Press "Enter" to skip to content

Zašto teorija evolucije nije “samo teorija”

Piše: Ivan Baran

Bauk kruži Europom”, započeo je 1848. godine svoj manifest tim riječima njemački filozof Karl Marx. To su bile riječi koje je odabrao, a te riječi odabrat ću i ja sada. U ovom tekstu se neću dotaknuti Marxa, kao ni njegovog Komunističkog manifesta, ali taj izraz… teško je ne prisjetiti ga se jednom kad čovjek u ovom stoljeću u kojem jesmo vidi prikradanje te nove sablasti, novog tog bauka, i to ne samo nad Europom – već malo šire od toga – a koji se uistinu može nazvati… pa, pseudoznanošću.

Pa ću tako napisati: bauk kruži svijetom – bauk pseudoznanosti.

Odlučio sam biti kratak večeras, jerbo je već prošla i ponoć, i dotaknuti se samo jednog malog dijela našeg velikog bauka. Kreacionizma ću se dotaknuti, to jest opet jednog tek njegovog aspekta: nerazumijevanja zašto se teorija evolucije ne zove “zakon evolucije”?

Jedna od čestih mantra kreacionista. Interesantno je da su to do prije par godina ponavljale tek marginalizirane individue u zapadnom svijetu, ljudi poput Ken Hama, Kent Hovinda ili u “našem regionu” Miroljuba Petrovića (dočim su na istoku evivalent bili ljudi poput Zakira Naika), ali posljednjih godina i ta se ideja pomiče sa margine. Ne želim u ovakvom jednom kratkom tekstu ulaziti u razloge zašto posljednjih godina i kognitivno najkopuliranije ideje postaju “mainstream”, ali da se to polako, sigurno i zabrinjavajuće događa, da. Događa se.

Kako bi razumjeli kako je “teorija evolucije” postala “teorija”, moramo prvo biti upoznati sa znanstvenom metodom. Znanstvena metoda je inače temelj, osnova, ćaća i mater znanosti, a njezina definicija se može formulirati otprilike ovako:

Znanstvena metoda je proces u kojem hipoteza pomoću ponovljivog empirijskog dokaza postaje teorija.

Što to znači? Definirajmo pojmove:

Hipoteza je ideja. Primjer: dijete kaže “Ja mislim da vile postoje, ali su nevidljive”

Ponovljivi empirijski dokaz je onaj dokaz koji se može detektirati putem ljudskih osjetila i ponovljiv je. Primjer: “U bocu zapremine 1000 kubičnih centimetara stat će 1 litra vode. Slobodno eksperiment ponovite milijun puta; uvijek ćete doći do istog rezultata.”

Odlika dokaza jest da je ponovljiv.

Teorija je hipoteza koja se potvrdila. Primjer: Svaki put kad na površini Zemlje u vakumu ispustite kamen, on pada na tlo. Uvijek, bez iznimke. To je zakon. Ono što se u zadanim uvjetima uvijek i bez iznimke događa nazivamo zakonom. Zakon nam kaže ŠTO se događa. Ali kad osmatramo taj zakon, mi ne dolazimo do odgovora na pitanje ZAŠTO se to događa. Tko nam daje odgovor na ZAŠTO? Teorija.
Odlika znanstvene teorije jest da sa 100% točnošću predviđa budućnost.

I najzad, zakon:
Zakon je ono što se uvijek događa u određenim uvjetima. Bez iznimke.

Prije nego prijeđemo na evoluciju, primijenimo znanstvenu metodu na gravitaciju i pogledajmo kako je teorija gravitacije nastala:

1. Ljudi su primijetili da sve pada na pod. (zakon)
2. Neki čovjek je rekao “Možda je to zato što postoji neka nevidljiva sila koja privlači stvar na pod? Ako postoji, nazvat ću ju ‘gravitacija'” (hipoteza)
3. Čovjek je zatim obrazložio: “U redu, poslušajte: gravitacija je sila koja čini da se svi objekti u svemiru međusobno privlače. Ako je to istina, zemlja će privući ovaj kamen kad ga bacim” (predikcija)
3. Kamen je pao na pod u skladu sa predikcijom i hipoteza se potvrdila. Potvrđena hipoteza postala je “teorija”.

Teorija će prestati biti validna onog trenutka kad joj predikcije prestanu odgovarati stvarnosti.

Primijenjeno na teoriju gravitacije: teorija gravitacije će prestati biti validna onog trenutka kad čovjek kaže “kamen težak 1kg u vakumu će pasti na pod”, a kamen umjesto toga poleti u zrak, zaleprša, zapleše i odleti u Indiju. Jer taj ishod neće biti u skladu sa predicijom koja je funkcionirala tisućama godina.

Sasvim logično? U redu, prijeđimo na teoriju evolucije.

Pođimo od nekoliko činjenica:

-Sva živa bića svijeta imaju DNA. Odlika DNA je da se replicira. Ako se DNA ne replicira, stanice se ne mogu replicirati. Ako se stanice ne mogu replicirati, život staje.
-Život nije stao, dakle se DNA svih živih bića dan danas replicira.
-Replikacije nisu uvijek 100% uspješne. Replikacije koje nisu 100% uspješne nazivaju se “mutacije”.
-Većinu mutacija mi ne primijetimo (recimo su vaši roditelji možda imali 0,0001% manju jetru od vas, ili vaše oči imaju 3 stanice manje od vaših roditelja itd.), ali neke mutacije primijetimo (oblik lica primjerice nije 100% isto kao od roditelja).
-Neke mutacije su korisne, neke nisu.
-Ako je mutacija korisna, životinja će imati potomke, ali ako nije korisna ili ako je štetna, životinja će imati teže potomke ili ih neće imati.

Parametri su spremni. Primijenimo to na stvarni primjer:

Polarni medvjedi nisu uvijek postojali. Prije pojave polarnih medvjeda samo su postojali smeđi medvjedi. Međutim, kako klima nije uvijek ista, prije oko 150 000 godina smeđi medvdjedi našli su se okruženi područjima sa sve više snijega. U bijeloj okolini, smeđim medvjedima je teško hvatati plijen jer lovina ih lako vidi. To je dovelo do pomora i migracija smeđih medvjeda. Ali među svim živim bićima tu i tamo se pojavi individua sa određenom mutacijom. Tako se dogodilo da se među smeđim medvjedima rodio bijeli medvjed. Bijeli medvjed je manje uočljiv plijenu u bijeloj okolini pa je lakše lovio. Lakše je dakle jačao, nalazio ženke i imao potomke. Smeđa medvjedica i bijeli medvjed ako imaju šest mladunaca, tri će ih biti bijela krzna. Unutar samo jedne generacije bijeli medvjedi su dakle sa 1 narasli na 4 člana, dokle je za vrijeme svega toga populacija onih smeđih opadala.

Od toga prelazimo na Darwina:

Charles Darwin je primijetio da se u prirodi evolucija stalno događa (zakon). Primijetio je da premda 2 psa recimo nemaju crnu mrlju na leđima, njihovo štene ima. Primijetio je da premda roditelji nemaju plave oči, njihovo dijete ima itd. To je zakon, što znači da dan danas ako pogledate u potomke 2 životinje, vidjet ćete da potomci nisu klonovi roditelja, već su originalna mutacija. Sve što je Darwin učinio jest da je tom zakonu “što se događa” dodao hipotezu “zašto se događa”, a hipoteza je glasila: “Zato što okolina vrši prirodnu selekciju nad živim bićima”.

Obrazložimo:

-Što se događa? Stvari mutiraju.
Primjer: lubenica je mutirala i umjesto da ima malo mesa, ima malo više mesa.
-Zašto se događa? Zato što je okolina putem selekcije dozvolila lubenicama sa više mesa reproducrati se.
Primjer: ljudi su prije 500 godina uzimali lubenice sa najviše mesa i sadili ih, a one sa malo mesa nisu. Poslije svakog uroda ljudi bi otvorili lubenice, uzeli onu sa najviše mesa i njeno sjeme zasadili. Ostalo nisu. Taj proces bio je ponavljan stotinama godina.

Možda će vam biti čudno, možda neće, ali slike lubenica, banane ili mrkve iz doba Renesanse pokazuju ih drugačijima no danas. Lubenica je imala, kako je rečeno, manje mesa, banana isto tako, a mrkva je bila ljubičasta. Slično je sa kukuruzom. Slike kukuruza iz doba renesanse pokazuju nam kukuruze daleko manje veličine. Ako pak odemo još dalje u prošlost vidjet ćemo i da je kukuruz bio sličniji žitu nego biljci kakvu poznajemo danas.

Sumirajmo za kraj:

Teorija evolucije je hipoteza koja se potvrdila putem ponovljivih empirijskih dokaza. Teorija evolucije ne može postati “zakon”, već ona objašnjava zakone koji se oko nas stalno događaju.

Teorija evolucije će prestati biti validna onog trenutka kad njezina predikcija ne bude u skladu sa konačnim ishodom.

Za kraj, evo vam jedna predikcija teorije evolucije:

-Vaše dijete neće izgledati 100% kao vi.

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *