bi na mjestu analizirali sastav tla i poslali informaciju Zemlji nećemo ni znati. Ali ono što možemo znati, i ono što znamo, jest da na Veneri života trenutno nema, kao i da je uzrok toj negostoljibivosti prejaki efekt staklenika.

Ukratko, efekt staklenika je proces u kojem planet pomoću atmosfere zadržava i ravnomjerno raspodjeljuje toplinu umjesto da ju radijacijom čitavu ispušta u svemir, odnosno da kad je dan, Sunce ne udara direktno na površinu planeta i prži ju.

Bez atmosfere, temperatura na Zemlji danju bi bila oko 120, a noću oko -150 celzijevih stupnjeva, što je temperatura izvan Internacionalne svemirske stanice čija orbita prolazi kroz termosferu, pretposljednji sloj Zemljine atmosfere. Pak bi sa pregustom atmosferom Zemlja doživjela sudbinu Venere; ako toplina ne može kroz atmosferu proći i radijacijom otići u svemir, ona će se zadržati ispod atmosfere kao pod pokrivačem i time dovesti do sve manje gostoljubivosti životu na površini planete.

Efekt staklenika van ekvilibrija dakle će povećati temperaturu planete. Na Veneri u zadnjih 4 milijarde godina, ekvilibrij je narušilo povećanje Sunca za 25%. A na Zemlji?

Pa, od 1945. godine do danas, na našoj planeti je eksplodirano 2476 nuklearnih bombi. U svijetu upravo sada postoji oko 1.3 milijarde automobila, buseva i kamiona. Kroz povijest je nebom letjelo oko 150 000 zrakoplova. Prije pandemije novog koronavirusa, u bilo kojem danu u zraku se nalazilo oko 10 000 zrakoplova. Svake godine, u svijetu se proda oko 2 milijuna traktora. 100 000 velikih transportnih brodova na vodi je sada dok ovo čitate. Durugim riječima, homo sapiens sapiens, čovjek, je odgovoran za narušavanje ekvilibrija ugljikova ciklusa Zemlje.

Oko 29 milijardi tona ugljičnog dioksida čovjek svake godine ispušta u atmosferu.

I. Teoretičari zavjera i Pascalova oštrica.


Pascalova oštrica je slavni logički argument Blaise Pascala kojeg je ovaj primijenio na postojanje boga. Otprilike ovako glasi:

-Ako bog ne postoji a ti si ateist, tada ništa ne dobivaš.
-Ako bog postoji a ti si ateist, tada gubiš mogućnost spasenja.
Bolje je dakle vjerovati pa možda dobiti spasenje nego ne vjerovati, nevjerovanjem ne dobiti ništa, a spasenje riskirati.

Pascalova oštrica se može primijeniti i van teologije, u ovom slučaju na klimatske promjene uzrokovane čovjekovom rukom. Mnogi teoretičari zavjera vjeruju da su čovjekom uzrokovane klimatske promjene laž znanstvenika iz svih zemalja svijeta kako bi osigurali priljev novca. Već sama ta rečenica bazira se na dvije premise koje jednostavno ne mogu biti točne:

1. 97% znanstvenika svijeta koji tvrde da su klimatske promjene uzrokovane ljudskom rukom su nemoralni i zli lažovi.
2. Znanost se temelji na vjerovanju, a ne javno dostupnim znanstvenim papirima.

Ali recimo da su te premise točne. Recimo da su znanstvenici iz svih zemalja svijeta uistinu koordinirani i dio jedne zavjere koja broji na milijune ljudi. Tko je u tom slučaju “dobar”? Naftne kompanije. Ako znanstvenici lažu, naftni lobi govori istinu i čini dobro. Primijenimo to na Pascalovu oštricu:

-Ako čovjek uzrokuje klimatske promjene, a znanstvenici ne lažu, tada smo u opasnosti ako znanstvenike ne poslušamo.
-Ako čovjek ne uzrokuje klimatske promjene, a znanstvenici lažu, tada nismo u opasnosti bez obzira poslušali ili ne poslušali znanstvenike.
Bolje je dakle poslušati znanstvenike i smatrati da su klimatske promjene stvarne pa ako nisu ne biti u opasnosti, već ignorirati znanstvenike, a ako su znanstvenici u pravu dovesti se u opasnsot.

Ovdje je također interesantno da isti teoretičari zavjera koji smatraju da elita upravlja iz sjene, staju na stranu upravo elite i multimilijarderskog naftnog lobija. David Icke, čovjek koji negira klimatske promjene uzrokovane ljudskom rukom, a vjeruje da su članovi obitelji Bush humanoidni reptili, iz nekog razloga staje na stranu humanoidnih reptila po pitanju klimatskih promjena, jer obitelj Bush, naime, upravljala je više naftnih kompanija (Zapata Petroleum Corporation, Arbusto Energy).

Je li Icke plaćen ponavljati ad nauseam teoriju zavjere o ljudskom rukom uzrokovanim klimatskim promjenama, ne možemo znati (čovjek je svakako dosad zaradio preko 10 milijuna dolara na teorijama zavjera pa mu možda novac i ne treba). Ali da su naftni lobiji plaćali klimatske skeptike, to je poznata stvar.

2011. godine, primjerice, carbonbrief.org je istražio 900 znanstvenih papira koji govore protiv povezanosti čovjeka i rasta CO2 i pronašao da je 9 od 10 autora povezano sa ExxonMobileom.

Ali to nije ništa novo. 50-ih godina, kad je znanost počela razumjevati koliko su cigarete zapravo štetne i kad se tek počela shvaćati veza između cigareta i raka, duhanska industrija je uložila milijune dolara u proizvodnju dokaza da to nije tako. Samo 1998. godine, duhanska industrija je na lobiranje potrošila 72 milijuna dolara. Prošle godine je na lobiranje potrošila 28 milijuna dolara. Ista taktika, dakle, drugi tajkuni.

II. Ugljikov ciklus


Teoretičari zavjera će često spomenuti da premda čovjek uistinu proizvodi oko 29 milijardi tona CO2 godišnje, to je ipak na globalnoj razini oko 2-3%. Oceani, požari, vuklani itd. u atmosferu ispuštaju ostalih 97-98%, to jest oko 771 milijardi tona CO2 godišnje. “Čovjekov utjecaj je mizeran”, reći će. “Što je to 29 milijardi tona naspram 771 koliko ispušta priroda?”

U tomu će pokazati da ne razumiju kako funkcionira prirodni ekvilibrij. Priroda doista ispusti 771 milijardu tona CO2 godišnje u atmosferu, ali ona ga otprilike isto toliko i vrati natrag, točnije, oko 788 milijardi tona. Oceani ispuštaju CO2, ali ga i apsorbiraju. Požari ispuštaju CO2 u atmosferu, ali nove biljke ga apsorbiraju natrag. To je ekvilibrij i tako je Zemlja funkcionirala milijunima godina.

Ali sada se pojavio čovjek. Priroda i čovjek zajedno u atmosferu ispuštaju oko 800 milijardi tona CO2 godišnje. Od toga će priroda apsorbirati 788 milijardi tona, a 12 milijardi će ostati u atmosferi jer priroda jednostavno neće imati kapacitet apsorbirati taj višak. Priroda može apsorbirati oko 50% CO2 kojeg čovjek proizvodi (oko 30% to čine oceani, oko 25% biljni svijet), ali višak, 12-ak milijardi tona CO2 godišnje, priroda jednostavno apsorbirati ne može i on ostaje i akumulira se u atmosferi.

III. CO2 će učiniti da se pojave nove biljke?


Nedavno sam ugledao post čovjeka koji vjeruje da je Zemlja ravna ploča, Elvisa Duspare, u vezi odnosa biljaka i CO2. Čovjek je napisao ovo:

“Poznato je da biljke ne udišu kisik kao ljudi nego umjesto kisika koriste, pazite sad, ugljen dioksid, odnosno “strašni” CO2. Znači, da ponovimo, ljudi udišu kisik, a izbacuju “strašni” CO2. Taj “strašni” CO2 uzimaju biljke da bi disale, a pazite sad kreteni, kao nusproizvod biljke izbacuju kisik koji opet udišu ljudi i tako to ide u krug. Znam da kreteni ovo ne mogu shvatiti pa pišem polako, ali što je više ljudi na Krugu zemaljskom, to više biljke imaju čega disati. A što je više biljaka, imate više kisika.

“biljke ne udišu kisik” – netočna izjava. Kad nema svjetla kojeg fotosintezom pretvaraju u šećer, dakle noću, biljke respiriraju kisik, a proizvode ugljični dioksid.

ali što je više ljudi na Krugu zemaljskom, to više biljke imaju čega disati. A što je više biljaka, imate više kisika.

Evo par razloga zašto ne možemo računati da će biljni svijet počistiti naš nered:

-Biljke uistinu rastu malo brže kad je u zraku više CO2, ali ni približno toliko brzo koliko je potrebno kako bi bile sposobne taj višak CO2 u zraku apsorbirati. Jednostavno, biljke rastu sporije nego što ljudi ispuštaju CO2 u atmosferu.

-Biljke koje brže rastu, manje su sposobne apsorbirati CO2.

-Biljnog svijeta nema sve više, nego sve manje. Svake godine ljudi posijeku oko 7 milijuna hektara šume. Prije pojave agrikulture, Zemlja je imala oko 16 milijuna kilometara kvadratnih šume. Danas ima oko 6.2 milijuna. Samo pašume Amazone su se smanjile za 17% u zadnjih 50 godina.

-Više CO2 u atmosferi dovodi do većih temperatura zraka. Veće temperature zraka dovode do više poplava. Poplave natapaju šume pa stabla pod vodom umiru i trunu. Takva trula stabla su suceptibilna požarima. Dakle više CO2, više požara. Više požara, manje šuma.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *